| Author |
 Topic  |
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
dr strangelove
Advanced Member
.jpg)
USA
8866 Posts
Member since 26/12/2007 |
 Posted - 20/06/2013 : 12:16:45
|
| Brad Pitt nije toliko dobar glumac koliko ima dobre filmove. Fight Club, Seven, True Romance, Snatch, 12 Monkeys, Thelma & Louise... |
It would not be difficult, Mein Führer. Nuclear reactors could - heh, I'm sorry, Mr. President - nuclear reactors could provide power almost indefinitely. |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 20/06/2013 : 15:35:33
|
Heh, ali u svima od navedenih je on jako dobar, pa i odličan, a to se treba cijeniti i to ne bi mogao svatko.
Edit: ja ga sve do Seven nisam cijenio, podcjenjivao sam ga zbog Legende o jeseni i Intervjua s vampirom, dijelom i zbog Rijeke sjećanja (A River Runs Through It), makar mi je bio odličan u Thelmi & Louise a jako dobar u Kaliforniji i True Romance.
Ali hebi ga, tada sam ga doživljavao kao manekena koji se trudi glumiti. A tada je došao Seven gdje je osobno izvodio i zahtjevnije scene i gdje je glumio i sa slomljenom rukom. Od 12 majmuna nadalje mi je samo rastao, pa i u slabijim filmovima kakvi su Sedam godina u Tibetu, Sjeme zla (The Devils Own), Upoznajte Joea Blacka... |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 20/06/2013 15:42:20 |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 20/06/2013 : 16:07:42
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Heh, ali u svima od navedenih je on jako dobar, pa i odličan, a to se treba cijeniti i to ne bi mogao svatko.
Edit: ja ga sve do Seven nisam cijenio, podcjenjivao sam ga zbog Legende o jeseni i Intervjua s vampirom, dijelom i zbog Rijeke sjećanja (A River Runs Through It), makar mi je bio odličan u Thelmi & Louise a jako dobar u Kaliforniji i True Romance.
Ali hebi ga, tada sam ga doživljavao kao manekena koji se trudi glumiti. A tada je došao Seven gdje je osobno izvodio i zahtjevnije scene i gdje je glumio i sa slomljenom rukom. Od 12 majmuna nadalje mi je samo rastao, pa i u slabijim filmovima kakvi su Sedam godina u Tibetu, Sjeme zla (The Devils Own), Upoznajte Joea Blacka...
da, mislim da je u pitanju jednostavno sam film i uloga. kao što sam rekao, u trilogiji "Oceanovih" mi je bio dosta dobar - ali naravno, nije samo on, lijepo je tu vidjeti Clooneya, Damona, Juliju Roberts, pa Caseya Afflecka, pa malog Caana...
dok mi je u "Troji" bio loš, s time da mi se film općenito kao cjelina uopće nije svidio.
tak da...još jednom, očito je u pitanju film i uloga.
P.S. da, "Intervju s vampirom" je najbolje pogledat da vidiš Kristen Dunst za vampirskim očnjacima  |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3793 Posts
Member since 03/02/2010 |
Posted - 20/06/2013 : 18:31:00
|
| Pit je vrlo dobar glumac. |
Moja domovina je mene dala ovu koru bijelog hleba, sretne ljude, srecnu mladost, velik komad vedrog neba... |
|
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22315 Posts
Member since 10/11/2007 |
Posted - 20/06/2013 : 19:36:08
|
quote:
Originally posted by dr strangelove
Brad Pitt nije toliko dobar glumac koliko ima dobre filmove. Fight Club, Seven, True Romance, Snatch, 12 Monkeys, Thelma & Louise...
Slazem se!
Prosjecan glumac koji se proslavio kao sex simbol.
S obzirom da je WWZ zombi film sa velikm budzetom, to je, pored Supermana, za mene najiscekivaniji film ove godine.
U obadva filma ocekujem dobru zabavu i solidnu glumu, bez nekog pateticnog glumatanja. |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 20/06/2013 : 23:51:36
|
Pitt je odličan glumac. Izgled mu je ujedno i prokletsvo i blagoslov - otvorio mu mnoga vrata, ali to ne znači da ne zna glumit. Izvedbe u "Seven" i "12 monkeys" su nešto što ne bi mogao svatko "prodat". Pokupit će on i oscara prije ili kasnije.
Tip za kojeg bih prije rekao da nije toliko dobar glumac koliko ima dobre filmove je Leonardo Di Caprio.
|
|
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22315 Posts
Member since 10/11/2007 |
Posted - 21/06/2013 : 00:07:18
|
Slazem se i za Lea, samo sto je on imao dvije perfektne uloge koje nadmasuju sve sto je Pitt ikad odglumio: Jim Carroll i The Beach.
Sto se tice cijenjenih uloga ludjaka, pa ispada nekako da je to najlakse odglumiti. Mnogi prosjecni glumci su u toku vremena dobro odglumili ludjaka ili maloumnika. I ovdje imamo 12 Monkeys(Pitt) vs. Gilbert Grape(Leo). |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 21/06/2013 : 00:22:56
|
Istina za "The Beach", tu je Leo bio odličan, iako mi uopće nije teško zamisliti Ewana McGregora u toj ulozi, koji je bio redateljev originalan izbor.
Iskreno, i meni smeta što se dobra gluma izjednačava sa nekom teškom ozbiljnom melodramom odnosno koliko dobro možeš izvest luđaka. Gluma je dobra ako ti glumac "proda" lika. Nema veze ako je to Jim Carey kao Ace Ventura ili Marlon Brando kao Vito Corleone. |
|
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22315 Posts
Member since 10/11/2007 |
|
|
sretan
Average Member
593 Posts
Member since 16/11/2012 |
Posted - 21/06/2013 : 09:40:23
|
Eh, i Pitt i di Caprio su vrlo dobri a u nekim ulogama i odlični. Na stranu njihovo eksponiranje kao zvijede i van filma. Pitanje koliko tu oni uopće mogu utjecati na sve to!? Nemam dojam da na stvarima van filma baziraju karijere, a posebno Pitt koji se nimalo ne trudi biti neki uzor i sl.
Uloge jednog i drugog su manje više spomenute, ali vrijedi spomenuti još dvije uloge di Capria u kojima je fenemonalno odradio posao. Prva je uloga H. Hughesa u "The Aviatoru", a druga T. Danielsa u "Shutter Islandu" pod režiserskom palicom M. Scorsesea. Obje su uloge kao uloge (pustimo sam filma sad na stranu) gotovo savršeno odrađene.
|
Edited by - sretan on 21/06/2013 09:41:17 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/06/2013 : 20:00:23
|
Majstori iluzije (Now You See Me), r. Louis Leterrier, Francuska / SAD, 2013.
Priče o kockarima i varalicama s jedne, odnosno o opsjenarima i mađioničarima s druge strane, makar često i ne bile osobito uvjerljive, uvijek mogu računati na naklonost gledatelja. Bez obzira radilo se o „Žalcu“ Georgea Roya Hilla, „Varalicama“ Stephena Frearsa, o „Kockarima“ Johna Dahla, ili pak o „Prestižu“ Christophera Nolana i „Iluzionistu“ Neila Burgera, inteligentne složene prijevare ili sitni trikovi za kockarskim stolom, kao i mađioničarske iluzije s nestajanjem ljudi i velikim pljačkama, uvijek posjeduju određenu uzbudljivost i šarm kojima nije lako odoljeti. Premda se takvim filmovima ponekad može štošta opravdano prigovoriti, od neizbježno površne karakterizacije jer nitko i ništa nije onakvim kakvim se čini, preko nerijetko neuvjerljivog zapleta, do nepridržavanja makar osnovnih realističnih kontura i nedostatka ritma, vješto miješanje karata, pokeraški trikovi, kibiciranje i uzimanje velikih svota novca naivnim mafijašima, kao i varanje istih ili sličnih antagonista nedokučivim iluzionističkim trikovima, redovito jamče barem solidnu zabavu.
Iako pati od brojnih nedostataka, takav je slučaj i s filmom „Majstori iluzije“ redatelja Louisa Leterriera („Vjerni Danny“), podrijetlom Francuza koji se zahvaljujući suradnji s Lucom Bessonom i uspjehu dvaju nastavaka serijala „Transporter“ preselio u Hollywood gdje režira vizualno atraktivne ali ne osobito smislene naslove poput „Nevjerojatnog Hulka“ i „Sudara Titana“. U trileru „Majstori iluzije“ (izvorni naslov „Now You See Me“), čiju produkciju s Bobbyjem Cohenom („Sjećanja jedne gejše“, „Gušteri“) supotpisuju Alex Kurtzman i Roberto Orci (serijali „Zvjezdane staze“, i „Transformeri“, „Kauboji i izvanzemaljci“), okupljena je uistinu impresivna glumačka postava.
Središnja četiri lika, ulične mađioničare i sitne varalice Merritta McKinneya, Henley Reeves, J. Daniela Atlasa i Jacka Wildera tumače Woody Harrelson, supruga Sache Barona Cohena Isla Fisher („Lovci na djeveruše“, „Veliki Gatsby“), zvijezda „Društvene mreže“ Jesse Eisenberg („Dobrodošli u zemlju zombija“) i mlađi brat Jamesa Francoa Dave („Superbad“, „Topla tijela“), a u sporednim se rolama pored Marka Ruffala („Zodijak“, „Osvetnici“) i Mélanie Laurent („Nemilosrdni gadovi“, „Početnici“) pojavljuju oskarovci Morgan Freeman i Michael Caine. McKinneya, Reevesa, Atlasa i Wildera na početku zatječemo na ulicama različitih američkih gradova gdje ih prilikom prijevara prolaznika pronalazi zagonetna osoba skrivena kapuljačom. Godinu dana kasnije, četvorka pod zajedničkim nazivom Četiri jahača najavom izvođenja spektakularne točke, pljačke pariške banke koja će biti izvedena iz Las Vegasa, privuče veliku pozornost medija i znatiželjnih gledatelja. Točku u kojoj naizgled slučajno odabran gledatelj na čudesan način biva „teleportiran“ u trezor pariške banke novac iz kojeg bude usisan i ispušten nad publikom u Las Vegasu, među ostalima sa suradnicom prati i Thaddeus Bradley (Freeman), također iznimno vješt iluzionist kojeg zanima nastup konkurencije, kao i financijski pokrovitelj izvedbe, tajkun i vlasnik osiguravajućeg društva Arthur Tressler (Caine).
Dok se mediji i javnost pitaju tko su Četiri jahača, koji su njihovi motivi i kako je „čarolija“ izvedena, oni već za dva dana kasnije najavljuju novi pothvat u New Orleansu. U međuvremenu, njihovim tragom kreću neuredni i nespretni FBI-jev istražitelj Dylan Rhodes (Ruffalo), koji zbog složenosti slučaja kao posebnu suradnicu dobije oštroumnu i sposobnu Interpolovu agenticu Almu Dray (Laurent). Kad zbog pljačke pariške banke privedu sva Četiri jahača, Dylan i Alma znaju da im ne mogu ništa, iako im je Thaddeus Bradley detaljno objasnio kako je pljačka izvedena. Naime, nikakvih konkretnih dokaza nema, a isto će se ponoviti i u New Orleansu, kada će meta četvorke biti upravo egoistični i pohlepni Tressler, te naposljetku u New Yorku, gdje iluzionisti planiraju krađu punog i strogo čuvanog sefa velike banke.
Dakako, kao što imalo iskusniji gledatelj može pretpostaviti, većina zbivanja i likova u ovom filmu nisu onakva kakvima se isprva čine, a redatelj Leterrier se zajedno sa scenaristima Edom Solomonom („Ljudi u crnom“, „Charliejevi anđeli“), Boazom Yakinom (Eastwoodov „Gušter“, „Princ Perzije“) i debitantom Edwardom Ricourtom intenzivno trudi zavesti, šarmirati i prevariti gledatelje. Nažalost, iako je zaplet razmjerno inteligentan a cjelini ne manjka šarma, to ipak radi na pogrešne načine. Naime, kao što je znano iz njegovih prethodnih projekata, Leterrier je redatelj opsjednut CGI-efektima i vizualnom ekstravagancijom, pa tako i ovdje doslovce svaki kadar nakrcava specijalnim efektima i pirotehnikom, i kad treba i kad ne treba. Kod njega ni najobičniji list papira ne može izgorjeti normalno, a o bespotrebnom dinamiziranju ama baš svih scena, pa i onih nužno statičkih, dijaloških i sjedilačkih, kao i o manijakalnom raskadriravanju apsolutno svake sekvence te gomilanju CGI-ja u svakom kadru da se i ne govori.
Istodobno, ta vizualna raskoš nevješto prikriva klišeiziranu i predvidljivu priču koju nose likovi bez konkretnih karaktera, jer ih se uopće ne profilira, jer nisu onakvi kakvima se čine i jer mogu biti sve i svašta. Svakako, sama priča je dovoljno inteligentna i zahtijeva gledateljevu koncentraciju, naracija je dinamična i ne ostavlja gotovo nimalo vremena za analizu priličnog broja nelogičnosti i proizvoljnosti koje se moraju prihvatiti zdravo za gotovo, a zvučna postava dosta raspoloženo obavlja svoje zadatke. No najveći problem ipak ostaje to što su autori mađioničarske iluzije i opsjene nakrcali tolikom količinom filmskih trikova i specijalnih efekata da je to u konačnici postalo prilično kontraproduktivno.
O motivima koji stoje iza djelovanja Četiri jahača moglo bi se razgovarati, no njih s jedne strane nema smisla otkrivati zbog spoilanja, a s druge zbog toga što ih autori ostavljaju samo naznačenima. No recimo samo da su socijalno intrigantni i prilično aktualni, te da su filmu mogli dati dodatnu dimenziju, u slučaju da je bilo dovoljno hrabrosti za njihovo elaboriranje. Šteta što su ostavljeni samo na naznakama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 26/06/2013 20:05:53 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/07/2013 : 10:54:26
|
Iz Jutarnjeg:
Slobodan Šijan: 'Mi smo bili drugari. Meni je već i samo Tomovo postojanje bilo važno'
Autori: Vlado Vurušić, Adriana Piteša
Objavljeno: prije 1 h i 59 min
Dobitnik nagrade Jutarnjeg lista za najbolje publicističko djelo u 2012. godini za knjigu o Tomu Gotovcu
Slobodan Šijan deveti je pobjednik Nagrade Jutarnjeg za najbolju publicistiku, a priznanje mu je pripalo za knjigu “Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda”. Slavni redatelj filmova “Ko to tamo peva”, “Maratonci trče počasni krug”... u knjizi se prije svega bavi filmskim dijelom opusa Tomislava Gotovca, ali i opisuje atmosferu u beogradskom krugu filmaša na prijelazu iz 60-ih u 70-e godine. Šijan koji, inače, trenutno pokušava realizirati projekt prema scenariju “Diskopatija” Svetislava Basare, hommage Gotovcu dosad je izrazio u različitim medijima, a knjizi je posvetio godinu dana intenzivnog rada.
Fragmenti sjećanja
U knjizi balansirate između memoaristike i tzv. filmske arheologije. Kako je išao taj proces i kako ste “sužavali” sjećanje?
- Prvi dio knjige “Kolaž o Tomu u 24 kvadrata” sastavljen od fragmenata sjećanja, rekonstrukcije nestalih ili izmijenjenih Tomovih radova, nastao je direktno pod dojmom vijesti o Tomovoj smrti. U drugom dijelu, pak, odlučio sam se fokusirati na određene elementa iz Tomove biografije; poput relacija Sombor-Zagreb, Beograd-Zagreb i kako se oni reflektiraju na njegov rad. Htio sam, nadalje, istražiti korijenje njegovih uvjerenja, fiksaciju na lik i djelo Glenna Millera, u svjetlu “Remakea”, velikog filmskog projekta koji je radio u Beogradu potkraj života, kad je u videoformatu napravio remake svojih čuvenih ranih filmova “Pravac”, “Plavi jahač” i “Kružnica”. Tako da sam ipak suzio tematske preokupacije. Nisam ulazio previše, primjerice, u analizu njegovih aktivnosti kao performera izuzev tamo gdje su ti performansi bili hommage Glennu Milleru, što je opet bilo u sklopu te šire analize Tomove opsesije američkim muzičarom.
Unatoč trudu filmologa i kritičara, njegova beogradska faza, a time i filmovi, u Hrvatskoj su široj javnosti nepoznanica, svojevrsna fusnota u biografiji likovnog umjetnika, u prvom redu poznatog kao performera. Kako ga vi vidite?
- Danas već postoji izraz intermedijalni umjetnik kojim se opisuju oni koji svojim kreativnim aktivnostima prelaze iz jedne oblasti u drugu, što u Tomovo vrijeme nije postojalo. Svejedno, mislim da je neosporna činjenica da su i Tomovi radovi u vizualnim umjetnostima uvijek bili vezani za film; njegovi performansi i kolaži spadaju u kategoriju koju je beogradski teoretičar i profesor na Stanfordu Pavle Levi nazvao “Kino drugim sredstvima”. Tomovi performansi bili su produžetak njegove filmske aktivnosti, promišljanje filma bez obavezne upotrebe kinematografskog aparata ili videokamere. To je tijelo u akciji koje misli film. No, jedan od razloga zbog kojih sam se upustio u pisanje ove knjige jest upravo ta presječenost njegove karijere. On poslije odlaska iz Beograda 1976., kada počinje živjeti sa Zorom Cazi, započinje novu karijeru umjetnika performansa, u javnim prostorima, čemu pristupa ne samo vrlo originalno nego i vrlo smišljeno; svjesno se služeći javnim medijima za objavu svojih radova, pa tako objavljuje u dnevnim i studentskim novinama, časopisima; snima se na javnim trgovima, što onda završi u nekoj televizijskoj emisiji. Sve je to zanimljivo za daljnju analizu, jer je to specifično upravo za bivšu Jugoslaviju, zato što bi ti radovi u ostatku Istočnog bloka bili zabranjeni za objavljivanje u novinama i drugim medijima zbog političkih razloga, a na Zapadu bi bili smatrani previše provokativnima ili alternativnima za mainstream medije.
Problemi s filmovima
Vi ste nedvosmisleni - Tom Gotovac jest gigantska figura svjetskog filma?
- Da. U svijetu je on već sad prilično poznat i prihvaćen kao veliki performer Istočne Europe. Međutim, njegovi filmovi, zbog kod nas nikada dovoljno savladane tehnološke komponente kvalitetne konzervacije, ali i odnosa prema autorskim pravima, Tomovog slobodnog korištenja inserata iz tuđih filmova ili pak muzike američkih jazz muzičara, otvaraju niz problema koji otežavaju njihov lak put prema vani, jer već samo omogućavanje prava na njihovo prikazivanje ili umnožavanje na DVD postaje prava noćna mora. Naravno, ne sumnjam da će se nekako, jednog dana, i to pitanje srediti. Zbog toga su ti filmovi slabije dostupni na Zapadu i manje poznati nego njegovi performansi i ostali radovi. Ipak, ne sumnjam u rast Tomove međunarodne reputacije, pogotovo ako Institut Tomislav Gotovac, koji zasad sjajno radi, nastavi sa svojim aktivnostima. Riječ je o značajnim i pionirskim radovima, pogotovo filmovima nastalim 1963. ili 1964. Također, njegovi filmovi nastali u razdoblju od 1969. do 1973. u Beogradu smjela su istraživanja prikazivanja seksualnosti, naročito u kontekstu kinematografija Istočne Europe.
Vi ste bili snimatelj “Obiteljskog filma 2”. Kakvo je bilo iskustvo snimanja prijatelja dok vodi ljubav?
- Suština je bila sljedeća: to su bila specifična, postšezdesetosmaška vremena; vremena u kojima su slobode bile velike i svi smo bili iznimno otvoreni prema svemu što nam je dolazilo sa Zapada kao kontrakultura, uključujući hippie pokret i seksualnu revoluciju. Sjećam se diplomske projekcije “Plastičnog Isusa”, nitko od nas nije očekivao da će biti zabranjen, a kamoli da će Lazar Stojanović biti osuđen na robiju. Jugoslavenski filmovi tada su bili vrlo smjeli, politika i seksualnost u njima bili su nešto očekivano. I onda je došao taj rez, negdje 1972. ili 1973., kad je nastupilo jedno prilično mračno vrijeme. “Obiteljski film 2” sniman je upravo u vrijeme najvećih represija, poslije poznatih čistki na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, i godinama se vjerovalo da je izgubljen. Čak je i privatno razvijan jer se nešto što prikazuje eksplicitni seks nije smjelo dati u laboratorij. Što se tiče samog snimanja, Tom i ja smo se u to vrijeme dosta družili, on je znao da imam kameru i pitao me bi li to snimao i ja sam, naravno, pristao. Sjećam se da mi je rekao; ti snimaj, a to što se događa, pusti meni.
Preteča reality showa?
- Nisam to još uvijek vidio na reality showu, kad bude javite mi (smijeh). Nije to bio jedini takav film, Tom je recimo 1969. snimio film “Slani kikiriki” u kojem se muškarac i dvije žene, svi goli, zezaju u jednom stanu, iscrtavaju razne ideološke znakove po tijelima, napuhuju prezervative. Tada je sniman i Tomov happening u ateljeu Marine Abramović. Sve su to bili prilično radikalni filmovi s eksplicitnom golotinjom, u isto vrijeme ili čak i nešto prije, recimo, najsubverzivnijih filmova Makavejeva. Istina, to jesu bili underground filmovi, koje je u to vrijeme vidio mali broj ljudi, ali i kao takvi su bili radikalni.
Kakva je bila reakcija sredine prema toj “socijalističkoj seksualnoj revoluciji”. Koliko se radilo o “antirežimskoj” provokaciji?
- Eksplicitnost seksa, kako u našoj tadašnjoj sredini tako i drugdje, uvijek je bila problem i nailazila na kritike i otpor. No, sama scena bila je otvorena prema djelima koja su se time bavila. Doista smo imali prilike vidjeti najzanimljivije, najznačajnije filmove takvih opredjeljenja, kako iz francuskog novog vala, tako i drugih kinematografija, naročito američke undeground scene. Sve je to bilo praćeno i filmskom literaturom, a Tom je pratio sve što se događalo. Sad, što je on osjetio intuitivno, a čime je bio potaknut - teško je reći. Takva estetika mojoj je generacija bila nešto sasvim prihvatljivo, krajem 60-ih i početkom 70-ih mi smo doista bili uvjereni da će budućnost izgledati tako da će se ljudi snimati u različitim ljubavnim situacijama, pokazivati to prijateljima, i u jednom trenutku izgledalo je da stvari idu u tom pravcu. Onda je, početkom 80-ih, dijelom i zbog AIDS-a, nastupio val novog konzervativizma koji je sve to srušio.
Guru scene
Nisu li osamdesete one godine koje se zabilježene kao godine dekadentnog, raskalašenog socijalizma?
- Ne znam baš, osamdesete su zanimljive zbog pojave novog vala, autentičnog domaćeg rocka. Sam sam tada prvi put počeo slušati domaći rock. Te su godine donijele nešto novo u glazbi. AIDS, o kojem se kod nas saznalo tek kasnije, svugdje u svijetu je pomrsio račune. Sjećam se prijatelja, filmskog kritičara koji je sanjao da ode u Los Angeles i doživi tu seksualnu revoluciju na vrhuncu. Stigao je u Los Angeles 1983. Već tad je sve bilo gotovo i to mu je ostala životna trauma.
U jednom od posljednjih intervjua Gotovac je izjavio kako si intimno daje neke “zasluge za utjecaj kod dvoje umjetnika ...jedna je Marina Abramović a drugi Slobodan Šijan”. Iz vaše je knjige očito da se nametnuo za gurua scene u Beogradu. Koliko je uživao u tome?
- Nama nije bilo toliko bitno je li netko uspio ili ne. Mi smo bili drugari kojima je bilo važno postojanje onog drugog. Meni je već samo Tomovo postojanje bilo strašno važno. Imao sam s kime podijeliti neke sadržaje, neke vrijednosti, neke dojmove, malo je takvih ljudi. Gledate, recimo, retrospektivu filmova redatelja do čijih je filmova teško doći i unaprijed se radujete što imate nekoga kome ćete prenijeti dojmove i znate da će im to biti važno, kao što je bilo važno Tomu. Radeći na jednoj drugoj knjizi razgovora o filmu, koju sam posvetio Tomu, shvatio sam koliko svojih stavova o filmu, proizašlih iz dugih rasprava i gledanja filmova, dugujem isključivo njemu. Njegove stavove upisao sam i prihvatio kao svoje.
Što mislite o političkom neokonzervativizmu prisutnom u obje naše države, stavom koji stalno izražava strah od onog drugog, drugog koji ugrožava “naš” kulturni identitet?
- Uvjeren sam da će s vremenom nestajati. Taj neokonzervativizam možemo usporediti s pozicijom koju je u Jugoslaviji imala “tvrda linija” Saveza komunista. Nemojmo zaboraviti kako se cijela jedna underground kultura u Jugoslaviji odvijala uporedo ili u sjenci službene dozvoljene, da ne kažem režimske, kulture. Mila Turajlić je u filmu “Cinema Komunisto” vrlo lijepo pokazala kako je ta službena kinematografija funkcionirala i što je zaista bila službena jugoslavenska kinematografija - partizanski filmovi. Ali postojali su otvori, niše, prolazi kroz koje ste mogli uputiti drugačiju poruku. Uvijek će postojati konzervativne snage koje će se zaogrtati u različita ruha - ideološka, politička, vjerska, nacionalna ili koja već budu potrebna - ali uvijek će postojati i ona kultura koja gura naprijed, ona kultura koja traži i pronalazi svoje mjesto i prostor, kultura koja komunicira s drugim kulturama.
JUGOSLAVENSKA KINEMATOGRAFIJA
'Bio sam uvjeren da smo najbolji'
Početkom 70-ih bio sam uvjeren da je naša kinematografija najbolja na svijetu. Bila je raznolika, filmovi su bili jako bogati, formalno interesantni i imali su neku čudnu korespondenciju s tim eksperimentalnim nabojem koji je dolazio od snažne scene ponikle oko filmskih klubova. Uvjeren sam da nije došlo do te nesretne političke sječe, početkom sedamdesetih, da bi ta kinematografija bila i međunarodno priznata kao vodeća u tom razdoblju. Jugoslavenska kinematografija bila je vrlo vitalna, mislim da je i ona danas takva ali, možda, zbog toga što je izgubila to veliko tržište, usmjerila se previše prema festivalima koji patronizirajuće tretiraju male kinematografije i primaju ono što odgovara onome što oni smatraju da se kod nas treba raditi. Nekoć se filmovi nisu snimali po kriterijima festivala, već su se brusili u domaćoj raspravi koja je znala biti prilično žestoka.
O POZNATIM FILMOVIMA
'Važnije mi je kako je nešto napravljeno '
Fraze iz vaših filmova “Vozi Miško”, “I tata bi, sine”, “Laki je malo nervozan” postale su dijelom leksika svih postjugoslavenskih naroda, mlađe generacije ih upotrebljavaju, a da možda nisu ni svjesne odakle su.
- Pisac tih replika je scenarist Dušan Kovačević, a ja sam kao redatelj učinio da one odlično funkcioniraju, čak toliko dobro da se uglavnom citiraju ta dva filma koja sam ja režirao. Ali to su pitanja za sociološka istraživanja. To mi je ok, drago mi je da to funkcionira na taj način te obnavlja sjećanja na filmove koji su ipak snimljeni prije više od 30 godina. No, to nisu najbitnije činjenice za vrijednost nekog filma. Ja pripadam onima koji misle da je važnije kako, a ne što. Važnije je kako je nešto napravljeno, znači stil određenog filma ili književnog djela, jer ako je bitno samo što, onda je dovoljno čitati i novine. To je bilo i ono najznačajnije uvjerenje koje sam primio od Toma, i razlog koji me je motivirao da napišem ovu knjigu, ili bar jedan od važnijih razloga.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22315 Posts
Member since 10/11/2007 |
Posted - 02/07/2013 : 13:02:17
|
Akcija!Akcija!Akcija!
Jedan od filmova koje sam najvise iscekivao ove godine, po obicaju ostao pomalo razocaran.
Film je pretrpan akcijom, jurnjava od pocetka do kraja, nedostaje napetost, osim ako izuzmemo pocetni dio filma.
Cudovista su ovdje super-zombiji, bica kao da imaju natprirodnu snagu i moci, problem je sto to dosta varira od scene do scene.
U jednom trenutku mogu da, pa skoro i lete, u drugom momentu lako ih je srediti jednim udarcem u okrsaju jedan na jedan, pogotovo ako im je protivnik Brad Pitt.
Ocigledno da je uzor ovom filmu bio 28 days later, samo sto je WWZ mnogo losiji.
Ocekivanja treba spustiti na minimum, onda se mozda i zabavite u tih stotinjak minuta.
Napokon tu, remake jednog od najpoznatijih horrora uopste.
Film je dobro odradjen, nije totalna kopija originalna, iako ima dosta podudarnosti.
Napetost i sok momenti su tu, pa preporucujem da se ovaj film pogleda u kasne nocne sate.
Ipak, original je jos uvijek bolji i efikasniji, cudovista su u starom filmu strasnija, a i Campbellova nenadjebiva i psihopatska faca je nesto sto nedostaje ovom filmu, tj. ubjedljivost likova da zaista prolaze kroz takav pakao kao u filmu. |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
kiky
stripovi.com suradnik
7366 Posts
Member since 17/07/2003 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
Posted - 02/07/2013 : 16:49:07
|
Evil Dead novi.
A ok je.
Kvalitetno snimljen, dobra koljačina i nekoliko pamtljivih scena.
Kraj je upropašten, jer su išli komplicirat gdje ne treba, ali ok.
Najbolji dio filma je scena iza creditsa.
Ko je željan nekog novijeg slashera, nek pogleda.
Jedino mi smiješno izgleda poslije Cabin in the Woods, ali svi filmovi tog tipa će mi smiješno izgledati zbog tog filma.
6/10 |
|
|
|
DeeCay
stripovi.com suradnik
Croatia
21661 Posts
Member since 24/09/2002 |
Posted - 02/07/2013 : 17:06:22
|
"Mother nature is a serial killer. No one's better, more creative.. And like all Serial Killers she can't help the urge to want to get caught." Morao sam zapisati ovu frazu, jednu od boljih koje sam čuo u zadnje vrijeme.
Žanrovski je film neka mješavina akcije/horora/pustolovine/apokaliptičke drame - odličan Brad Pitt i visokobudžetni zombie film... Nisam mislio da je to troje spojivo u jednom filmu. ;) Nabrijano, nasilno (u okvirima), inteligentno i optimistično djelce. I za razliku od ostalih zombie hororaca (čitaj: Romero), likovi su za promjenu svi odreda inteligentni, i nema čerečenja crijeva, proždiranja ekstremiteta i ostalog. Ne može ga u biti ni okarakterizirati klasičnim zombie hororcem, zbog izostavljanja krvi i degutantnih scena općenito. Čak je i optimističnije završio film, suprotno mojim očekivanjima koja sam stvarao tijekom gledanja. Zaista mi je ok film.
Mogu reći da zapravo nisam imao nikakva očekivanja od filma, imao sam slobodno popodne i jednostavno otišao u kino pogledat nešto. I pao izbor na World War Z. Nisam čak ni trailer odgledao kako treba. I ugodno se zabavio. Kad već imaš neke predrasude ili stav prije filma, uglavnom se razočaraš... |
“A reader lives a thousand lives before he dies; the man who never reads lives only one." |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 03/07/2013 : 01:18:45
|
quote:
Originally posted by supermark
quote:
Originally posted by nagor
Dustin Hoffman na 4:30 je najjači....
ni do koljena Lee Erneyu u FMJ 
Lee nije improvizirao... on je jednostavno bio svoj... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/07/2013 : 21:17:04
|
Nakon što su u izuzetno popularnom serijalu „Pirati s Kariba“ dali bizarnu i zabavnu posvetu žanru klasičnog pustolovnog filma, te u vrlo uspjelom „crtiću“ „Rango“ isto napravili s vesternom, redatelj Gore Verbinski, među ostalim potpisnik solidnog humornog krimića „Meksikanac“ i sasvim korektnog prepravka horora „Krug“ Hidea Nakate, i najveća glumačka zvijezda današnjice Johnny Depp odlučili su ponovo udružiti snage. I ovaj put se poigravaju žanrom vesterna, njegovim tematskim, stilskim, scenografskim i ikonografskim obilježjima koja provlače kroz postmodernistički križanac najrazličitijih utjecaja, od ironiziranja postulata samog žanra preko stripa i animiranog filma do burleske i komedije apsurda. Kao protagonist priče odabran je u američkoj popularnoj kulturi dugovječan i tijekom proteklih desetljeća višekratno mahom uspješno eksploatiran lik maskiranog teksaškog rendžera koji se pred publikom prvi put pojavio 1933. godine u radijskom serijalu „The Lone Ranger“ na radijskoj postaji WXYZ, serijalu koji je potrajao čitavih 2956 epizoda i ostvario iznimnu slušanost.
Zahvaljujući tome, „Osamljeni rendžer“ je pet godina kasnije zaživio i u filmskom serijalu od 15 18-minutnih epizoda u kojima je naslovnog junaka tumačio Lee Powell, a potom i godinu kasnije u također 15-dijelnom serijalu „The Lone Ranger Rides Again“ s Robertom Livingstonom u glavnoj ulozi. Osim u serijalu od 19 romana autora Gaylorda Duboisa objavljivanih između 1936. i 1956. godine, „The Lone Ranger“ je 1938. doživio i strip-ediciju u okrilju kuće King Features Syndicate i u suautorstvu Frana Strikera, Boba Greena i Paula S. Newmana, te ponovo 1981. kad je New York Times Syndicate pokrenuo novu ediciju koja je potrajala do 1984., a koju su radili scenarist Cary Bates i crtač Russ Heath.
Pustolovine osamljenog rendžera tu ne završavaju, jer je tu i televizijski serijal postaje ABC koji se emitirao od 1949. do 1957. godine, a u kojem su netipičnog junaka interpretirali Clayton Moore i Jay Silverheels, pa filmovi „The Lone Ranger“ Stuarta Heislera iz 1956. s također Mooreom u glavnoj roli, potom „The Lone Ranger and the Lost City of Gold“ Lesleya Selandera iz 1958. s opet Mooreom, kao i „The Legend of Lone Ranger“ Williama A. Frakera iz 1981. s Klintonom Spilsburyjem kao protagonistom. Prethodna ekranizacija priče o osamljenom osvetniku datira iz 2003. godine, kad je snimljen TV-film Jacka Bendera s Chadom Michaelom Murrayem u glavnoj roli. Napokon, sad je pred nama projekt trojca Bruckheimer – Verbinski – Depp, dosad najambicioznija adaptacija priče o osamljenom osvetniku koja, kako to već biva s današnjim holivudskim projektima hitoidnog potencijala koji bi se mogli pretvoriti u franšizu, kreće od početka, naslovni lik zatječe u njegovoj predherojskoj fazi i vjerno se pridržava lika kakvim je on pod očitim utjecajem Cervantesova „Don Quijotea“ izvorno i zamišljen prije osam desetljeća.
Dok mještani jednog grada na Divljem zapadu, sredine u kojoj zakon formalno štiti odvažni Dan Reid (James Badge Dale) a kojom zapravo vlada bogati poduzetnik Cole (Tom Wilkinson) slave dolazak željeznice, prema gradu vlakom putuje mladi John Reid (Armie Hammer), Danov brat i novi okružni tužitelj koji mora preuzeti dužnost. No u vagonu za zatočenike su okrutni ubojica Butch Cavendish (William Fichtner), kojem će netko izvana pomoći u pokušaju bijega, i slikoviti Indijanac Tonto (Johnny Depp), koji će u susretu s Cavendishem umalo izgubiti glavu. Nakon što Cavendish pobjegne a John stigne u grad, za bjeguncem će krenuti potjera predvođena Danom u kojoj je i John. Kad ubrzo postanu žrtvama izdaje, u borbi protiv Cavendisha i njegovih ljudi izginut će svi osim Johna, kojeg će ubojice zabunom smatrati mrtvim te kojem će Dan pred smrt povjeriti skrb o svojoj supruzi Rebecci (Ruth Wilson) i njihovom sinčiću Dannyju (Bryant Prince).
Dakako, ranjenog Johna će pronaći upravo Tonto koji će ga isprva htjeti i sahraniti, sve dok ga od toga ne odgovori prema njegovu vjerovanju čudesni bijeli konj. Kao slučajni partneri i u pratnji vrlo inteligentnog konja, John i Tonto će krenuti u potragu za bestijalnim Cavendishem koji je pojeo Danovo srce i kojeg s nekim mještanima grada povezuju tajne ali čvrste veze. Neobični će dvojac dospjeti u zatočeništvo Komanča, gdje će se otkriti Tontova tragična prošlost, potom će biti zakopani u zemlju i prepušteni mravima, te naposljetku shvatiti da je u tijeku velika spletka i da su životi Rebecce i Danyja u velikoj opasnosti. A da sve bude zanimljivije, John je već godinama zaljubljen u Rebeccu, a ni ona prema njemu nije sasvim ravnodušna.
„Usamljeni osvetnik“ pikarski je vestern u čijem su stvaranju autori u baratanju žanrovskim kanonima vesterna odabrali podjednako onaj klasični kao i špageti-vestern. Varijacije žanra lako će prepoznati i površniji filmofili, baš kao i uglavnom duhovito poigravanje mitotvornim ikonografskim obilježjima žanra, jer je sve na broju. Tu je nesigurni protagonist koji će se od prvotnog plašljivca postupno prometnuti u punokrvnog junaka, potom srčana ljepotica u koju je potajno zaljubljen i zbog koje će biti spreman riskirati i vlastiti život, pa variranje arhetipskih situacija s pokvarenim gradskim moćnikom koji želi zavladati čitavim krajem, i umjereno nostalgičan žal za tradicijom koja neumoljivo nestaje pred progresom i civilizacijom, kao i glazba Hansa Zimmera koja efektno pastišira prepoznatljive akorde, te sva očekivana ikonografija od konja i šešira do opasača s revolverima i obračunima.
Pored dinamične naracije i u završnici spektakularne akcije koja gledatelje ostavlja bez daha, tu su i fascinantna fotografija Bojana Bazellija („Krug“, „Lak za kosu“) s prezasićenim zrakom koji titra od jare i prašine, najvećim dijelom impresivni specijalni efekti s ipak suvišnim gomilanjem pirotehnike pred kraj, nenametljive i efektne stilizacije, iznimno precizna i razigrana režija koja tijekom posljednjih pola sata maestralno orkestrira veliki broj paralelnih zbivanja, te dakako odlični glumački nastupi. Predvidljivo, Tonto u izvedbi Johnnyja Deppa je indijanska verzija kapetana Jacka Sparrowa, pomaknuti lik sa svim vrlinama i manama koje je posjedovao i Sparrow, a Armie Hammer („Društvena mreža“, „J. Edgar“, „Snjeguljica“) kao nevoljni budući junak figurira kao svojevrsna zamjena za već prestarog Brendana Frasera. U sporednim su rolama izvrsni karakterni glumac Tom Wilkinson („U zamci“, „Michael Clayton“) i William Fichtner („Pad Crnog jastreba“, „Vitez tame“), što su dodatni razlozi za uživanje u ovom izuzetno zabavnom i šarmantnom filmu.
Naposlijetku, legitimno je upitati se koja je ciljana publika ovog filma, jer je ponajprije riječ o vesternu koji u kinima za razliku od TV-a više ne prolazi tako dobro, kao i o djelu u kojem se red klasične pustolovine „veće od života“ izmjenjuje s redom humora, nakon čega slijedi red tragike s čak i makabričnim implicitnim prizorima jedenja ljudskog srca, a sve je na kraju začinjeno notom romanse. Unatoč tome, valja se nadati da će vrlo dobar i izuzetno zabavan film ostvariti komercijalni uspjeh i što prije dobiti nastavak.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 04/07/2013 08:46:01 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/07/2013 : 17:46:57
|
Misija: Bijela kuća (White House Down), r. Roland Emmerich, SAD, 2013.
U vrijeme kino-premijere akcijskog tehnotrilera „Air Force One“ prije nekih 15-ak godina, hrvatska je filmska kritika ostvarenje darovitog njemačkog redatelja Wolfganga Petersena gotovo jednoglasno dočekala na nož, zamjerajući mu idealiziranje lika američkog predsjednika, površnu karakterizaciju likova i pretjeranu sklonost političkoj propagandi. Svi su ti prigovori dobrim dijelom bili utemeljeni, jer se „Air Force One“, nominiran za Oscare za najbolju montažu i zvuk, doimao poput neprikrivenog promidžbenog filma tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona i njegove administracije. Uistinu, ideja za scenarij nastala je tijekom jedne večere na kojoj je nazočio i Clinton, a predsjednik je u filmu prikazan kao poštenjačina koji će i u najopasnijim trenucima bez razmišljanja, straha i imalo dvojbi svoju obitelj pretpostaviti državnim interesima. Među njegovim suradnicima nema desničara ni „jastrebova“, a državnoj potpredsjednici ne pada na pamet da iskoristi pruženu priliku i preuzme predsjedničku dužnost.
Međutim, unatoč navedenim zamjerkama, pojednostavnjenjima i promidžbenom tonu cjeline, Petersenov je film izuzetno uzbudljiva i dinamično režirana priča frenetičnog ritma koja vam pogled drži prikovanim za ekran. Desetljeće i pol kasnije, nakon što je Clint Eastwood u međuvremenu u „Neograničenoj moći“ američkog predsjednika prikazao kao psihopatskog silovatelja i ubojicu, a tijekom prve godine drugog mandata prvog tamnoputog američkog predsjednika i nastavljača Clintonove politike, Hollywood nam isporučuje već drugi naslov koji na neizmjerno slabiji način varira „Air Force One“. Nakon što je u „Padu Olimpa“ Antoinea Fuque američkog predsjednika u interpretaciji Aarona Eckharta spašavao bivši specijalac i pripadnik tajne službe u tumačenju Gerarda Butlera, sad to isto čini odlučni washingtonski policajac i povratnik iz Afganistana John Cale (Channing Tatum).
Dok je u spomenutom filmu predsjednika utjelovio najčešće bezlični Aaron Eckhart, kojem najbolje leže uloge prevrtljivih i moralno dvojbenih likova, pa bi se na temelju toga iz filma mogle iščitati i određene donekle intrigantne političke poruke, kad bi ih autor imao hrabrosti i snage razraditi, u filmu nespretno sročenog prijevodnog naslova „Misija: Bijela kuća“ (original „White House Down“ je znatno efektniji) predsjednik James Sawyer je tamnoput i tumači ga oskarovac Jamie Foxx („Ray“, „Odbjegli Django“). U tom je smislu već u startu jasno da je ovaj film posve politički korektan i u idejnom pogledu nimalo provokativan, no scdenarist James Vanderbilt („Zodijak“, „Čudesni Spider-Man“) i za neke zloglasni redatelj Roland Emmerich („Dan nezavisnosti“, „Godzilla“, „Dan poslije sutra“) na tome ne staju. Prvih pola sata, naime, teška je i još teže podnošljiva propaganda američkoj demokraciji i instituciji predsjednika, u kojoj se autori ne libe ni najprizemnije patetike.
Priča započinje u rano jutro dana u kojem idealističkog Calea očekuje razgovor za posao zaštitara u Bijeloj kući, posao koji možda više od njega za svog oca priželjkuje njegova kći Emily (Joey King). Ona je curica doslovce opsjednuta Bijelom kućom, koja je na internetu pronašla i napamet naučila apsolutno sve dostupne podatke o njezinoj povijesti i sadašnjosti, što će očekivano postati bitno kad započnu problemi. Dok Calea tijekom razgovora za posao odbija smirena gospođa Finnerty (Maggie Gyllenhaal), njen nekadašnji mentor Walker (James Woods) s kolegama slavi svoj posljednji dan na poslu i odlazak u mirovinu. Kad se nakon odbijenice skupini posjetitelja pridruži i razočarani Cale s Emily, koja na YouTubeu intenzivno objavljuje svojevrsni video-blog, u zdanje će se uvući i nekoliko osoba za koje je već na prvi pogled jasno da imaju podle namjere.
Uistinu, oni ubrzo pod samu kupolu Bijele kuće postave eksplozivnu napravu iznimne snage, čija eksplozija Emmerichu daje priliku za variranje iz „Dana nezavisnosti“ poznatih prizora razaranja „srca“ američke demokracije. Nešto ranije, dok zdanje razgledavaju posjetitelji, njihov pomalo zbunjeni vodič će im napomenuti da je „ovaj dio uništen“ u „Danu nezavisnosti“, čime redatelj daje posvetu samom sebi, posvetu koja se nekome može učiniti simpatičnom a nekome iritantnom. Čim vidite lice jednog glumca te način na koji ga se uvodi u priču, jasno vam je tko je glavni negativac, a izbor uvijek pouzdanih Jamieja Foxxa, Maggie Gyllenhaal i Jamesa Woodsa pokazat će se vrlo korisnim jer karakteri njihovih likova gotovo isključivo i postoje zahvaljujući asocijacijama na prethodne uloge, budući su u ovima sasvim plošni i klišeizirani.
Takav je slučaj i s čitavim filmom, predvidljivom i derivativnom cjelinom u kojoj se najviše prepisuje McTiernanovo remek-djelo „Umri muški“, što se očituje u nizu detalja poput Caleova korištenja varijacije citizen banda kojeg se dočepao John McClane, preko motiva ugroženosti života njegove kćeri koja je zamjena za McClaneovu suprugu Holly, do toga da je protagonist u drugom dijelu filma većinom odjeven u potkošulju. No i predsjednik je ovdje akcijski junak, čovjek koji se na riječima i u politici snažno i bez kalkuliranja zalaže za mir s Iranom i što brže povlačenje američkih vojnika iz Afganistana (što je i motivski inicijator zbivanja), ali se ne libi upustiti u fizički obračun s teroristom kao ni ubiti dotičnoga. Lik predsjednika je s jedne, idejne, obiteljske, političke i općenito humane strane idealiziran, no s druge je lagano karikaturalno prikazan kao tip koji će i u bezizlaznoj situaciji početi sipati fore i naposljetku pomoć svom spasitelju, s kojim funkcionira kao buddy-buddy par, staviti ispred interesa osobne i nacionalne sigurnosti.
Nažalost, Emmerichova najvećim dijelom uredna režija osjetno škripi u akcijskim scenama, koje jesu atraktivne ali se u njima u pravilu zbivanja dobro ne razaznaju. Spomenuti McTiernan bi prije 15-20 godina iste prizore pretvorio u spektakularan akcijsko-pirotehnički balet, što Emmerichu ni u jednoj situaciji ne polazi za rukom. Očekivano, on je redatelj opsjednut razaranjem svega i svačega, tako da takve sekvence dominiraju i ovim filmom. Iz sasvim konvencionalno napisane uloge Channing Tatum („G.I. Joe: Osveta“, „Čarobni Mike“) uspijeva izvući maksimum, no to i nije baš neki uspjeh budući se sve svodi na hrpu općih mjesta. U cjelini, „Misija: Bijela kuća“ jest znatno uspjelija od „Pada Olimpa“, dijelom i zbog manjeg broja nelogičnosti ili njihova uspješnijeg prikrivanja, a dijelom i zbog izrazitije dramaturške urednosti i dinamičnosti zbivanja, no to više govori o „Olimpu“ nego o ovom filmu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/07/2013 : 21:20:55
|
Emotivan intervju s legendarnim Smokijem u Novom listu. Priča i o snimanju Kuda idu divlje svinje, o prijateljstvu s Hetrichom itd.
Glumačka legenda u Areni
Intervju Ljubiša Samardžić: Ja kameru ne osjećam, ali kamera mene osjeća
Milena Dravić i Ljubiša Samardžić u pulskoj Areni
Autor: Zoran Angeleski
Objavljeno: 23. srpnja 2013. u 11:17
Ja kameru ne osjećam, ali kamera osjeća mene. Morate do kraja unijeti iskrenost, poštenje u radu, ne biti lijen, ne čitati tekst sa strane dok glumite – jer se vidi, to je laž. A ta laž nikad ne prolazi na ekranu
O kakvoj je glumačkoj veličini riječ pokazale su već i ovacije publike u ceremoniji otvaranja jubilarne 60. Pule, kojima je dočekan u prepunoj pulskoj Areni. I za vrijeme intervjua prilazili su mu uzbuđeni ljudi, molili zajedničku fotografiju. Svima je izašao ususret.
U slučaju ove glumačke legende, ali i redatelja i producenta Ljubiše Samardžića nema dvojbi – osim što je zasigurno jedan od najstarijih aktera filmske Pule – ta ljubav naime traje već 50 godina, od 1962. godine i filma »Prekobrojna« u kojoj je glumio s vječitom filmskom partnericom Milenom Dravić – on je najnagrađivaniji glumac u povijesti pulskog filmskog festivala: osvojivši šest Zlatnih Arena – tri za glavne i tri za epizodne uloge (»Bombaši«, »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj«, »Rad na određeno vrijeme«, »Savamala«, »Crvena zemlja«, »Doktor Mladen«, »Specijalno vaspitanje«), a, usput, ne treba preskočiti ni Zlatnog lava u Cannesu za ulogu u »Jutru« Puriše Đorđevića.
Najšira publika pamtit će ga posebno po rolama u partizanskim spektaklima »Bitka na Neretvi«, »Valter brani Sarajevo«, a vjerojatno najviše po glavnim rolama u dvije televizijske serije – po maestralnoj ulozi Crnog Roka u kultnoj seriji »Kuda idu divlje svinje« i kao Šurdu u »Vrućom vetru«.
Veliki ispit
Koja vam je najdraža Zlatna Arena? Vjerojatno vam je za uzlet u karijeri najznačajnija »Prekobrojna«, no koji vam je film najdraži, najintimniji?
– Ništa ne znači šest Zlatnih Arena u odnosu na ono kako me publika ispraćivala iz Arene. Već prvom pojavom s tri-četiri filma, mislim pritom na »Prekobrojnu«, »Peščani zamah«, »Kozaru«, ispratili su me onako kako sam zaista nisam očekivao. Ti aplauzi su mi dozvolili da postanem neka ličnost koju će svijet redatelja prepoznati i istovremeno mi darivati štošta od tih interesantnih filmskih uloga.
Jeste li na počecima karijere očekivali takve reakcije?
– Nisam u počecima. Ne, ne. Čovjek je ustvari uvijek u iskušenju, pred velikim ispitom, pred velikom provjerom – hoće li njegovo djelo, njegova kreacija odzvoniti u gledalištu. Sudeći prema Vespazijanovoj areni, koja sama po sebi predstavlja povijesnu čaroliju, a istovremeno i filmsko gigantsko mjesto, mene su te najranije pozitivne reakcije ponijele, ali nisam izgubio glavu, nego sam iščekivao nove izazove. Iz godine u godine dobivao sam različite uloge, dobio sam veliko povjerenje. U svaku filmsku ulogu koju sam gradio uložio sam sebe, uložio sam svoju dušu, svoje srce, svoj karakter, svoju ćud i nadasve, ono što je možda najznačajnije, jednostavnost, životnost i realnost.
A i taj vaš šarmantan smiješak vas do danas nije napustio?
– Vjerojatno je to dio moje prirode.
Ta vrckavost.
– Ja nikada nisam želio nekoga fascinirati i u životu. I sada dok razgovaram s vama, to činim najsrdačnije, najspontanije, prisjećajući se važnih detalja iz svog života. Ono što je najbitnije – tkao sam svoju biografiju. Imao sam strašno povjerenje redatelja u različitim glumačkim izazovima, a onda se polako, iz filma u film, izgradio jednu malu kulu koja je donijela i šest Zlatnih Arena. No, najljepše mi je ovo što se dogodilo preksinoć u Areni – doživio sam aplauze dok sam ulazio. To je za mene, to je za mene…
Ljubav na prvi pogled
Prešli ste dug put?
– Ruku na srce, to jest jedan put koji sam prešao i koji dan danas poštujem. Pula je mjesto u kojem se štošta toga provjerava. I ukoliko prođete unutra, ostat ćete vječno.
Jeste li u karijeri imali i negativnih iskustava u Puli, od žirija, struke?
– Možda sam bio razmaženiji nego drugi. Nekako su bili naklonjeniji meni, iako su možda neke kreacije zaista bile bolje od mojih.
Kažu da je vrijeme odnosno sito vremena najbolji kriterij je li nešto dobro ili nije?
– To je točno.
Uoči ovog razgovora, pogledao sam ponovo na internetu dostupnu »Prekobrojnu«, ali i par epizoda remek-djela »Kuda idu divlje svinje«. Već se u »Prekobrojnoj« vidi da vas kamera voli, ali i da vi volite kameru.
– Ta je ljubav rođena od prvog trenutka. Ruku na srce, niti jednog trenutka svoju podsvijest ne određujem tako da se ja trebam nametnuti kameri. Ne, naprotiv, ja gledam partnere u lice i ta neka iskrenost, čednost, spontanost, prirodnost čini vjerojatno moj uspjeh. Ja kameru ne osjećam, ali kamera mene osjeća. I ta ljubav od prvog dana ostaje do danas, onako prava, iskrena i nepatvorena.
Mimo kriterija komercijalnosti i velikih filmskih hitova poput »Bitke na Neretvi«, meni je čini da je vaša najznačajnija uloga ona Crnog Roka u seriji »Kuda idu divlje svinje«, koja je u anketi beogradskog Danasa početkom ove godine proglašena najboljom serijom u iznimno jakoj konkurenciji – »Grlom u jagode«, »Malo« i »Velo misto«, »Otpisani«, »Gruntovčani«, »U registraturi«, »Pozorište u kući«…
– Kad me Hetrich nazvao telefonom, prvo sam se iznenadio, a kad sam zatim pročitao tekst Ive Štivičića, koji je zaista briljantno napisan, bio sam potpuno opčinjen. To je jedan potpuno novi pogled na scenarij.
Ali i na ideologiju?
– Točno. To je iz mnogo razloga bilo smjelo, hrabro. Ne zaboravite da se serija snimala u turbulentnom vremenu 1970., 1971. godine.
A uz to, tretira 1941. do 1943.
– Da, da, i to su sve zamke, 1941.-1945., političke i, ako hoćete životne zamke. Het i ja smo se »očas« sporazumjeli. On je shvatio što ja želim, a ja sam shvatio što on želi. Moje kolege u toj seriji, nažalost su pokojnici, tri su glumca, u ulozi Mileta Vrbice Fabijan Šovagović, Ličina kao Veriga i Ivo Serdar. A Mile Vrbica… (ovdje je Samardžić spontano zapjevao čuvenu pjesmicu tog lika »Mene cura moli da spavamo goli«… op.a.)… Sve je to bilo jako snažno scenarističko, glumačko i redateljsko tkanje.
Koliko su za kvalitetu djela bitni i ostali članovi ekipe? Recimo, montažerka u to seriji bila je Radojka Tanhofer, sjajnu je avangardnu jazz glazbu kreirao Miljenko Prohaska koja je dala posve drugačiju atmosferu, dubinu, dramatičnost.
– Svi su članovi ekipe unijeli svoj dar, čini mi se da su svi bili jedno. Kad imate tu harmoniju, koja je nužna u filmskom stvaralaštvu, onda ćete napraviti nešto što pripada poštovanju i, vjerojatno, ljubavi. Ima jedna stvar koja je suštinska: sve je sitno u životu ukoliko nema ljubavi. Morate, prije svega, voljeti kompletan tekst, morate poštovati suradnike, morate do kraja unijeti iskrenost, poštenje u radu, ne biti lijen, ne čitati tekst sa strane dok glumite – jer se vidi, to je laž. A ta laž nikad ne prolazi na ekranu. Kamera otkriva sve laži. Treba biti spreman na sva iskušenja koja posao donosi. Ja sam često vojnički redatelj. Inzistiram pod svaku cijenu na poštovanju rada. Ako ustanem u pet sati i inzistiram da se u šest sati pojavi svaki član ekipe i bude spreman za posao, a netko zakasni, ja sam toliko surov da ga istjeram sa snimanja.
Mali čovjek, velika inspiracija
Igrali ste često likove malog, nespretnog čovjeka koji se ne snalazi, a ponekad je i spretni folirant (Šurda u »Vrućom vetru«), a i kao redatelj (»Nebeska udica«, »Nataša«, »Ledina«) također ste se fokusirali na malog čovjeka, često gubitnika.
– To je uvijek velika inspiracija: mali čovjek i njegov svijet. Njegovo saplitanje u životu uvijek je povod za umjetnost i povod za jedno veliko iskušenje. Sve je sitno, osim Čovjeka. Čini mi se da je najljepša stranica ukoliko se uhvatite »malih tema«, »malih filmova«. Kad gledalište suosjeća sa sudbinama malih ljudi, onda imate siguran uspjeh u kinima.
Istaknuli ste ljubav. Pretpostavljam da je ljubav bila vaša najveća snaga kojom ste uspjeli preživjeti najveći gubitak, gubitak sina.
– Ruku na srce, moja supruga Mire je dala svu energiju i svu ljubav... Svatko ima svoj križ i svatko ima svoje muke. Zato mi se čini da je tada najvažnije da čovjek pogleda sam sebe u ogledalo i odluči što će raditi – emocije ostaju, sjećanja ostaju, poštovanje ostaje.kraj teksta
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/07/2013 : 20:58:08
|
Dvadeset godina razlike (20 ans d ecart), r. David Moreau, Francuska, 2013.
Romantična komedija „Dvadeset godina razlike“ tek je drugi film redatelja Davida Moreaua koji se pojavio u hrvatskoj distribuciji. Njegovo prethodno kod nas prikazivano ostvarenje, režirano u paru s Xavierom Paludom, bila je psihološka horor-drama „Oko“ s Jessicom Albom u glavnoj ulozi i Radom Šerbedžijom u sporednoj, inferioran prepravak mnogo uspjelijeg istoimenog hongkonškog hita braće Oxydea i Dannyja Panga („Glasnici zla“). Djelo snimljeno prema scenariju Sebastiana Gutierreza („Zmije u avionu“) storija je o slijepoj mladoj violinistici Sydney Wells (Alba), curi koja nakon presađivanja rožnice nepoznate djevojke počne doživljavati zastrašujuće vizije i najave skorih tragedija. U tom filmu Moreauove redateljske vrline, koje je zbog režije u paru bilo teško utvrditi, mogle su se svoditi tek na mjestimice sugestivno kreiranje tjeskobnog ozračja i razmjerno spretno baratanje ponekim sto puta viđenim ali ipak efektnim žanrovskim klišejem. Sve ostalo svodilo se na pretrpanost potrošenim općim mjestima horora, na povremenu patetiku i suzdržan nastup Jessice Albe te na posvemašnju predvidljivost cjeline. Ta je predvidljivost obilježje i recentnog Moreauovog filma, njegovog drugog samostalnog projekta u kojem je unatoč svim zamjerkama ipak zamjetno njegovo redateljsko sazrijevanje i razvijanje.
U središtu zbivanja je 38-godišnja Parižanka Alice Lantins (Virginie Efira), samohrana majka djevojčice Elisabeth (Camille Japy) i privlačna ali sasvim uštogljena i poslu posve predana urednica u modnom magazinu Rebelle. Kad nakon razgovora sa šefom shvati da ju on počinje smatrati prestarom za posao kojim se bavi, odnosno urednicom koja više ne donosi nove i svježe ideje, Alice se zabrine da bi mogla dobiti otkaz. Tijekom nedavnog povratka s poslovnog puta u Brazil, ona je spletom okolnosti upoznala dobrodušnog i pomalo nespretnog 19-godišnjeg studenta arhitekture Balthazara Apfela (Pierre Niney), momka koji je pronašao njen zagubljeni USB-stick. Nakon što ju on po povratku kontaktira, Alice se s Balthazarom nađe u jednom klubu gdje ju u razgovoru s njim primijete i fotografiraju njezine dvije podređene djelatnice, koje pak fotke stave na Twitter. A kad sutradan stigne na posao, Alice se iznenadi shvativši da je odjednom svi drugačije gledaju i da joj se čudno smješkaju, sve dok ne otkrije razlog tomu. No upravo ta fotka na Twitteru koja ju prikazuje u drastično drugačijem svjetlu no što su svi oko nje navikli, Aliceinom kolegi Simonu (Michaël Abiteboul) dade ideju kako bi se ona mogla transformirati i pred šefom pokazati svoje drugo, temperamentnije i slobodoumnije lice.
Kad joj Simon predloži da u javnosti počne glumiti vezu s Balthazarom i tako svima dokaže da je još uvijek „mlada“ i puna elana, Alice isprva nevoljko pristane. U njezinom odnosu sa zbunjenim studentom koji baš i ne razumije što mu se događa, s njene strane ispočetka sve i jest gluma, no Alice ubrzo počnu privlačiti njegova spontanost, plemenitost pa i infantilnost. Ipak, Balthazar je mnogo zreliji u odnosu na svog oca Luca (Charles Berling), nepopravljivog ženskara koji je upravo započeo vezu s djevojkom sinove dobi. No Alice ni ne sluti da će je veza s Balthazarom vrlo brzo početi mijenjati, te da će se unatoč svojoj racionalnosti i razlici u godinama u njega snažno zaljubiti. Gotovo opipljiva „kemija“ između belgijske glumice Virginie Efira („Prilika mog života“) i mladog Pierrea Nineya („Snjegovi Kilimandžara“), člana ugledne Comédie française, baš kao i njihovi energični i vrlo uvjerljivi nastupi, najizraženije su odlike filma kojeg krase i dinamična i nenametljiva režija, vješto eksploatiranje komedije situacije, karaktera i zabune s pečatom prepoznatljivog galskog humora, dovoljno plastično profilirani likovi, nekoliko izuzetno duhovitih scena u kojima se poslije dugo vremena u kinu možete pristojno nasmijati, te empatičnost i suptilno provedena emotivnost. Iako je priča apsolutno i u svakom detalju predvidljiva, već od trenutka kad se Alice i Balthazar nađu na susjednim sjedalima u zrakoplovu, te iako se čitav film svodi na eksploatiranje klišeja romantične komedije, sve je izvedeno s mnogo šarma, duha i frivolnosti, što cjelinu čini vrlo zabavnom i lako gledljivom.
Edit: naslov je zapravo netočan jer je razlika među njima 19 godina, ali to je sitnica.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 25/07/2013 21:00:22 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
