| Author |
 Topic  |
|
panzer
Advanced Member
12667 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 10/11/2015 : 19:43:19
|
Kao i gornji film "U sjeni", i ovogodišnji češki kandidat za Oscara, sportska drama "Fair Play" suscenaristice i redateljice Andree Sedláčkové, nudi za uvlačenje zapadnim gledateljima idealan prikaz totalitarnog socijalističkog sustava u nekadašnjoj Čehoslovačkoj.
Ovdje se priča odvija u prvoj polovini 80-ih, otprilike godinu dana prije Olimpijade u Los Angelesu 1984., a ravnopravne protagonistice su mlada atletičarka Ana koju slojevito interpretira Judit Bárdos, i njezina majka Irena koju tumači već godinama najpopularnija češka glumica Anna Geislerová.
Ana je dakako poštena i plemenita djevojka koja će se, iako pod povećalom kao kći emigranta, ulaskom u državni sportski program kao potencijalna olimpijka ubrzo suočiti s neslužbeno obveznim korištenjem dopinga a sve u svrhu afirmacije državnog sporta i socijalističkog duha.
No tada će se početi otkrivati vrlo slična prošlost njezine majke, nekad darovite tenisačice koja zbog naklonosti šezdesetosmaškim idejama i odbijanja korištenja dopinga nikad nije realizirala sportski potencijal, a dodatno je kažnjena i poslom čistačice bez mogućnosti napredovanja.
Vrline i ovog filma su učinkovito rekreiranje razdoblja u svim izvedbenim segmentima, dosta slojevito profiliranje dviju protagonistica i njihovih intimnih drama te oslikavanje okvira ideološke i ine represije kao i mizoginije na sportskom i šire društvenom planu.
No redateljica ima problema s uklapanjem svih sastavnica u sugestivniju i intrigantniju cjelinu, koja se naposljetku ispostavlja pretencioznom, tezičnom i u idejnom smislu shematiziranom te kako rekoh prilagođenom gledateljima na Zapadu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/11/2015 : 23:45:54
|
Crimson Peak, r. Guillermo del Toro, SAD / Kanada, 2015.
Da je fantastičnu horor-dramu "Crimson Peak" režirao neki drugi filmaš a ne Guillermo del Toro ili njemu tematski i izvedbeno u određenoj mjeri sličan Tim Burton, konačni bi dojmovi o filmu zacijelo bili znatno povoljniji. To ne znači da je riječ o slabom ostvarenju, dapače, već da je posrijedi djelo koje ljubitelje del Torove makabrične poetike, stilizirane groteske i humane tragike ostavlja donekle hladnima te s osjećajem tek dijelom ispunjenih očekivanja. U filmu u kojem se daroviti Meksikanac del Toro nakon fantastične akcijske pustolovine "Bitka za Pacifik" vratio njemu omiljenom motivu dobrodušne i razmjerno naivne djevojčice ili mlade djevojke suočene s duhovima i zastrašujućim bićima s drugog svijeta, sve je formalno na broju i u savršenom redu. Bez obzira kojih se tema i kakvih junaka prihvati, baš kao i u koje vrijeme smjesti priče svojih filmova, del Toro se uvijek predstavlja kao iznimno maštovit autor čiji redateljski rukopis odlikuju emotivan odnos prema likovima koje voli, njihova pedantna karakterizacija i razrada međuodnosa, dojmljiva vizualnost i osjećaj za kompoziciju filmskog kadra. Također, odlike njegovih filmova su i spretne i skladne stilizacije, vrsno redateljsko umijeće koje svakom, pa i naizgled najnevažnijem detalju poklanja sasvim dovoljno pozornosti, sjajna orkestracija zbivanja s korištenjem prostornosti kadra, izuzetno spretna i funkcionalna uporaba specijalnih efekata, likovno i kolorističko bogatstvo djela te predan rad s glumcima iz kojih se u pravilu uspijeva izvući maksimum.
Razvidno je to još od del Torova drugog dugometražnog a prvog holivudskog projekta, fantastičnog akcijskog horora "Mimic" s danas zaboravljenom oskarovkom Mirom Sorvino u glavnoj ulozi, a osobito od sjajne psihološke horor-drame "Đavolja kralježnica" u kojoj se posvetio španjolskom građanskom ratu i njegovim posljedicama, jednom od svojih omiljenih motiva. Prepoznatljiv autorski rukopis i osebujan imaginativni mikrosvijet del Toro je s manjim ili većim uspjehom razvijao i obogaćivao u naslovima "Blade II" te zasad dvama nastavcima "Hellboya", adaptacijama superherojskih stripova u prvom slučaju autora Marva Wolfmana i Genea Colana a u drugom kultnog ostvarenja Mikea Mignole. Osobito u dvjema ekranizacijama "Hellboyja", pustolovinama temperamentnog đavolova sina crvene kože i potkresanih rogova, del Toro je pronašao svijet karakterima, ikonografijom, poigravanjem pop-kulturnim motivima i postmodernističkim pretjerivanjem umnogome blizak vlastitomu.
A onda je stigao "Panov labirint", jedan od najboljih i najuspjelijih filmova prvog desetljeća 21. stoljeća, u kojem je del Toro kreirao iznimno precizno komponiranu, vizualno neopisivo začudnu, razoružavajuće emotivnu ali niti malo patetičnu, tragičnu ali ne i tužnu priču o nesretnoj sudbini emotivne djevojčice koja izlaz iz užasa španjolskog građanskog rata pronalazi u druženju s bićima iz mitskog podzemnog svijeta. Premda je također riječ o vrlo uspjelom ostvarenju, pretposljednji del Torov kino-projekt "Bitka za Pacifik" njegovim se ljubiteljima morao doimati neobičnim. Ne samo stoga što je posrijedi specijalnim efektima prekrcana akcijska pustolovina, dakako smještena u fantastični kontekst ne tako daleke budućnosti, nego i tematski praktički trendovski film u kojem je autor na tragu hit-franšize "Transformers" donio priču o ratu ljudi i divovskih čudovišta iz drugog svijeta. Inteligentan, darovit, maštovit i promišljen del Toro je "Bitkom za Pacifik" snimio ultimativni Transformers-film kojim je dokazao kako se destrukcija, buka, bombastični računalni efekti i vizualne atrakcije općenito u rukama filmaša s vizijom mogu pametno iskoristiti.
Prije no što se posveti očekivano osebujnoj interpretaciji "Pinocchija" te trećem nastavku serijala "Hellboy" i drugoj "Bitci za Pacifik", del Toro se u aktualnom naslovu "Crimson Peak" vratio njemu omiljenom žanru koji savršeno dobro poznaje. I kreirao vizualno raskošnu, efektno stiliziranu, raspoloženo i lagano pomaknuto glumljenu te dovoljno sugestivno a na momente i dojmljivo režiranu posvetu klasičnom gotičkom hororu obilježenu i određenim camp-odmakom te starinskim šarmom koji se naslućuje i iz plakata filma. U središtu zbivanja dijelom smještenih u New York a većinom u Englesku krajem 19. stoljeća, mlada je spisateljica Edith Cushing koju odlično interpretira Mia Wasikowska. Ona je s jedne strane samosvjesna i energična djevojka koja za to doba modernim svjetonazorom i naprednim stavovima nadilazi dominantno konzervativnu njujoršku sredinu, no koja je po pitanjima ljubavi naivna i lakovjerna, te će se unatoč neodobravanju oca i upozorenjima u nju zaljubljenog mladog liječnika Alana McMichaela snažno zaljubiti u naočitog sir Thomasa Sharpea kojeg vrlo dobro tumači Tom Hiddleston. Thomas živi u velikoj ali staroj i prilično trošnoj kući u grofoviji Cumbria, u ruralnom planinskom području na sjeveru Engleske, a s njim o kući brine i njegova sestra, naizgled prijazna no istodobno zagonetna i prijeteća lady Lucille Sharpe koju uvjerljivo autoritativno utjelovljuje Jessica Chastain. Ubrzo nakon što se s Tomom doseli na imanje Allerdale Hall, senzibilna Edith koja vjeruje u duhove, jer onaj majčin koji joj šalje određena upozorenja viđa još od djetinjstva, počet će primjećivati neobične a postupno i zastrašujuće pojave. Čini se da u golemoj kući, čiji su neki dijelovi pod ključem te se u njih ne može pristupiti, obitavaju duhovi koji kriju pravu istinu o prošlosti obitelji Sharpe kao i o odnosu Thomasa i Lucille, odnosu za koji će se naposljetku otkriti da se zasniva na psihopatskim poremećajima, incestu i zločinu.
Osim kao vizualno raskošna te stilski i ikonografski dojmljiva posveta žanru gotičkog horora, film "Crimson Peak" je i razmjerno efektna varijacija znanog žanrovskog motiva uklete kuće. Sve je tu, od starog zdanja s tornjevima, zabatima i skrivenim prostorijama smještenog negdje na osami, preko dobrodušne pridošlice koja se u nj naseljava i postupnog otkrivanja tajni iz prošlosti vezanih uz kuću i njezine stanare, potom poigravanja svjetlom i sjenama kao i zvukovima koji se doimaju nadrealnima i zlokobnima te dolaze iz nedefiniranih prostora, do gradacije tjeskobnih situacija i smrtnih prijetnji koje se nadvijaju nad protagonisticu. Scenarij s del Torom supotpisuje iskusni Matthew Robbins, suautor predloška za Spielbergov "Teksas Ekspres" koji je s istim redateljem nepotpisan surađivao i na "Bliskim susretima treće vrste", a prema njegovom stripu "THX 1138" George Lucas je snimio istoimenu kultnu distopijsku fantastičnu triler-dramu. Del Toro i Robbins inteligentno i povremeno dojmljivo razvijaju priču, uvode likove te sugeriraju i elaboriraju odnose među njima, učinkovito gradirajući dramsku tenziju i podižući razinu jeze te stvarajući mjestimice uistinu impresivan ugođaj usporediv s onim u klasičnim predstavnicima gotičkog horora. Istodobno dijelom posredno a dijelom i izravno naznačuju i neke intrigantne frojdovske i jungovske motive, poput važnosti snova te njihova ispravnog i pravovremenog tumačenja, kao i incestuoznosti i psihopatologije koja iz nje izvire.
Problem je, međutim, što je u cjelini riječ o filmu koji odlično funkcionira na formalno-sadržajnoj i stilsko-izvedbenoj razini, dok mu za više domete na onoj emotivno-intuitivnoj nedostaje srca i topline. Posrijedi je djelo koje se više doima poput razrađene filmofilske vježbe na zadanu temu, nego film s čijom je protagonisticom moguće intenzivnije suosjećati i strepiti nad njezinom sudbinom. Sve u svemu, pohvalan je del Torov povratak omiljenom žanru i motivima, no ostat će razočaran onaj tko u "Crimson Peaku" bude tražio slojevitost, dubinu i emotivnost "Panova labirinta".
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/11/2015 : 23:53:43
|
Pet isječaka iz Crimson Peaka, B-rola filma sa snimanja (del Toro u "akciji"), razgovor s redateljem, Miom Wasikowskom, Tomom Hiddlestonom i Jessicom Chastain u trajanju od 48 minuta te polusatni razgovor s glumcima:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
Posted - 23/11/2015 : 10:08:31
|
The Hunger Games: Mockingjay – Part 2
O boze  , kino puno tinejdzera i film sa profilom tablete za spavanje.
Isao sam sa sinom , jer je on naravno fan, no ako stvarno ne morate , nemojte se kaznjavati i ici gledati ovaj film. |
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde |
|
|
|
swamp thing
Advanced Member
.jpg)
Bosnia and Herzegovina
4078 Posts
Member since 05/08/2009 |
Posted - 24/11/2015 : 18:33:33
|
| Upravo odgledah poslije dužeg vremena Raimijevog''Darkman-a''. Kakav je ovaj čovjek bio car... šta urade budžeti i nedostatak inspiracije, c,c,c... |
|
|
|
ken2
stripovi.com suradnik
Croatia
8212 Posts
Member since 30/07/2002 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2015 : 18:11:02
|
Taxi / Taxi Teheran (Taxi), r. Jafar Panahi, Iran, 2015.
Prikazivanje nekog iranskog filma u redovitoj kino-distribuciji važan je događaj sam po sebi, jer je iranski film unatoč međunarodnom proboju i visokim kreativnim dometima njegovih autora tijekom posljednja dva i pol desetljeća za domaće filmofile još uvijek razmjerna nepoznanica. U ovdašnjoj kino i DVD-distribuciji ostvarenje nekog iranskog filmaša endemska je pojava rjeđa od čovječje ribice, a na programima državne dalekovidnice za praćenje nekog djela Abbasa Kiarostamija, Mohsena Makhmalbafa, njegove kćeri Samire, Majida Majidija, Bahmana Ghobadija ili Jafara Panahija ambiciozniji se gledatelj u sitnim noćnim satima mora boriti sa snom. Filmovi koji se naposljetku i uspiju probiti do tuzemnih art-kina u pravilu stižu s epitetima oskarovskih laureata poput sjajnog Nader i Simin se rastaju Asghara Farhadija ili ovjenčani lovorikama ma nekom od velikih festivala, što je osim s Naderom... slučaj i s aktualnom Panahijevom socijalno-egzistencijalnom dramom Taxi.
Pored socijalnog angažmana i prikaza manje ili više neveselog stanja u društvu, najčešće predočenog kroz intimne i obiteljske drame pauperizirane sirotinje i pojedinaca iz niže srednje klase, neka od obilježja koja je suvremeni iranski film zadržao još od njegova "novog vala" krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, su poetizacija svakodnevice i života tzv. "običnih ljudi" suočenih s društvenim nepravdama i bezizlaznim situacijama, često brisanje granica između stvarnosti i fikcije te križanje rodova igranog i dokumentarnog filma. Naglašeni humanizam iranskih autora i njihove oblikovne estetike dominantno su uvjetovani osobnim i nacionalnim identitetima kao i analiziranjem istih, a želja za svjetskim dokazivanjem ostvarena je i dinamičnom komunikacijom iranskog filma s gledateljima diljem svijeta. Sva navedena obilježja razvidna su i u djelima Jafara Panahija, uglednog i angažiranog iranskog filmaša koji se ključno afirmirao izvrsnim i nagrađivanim dramama Bijeli balon i Krug, a čiji je jedini prethodni film prikazivan u redovitoj domaćoj kino-distribuciji humorna drama Zaleđe.
U svim svojim djelima nekadašnji suradnik možda najznačajnijeg iranskog filmaša Abbasa Kiarostamija daje intrigantnu sliku suvremenog iranskog društva, nerijetko kao u slučajevima Kruga i Zaleđa iz ženske perspektive, koja je razvidna i u Taxiju. U socijalno-egzistencijalnoj drami na ovogodišnjem Berlinaleu ovjenčanoj Zlatnim medvjedom i nagradom međunarodne kritike FIPRESCI Panahija, koji zbog "namjere počinjenja zločina protiv nacioanlne sigurnosti i propagande protiv Islamske Republike" već pet godina služi kaznu kućnog pritvora, ponovo zatječemo na znanom tematskom pa i izvedbenom terenu. Ujedno, riječ je o trećem djelu koje je autor snimio iz kućnog pritvora, nakon naslova Ovo nije film i Spuštene zavjese, te u kojem unatoč zabrani bavljenja filmom i javnog istupanja tumači i glavnu ulogu. Priča filma izuzetno učinkovito realiziranog pseudodokumentarističkim prosedeom – snimljenim formalno dvjema fiksiranim kamerama ograničenog kretanja uz umetnute segmente kamere iz ruke redateljeve nećakinje – zbog kojeg gledatelj isprva nije siguran promatra li dokumentarac ili fikciju, odvija se tijekom jednog dana na ulicama Teherana, u realnom vremenu u trajanju od nepunog sata i pol, dok Panahi vozi taxi kojim prevozi putnike iz svih slojeva iranskog društva.
Pored žena koje putuju na hodočašće i bistrih djevojčica poput spomenute nećakinje koju tumači redateljeva stvarna nećakinja Hanna Saeidi (koja je u Berlinu i preuzela nagradu), tu su sitni lopovi, trgovci lažnim DVD-ovima i CD-ovima te brojni drugi likovi kroz koje se ocrtavaju slojevi današnjeg iranskog društva. U koncipiranju filma Panahi inteligentno i domišljato fikciju križa s dokumentarizmom i duhovitim autoreferencijalnim i autorioničnim detaljima, pa tako putnici u razgovoru s njim prepoznaju taksista te komentiraju njegove filmove, a i neki likovi poput spomenute nećakinje i njegove odvjetnice tumače same sebe. U komunikaciji s putnicima razvidno je Panahijevo dobro raspoloženje, povremeno i prilično zadovoljstvo, on je većinom vedar i nasmijan, pretpostavljivo zbog toga što je pronašao način kako nadmudriti ražim i raditi ono što voli i u čemu je tako dobar. On moguće pa i vjerojatno uživa i u pronađenoj niši slobode, podjednako one intimne kao i profesionalne, a zadovoljstvo mu očito pruža i neposredna komunikacija s ljudima, osobito onima koji ga prepoznaju. Njegova nećakinja je i u idejnom smislu vrlo bitan lik, jer je riječ o djevojčici koja malom kamerom kao školsku zadaću snima film koji mora zadovoljiti stroge zahtjeve njezine učiteljice, koja dakako funkcionira kao šerijatski cenzor. U tom je smislu Taxi djelo koje promišljeno, mudro pa i duhovito (recimo u detalju s kravatom koju prema naputku učiteljice ne bi smjeli nositi pozitivni filmski likovi, ali ju ipak nose) tematizira cenzuru kao i umjetničku i ideološku represiju u Iranu, a redateljev taxi kao i sam redatelj postaju simbolima otpora režimu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2015 : 18:13:16
|
quote:
Originally posted by ken2
ovaj članak je mogao i u 'otišli smo u 3 pm', ali kako se ipak radi o filmu, evo ga ovde
novinarstvo gugltranslejt i kopipejst
čuj, medvjed ga je silovao :)) ne možeš vjerovati
a da bi spomenuli predivnu prvu filmsku verziju te priče, man in wilderness iz 70 i neke
čisto sumnjam da će leonardo biti bolji od richarda harrisa, koji je citiran i u ken parkeru
http://www.index.hr/black/clanak/novi-sokantni-detalji-dicaprievog-filma-zvjerski-ga-je-napao-i-silovao-medvjed/859663.aspx
Vjerujem da će film biti odličan, ali hebi ga, original je original.
A ovo je sramota jeftinog internetskog "novinarstva" za koje netko prima makar honorar, ako ne plaću.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11927 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 05/12/2015 : 16:39:04
|
Sinoc sam slucajno naleteo na filmsku adaptaciju stripa Svet duhova i potpuno sam odusevljen!
Strip se nabavlja prvom prilikom!
Svi oni koji nisu nabavili strip neka odgledaju film i vide kakva je filmcina(Rotten tomatoes ocena 92%), a kriticari kazu da je strip jos bolji od filma.
Film odlicno prikazuje otudjenost i izgubljenost adolescenata i strah od uzasne svakodnevice odraslih i bol od ljubavi koju pokusavamo da utopimo i zaboravimo tim uzasnim svakodnevnim obavezama i poslovima.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/12/2015 : 22:49:07
|
U 85. je godini od posljedica Alzheimerove bolesti, od koje je bolovao 5 godina, umro jako mi dragi Robert Loggia, za Oscara nominiran samo jednom, za sporednu ulogu u osrednjem trileru "Maskirani ubojica" ("Jagged Edge") Richarda Marquanda.
Kako to često biva, Akademijini glasači nisu prepoznali njegove izvrsne sporedne role u "Licu s ožiljkom", "Velikom" i "Časti Prizzijevih", a gledali smo ga i u serijalu o Pinku Pantheru, vrlo dobrom "Psychu 2", "Kurvinim sinovima" ("S.O.B.") Blakea Edwardsa, Lynchevoj "Izgubljenoj cesti", "Danu nezavisnosti", Stalloneovu "Over the Top", u brojnim drugim naslovima pa i s Budom Spencerom u "Šerifu u dolini Nila".
Pravim imenom Salvatore, Loggia je bio izvrstan karakterni glumac koji je blistao u sporednim ulogama, najčešće kao grubijan nježna srca, a zahvaljujući njemu su i osrednji filmovi dobivali posebnu kvalitetu.
Neka mu je laka zemlja... 
Iz Lyncheve "Izgubljene ceste":
I u remek-djelu "Scarface":
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29625 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 06/12/2015 : 16:03:43
|
ovih dana pogledao ...
"End of Watch" (2012) sa Gyllenhaalom i Peño
http://www.imdb.com/title/tt1855199/
Odlican! Preporuke! 
Na kratko bih ga opisao kao "moderna verzija "Colors" sa Duvallom i Pennom", samo da umjesto jednog starijeg i iskusnijeg ovdje imamo dvojicu istog doba od kojih je jedan luđi ... stvarno dobro ispricano, kraj mozda malo manje vjerojatan (mislim na okrsaj kako je prikazan).
"Street Kings" (2008)
http://www.imdb.com/title/tt0421073/
I onda je tu jos jedan Ayerov film, samo dosta slabiji, nesto osrednje, gluplje, pardon zaglupljujuce, jedino ako je namjerno takav, pa onda Ayer mora biti cudo od redatelja da radi one "B-filmcice-za-glupe-Jenkije" isto kao odlicne, puno vise realnije ... No isto tako je proteklo vec dosta vode između jednog i drugog pa ... Mada je i "Sabotage" kasniji pa je isto glup, osrednji, naiviji, zaglupljujuc. Izgleda kao da ne bi on snimao "End of watch". Jer i "Fury" je pomalo nebulozan (zna se na sta misli), mada dobro napravljen.
A za kraj sam (nazalost) jucer na HBO pogledao "300: Rise of an Empire" (2014) ... boze koje sranje. Jedina vrijednost je Eva Green.
http://www.imdb.com/title/tt1253863/
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
Posted - 06/12/2015 : 17:19:58
|
Zanimljivo, Eva Green je odlična glumica, koja se često nađe po raznim sranjima.
300 2, Sin City 2, Dark Shadows, Camelot serija...
Barem u Penny Dreadful može pokazati svoje glumačke sposobnosti.
A i u startu je imala dva dobra filma, Casino Royale i Kingdom of Heaven, tak da ne znam kak je kasnije nagnula k ovim lošima.
Ali ajde, mlada je još, stigne se iskupiti, za razliku od Al Pacina. |
Edited by - Windwalker on 06/12/2015 17:20:54 |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 06/12/2015 : 19:40:47
|
Meni je za Evu Green jos dan danas prva asocijacija Dreamers od Bertoluccija, a i prvi film s njom koji sam gledao  |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Cromwell
Advanced Member
Croatia
4499 Posts
Member since 10/09/2011 |
Posted - 06/12/2015 : 20:10:36
|
Ne znam za ovo kasnije ali Eva Green je u Perfect Senseu bila fe-no-me-nal-na.
Tko nije pogledao neka to ispravi. Makar imao srce kameno. |
Bok, kako si.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/12/2015 : 18:05:21
|
Eva Green mi je jako draga, kako dante reče osobito u Sanjarima i Osjetilima ljubavi, ali i u Kraljevstvu nebeskom i Casino Royaleu, čak mi je i Sin City 2 sasvim pristojan, a dogodine ćemo ju gledati kao gospođicu Peregrinu u Burtonovoj adaptaciji prvog romana iz bestseler-serijala Ransoma Riggsa, Domu gospođice Peregrine za čudnovatu djecu.
I u gorim slučajevima (300: Uspon carstva, Sjene tame) ona je dosta dobra, bolja od samih filmova, pa mi ju je uvijek gušt gledati.
Iva Mihalić je donekle na tragu naše varijante Eve Green.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/12/2015 : 21:26:01
|
Još nisam došao do te serije, tek me čeka (hvala na preporuci!), ima visoke ocjene a John Logan je dovoljno zanimljivo i potentno ime da itekako obećava.
Čim uhvatim vremena krećem s Penny Dreadful, otprilike nakon nove godine.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/12/2015 : 21:52:21
|
Victoria, r. Sebastian Schipper, Njemačka, 2015.
Slučaj je htio da domaći filmofili istovremeno dobiju priliku pogledati jedan izuzetno hvaljeni te na ovogodišnjem Berlinaleu višestruko nagrađen njemački film snimljen u jednom kadru, kao i dijelom s pravom zanemareni prvi hrvatski dugometražni film realiziran u jednom kadru. Dok je triler-drama "Victoria" suscenarista i redatelja Sebastiana Schippera na redoviti kino-repertoar stigla ovjenčana Srebrnim medvjedom za izvanredan umjetnički doprinos snimateljice Sturle Brandth Grøvlen te dvjema sporednim berlinskim nagradama i hvalospjevima kultnog redatelja Darrena Aronofskog, film "Sirene i krikovi" producenta, scenarista i redatelja Ivana Perića u ograničenu je distribuciju po art-kinima krenuo nakon premijernog prikazivanja na splitskom Festivalu novog filma. Premda su oba ostvarenja neizbježno osuđena na tavorenje na margini zanimanja šire kino-publike koja europskim a pogotovo domaćim izvedbenim eksperimentima art-predznaka uvijek pretpostavlja mahom konvencionalnu holivudsku zabavu, izuzetno su bitna za uočavanje razlike u ambicioznijem, potentnijem i autorski osmišljenijem i osvještenijem pristupu odabranoj formi i onom što se njome želi postići. Budući da je tema ovog osvrta ipak Schipperova "Victoria" a ne Perićeve diplomske "Sirene i krikovi", o potonjem ostvarenju valja reći da je izvedbom donekle efektna ali i repetitivna i površna te varanju gledatelja sklona storija bez konkretnijeg smisla i cilja, smještena u sugerirano apokaliptični Split nedefinirane budućnosti u kojoj gradom hara zaraza zbog koje stanovništvo, pa tako i skupina protagonista iz redova sitnih kriminalaca i luzera, pokušava što prije pobjeći.
Schipperova "Victoria", za koju je Darren Aronofsky rekao da je "uzdrmala njegov svijet kao što će uzdrmati i publiku diljem svijeta", i kvalitativno i izvedbeno je sasvim druga priča, do posljednjeg detalja osmišljena, izuzetno sugestivna i uvjerljiva, sjajno režirana i snimljena, odlično glumljena te impregnirana aromom autentičnosti. Svakako, i ovom se djelu mogu uputiti određene zamjerke, ponajprije zbog pomalo ishitrenih karakternih mijena naslovne junakinje i generalne nelogičnosti smještanja tolikih zbivanja u vremenski raspon od svega dva sata i osamnaest minuta, premda i po riječima samih likova sve mora trajati znatno duže. No u svemu ostalom, od redateljskih rješenja i dinamike pripovijedanja preko korištenja zadanih lokacija i sjajnog snalaženja u zatvorenim prostorima do spretnog mijenjanja žanrovskih i emotivnih registara te suptilnog psihološkog profiliranja protagonistice a u dobroj mjeri i najvažnijeg sporednog lika, "Victoria" uistinu imponira kao zrelo i zaokruženo djelo autora kojem je ovo četvrti dugometražni igrani projekt.
Djevojka iz naslova koju iznimno raspoloženo i iznijansirano tumači Laia Costa privlačna je, senzibilna i šarmantna Španjolka srednjih 20-ih godina, otvorena i komunikativna cura koja već četiri mjeseca živi i kao konobarica radi u Berlinu, te koju na početku zatječemo usred noćne zabave u jednom klubu. Kad odluči otići kući da bi u sedam sati bila na poslu, Victoria će upoznati četvoricu veselih i pomalo neodgovornih mladića predvođenih simpatičnim Sonneom kojeg odlično interpretira Frederick Lau. I on i njegovi prijatelji predstavljeni su samo nadimcima koji generalno definiraju njihove karaktere, pa su u društvu vedrog Sonnea odnosno Sunca naizgled grubi Fuss tj. Noga, energični Boxer iliti Boksač i zafrkant Blinker odnosno Namigivač. Prema riječima jednog od likova, u vrijeme kad Victoria upoznaje dečke tek su prošla četiri sata, a susret s njima poremetiti će djevojčine planove. Odnos Victorije i četvorice mladića isprva je tipična mladenačka zabava sa zadirkivanjem i spolno-seksualnim aluzijama, a osobito se spretno apostrofira međusobno približavanje Victorije i Sonnea, koje od privlačnosti i flerta postupno prerasta u zaljubljenost i privrženost. U tom je smislu ključna sekvenca u baru u kojem djevojka radi, a u kojoj se kroz njihov razgovor, dok Victoria nadahnuto na glasoviru izvodi jedan od "Mefistovih valcera" Franza Liszta, otkriva da je ona darovita pijanistica koja nije primljena na konzervatorij, što ju čini frustriranom i nesretnom, ali i da je Sonne ozbiljna i suosjećajna osoba.
Ta Victorijina frustracija i naslućivana ne-sreća u spoju s narastajućim osjećajima prema Sonneu bitne su kao mogući motivi njezina djelovanja kad se zbivanja počnu komplicirati, odnosno kad pristane kao vozačica automobila s dečkima sudjelovati u pljački banke plijenom koje Boxer mora gangsteru Andiju vratiti dug stečen tijekom mladićeva boravka u zatvoru. Unatoč tome motivi njezina djelovanja ostaju ne sasvim uvjerljivi, osobito nakon što pljačka pođe po zlu te kad se potegnu pištolji i počnu padati glave. Ako je pri početku izrijekom rečeno da se Victoria s dečkima upoznala nedugo poslije četiri sata, te ako se u pljačku krenulo netom nakon otvaranja banke u sedam sati, da bi se cura i momci poslije naizgled uspješno obavljena posla vratili na još malo zabave u klub, nakon čega će uslijediti natjeravanje s policijom, pucnjava s pogibijom nekih likova te bijeg Victorije i Sonnea u hotel i kasnije razrješenje čitave drame, nameće se zaključak da sva ta zbivanja moraju trajati barem četiri sata, a ne nepuna dva i pol. Ta nesklapnost onog što pratimo s naizgled realnim vremenom trajanja zbivanja, koje je kao jedinstvo mjesta, vremena i radnje temeljno dramsko obilježje filmova snimljenih u jednom kadru, ipak previše ne umanjuje ukupne dojmove o filmu. Na 22 lokacije tek iz trećeg pokušaja uspješno snimljena i na improvizirane dijaloge oslonjena "Victoria" tako osim prethodnim vrlinama imponira i svježom, energičnom te tjelesno i facijalno vrlo izražajnom glumom Laije Coste, uvjerljivom "kemijom" u odnosu Victorije i Sonnea, promišljenom režijom i kadriranjem u kojima se kaotičnost zbivanja pametno koristi u svrhu naglašavanja dramskih tenzija, impresivnim snimateljskim radom kod kojeg i zamućenost prvog ili drugog plana uvijek ima jasnu svrhu, pa čak i nenametljivim stilizacijama i poietičnošću. Sve su to razlozi zbog kojih se filmu "Victoria" vrijedi višekratno vraćati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/12/2015 : 21:09:30
|
Kratki film "Piknik" autora Jure Pavlovića osvojio je Europsku filmsku nagradu za najbolje kratkometražno ostvarenje! 
Riječ je o djelu koje je na ovogodišnjim 24. Danima hrvatskog filma ponijelo nagradu za najbolje uloge Emira Mušića i Aleksandra Seksana, te koje je uz "Kokošku" autorice Une Gunjak najbolji hrvatski kratki film unatrag nekoliko godina.
"Piknik" je s uspjehom prikazan u programu Generation 14plus ovogodišnjeg Berlinalea, a posrijedi je emotivna storija o 15-godišnjem Sarajliji Emiru (Mušić) koji jednog ljetnog dana u pratnji socijalnog radnika stiže u posjet svom ocu Safetu (Seksan), zatočeniku kaznionice poluotvorenog tipa na Igmanu.
Film koji imponira promišljenom, sugestivnom i zrelom režijom, baš kao i dojmljivom atmosferičnošću, narativnim minimalizmom i odličnim glumačkim interpretacijama, vješto se poigrava sa slutnjama i očekivanjima gledatelja pred kojima postupno oblikuje dva središnja lika, njihove učinkovito tek skicirane karaktere i intrigantne dramske funkcije.
Dok pratimo razgovor Safeta koji bi istodobno htio biti i autoritativan i muškarački grub i nježan, s nesigurnim i od oca razumljivo pomalo distanciranim Emirom, te dok njih dvojica na travnatom dijelu zatvorskog kruga nježnosti izmjenjuju i prisnost ostvaruju i u fingiranom boksačkom treningu koji je i supstitut zagrljaja, gledatelj uistinu ima dojam da promatra piknik a ne tjeskobnu obiteljsku dramu o čijem zaleđu se može samo nagađati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47500 Posts
Member since 09/12/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2015 : 18:57:02
|
quote:
Originally posted by lwood
https://youtu.be/-g8ix-31ujQ
pogledah ovu drametinu jučer .
odličan film,al ono drama u 3 pm.
Sjajan film, apsolutno zasluženi dobitnik Oscara i Zlatnog globusa za najbolji film s neengleskog govornog područja, kao i još hrpe nagrada.
Šteta što nisi u tijeku, kod nas je naslovljen "Nader i Simin se rastaju", i još se 2011. prikazivao u redovitoj distribuciji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
