| Author |
 Topic  |
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
 Posted - 21/07/2015 : 18:44:23
|
Dokaz da su ocjene apstraktno mjerilo i da ne odražavaju "pravo stanje stvari" 
Inače, vidim da ste na prethodnoj stranici definirali skalu ocjenjivanja.
Kako bi kod mene to izgledalo (od 1 do 10):
Ispod 3 je katastrofa/sranje.
3 i 4 - vrlo loš film, ali ima nekoliko faktora koji ga spašavaju od totalne katastrofe.
5 - prosjek. Da se pogledati do kraja, ali ništa posebno niti zabavno.
6 - uglavnom isto što i petica, samo je temeljna razlika u tome što ima faktor zabavnosti (blago zabavan, kako se veli) i postoji mogućnost da ga gledaš opet (pod upitnikom).
7 - film sa nekoliko većih zamjerki, u suštini - zabava za jedno veče.
8 - vrlo dobar film, sa jednom ili dvije veće zamjerke.
9 i 10 - odličan film, sa nekom nebitnom ili nikakvom zamjerkom. |
"Nothing lasts forever." |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 24/07/2015 : 10:55:27
|
Taxi - Jafar Panahi
Nakon više godina čitanja o Panahiju i njegovoj situaciji (zabrana snimanja filmova, prijetnje zatvorom, kućni pritvor), o podršci koju mu pružaju najveći svjetski filmski festivali i nagradama koje su njegovi filmovi tamo osvajali, napokon sam i pogledao jedan od njih. Riječ je o Panahijevom najnovijem uratku koji je osvojio Zlatnog Medvjeda na posljednjem Berlinskom filmskom festivalu.
Na temelju ono malo informacija što sam imao o filmu, očekivao sam dokumentarac snimljen skrivenom kamerom, no dobio sam nešto potpuno drugačije. Na početku je još nejasno šta se točno dešava. Panahi vozi taxi opremljen skrivenim kamerama po ulicama Teherana i prima u njega ljude koji ga ne prepoznaju i vode svoje razgovore neopterećeni. Upravo kad pomislimo da cijela situacija djeluje pomalo umjetno, jedan od putnika primjećuje kameru, prepoznaje Panahija i "razotkriva" njegov naum. Taj meta trenutak me zbunio, ali s daljnjim situacijama postaje sve očitije da je riječ o napisanom, igranom filmu. Slučajnosti postaju prevelike da ne bi bile inscenirane, teme o kojima se raspravlja jasno aludiraju na prethodne Panahijeve filmove i sve je jasnije da njegovi suputnici glume.
Panahi očito želi pokazati svijetu svoju zemlju, ljude koji u njoj žive i situaciju u kojoj se nalaze. Problem je što mi se čini da se postavlja kao da pruža objektivni prikaz, a usudio bih se reći da mu to u ovom filmu ne polazi za rukom. Naravno, teško je postići potpunu objektivnost, ali Panahijevi filmovi se doživljavaju kao prozor u "pravi" Iran, pa tako Peter Bradshaw u Guardianu za film kaže: "It tells you more about modern Iran, I think, than you’ll discover on the news.", a ja baš nisam siguran koliko je u pravu. Možemo se složiti da nam vijesti pokazuju samo ono što vlasti ili "moćnici" žele, no isto tako nam "Taxi" pokazuje samo ono što Panahi želi. Je li baš to pravo lice Irana?
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/07/2015 : 08:14:49
|
Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju (En duva satt på en gren och funderade på tillvaron), r. Roy Andersson, Švedska / Njemačka / Norveška / Francuska, 2014.
Kad je u rujnu prošle godine Zlatnog lava u Palazzo del Cinema na Lidu osvojila sjajna crnohumorna egzistencijalna drama "Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju" scenarista i redatelja Roya Anderssona, i mnogi upućeniji filmofili a pogotovo oni koji tek povremeno na festivalima, u kinima i na internetu tragaju za osebujnim europskim autorima i njihovim neobičnim filmovima zapitali su se što se krije iza tog bizarnog naslova i tko je njegov autor. Premda 72-godišnji Šveđanin Roy Arne Lennart Andersson svakako nije znano lice s ovdašnjih festivala, a pogotovo s kino-repertoara na kojemu se dosad nije prikazivalo nijedno njegovo ostvarenje, barem zagrebački ljubitelji sedme umjetnosti ne bi se smjeli požaliti da nikad nisu bili u prilici pogledati neki njegov film. Naime, prije nešto više od pet godina u sklopu ciklusa novog švedskog filma organiziranog u Filmskim programima na Tuškancu prikazana je socijalno-egzistencijalistička satirična mjuzikl-drama "Vi živi" iz 2007., nagrađivani središnji dio autorove "Trilogije o živima" započete impresivnim i u Cannesu Nagradom žirija ovjenčanim "Pjesmama s drugog kata" 2000. godine te sedmogodišnjim ritmom zaključene recentnim "Golubom...".
Sve nastavke trilogije moguće je pa i uputno gledati kao jednu cjelinu u kojoj je autor prema vlastitim riječima odlučio glas dati, odnosno priliku da progovore pružiti "malim ljudima" koji simboliziraju sve nas, te prikazati što znači biti čovjek i biti živ. Sva tri filma tako predstavljaju pomaknute, ironične i začudnim detaljima nakrcane, ali i humanizmom natopljene kaleidoskope mahom nesretnih i(li) tjeskobnih ljudskih sudbina prezentiranih kroz tek povremeno konkretnije karaktere i njihove priče, a češće kroz manje ili više fluidan te sitnim detaljima i likovima u kadrovima povezan niz storija o nesretnim, izgubljenim i besperspektivnim pojedincima. Obilno se naslanjajući na harmsovski apsurd, montipajtonovski humor, poetiku Akija Kaurismäkija i starije filmove Terryja Gilliama kakav je recimo "Brazil", Andersson stvara djela gotovo bez ikakve ili naglašeno fragmentarne naracije, u kojima učinkovito poseže za apsurdom, groteskom i ponekad mjuziklom, te čiji su protagonisti niz arhetipskih životnih gubitnika, u "Golubu..." formalno dvojica sredovječnih putujućih trgovaca starinskim igračkama za izvođenje psina.
Svi oni se dijelom gledateljima a dijelom međusobno predstavljaju i ispovijedaju dok nakon otkazanog predavanja kojem su trebali nazočiti stoje na ulici pred kavanom, dok sjede u njoj i slušaju raspjevanu konobaricu i goste, dok nezainteresirano vode ljubav sa suprugom, utapaju tugu u alkoholu, u sitne noćne sate slušaju glazbu s magnetofona, umorno na psihijatrijski kauč primaju još jednog pacijenta, na klupici pod drvetom kroz pjesmu i suze pokušavaju iz sebe izbaciti životno razočaranje, ili recimo dok kasno navečer sviraju trubu pripremajući se za skori nastup s orkestrom. Svi se ti otuđeni i nesretni ljudi, dominantno a gdjekad i isključivo karakterizirani kroz arhetipske likove koje utjelovljuju, mahom kreću u sivom, geometrijski preciznom i bezdušnom okolišu, a žive u podjednako sivim i smeđim interijerima koje zbog uniformnosti i jednobojnosti, osobito u "Vi živi" i "Golubu...", možemo smatrati i bezbojnima. Anderssonovi su likovi redom osamljeni, izgubljeni i otuđeni ljudi osuđeni na nerazumijevanje bračnih i poslovnih partnera, članova obitelji i društva kao takvog, a jedino što im osim šutnje i povlačenja u sebe ponekad preostaje jest kriknuti da ih nitko ne razumije i posvađati se s partner(ic)om, iako znaju da to ničemu ne vodi jer izlaza iz njihovih situacija nema.
U sva tri slučaja riječ je o razmjerno hermetičnim filmovima koji se uvijek ne doimaju kao sasvim smislene cjeline, jer se bizarni likovi, njihova egzistencijalna stanja i crnohumorne situacije gdjekad nižu bez jasnijih poveznica, no ono što ih u svim slučajevima povezuje jesu Anderssonovo redateljsko majstorstvo i dosljednost u slijeđenju odabranog koncepta, kako idejnog tako i izvedbenog. Pored pomnog i gotovo teatarskog aranžiranja mizanscene i scenografije, te sjajnog korištenja drugih i trećih planova kao i dubinskih kadrova u kojima ponekad upoznajemo nove likove a gdjekad pratimo razvoj odnosa među starima, autor u svakoj situaciji uspijeva pronaći idealan snimateljski kut za predočavanje egzistencijalne nelagode likova, njihove izgubljenosti i čitavog apsurda scene kojeg dodatno pojačava detaljima poput iznenadne pjesme depresivnih ljudi i gostiju kavane, ulaskom kralja Karla XII., koji je vladao krajem 17. i početkom 18. stoljeća, i njegove vojske u kavanu, pri čemu je tu i jahač na konju, ili zvucima ragtimea koji prate sekvencu sprovoda. Spomenuti segmenti s pojavom davnog vladara u "Golubu...", koje se može opisati varijacijom montipajtonovske rečenice "nitko nije očekivao tri stoljeća pokojnog kralja", kao i uvodna tri susreta sa smrću u kojima se oslikavaju ljudska otuđenost, nezainteresiranost, pohlepnost i mizantropija, odmakom prema apsurdu najviše koketiraju s poetikom Montyja Pythona.
U sekvencama, pak, u kojima nacisti u "Pjesmama s drugog kata" vješaju ljude a engleski vojnici u "Golubu..." u golemom kotlu spaljuju crne robove i njihovu djecu, dok to promatraju elegantno odjeveni pripadnici današnje tj. svagdašnje društvene elite okupljeni na jednoj zabavi, plastično se oslikava mračna strana povijesti kao i patološko naličje savjesti čovječanstva. U razradi svih navedenih tema i motiva Andersson se ponekad doima odveć tezičnim, artificijelnim i prekonstruiranim, u idejnom smislu gdjekad i doslovnim, no to su tek manji prigovori i recentnom "Golubu..." i čitavoj "Trilogiji o živima".
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
manhunter
Moderator
Switzerland
24617 Posts
Member since 17/09/2004 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29540 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 28/07/2015 : 23:10:18
|
Ljudi, pogledajte si dokumentarac The Death of "Superman Lives": What Happened?, ako ste raspolozeni za "sto bi bilo da je bilo" 
Tim Burton, Kevin Smith, psiho producent Jon Peters i ostali pokusavaju predociti sto se sve dogadjalo iza nikad finaliziranog filma Superman lives (film je upucan u glavu tri tjedna prije planiranog pocetka snimanja).
Kao najvecu manu dokumentarca izdvojio bih cinjenicu da ni nakon odgledanih 100 minuta jos uvijek nemam pojma koja je zapravo bila radnja filma. Ako je vjerovati Kevinu Smithu, producent Jon Peters nije htio da Superman u filmu leti, i da ima svoj prepoznatljivi kostim |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 29/07/2015 : 21:55:07
|
Mission Impossible: Rogue Nation mi je mozda cak najbolji u cijeloj fransizi, odlicna kombinacija old school spijunskog filma i akcije. Djelomicno me atmosferom podsjetila na jedinicu, pogotovo dio u Beckoj operi na pocetku, a ima i malo Bondovskog feela.
Akcijske scene su rezirane odlicno, McQuarrieu svaka cast, nema 5 rezova unutar 6 sekundi kod akcije, sve je pregledno i tecno.
I ovaj film ima uvjerljivo najboljeg negativca. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 31/07/2015 : 21:06:05
|
Sinoć sam se vratio iz Motovuna, danas su me stisle hitne obveze a i treba mi sna jer nijedne noći nisam legao prije 5 s buđenjem prije 9, pa će dojmovi o filmovima ići slijedećih dana.
Zasad samo The Lobster ukratko: odlično počinje, satirična distopija s mizantropijom asocira na Fahrenheit 451 i Orwella, dosjetka s pretvaranjem u životinje je jako dobra ali ostaje samo dosjetka bez elaboracije, isto kao i lovovi na samce, segment s Farrellovim "bratom" i njihovim "odnosom" je mogao i morao biti intrigantniji i jači, a u drugom dijelu s pokretom otpora sam znatno više očekivao, kao i od romanse Farrella i Rachel Weisz.
Sve skupa je nekako površno, razmjerno tanko i značenjski prejednostavno tj. jednodimenzionalno, uključujući i sljepilo na kraju, ostavilo me je dosta hladnim. Vizualno, mizantropijom, crnim humorom i dijelom idejno film je otprilike kombinacija Kubricka i Montyja Pythona, pa je sve u svemu solidno.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37324 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 01/08/2015 : 12:01:24
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Sinoć sam se vratio iz Motovuna, danas su me stisle hitne obveze a i treba mi sna jer nijedne noći nisam legao prije 5 s buđenjem prije 9, pa će dojmovi o filmovima ići slijedećih dana.
Zasad samo The Lobster ukratko: odlično počinje, satirična distopija s mizantropijom asocira na Fahrenheit 451 i Orwella, dosjetka s pretvaranjem u životinje je jako dobra ali ostaje samo dosjetka bez elaboracije, isto kao i lovovi na samce, segment s Farrellovim "bratom" i njihovim "odnosom" je mogao i morao biti intrigantniji i jači, a u drugom dijelu s pokretom otpora sam znatno više očekivao, kao i od romanse Farrella i Rachel Weisz.
Sve skupa je nekako površno, razmjerno tanko i značenjski prejednostavno tj. jednodimenzionalno, uključujući i sljepilo na kraju, ostavilo me je dosta hladnim. Vizualno, mizantropijom, crnim humorom i dijelom idejno film je otprilike kombinacija Kubricka i Montyja Pythona, pa je sve u svemu solidno.
Slažem se što se pretvaranja u životinje tiče, očekivao sam da će tome biti posvećeno više pozornosti. Ali kad sam zanemario svoja očekivanja i prihvatio film kakav jest shvatio sam da sam zapravo jako zadovoljan. Bojim se da bi odnos Farellovog lika i njegovog brata lako prešao u patetiku da mu se dalo više prostora. Iako se slažem da je dosta stvari u filmu samo načeto, bez produbljivanja, ne vidim to kao problem već kao poticaj gledateljima da dalje razmišljaju sami. Nisam siguran na što misliš kad kažeš da je sve skupa značenjski jednodimenzionalno? Ako uhvatiš vremena elaboriraj malo, rado bih to pročitao. Ja sam pronašao svakakva značenja i teme u filmu, ali možda je to do mene a ne do filma. 
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/08/2015 : 12:22:25
|
Sve mi je nekako površno, od eliminiranja samaca preko satire s biranjem partnera i prividnim prilagođavanjem njima u cilju izbjegavanja transformacije nakon 45 dana (makar je to dosta duhovito, osobito s Johnom C. Reillyjem), pa uvođenja pokreta otpora koji se pokaže manje-više jednako totalitaran samo s dijelom suprotnim predznakom, do ironiziranja uvjetnog ženskog principa kao samo prividno mekšeg i humanijeg, i naposljetku do sljepila kao vrlo često korištene simbolike. Pa i otvoreni kraj u kojem nagađamo što je Farrell napravio i ima li budućnosti njihovoj vezi (a i ima li njima kao pojedincima uopće budućnosti) mi ne posjeduje pretpostavljenu intrigantnost.
Što se tiče pretvaranja ljudi u životinje i suživota s njima kao "ljubimcima" to je kao ideja jako dobro, ali također je moglo biti zanimljivije i duhovitije razrađeno, jer sve ostaje na Farrellu i njegovom bratu i detalju onog para s ponijem.
Makar mi se prilično sviđa dosljedna mizantropija i nepostojanje vjere u čovjeka i čovječanstvo, a osobito ne u budućnost, kao i harmsovski i pajtonovski apsurd koji se konstantno provlače kroz praktički svaki kadar. A zanimao bi me i detaljniji prikaz života u gradu, s roditeljima Lée Seydoux, jer se i preko toga prebrzo i prepovršno prijeđe, pa nam samo ostaje pretpostavka da parovi u gradu žive "normalno", odnosno "konvencionalno", makar i tu totalitarizam nužno mora biti itekako prisutan.
Možda sam previše očekivao, i recimo da nisam uspio kao ti na vrijeme smanjiti očekivanja, pa mi možda pri drugom gledanju kad stigne na repertoar bolje sjedne.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 01/08/2015 : 14:42:03
|
Mislim da je glavni problem u tome što je riječ o filmu koji prikazuje tek osnove dovoljne da shvatimo o kakvom je otprilike svijetu riječ i ostavlja neuobičajeno velik dio gledatelju da popuni. Koliko je to za jedan film dobro ili ne, prepuštam tebi kao kritičaru da procijeniš. Kod mene je u ovom slučaju upalilo.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2015 : 21:42:59
|
Shanera je zanimalo, pa evo:
Pobjednički film Motovuna "Wakhan front" (u izvorniku "Ni le ciel ni la terre" tj. "Ni na nebu ni na zemlji") je debitantsko dugometražno ostvarenje francuskog scenarista i redatelja Clémenta Cogitorea.
Riječ je o angažiranoj (anti)ratnoj drami s elementima fantastike i natruhama horora, smještenoj na afganistansko bojište 2014. godine, na lokaciju na kojoj francuska postrojba predvođena satnikom Antarèsom Bonassieuom (uvijek izvrsni Jérémie Renier iz filmova braće Dardenne) uz formalnu suradnju s lokalnim talibanima uz povremene oružane čarke održava kakav-takav mir.
Zapravo većinom privid mira i suradnje, jer su obje strane prilično nepovjerljive jedna prema drugoj, a sve je predočeno vrlo realistično i pseudodokumentaristički.
Ispočetka priča sugerira da je pred nama nekakva varijacija De Palmina "Redacteda", no onda na stražarskom mjestu najprije nestanu jedan usnuli vojnik i pas, ubrzo u prisutnosti svog suborca - koji je tek nakratko izišao obaviti malu nuždu - nestane još jedan zaspali vojnik, a nedugo potom će nestati još dvojica vojnika.
Oni doslovce nestanu tj. ispare, a satnik Antarès logično zaključi da su ih oteli talibani. No kad napokon nakon natezanja te međusobnih sumnji i optuživanja vojnici uspostave konkretniji dijalog s talibanima, ispostavit će se da je i nekoliko njihovih ljudi nestalo.
Tu s jedne strane započinje sazrijevanje svijesti o neizbježnoj suradnji dvaju naroda, kultura i civilizacija koje se jedino zajedničkim snagama mogu pokušati oduprijeti nadnaravnoj sili, s druge počinje uslojavanje odnosa među vojnicima koji se pritisnuti paranojom i strahom od nepoznatog približavaju rubu psihičkih lomova i suicidalnih poriva - u što se upliće i religija u ruhu vojnog svećenika - s treće je narastajuće i paralizirajuće praznovjerje kod obiju strana a s četvrte autor umeće motiv iz 9. Sure o Allahu, onaj o izopačenim ljudima, nevjernicima i plašljivcima koji utočište pronalaze u pećinama ili podzemlju.
Sjajan ritam, povremeno virtuozna režija, dojmljiva uporaba kamere iz ruke i korištenje prirodnog svjetla, izuzetno sugestivno ozračje s jedne strane ratne ugroze a s druge straha od nadnaravnog i nepoznatog, a tu je i asocijacija na Carpenterova "Stvora" u uvodnom detalju s psom.
Izvrstan film koji svakako preporučam.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 06/08/2015 22:45:34 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2015 : 22:06:17
|
Razgovor s redateljem Cléméntom Cogitoreom u Cannesu:
I s dodjele nagrade humanitarne fondacije Gan u Cannesu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46513 Posts
Member since 09/12/2005 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/08/2015 : 22:48:04
|
Tijekom gledanja filma zaplet mi se činio donekle poznatim, a sad me lwood sjetio i odakle!
Samo što je ovo puno ambicioznije, slojevitije, sugestivnije, intrigantnije i u cjelini uspjelije.
@ Shaner
Nema na čemu, zadovoljstvo mi je, još kad bih imao više vremena.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12777 Posts
Member since 23/09/2005 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6918 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 12/08/2015 : 15:09:16
|
quote:
Originally posted by dante
Mission Impossible: Rogue Nation mi je mozda cak najbolji u cijeloj fransizi, odlicna kombinacija old school spijunskog filma i akcije. Djelomicno me atmosferom podsjetila na jedinicu, pogotovo dio u Beckoj operi na pocetku, a ima i malo Bondovskog feela.
Akcijske scene su rezirane odlicno, McQuarrieu svaka cast, nema 5 rezova unutar 6 sekundi kod akcije, sve je pregledno i tecno.
I ovaj film ima uvjerljivo najboljeg negativca.
Evo pogledao i ja novi M:I i slažem se sa gotovo svim gore napisanim. Meni i dalje najdraža ostaje trojka, ali sve što je dante napisao stoji. Još je tu prava mala poslastica s britanskim premijerom i šefom MI6 za one koji su gledali seriju Rev. Sve u svemu, vrlo dobra kino zabava.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 12/08/2015 : 15:46:43
|
Slazem se i ja za Rogue Nation iliti Otpadnicku naciju kako su preveli kod nas. Bas dobra letnja blokbaster zabava, ali nije glupa i besmislena kao Placenici i ostale gluposti, nego ovaj film bas ima pricu i ta prica je odlicno izvedena! Kolje se sa kecom za mesto najboljeg u fransizi.
I dobili smo pravu Bond devojku posle dugo vremena i to ne u Bond filmu. |
Edited by - going going on 12/08/2015 15:46:59 |
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
