Author |
Topic |
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/02/2012 : 01:01:32
|
Budući se većina detalja otkriva tek na kraju, mislim da nisam ništa bitno otkrio. Ne navodim imena pa će sve biti jednako efektno kad se u završnici poslože sve kockice. Taj detalj o "ružnim" tj. realistički nelijepim glumcima (Toby Jones, Simon McBurney) sam izbacio zbog ograničenosti na 2,5 kartice, zbog čega sam puno toga sveo samo na natuknice. Urednik je bio neumoljiv unatoč mom nagovaranju. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 10/02/2012 : 01:16:05
|
Da, obadvojica su genijalni. McBurney mi malo i na Polanskog liči |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/02/2012 : 01:24:53
|
McBurney sličnu ulogu realističnog britanskog špijuna ima i u Posljednjem škotskom kralju, a fakat je vrlo efektan za takve recimo stvarnosne kontekste ili kontrapunkte, npr. u Tijelu od laži, Robinu Hoodu i Jane Eyre. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/02/2012 : 17:55:00
|
Torinski konj (A Torinói ló), red. Béla Tarr i Ágnes Hranitzky
Na festivalu u Berlinu ovjenčana Srebrnim medvjedom i nagradom FIPRESCI te nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najbolje režije, fotografije i glazbe, egzistencijalna drama „Torinski konj“ zasad je posljednji film Béle Tarra, osebujnog i uistinu jedinstvenog umjetnika sklonog radikalnim artističkim i izvedbenim postupcima. Kad se govori o Tarru, potpisniku sedmoipolsatnog remek-djela „Sotonski tango“ koje je Susan Sontag opisala „razornim i očaravajućim u svakoj minuti trajanja“, upotrebljavaju se mahom superlativi. Oni se kreću u rasponu od hvaljenja artističke beskompromisnosti i iznimno sugestivnog pseudodokumentarističkog prosedea, preko isticanja dojmljivog socijalnog realizma i fascinantnih te za realizaciju izuzetno zahtjevnih dugih kadrova, do apostrofiranja dijaloškog minimalizma i tjeskobne ugođajnosti dodatno naglašene impresivnom crno-bijelom fotografijom.
Svoje najuspjelije i najpoznatije filmove „Prokletstvo“, „Sotonski tango“ i „Werckmeisterove harmonije“ Tarr je realizirao s istom ekipom suradnika koju pored Ágnes Hranitzky čine književnik László Krasznoharkai, snimatelj Gábor Medvigy i skladatelj Mihály Vig, koji su možda podjednako zaslužni za impresivne konačne rezultate. S iznimkom Gábora Medvigyja, kojeg je zamijenio podjednako daroviti Fred Kelemen, svi su oni angažirani i na „Torinskom konju“, storiji o siromašnom seljaku i njegovoj kćeri koji skrbe o konju kojem je glasoviti njemački filozof Friedrich Nietzsche navodno uputio posljednje riječi u životu. U filmu snimljenom prema izvornom scenariju Lászla Krasznahorkaija koji je Tarr doradio, autor polazi od možda stvarnog a moguće i apokrifnog događaja koji se odigrao 3. siječnja 1889. godine. Tada je glasoviti Friedrich Nietzsche, izišavši iz kuće u ulici Carla Alberta u Torinu, ugledao kočijaša koji bičuje neposlušnog konja. Želeći zaštiti životinju, Nietzsche je prišao konju, zagrlio ga oko vrata i iznenada se srušio na tlo. Nakon dva dana potpune tišine izgovorio je svoje posljednje riječi, te je posljednjih 10 godina života posve nijem i dementan proživio uz skrb majke i sestara. Nietzscheova sudbina je dobro poznata, no Tarr se pita što je bilo s konjem kao i što se dogodilo s kočijašem i njegovom kćeri. I njihove možebitne sudbine elaborira na sebi svojstven beskompromisan način, s osloncem na religijske konotacije, uporabom dugih, statičnih i meditativnih kadrova i pseudodokumentarističkog prosedea, praktičkim nepostojanjem naracije te naglašavanjem socijalno realističnog konteksta i tjeskobne ugođajnosti što je dodatno pojačano dojmljivom crno-bijelom fotografijom i dijaloškim minimalizmom.
U svakom kadru Tarrova filma koji je osim dva kratka prekida fokusiran na samo dva lika, ona siromašnog seljaka (János Derzsi) i njegove kćeri (Erika Bók), može se osjetiti nepodnošljivost i gotovo ubitačna rutina svakodnevice svedene na donošenje vode iz bunara, hranjenje konja i jedenje po jednog kuhanog krumpira. A kad iziđu iz kakvog-takvog skloništa koje im pruža kuća, otac i kći bivaju izloženi nemilosrdnom djelovanju nevremena, vjetra i kiše kojima kao da ih kažnjava Bog. No budući da film dramaturški otvara epizoda s Nietzscheom, lako je zaključiti da i Tarr poput Nietzschea drži da je Bog mrtav i da je čovjekov svijet, makar bio isposnički reduciran i skroman, osuđen na propast. Uistinu, dok otac i kći često poput zombija bauljaju kroz svakodnevicu, njihov svijet se raspada, bunar presušuje a konj odbija hranu. U određenom smislu seljak i njegova kći prispodobivi su biblijskim likovima Adama i Eve, a njihova bijedna farma je svojevrsni pervertirani raj u obličju negostoljubive pustare. Također, budući se filmska zbivanja protežu kroz šest dana postupne apokaliptične destrukcije, može se pretpostaviti da je Tarr cjelinu koncipirao kao biblijsku parabolu o konačnom božjem uništenju svijeta koje traje jednako kao i njegovo stvaranje. I u ovom filmu impresivna crno-bijela fotografija u pravilu dobiva začudne nijanse sivog, zbog čega neki teoretičari filma Tarrova ostvarenja uspoređuju s djelima njemačkog ekspresionizma te ih nazivaju slojevitim antropološkim studijama koje su istodobno i snažne alegorijske priče. Ukratko, „Torinski konj“ je film unatoč rijetkim otkliznućima na rub banalnosti svakako vrijedan preporuke, ne samo ambicioznijim filmofilima i ljubiteljima Andreja Tarkovskog.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/02/2012 : 19:41:34
|
Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo), red. David Fincher, SAD / Švedska / Velika Britanija / Njemačka, 2011.
Stasao u nerijetko suspektnom miljeu autora glazbenih spotova, David Fincher je trenutno možda najzanimljiviji i najbolji holivudski filmaš koji još od dijelom podcijenjenog debitantskog redateljskog ostvarenja Alien 3 dosljedno gradi imidž umjetnika prepoznatljivog autorskog senzibiliteta i svjetonazora. U fokusu njegova zanimanja uvijek su osobiti pojedinci, osobe s ruba društva i(li) antijunaci veći od života, protagonisti označeni jasnim etičkim predznacima koji se sučeljavaju s nesavladivim zlom u sebi i oko sebe u trulom društvu koje se raspada ili koje, kao u recentnom slučaju u filmu Muškarci koji mrze žene, trulež prikriva prividnom uređenošću, civiliziranošću i obiteljskim tradicijama. U spomenutom Alienu 3 socijalna zajednica u izuzetno pesimističnoj budućnosti sastavljena je od najgorih ubojica i psihopata koji spartanskim životom i religioznošću pokušavaju dati makar privid smisla svojoj posve ispraznoj i zastrašujućoj sadašnjosti u zatvoreničkoj koloniji, dok im budućnost baš kao i živote oduzima neman simbolički začeta u njima samima, od koje ih pokušava zaštititi izuzetno sposobna od društva odbačena žena obilježena religijskim konotacijama. O truleži društva u remek-djelu Sedam, eponimnom naslovu Fincherove karijere, već su ispisane čitave studije, a ovom prilikom recimo samo da su i tu najmoralniji predstavnici zajednice, ujedno i čuvari zakona, obrazovani i senzibilni ljudi koji su ili namjerno izabrali poziciju na margini, ili su pak svjesni da su na nju osuđeni, a u oba slučaja znaju da se bore protiv vjetrenjača i da su osuđeni na neuspjeh.
U impresivnom Klubu boraca, adaptaciji istoimenog romana Chucka Palahniuka, piščev i Fincherov junak mladi je yuppie koji, bauljajući varljivim stazama uspjeha, boluje od depresije i kronične nesanice, a postupno postaje jasno da je, kao i u Američkom psihu Breta Eastona Ellisa kojeg je ekranizirala Mary Harron, riječ o pravom psihopatu. No, za razliku od Ellisa i Harron koji tek detektiraju životnu prazninu i besmislenost nasilja svog protagonista, Palahniuk i Fincher temeljni zaplet efektno nadograđuju emotivnošću, životnošću, i prilično artikuliranom ideološkom i moralističkom kritikom. Izuzetno intrigantan Palahniukov roman gotovo trendovske tematike Fincher je pretvorio u iznimno slojevitu psihološku triler dramu koja savršeno funkcionira i kao karakterna studija, i kao razorna kritika društva ogrezlog u konzumerizmu i materijalizmu, i kao vrlo zanimljiva politička alegorija. Uistinu, kakva je to zajednica u kojoj uspješni mladi poslovni ljudi iza ugodnih vanjština, dizajnirane odjeće, brendiranog pokućstva i tupog buljenja u televizijski ekran kriju prave prirode agresivnih psihopata, mnogostrukih ličnosti i autodestruktivaca koji će naposljetku uništiti i čitavu civilizaciju. To je ista zajednica koja u na istinitim događajima temeljenoj triler-drami Zodiac dozvoljava da serijski ubojica desetljećima nesmetano operira i ubija parove, a jedini koji mu uporno pokušavaju ući u trag su novinari opet očekivano osuđeni na (samo)izolaciju, nesređene živote i marginu. Napokon, to je zajednica, u smislu zapadnog civilizacijskog kruga, koju u Muškarcima koji mrze žene izjedaju licemjerje, grijesi djedova i otaca krvavih ruku, društvo u kojem se dijabolična psihopatologija i mizoginija prenose s koljena na koljeno, u kojem se najkrvaviji zločini kroz povijest maskiraju ideologijom rasne čistoće, krvi i tla, ili pak čuvanjem obiteljske tradicije i časti, poslovnim uspjesima i vrijednošću dionica na burzi. Dakako, i životom na visokoj nozi ispod portreta predaka, u luksuzno dizajniranim interijerima ostakljenih zdanja na osami, uz kušanja biranih jela i degustacije vrhunskih vina, dok kat niže u podrumu u smrtnom hropcu skončava neka nesretna djevojka židovskog imena, odabrana zbog toga što psihopat uživa u pogledu osobe svjesne da će uskoro umrijeti, dok zna da njezin nestanak nitko neće ni primijetiti.
Nakon što je glasovitu prozu pokojnog Stiega Larssona, prvi dio megabestseler trilogije Millenij, 2009. godine u televizijskoj produkciji vrlo dobro ali u cjelini ne i osobito nadahnuto adaptirao Larssonov sunarodnjak Niels Arden Oplov, ekranizacije romana Muškarci koji mrze žene prihvatio se i David Fincher. U središtu zbivanja je štokholmski novinar Mikael Blomkvist iz magazina Milenij koji je upravo izgubio sudski spor protiv utjecajnog biznismena Wennerströma o kojem je pisao na temelju navodno neprovjerenih informacija. Profesionalno diskreditiran i financijski uništen, Mikael na nezadovoljstvo svoje urednice Erike, s kojom je u intimnoj vezi, odluči napustiti Milenij i prihvatiti posao pisanja biografije bogatog umirovljenog industrijalca Henrika Vangera, koji živi na obiteljskom otoku na sjeveru Švedske. No Vanger zapravo želi da Mikael istraži i otkrije tko je od članova starčeve porodice ubio njegovu nećakinju Harriet, koja je u tinejdžerskoj dobi nestala davne 1966. godine. Kad polako počne shvaćati da Vangerovi kriju mnoge mračne tajne, poput činjenice da su neki članovi porodice tijekom Drugog svjetskog rata bili nacisti te da i danas s istim žarom njeguju svoja uvjerenja, Mikael kao pomoćnicu dobije ekscentričnu Lisbeth Salander, vještu hakericu i buntovnu curu problematične prošlosti koja je za Vangerova odvjetnika upravo istražila i njegovo zaleđe. Lisbeth je izrazito povučena i asocijalna djevojka u stalnom skrivanju od društva koje joj je kao novog nadzornika, nakon što je prošlog udarila kap, dodijelilo okrutnog sadista koji prakticira devijantnu seksualnost. Isprva nepovjerljivi jedno prema drugom, Mikael i Lisbeth će postupno razviti neobičan odnos koji će naposljetku završiti i svojevrsnom ljubavnom vezom. Istodobno, istraga će ih dovesti do otkrića da je netko u porodici Vanger psihopatski serijski ubojica odgovoran za smrt niza žena kroz nekoliko desetljeća, i koji je zacijelo ubio i Harriet.
Iz prethodno opisanog konteksta sasvim je jasno zašto je Fincher odlučio ekranizirati Muškarce..., roman koji savršeno korespondira s njegovim svjetonazorom i autorskim habitusom. Rasap društva koje počiva na krvavim temeljima, i koje su izgradili ili ga još i danas grade ratni zločinci, neopisivo okrutni serijski ubojice i dijabolični psihopati rafinirana ukusa i uglađena ponašanja, to je širi tematski fokus redatelja i uglednog scenarista Stevena Zailliana. Finchera i Larssona u dobroj mjeri povezuje i feministički diskurs, jer su u njihovim djelima isključivi nositelji zla, mraka i užasa muškarci, dok su žene ili pasivne promatračice stvarnosti koje su svjesne ali kojoj se ne mogu, ne znaju ili ne žele suprotstaviti, ili pak aktivne (anti)junakinje i po cijenu vlastite žrtve spremne se suočiti sa zlom. Iako nominalno izgleda drugačije, Lisbeth Salander prava je junakinja Larssonove proze i obaju filmova. Sjajna Noomi Rapace iz švedske adaptacije pritom je bolji glumački izbor, jer se iz njenog lica i govora tijela čita mnogo više nego kod svakako uvjerljive Rooney Mara. Također, dok kod Finchera sve ostaje na razini dijaloga, u švedskom je filmu kroz nekoliko flashbackova efektno naznačena vrlo tjeskobna priroda Lisbethina odnosa s ocem, tragikom obilježene kompleksne relacije koja će u nastavcima postati središnji dramski motiv, a zahvaljujući čemu je „švedska“ Lisbeth intrigantniji i zaokruženiji lik od njene holivudske inačice. Kod obaju filmova primjetna su pojednostavnjivanja i skraćivanja (Zaillian primjerice „ubija“ kod Larssona i u švedskoj verziji bitnu Harrietinu sestru Anitu Vanger), pa je tako kod Finchera odvjetnik u izvedbi Gorana Višnjića postao sasvim marginalni epizodist, dok je u Larssonovim romanima on znatno važniji lik zaljubljen u Lisbeth. No s čisto filmskog gledišta Fincheru se ne može baš ništa prigovoriti. Sve je na broju, i vrlo rafinirana i sugestivna režija, i dojmljive stilizacije, i iznimno atmosferična fotografija Jeffa Cronenwetha, i s njom povezan ugođaj ekspandirajuće tjeskobe, i scenografska preciznost s bogatstvom detalja, i odlične glumačke interpretacije, a naposljetku i začudna i izuzetno efektna uporaba Enyjine pjesme Orinoco Flow u posve neočekivanom trenutku sadističkog iživljavanja negativca nad Blomkvistom. Ukratko, Muškarci... su poslastica za filmske sladokusce.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Caleb
Advanced Member
Greece
16386 Posts
Member since 01/07/2008 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/02/2012 : 17:14:07
|
Vožnja (Drive), red. Nicolas Winding Refn
Iako je riječ o naglašeno žanrovski usmjerenom ostvarenju realiziranom u holivudskoj produkciji, akcijski triler „Vožnja“ darovitog danskog redatelja Nicholasa Windinga Refna posve je zasluženo na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu osvojio Zlatnu palmu i nagradu za najboljeg redatelja te nedavno nominaciju za Oscara za montažu zvuka. Posrijedi je izvrsno režirano, inteligentno koncipirano, energično i odlično glumljeno modernističko ostvarenje u kojem se suvremenost sjajno spaja s tradicijom klasičnog Hollywooda. Štoviše, osim što naslovom asocira na glasovitog „Vozača“ Waltera Hilla s Ryanom O´Nealom u naslovnoj ulozi, u filmu je lako prepoznati i posvete kultnim realističnim naslovima 60-ih i 70-ih poput „Bullitta“ Petera Yatesa i „Francuske veze“ Williama Friedkina, a sam redatelj je djelo posvetio znamenitom španjolskom strip-autoru, scenaristu i redatelju Alejandru Jodorowskom. Ipak, produkcija ovog projekta nije tekla glatko, jer su prethodno nakon dužih priprema od njega odustali čelnici studija Universal, da bi naposljetku bio realiziran kao zajednički projekt četiri manje producentske tvrtke. Zbog toga je i skupi Hugh Jackman, koji je isprva bio odabran za ulogu protagonista, zamijenjen znatno jeftinijim Ryanom Goslingom („Slom“), nadolazećom mladom zvijezdom koju nakon zabavne romantične komedije „Ta luda ljubav“ možemo gledati u izvrsnim „Martovskim idama“ Georgea Clooneya.
Gosling je i sve utjecajniji glumac, pa je tako on kao redatelja odabrao Danca Nicholasa Windinga Refna, potpisnika odlične trilogije „Diler“ (Pusher), ali i žestokog akcijskog trilera „Bleeder“, pomaknute biografske drame „Bronson“ te zapaženog horor-trilera „Strah X“. Kad je napokon glumačka postava upotpunjena sve traženijom Carey Mulligan („Sve o jednoj djevojci“, „Wall Street: Novac nikad ne spava“), markantnim Ronom Perlmanom („Hellboy“ 1 i 2), izvrsnim Bryanom Cranstonom (serije „Malcolm u sredini“, „Breaking Bad“) i zanosnom Christinom Hendricks iz „Momaka s Madisona“, moglo se krenuti u realizaciju priče temeljene na istoimenom bestseler-romanu Jamesa Sallisa objavljenom 2005. godine, prema kojem je scenarij napisao Britanac Hossein Amini („Jude – Tamno srce“, „Četiri pera“, „Šangaj“). Gosling glumi šutljivog i grubog kaskadera nadimkom Vozač koji danju izvodi kojekakve vratolomije na filmskim setovima, a noću dodatno zarađuje kao šofer u pljačkaškim akcijama. Takve mu angažmane pronalazi prijatelj Shannon (Bryan Cranston), automehaničar s dobrim vezama u podzemlju koji uz pomoć Vozača gangsterima osigurava brz i siguran bijeg s poprišta akcije. No sve će se zakomplicirati kad se mladić zaljubi u privlačnu Irene (Carey Mulligan), suprugu opasnog kriminalca Standarda Gabriela (Oscar Isaacs) koji je upravo izišao iz zatvora i koji će Vozača na ime starog duga nagovoriti na sudjelovanje u novom pothvatu.
U svom dosad možda i najuspjelijem ostvarenju Nicholas Winding Refn naglasak stavlja na bučnu, dinamičnu i vizualno vrlo atraktivnu akciju, dodatno pojačanu zvučnim efektima i bombastičnom elektronskom glazbom Cliffa Martineza, no ne zapostavlja ni likove. Baš kao i Steve McQueen u „Bullittu“, i Goslingov je Vozač postuliran kao grubi, šutljivi, poslu potpuno predan i pomalo asocijalan momak nejasnih moralnih uvjerenja i nesređenog privatnog života. No dok je „Bullitt“ snimljen 1968. godine na svojevrstan način naznačio završetak „ludih“ 60-ih i anticipirao lik celuloidnog istjerivača pravde „prljavog“ Harryja koji će obilježiti sljedeće desetljeće, i koji se u sjećanje gledatelja urezao možda najspektakularnijom sekvencom automobilske jurnjave u povijesti sedme umjetnosti, „Vožnja“ ipak ne posjeduje ta prijelomna obilježja. Svakako, riječ je o izuzetno nasilnom i iznimno stiliziranom djelu koje bi 60-ih i 70-ih oduševilo kritičare legendarnog francuskog filmskog časopisa Cahiers du Cinema, o filmu koji možda na najbolji mogući način spaja komercijalu i art te koji jasno daje do znanja da se u Ryanu Goslingu krije potencijalno veliki glumac. „Vožnju“ neće objeručke prihvatiti samo uže-žanrovski freakovi ludi za brzim vožnjama i kaskaderskim vratolomijama, već i zahtjevnija publika koja u filmu traži i intrigantnu dramu, sugestivnu režiju, punokrvne i slojevite karaktere te njihove suptilne i elaborirane međuodnose. Gosling je odličan kao eastwoodovski bezimeni, grubi i šutljivi profesionalac snažnog i primjereno podigranog glumačkog izraza, Carey Mulligan mu smirenim nastupom izvrsno parira kao „pogrešna“ ljubav iz radničke klase, a cjelinu dodatno obogaćuju Bryan Cranston u očinskoj figuri mehaničara koji je Vozačev mentor i jedini prijatelj, te zanosna Christina Hendricks u maloj ali pamtljivoj ulozi Blanche. Ukratko, „Vožnja“ nudi sjajnu zabavu za sve gledatelje.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/02/2012 : 16:46:17
|
Još jedna godina (Another Year), red. Mike Leigh
Glasoviti Mikea Leigh možda je najznačajniji britanski i svakako jedan od najvažnijih svjetskih redatelja današnjice, ujedno i perjanica socijalno i često politički angažiranog otočkog filma tijekom posljednja dva i pol desetljeća. Leighova ostvarenja, baš kao i ona njegovih aktivnih suvremenika Stephena Frearsa i Kena Loacha, odlikuju neuvijena društvena kritika i zamjetan angažman kao možda njihovi najvredniji i najintrigantniji sastojci, na način na koji su upravo elementi emotivnih, socijalno osviještenih, manje ili više angažiranih i dominantno lijevih društvenih opservacija najvredniji sastojci najuspjelijih ostvarenja prvaka otočke kinematografije tijekom proteklih 50-ak godina. Žanr socijalne drame temeljna je odrednica britanskog filma tijekom druge polovice 20. i u nultim godinama 21. stoljeća, bez obzira zamataju li autori opore priče svojih djela u zavodljivi celofan komedije, u ruho tjeskobne melodrame ili u okvire žanra krimića i gangsterskog filma. Orijentacija ka socijalnom realizmu, analizi klasnih odnosa i izrazitom društveno-političkom angažmanu, kao i propitkivanje i rušenje seksualnih i inih društvenih tabua, osnovna su obilježja suvremenog britanskog filma, nevažno je li riječ o populistički usmjerenim humornim dramama kakve su „Skidajte se do kraja“ ("Full Monty"), „Mali glas“ ("Small Voice") i „Borimo se do kraja“, o rasnom i kulturalnom problematikom zaokupljenom naslovu „Istok je istočno“, ili primjerice za tri Oscara i dva Zlatna globusa nominiranom hitu „Billy Elliot“.
U tom kontekstu ime 67-godišnjeg Mikea Leigha osobito se ističe. Rođen davne 1943. u provincijskom gradiću Salfordu kao sin liječnika židovskog porijekla, Leigh se već u svojim 20-im godinama počeo baviti glumom i pisanjem kazališnih komada, koje stvara pod utjecajem Harolda Pintera, Eugenea Ionescoa i Samuela Becketta, a tada postupno razvija i specifičan način rada s glumcima po čemu je i danas poznat. Nakon redateljskog prvijenca "Bleak Moments", drame o radničkoj obitelji snimljene 1971. godine, Leigh će se čitavo desetljeće i pol „kaliti“ u TV-produkcijama i polako stjecati ugled primarno pisca koji djeluje i kao redatelj. Istodobno će i formirati polje vlastitih tematskih, motivskih i sižejnih preokupacija po kojima je i danas poznat. Riječ je o autoru naglašeno sklonom strpljivom promatranju i pronicljivom no nenametljivom komentiranju svakodnevice pripadnika britanske niže srednje klase i radništva, koji se bavi često sivim životima i turobnim sudbinama ljudi oko nas i ljudi poput nas, dakako, osim ako nekim slučajem niste pripadnih „zlatne mladeži“, ambiciozni menadžer, vlasnik korporacijske zlatne kartice ili tajkun s vilom u podsljemenskoj zoni. Leighova djela odlikuju gotovo dokumentaristički verizam i autentičnost, ljubav ili barem primjetna simpatija prema njegovim nesavršenim i tako stvarnim likovima, meastralna i neopisivo sugestivna režija, sjajne glumačke interpretacije i neobičan rad na filmskim scenarijima koji se, poput onog što u hrvatskom kazalištu rade Bobo Jelčić i Nataša Rajković, konačno zaokružuju i definiraju tijekom same realizacije filmova.
Takav je slučaj i s Leighovim zasad posljednjim filmom, odličnom humornom socijalnom dramom „Još jedna godina“. U središtu zbivanja su sredovječni londonski bračni par Tom (Jim Broadbent) i Gerri (Ruth Sheen), dobrodušni građevinski radnik i brižna psihoterapeutkinja koji žive mirnim životom uz uređivanje vrta, druženja s prijateljima i očekivanja posjeta 30-godišnjeg sina Joea (Oliver Meltman). Njihova najbolja prijateljica je neurotična Mary (Lesley Manville), brbljava i alkoholu sklona žena u svojim 50-ima koju već hvataju panika i očaj da će zauvijek ostati sama i bez muškarca s kojim bi "mogla razgovarati". No čini se da Mary zanima upravo Joe, što će primijetiti i nezadovoljni Tom i Gerri, a ne primjećuje da se oko nje trudi Tomov neuredni i nezgrapni prijatelj Ken (Peter Wight). Kad Joe jednog dana roditeljima i Mary odluči predstaviti svoju novu djevojku Katie (Karina Fernandez), to će zakomplicirati njihove međusobne odnose.
Imajući neograničeno razumijevanje za karakterne nedostatke i postupke svih svojih likova, Leigh ne osuđuje nikoga od njih, već samo s blagotvornom dozom (crnog) humora bilježi njihova psihička i emotivna stanja i ponašanja. I čini to s naizgled nevjerojatnom lakoćom i jednostavnošću, kreirajući bogatu, slojevitu, toplu, iznimno sugestivnu, atmosferičnu i vrlo emotivnu karakternu studiju primjereno sporog ritma koju nose sjajni glumci. U prvom redu, dakako, uvijek izvrsni oskarovac Jim Broadbent („Dnevnik Bridget Jones“ „Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje“), ali i sjajne Ruth Sheen („Sajam taštine“, serija „Psihološki pristup“) i Lelsley Manville („Sve ili ništa“, „Vera Drake“), koje suptilnim nijansama i suspregnutim „gestama i grimasama“ dočaravaju gdjekad jedva zamjetne promjene raspoloženja i ponašanja svojih likova. Leigh je mudar redatelj koji nam jednostavno govori da je netko u životu rođen „pod sretnom zvijezdom“, a da je netko drugi osuđen na poraze i gubitništvo. I gledatelj suosjeća s likovima, čak i u trenucima kad se pretvaraju u nepodnošljivo brbljave i naporne čangrizavce, jer zna da tada iz njih progovaraju izgubljenost, očaj i suočenje s gubitkom lažnih nada. Sve njihove mijene Mike Leigh kreira na izuzetno spretan i suosjećajan način, što „Još jednu godinu“ čini još jednim sjajnim autorovim filmom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 14/02/2012 : 00:45:18
|
Baš nešto ponovo čitam i proučavam Phillipa Dicka - nisam uopće znao da ovo postoji:
Vjerojatno neko smeće
Inače, malo-pomalo cure slikice za reboot |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 14/02/2012 : 23:53:37
|
Contagion (2011)
http://www.imdb.com/title/tt1598778/
Film na granici gledljivosti, napetost minimalna, radnja spora (u negativnom smislu), rasplet nedovoljno jak i bezidejan, sve u svemu, gledao am ga, nije mi žao ali da je moglo puno bolje - moglo je. |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/02/2012 : 00:16:32
|
Zaraza (Contagion), red. Steven Soderbergh
Unatoč brojnim vrlinama apokaliptična ansambl-drama "Zaraza" svakako ne spada u vrh dosadašnjeg opusa Stevena Soderbergha. Riječ je o temom vrlo intrigantnom i aktualnom, odlično režiranom, iznimno atmosferičnom i raspoloženo glumljenom, ali i neujednačenom, emotivno posve hladnom i distanciranom ansambl-ostvarenju u kojem još jednom do izražaja dolazi autorov omiljeni pseudodokumentaristički prosede. Kad se u Minneapolis s poslovnog puta u Hong Kongu vrati njegova supruga Beth, brižni Mitch Emhoff shvati da je ona ozbiljno bolesna. A kad mu već sutradan Beth umre na rukama, te kad se isto ubrzo dogodi i njegovu posinku Clarku, Mitch će doznati da se pojavila smrtonosna nova bolest na koju su čini se prirodno imuni on i njegova kći Jory. U međuvremenu, nova infekcija kojoj znanstvenici dadu naziv MEV-1 širi se geometrijskom progresijom, a glavni stožeri za borbu protiv nje postaju američki Centar za nadzor bolesti i Svjetska zdravstvena organizacija.
Inteligentno napisana i koncipirana kao smrtno ozbiljna dokudrama, "Zaraza" nudi pesimističnu i mizantropsku priču koja pametno izbjegava moraliziranja i dociranja, no koja povremeno ipak pribjegava klišeiziranim situacijama iz horora i filmova katastrofe. Svakako, kaos, panika i svjetska kataklizma izgledaju vrlo realno i uvjerljivo, a tjeskobu pojačavaju eksplicitni prizori brzog urušavanja civilizacije i općenite degradacije humanosti. Međutim, većina likova su plošni i gotovo isključivo određeni svojim dramskim funkcijama (otac, kći, liječnici...), pa tragične sudbine nekih od njih ne posjeduju željenu emotivnu snagu. Šteta što nije detaljnije razrađena i možda najzanimljivija epizoda, ona o otmici doktorice Orantes u Kini, koja se izgleda emotivno vezala za posljednje preživjele mještane provincijskog sela. Soderbergh jasno ističe da su za pobjedu nad virusom iznimno značajne reakcije javnosti, jer njegova pojava na površinu izvlači iracionalne strahove, paranoju, kojekakve teorije urote, dilanje dezinformacijama ali i egoizam, zanemarivanje općeg dobra, okretanje pseudoznanosti te bezobzirne pokušaje da se bolesti iskoristi za stjecanje profita. Pozicioniranje američkih vlasti i znanstvenih institucija kao neupitnih pozitivaca nekome će zacijelo zasmetati, osobito u svjetlu Soderberghovih deklarativnih ljevičarskih opredjeljenja. Unatoč svim navedenim prigovorima, "Zaraza" u cjelini svakako zavrjeđuje gledateljsku preporuku.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 15/02/2012 : 04:21:33
|
Čak su i Damon i Fishburne odje lagano podbacili. Moglo je to puno bolje. |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 15/02/2012 : 10:41:16
|
Svake toliko i nama uspije napraviti nesto dobro.
Circus Fantasticus (ili Silent Sonata, 2010)
http://www.imdb.com/title/tt1156528/
Odlican! Bez i jednog dialoga 75 minuta protecu bez vucenja. Veoma ljep film, bez patetike, za sve fanove "sporih" filmova. Rekao bi i za fanove Tarkovskog ali bez nostalgije, melanholije. Pravo cudo zapravo, stvarno se ne osjeti manjak dialoga.
|
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See
|
Edited by - Poli on 15/02/2012 10:43:41 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 17/02/2012 : 22:58:22
|
Nesto sam se opet bacio na stare klasike ovih dana. Bas pogledao Summer of '42 (1971), ceka me The Thomas Crown Affair (1968), a The Happy Ending (1968) jos nisam nasao.
Summer of '42 me naprosto oduvao. Wooow! Legrand je zasluzeno dobio oskara za kompoziciju. Jos uvijek mi odzvanja melodija, samo da ovaj put u vezi filma. Predivno ide kroz film i scene, praveci atmosferu. A kako sam samo na pocetku pomislio da sam se mozda zeznuo kod odabira. Jeste da je u startu film coming-of-age, i tu je puno onih djecackih, kako da ih nazovemo... Ali da se sve stvarno dogodilo, autor nije ni imena zamjenio, a opet u filmu je sve tako odlicno prikazano, sa toliko osjecaja... eh, slike bi bolje govorile od rjeci. Mada vjerujem da je knjiga jos (puno) bolja (wandering thoughts). Zapravo, cjeli film odise kao knjizna podloga, mada je bila knjiga napisana tek poslije filma.
I na kraju sam pomislio da li je u Americi uopste moguce dandanas snimiti takav film, i uz to imati mogucnost cuti za njega te ga pogledati. Ok, ima tu jos art filmova i alternative, ali usporedivsi to sa ovim jadom sto ga H'wood dnevno bljuje... tone i tone obrada, prequela, sequela. Totalno zagađenje.
Znaci, jedan od Legrandovih oskara osvojen, jos 2 to go.
|
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See
|
Edited by - Poli on 17/02/2012 23:05:18 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 18/02/2012 : 01:25:49
|
The adjustment bureau (2011)
http://www.youtube.com/watch?v=FHVU3fKhsjI http://www.imdb.com/title/tt1385826/
Nakon nekih 15-ak minuta filma radnja mi se učinila poznatom, odnosno nevjerojatno je podsjećala na priču "Koordinacijski tim", objavljenu u SIRIUSU, i to u dijelu "12 veličanstvenih", ali da me ubiješ nisam se mogao sjetiti koji je pisac bio u igri. A i priča se razlikovala - u tamo tim briše nekakve ostatke sadašnjosti ili tako nešto, a ovdje je ipak nešto drukčije. I eto ga na - na odjavnoj špici fino piše "based on the short story by PHILLIP K. DICK." Pa naravno, tko drugi...Istrebljivač, Totalni opoziv, Minority report, Paycheck, Uljez...A sada i ovaj film. Dick je i dalje omiljen među filmašima. Neka, neka, s razlogom je to...Sve u svemu, dobar film, glavna glumica mi je iz nekog razloga poprilično privlačna, radnja je dobra, napetosti ne nedostaje, sve u svemu - vrijedi pogledati. |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
zorglub
Average Member
Serbia
529 Posts
Member since 02/09/2008 |
Posted - 18/02/2012 : 05:54:16
|
Izdržao 20 minuta Langovog M-a, a onda da bih ostao u crno-belom modu pustio Maddinov My Winnipeg
Ovaj low-fi film (da se tako izrazim) uspešno meša legende, slike, snove, istoriju i sećanja, izmaštana i stvarna u prikazivanju grada koji Maddin očigledno voli i iz kojeg ne može da pobegne. Zabavno, a u isto vreme setno i nostalgično. Preporučujem. |
Odjednom mi se život proširio.
Kupindo |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 18/02/2012 : 11:04:12
|
Johnny jel' imaš recenziju The adjusment biroua? |
COUNT ZERO INTERRUPT an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/02/2012 : 11:24:42
|
Yup, evo je!
Tijekom protekla nepuna tri desetljeća, točnije od 1982. godine i pojave legendarnog „Blade Runnera“ Ridleya Scotta, holivudski filmaši u pravilnim vremenskim razmacima posežu za proznim predlošcima kultnog SF pisca Philipa Kindreda Dicka. Čini se da Dickova literarna poetika, dominantni pesimizam i antiutopija u ocrtavanju vizija nevesele budućnosti te tjeskoba koja prožima sva njegova ostvarenja, savršeno korespondiraju s nekim strujanjima u današnjem Hollywoodu. Ipak, za ekranizacije Dickove literarne ostavštine zacijelo su najvažniji neprolazna popularnost žanra znanstvene fantastike i osebujni autorski senzibiliteti darovitih redatelja koji su se odlučivali na adaptacije piščevih romana i kratkih priča (spomenuti Ridley Scott, Paul Verhoeven u „Potpunom prisjećanju“, Steven Spielberg u „Specijalnom izvještaju itd.), u kojima su pronašli srodnosti s vlastitim nagnućima i poetikama. Donekle paradoksalno, ali sam Dick nikad nije mario za Hollywood i glamur koji ga prati. Štoviše, književnik koji nije dočekao premijeru „Blade Runnera“ bio je umjereni ekscentrik i mizantrop, te je nešto manje od dvije godine prije smrti izjavio „Morali biste me ubiti, staviti u sjedište mog automobila i mrtvom mi naslikati osmijeh na lice, samo da biste me doveli u blizinu Hollywooda“. U izuzetno plodnom opusu od stotinjak kratkih priča i dvadesetak romana kao temeljna obilježja autorovih tematskih preokupacija nameću se pitanja pojedinčeve egzistencije i identiteta u nehumanom svijetu antiutopijske budućnosti, propitkivanja odnosa prema Bogu i višem božanskom biću, često dvojbenih relacija čovjeka i tehnologije, paranoidnog straha od totalitarne vlasti, rasizma, zatiranja humanosti, (ne)poštivanja autoriteta, etičnosti kloniranja...
Neki od navedenih motiva razvidni su i u „Nemogućem susretu“, prilagodbi piščeve pripovijetke „Adjustment Team“ u središtu koje je ambiciozni mladi političar David Norris (Matt Damon).nakon što zbog objavljivanja kompromitirajuće fotografije iz studentskih dana u posljednji trenutak izgubi na izborima za Kongres, David će u hotelskom toaletu upoznati privlačnu djevojku (Emily Blunt). Premda je obostrana ljubav na prvi pogled sasvim očita i vrlo snažna, Davidovi zaštitari ubrzo razdvoje dvoje mladih za koje se čini da se više nikad neće susresti. A da bi se to i ostvarilo brinu se zagonetni ljudi u sivim odijelima i sa šeširima predvođeni odlučnim Richardsonom (John Slattery), djelatnici tajnog Ureda za prilagodbu koji nadziru svaki pokret, važniju odluku pa čak i misao svih ljudi na Zemlji. U knjigama koje nose sa sobom zapisane su sudbine i kretanja svih nas, a ako se zbog bilo kojeg razloga poremeti zacrtani tijek događaja, šira zbivanja i čitava budućnost čovječanstva mogle bi krenuti u posve nepredvidivom i neželjenom smjeru. Kad mu Richardson i njegov kolega Harry (Anthony Mackie) uskoro otkriju sve ovo, zaprepašteni David dozna da, želi li uistinu ostvariti političku karijeru i možda stići i do Bijele kuće, mora smjesta zaboraviti curu u koju se zaljubio. Ona se zove Elise i darovita je balerina, pa bi David mogao pokvariti i njene planove za budućnost. Isprva odlučivši postupiti racionalno i prekinuti sve veze s Elise, David će ubrzo shvatiti da bez iskrene ljubavi njegov život nema nikakvog smisla, te da je zbog toga spreman izazvati sudbinu.
Debitantskom redateljskom projektu scenarista i producenta Georgea Nolfija, među ostalim supotpisnika scenarija hitova „Oceanovih 12“ i „Bourneov ultimatum“ na kojima je također surađivao s Mattom Damonom, može se štošta prigovoriti. Počevši od preferiranja forme nad sadržajem, jer stilizirano, povremeno odveć ušminkano i elegantno režirano djelo pati od manjka atraktivnijih i uzbudljivijih zbivanja koje priča svakako nudi, preko činjenice da intrigantna i vrlo poticajna premisa nije dovoljno iskorištena, što je s druge strane donekle prednost, potom potpunog zanemarivanja ljudi iz okruženja središnjeg para (iz Elsieina života tako osim bivšeg dečka ne upoznajemo nijednog prijatelja/icu, a isprva zgodno uvedeni Davidov prijatelj i kolega Charlie biva s vremenom posve zaboravljen i marginaliziran), do očekivanog i dijelom neizbježnog gomilanja dramaturških i u određenoj mjeri narativnih proizvoljnosti, neuvjerljivosti i nelogičnosti. Osobito se naivnim, šupljim i tankim doima pokušaj objašnjenja postojanja i djelovanja Ureda za prilagodbu, prema kojem dok njegovi službenici paze na nas na Zemlji vladaju mir i sklad, a čim nas malo (pola stoljeća?) zanemare, odmah izbiju dva svjetska rata, hladnoratovska kriza i atentati. Ima toga još: pred gledateljevim očima protječu godine, protagonisti se nimalo ne mijenjaju i ne stare, njihovi osjećaji ne podliježu utjecaju vremena i stvarnog života, i sve se doima artificijelnim i prekonstruiranim u svrhu stvaranja priče s naglašenom porukom. A poruka je da prava ljubav nema alternativu, da je ona jedino što u životu istinski vrijedi, te da zbog nje vrijedi žrtvovati ili barem riskirati karijeru, ambicije pa i sam život, da vrijedi prelaziti sve granice i rušiti svjetove. Premda mjestimice lagano patetično i rubno trivijalno elaboriranje te poruke uzrokuje prethodno spomenute dramaturško-izvedbene probleme, ono je ujedno i najveći adut filma. Naime, kemija između Matta Damona i prekrasne i iznimno šarmantne Emily Blunt („Vrag nosi Pradu“, „Kraljica Viktorija“) je gotovo opipljiva, i lako je povjerovati da su oboje zbog ljubavi spremni zaboraviti sve ostalo. Osjećaji nose cjelinu i osvajaju gledatelja, a zbog toga nije teško zažmiriti na većinu navedenih nedostataka. Ukratko, riječ je o još jednoj romansi većoj od života, pa tko voli...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
Topic |
|
|
|