| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 29/07/2013 : 12:28:15
|
Iz Novog lista, u ime starih dana i Slavkove stare slave...
Odrastao pred kamerama
Slavko Štimac: Gluma nije igra
Autor: Zoran Angeleski
Objavljeno: 29. srpnja 2013. u 11:39
Ljudi često imaju običaj kazati: »Pa oni su mali, pa igraju se pred kamerama«. Takva stvar ne postoji, toga nema. Nema igranja pred kamerom. Kažu: »On je prirodan, on ne glumi«. To isto ne postoji. Čovjek uvijek glumi, a ako je prirodan, onda je takav s namjerom
N ije odrastao kao ostala djeca. Odrastao je na filmu. Za razliku od ostale djece, kako je rekao u jednom intervjuu, nije putovao na ekskurzije, nije prolazio kroz one faze odrastanja i školovanja kroz koje su prolazili njegovi vršnjaci, nije iživio radost igranja s djecom.
– Vjerujem da je moj način odrastanja bio brži, direktniji, suroviji, rekao je kultni glumac Slavko Štimac , neosporno najveća dječja zvijezda bivše Jugoslavije. Mitsko mjesto u povijesti jugoslavenske kinematografije osigurao je već prvom ulogom u filmu »Vuk Samotnjak « 1972., kada ga je redatelj Obrad Gluščević izabrao za glavnu ulogu među brojnom ličkom djecom. Rođen je 1960. u malom mjestu kraj Perušića. Tijekom više od četiri desetljeća duge karijere, Slavko Štimac je surađivao s najznačajnijim jugoslavenskim redateljima i snimio gotovo pedeset filmova.
Nema igranja
Uvijek kad naiđem na vaše intervjue u kojima obrazlažete svijet glume i svoju karijeru, ja vas uvijek, neovisno o ozbiljnosti vaših uvida, doživljavam kao nekim svojim najbližim rodom. Vjerujem da je to tako i s mnogima iz naše srednje i starije generacije jer ste nam označili djetinjstvo svojim ulogama u »Vuku samotnjaku«, »Vlaku u snijegu« i seriji »Salaš u malom ritu«.
– Ovo kako ste sad napravili ovaj uvod s bliskošću i bliskim rodom, dobro je polazište za naš razgovor zato što je čitav smisao ovog mog posla, kako sam ga bar ja naučio i kako ga shvaćam, upravo to da postignemo jednu uvjerljivost i nešto što će nas zbližiti s ljudima. Ako gledam scenu na filmu, i ako se emocionalno i na svaki drugi način uvučem u to, i ako je to uvjerljivo i dobro, onda znači da smo postigli ono što nam je bio zadatak. To je po meni mjerilo dobre glume.
Prije svega mislim na silnu emotivnu identifikaciju i težinu koje su nosile te vaše prve dječje uloge, od izraza lica, tog davanja pred kamerom.
– To je apsolutno nužno. Svi glumci trude se to postići, jer je to vrhunac. Ljudi često imaju običaj kazati: »Pa oni su mali, pa igraju se pred kamerama«. Takva stvar ne postoji, toga nema. Nema igranja pred kamerom. Kažu: »On je prirodan, on ne glumi«. To isto ne postoji. Čovjek uvijek glumi, a ako je prirodan, onda je takav s namjerom. To je samo dobro odrađen glumački zadatak. Takva je predrasuda vladala i za Pavla Vujisića, koji je imao karizmu. Za njega su govorili: »On je prirodan, on se samo slika pred kamerom«. Nije tako, on je to s namjerom radio da to bude tako. Zapravo je bio savršen glumac. Jer, svima je ideal da glume nema. Da se to ne vidi. Da je nešto čemu se vjeruje.
Da je sto posto unutra?
– Upravo to.
Mali si i sve ti je jasno
Koliko su u vašem glumačkom stasanju bili važni redatelji, počevši od Obrada Gluščevića i Branka Bauera, a posebno za iskorištavanje vašeg talenta u prvim ulogama?
– Ma kako ne. Definitivno, oni su me naučili. Čika Bućo (Obrad Glušević) i Branko, to je moja škola, naročito Branko jer je dulje trajalo, a osnova je Obrad Gluščević. Meni je on odmah na početku prvo rekao: »E, ne može ovako«. Točno se sjećam te scene iz »Vuka samotnjaka«, zanimljivo, toliko je godina prošlo, ali ja to pamtim. Snimali smo prvi kadar na tromeđi Austrije, Italije i tada Jugoslavije, a on mi je kazao: »Da ti kažem nešto, kad sad dođeš do kamere i kad ono kažeš, to moraš kazati onako kao što bi ti meni rekao, to mora biti potpuno prirodno«. I od te sekunde, to je bilo to.
Je li vam to bio teret?
– Ne, ne. Mali si i sve ti je jasno. Možda sam ja sad ovo ugrubo objasnio, bilo je tu još objašnjavanja, ali odmah mi je bilo jasno što se od mene traži.
Čisti je um djeteta. Možda bi starijem glumcu takva redateljska opaska potakla tremu. Znate ono: budite spontani. Kao da je to lako.
– Stariji glumac ima vrlo često opterećenje da mora iskoristiti šansu, da napravi karijeru, što nije slučaj s djetetom.
Je li možda taj tipski lik dobrog dječaka negativno utjecao na vaše uloge u zrelijim godinama (u Kusturičinim filmovima »Sjećaš li se Dolly Bell« i »Underground«, Šijanovom »Ko to tamo peva«, Markovićevom prvijencu »Specijalno vaspitanje«…), ili je to rano glumačko iskustvo samo pomoglo kasnijim ulogama?
– Mi smo se svi na neki način poznavali, male su to sredine bile. Nema to toliko veze s prethodnim ulogama, koliko s karakterom. Nismo mi bili veliko tržište pa da si ti mogao nešto puno birati. Nije postojalo pet scenarija pa sad ti među njima biraš jedan. Ne, to je jedna vrsta tajminga, tako se jednostavno dogodilo.
Kao tinejdžera, kao 15-godišnjaka angažirao vas je 1976. veliki svjetski redatelj Sam Packinpah u filmu »Željezni križ«. Je li Packinpah bio strog?
– On je bio strašno, strašno strog, ali iz nekog razloga, meni je sad o tome glupo pričati, ja sam mu bio jako simpatičan. Bilo je previđeno par dana snimanja, ali kasnije je prema meni dopisivao ulogu, pa sam dolazio naknadno kod njega u London na dosnimavanje – znate u onim vizijama, snovima koji se pričinjavaju ranjenom Jamesu Coburnu. Inače, Peckinpah je bio vrlo nezgodan. Činjenica je da je puno pio, ali bio je savršeno fokusiran na posao.
U Puli više od 40 godina
Kako se osjećate u Puli?
– Sama činjenica da dolazim u Pulu više od 40 godina govori sve.
Mogu misliti kako ste tada dočekivani kao najveća dječja zvijezda, zaustavljali su vas na svakom mjestu. Kako je danas u Puli? Sve se promijenilo.
– Meni je sve isto. Meni je najveću popularnost donijela televizijska serija »Salaš u malom ritu«. Tada smo u čitavoj Jugoslaviji imali dva televizijska programa, čak možda i jedan, a ta se serija prikazivala u udarnom terminu u nedjelju navečer. Tako da nije bilo šanse da vas netko na ulici ne prepozna, to bi bilo čudo. A za Pulu me vežu silne uspomene. Ja sam još kao mali prvi put došao u Pulu, ovdje sam od 1972. Može se reći da sam odrastao u Puli!
Nadam se da ovo neće zvučiti preindiskretno, ali kao dijete glumac bili ste posve vedri i otvoreni, a sad ste bitno povučeniji, zatvoreniji. Ima li to veze s tim dječjim ulogama?
– Nema veze s tim, nego s mojim životom. Smatram da nisu sve stvari za javnost. E sad, jesam li otvoren? Ja se trudim da budem iskren, a ipak ne bih pričao o najintimnijim stvarima.kraj teksta
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2013 : 11:33:47
|
Novi list, intervju s Bobom Jelčićem, redateljem pobjednika Motovuna Obrana i zaštita, priče o starijem Hrvatu (Bogdan Diklić) iz zapadnog dijela Mostara koji tijekom jednog dana u sebi lomi da li otići na sprovod starom prijatelju muslimanu na istočnu stranu, i tako se sukobiti s okolinom:
Redatelj "Obrane i zaštite"
Intervju Bobo Jelčić: Naši životi ispunjeni su snalaženjima
Bobo Jelčić
Autor: Davor Šišović
Objavljeno: 31. srpnja 2013. u 17:18
Redatelj filma koji je u Puli osvojio sedam »Zlatnih arena« nije stigao doći na dodjelu nagrada zbog dubrovačke premijere predstave koja se događa u – Gradskoj vijećnici. Ipak, naknadno je stigao do Motovuna
R edatelj Bobo Jelčić u Motovun je na projekciju svog filma »Obrana i zaštita« došao ravno iz Dubrovnika, nakon premijere predstave »Allons Enfants« koju je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao zajedno s Natašom Rajković. Zbog priprema za premijeru Jelčić nije stigao biti u Puli ni na projekciji u Areni, ali ni prisustvovati trijumfu »Obrane i zaštite«, filma koji je nagrađen sa sedam »Zlatnih arena«.
No zato je u Motovunu dobar dio filmske ekipe, uz Jelčića još s posebno dobro raspoloženom producenticom Zdenkom Gold i još raspoloženijim Bogdanom Diklićem i drugima, lijepo proslavio uspjeh, predstavio se motovunskoj festivalskoj publici i k tome počastio sve gledatelje motovunske projekcije »Obrane i zaštite« čašom vina.
Motovunski razgovor s Bobom Jelčićem počinjemo prisjećanjem na to kako se razvijala ideja za baš takav film.
Predstava u Gradskoj vijećnici
Nanizali su vam se važni događaji u svega nekoliko dana: kako je prošla dubrovačka premijera?
– Predstava je nastala prema Vojnovićevom komadu »Allons Enfants« ali samo je inspirirana njime. Smještena je u današnje vrijeme i današnje probleme, a specifična je jer se događa u Gradskoj vijećnici koju smo mogli dobiti na korištenje samo na nekoliko sati. Zato i nisam mogao to ostaviti radi Pule. Jako sam zadovoljan kako su ljudi u Dubrovniku primili predstavu, jako su senzibilizirani, jer se radi o njihovim problemima, o golfu na Srđu, o peticijama, o koalicijama, dakle o stanju današnjice.
– Sve moje ideje nastaju iz želje da se legitimiram i identificiram s vremenom, s trenutkom, a to se na ovim prostorima često mijenja. Eto, ušli smo u Europsku uniju, zapravo još ne znamo što nas čeka, i životi su nam ispunjeni snalaženjima ili nesnalaženjima, tako da smo često prisiljeni početi tražiti same sebe.
Glavni junak ovog filma živi u gradu koji amblematizira postratne traume, ali kako zapravo razjasniti o čemu se tu radi? Anketirajući ljude koji žive u Mostaru naišao sam na neki čudan osjećaj – nije to bio strah, više kao neki oprez, onaj koji te tjera da paziš što govoriš. Taj oprez tamo i dandanas postoji kao definicija naših odgoja, naših razvoja, o tome svi u filmu govore, iako film ne priča o gradu, već priča o svima nama. To je jedna studija karaktera.
Kriza je konstanta
S iskustvom snimanja filma na licu mjesta, što mislite koliko će još dugo Mostar biti podijeljeni grad?
– Događat će se razne stvari, tko zna gdje je to zapisano. Govore da smo u krizi, ali kriza je u nas konstanta, kod nas je demokracija isto što i kriza. Stvari u Mostaru će se vjerojatno normalizirati, ali ostat će ta klica u ljudima, znate ona klica koju, kad zalijevate, naglo bukne, ali ako ju ne zalijevate ona ipak ne umire, tu je negdje, čeka...
Spominjali ste da ste imali neke teškoće pri snimanju filma u Mostaru...
– A ne, mislio sam na tehničke poteškoće, jer smo sve morali dopremiti iz Zagreba, a Mostar nije tako blizu. Važno nam je bilo da se osjeti grad, i sve je to bilo produkcijski vrlo zahtjevno i zato hvala Zdenki Gold za veliki posao koji je odradila. Inače, bili smo dobro primljeni, bez ikakvih problema.
Koliko vaš film možda anticipira što bi se u budućnosti moglo događati s ta dva naroda, ili čak dvije države?
– Nuditi neko rješenje, kao što se određeni političari danas trse, jako je populistički, ali i jako nekompetentno. Mi naime nismo u stanju ni konstatirati stvari! Ja se ovim filmom trudim konstatirati, a ne nuditi rješenja i predlagati putove, a valjda postoje ljudi koji i to znaju. Zasad se bavim prostorom konstatacije i onime što se u njemu nalazi, ako treba, neka tu bude i paranoja, jer i ta paranoja je nastala iz nečeg i ne možemo poreći da ona postoji.
Upravo s tom malo naglašenijom paranojom možemo dublje ući u situaciju koja na prvi pogled ne izgleda tako drastično. Taj moj lik – igra ga Bogdan Diklić – razmišlja da li da ide na sahranu prijatelju Muslimanu, jer mu jedan »s ove strane« nešto sređuje, pa kalkulira bi li za to što mu ovaj sređuje bilo dobro da ide, jer što ako ga vide? I tako, on cijelo vrijeme kalkulira, razmišlja što bi bilo bolje i zašto je to tako, i zapravo u filmu nema nijednog ozbiljnog događaja, samo te kalkulacije.
Pogubni populizam
Kako ste reagirali na vijesti iz Pule, jeste li se iznenadili?
– Realno je reći da stvarno nisam takvo što očekivao, pogotovo toliko Arena nisam očekivao, iako je to nešto izvan mog prostora razmišljanja tako da u pravilu nikad ne očekujem ništa. Ali jednako mi je važno da je publika u Berlinu, koja nije naša, razumijela o čemu se u ovom filmu radi. Nama je ipak lakše jer smo sve to skupa proživjeli.
Kako komentirate da je za razliku od žirija, publika u Puli vašem filmu dala dosta nisku ocjenu?
– Pa znate, Lepa Brena će skupiti 20.000 ljudi na koncertu, a Arsen Dedić možda samo 200... I u žiriju su ljudi, ali sa svojim ukusima i kriterijima koji ne moraju biti isti kao i kod masovne publike. Ja nisam populist, čak mislim da nas je populizam i doveo do ovakvih situacija, kolikogod izgledao benigan i glupav.
Pula i Motovun su prošli, kuda dalje ide »Obrana i zaštita«?
– Sredinom kolovoza idemo s filmom na festival u Sarajevo, to svakako, a krajem rujna bit će premijera u Zagrebu.
Razmišljate li već o sljedećem filmskom projektu?
– Razmišljam, ali imam samo neke skice, još je rano da o njima govorim, nisu još ni artikulirane.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
stripofil
Senior Member
Croatia
1687 Posts
Member since 15/10/2010 |
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/09/2013 : 10:05:03
|
Išlo jučer na HTV-u, pa kako nisam tamo stigao...
Zanimanje: Reporter / Profesija: Reporter (Professione: reporter), r. Michelangelo Antonioni, Italija / Španjolska / Francuska, 1975.
Želeći izvještavati o gerilskim borbama radikalnih pobunjenika protiv diktature u neimenovanoj državi sjeverne Afrike, cijenjeni televizijski reporter David Locke (Jack Nicholson) uspije se probiti kroz Saharu i dočepati izoliranog pustinjskog hotela. Ubrzo nakon što u susjednoj hotelskoj sobi upozna svog vršnjaka, zagonetnog Davida Robertsona (Charles Mulvehill), i donekle se zbliži s njim, David iznenađen otkrije da je razgovorljivi trgovački putnik neočekivano umro. Shvativši da osim dobi s Robertsonom dijeli i sličan fizički izgled, David nepromišljeno odluči preuzeti njegov identitet i otputovati u London. Ne zna, međutim, da je pokojnik bio trgovac oružjem i da je poslovao s vrlo opasnim ljudima.
«Ako pogledate pozornije, ovaj film sadrži dvije perspektive: Lockovo viđenje Afrike i moj pogled na njega», riječi su kojima je glasoviti Michelangelo Antonioni, najznačajniji autor tzv. «neorealizma duše» i redatelj klasičnih naslova poput «Avanture», «Noći», «Krika», «Crvene pustinje» i «Uvećanja», 1975. godine ne sasvim precizno predstavio impresivnu egzistencijalističku dramu «Zanimanje: Reporter». Kao umjetnik koji s Fellinijem, Bergmanom i Godardom čini poker asova europskog art filma, Antonioni je majstor kreiranja iznimno sugestivnog tjeskobnog, meditativnog i melankoličnog ozračja, realističkog psihološkog profiliranja otuđenih i razočaranih likova, dubinskog prodiranja u emotivna i psihička stanja izgubljenih i deziluzioniziranih antijunaka, te dočaravanja njihovih egzistencijalnih kriza. Michelangelo se i u ovom filmu, djelu polaganog ritma u kojem je efektno objedinio teme i protagoniste triju svojih ranijih ostvarenja, «Krika», «Avanture» i «Uvećanja», bavi nezrelim protagonistom nezadovoljnim ispraznim životom, osamljenikom u doslovnom i prenesenom značenju, čovjekom očajnički željnom promjene koji postupno postaje svjestan nemogućnosti njezine realizacije.
Identično «Kriku», u kojem radnik Aldo (Steve Cochran) poslije ljubavnog brodoloma impulzivno odlučuje raskrstiti s dotadašnjim načinom života, te s malodobnom kćeri krenuti u besciljno, autodestruktivno i u konačnici tragično lutanje Italijom, i «Zanimanje: Reporter» je film ceste u kojem će nepromišljena protagonistova odluka preuzimanja identiteta nepoznatog pokojnika imati tragične posljedice. Slično «Avanturi», u kojoj Anna (Lea Massari) zagonetno nestaje da više nikad ne bi bila pronađena, i David Locke (izvrsni, primjereno podigrani Jack Nicholson), još jedan tipični Antonionijev junak, osoba dvojbenog morala koja je nakon bezuspješnog grčevitog bijega od svakodnevnog sivila naposljetku prisiljena suočiti se sa samim sobom i posljedicama svoje pogrešne odluke, poslije susreta s enigmatičnim i uskoro preminulim Robertsonom inscenira vlastiti nestanak i pod izmijenjenim identitetom pokuša započeti novi život.
Za razliku od «Avanture», čiju priču pratimo i Annin karakter donekle upoznajemo iz očišta njezine rodbine i onih koji za njom tragaju, u «Zanimanju: Reporter» Davidov nestanak nije povezan ni sa kakvom tajnom, a zbivanja su predočena iz pozicije samog Lockea. Nalik «Uvećanju», u kojem je protagonist Thomas (David Hemmings) fotograf izmučen sivim i dosadnim bivstvovanjem, mizantrop i egocentrik iza kojeg je propali brak, i televizijski reporter David Locke je čovjek koji kreira posrednu, lažnu sliku svijeta, i koji želi pobjeći od otuđene supruge. Njihovi radovi (fotografije i snimljeni interview) u oba su ostvarenja korišteni kao svojevrsni «film unutar filma» (odnosno medij unutar medija), pogled na koji promatraču daje donekle drugačiju percepciju onog za što je vjerovao da je stvarnost. Thomas tako na svojim fotografijama uočava ubojstvo koje u perivoju nije primjetio, a Lockova supruga i producent kao da gledanjem Davidova interviewa s vođom sjevernoafričkih pobunjenika počinju otkrivati njegovu drugačiju osobnost.
Od samog početka, Antonioni i njegovi suscenaristi, Peter Wollen i čest Bertoluccijev suradnik Mark Peploe («Posljednji kineski car», «Čaj u Sahari», «Mali Buda»), iznimno ekspresivno i sugestivno, prikazom Lockova nemogućnošću komunikacije uvjetovanog lutanja Saharom, predočavaju njegovu osamljenost, izgubljenost i očaj. Nakon što preuzme identitet svog neočekivano preminulog slučajnog znanca Robertsona, David se ponada da je pred njim novi početak i neki drugačiji, ljepši i možda uzbudljiviji život. U tom će ga uvjerenju nakratko podržati snop novčanica koji dobije od Robertsonovih klijenata, kupaca oružja, i pogotovo poznanstvo s mladom i atraktivnom studenticom arhitekture (Maria Schneider). Nepridržavanje građanskih konvencija, osjećaj potpune slobode od bilo kakvih obveza i odgovornosti, trenutna egzistencija bez razmišljanja o sutrašnjici, te spoj djevojčine mladosti i njegova iskustva upravo je ono što Davidu treba. No dok njemu lutanje Europom (još jedna poveznica s «Avanturom») i veza s privlačnom studenticom, u kojoj prepoznaje sebi sličnu osobenjakinju, predstavljaju nažalost kratkotrajno udisanje života punim plućima, djevojci je Locke tek još jedna stepenica na putu sazrijevanja i emancipacije. Paradoksalno, u trenucima kad konačno po njegovom vjerovanju počinje živjeti, David shvaća da ga prevareni Robertsonovi klijenti progone poput zvijeri, da unatoč slobodi ima sve manje životnog prostora, i da ga na koncu očekuje sudbina kakva je možda zadesila i samog Robertsona.
«Kad umrem, ostavite balkon otvoren.
Dijete naranče jede, vidim sa svog balkona.
Kosac žito kosi, čujem sa svog balkona.
Kad umrem, ostavite balkon otvoren.»,
pjeva Federico Garcia Lorca u pjesmi «Oproštaj», a njegovi stihovi vrlo precizno opisuju izuzetno sugestivan i dojmljiv ugođaj posljednje, poprilici desetominutne sekvence Antonionijeva filma. Dok David iscrpljen bježanjem pred suprugom, producentom i progoniteljima polako u sobi provincijskog španjolskog hotela tone u san, dijelom fatalistički pomiren s neizbježnom tragičnom sudbinom, a djevojka tiho napušta sobu i izlazi pred hotel, kamera Luciana Tovolia se sporo primiče balkonskom prozoru i proviruje van. Ondje se u ljetno posljepodne igra jedan dječak, pored njega trčkara pas, a prigušeni zvukovi laveža, dječje vike i automobilskog motora, u kombinaciji s nijansama oker bojom obojenih eksterijera, učinkovito stvaraju ozračje sparnog i zagušljivog dana u kojem se vlažni zrak gotovo može rezati nožem (sličan ugođaj postiže Michael Haneke u uznemirujućoj sceni odvođenja dječaka Majida u popravni dom u remek-djelu «Skriveno»). Kad iz prispjelog automobila iziđu dvojica muškaraca, u njima prepoznajemo prevarene Robertsonove klijente, koji će u tišini hotelske sobe bešumno oduzimanjem života kazniti Davida.
«Zanimanje: Reporter», film koji je cijenjeni američki kritičar Andrew Sarris svojedobno nazvao «dnevnikom dvadesetog stoljeća», fascinantna je karakterna studija pojedinca koji, mučen egzistencijalnim beznađem, samog sebe svjesno osuđuje najprije na formalni, a potom i stvarni nestanak. Ako ste ga i pogledali na TV-u, i kod nas objavljeno DVD izdanje djela oca europskog modernizma disk je koji svaki ambiciozniji filmofil neizostavno mora posjedovati u svojoj kolekciji.
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38022 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/09/2013 : 11:01:55
|
jOBS, r. Joshua Michael Stern, SAD, 2013.
Ideja o snimanju biografske drame o prije dvije godine preminulom Steveu Jobsu na papiru izgleda vrlo zanimljivo i obećavajuće. Kao i svaka priča o velikim i značajnim ljudima koji su mijenjali tijek povijesti ili našu svakodnevicu, odnosno koji su na bilo koji način utjecali na ljudske živote i sudbine, i storija o gotovo legendarnom utemeljitelju tvrtke Apple Computer koja je pod nazivom Apple Inc. krajem 2012. godine dosegnula status najznačajnije američke kompanije, obiluje intrigantnim i provokativnim detaljima koji bi u celuloidnoj obradi trebali rezultirati barem gledljivim, ako već ne i podjednako intrigantnim i zanimljivim ostvarenjem. Neosporno, film „jOBS“ redatelja Joshue Michaela Sterna, razmjerno blijedog filmaša kojem je ovo treći redateljski projekt a kojeg znamo kao autora solidne političke humorne drame „Glas koji odlučuje“ s Kevinom Costnerom iz 2008. godine, jest gledljiv, no nedostaje mu energije, strasti, barem natruha provokativnosti te hrabrosti da po liku i djelu jednog od najvećih vizionara i inovatora u svijetu računalne industrije barem malo dublje zagrebe, kad je već moguće iz opreza i straha od možebitnih pravno-financijskih posljedica odlučeno da se kloni naglašenijeg čeprkanja po tamnom naličju čovjeka koji je od raka gušterače preminuo 05. listopada 2011. godine. Donekle je problematična i odluka da se uloga Stevea Jobsa povjeri Ashtonu Kutcheru, razmjerno darovitom ali i nerijetko iritantnom komičaru (serije „Lude 70-e“, „Dva i pol muškarca“) koji međutim nije kalibar ozbiljnog dramskog glumca sposobnog na nejakim plećima iznijeti teret ponajprije karakterno ali i tjelesno zahtjevnije uloge.
Tijekom čitavog filma Kutcherova su pleća lagano povijena, baš kao Jobsova, i u tom smislu on u totalima, polutotalima i blizim planovima ponekad prilično nalikuje pokojniku, a to je dosta efektno iskorišteno u prologu u kojem na pozornici pratimo Jobsa koji predstavlja revolucionarni iPod. Nažalost, u krupnom planu praktički svaka sličnost nestaje, jer tu gledamo prepoznatljivo lice uvijek lagano ironično nasmiješenog Kutchera kakvog ga znamo iz spomenutih humorističnih serija i niza slabih ili u najboljem slučaju osrednjih filmova. Nakon uvoda priča se vraća u 1974. godinu, u vrijeme kad je Jobs upravo prekinuo studij na koledžu Reed vođen zaključkom da nema smisla plaćati visoku školarinu i gubiti vrijeme u ustanovi na kojoj za razliku od stvarnog života ne može doznati ništa novo. Jobs je tada u vezi s Chris-Anne Brennan (Ahna O´Reily), a najbolji mu je prijatelj Daniel Kottke (Lukas Haas), s kojima u određenoj mjeri dijeli sklonost prema eksperimentiranju s drogama i fasciniranošću Indijom, u kojoj će s Danielom i provesti neko vrijeme. Već tada redatelj Stern i scenarist debitant Matt Whiteley doslovno i plastično sugeriraju Jobsovo vizionarstvo, koje do izražaja dolazi podjednako pod utjecajem LSD-ja kao i duhovnog vodiča „Be Here Now“ Babe Ram Dassa. Dvije godine kasnije Jobsa zatječemo u kalifornijskom Los Altosu, gdje živi sa svojim zamjenskim roditeljima Paulom (John Getz) i Clarom (Lesley Ann Warren) te radi zamoran i nemotivirajući posao u Atariju. Kad mu kolega i stari prijatelj Steve Wozniak (Josh Gad) pokaže osobno računalo koje je sam konstruirao, Jobs odluči osnovati tvrtku Apple Computer te s Wozniakom otputovati na demonstriranje računalnih inovacija u Homebrewu. Ondje Steve sklopi zahtijevan ali i unosan prvi ugovor s Paulom Terrellom (Brad William Henke), vlasnikom trgovine za popravak televizora i tada rijetkih kompjutera, za kojeg se obveže u roku od 60 dana uz Wozniakovu suradnju izraditi nekoliko desetaka osobnih računala.
Kako se obično kaže, sve ostalo je povijest, a ona će se za Jobsa, Wozniaka i Daniela Kottkea drastično ubrzati kad na vrata kuće Steveova oca u kojoj im je tvrtka smještena pokuca ulagač Mike Markkula (Dermot Mulroney), koji je u Jobsa, razvoj njegovih ideja i Apple Computer spreman uložiti veliki novac. No kao posao bude rastao, Steve će se udaljiti od Wozniaka i osobito Kottkea, a kad mu Chris-Anne kaže da je trudna na to će reagirati vrlo burno, prekinuti vezu s njom i zaprijetiti da će se odreći djeteta. Godinama kasnije Jobsa zatječemo kao velikog igrača koji će nekim odveć ambicioznim odlukama u opasnost dovesti opstanak Macintosha te kojem će budućnost dijelom usmjeriti dolazak marketinškog stručnjaka Johna Sculleya (Matthew Modine) u Apple. No nakon što Steve bude dosta grubo izbačen iz kompanije, nju će preteći IBM i Microsoft a njene će dionice početi nezaustavljivo padati, zbog čega će uprava naposljetku Jobsa pozvati da s potpuno odriješenim rukama spasi stvar. Priča tu, a godina je 1996., staje i formalno završava uvodnom sekvencom iz 2001., pa posljednjih 15-ak godina Jobsova života ostaje sasvim neobrađeno. Možda razloge tome valja tražiti u prethodno spomenutim mogućim pravno-financijskim okolnostima i posljedicama, odnosno željom za izbjegavanjem možebitnih problema s Appleom i ljudima iz Jobsova okruženja, a možda i u tome da se iz komercijalnih razloga i želje za iskorištavanjem Kutcherova zvjezdanog statusa željelo eksploatirati Jobsove mlađe godine.
Kako god bilo, konačni je rezultat suhoparna, površna i povremeno vrlo anemična biografska drama, primjer dosta kruto režiranog, klasičnog i konvencionalnog biopica kojem nedostaje energije, strasti i šarma, onog što bi Dalmatinci nazvali „šušta i gušta“. NeXT se tek dva puta spominje, o Pixaru nema ni riječi (opet možda oprez i zazor), a Jobsove negativne osobine poput egoizma, narcisoidnosti, natruha paranoidne shizofrenije, zanemarivanja kćeri Lise te ponekad ponižavajućeg odnosa i prema najbližim prijateljima i kolegama, samo su vrlo usputno i kao slučajno naznačene, toliko da ih površniji i mlađi gledatelji pretpostavljivo neće ni zamijetiti. Iako je vrlo važan lik, Steve Wozniak je sveden na jedva nešto bitniju sporednu ulogu, na tipa koji je veći dio filma prisutan u sjeni te izgledom i ponašanjem postuliran kao tipični geek, da bi dramski stvarno zaživio samo u jednoj patetičnoj sceni, onoj u kojoj Jobsa pokuša suočiti s nekim činjenicama o njemu samom i razlozima svog razočaranja. Steve Jobs je svojim djelom zaslužio znatno ambiciozniju, detaljniju i intrigantniju celuloidnu autobiografiju, kakvu nažalost Sternovim filmom nije dobio.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 12/09/2013 11:16:46 |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
.jpg)
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 12/09/2013 : 11:08:11
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
jOBS, r. Joshua Michael Stern, SAD, 2013.
omaklo ti se pogresno napisano slovo...ne mogu vjeroivati.
Brzo ispravi post u editu.   |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12920 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 12/09/2013 : 11:09:15
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Kako se obično kaže, sve ostalo je povijest, a ona će se za Jobsa, Wozniaka i Daniela Kottkea drastično ubrzati kad na vrata kuće Steveova oca u kojoj im je tvrtka smještena pokuca ulagač Mike Markkula (Dylan McDermot),
Markkulu glumi Dermot Mulroney, a ne Dylan McDermott. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 12/09/2013 : 11:10:31
|
quote:
Originally posted by Mr. Bushido
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Kako se obično kaže, sve ostalo je povijest, a ona će se za Jobsa, Wozniaka i Daniela Kottkea drastično ubrzati kad na vrata kuće Steveova oca u kojoj im je tvrtka smještena pokuca ulagač Mike Markkula (Dylan McDermot),
Markkulu glumi Dermot Mulroney, a ne Dylan McDermott.
joooj   |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/09/2013 : 11:13:33
|
Uuups, sorry, greška!
Naravno, Dermot Mulroney a ne Dylan McDermott.
Imena su im slična pa u žaru pisanja lako jedno zamijenim drugim.
Edit: Ispravljeno!
jOBS je originalni i tako napisan naslov. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 12/09/2013 11:17:57 |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 12/09/2013 : 11:52:55
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Uuups, sorry, greška!
Naravno, Dermot Mulroney a ne Dylan McDermott.
Imena su im slična pa u žaru pisanja lako jedno zamijenim drugim.
Edit: Ispravljeno!
jOBS je originalni i tako napisan naslov.
Dobro. Onda se omaklo nekom drugom. |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
melkajk
Average Member
.JPG)
509 Posts
Member since 07/10/2011 |
Posted - 12/09/2013 : 20:44:01
|
Ljudii jel netko gledao već The Devil's pass (ili the Dyatlov pass incident?
Ne mogu nigdje nać hr titlove, a i film ima tek 2-3 ripa... |
“Yesterday is but a dream,
Tomorrow is only a vision.
But today well lived makes every yesterday a dream of happiness, and every tomorrow a vision of hope.” |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 13/09/2013 : 01:55:44
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
jOBS, r. Joshua Michael Stern, SAD, 2013.
bojim se da će uskoro uslijediti ona: "Čovjek se preokrenuo u grobu..."
|
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Amos
Senior Member
Croatia
2896 Posts
Member since 03/01/2011 |
Posted - 17/09/2013 : 13:40:36
|
Sinoć sam konačno pogledao Ljudožder-vegetarijanac i mogu reći da mi je film odličan.
Inače meni pomalo iritantni Bitorajac je odradio sjajnu ulogu. Babić je toliko odvratan da bi ga trebalo baciti onim veprovima iz Haniballa.
Priča je za pamćenje.
Sviđa mi se da film nije s nekakvim hardcore gadostima i grafičkim šok forama za gledatelje, tipa Srpski film ili onaj francuski Mučenice (ako sam dobro zapamtio naziv). Dovoljno je da se ozbiljnije dira tako osjetljivih tema etičnosti i moralnosti doktora u obavljanju svoga poziva, posebno kada se tiče porodništva i ginekologije jer je riječ o mjestu nastanka novog života, a afere na sve strane. Poslije ovoga mi gledanje Dr. Housea ili ER-a izgleda kao "A je to".
Preporuke. |
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa. |
|
|
|
Oki
Advanced Member
Croatia
5292 Posts
Member since 10/02/2011 |
Posted - 17/09/2013 : 15:13:18
|
Evo ja praktički u zadnjih dvije ili tri godine ako izuzmo nekoliko nogometnih utakmica nisam ni gledao tv, a kamoli filmove....ali sinoć žena ostavila tv da radi,pa ja malo sjeo i počeo gledati film na HTV 3,privučen prvenstveno znatiželjom jer se radilo o korejskom filmu,a zatim i time kako ti mali Korejci mogu snimiti nasilan i krvav film...mislim da se film zove "Tragač" i moram priznati - odličan film,ali da su se još scenaristi usudili napraviti totalni unhappy end sa završetkom u kojem bi se glavni negativac (serijski ubojica) izvukao iz svega,e onda bi film bio još bolji....
Jel netko gledao? Kakvi su vaši utisci? |
|
|
|
Amos
Senior Member
Croatia
2896 Posts
Member since 03/01/2011 |
Posted - 17/09/2013 : 15:34:09
|
| Ja sinoć počeo gledati "Tragača", ali kada je lik na podu vezao kurvu u onom šporkom zahodu žena mi je popizdila da kakve je ona to bolesne filmove prisiljena gledati samnom na televiziji pa smo prebacili program i odgledali Ljudoždera vegetarijanca :) |
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa. |
|
|
|
DeeCay
stripovi.com suradnik
Croatia
21661 Posts
Member since 24/09/2002 |
Posted - 17/09/2013 : 16:35:22
|
R:I:P:D: Ljudi u nedovoljno crnom
by johnny difool
U kinima se prikazuje fantastična akcijska komedija „R.I.P.D. Agenti za počivale u miru“, na stripu izdavačke kuće Dark Horse Comics te scenarista Petera M. Lenkova i crtača Lucasa Marangona temeljen film Roberta Schwentkea!
 |
“A reader lives a thousand lives before he dies; the man who never reads lives only one." |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
kiky
stripovi.com suradnik
7366 Posts
Member since 17/07/2003 |
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 25/09/2013 : 16:26:01
|
quote:
Originally posted by kiky
pogledao sam najgori film godine - WORLD WAR Z
Yeeep, a knjiga je tako dobra....steta. |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 25/09/2013 : 16:59:15
|
Na kompu mi stoji već dva tjedna taj WW Z i svi me upozoravaju da ne trošim vrijeme, da je smeće...
Ali trailer je dobar... : ) |
|
|
|
Torghal
Senior Member
Croatia
1981 Posts
Member since 27/09/2004 |
Posted - 25/09/2013 : 17:31:22
|
quote:
Originally posted by Oki
Evo ja praktički u zadnjih dvije ili tri godine ako izuzmo nekoliko nogometnih utakmica nisam ni gledao tv, a kamoli filmove....ali sinoć žena ostavila tv da radi,pa ja malo sjeo i počeo gledati film na HTV 3,privučen prvenstveno znatiželjom jer se radilo o korejskom filmu,a zatim i time kako ti mali Korejci mogu snimiti nasilan i krvav film...mislim da se film zove "Tragač" i moram priznati - odličan film,ali da su se još scenaristi usudili napraviti totalni unhappy end sa završetkom u kojem bi se glavni negativac (serijski ubojica) izvukao iz svega,e onda bi film bio još bolji....
Jel netko gledao? Kakvi su vaši utisci?
Ja i inace obozavam korejsku kinematografiju a Chaser odnosno Tragac mi je jedan od drazih.Svakako pogledaj I saw the devil,man from nowhere,mother,memories for murder...Redatelj Chasera je snimia i Yellow sea,losiji je od Chasera ali je svejedno dobar. |
|
|
|
nemanja93
Senior Member
Serbia
2439 Posts
Member since 06/03/2010 |
Posted - 25/09/2013 : 17:32:01
|
| Pa u trejleru su ubacili sve sto valja u filmu. Otprilike nekih dva ipo minuta materijala. |
Nisi se okrenula, zato nisi videla
igrale su sene.
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
