| Author |
 Topic  |
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 04/09/2015 : 20:31:24
|
Nova prijateljica (Une nouvelle amie), r. François Ozon, Francuska, 2014.
Otvoreni završetak iz "Mlade i lijepe" karakterizira i "Novu prijateljicu", ostvarenje na temelju kojeg se može zaključiti da je Ozonov senzibilitet prema prozi Ruth Rendell gotovo u potpunosti usporediv s onima Chabrola i Almodóvara. Suptilnost i obzirnost u kreiranju likova, njihovih karaktera i međuodnosa, najveća je vrlina filma kojeg odlikuje i pripovjedna sugestivnost ostvarena i dugim polaganim vožnjama kamere, uz intrigantno poniranje u ljubavni trokut koji se s obzirom na dvostruki spolni identitet jednog lika pretvara i u četverokut, a ako računamo i na intenzivno prisutnu sjenu pokojnice gotovo i u peterokut. Pokojnica je Laura, tijekom gotovo čitavog života najbolja prijateljica mlade Claire koju izvrsno s bogatim dijapazonom grimasa i emocija tumači Anaïs Demoustier.
Kako će se poslije sugerirati, Claire je još u djetinjstvu s Laurom povezalo i nešto više od prijateljstva, ono nešto što nikad nije realizirano, ali ostaje visjeti u zraku i nakon Laurine smrti. U skladu s konvencijama pariške gornje srednje klase koja se može nazvati i buržoazijom, nakon što je Laura pronašla dečka Davida kojeg interpretira odlični Romain Duris, isto je više po inerciji napravila i Claire koja je krenula u vezu s Gillesom kojeg utjelovljuje Raphaël Personnaz, a oba su se para uskoro i vjenčala, dakako po istom redoslijedu. No onda se Laura ubrzo po rođenju kćerkice teško razboljela a nedugo potom i umrla, da bi osobito Claire a u nešto manjoj mjeri i Gilles u braku bez djece počeli Davidu pomagati u podizanju djeteta. Jednog će dana, međutim, Claire pri iznenadnom posjetu Davidu njega zateći kako odjeven u odjeću pokojne supruge i s perikom na glavi skrbi o kćeri, uz tvrdnju da to radi u želji da dijete stvori uspomene na majku i preko odjeće zapamti njezin miris. Isprva frapirana onim što vidi, Claire će unatoč nelagodi u Davidu uskoro pronaći onu novu prijateljicu iz naslova, jer će se David početi sve intenzivnije preodijevati u ženu, te će uzeti i žensko ime Virginia.
To će Ozonu kao i Ruth Rendell omogućiti da ispletu kompleksnu mrežu seksualnih odnosa i identiteta, u kojoj Claire još uvijek čezne za Laurom, toliko da se i u snu vidi u njezinu zagrljaju, te se istodobno zaljubljuje u Virginiju s kojom je spremna i na seks. Međutim, seksualni odnos s Davidom kao muškarcem ne želi jer osjeća kao da bi time prevarila supruga, a i David ju kao muškarac ne privlači, što je opet povezano s tim da i u većini svojih odnosa sa Gillesom sudjeluje mehanički i bez strasti. Odnose u tom ljubavno-seksualnom trokutu i četverokutu odnosno peterokutu Ozon će dodatno obogatiti scenom u kojoj Claire nakon partije tenisa u troje najprije pod tuševima u strastvenom zagrljaju ugleda Davida i Gillesa, da bi se odmah potom pokazalo kako je riječ o njezinom zamišljaju. Ozonov stav je jasan: spol i seksualnost nisu nužno i jednoznačno zadani, dihotomija spolova i spolnosti nije konačna i trajna, već je podložna promjenama te manje ili više svjesnom odabiru, pri čemu pojedinci ne moraju trajno zauzimati istu poziciju. Takav je stav dovoljno intrigantan, i elaboriran je na vrlo zanimljiv način, tako da mu ni pribjegavanje pojednostavnjenjima i banalnostima u završnici ne može ozbiljnije naštetiti. U toj završnici nakon zamalo tragične Davidove sudbine čini se posve oslobođena Claire svoju novu prijateljicu Virginiu predstavlja Gillesu, da bi on u epilogu koji se odvija sedam godina kasnije, a u kojem Claire i Virginia pred školom dočekuju djevojčicu, jednostavno nestao iz barem naizgled idilične slike nove obitelji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/09/2015 : 20:54:21
|
Phoenix, r. Christian Petzold, Njemačka / Poljska, 2014.
Nakon što se u Srebrnim medvjedom za najboljeg redatelja ovjenčanoj psihološkoj egzistencijalnoj drami "Barbara" pozabavio sudbinom jedne žene ranih 80-ih u Istočnoj Njemačkoj izložene paranoidnoj opresiji totalitarnog društva, daroviti redatelj i suscenarist Christian Petzold u svom novom filmu "Phoenix" odlazi u približno tri i pol desetljeća dalju prošlost. Točnije u Berlin tijekom jeseni 1945. godine, u razrušen i kaotičan grad čijim se ulicama kreću izgubljeni mještani, američki vojnici te lopovi i varalice, i koji je savršena pozornica za odigravanje noirovske psihološke melodrame koja će uslijediti. Njezina protagonistica je Židovka Nelly Lenz koju izvrsno tumači redateljeva stalna suradnica i čini se omiljena glumica Nina Hoss, žena na početku srednjih godina iza koje je boravak u koncentracijskom logoru u kojem joj je uništeno lice. Nelly se u grad vraća uz pomoć prijateljice Lene Winter, naizgled čvrste i odlučne žene koju energično i primjereno smireno utjelovljuje Nina Kunzendorf, a koja planira njihov zajednički odlazak u Palestinu i sudjelovanje u stvaranju nove židovske države. Lene radi za židovsku agenciju koja skrbi o žrtvama logora i ratnim stradalnicima o čijim sudbinama prikuplja iscrpnu dokumentaciju, a Nelly će najprije pomoći u obavljanju zahtjevne facijalne rekonstrukcije.
No lice koje će protagonistica naposljetku dobiti neće u potpunosti biti ono nekadašnje, koje gledatelj nikad ne dobiva priliku jasnije vidjeti pa mu preostaje tek nagađati na temelju jedne skupne crno-bijele fotografije, ali će biti dovoljno slično da ona zahvaljujući tamnijoj boji kose, šminki i odjeći može prilično sličiti nekadašnjoj Nelly. Dok ju Lene nagovara da s njom što prije otputuje u Palestinu, Nelly nesigurna u svoje židovsko podrijetlo na zadržavanje u Berlinu nagone intenzivni osjećaji prema suprugu Johannesu zvanom Johnny, prijetvornom čovjeku, ženskaru i varalici koji je u interpretaciji Ronalda Zehrfelda postuliran s asocijacijama na Clarkea Gablea. Johnny radi u noćnom baru Phoenix, jarkim crvenim svjetlom i neonskim slovima obilježenom mjestu u blizini kojeg će ga Nelly jedne večeri ugledati, a koje filmu osigurava dodatnu vrlo efektnu aromu noira. Gledatelju je otpočetka jasno da je Johnny amoralni gad i podlac koji u ostvarenju svojih prizemnih ciljeva ne preže ni od čega, a moguće je pretpostaviti da je to u suštini jasno i Nelly. No on je i naočit i nehajno šarmantan muškarac koji čini se riječima može lako manipulirati ženama, a nevolja je i u tome što ga Nelly još uvijek snažno voli. Da problemi budu veći, Lene isprva posjeduje jasna saznanja da je upravo Johnny izdao Nelly i da je on krivac što je ona završila u konc-logoru, a za ta će saznanja naknadno pribaviti i dokaze. No Nelly se odbija suočiti sa stvarnim činjenicama i sviješću o pravoj Johnnyjevoj prirodi, pa zbunjeno i nesigurno pristane na njegovu igru na koju je on razmjerno grubo prisili praktički odmah nakon prvog susreta, čim uoči njezinu veliku sličnost sa svojom suprugom za koju vjeruje da je mrtva. Tu počinje hičkokovska igra dvostrukog identiteta i obostrane manipulacije, jer Johnny s jedne strane želi Nelly iskoristiti za dobivanje punomoći za raspolaganje novcem nje i njezine obitelji, dok s druge strane Nelly njega još uvijek voli i u određenoj mjeri idealizira, te ga stavlja na kušnju i kao da čeka kad će opet postati muškarac kakvog voli.
Pri tome svjesno zanemaruje sve što vidi i doživljava, i kao da je u ime vjere u ponovno buđenje nekadašnje ljubavi i rekonstrukciju starog života spremna žrtvovati sve što je potrebno. No sve ima svoje granice, pa tako i njezina vjera u nerealnu ljubav i mogućnost Johnnyjeva popravljanja, koja će slabiti postupno, sve dok iz poruke Lene koja će iznenada počiniti suicid ne dozna da se Johnny formalno razveo od nje dan prije njezina odlaska u logor, i do dana kad se poslije Johnnyjeve inscenacije njezina lažnog dolaska vlakom nakon izlaska iz logora ponovo ne nađe s preživjelim prijateljima i članovima svoje obitelji. U dramskom i karakternom trokutu koji čine Nelly, Johnny i Lene valja zabilježiti da je Lene obilježena ne samo energičnošću, ozbiljnošću te muškim stilom odijevanja i ponašanjem, nego i zaštitničkim ali i sugeriranim posesivno-romantičnim odnosom prema Nelly, a iz svega navedenog mogu se naslutiti i drugačiji motivi njezina nesebična pomaganja Nelly kao i, u svjetlu Nellyne čini se neuništive ljubavi prema Johnnyju, mogući motivi za počinjenje suicida. A onda će u završnoj, najemotivnijoj i na samom kraju najpoetičnijoj sceni filma Nelly uz Johnnyjevu pijanističku pratnju otpjevati pjesmu "Speak Low" iz mjuzikla "One Touch of Venus" Kurta Veilla, tijekom koje će on na njezinu zapešću ugledati logoraški broj i napokon shvatiti da je pred njim prava Nelly, dok će ona konačno spoznati kakav je Johnny zapravo, i da više s njim ne želi biti.
Kao redatelj i scenarist poniknuo na televiziji iza kojeg je nepuna dva i pol desetljeća bavljenja filmom, Christian Petzold je umjetnik istančanog osjećaja za suptilno kreiranje razmjerno snolikog ozračja istodobne tjeskobe i neobične pa i začudne vedrine. Križanjem pesimističnih i varljivo optimističnih dionica, te posezanjem za melodramom s neočekivanim rubno duhovitim detaljima, Petzold postiže iznimno učinkovite i dojmljive rezultate te stvara cjelinu do pucanja prenapregnutu od gdjekad samo naznačenih no uvijek jasno sugeriranih dramskih tenzija. Podjednako onih intimnih unutar samih likova razdiranih ljubavlju, strašću ali i strahom i nelagodom, kao i onih međuljudskih oslikanih suspregnutim i nesigurnim kretnjama te spuštenim pogledima. Osim kroz vrlo uspjelu i estetiziranu vizualnost za koju je zaslužan Petzoldov stalni snimatelj Hans Fromm, socijalni a dijelom i politički kontekst predočeni su i kroz sporedne likove koji funkcioniraju kao simboli neveselog društvenog stanja, te su kao takvi i osuđeni na također nevesele sudbine.
Uz ponovnu scenarističku suradnju uglednog dokumentarista Haruna Farockija iza kojeg je nepunih pola stoljeća rada na filmu, redatelj adaptaciju romana "Le Retour des cendres" francuskog pisca dominantno kriminalističke proze Huberta Monteilheta slično "Barbari" koncipira kao film tajne čije konture i detalje gledatelji postupno otkrivaju, dijelom i zajedno s protagonisticom. Nju tumači izvrsna Nina Hoss, glumica krhke građe idealna za uloge prividno karakterno također krhkih i lomnih žena koje se, međutim, ispostavljaju kao osobe čvrstih i odlučnih karaktera, kakav je primjerice onaj u romantičnoj drami "Bijela Masajka" Hermine Huntgeburth. U sva tri spomenuta filma Hoss interpretira naglašeno senzibilne žene koje su zbog ljubavi spremne rušiti sve barijere i ići doslovce glavom kroz zid, iako im okolnosti u kojima se zatječu, ljudi kojima su okruženi i stvarnosti u kojima žive neprekidno šalju signale da bi drugačiji izbor bio ispravniji. Završna sekvenca s izvođenjem pjesme iz Veillova mjuzikla funkcionira i kao finalni noirovski dodir, nakon kojeg možemo zamisliti Nellynu možda bolju budućnost u nekom imaginarnom nastavku "Phoenixa". U izvedbi Christiana Petzolda i sa sjajnom Ninom Hoss opet u glavnoj roli, taj bi nastavak svakako vrijedilo pogledati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/09/2015 : 23:49:04
|
Ljubav na engleski način (How to Make Love Like an Englishman / Some Kind of Beautiful / Lessons in Love), r. Tom Vaughan, SAD, 2014.
Na temelju nekoliko činjenica lako je zaključiti da je romantična komedija „Ljubav na engleski način“ moguće i od samog početka bila prilično problematičan projekt, unatoč zvjezdanoj glumačkoj postavi. Ponajprije, riječ je o filmu iz 2014. godine koji je u naša kina stigao tek početkom rujna, kao popuna za ljetnu sušu i naslov od kojeg se ne očekuje bog zna kakav komercijalni rezultat, ako uopće ikakav. Još znakovitiji je podatak da se djelo redatelja Toma Vughana, u najboljem slučaju tek osrednjeg filmaša koji je uz niz nezapaženih suradnji na TV-serijama i dokumentarcima režirao i slabašnu romantičnu komediju „Dok nas jackpot ne rastavi“ s Ashtonom Kutcherom i Cameron Diaz u glavnim ulogama, te po jednu epizodu u serijama „Poirot“ i „Endeavour: Mladi Morse“, distribuira pod čak tri različita naslova.
Osim izvornog „How to Make Love Like an Englishman“, pod prijevodom kojeg ide i u ovdašnju distribuciju, film se distribuira i pod alternativnim naslovima „Some Kind of Beautiful“ te „Lessons in Love“ u Kanadi i Velikoj Britaniji. Naposljetku, riječ je i o djelu koje formalnom žanrovskom pripadnošću vara gledatelje, jer se titulira kao romantična komedija, premda su u njemu i romantika i humor zamjetni tek u tragovima, ako i toliko. Sve to unaprijed ukazuje da je riječ o ostvarenju koje ne zavređuje ni atribut "mediokritetskog" i koje apriori odbija ambicioznije filmofile, a nakon gledanja dojmovi bivaju još i porazniji. Naime, posrijedi je posve promašeno, neduhovito, vrlo slabo režirano, predugo, formulaično i zamorno djelo koje ne uspijevaju spasiti ni pokušaji Brosnana i Hayek da zahvaljujući svom standardnom šarmu u sasvim površno i klišeizirano napisane likove unesu barem koliko-toliko živosti i uvjerljivosti.
Što se Brosnana tiče, glumac koji je prije sad već davnih 13 godina završio s celuloidnom karijerom agenta 007 (što nakon svog četvrtog filma „Spectre“ najavljuje i aktualni James Bond Daniel Craig), u posljednje vrijeme kao da uopće ne bira projekte u kojima će nastupiti, te koji po brojnosti filmova u kinima ozbiljno prijeti i Liamu Neesonu, ako ga već nije i pretekao. Jer, Brosnan već samog sebe sustiže u kinima, a možemo ga gledati u mahom osrednjim i slabim projektima kakvi su trileri „November Man“ i „Meta“ ili ovaj film. Još donedavno je, međutim, izgledalo da Brosnan promišljeno bira žanrovski različite projekte, od hit-mjuzikla „Mamma Mia!“ i vesterna „Seraphim Falls“ (u kojem je nastupio pored Neesona), preko romantičnih komedija „Pravila privlačnosti“, „Ne znam kako joj to uspijeva“ i „Love Punch“, potom melodrama „Ne zaboravi me“ i „Sve što trebaš je ljubav“, do triler-drama „Raspad“ i „Pisac iz sjene“, ekranizacije proznog bestselera za mlade „Percy Jackson i Olimpijci: Kradljivac groma“ te crnohumornih trilera kakvi su spomenuti „Nakon sumraka“ i „Matador“.
U pravilu su i kakvoćom i komercijalnim dometima (bili) uspješniji oni Brosnanovi filmovi u kojima je markantni Irac ironizirao svoj nekadašnji bondovski habitus, primjerice u spomenutom „Matadoru“ ili u vrlo solidnom „Nakon sumraka“ te u odličnom „Krojaču Paname“ Johna Boormana. U posljednje vrijeme, međutim, nameće se zaključak da glumac više uopće ne mari o tome u kakvim projektima će nastupiti, te da mu je jedini cilj juriti iz filma u film jer možda vjeruje da će tako zadržati pozornost gledatelja. No kako pokazuje i recentna „Ljubav na engleski način“, to je sasvim pogrešna i kontraproduktivna računica koja može pridonijeti ponajprije tome da Brosnan što prije nestane s radara gledateljskog zanimanja.
Dok interpretira sredovječnog Richarda Haiga, profesora poezije s Cambridgea kojeg na početku zatječemo u još jednoj površnoj vezi, onoj s mladom i atraktivnom Kate (Jessica Alba) koja će ubrzo neplanirano s njim ostati u drugom stanju, on se doima staro, umorno i nezainteresirano, no to je moguće ipak samo za potrebe kreiranja lika i filma, jer se u „Meti“ doimao mlađim i energičnijim. Richard je nepopravljivi ženskar koji neumorno zavodi studentice i ide iz veze u vezu, sve dok ne upozna privlačnu Oliviju (Salma Hayek), Kateinu sestru i zrelu ženu u komunikaciji s kojom će nakon predugo vremena konačno osjetiti ono nešto. Olivia je temperamentna žena brza na jeziku, i kad se s njom isprva bez Kateina znanja upusti u vezu, Richard će manje zbog vlastitog sazrijevanja a više silom prilika i konvencionalnog scenarija početi preispitivati svoj život.
Sve će se dodatno zakomplicirati kad se pokaže da je Kate trudna, kad se Richard s njome oženi preko volje, kad se u kadru pojavi njegov otac Gordon (Malcolm McDowell), također ženskar od kojeg je Richard još u djetinjstvu usvojio osnovna „znanja“ o životu i odnosima prema ženama, te kad Kate poslije nekoliko godina zbog mlađeg ljubavnika zatraži razvod. Hrpu klišeja, izrazitu suhoparnost, redom nezanimljive, površno napisane i potpuno konvencionalne likove, statičnu i beskrvnu režiju te s određenim izuzetkom Brosnana i Hayek nezainteresirane glumačke nastupe možda bi se nekako i moglo podnijeti, da je riječ o barem umjereno duhovitom i šarmantnom filmu. No tome nije tako, i priča i likovi su nepodnošljivo naporni pa i iritantni, humora nema nimalo a šarm valja tražiti svijećom, te se sve svodi na stotinjak minuta dosade garnirane pretencioznim citiranjem stihova, u kojoj gledatelj nikako da dočeka odjavnu špicu. A za film s ovakvom glumačkom postavom to je poražavajuće.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/09/2015 : 09:52:50
|
Opet jedan pričom i likovima konvencionalan te dramskim i inim klišejima opterećen film Antoinea Fuque, koji unatoč tome nije sasvim slab i nezanimljiv.
Ima nešto u filmovima o boksu što ih praktički apriori i bez obzira na konačnu kakvoću te to jesu li snimljeni prema istinitim događajima ili ne, čini zanimljivima, a to su u pravilu intrigantni mikrosvjetovi protagonista i njihova okruženja, u kojima se drame u ringu isprepleću s onima oko njega, te sama esencija holivudskog filma s poznatim obrascima.
Znate već, priča je to ružnom pačetu i osobi s dna društvene ljestvice koja upornošću, zalaganjem i velikim srcem uspijeva nadvladati sve objektivne i subjektivne otegotne okolnosti, pobijediti podjednako društvene prepreke, ograničenja i konvencije baš kao i osobne strahove, dvojbe i nesigurnosti, te u emotivno povišenoj i katarzičnoj završnici sebi i svima oko sebe dokazati vlastite vrijednosti i vrline.
Junaci boksačkih sportskih drama kao i ljudi u njihovu okruženju socijalni su marginalci, osobe naglašeno obilježene pripadnošću klasno, rasno ili rodno diskriminiranim segmentima društvene zajednice, kroz čije sudbine film kao svojevrsna savjest društva izravno ili posredno ukazuje na socijalne nepravilnosti, neprihvatljivosti i tamne mrlje.
Boks nude prilike za variranje arhetipskih holivudskih storija o natjecanjima i dramama s malim brojem sudionika, u boksu s tek dvojicom međusobno suprotstavljenih pojedinaca, za kreiranje intrigantnih i značenjski pojednostavnjenih priča jakog simboličkog naboja i nerijetko epskog zamaha, priča o svladavanju unutarnjih i izvanjskih konflikata i proturječnosti u kojima junaci kroz pobjede na sportskim terenima često metaforički pobjeđuju i same sebe.
Takav junak je i Billy simbolički izraženog prezimena Hope (koje se u filmu često nepotrebno verbalno eksploatira), četverostruki svjetski prvak u poluteškoj kategoriji kojeg uglavnom jako dobro i uz drastične tjelesne transformacije ali i povremene manirizme tumači Jake Gyllenhaal, čovjek kojemu su izuzetno brižna i požrtvovna supruga Maureen (Rachel McAdams u stereotipima obilježenoj ulozi), s kojom je odrastao u istom sirotištu u njujorškoj četvrti Hell´s Kitchen, i kćerkica Leila (pomalo starmala Oona Laurence) kako to već biva "najveće životno blago".
Čini se da je Billy već lagano umoran od boksa i kao da se sluti kraj njegove karijere, a među izazivačima je izuzetno prgavi i agresivni Miguel Escobar, čija će provokacija jedne večeri nakon humanitarnog skupa dovesti do tragedije koja će pokrenuti dramski mehanizam filma.
Doživljena obiteljska tragedija kod Billyja će probuditi autodestruktivne porive, što će osim prestanka suradnje s prijetvornim menadžerom Jordanom Mainsom (50 Cent) dovesti i do gubitka skrbi nad Leilom, koja će dospjeti u dom gdje će o njoj početi skrbiti socijalna radnica Angela Rivera (nedovoljno iskorištena Naomie Harris čiji je lik bezbojan i sasvim sveden na stereotipe).
Suočen doslovce s gubitkom krova nad glavom, Billy će kod životnim nevoljama obilježenog, iskusnog i strogog nekadašnjeg boksača Ticka Willisa (očekivano autoritativni Forest Whitaker) prihvatiti posao čistača WC-a i prostorija njegova boksačkog kluba u kojem Willis, niste nimalo iznenađeni, siromašnim klincima iz kvarta pokušava pomoći u izlasku na pravi put, izbjegavanju kriminala i tako tome.
Sve ostalo je kao i čitav film sasvim predvidljivo, od toga da će i Billy početi pomagati klincima preko najprije pogoršanja a potom popravljanja njegova odnosa s Leilom, do toga da će Willis u njemu prepoznati potencijal za ponovni povratak u profesionalni ring i na vrh, na putu do kojeg će rukavice ukrstiti a s kim drugim nego s Escobarom, čije je treniranje u međuvremenu preuzeo Mains.
Sve je ovdje u svakom trenutku apsolutno predvidljivo, od karakternih i dramskih obilježja likova preko njihovih postupaka i djelovanja do raspleta i trenutaka kad će kome od njih krenuti suze, a krenu svima prije ili kasnije.
Unatoč tome, kako rekoh na početku, to je boksačka tijekom gledanja koje vam hoćete-nećete proradi adrenalin i povremeno navru emocije, osobito u segmentu odnosa Billyja s kćeri, odnosa u kojem su srećom izbjegnute patetika i pretjerana melodramatičnost.
Sve usvemu, "Southpaw" vrijedi pogledati, pa makar samo jednom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/09/2015 : 09:56:45
|
Kratki featurettei o Gyllenhaalovu pripremanju za ulogu:
I B-roll sa setova:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/09/2015 : 09:59:20
|
Razgovori s glumcima, tj. njihove izjave o filmu i ulogama:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/09/2015 : 18:56:56
|
Rock kraljica (Ricki and the Flash), r. Jonathan Demme, SAD, 2015.
Trostruka oskarovka Meryl Streep, kojoj neki za naslovnu ulogu u ovom filmu predviđaju još jednu, 20. oskarovsku nominaciju, te koja je pozornost javnosti ovog proljeća privukla otvorenim pismom u kojem je navela što joj sve u današnjem društvu ide na živce i na što ne želi gubiti vrijeme ni na intimnom ni na društvenom planu, glumica je sposobna odigrati doslovce sve. Prema mnogima najbolja glumica današnjice zabljesnula je davne 1977. godine efektnom sporednom ulogom u izvrsnoj drami "Julia" Freda Zinnemanna, da bi već slijedeće godine nastupom u glasovitom remek-djelu "Lovac na jelene" Michaela Cimina trajno stekla naklonost i kritike i publike te osvojila prvu oskarovsku nominaciju.
Ustrajno i pažljivo gradeći ugled ozbiljne dramske glumice strastveno i pedantno posvećene poslu i kreiranju redom iznimno uspjelih i trajno pamtljivih uloga, Streep je istodobno s vremenom u repertoar počela ubacivati humorom i komikmom obilježene uloge u kojima se, makar ponekad bila riječ i o mediokritetskim ostvarenjima, dokazala i kao vrsna komičarka, od osrednje komedije "Žena đavo" Susan Seidelman, preko humorne fantastične drame "Branim svoj život" Alberta Brooksa i fantastične komedije "Smrt joj dobro pristaje" Roberta Zemeckisa, do romantične humorne drame "Mlađe je slađe" Bena Youngera, hit-mjuzikla "Mamma Mia!" Phyllide Lloyd, romantične komedije "Previše je složeno" Nancy Meyers, sve do humorne romantične drame "Začin za brak" Davida Frankela i pustolovnog mjuzikl-fantasyja "U šumi", u kojem je njezina rola obilježena humornim i (auto)ironičnim odmakom.
Unatoč svom veličanstvenom glumačkom rasponu, zbog kojeg je gotovo jedina glumica svoje dobi koja još uvijek ide iz filma u film, ni Meryl nije svemoguća, ili barem nije toliko moćna da izvuče projekt koji nesigurno vrluda između rutinske glazbene humorne drame o disfunkcionalnoj obitelji i portreta glazbenice koja u sumrak karijere pokušava spasiti svoju obitelj i raščistiti s nekim intimnim problemima. Za kvalitativnu osrednjost naslova "Rock kraljica" odgovornost snose redatelj Jonathan Demme, neosporno iznimno darovit filmaš koji je u drugoj polovini 80-ih snimio odlične hitove "Čudesna djevojka" i "Udana za mafiju", a u prvoj polovini 90-ih svoje eponimno ostvarenje, s pet Oscara ovjenčanu adaptaciju romana "Kad jaganjci utihnu" Thomasa Harrisa koja je obilježila čitavo desetljeće te se prometnula u jedan od najutjecajnijih filmova, kao i dojmljivu angažiranu gej-dramu "Philadelphia" nagrađenu s po dva Oscara i Zlatna globusa.
No tijekom minulih 20-ak godina Demme se u određenoj mjeri pogubio, pa se iz tog razdoblja kao njegovi redateljski projekti donekle pamte tek pretenciozna rasna drama "Voljena", adaptacija romana Toni Morrison s Oprah Winfrey i Dannyjem Gloverom, novo "čitanje" romana "Mandžurijski kandidat" Richarda Condona i romantična drama "Rachel se udaje". Tijekom posljednjih 15-ak godina Demme je zanimljiviji kao dokumentarist, pa je osim u Veneciji nagrađenog doksa "Jimmy Carter Man from Plains" režirao i tri dokumentarca o Neilu Youngu te jedan o Bruceu Springsteenu. U opisanom kontekstu ni "Rock kraljica", koja se tematski i izvedbeno nadovezuje na recentnog "Dannyja Collinsa" s Alom Pacinom, ništa ne mijenja, jer je očito da Demme u domeni igranog filma nema za reći ništa novo ni zanimljivo, makar valja priznati da je riječ o gledljivom, umjereno zabavnom i ponajviše zahvaljujući raspoloženim glumačkim interpretacijama šarmantnom djelu.
U središtu zbivanja je sredovječna rokerica Ricki Rendazzo (Streep), nekonvencionalna i temperamentna žena pravim imenom Linda iza koje je jedan odavno snimljen album, a koja već duže vrijeme skromno preživljava nastupajući pred malobrojnom publikom u jednom baru i radeći kao slabo plaćena blagajnica. Iza nje je i propali brak s dobrostojećim Peteom (Kevin Kline), koji u Indianapolisu živi s novom suprugom Maureen (Audra McDonald) te u skladnim odnosima s kćeri Julie (Mamie Gummer, kći Meryl Streep koja je među ostalim glumila u "Nuspojavama" i "Echo Parku") te sinovima Joshom (Sebastian Stan iz "Crnog labuda" i obaju nastavaka "Kapetana Amerike) i Adamom (Nick Westrate). Dok održava površnu vezu s kolegom gitaristom Gregom (glazbenik Rick Springfield iz "Od klinke do komada" i serije "Pravi detektiv"), Ricki dozna da je Julie nakon raspada braka zbog suprugove nevjere srećom neuspješno pokušala samoubojstvo, te se nakon mnogo godina odluči vratiti u Indianapolis. Očekivano, odnosi ostalih članova obitelji prema njoj isprva će biti distancirani i izrazito neprijateljski, no stvari će se postupno početi mijenjati.
A kad počne pozitivno djelovati na depresivnu i ogorčenu Julie, kad dozna da se Josh uskoro ženi zaručnicom Emily (Hailey Gates) te kad se pokaže da je Peter možda još uvijek zaljubljen u nju, pojavit će se Maureen te dodatno zakomplicirati odnose. Uobičajeno energičan nastup Meryl Streep i vrlo uvjerljiva dosad najambicioznija uloga njezine kćeri Mamie Gummer najveće su vrline cjeline koja se ugođajem i dramskim tenzijama doima poput nešto ambicioznijeg TV-filma. Režija Jonathana Demmea je samo solidna, Kevin Kline je namjerno suzdržan i podigran, što zapravo i nije loše, a zvučna kulisa s nekoliko efektnih obrada pjesama Brucea Springsteena, Lady Gage, Pink i još nekoliko zvijezda (za izvođenje kojih je Streep podučavao Neil Young) dodatni je i možda glavni adut filma. Njegovi glavni problemi su klišeiziranost i konvencionalnost, podjednako u zapletu, elaboriranju obiteljske drame i režiji, baš kao i predvidljivost te nezanimljivost i razmjerna karikaturalnost sporednih likova, pa je lako zaključiti da ni raspjevana Meryl Streep nije dovoljno jaka da sasvim izvuče kakvoćom tek osrednje djelo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/09/2015 : 19:01:24
|
Meryl Streep o radu na ulozi i o filmu:
Razgovor s Rickom Springfieldom:
Svi po malo, a Meryl prebire po gitari:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/09/2015 : 01:17:13
|
Djevičanska gora (Fúsi), r. Dagur Kári, Island / Danska, 2015.
Godine 2012. na Zagrebačkom filmskom festivalu prikazana je egzistencijalna drama Deset sati do raja (Teddy Bear) Danca Madsa Matthiesena, storija o povučenom 38-godišnjem bodybuilderu koji u predgrađu Kopenhagena živi s nepodnošljivo posesivnom majkom, koji teško ostvaruje veze sa ženama i koji, na nagovor prijatelja otputovavši na seks-turistički boravak na Tajlandu, ondje nakon nekoliko nespretnih susreta s prostitutkama naposljetku upozna vlasnicu teretane s kojom započne složenu vezu. U odnosu dvoje ljudi valja premostiti svakakve barijere, i one osobne unutarnje prema deklarativno moralno ne baš prihvatljivim potezima, i one kulturalno-civilizacijske između danskog "medvjedića" i senzibilne Tajlanđanke, i one obiteljske prema patološki posesivnoj majci. Polagani ritam, skandinavska mirnoća, tjelesno krupan i snažan ali osjećajno izuzetno krhak protagonist te suptilnost i emotivnost u predočavanju likova i njihovih međuodnosa, odlike su djela na koje pričom, postuliranjem likova kao i cjelokupnom izvedbom umnogome asocira egzistencijalna romantična drama Djevičanska gora (Fúsi) Islanđanina Dagura Kárija.
Posrijedi je sjajno glumljeno, vrlo sugestivno režirano, naglašeno atmosferično, prilično dojmljivo kamerom Rasmusa Videbæka (Kraljevska afera Nikolaja Arcela) snimljeno i zagasitim koloritom oslikano ostvarenje koje zbog prividne jednostavnosti i pohvalne nepretencioznosti ostvaruje još bolje rezultate, te za glavnu ulogu u kojem je Gunnar Jónsson posve zasluženo na festivalu u Motovunu, na kojem je bio i gost, nagrađen Posebnim priznanjem. U neposrednom kontaktu izuzetno srdačan i druželjubiv, Jónsson je toliko srođen s naslovnim likom, usporenim i gotovo katatonički mirnim 43-godišnjim Fúsijem iz izvornog naslova, da se doima kao da i ne glumi, odnosno da film izgleda poput njegove autobiografske priče. Dok iz anglofone distribucije preuzet prijevodni naslov Djevičanska gora jest efektan, ali i nepotrebno i pogrešno baš kao i plakat filma sugerira humoran i ironijski odmak, izvorni naslov jasno upućuje da je riječ o karakternoj studiji osebujnog protagonista, 43-godišnjeg pretilog djevca koji kroz život naizgled ide poput mjesečara, povučen, šutljiv i prividno neosjetljiv na ono što ga okružuje i što mu se događa. Dok radi na razvrstavanju prtljage u zračnoj luci, plahi Fúsi zazire od ženskog društva, trpi maltretiranja kolega na poslu, živi s neprekidnim prigovaranjima sklonom majkom koja u kasnim srednjim godinama očajnički ali i bezuspješno metodom pokušaja i pogrešaka traga za muškarcem, a jedine stvari koje mu pružaju zadovoljstvo su maketno rekonstruiranje bitke kod El Alameina u društvu jedinog prijatelja, noćna naručivanja heavy metal pjesama na lokalnom radiju te povremena druženja s djevojčicom iz susjedstva, čiji otac sumnja da je on pedofil.
To će se silom prilika i, kako će se naposljetku pokazati varljivo i samo privremeno, početi mijenjati kad jednog dana dobije poklon-bon za pohađanje škole country-plesova, gdje će već prve večeri upoznati vršnjakinju Sjofn (odlična Ilmur Kristjánsdóttir), na prvi pogled otvorenu i temperamentnu ženu koja kao da je potpuna suprotnost Fúsiju. No kad se pod njenim utjecajem i on polako počne mijenjati i otvarati, pa i donekle planirati njihovu zajedničku budućnost, pokazat će se da su Sjofnina vedrina i otvorenost samo maske iza koje se kriju strahovi, nesigurnost i ozbiljniji psihički hendikepi koji će se u konačnici ispostaviti nepremostivima. Suptilno profiliranje Fúsijeva karaktera, iznimno učinkovito predočavanje njegovih mijena te polagano razvijanje i usložnjavanje odnosa dvaju likova koji će do odjavne špice gotovo u potpunosti zamijeniti predznake, jer će se Sjofi zatvoriti u neprobojnu ljušturu lažne sigurnosti koju joj pruža najdoslovnija moguća izoliranost i samoća, dok će Fúsi zahvaljujući poznanstvu s njom promijeniti radno mjesto i naposljetku otići na putovanje koje su zajednički planirali, najveće su vrline filma koji imponira zrelošću i smirenošću.
Dagur Kári mudro, nenametljivo i kao usput postavlja brojna pitanja na koja gledateljima prepušta da sami pretpostavljaju odgovore odnosno nagađaju o njima, od toga kada su i kakve okolnosti u protagonistovu životu dovele do ovakva njegova stanja i egzistencije, preko toga koliko ga samog muče vlastita pojavnost i predrasude okoline poput ničim zaslužene sumnje na pedofiliju, do toga da li su obilne porcije hrane koje u sebe unosi posljedica njegova svjesnog i namjernog izbora, ili pak depresivnosti. Na temelju njegova privatnog i poslovnog okruženja kao i ponašanja, odgovore na neka od tih pitanja je moguće dosta pouzdano predvidjeti, a ta naznačena i sugerirana tjeskoba je iznimno bitna za recepciju čitavog filma. Premda Fúsija na kraju ostavljamo u situaciji naizgled identičnoj onoj s početka, samo na novom radnom mjestu gdje uspostavlja bolji i prisniji kontakt s kolegama pristiglima s područja nekadašnje Jugoslavije, nešto važno se ipak promijenilo i on je drugačija, samosvjesnija i hrabrija osoba no što je bio na početku, osoba koja zna i da nije jedina koju muče određeni problemi i kompleksi. Imponira vještina kojom autor izbjegava zamke potencijalne trivijalnosti i patetičnosti, te kreira empatičan, nježan i u pravim trenucima duhovit film koji osvaja i realističnim prosedeom, stoicizmom te i u doslovnom i u metaforičkom smislu golemom ljudskošću osebujnog protagonista.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/09/2015 : 01:20:35
|
Za one koji znaju njemački - razgovor o Djevičanskoj gori na Berlinaleu:
I redatelj Dagur Kári kratko o filmu, s engleskim prijevodom:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 27/09/2015 : 11:02:27
|
Pogledao jos jedan dobar French flick muvi ... "La French" (2014) aka "The Connection".
Osnova po istinitim događajima iz 70-ih u Marseillu, "French Connection" i horse, koji je sibao dalje u New York te sudac koji se je trudio zaustaviti Napolitansku mafiju. Ovo ce mozda trebati zaliti jos Gene Hackmanom. 
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 29/09/2015 : 09:12:17
|
Tri ljubavne priče smještene u 1991., 2001. i 2011. godinu govore o čemu drugom nego hrvatsko-srpskim odnosima. Ne ulazeći u temu, o kojoj na ovaj ili onaj način govori gotovo svaki hrvatski film u zadnjih dvadeset godina, vrijedi reći da "Zvizdan" karakterizira, barem za naše pojmove, drugačiji pristup. Malo dijaloga, puno tišine, dugački kadrovi prirode i (uglavnom osamljenih) ljudi - kao po recepturi Terrencea Malicka. Tehnički je film bez greške, a posebno se ističe kamera Marka Brdara. Tu je i odlična gluma cijelog ansambla na čelu s Tihanom Lazović i Goranom Markovićem koji portretiraju tri različita para mučena istim problemom.
Nisam pogledao dovoljno hrvatskih filmova da bih mogao rangirati "Zvizdan" na nekoj ljestvici, ali mislim da je, uz sve svoje manjkavosti (a ima ih), u pitanju prvi noviji hrvatski film koji se može nazvati pravim suvremenim art filmom na svjetskoj razini.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/10/2015 : 20:14:44
|
U ponedjeljak 10. kolovoza umro je producent, scenarist i redatelj Nikola Babić, pa vlastitoj je želji otišao sasvim tiho i gotovo bez spomena, a bila bi golema šteta ne spomenuti ga.
Da je tijekom karijere realizirao samo sjajne dokumentarce "Šije" i "Bino, oko galebovo" te izvrsnu gastarbajtersku dramu "Ludi dani", nedavno preminuli producent, scenarist i redatelj Nikola Babić zavrijedio bi titulu klasika domaće kinematografije. U spomenutim dokumentarcima, u kojima je tematski fokusiran na ljude i igru ("Šije"), odnosno na slikovite islužene ratnike i lokalne "oriđinale" ("Bino, oko galebovo"), baš kao i u tematski srodnim dokumentarnim naslovima "Mur bur", "Vox populi", "Johan s Velebita", "Okolo nje, okolo nje" i "Bene, Napoleon iz Rogoznice", Babić je posvećen ljudskoj prirodi, osebujnim karakterima, tradicionalnim igrama kakve su šijavica i balote kao i nogometu, te dojmljivom vizualnom i zvučnom bilježenju ritmičkih pokreta kroz koje spomenute igre dobivaju gotovo ritualna obilježja i prizvuk.
U svojim ostvarenjima, bila ona dokumentarna kratkog metra ("Veljko Rogošić – jači od mora", "Trostruki život Dragutina Vrbenskog") ili pak igrana u dva navrata (uz "Lude dane" tu je i moralistički intonirana i razmjerno subverzivna erotska krimi-drama "Medeni mjesec"), Babić se profilirao kao autor naglašeno usmjeren manje ili više suptilnoj socijalnoj kritičnosti i oslikavanju života u malim sredinama te autentičnom ambijentiranju fikcijskih priča, osobito u "Ludim danima" koji imponiraju efektnim pseudodokumentarističkim izvedbenim prosedeom.
U svojedobno bunkeriranom "Binu, oku galebovom" iz 1974. godine, doksu koji je i danas iznimno intrigantan, zanimljiv i poticajan, Babić se pozabavio ekscentričnim partizanom iz naslova, starim borcem pomaknutog psihičkog stanja kojeg je mikrozajednica u Senju namjerno posve isključila s namjerom zaborava, kako se sugerira možda ponajviše zbog toga što on s kamenjara na otoku Zec bez dlake na jeziku govori istinu o svima njima, dekadentnim i odnarođenim partijašima i političarima, preuzimajući tako ulogu svojevrsne dvorske lude. Razumljivo je da ondašnji režim nije mogao prihvatiti tako inteligentnu i žestoku ironijom i crnim humorom prožetu kritiku na svoj račun, kritiku u čijoj se završnici Bino vozi u bijeloj limuzini odjeven u maršalsku odoru.
U središtu 1977. godine snimljenih izvorno srednjemetražnih "Ludih dana" koji su naknadno pretvoreni u dugometražni film, su tada izuzetno aktualni gastarbajteri koji se tijekom praznika vraćaju u jedno selo u Dalmatinskoj zagori, a najglasniji i najhvalisaviji među njima je Jure u impresivnoj i zasluženo Srebrnom arenom nagrađenoj interpretaciji Zvonka Lepetića. On je čovjek s novom kućom, velikim automobilom i kvalitetnom odjećom koji će zbog egoizma i bahatosti sklopiti okladu sa siromašnim gastarbajterom Klempom, okladu koja će krenuti neočekivanim tijekom i dovesti do tragične završnice, a koja Babiću omogućava da dojmljivom režijom prikaže mentalitet malog mjesta i velikih taština koje taj mentalitet određuju. Napokon, u na romanu "Marko na mukama" Zvonimira Majdaka temeljenom ne osobito uspjelom "Medenom mjesecu" autor prikaz sudbine naivnog provincijalca u susretu sa zagrebačkim kriminalnim miljeom koristi za razobličavanje korupcije, nezakonitog bogaćenja i kriminala u onodobnom socijalističkom društvu, što je bio razlog da mu poslije ovog filma ne bude odobren nijedan novi projekt. Unatoč tome, Nikola Babić je ostavio snažan pečat u hrvatskoj dokumentaristici i kinematografiji općenito.
"Bino, oko galebovo" i "Medeni mjesec" (pod pogrešnim naslovom "Medeno moje") su na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Tonka24
Advanced Member
.jpg)
14635 Posts
Member since 09/11/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12781 Posts
Member since 23/09/2005 |
|
|
Tonka24
Advanced Member
14635 Posts
Member since 09/11/2010 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Tonka24
Advanced Member
14635 Posts
Member since 09/11/2010 |
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
