Danas je 20. godišnjica izlaska Odium albuma The Sad Realm of the Stars. Kako postoji dosta bendova sa istim imenom naravno da su ovdje u pitanju oni Norvežani koji sviraju symphonic black. The Sad Realm of the Stars je jedini album Odiuma i spada među važnija izdanja symphonic žanra. Cover albuma i logo benda jako vuku na Limbonic Art, i u samoj muzici se osjeti njegov utjecaj iako bi se zvuk mogao opisati kao mix više različitih bendova. Zanimljivo kako je Odium bio neaktivan od 2001. pa sve do ove godine kada je ponovo nastavio sa radom i usput promijenio nekoliko članova svoje postave, možda to znači da će nakon dugo vremena snimiti nešto novo. The Sad Realm of the Stars je vrlo ujednačen album i teško je istaknuti nešto što se izdvaja iz cjeline, ali rekao bih kako mi je ovo jedna od dražih stvari.
Danas je ravno 25 godina od kako je izašao album Burzuma pod imenom Det som engang var. U pitanju je definitivno izdanje koje ulazi u top 3 benda skupa sa Hvis lyset tar oss i Filosofem. Kasnije više ništa nije bilo isto, a nije teško pogoditi u kojem trenutku je Varg izgubio mudrost pa odustao od svojih muzičkih korijena.
Na isti dan je prije 25 godina izašao i Varathron album His Majesty at the Swamp. Rekao bih kako je u pitanju unikatno izdanje jer se ne sjećam da sam slušao nešto slično ovome, a skupa sa albumom Walpurgisnacht predstavlja vrhunac stvaralaštva Varathrona. Zanimljivo kako His Majesty at the Swamp uopće ne zvuči dobro kada se sluša na playeru sa equalizerima na visokim decibelima, već se mora naštimati na niske. Najbrža stvar na albumu me uvijek podsjeti kakvo je nekada bilo cvijeće moje mladosti.
Danas je ravno 30 godina od kako je izašao album Metallice ...and Justice for All. Tim albumom završava zlatno razdoblje benda, a kada bih ga uspoređivao sa njihovim drugim izdanjima samo Ride the Lightning posjeduje veću kvalitetu. Vrlo vjerojatno niti jedan ne bi prošao da ih danas slušam po prvi puta, ali se nikako ne može zanemariti činjenica kako su igrali veliku ulogu u mojem upoznavanju sa metal scenom. Ova stvar u potpunosti zaslužuje da bude naslovna i predstavlja album u najboljem svjetlu.
Tko bi rekao da je već prošlo 20 godina od izlaska posljednjeg Death albuma The Sound of Perseverance. Kada su u pitanju Death albumi nema niti jednog slabog ili prosječnog, svaki od njih 7 je pokazatelj kako je bend evoluirao tijekom vremena (a često i ispred svoga vremena). Ne znam gdje bih točno svrstao The Sound of Perseverance, sigurno nije najbolji jer tu titulu drži Individual Thought Patterns, ali mi je bolji od prethodnika Symbolic koji je ipak malo previše razvikan (mnogi ga smatraju najboljim ostvarenjem Deatha). Chuck je jedini muzičar zbog čije smrti sam žalio više nego bi čovjek trebao zbog nekoga koga nije poznavao, to dovoljno govori o njegovoj veličini. Ova stvar me zbog svoje muzičke virtuoznosti podsjeća na većinu sa najboljeg albuma Individual Thought Patterns.
Crpytopsy ce 26. 10. 2018 objaviti novi EP "The Book Of Suffering - Tome II" sa 4 nove pjesme, evo jedne od njih (The Book Of Suffering - Tome I EP je izasao 2015).
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See
Mislio sam da na finskoj sceni ne postoji BM bend za kojega barem nisam čuo, a odnekud izletio ovaj Orlok i uvjerio me u suprotno. Stvarno ne znam kako mi je promaknuo s obzirom da se radi o prvom vokalu Horne i sadašnjem Satanic Warmastera. Album Black Funeral Holocaust je klasičan raw zvuk, a ovako na prvu bih ga usporedio sa ranijim radovima benda Clandestine Blaze, Orlokovim zemljakom.