| Author |
 Topic  |
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
 Posted - 29/03/2013 : 00:53:07
|
quote:
Originally posted by mladjo
Resident evil Retribution (2012)
[quote]Očajna gluma, zaplet nimalo originalan ali film je čisto ok za pogledati.Ono, vani pada snijeg krajem ožujka, noć je, imate hrpu kokica...Ma milina:))
otprilike baš tako nešto možeš i očekivat od Andersona 
|
"Nothing lasts forever." |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/03/2013 : 10:22:39
|
Iz Jutarnjeg lista:
EKSKLUZIVNI INTERVJU S NEILOM JORDANOM 'Nikad neću snimiti film o ratu kod vas jer vi to znate bolje'
Autor: Danijela Mihalić
Objavljeno: prije 1 h i 56 min
S Neilom Jordanom, jednim od najznačajnijih postmodernistčkih redatelja, imala sam priliku razgovarati neposredno uoči otvaranja jednog od mnogih filmskih festivala koji se održavaju u europskom gradu svjetlosti. Festival L’Europe autour de l’Europe održava se osmu godinu zaredom, a na njemu će i ove godine biti predstavljeno bogato filmsko stvaralaštvo iz svih zemalja Europe i šire. Iako ove godine na repertoaru nema filmova iz Hrvatske, prošlo je izdanje u sklopu revijalnog dijela programa predstavilo nagrađivanu Babajinu “Brezu” te “Mirise, zlato i tamjan”. Jedan od najznačajnjih redatelja današnjice porijeklom iz Irske u Parizu je bio počasni gost festivala, čiji je dio programa ove godine posvećen irskoj filmskoj produkciji. Među najznačajnija Jordanova filmska ostvarenja treba uvrstiti priču nagrađenu Oscarom “Plačljiva igra” te “Intervju s vampirom” s plejadom holivudskih glumaca poput Toma Cruisea, Brada Pitta, Antonija Banderasa i drugih.
Jednostavan i otvoren
Višestruko nagrađivana biografska priča o junaku irskog građanskog rata “Michael Collins” osigurala mu je Zlatnog venecijanskog lava, no po kvaliteti ne zaostaje ni “Kraj ljubavne priče” s Julianne Moore, nominiranom za Oscara za glavnu ulogu, “Ondine” s Colinom Farrellom ili “Neustrašiva” s Jodie Foster. Iako Jordan spada u holivudsku A listu redatelja, ono što upada u oko već nakon nekoliko rečenica njegove su jednostavnost, otvorenost i susretljivost, ali i sklonost pisanoj riječi. Baš kao i njegovi filmovi, njegove su priče i romani u pravilu politički angažirani, surovi i poetični, strasni, ali i gotovo uvijek stilski savršeni.
Vi ste redatelj i književnik; nedavno ste objavili sedmi roman. Nisu li to različiti poslovi i otkud ta ljubav prema pisanoj riječi?
- Prvo sam počeo pisati, a tek onda raditi na filmu. To što sam paralelno stvarao i filmove, ne znači da bih da nisam napisao više knjiga jer priču jednostavno morate nositi u sebi. Ustvari, pišem tek kad osjetim potrebu. Rad na filmu je drugačija stvar, ne znam bih li uopće preživio da nisam počeo stvarati filmove (smijeh)! Kad radim na filmu i kad se ideje poslože, nastojim da to ide dosta brzo i stalno ste okruženi ljudima. Kad pišete, ide sporije, uvijek ste sami i prepušteni svojim idejama i mislima.
Niste previše snimali u Europi. Postoje li danas razlike u stvaranju filmova u Americi i u Europi?
- Nema razlike, jedina je razlika u tome imate li slobodu kreiranja ili nemate. Ustvari, pitanje je da li je riječ o nezavisnoj ili holivudskoj produkciji. Radio sam na filmovima s velikim budžetima, gdje sam imao veliku slobodu kreiranja, istodobno sam na nekim filmovima s manjim budžetima bio vrlo limitiran. Odličan primjer je ‘Intervju s vampirom’ koji je bio visokobudžetni film u kojem sam imao apsolutnu slobodu, dok mi je ta sloboda na filmu “High Spirits” sa znatno manjim budžetom poslije oduzeta, a film prekrojen. U pravilu, što je više novca uloženo, to su manje šanse da ćete imati priliku ispoljiti svoju umjetničku slobodu i kreativnost.
Minimalna sredstva
Koliko su veliki budžeti presudni za dobar film?
- U današnje vrijeme, ako imate dobar osjećaj za film, viziju, dobre instinkte i talent, uopće vam ne treba puno novca jer, koristeći suvremenu filmsku tehnologiju, možete snimiti vrhunski film s minimalnim uloženim sredstvima.
Televizijama se sve više otvara prostor za odlične serije. I vi ste se ‘Obitelji Borgia’ priključili trendu slavnih redatelja koji sve više rade za TV. No, je li on dobar i za razvoj filma?
- Hollywood sve manje zanimaju teme koje TV kompanije rado prihvaćaju. Da, televizija je definitivno trend. Ako pogledate serije poput ‘Momci s Madisona’, ‘Na putu prema dolje’ ili ‘Obitelj Borgia’ koju radim, velika je prilika i izazov redateljima imati veliku slobodu stvaranja i mašte koju im omogućuju TV kompanije. Ne znam zašto je to tako, vjerojatno zato jer te TV kompanije rastu i trebaju nove materijale te daju odlične mogućnosti redateljima.Kinodvorane danas su zamijenile televizije.
Sloboda kreiranja
Činjenica je da pojedine TV serije postaju ekvivalent po visokoj kvaliteti produkcije tradicionalnim filmskim blockbusterima.
- Ne samo po razini produkcije, nego i po slobodi stvaranja, pisanju, mašti...
Jednom ste izjavili da Hollywood sve manje treba ‘stare’ redatelje...
- S obzirom na to da u Hollywoodu prevladavaju megaspektakli s puno vizualnih 3D efekata i jakim dizajnom, činjenica je da se preferiraju mlađi redatelji kojima se na neki način može manipulirati, a ja nisam takav tip redatelja. Ako odete u Hollywood i pitate producente žele li raditi, primjerice, s Brianom De Palmom, odgovorit će negativno. Nitko od njih više ne želi redatelje poput mene ili njega koji žele apsolutnu slobodu kreiranja.
Potreba za religijom
Što se promijenilo u odnosu na vrijeme kada ste tek počeli režirati?
- To su bila divna vremena, ali nepovratno izgubljena. Danas ima previše internetskog piratstva, ljudi više ne odlaze u tolikom broju u kinodvorane jer gledaju filmove preko kompjutora, a i vjerojatno su se ukusi promijenili. Hollywood postaje sve veći i sve se više cijene spektakli koji moraju biti popularani i u LA-u i Hong Kongu, a sve manje se vrednuje iskonska umjetnost. Nekako je sve postalo previše iskomercijalizirano. Nekad je bilo jednostavnije.
Idete li ukorak s društvenim mrežama?
- Pratim Twitter, iako nemam svoj račun. Facebook nemam jer mislim da previše zadire u privatnost.
Pročitala sam da ste nekada bili vrlo religiozni.
- Odgojen sam kao irski katolik u vrlo religioznom okruženju. Kada sam imao 12 godina, htio sam postati svećenik, ali majka mi je, nasreću, rekla: ‘Nema šanse, mladiću, da postaneš svećenik!’ Hvala bogu da je tako reagirala, jer tko zna što bi inače bilo. Kod mene je potreba za religijom jednostavno nestala. Potrebu za religijom nadomjestio sam filmovima i pisanjem i upotpunio prazninu nastalu gubitkom vjere. Zato jer sam odrastao u tako religioznoj zemlji, snimio sam ‘Obitelj Borgia’ jer sam želio preispitati to licemjerje koje je lako opravdati najnižim ljudskim nagonima.
Strašni, krvavi rat...
Što mislite općenito o religiji u društvu danas?
- Religija je danas u velikim problemima, posebno Katolička crkva koja ima veće probleme nego što je sama sebi spremna priznati. Jedna od stvari koje je najviše opterećuju je zlostavljanje djece koje je sve dosad prikrivala.
Da niste postali redatelj, što biste danas radili?
- Bio bih slikar jer su moja majka, sestra i djed bili slikari. Iako danas ništa ne slikam, činjenica je da je slikarstvo obiteljska profesija.
Jeste li upoznali nekog hrvatskog glumca ili redatelja ili imali priliku raditi s njim?!
- Znam za Gorana Višnjića, htio sam raditi s njim, ali dosad nije bilo prilike, znam i za Radu Šerbedžiju...
Jeste li razmišljali o tome da snimite film o ratu na prostorima bivše Jugoslavije iz perspektive redatelja koji dolazi iz zemlje opterećene povijesnim nasljeđem kompleksnih međunacionalnih odnosa?
- Bio sam u vašoj zemlji, u Dubrovniku, prije početka rata. Još su tada ljudi najavljivali ‘bit će strašnog, krvavog rata’. Iskreno, kad je o snimanju riječ, vrlo bih nevoljko pristao biti uljezom u kulturi koju ne poznajem dovoljno. Ne bih volio raditi ‘kinematografsko novinarstvo’ i nametati svoje mišljenje o stvarima i kompleksnim odnosima na tim prostorima. Osim toga, vi u Hrvatskoj i u Bosni imate sjajne redatelje koji se već bave tom tematikom, gledao sam vrhunsku Tanovićevu ‘Ničiju zemlju’, znam i Kusturicu, gledao sam sve njegove vrhunske filmove. U zadnje vrijeme s prostora ex-Jugoslavije dolazi popriličan broj dobrih filmova, pa nema potrebe da se i ja bavim tom tematikom.
Nećete snimati film, ali možete doći na odmor...
- Sigurno ću, možda već sljedeće godine, iskoristiti priliku i ponovno doći.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 29/03/2013 10:23:27 |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 29/03/2013 : 19:33:32
|
sutra u 20 sati na Novoj TV: Troja.
u nedjelju brijem isto u 20 sati, isto na Novoj: Nacionalna sigurnost.
btw, Johnny, sjećam se da si još davno rekao da budeš kopiral kritiku za "Troju", pa ništa... |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/03/2013 : 20:45:31
|
Sorry, zaboravio, a i moram je iskopati iz papira jer je na kompu nemam.
Imam na umu, pa kad stignem.
Usput, promašio si topic, ovo nije "danas na TV-u"! |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/04/2013 : 12:43:34
|
Na Subversive Film Festival u svibnju stiže Oliver Stone, povodom čega je na tportalu objavljen razgovor s njim:
OLIVER STONE ZA TPORTAL:
'Kapitalizam je zamijenio demokraciju'
Oliver Stone
Zvijezda ovogodišnjeg Subversive Film Festivala za tportal govori o svom skorom gostovanju u Zagrebu, neispričanoj povijesti SAD-a, atomskoj bombi i osobnim iskustvima na Balkanu
Autor: V.G./I.T.
Datum objave:
5.4.2013 10:00
Zadnja izmjena:
5.4.2013 11:44
Vijetnamski ratni veteran, celuloidni agitator i vječni disident u očima radikalne američke desnice, Oliver Stone proslavio se svojim remek-djelima političkog filma osamdesetih, klasicima kao što su 'Salvador', 'Vod smrti' i 'Wall Street', no tijekom karijere bavio se mnogim drugim temama – američkim je predsjednicima posvetio svoju igranu trilogiju ('JFK', 'Nixon' i 'W'), dok je u dokumentarnoj formi pratio karijere i živote kontroverznih vođa s druge strane 'barikade', kao što su Arafat, Castro i Chavez.
Nedavno je Stone potpisao knjigu i televizijski serijal u deset nastavaka nazvan 'Neispričana povijest SAD-a', lekciju iz manje poznate povijesti 'američkog 20. stoljeća', upakiranu u formu produljenog geopolitičkog 'TV Kalendara'. Uz ostale dijelove svoje bogate karijere i opusa, upravo će taj serijal Stone ove godine osobno predstaviti na Subversive Film Festivalu (od 4. do 18. svibnja), uz medijsko pokroviteljstvo tportala, koji će ekskluzivno i iscrpno popratiti redateljevo gostovanje u Hrvatskoj.
Glavna zvijezda Subversivea snimila je 'Neispričanu povijest SAD-a' kao svoj najambiciozniji projekt do sada, ‘sigurno kad je riječ o dokumentarnoj formi, a možda i u fikciji’, kako je izjavio sâm Stone. Uložio je osobni novac u serijal, a usto je redatelj i narator svih deset epizoda.
Otkuda tolika strast i koja je politička poruka tog nekonvencionalnog prikaza najzanimljivijih dijelova povijesti 20. stoljeća?
‘Neispričana povijest' je vrlo ambiciozna. Moram razjasniti da na kraju ipak nisam morao uložiti vlastiti novac u produkciju. U jednom trenutku, kada je projekt za dvije godine otišao preko predviđenog budžeta, činilo se da ću morati uložiti vlastiti novac u sve. Na sreću, ispalo je da je cijela serija uspješno financirana, zahvaljujući pretprodaji u inozemstvu i novcu od Showtimea u SAD-u. Serijal je već uspješno prikazan u Americi te ga sada repriziraju, a pripremaju se prikazivanja i u brojnim drugim državama svijeta. Već su ga mogli vidjeti gledatelji u Velikoj Britaniji, Japanu, Turskoj, Danskoj...
Poruka i strast koje se nalazi u nestandardnom prikazivanju povijesti i jest glavni razlog za snimanje serije. Ova priča jednostavno nije ispričana. Strašno mi smeta to što većina Amerikanaca neće obratiti pažnju na takav prikaz nacionalne povijesti, jer je riječ o slici SAD-a koja i nije baš lijepa. Ta je zemlja, u šezdeset i nekoliko godina mojeg života, iskazala božanski osjećaj za trijumfalizam i samoljublje. Mislim da je sve to započelo baš kada sam se rodio, u godini atomske bombe, dakle 1945, jer su tada Amerikanci povjerovali da je ono što rade ispravno zato što imaju najjače oružje. Tako je nastao naš specifičan moralni kodeks po kojemu nikome drugom nije dozvoljeno suditi nam. Atomska bomba nalazi se zapravo u pozadini cijelog mojeg života kao sredstvo kojim se rješavaju sve svađe, ali ona od Amerike nije učinila veliku zemlju. Ironično, postali smo duhovno i moralno oslabljena zemlja. Ratovi koje vodimo diljem svijeta – Vijetnam, Afganistan, Irak – samo su odraz tog nezadovoljstva.
Smatrate li da se suvremeni filmaši dovoljno bave, te na odgovarajući formalni način, tradicionalnom demokracijom i kapitalizmom? Odnosno smatrate li da živimo u periodu redefiniranja političke paradigme koja se sastoji od predstavničke demokracije i tržišne ekonomije? Je li riječ ‘subverzivno’ ključna za opis vaše karijere?
Demokraciju podriva dolar koji je preuzeo cijelo tržište i vlada svime. Kandidati ne mogu pobijediti na izborima samo zahvaljujući dobrim idejama, već su im potrebna golema financijska sredstva. Dodatno, postoje problemi s elektronskim glasovanjem koje se pokazalo iznimno sumnjivim. Trebamo se vratiti glasačkim listićima na papiru. Kapitalizam je zamijenio demokraciju te nam doista treba redefiniranje tih izraza koje olako koristimo. Ako me želite nazvati subverzivnim, slobodno to učinite. Sretno prihvaćam taj epitet.
Koliko ste upoznati s Hrvatskom, hrvatskom kinematografijom i filmašima?
Nažalost, ne znam ništa. Producirao sam devedesetih godina srbijanski film 'Spasitelj', koji je režirao Gaga Antonijević, s Dennisom Quaidom i Natašom Ninković. Dijelom regije sam putovao prije deset godina, poslije rata, te sam vidio dosta razaranja.
Da dolazite iz male zemlje s teškom prošlošću i tmurnom sadašnjošću, poput Hrvatske, u čemu biste pronalazili teme za filmove?
Nemam takvo iskustvo, naravno. Vjerojatno bih potražio bijeg u stripovima i egzilu. No svi se mi ponekad nađemo, bez obzira na zemlju u kojoj živimo, u teškim okolnostima. U tom slučaju, najbolje je spas potražiti u sebi. Mašta može svašta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 24/04/2013 21:54:10 |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 05/04/2013 : 20:24:23
|
Fuck, Sherlock Holmes je na telki (ovaj sa Downeyjem i Lawom), pogledao sam mozda 5 minuta i mogu samo da kazem koji qrac od filma. 
Gasim telku.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/04/2013 : 21:49:58
|
| Zavisi koji Sherlock: prvi je dosta dobar, drugi loš. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 00:33:11
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Zavisi koji Sherlock: prvi je dosta dobar, drugi loš.
drugi dio nisam gledao, a ni neću, jer mi je i prvi bio više-manje katastrofa. |
"Nothing lasts forever." |
Edited by - Darth Ivan on 06/04/2013 00:35:18 |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 00:34:16
|
quote:
Originally posted by Poli
Fuck, Sherlock Holmes je na telki (ovaj sa Downeyjem i Lawom), pogledao sam mozda 5 minuta i mogu samo da kazem koji qrac od filma.
Gasim telku.
dijelimo isto mišljenje, čini se... |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 16:32:12
|
quote:
Originally posted by Windwalker
Prvi film je sasvim ok, ali ni blizu seriji (kad će više nova sezona???).
Meni je prvi film bio dost dobar, drugi jos bolji, ali naravno da nisu dobri ko serija. Treca sezona se pocela snimati, tako da krajem ove godine - pocetkom sljedece mozemo ocekivati da ce poceti izlaziti na tvu. |
Sve je relativno (E = mc^2) |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 16:35:07
|
Ako ga uspoređuješ s klasičnim i konvencionalnijim ekranizacijama, onda da, naravno. Ali ako ga gledaš bez primisli na Doyleovu prozu, Rathbonea, Plummera i Bretta, onda je sasvim solidan i dosta zabavan. Ni Holmes ni Watson, a ni bilo što oko njih, nisu "oni" i nije "ono" ni onakvo kakvo bi trebalo biti (kao što ni aktualna serija to nije), ali kao svijet za sebe s pomaknutim i tendenciozno bizarnim interpretacijama Holmesa i svega ostalog funkcionira sasvim pristojno.
Jasno, govorim isključivo o prvom filmu, drugi je bezvezarija. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 16:49:59
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Ako ga uspoređuješ s klasičnim i konvencionalnijim ekranizacijama, onda da, naravno. Ali ako ga gledaš bez primisli na Doyleovu prozu, Rathbonea, Plummera i Bretta, onda je sasvim solidan i dosta zabavan.
iskren da ti budem, čak i kad bi ga gledao bez komparacije s Doyleovim radovima, film mi nije bio sam po sebi zabavan. film mi uopće kao film nije imao nikakve atmosfere. iako, ono što moram reći, Downey Jr. i Law su više nego izvrsno odradili svoje uloge.
mislim evo, ok, možda sam doživio tu reakciju kakvu sam doživio zato što se film zove Sherlock Holmes. da se nije zvao tako (a najbolje im je bilo da su tako i napravili) onda bi zasigurno cijelu stvar drugačije gledao.
quote:
Ni Holmes ni Watson, a ni bilo što oko njih, nisu "oni" i nije "ono" ni onakvo kakvo bi trebalo biti (kao što ni aktualna serija to nije), ali kao svijet za sebe s pomaknutim i tendenciozno bizarnim interpretacijama Holmesa i svega ostalog funkcionira sasvim pristojno.
Jasno, govorim isključivo o prvom filmu, drugi je bezvezarija.
gledaj, za mene onda ideja da postoji univerzum u kojem su Holmes i Watson nindže koje love nekog kretena koji pokušava osvojit svijet za mene definitivno ne funkcionira. jer znamo svi kakav je Holmes kao lik. ono što je meni bio daleko najveći šamar u oko je veza Holmesa sa Watsonom. prema odnosu njih dvojice koji je prikazan u ovom filmu, njihova suradnja bi bila nemoguća. prije nego počnete skakat, da, znam da je to zato što se frajer kao hoće oženit i ostavit Holmesa, al to nije opravdanje što su ga prikazali tako kako su ga prikazali.
ono što mi je definitivno najjače od svega: vidio sam na ne znam ni ja koliko siteova kak ljudi pljuju Nigela Brucea jer je Watsona pretvorio u nesposobnog kretena. zanimljivo kako se nitko nije sjetio ništa reći o Watsonu u Ritchijevoj adaptaciji - taj je neki kreten ovisan o kockanju koji se sa Holmsom svađa non-stop. taj pristup je za mene još doslovno sto puta gori od Bruceovog. Bruceov je barem do neke mjere bio onaj šarmantan i simpatičan Watson.
|
"Nothing lasts forever." |
Edited by - Darth Ivan on 06/04/2013 16:52:08 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/04/2013 : 17:29:51
|
Iza brda (Dupa dealuri), r. Cristian Mungiu, Rumunjska / Francuska / Belgija, 2012.
Ovaj mi se film na prvo gledanje i nije osobito svidio, ali na druge mu je potpuno osvojio. Valjda zato što sam ga prvi put gledao u kinu od 22:30 do 01, a poslije u puno prikladnijem terminu. Elem...
„Novi val“ rumunjskog filma kinematografiju te zemlje učinio je izuzetno živom i zanimljivom, te pored one njemačke trenutno najintrigantnijom europskom kinematografijom. U oba slučaja istaknutiji autori često tematiziraju egzistencijalne i socijalne probleme senzibilnih pojedinaca s ruba društva, no dok njemački film najveće uspjehe postiže pričama o Drugom svjetskom ratu i o tamnom naličju nacionalne povijesti bivše Istočne Njemačke tijekom druge polovine 20. stoljeća, u rumunjskoj kinematografiji ipak prevladavaju suvremene teme. Konkretno, nacionalnom poviješću iz doba socijalizma neposredno se bave samo dva rumunjska filma, sjajni „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“ te ponešto inferiorniji omnibus „Uspomene iz zlatnog doba“, prvi s redateljskim a drugi sa scenarističkim i suredateljskim potpisom Cristiana Mungiua. Naslov „12:08 istočno od Bukurešta“ Corneliua Porumboiua se na satirično humoran način osvrće na sam kraj socijalizma uz naknadno falsificiranje i ispiranje biografija uglednijih mještana iz provincije, a svi ostali kod nas distribuirani rumunjski filmovi zbivaju se u godinama tijekom minulog desetljeća. To je vrijeme tzv. tranzicije, možda i presudno oblikovano vrijednosnim i mentalitetnim nasljeđem socijalizma čije se posljedice nerijetko manifestiraju i na scenografskoj i ikonografskoj razini.
Spomenuti Cristian Mungiu i hrvatske je i svjetske filmofile osvojio 2007. godine posve zasluženo Zlatnom palmom ovjenčanom dramom „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“, iznimno sugestivnom, uznemirujućom, maestralno glumljenom i dokumentaristički vjerodostojnom pričom o odlučnoj studentici Otiliji, emotivnoj djevojci koja u Bukureštu 1987. godine nezreloj cimerici Gabiti pomaže obaviti ilegalni pobačaj. Kroz tjeskobnu storiju o slojevitom odnosu i intimnim dramama dviju senzibilnih no karakterno sasvim oprečnih djevojaka, redatelj nizanjem dugih kadrova donosi uznemirujuću i gotovo plastičnu sliku totalitarnog rumunjskog društva nedugo prije pada berlinskog zida. Pesimizam Mungiuova filma gotovo je opipljiv, a prividan optimističan kraj trajno ostaje pred gledateljevim očima, baš kao i mračni prizori koji mu prethode. U svom trećem samostalnom a drugom kod nas distribuiranom dugometražnom igranom filmu spomenuti Mungiu se odmiče od ironično shvaćenog „zlatnog doba“ socijalizma te, iako ne donosi Kieslowskim nadahnutu urbanu egzistencijalnu priču kao u svom prvijencu „Occident“, kreira pesimističnu i nelagodnu sliku rumunjskog prezenta.
Protagonistice psihološke egzistencijalne drame „Iza brda“, djelu izraženog socijalnog konteksta u Cannesu nagrađenom u kategorijama najboljih glumica i najuspjelijeg scenarija, su psihički i emotivno uzdrmana 25-godišnjakinja Alina i njena smirena vršnjakinja Voichita. Pretpostavljivo nedugo nakon rođenja napuštene od roditelja, djevojke su djetinjstvo i ranu mladost provele u sirotištu gdje su se najprije izuzetno zbližile a potom započele i romantičnu vezu. O tom razdoblju u njihovim životima ne doznajemo mnogo, tek da su cure jedna drugoj nekad predstavljale glavne oslonce u životu. No Alina je prije tri godine odlučila napustiti dom hladnih i proračunatih usvojitelja, te bolji život potražiti u Njemačkoj. Razloge njezina odlaska možemo samo naslućivati, no oni su vjerojatno bili omeđeni pojavom djevojčine psihičke nestabilnosti s jedne, te Voichitinom odlukom da se kao odgovor na to okrene duhovnosti s druge strane. No možda i nije tako, odnosno moguće je da je Voichita vjeru i život na crkvenom imanju sa samostanom odabrala u bijegu od vlastite seksualnosti, a da je odlazak u Njemačku bio Alinin odgovor na to i na raspad njihove veze. U svakom slučaju, tri godine kasnije sad već mentalno izrazito nestabilna i manično-depresivnim ispadima sklona Alina vraća se s nadom da bi se nekadašnja ljubav nje i Voichite mogla obnoviti, a što pak djevojci predstavlja posljednju nadu u spas.
Međusobni osjećaji su još uvijek itekako primjetni, a očituju se u naglo prekinutim milovanjima, suspregnutim kretnjama i spuštenim pogledima, osobito u trenucima u kojima Alina nagošću i jasnim pozivom na seks provocira Voichitu, a ova reagira zatomljujući svoje osjećaje i nagone. Suočena s Voichitinom stvarnom ili tek hinjenom predanošću Bogu i vjeri, koja se osim biblijskim citatima manifestira i djevojčinim strahom od počinjenja grijeha i njezinom bezgraničnom vjerom u svećenika kojeg zove tatom i nadstojnicom imanja koju zove mamom, Alina će sve intenzivnije doživljavati svojevrsne živčane napade praćene ispadima bijesa i destruktivnosti. A kad ti ispadi konačno dovedu do njenog uništavanja navodno čudotvorne ikone i podmetanja vatre, uz agresivne napade na svećenika i njegovo vrijeđanje, otac, predstojnica i časne sestre će Alinu najprije bezuspješno pokušati smjestiti u bolnicu, te naposljetku, nakon njezina ponovnog susreta s pohlepnim usvojiteljima, odlučiti nad njom izvesti grubi pokušaj egzorcizma s odgođenim tragičnim posljedicama.
Dokumentaristička autentičnost obilježje je i ovog Mungiuova filma, a redatelj ju stvara uz potpuno odsustvo glazbe te s okolišnjim zvukovima i fijucima vjetra kao zvučnom kulisom detaljnog prikaza svakodnevice unutar jedne vjerske zajednice. Posrijedi je neosporno intrigantno i većinom dojmljivo, ali i u cjelini ne sasvim ujednačeno i u prvoj polovini donekle razvučeno djelo s nemogućom ljubavnom vezom dviju „finih mrtvih djevojaka“ kao okvirom. Tematski, značenjski i kritički autorove se tendencije račvaju u tri smjera. U jednom od njih u središtu njegova zanimanja je opresija doktrinom, patrijarhalnim odnosima i podrazumijevajućim totalitarnim duhom obilježene crkve nad pojedincem, bio on lomna jedinka iz njezinih redova ili očajnik izvana u potrazi za spasom. U drugom, pak, u fokusu Mungiuova interesa je licemjerje pojedinca, u ovom slučaju senzibilne djevojke, koji od samog sebe i svoje prirode pokušava pobjeći traženjem utočišta u bespogovornom prihvaćanju autoriteta i dogmi, a što neizbježno vodi u tragediju i širih razmjera.
Ovdje, međutim, ostaje prostora i za drugačija tumačenja. Voichita jest ona koja bježi od sebe i koja kao djevojka odrasla u sirotištu u crkvi pronalazi strogog zamjenskog oca i brižnu ali uvijek dovoljno distanciranu majku, koji oboje često prijete sankcijama pa i izbacivanjem iz svojih redova, no Alina je s druge strane predočena kao psihički izrazito ruinirana i mentalno nestabilna osoba čija kriza eskalira, i s kojom je kao takvom bolje i ne imati nikakve veze. Ono što autora ipak najviše zanima je neobrazovanost i zatucanost izoliranih i u sebe zatvorenih zajednica, koje kao takve sve svoje pripadnike, pa i one namjernike koji svojim ponašanjem i djelovanjem remete njihovu prividnu idilu, neminovno osuđuju na propast. O tome govore i riječi u značenju „bolje da me vrag odnese nego da mi vi pomažete“, koje pred kraj s jedne strane distancirana i nezainteresirana a s druge ogorčena liječnica hitne pomoći upućuje nadstojnici i časnim sestrama koje su joj dovele mrtvu, odnosno ubijenu Alinu. Kritika zatvorenosti, retrogradnosti i zatucanosti crkve koja ozbiljne psihičke i egzistencijalne probleme jedne djevojke jednostavno proglasi opsjednutošću demonom kojeg i po cijenu njezina života treba istjerati, time biva pomalo odveć doslovno ali svakako efektno podcrtana.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dr strangelove
Advanced Member
.jpg)
USA
8866 Posts
Member since 26/12/2007 |
Posted - 10/04/2013 : 08:35:26
|
 |
It would not be difficult, Mein Führer. Nuclear reactors could - heh, I'm sorry, Mr. President - nuclear reactors could provide power almost indefinitely. |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/04/2013 : 21:52:16
|
Hitchcock, r. Sacha Gervasi, SAD, 2012.
Gledateljev odnos prema filmu „Hitchcock“ redatelja Sache Gervasija, biografskoj te u određenoj mjeri i psihološkoj i romantičnoj drami temeljenoj na nefikcijskoj knjizi Stephena Rebelloa, ponajprije ovisi o gledateljevu osobnom odnosu prema samom Hitchcocku. Naime, ako ste ljubitelj genijalnog i ekscentričnog britanskog filmaša neopisivo spretnog u poigravanju filmskom formom, umjetnika odgojenog u strogom jezuitskom duhu koji se u filmovima bavio vlastitim strahovima, dvojbama i kompleksima, pritom uvijek težeći inovativnosti, izvornosti, svježini i formalnoj preciznosti, Gervasijev film pratit ćete prilično blagonaklono, spremni i na oba oka zažmiriti na njegove brojne i itekako vidljive nedostatke. Ako pak niste ljubitelj profinjenog esteta čijem je opusu u čitavoj povijesti sedme umjetnosti nemoguće pronaći neki makar i približno sličan, artista i zabavljača kojem su kritičari legendarnog časopisa Cahiers du Cinema u 60-ima osim zbog spomenutog formalnog savršenstva zamjerali i zbog naglašavanja intelektualne superiornosti i ispraznosti filmova, te autora koji je savršeno žongliranje žanrovskim odrednicama trilera, horora i crne komedije pretvorio u svoj zaštitni znak, u recentnom repertoarnom naslovu zasmetat će vas uistinu štošta.
Primjerice nedostatak izraženije drame i makar natruha upravo hičkokovskog suspensa, kao i pojednostavnjeno pa i pomalo trivijalno bavljenje Hitchevim opsesijama i strahovima, svima osim bojazni za moguću nevjeru supruge Alme Reville. Problematičan je i konvencionalno proveden te samo usputno intrigantan motiv njegove negativne fascinacije likom i nedjelom psihopatskog serijskog ubojice Eda Geina, potom površan prikaz redateljeve dvojne, jekyll-hydeovske prirode brbljavog i duhovitog prijaznog debeljka suprotstavljenog patološkom ljubomorom mučenom diktatoru na filmskom setu, kao i to što je njegova opsjednutost „hladnim plavušama“ i teroriziranje istih dano tek u naznakama i uz posve nezanimljiv kroki odnosa s Janet Leigh. Da nije riječ o ostvarenju koje se bavi u svakom smislu impozantnim likom i segmentom djela velikog umjetnika, kao i okolnostima nastanka prema mnogima njegovog najuspjelijeg filma „Psycho“, naslov „Hitchcock“ lako bi se mogao otpisati kao razmjerno mediokritetski pa možda i slab film idealan za televizijske termine nedjeljom poslijepodne. No budući je riječ o makar i reduciranom portretu „kralja suspensa“ u fokusu kojeg je dovoljno slojevito predočena kompleksna relacija Hitchcocka i Alme Reville, kao i nastanak fascinantne ekranizacije romana Roberta Blocha, film Sache Gervasija ipak zavređuje preporuku.
Godina je 1959., i nakon premijere njegova komercijalno najuspješnijeg filma „Sjever-sjeverozapad“, anticipacije prve Bondove pustolovine koju će kasnije odbiti režirati, Alfred Hitchcock kojeg tumači Anthony Hopkins sve teže podnosi prigovore da je kreativni zenit iza njega. Željan dokazivanja podjednako kao i neprestanog traganja za novim izazovima i svježim pričama, a ugovorom za još jedan projekt vezan sa studijom Paramount čiji čelnici u utrci za profitom priželjkuju recikliranje hita s Caryjem Grantom, Hitch pokušava ekvilibrirati između producentskih zahtjeva i vlastitih umjetničkih ambicija. Unatoč njihovim stalnim verbalnim čarkama a ponekad i otvorenim svađama, u tome čvrstu potporu dobiva od stare suradnice i supruge Alme Reville koju interpretira Helen Mirren, koja bdije nad svakom njegovom kreativnom i poslovnom odlukom. No i Alma je osoba od krvi i mesa, žena koja unatoč stvarnom ili hinjenom cinizmu teško podnosi činjenicu da je njen suprug opsjednut plavušama koje kroz žaluzine na prozoru svog ureda budno motri i na ulici, u tolikoj mjeri da fotografije plavokosih glumica iz svojih filmova, od Grace Kelly preko Doris Day i Kim Novak do Eve Marie Saint, čuva u ladici stola odakle ih često vadi i gleda.
Dijelom se osjećajući zapostavljenom i nedovoljno voljenom, a dijelom i vođena željom za osvetom Hitchu, Alma će s ustručavanjem započeti platonsku vezu s neuspješnim i nedarovitim scenaristom Whitfieldom Cookom, čovjekom koji pokušava parazitirati u Hitchcockovoj sjeni i isposlovati da mu ona makar posredno omogući realizaciju nekog scenarija. Premda i sama svjesna Cookove potkapacitiranosti i ograničenosti, na koje joj suprug često i ironično ukazuje, Alma pristaje na flert s njim, stalno se držeći rezervirano i na distanci, kao da sluti kakav je on zapravo čovjek. Istodobno, Hitch čvrsto odlučuje adaptirati od književne kritike omalovažavan i gotovo otpisan Blochov roman „Psycho“, na istinitoj priči o vlastitom majkom opsjednutom serijskom ubojici Edu Geinu temeljenoj prozi koju će naposljetku uz ključne Almine savjete oblikovati u frojdovskim motivima nakrcanu elaboraciju voajerizma, Edipova kompleksa, nekrofilije, patološke agresivnosti, potisnute homoseksualnosti i koječega drugog, pa i vlastite fiksacije na „hladne plavuše“. Dakako, uz dotad na ekranu neviđeno eksplicitno nasilje, erotiziranost i bavljenje temom transvestije, zbog čega će dospjeti u ozbiljne prijepore s cenzorskom komisijom, ali i Paramountovim čelnicima koji će vrlo nevoljko ući u realizaciju filma, toliko da će Hitch i Alma zbog zatvaranja „financijske konstrukcije“ biti prisiljeni založiti vlastitu kuću.
Nakon što za ulogu Marion Crane, protagonistice koju će poslušavši Almin savjet već nakon pola sata trajanja filma ubiti u znamenitoj sceni pod tušem, Hitchcock angažira mladu i na tešku suradnju s hirovitim redateljem spremnu Janet Leigh u izvedbi Scarlett Johansson, te kad za rolu njene filmske sestre Lile angažira Veru Miles s kojom od ranije ima zategnut odnos, gledatelj očekuje psihološko uslojavanje te makar i bezuspješno i površno ekspliciranje motiva redateljeve opsjednutosti plavušama i posesivnih odnosa prema njima. Nažalost, ništa od toga, jer sve ostaje na naznakama i općenitim sugestijama koje su gotovo na razini trača i koje možda mogu zadovoljiti tek gledatelje koji o Hitchcocku ne znaju ama baš ništa. Dok se ocrtavanje lika Janet Leigh zadržava samo na njenoj pojavnosti, osmijesima i prema vlastitom priznanju iznenađenosti neproblematičnom suradnjom s redateljem, a onaj Vere Miles biva sveden tek na nekoliko usputnih opaski o ranijim čarkama s Hitchem, mnogo se bolji rezultati postižu s likom Anthonyja Perkinsa. On je bio glumac čija je seksualna orijentacija u ono vrijeme praktički svima u Hollywoodu bila vrlo dobro poznata, i koji je za ulogu Normana Batesa odabran upravo stoga jer je Hitchcock sasvim ispravno smatrao da će tjeskoba neprestanog skrivanja i igranja dvostrukih identiteta iz njegova stvarnog života biti vidljiva i na filmu.
Dok će svakom pravom filmofilu srce brže zalupati u segmentima pripremanja i snimanja spomenute scene pod tušem, za koju je Hitch isprva želio da bude potpuno bez glazbe jer je držao da prizor okrutnog ubojstva ne može imati glazbenu podlogu, da bi se naposljetku s vidnim odobravanjem složio s Alminim insistiranjem da glazba bude orkestrirani gudački staccato Bernarda Herrmanna, ono čime Gervasijev film osvaja je sjajna međuigra oskarovaca Helen Mirren i Anthonyja Hopkinsa koji su vidno uživali u ulogama. U Hopkinsovoj interpretaciji Hitchcock se doima odveć teatralnim i samoživim, a glumac unatoč maski ni tjelesno osobito ne nalikuje na slavnog redatelja, čija se prepoznatljiva sjena iz profila nekoliko puta kroz film zgodno eksploatira. No ono što je u filmu najvrednije je dovoljno suptilan i emotivan prikaz odnosa Hitchcocka i Alme, relacije izgrađene na ljubavi ali i navici, na povjerenju ali i traženju oslonca, na potrebi nadopunjavanja umjetničkog i iracionalnog onim svakodnevnim i racionalnim. Ako se u jednom trenutku i učini da bi Alma bila sposobna supruga prevariti s prijetvornim i ispraznim Cookom, to je samo privid, jer je ona Hitchu odana do kraja i bez zadrške, baš kao što je i on u njoj kako na kraju sam kaže pronašao „idealnu plavušu“.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/05/2013 : 13:06:45
|
Pain & Gain, r. Michael Bay, SAD, 2013.
Producenta („Teksaški masakr motornom pilom: Početak“, prepravak „Autostopera“) i redatelja Michaela Baya među ambicioznijim filmofilima, kao i među gledateljima koji u nekom filmu traže barem minimum inteligencije, logike i autorske osobnosti, te onima koje nerviraju orgije gromoglasne akcije, specijalnih efekata, razuzdanog raskadriravanja i „nemogućih“ pokreta kamere, prati prilično loša reputacija. Nekadašnji redatelj glazbenih i erotskih spotova Bay ju je tijekom proteklih 18 godina, koliko je prošlo od njegovog redateljskog prvijenca, korektnog akcijskog trilera „Zločesti dečki“, izgradio nizanjem često nepodnošljivo bučnih, nelogičnih, vizualno ekstravagantnih i za sva osjetila agresivnih naslova kakvi su „Hrid“, „Armageddon“, „Pearl Harbor“ i tri nastavka serijala „Transformers“. Što nije ni najmanje nevažno, navedene je filmove Bay realizirao pod producentskom palicom „zloglasnog“ Jerryja Bruckheimera, već dva i pol desetljeća najmoćnijeg i najutjecajnijeg holivudskog filmskog i televizijskog producenta koji upućenijim filmofilima ujedno predstavlja i najomraženiju osobu iz holivudske tvornice snova, da se ne kaže noćnih mora. Jerry Bruckheimer, a s njim pod ruku i Michael Bay, smatraju se istoznačnicama bombastične i raskošno producirane, no i najčešće isprazne, površne, nerijetko priglupe i nepodnošljivo trivijalne eskapističke zabave, pop-corn hitova namijenjenih ponajprije tinejdžerima i osobama kojima IQ ne premašuje broj cipele.
Ipak, nakon Bayeva recentnog ostvarenja, satirične krimi-komedije „Pain & Gain“ u kojoj nema Bruckheimera i koju Bay supotpisuje i kao suproducent, na njega kao redatelja moglo bi se početi gledati nešto drugačijim očima i s više blagonaklonosti, ako ne i simpatija. Posrijedi je posve otkačeno, zapletom suludo i nerijetko urnebesno duhovito ostvarenje čija se priča, da apsurd bude veći, temelji na istinitim događajima koji su se odigrali u Miamiju tijekom prve polovine 90-ih godina prošlog stoljeća, a koje je u tekstovima u tjedniku Miami New Times opisao novinar Pete Collins. U središtu zbivanja je ambiciozni Daniel Lugo (Mark Wahlberg), fanatični bodybuilder i instruktor fitnessa, ali i bivši zatvorenik skromne inteligencije koji je iza rešetaka dospio zbog financijske prijevare. Dok u fitnesscentru Sun Gym vlasnika Johna Mesea (Rob Corddry) svakodnevno pokušava preoblikovati tijela pretilih, zapuštenih i neurednih ljudi, Daniel mašta o životu na visokoj nozi koji bi uključivao skupe automobile, kuću s bazenom i travnjakom te očekivano hrpu novca.
A kad počne trenirati iritantnog Victora Kershawa (Tony Shalhoub), mutnog ali i bogatog poslovnog čovjeka kolumbijskog porijekla, Daniel će zaključiti da bi zahvaljujući njemu mogao i ostvariti svoje snove. Sve što treba je oteti Kershawa i, dok njega bude držao negdje zatočenog, provaliti u sjedište njegove tvrtke te se pomoću lažnih papira početi predstavljati kao nastavljač njegova posla i novi stanar njegove vile. Znajući da to neće moći izvesti sam, Daniel se za pomoć obrati najprije svom zbunjenom kolegi Adrianu Doorbalu (Anthony Mackie), kojem ne osobito bistra medicinska sestra Robin Peck (Rebel Wilson) upravo pomaže riješiti problem korištenjem steroida izazvane erektilne disfunkcije, a naposljetku i grmalju Paulu Doyleu (Dwayne Johnson), budalastom brdu mišića koji uz ovisnost o heroinu utjehu nakon nedavnog izlaska iz zatvora pokušava pronaći u crkvi.
Sasvim predvidljivo, plan rođenog gubitnika Daniela i njegovih praznoglavih ortaka od samog je početka zbog čitavog niza razloga osuđen na neuspjeh. Nakon što se najprije Kershaw pokaže vrlo tvrdim orahom koji će otkriti Danielov identitet i koji će preživjeti i najbizarnije pokušaje ubojstva, u priču će se ubrzo kao falsifikator njegova potpisa uključiti i Danielov šefe Mese, inače javni bilježnik, a naposljetku i slikoviti Frank Griga (Michael Rispoli), vlasnik nekoliko linija za telefonski seks kojim se bavi i njegova supruga Krisztina Furton (Kelli Lefkovitz). A kad Daniel unatoč svim nevoljama ipak ostvari neke svoje snove, planove će mu poremetiti umirovljeni detektiv Ed DuBois (Ed Harris) koji se na Kershawov zahtjev odluči pozabaviti slučajem. Nema praktički nikoga i ničeg što Bay i scenaristi Christopher Markus i Stephen McFeely („Život i smrt Petera Sellersa“, serijal „Kronike iz Narnije“, „Kapetan Amerika: Prvi osvetnik“) ne ismijavaju u ovom filmu.
Sve je na tapetu bespoštedne satire, ironije, cinizma i političke nekorektnosti, od hipertrofiranog mačizma i muškaraca opsjednutih svojim tijelom, preko pretilih žena i impotentnih muškaraca, židovskih biznismena, osoba niskog rasta, rasističkih stereotipa, praznoglavih istočnoeuropskih prostitutki, ne osobito inteligentne policije, gej-svećenika, self-help savjeta i gurua za samopomoć, organizatora telefonskih seks-usluga, kućnih ljubimaca koji se igraju odsječenim ljudskim prstima, naizgled srdačnih a zapravo licemjernih i pohotnih susjeda, i koječega još. Afirmacija politički nekorektnog humora pohvalna je, nakon dugo vremena u kinu se možete uistinu dobro nasmijati, glumci predvođeni Markom Wahlbergom („Kralj pornića“, „Boksač“) i Dwayneom Johnsonom („Kralj škorpiona“, „G.I. Joe: Osveta“) očito su se odlično zabavljali na snimanju, a i očekivani Bayev dinamičan spotovski redateljski pristup kričavog kolorita većinom korespondira s otkačenom i sasvim bizarnom pričom.
Nevolje, međutim, leže u neujednačenom ritmu s povremeno upadljivim praznim hodom, u tome što sve dosjetke nisu duhovite, što se povremeno nepotrebno otklizava u pretjeranu vulgarnost, i što je u konačnici posrijedi u dobroj mjeri površno i adrenalinom nesuvislo napumpano djelo, suštinski sasvim slično likovima kojima se bavi. Najveća je mana - a možda i vrlina, ako je riječ o promišljenoj subverziji - u tome što je Bay napravio film namijenjen upravo onakvoj publici kakvu u njemu ismijava. Ako i jest riječ o subverziji, ona je dosta inteligentna i dobro zamišljena, iako sumnjam da će ju ciljana publika prepoznati i razumjeti. No i u tom joj slučaju preostaje nešto više od dva sata pristojne zabave.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22313 Posts
Member since 10/11/2007 |
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
