| Author |
 Topic  |
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 14/10/2024 : 05:37:54
|
PSYCHLONA/SLOMOSA/GREENLEAF
10.10.2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Kako sam vec jednom kazao, Stoner glazba zna biti ili izuzetno dosadna ili upravo odlicna. Ispada da je nesto poput tripica, ili je bas jako volis ili uopce ne. A zna se koliki su i kakvi fanatici oni koji vole to jelo.
U sedmici kad nas je po cetvrti put posjetio Monster Magnet sa svojim vođom Daveom Wyndorfom, i nakon ljetnog nastupa Branta Bjorka sa svojim Triom, imali smo nakon ove dvojice glazbenika koji su izmislili Stoner zvuk, priliku upoznati cak tri izvanredna europska benda ovog glazbenog pravca na jednom mjestu. U jednako tako izvanrednom Vintageu a sve to trudom ljudi iz Bear Stone festivala koji na svojim ledima rade festival u Donjem Primislju i pruzaju nam priliku vidjeti i cuti sjajne bendove.
Monster Magnet sam odgledao sad vec davne 99e u Ljubljani, a sa slijedeca cetiri nastupa u HR, jednostavno nisam imao srece. Nisam ih mogao pogledati zbog drugih obveza i redovno sam poklanjao ulaznice vec ranije kupljene, te samo slusao izvjestaje prijatelja s koncerata. Valjda cu u slijedecem njihovom posjetu Hrvatskoj uspjeti jos jednom ih odgledati...
O Brant Bjorku ne trebam trositi vise ni rijeci, ponesto sam i napisao o nastupu u Mocvari i to je bio bas dogadaj godine, a sreci sto sam ga odslusao i pogledao u bar nekom od mnogih njegovih glazbenih izdanja, da i ne govorim...
Predugo sam ga lovio i napokon odgledao, a vrijedilo je svaku sekundu tog cekanja.
Zadrzao bi se malo, osim ovih velikih Amera, direktnih 'krivaca' za Stoner pokret, malo na europskom ogranku ovog pravca.
Recimo na izvanredne Grke koji su jako ozbiljno shvatili, (i prihvatili), ovaj pravac i rade jako kvalitetnu glazbu, a to su 1000mods, Villagers of Ionnina City te Acid Mammoth, od kojih su potonja dva vec posjetila Hrvatsku i odrzala odlicne koncerte. A trebao je i 1000mods, ali je Korona unistila stvar sto mi je bilo prokleto zao. Tko je odgledao ove Grke zna o cemu pisem. Prvoklasna koncertna atrakcija.
Da se Europa moze podiciti jakim snagama u ovom pravcu, dokazali su i njemacki Kavadar koji je takoder bio gost u HR a opet entuzijazmom organizatora Bear Stonea i za cijim propustenim nastupom jako zalim, ovog ljeta...
A sad je u prosli cetvrtak u svojevrsnom after partyu, Bear Stone festivala, (na cemu im ponovo iskreno zahvaljujem), dosao red na premijerno ukazivanje u HR Engleza, Norvezana i Svedana, koji su u istu vecer na jednom mjestu u jednosatnim nastupima pokazali, (bome i dokazali), sto su jake snage Stoner Europe.
Sva tri benda, malo je reci da su izvanredna, i pravi je uzitak i neviden raritet ovakvu glazbu dobiti istovremeno, prodrmali su temelje Vintagea. Doslovno.
Masni, teski, tvrdi rifovi a za koje je direktan krivac Black Sabbath, blagoslovili su nam usi.
Ono ljudi unutra u Vintageu koji su hodocastili ovaj dogadaj, i bili sve razdraganiji sto su nastupi tekli, nece tek tako lako zaboraviti ovaj koncert. Supruga i ja, sigurno ne, i to na jednu lijepu nasu godisnjicu zbog koje smo se i pocastili malo ovom 'Sabbathovstinom'.
Uzivo ni jedan od ova tri benda ne mogu posebno izdvojiti. Sva tri su upravo odlicna u zivo, i mozda mjerena u samo 'milimetrima' kvaliteta im ide bas kako su i bili poslozeni u line upu.
Pschlona je nesto promjenila set listu, (prijasnja od pred par mjeseci mi je bila draza), ali i s ovom sad su ubitacno dobri. Britanci su odlicni i odradili su izvanredan posao otvaranja veceri.
Norvezani su prava poslastica ovog zanra i jednostavno ne vjerujes da ovaj pustinjski zvuk dolazi iz hladne Skandinavije. Supruzi su drugi po redu gosti bili i najbolji.
Švedi su bili moji favoriti veceri, jer veterane u sad vec vise od 20 godina i deset albuma, rado slusam kod kuce i njihov zvuk mi se cinio najkvalitetnijim, no gripa kojom se potuzio sadasnji pjevac Arvid, (a promjena je u bendu bilo dosta), ipak je ucinila svoje, i mozda mi je opet mjereno u milimetrima, Slomosa ipak bila najdraza. (Sa svojom odlicnom basiticom, a davno sam kazao, ah te Rock basistice...)
Da sad ne isticem previse bilo koga, svi odreda, ama bas svaki clan, sva tri benda su bili odlicni i poklonili su nam izvrsnu vecer. Dakle oni se svi ubrajaju u Stoner zvuk, ali ja bi jednostavno kazao; prokleto dobra Rock and Roll vecer u Zagrebu!
Tri sata odlicne zive glazbe uz craft Grifove prava je i vrhunska zabava u 'gluhi' cetvrtak. A to sto smo dobili obicnim radnim danom, kazem vam, dugo cemo pamtiti.
Nije uopce uobicajeno, (iako sam svjedocio ponekad tome i prije), da sva tri benda u veceri rasturaju. Ono bas da rokijaju u pravom smislu te rijeci. Da se ustvari potmulo valjaju...
Ne sjecam se kad smo se ovako dobro opustili i ovako lijepo gustali. Bas se prepustili zvuku da nas nosi a energiji da nas ispuni.
Obicna vecer radnog dana, sa tri izvanredna benda i isto tako izvanredna nastupa dizu ovaj koncert u sam vrh ovogodisnjih nastupa gdje je ionako vec guzva u borbi za koncert godine. A tek smo na pola pretrpanog listopada koncertnih aktivnosti.
Bit ce ovo dug mjesec Rock and Rolla, a ova tri benda iskreno preporucujem za preslusavanje. I za one koji nisu u Stoner mantri, a za one koji jesu zaista topla preporuka zanra. Hladna Europa itekako sto ima ponuditi pustinjskom suncu Amerike odakle je i nastao ovaj zvuk izvorno.
Krasan je ovo bio koncert i jos jednom hvala ekipici iz Bear Stonea!
Dajte nam jos!
|
Los cukar na fritulama! |
 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 14/10/2024 : 17:36:05
|
PETER AND TEST TUBE BABIES
11. listopad 2024.
Boogaloo, Zagreb
Drugi posjet lijepoj nasoj ove godine, neunistivog Petera koji predvodi svoje Test Tube Babiese od 1978. Ljetos smo imali njegov sjajan koncert u Martinskoj kraj Sibenika, a sad je evo svratio i u Zagreb nakon 12 godina na jednu Punk veselicu. Bar je to trebala biti festa i veselica, ali nije u potpunosti. Stoga o Peteru nesto poslije, prije cu se malo dotaknuti predgrupa.
Prva je na pozornicu stupila zadarska Alergija, koja je i u Martinskoj bila dan poslije Petera. Tada, kad sam ih prvi put gledao prvo mi je zasmetala kolicina psovki koje je pjevac sipao u mikrofon, a sto ga uopce nije cinilo nista vecim ili bitnijim Punkerom od bilo koga u publici. Tada su mi bili relativno okej na prvom susretu s njihovom glazbom uzivo ali i nista prevec za pamcenje. U petak je smanjio 'bestimanje' na pristojnu mjeru ali preforsiranost u obracanju publici i puno bezvezne kliseizirane price smanjilo je na najmanji moguci nivo uigranost i upucanost benda. Koji i nisu uopce losi. Malo samoponavljajuci u melodiji i strukturi pjesama sto su duze svirali svoje pjesme, ali uvjezbani. Skoro pa efektni. Jako mi se svidjelo otvaranje sa rifovima dviju gitara, prvo desna pa lijeva i tako nekoliko puta, malo jedna strana razglasa, malo druga. Na tom bi tragu mogli malo vise poraditi da budu kreativniji i zanimljiviji, jer unatoc nedostatku neke virtuoznosti, (a to niposto ne trebaju biti sola), mogli bi i Punk jednostavnoscu sa 3 akorda biti efektivniji. Samo za to treba osjecaj...
Ovako unatoc angaziranim i zajebantskim tekstovima, (primjerice; Sefe jedi govna), ostaju na margini vec videnoga. Ali su makar imali odlican zvuk, i sve se lijepo culo. Pjevac bi definitivno trebao smanjiti nepotrebnu zamarajucu pricu. Nije na Wembleyu a i nikad ni nece biti na takvom mjestu, osim kao gledatelj nekog drugog...
I onda dolaze Motus, veterani, od 88e. Znam za njih, slusao sam ih sporadicno, no nikad se nisam nasao u njihovom vokalu. Nikad ih nisam ni vidio i cuo uzivo te su me bas zanimali kao glavna predgrupa.
Nije cak ni lose pocelo s bubnjarskim finim 'galiotskim' ritmicnim udaranjem, ali zacudo; tihim. Bubanjar se bar 25% posto slabije cuo od Alergijinog. A zamjenili su samo cinele, svirali su na istom setu. Tonac ih je bas dobro snizio. Imaju dvije gitare i daju se u soliranje i nabacivanje jedan s drugim. Problem je samo to, sto je sve nezanimljivo. Ne dosadno, vec naporno. Puno sam vise ocekivao od ove tkz. zagrebacke institucije. Dobio sam 0 bodova.
A tek pjevac...
Los glas, u disharmoniji, izgubljen u buci, kasni, faliva, 'felsaje', ranije uljece, ili kasni, ne cuje kolege iza sebe ni iz monitora...
Iza sebe ima kakav takav HC, a on kao da pjeva neobjavljene stvari Mile Hrnica, Drage Diklica ili Jasmina Stavrosa... i ro lose. Uzasno los i neskolovan glas koji ne prati ni vlastiti bend, s kojim je te pjesme pjevao valjda bar tisucu puta.
Kunjanje i kljucanje je bila jedina zastita od nesnosnog Motusa koji su bili bas bezvezni. Tad i vise nikad. Jednom je dosta, i dopadnuli me drugi put, izlazim iz prostora dok ne bude kraj. Majstore posto pauza...
Jebiga, znajuci tko dolazi poslije uspio sam nekako izdrzati i los zvuk i gemist kojeg naplacuju 4 ipo eura za malo vina i puno leda, te bocicu Jamnicke za 3 ipo eira sa strane. (Sve skupa 8 E!!!) Ako je negdje pljacka, u Boogaloou je pljacka na gemistu!
I eto ih. Ponovo Peter sa svojom nabrijanom starcadi. Ponovo nastup kasno u noc kao i u Martinskoj. Zadnji, ali najsnazniji. Kad cujete da grune Keep Britain Untidy, morate poceti cagati. Svaka slijedeca pjesma je hit! Iz svih razdoblja benda koji se mjenjao ali Peter je konstanta. Izvanredan je gust ponovo cuti; The Jinx, Never Made It, Every Second Count, None of Your Fucken Business i poglavito Spirit of Keith Moon. Ma milina. Supruga mi nema veze s Punkom, ali ovo joj se svida jer imaju stih i postpunka i strasnu i napumpanu ritam sekciju. Bas i bubanj voze i voze i voze; pravo!. Gitarist na mjeru, kad treba 'zakolje' malo donje zice a ritam mu je strasan.
Peter je prica za sebe. Dobio je bit ce jos 5-6-7 kila od silnog piva i sad je kao bacvica. Lakse ga je preskociti nego zaobici. Ali to ga ne smeta da suvereno vlada pozornicom i mikrofonom. Djecacki mladolika faca koja ne skida osmjeh s lica. Bas vedar i lud lik. Promuklog glasa i dobrih tekstova.
Pri samom pocetku netko ga je pogodio punom casom pive gdje dakako nego u stomak, ali i torzo, vrat i lice... i tako zaljeven nije ni trepnuo. Ni misic lica mu se nije makao, niti je izgubio osmjeh. Nastavio je pjevati, poslije se obrisao i promjenio majicu tek nakon jos nekoliko pjesama.
Teski Punk!
I on, i oni, i gard, i pjesme, i atmosfera!
Odlican nastup, jaci nego u Sibeniku, kulminirao je iznenademjem veceri sa Live Wire, pjesmom od AC/DC, a koju su snimili za Punk High Voltage Tribute album to AC/DC skupa sa kolegama; Anti Nowhere Ligue, UK Subs, Vibratorsima...i drugima.
Nikako nisam ocekivao tu pjesmu i totalno me je razveselila te uspjela 'dici' cak jos malo vise nakon izvrsno odradenog koncerta i vec kulminirajuce nabrijane atmosfere.
Ocito im stoje klasici, jer su u Sibeniku odsvirali Hocus Pocus, Focusa.
Sam kraj ostavljen je za September, meni izratito dragu stvar koju su nabrijano izveli. Sve je prstalo od struje i ritma. Genijalan zavrsetak, izvrsnog koncerta.
Peter and Test Tube Babies; U sridu! Alkarskim rijecnikom. Sjajan nastup uvijek raspolozenog Petera i njegovih side kickova. Uz stalno nazdravljanje pivom i 'bicerinima' te ponavlhajucim zivili ! Koje je bit ce naucio u Sibeniku!
Kako smo slavili godisnjicu i Rocka nikad dosta, supruga i ja, oko ponoci smo dosli na Plagijatorse u Bikers Beer Factory, te se odnjeli dodatno obradama Blura, Franca Ferdinanda, Offspringa, Leta 3, Partibrejkersa, Filma...
Bas krasan kraj veceri s Plagijatorsima u kojima svira odlican bubnjar iz grupe Sane. A bome su i pijani i veseli te krajnje simpaticni Skoti, kojih je bilo dosta pred utakmicu, uzivali. Nadasve mi je drago da nisu i sutradan nastavili uzivari.
Mi jesmo!
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 15/10/2024 : 06:57:07
|
PETER AND TEST TUBE BABIES
12 listopada 2024.
Kopačevo
Dobrom voljom naseg forumskog clana Biroe, koji me prvo obavijestio o organiziranju Mosquito festivala u Kopacevu pored Osijeka, (a o kojem se jako slabo i nista skoro nije pisalo), a zatim mi i sredio ulaznicu u fizickom obliku, sa posvetom Koce iz Debelog Predcjednika koji su bili predgrupa, supruga i ja smo svoju kratku turnejicu za godisnjicu zavrsili u Osijeku. Tocnije u Kopacevu. Selu blizu Osijeka.
Od Splita do Osijeka i nazad kroz osam zupanija.
Prvo mi je jako bitno kazati i naglasiti da sam bio od Buenos Airesa do Sydneya, gore i dolje po planeti, da ne nabrajam prevec, a nikad u Osijeku nisam bio. Tu sramotu sad sam, (smo), ispravili i moram napisati koliko sam iznenaden gostoprimstvom Slavonaca, Osijekom kao lijepim gradom a o delicijama Slavonije i Baranje izlisno je i pricati.
Trebao bi pisati ovdje o koncertima i ovom festivalu, ali potrebno je iskazati svu srdacnost dragih Slavonaca i zahvaliti im se na njoj, iskreno.
Od taksista, konobara, nepoznatih nam ljudi koje prvi put srecemo do Biroe, naseg forumskog clana i njegove ekipe, svi su gostoljubivi i srdacni, (nedaju pivu platiti), svima toplo zahvaljujemo! Gustali smo!
Ovo treba i ovo ce se ponoviti! Bilo je izvrsno. Vratit cemo se cim prije, i to na duze. Na jos pomnije istrazivnje. Kako povijesti i prirodnih ljepota, tako i gastronomije, pa iznova fis, Perklet, Sarana na rasljama, neponovljivu crnu slavonsku svinju i ostalo...
A sad o Mosquito festivalu. Prvom. I nadam se tradicionalnom u buducnosti.
Oko Osijeka sve je nevjerovatno ravno, i nikakav problem nije naci, to jest doci do Kopaceva. Nakon fantasticne Ćingi Lingi Čarde i delicija sa njenog menija, laganom voznjom dolazimo u malo i mirno selo Kopacevo koje je vec prekrio mrak ali nema mu spavanja, jer na samom pocetku sela odjekuje glasan Punk. Ne mozete pogrijesiti. Bas me zanima sto su mislili seljani ovog pitomog mjestasca o ovoj manifestaciji i jesu li mogli zaspati normalno. Ne vjerujem nekako da im je bilo bas mirno.
Uglavnom sam ulazak u festivalski prostor nadrealan je. Objasnjeno mi je da je to privatna oranica, parcela samog organizatora koju su ogradili i unutra je smjesten stage, sankovi, kucica s hamburgerima, (samo burger i čiz ali ogromni), te dva poljska zahoda. Bas nadrealno. Usred slavonskog blata, s beskrajnim ravnim horizontom, sviraju Punkeri. Na celu s neunistivim Peterom. Ponovo. I u subotu. Ponavljam, krajnje nadrealno i uzbudljivo.
Dosli smo na sam kraj nastupa Guzve u sesnaestercu i ne mogu se osvrnuti na njihov nastup, ali ciljano smo htjeli uloviti zagrebacki Sank i Debelog Predcjednika iz Osijeka koje nikad nisam gledao uzivo a jako dobro ih slusacki poznajem.
Narocito Sank, kojeg sam bas htio vidjeti live i uvjeriti se da li im je zaista takva energija kao na plocama. Jest. Zaista. Moram kazati bas nekako muska prica. (Tek poslije kad smo sabirali dojmove, supruga mi kaze da ne zna slusali ovaj bend ijedna zena)
Bilo kako bilo, beskompromisni su. Jaki. Nabrijani sa angaziranim cesto brutalnim politickim tekstovima i jako iskrenim pricama sa zagrebackog asfalta koje prati jednako snazna i nabrijana Punk Rock rokacina u doslovnom smislu. Sjeli su mi kao budali triska. Odlicni. Bas sam ih sa zadovoljstvom odgledao i odslusao. Ama bas svaku pjesmu. Mocno. Popraceno bengalkama i dobrano razularenom publikom koja se nije libila velikih kolicina vina i pive. *vec do nastupa Predcjednika nestalo je jedne vrste pive, pa sam morao preci na drugu...
Sank su rasturili i ovo je kudikamo ozbiljnija prica no u Boogalooa sa predgrupama od dan prije. Cista petica za energiju i nastup!
Debeli Predcjednik u punom smislu rijeci u svom dvoristu. Svi svakoga poznaju. Samo nas dvoje iz Splita ne... ;) Ali Biroa,(jbg. zaboravio sam pitati mogu li te spomenuti po imenu), nas je predstavljao ekipi, a on svakog zna i svi znaju njega posto je svirao u Grupi tvog zivota. Neda covjek pivu platit, jedva sam se na silu izborio za ture. Sjajni domacini. Pitali su nas odmah nakon cudenja; pa zar iz Splita na Mosquito, imamo li gdje spavati. Ma sjajno gostoprimstvo, kazem vam.
Uglavnom uzivo je Predcjednik doslovno izmedu naseg Overflowa i NOFXa. Sto je bas kompliment. Takoder beskompromisni nastup, toliko nabrijan da sam pomislio kako je pjevac na nekim supstancama ali Biroa mi je kazao da je on takav uvijek i da se daje stopostotno uzivo. Kazem, bas nabrijan, beskompromisan nastup.
Obe predgrupe, stoput bolja prica nego dan prije u Zagrebu. Izvrsno zagrijavanje u prohladnoj baranjskoj noci.
A za Petera sto reci? Mozda opet spomenuti zaista rijetko videnu situaciju da svira na baranjskoj oranici. Totalno drugacije valjda od svega gdje je dosad bio.
Bilo kako bilo, treci put ove godine sjajni Peter and Test Tube Babies.
Razglas i pozornica nisu bas u gabaritima za ovakvu idlicnu old school grupu, prije su za proslavu mjesne zajednice i tamburaski sastav, ali, Boze moj, sve je tek u 'povojima' i valjda ce slijedece godine biti jaci razglas. No, vec i takva situacija i samo mjesto dogadanja cine ovaj nastup vise mego zanimljivim.
Sve je preslik iz Zagreba, i setlista i energija i volja. Publika malo opreznija jer su svi dosli pogledati svoje prijatelje iz lokalnih sastava pa je za vrijeme svirke Britanaca auditorij manji za bar trecinu. I to takoder cini razliku sa Zagrebom jer su tamo ljudi ciljano dosli vidjeti Petera, dok su ga izgleda u Kopacevu dobili kao bonos.
Sve pjesme meni odlicne i opet repriza za kraj Live Wire i September.
Nama je bilo toliko dobro koliko i cudno i izvrsno smo se proveli. Iako je svaka od ovih tri odgledanih grupa svirala za pet, ipak najveca moguca ocijena za totalno drugaciju, dosad nevidenu lokaciju svirke i jos vise za divne ljude i njihovo gostoprimstvo. Za odlicnu klopu i sjajno bijelo vino. Za lijepi Osijek i za cjelokupnu Slavoniju i Baranju koju sam,(smo), prvi put posjetili u zivotu.
Turnejica za godisnjicu, za pamcenje i povratak u Split sa puno, prepuno emocija.
Dragi Slavonci jos jednom veliko hvala! A tebi Biroa, jos i vece, (i za sjajan pokloncic), i vidimo se opet, sigurno, dvjesto posto! |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
Biroa
New Member
.jpg)
Croatia
206 Posts
Member since 28/12/2020 |
Posted - 15/10/2024 : 12:03:24
|
Na ovom forumu volim čitati izvještaje s koncerata koje piše ivanl i drago mi je da se tako pozitivno osvrnuo na prvo izdanje Mosquito festivala u Kopačevu. S obzirom da nam u Osijek u zadnje vrijeme dolazi sve više cajki i sl. neukusa, pravi je užitak vidjeti da se organiziraju i ovakve stvari. Organizator nam je već prije doveo u Osijek Manu Chao i ne sumnjam da će neki idući koncert biti opet neko atraktivno ime.
Slažem se sa svim napisanim gore, drago mi je da su se ivanl i supruga lijepo proveli u mom kraju i da će biti prilike za neka nova druženja.
|
|
|
|
don_draper
Advanced Member
4373 Posts
Member since 08/06/2018 |
Posted - 16/10/2024 : 11:47:14
|
| Razvalio jucer Nick Cave sa svojim Bad Seedsima. Wild God uzivo zvuci velicanstveno, a ovi stariji hitovi uz par dodataka i preinaka pravi auditivni desert. 2 i pol sata cistog uzitka i glazbenog velicanstva, Nick u dalekim 60-ima i dalje ima energije, zara i umijeca i neka ga je jos. Sjajno je i zabavio publiku. Ostatak ekipe isto u formi, Warren Ellis pravi umjetnik i svestrani maher (kao i njegov stripovski imenjak). Radioheadov Greenwood na basu, sjajni pozadinski vokali, sve je to pridonjelo dojmu. Zadovoljan sam sto sam bio na parteru jer ne znam kako bih podnio sjedenje za vrijeme cijelog ovakvog koncerta. Cak i to notorno ozvucenje u Areni ovdje nije bio problem, zvuk na razini cijelo vrijeme. Petica k'o kuca! |
I sell the fact that I can't be bought |
Edited by - don_draper on 16/10/2024 11:47:53 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 16/10/2024 : 20:10:24
|
NICK CAVE & THE BAD SEEDS
15 listopada 2024.
Arena, Zagreb
U sam osvit svog glazbenog formiranja, kad me je NWOBHM ubo bas tamo gdje treba i zauvijek me ucinio ovisnikom, netko je tih srednjih osamdesetih donio u moj dvor, (a gdje se glazba slusala danonocno), cudan nosac zvuka, (a to se zvalo LP, ili ploca), grupe koja se jos cudnije zvala; The Birthday Party. Iz predaleke Australije.
A inace smo, mi, moja ekipa i ja, redovno preslusavali svaku mogucu glazbu pa i onu najcudniju. E pa ti su, ta, Rodendanska zabava bili prokleto cudni i drugaciji od drugih. Uz jos jedan bend, dobro se sjecam; Christian Death. No iako nam nije lezala po strukturi i formi glazbe, onda, dobro smo ih zapamtili. I tog nekog tamo Nick Cavea.
I tako je sve pocelo. Davno. Pradavno.
Cim se pojavila njegova prva ploca sa Bed Seedsima, From Her to Eternity, poceo sam ih pratiti gotovo u realnom vremenu. Ploce, originalke smo nabavljali raznoraznim kanalima i sistemima, i to bi vec samo tada, u ono doba, bilo za posebnu pricu. A bili smo mladi, premladi i nevjerovatno je kako smo se stvarno dobro snalazili s novitetima koje nije bilo nimalo lako nabaviti.
I tako...poceli su se redati; The Firstborn is Dead, Your Funeral My Trial, Kicking Against Pricks, Tender Pray, The Good Son, Henrys Dream...
Povratka nazad vise nije bilo.
Nick Cave sa svojim Seedsima poceo mi je pripovjedati i propovjedati. A ja sam slusao, prevodio i upijao. U samom tom pocetku i zacetku to je bila jedna mala crkvica, lijepa ali mala. Sicusna. Ne bas sa prepuno mjesta, vec bas obratno; tijesna, i ne bas za svakoga.
Od tad su prosle dekade.
Do jednog davnog, ne vruceg, vec paklenog ljeta u Izraelu, 2001, kad sam kupio No More Shall We Part. A sve se jasno sjecam, kao da je jucer bilo. Rujan. 2001. Ulazim u Haifi je to bilo, gdje nam je bio salon za zabavu od firme, i na zidu je bila ogromna slika od bar metra ipo, fotografija New Yorka i Twinsa sa posvetom grada tadasnjoj mojoj bivsoj kompaniji, a ispod na vijestima na TVu, doslovno ti isti blizanci gore u plamenu.
Da, da. Kupio sam taj album, a izisao je nesto ranije te godine, bas na teroristicki cin napada na New York! To jutro.
I tako sam ja taj album, cudnom igrom slucaja preslusavao do besvjesti u jednom za cijelokupan svijet vrlo ruznom momentu, kojih evo vidimo ne fali ni danas, trenutno...
I tu, s tim albumom, meni je Nick Cave izgradio katedralu. Nije vise bilo ni crkvice, ni crkve, vec velicanstvena posvecena katedrala. Grandiozna. I taj mi je album ostao najdrazi i najbolji. 'Izlizao' sam ga od vrcenja...
I tako je ljudi moji sinoc bilo u zagrebackoj Areni, koja je postala katedrala. Presveto mjesto, a Nick Cave u zivotu bolju misu nije odrzao. A pastva mu nikad nije vjernije 'iz ruke jela' i primala glazbu umjesto hostije kao dusevnu hranu!
Nick Cavea i Seedse sam prvi put gledao 1997e, a drugi 2005e, oba puta u Lisinskom, tom hramu glazbe. Prvi put u mahnitom kresendu ludila s bar deset tadasnjih mu pratecih glazbenika, a drugi put komorno, uz pratnju kontrabasa, klavira, violine i bubnja, samo njih cetvorica.
Ne znam sto je bilo bolje.
I tu sam se zajebao, misleci da su mi te dvije tako opozitne vrste izvedbi njegovih pjesama s potpuno drugim izokrenutim nacinom interpretacije tih stvari, sasvim dosta. Gadno sam se prevario. Mislio sam, ne treba mi vise. Pokvaricu dojmove. To je to, i to bi bilo to.
Pa sam prije dvije godine nekako, kao puno je proslo, otisao na Jarun da ga ponovo, nakon svih tih prohujalih 'eona' vidim kao jos jedan put, i svatih kako sam se zajebao, i propustio ajd da kazem bar jos deset mu ludih propovjedi uzivo.
Sve do sinoc, kad mi se stostruko vratilo u Areni, pardon, katedrali Zagreb.
Eto tako je bilo. Velicanstvena misa. I velicanstvena propovjed. Misticna i grandiozna. Iskrena i zestoka. Tuzna i intimna. Ali iskrena, ogoljena do kosti.
Cujte, Nick Cave izvodi sa svog odlicnog recentnog albuma 9 pjesama uzivo, od deset koliko ih ima na Wild God. Sto je vec raritet. I malo mi je tko odsvirao cijeli neki svoj album. (Samo 5 ih mogu nabrojiti; Springsteen, U2, Cult, Goodfathers i sada Cave)
A ovo pisem iz razloga sto Cave ni jednu jedinu pjesmu ne mjenja na turneji, a u Zagrebu se toliko zanio da je izgubio puno vremena na nevjerovatnu interakciju s publikom prilikom recimo; Red Right Hand i The Weeping song, da je sve to duze trajalo i ostali smo bez nove O Wow O Wow (How Wanderful She Is), da bi bilo sve u okviru predvidena 2 sata i trideset.
Ali, kazem interakcija i odnos s publikom bila je toliko nepatvorena i prisna da se ja ne sjecam kad sam Cavea gledao uzivo ili na snimkama tako raspolozenog, uigranog i otvorenog. Pricao je jako zanimljive uvode, (za neke, koje nisam ni znao kako su nastale pjesme i zasto su). Bio je, malo je reci ceremonial majstor, saman, guru, svecenik u fibri vjerskog zanosa...
Pa i zajebant. Cinik. Saljivdija. Sve u jednom.
Zato mislim da je Zagreb sinoc dobio spektakularni koncert. Nikad zanimljiviji Cave. Preiskren. A pjesme, cak i na razglasu Arene za koju imam uvijek neku primjedbu, bio je fenomenalan i tocka. Zvuk je ubijao. Nikad takav. Samo tako mi je drago sto sam bio u zizi, kod mix pulta na parteru gdje se sve savrseno culo.
Bend mu je savrseno podmazana masina. Motor s novim uljem i ubrizgacima. Sat s finom tocnom mehanikom, kako god hocete. Strasno uigrani koji na jedan mig ili podizanje prsta gazde, idu u hladnu ili toplu zonu sviranja kako vec nalaze trenutak koncerta.
('Zao' mi je samo sto postoje vec Crime and City Solution sa Simonom Bonneyem koji je i suradivao s Caveom nekad, a kojem je moj prika Ante rekao; You are Cave, before Cave, na sto se ovaj samo kiselo nasmjesio, jer on uz sve to sto je prije poceo raditi takvu glazbu, puni prostor s mozda 500 ljudi a Cave s 15 000)
Jbg. morao sam ovo spomenuti. Ovaj drugi Australac je bio prije u diru i ako ne vjerujete poslusajte mu zapanjujuci The Killer album iz prosle godine...
Bilo kako bilo, cijeli dan mi ne izlazi iz glave Red Right Hand, nikad bolja izvedba skupa sa cijelim auditorijem koji pljesce poput kastanjeta i zborno pjeva. Za najeziti se. Vjerujte. A Cave je u interakciji s jednim likom iz prvog reda u tekst same pjesme ubacio; I Dont like fucken Sisters of Mercy Tshirt...koju je ovaj nosio.
Pa mi onda dolebdi; Into My Arms, pa Cildren, Tupelo...sabio me je i uzdigao cijeloga ovaj Cave.
Nevideno dobro raspolozen, a i novi mu je album prilicno veseliji od predhodnika, gdje je dobro plakao za sve nas. Imao je i zasto.
I zato, ako sinoc niste ovo dozivjeli, dodite slobodno u katedralu starog overdozasa, da place malo i za vas. Udite slobodno, vrata su sirom otvorena, svijetlost vas ceka. Ako zilavi mali vrag Nick Cave to tako bude htio. Kako mu dode, biti crni princ ili krstitelj. Nikad se to tocno nezna.
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
DK24
Average Member
.jpg)
Croatia
622 Posts
Member since 24/04/2020 |
Posted - 17/10/2024 : 10:40:32
|
| Baš odličan koncert. Nisam nikada nešto pretjerano slušao Cavea, ali eto želja za odlaskom na neki veći koncert je bila dovoljno jaka da uzmem karte za sebe i ženu. Ako ja nisam bio previše upoznat sa pjesmama što tek reći za ženu koja do sada nije niti čula za njega haha. Na kraju, najbitnije od svega da je i njoj bilo dobro, a to onda puno govori i o samom koncertu. Arena puna, atmosfera jako dobra, vjerujem da je dole bila još puno puno bolja jer sam ja bio dosta visoko gore. Cave sjajan, dva ipo sata kvalitetne muzike. Stvarno je bilo lipo. |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 19/10/2024 : 08:54:25
|
FUN LOVIN' CRIMINALS
17/10/2024.
Boogaloo, Zagreb
Njujorcani su nas evo napokon ponovo posjetili ravno nakon dvadeset godina od njihovog koncerta u Tvornici, iz ozujka 2004e. Tada su bili u potpunom naponu snage. Stalno bili u vrhovima europskih hit ljestvica, bili glavne zvijezde svih festivala i redovno u hipu rasprodavali sve dvorane.
Prije dvadeset godina... Ej.
I sad uzmite koji je to protok vremena. Koliko je publike s tog koncerta, tada u staroj Tvornici, uredilo svoje zivote, ozenilo se, udalo, rodilo djecu, dobilo djecu...
Napravilo karijere, kuce...
Izgradilo svoje kolekcije stripova ili shvatilo neke stvari pa se oslobodilo svih stega materijalnog...
Proputovalo svijet, ili ostalo na kvartovskom zidicu i u omiljenom ducancicu popilo 55 ipo tisuca piva...
Razbolilo se i napustilo ovu dolinu suza, (nadam se da nije nitko, ali jest sigurno)
Mogucnosti su bezbrojne.
Ja ne mogu vjerovati sto je iza mene, kad se osvrnem iza ramena, u tih dvadeset godina. I sto se u mojoj obitelji sve izdogadalo i kako je sve potpuno krenulo dalje, potpuno drugacije od tog proljeca prije dvadeset godina...
I kako je sam svijet drugaciji...nevjerovatno.
Moja ekipa je čoporativno pohodila taj koncert, koji je sad u lavirintima proslosti, islo nas je bar deset iz Splita gore u Zagreb, mladi i nabrijani. Prava klapa entuzijasta punih energije koju samo te mlade godine mogu dati, (i imati)
Danas neki ni ne pricaju iz te klape...jbg.
Koncert je radio Beli, moj prijatelj iz Zagreba koji je tada bio manager Balasevicu, i nekako je uspio dobiti, ugovoriti i dovuci u nas FLC, koji su tad bili prokleto popularni. Pocastio me je i gratis ulaznicama te smo poslije bili i u back stageu, popili kisu Isusovu Guinness piva...ah ta vremena, ah ta mladost.
Bila je tada samnom i ta najljepsa djevojka, koja mi je danas zena i prevec je toga sto je formiralo i odredilo nase zivote od tog davnog koncerta.
I sto je razlika od FLCa iz Tvornice 2004e do FLCa u Boogallou 2024e ?
Nista.
Malo osjedili, i mi smo, ali odlicno se drze, fala Bogu i mi isto, i prokleto dobro jos uvijek sviraju. Da bas prokleto dobro.
Osim jedne male pojedinosti za koju oni uopce nisu krivi. Dva dana prije bio je Nick Cave u Areni, pardon, katedrali Zagreb i odrzao vjerovatno jedan od najvecih i najboljih ikada, koncerata u Zagrebu.
I to je 'problem'. Na koji FLC nikako nisu mogli utjecati.
Njihova set lista je izvrsna. Prosetali su se svim svojim albumima u sat i 40, bazirajuci se ipak na vecini hitova s prva dva sto je i normalno.
Sve je bilo fenomenalno, ta fuzija chill outa, Rocka i Bluesa stoji im i dan danas. To je bila jedna tako ugodna rasplesana klupska vecer da ne biste povjerovali, ali dva dana ranije sam bio na Nick Caveu i njegovom prokleto, prokleto izvrsnom novom albumu Wild God, a koji mi je poslije koncerta i tih pjesama uzivo jos prokleto drazi.
I fala van Sjor Cave, evala van Niče sta ste me dobro ispizdili...fala in!
Jbg. gledam uzivo Niama, Briana, (Huea vise nema u FLC) i Franka, (koji je cisti bubnjarski uzitak sa svojim sofisticiranim a snaznim udarcima tako dobrim uzivo i drugacijim od repetativnih ritmova na albumu), a mislim na Cavea. Slusam ponovo u zivo izvanredne Love Unlimited, Up on the Hill, Big Night Out, King of New York, Scooby Snack, te fantasticnu, zbilja izvanrednu Ballad of NYC, meni srcu dragu, kojom su nas pocastili jer je ne sviraju stalno, a u mislima mi se vracaju Red Right Hand, Weeping Song, Long Dark Night, Joy, Song of a Lake...
Nije posteno.
Fun Lovin Criminals to sigurno nisu zasluzili. Niposto. Samo su se eto nasli u nezgodnom trenutku u pretrpanom zagrebackom koncertnom listopadu i to bas nakon najveceg...jbg. I nista vise, nista manje.
Za to ne snose nikakvu odgovornost. Pruzili su nam, vjerujte, krajnje zabavnu vecer. Zivu i rasplesanu. Uzitak je bilo gledati kako Brian koristi klavijature, bas, usnu harmoniku, trubu, samplove...ali jebiga dvije veceri prije gledao sam Warrena Ellisa...
Nije posteno, kazem vam.
Eto, mozda me i mozete razumjeti i skuziti ovu pricu, FLC su bili i ostali institucija. New Yorkerski smekeri sa svojim iskrenim pricama o svom gradu su izvanredno zanimljivi. Sviraju fenomenalno. Zabavni su sa publikom i daju joj iskreni uzitak. Sve je 5 bilo i 5 je ostalo, samo su dosli dvije veceri poslije jednog od najvecih ikad.
Pa se nadam da im nece trebati opet dvadeset godina da nam dodu. Rado bi, zaista jako rado pogledao i poslusao opet ovaj njihov fantasticni nastup ali u boljem, moram reci primjerenijem trenutku. Duzan sam im to. Bas jesam. Bili su izvanredni.
A sad, jebiga, idem pustiti Wild God!
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
Biroa
New Member
Croatia
206 Posts
Member since 28/12/2020 |
Posted - 19/10/2024 : 22:56:38
|
| Gledao thsa umm i ja FLC u naponu snage. Tri puta, ali meni bez Hueya nekako nije to to. On je mega šmeker i baš šteta što više nisu zajedno. Ali sve što su napravili je odlično. |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 25/10/2024 : 04:19:40
|
MIDGE URE
24.10.2024.
Tvornica, Zagreb
'Naporni' koncertni listopad, (slobodno mogu kazati zagrebacki), ne da se nastavlja, vec je u punoj brzini! Pod 'punom parom'. Jurisamo eto ka kraju mjeseca i vec sad ga mozemo proglasiti izvanrednim i za pamcenje! Nikad ovakav. (Kako je kazao Vika nocas kad smo se sreli u Macole, nikad naporniji ili nikad bolji, kako se uzme)
Doslovno.
Polako me napusta koncertni Nick Cave, sto bi bio i red vise, (koliko li me je samo Gospode obuzeo, i ne mogu ga valjda stalno spominjati u tudim recenzijama)
A Midge Ure je jedan od dostatnih 'lijekova' za takvo sto. Ucinkovito cijepivo 'protiv' Nick Cave koncertnog virusa. Mada se cisto bojim da ce mi trebati jos nekoliko doza. Pace, siguran sam u to.
Dakle, Midge Ure! Zagreb! Sad ili nikad!
Sto napisati za osobu, glazbenika od formata, cije nas pjesme prate 45 godina. Od Slika, Visagea, Ultravoxa...
Live Aida ciji je glavni sukrivac skupa s Bobom Geldofom...
Covjeka koji je svirao u Rich Kidsima s Glen Matlockom kad je ovaj napustio Sex Pistolse...
Gitarista koji je ni manje ni vise, (a za to malo tko zna), svirao s velikim Philom Lynottom, u jos vecim Thin Lizzy, na US touru, rekao bi zadnjem vagonu-zadnjeg vlaka, posljednje turneje tog, jednog od majslavnijih i mozda i najveceg Rock benda ikad...
A o solo projektima i albumima do danas, da i ne pricam.
I evo ga napokon u Zagrebu.
Dosta godina unazad eksperimentirao je sa raznim koncertnim uprizorenjima, od elektricno-sintetickog izricaja sa programima i sintovima, preko polu elektronicnog koncerta sa zivom gitarom do potpuno akusticnog seta.
Zadnje o cemu je pricao, je bio takozvani Bend in the box, koncept. A koji je trebao ukljucivati njega s elektricnom gitarom i vokalom, te programera, klavijatiristu. I taj duet bi se trebao pobrinuti da sve izgleda, to jest da zvuci, kao zivi bend.
To sam, mislio da ce biti u Tvornici
I mojoj sreci, po ulasku u Tvornicu, kad sam vidio set Sonora iza pleksiglasa, i sve instrumente s pojacalima na sceni spremne za upotrebu, nije bilo kraja.
Iznenadio sam se, i kazem, bas razveselio sto nas ocekuje punokrvni Rock koncert, sa pravim, zivim bendom.
Tako i bi...
No prvo nesto malo rijeci o njegovim pjesmama.
Midge Ure ima materijala, sto svog, sto skupa u kolaboraciji s drugima, da moze svirati, 72 sata bez stati, a da ne ponovi pjesmu. I tesko je tu odabrati set listu. A svaka ta pjesma vam dolazi kao mio i drag prijatelj, kojeg dugo, prevec dugo niste vidjeli.
Jer, gledajte, da plasticno objasnim, obitelj dobijete na gotovo, i tu se tesko sto moze birati. Naime mozete imati nekog ludog strica kojeg hospitaliziraju svako malo, sta ja znam, oca alkoholicara u djetinjstvu ili ne daj Boze, majku.
Moze vam rodeni brat, biti izdajnik i tu ne mozete nista uciniti. Pokusavate zivjeti s tim...
A prijatelje birate, da se slikovito izrazim, po bojama dresa kojeg i sami nosite.
E takve su pjesme Midge Urea. Kao stari dobri prijatelj iz adolescencije s kojim ste prosli krasne trenutke i dozivljaje a on je onda otisao na dugogodisnji rad u Australiju. Nekih 25-30 godina. I iznebuha se vratio. A vi ne mozete vjerovati i gledate ga, grlite ga, ljubi te ga i ne vjerujete kako se malo i nikako promjenio.
Eto to su vam pjesme iz svih razdoblha i faza ovog multinstrumentalista i sjajnog pjevaca. Doslovno!
Poslusati uzivo; All Stood Still, Fade to Gray, Voice, Hymn, i I Remember (Death in the Afternoon), je izvanredan osjecaj. I bogme dugo sam ga cekao. Kako rekoh; sad i vise nikad. Mislio sam, nikad...
A za hitove, jer to jesu hitcine u punom smislu i tezini rijeci; Viennu i Dancing With Tears in My Eyes, izlisno je bilo sto kazati... osjecaj je prekrasan i gotovo neopisiv, a najblize mu je ono od gore s rodbinom i prijateljstvom.
Samo te dvije vanvremenske pjesme uzivo vrijedilo je cuti. Vrhunsko glazbeno iskustvo.
Tako da, cuda su moguca. Treba vjerovati i nadati se.
A glazbe i glazbenika sto se tice, sinoc na sceni, pa to je punokrvni Rock bend! Basist je odlican, bubnjar jos i bolji, i njihova je zasluga sto pjesme iz osamdesetih, podosta sintetizirane nekoc, danas ovako zvuce. Odlicna ritam sekcija. Klavijatirist dodaje bas taj smek osamdesetih i taj dasak proslosti zvuka prohujalog proslog Pop desetljeca je tako drag i ugodan uhu. Mozete zaplesati, lagano 'benguckati', a mozete i samo jednostavno uzivati u punokrvnom koncertu.
Midge Ure izvanredno pjeva, jos uvijek. Nimalo mu se vokal nije promjenio. Ugodan kao i nekoc a samim tim izvanredan.
Znao sam da je odlican gitarist, ne bi bio u Thin Lizzyu nekoc, da nije, ali pojma nisam imao da je ovako mocan. Rasturio je gitaru. Bas me iznenadio. Izvrstan gitarist.
Dakle, jos jedan listopadski koncert za dugo sjecanje!
Kazem, na vrhu top ljestvice za koncert godine neopisiva je guzva, i tesko da cu se tim baviti po prolasku stare i po doceku nove godine. To je mislim koliko tezak, toliko i besmislen zadatak mjesanja 'krusaka i jabuka'. Prevec ih je odlicnih bilo ove godine.
A da ne bi sve bilo u superlativima, kritika na samo sat i dvadeset koncerta. Premalo. Po meni, bas premalo. Morao je jos 20 minuta. Bar jos cetiri pjesme. I bit ce mi strasno zao ako je ovo bilo samo otvaranje turneje i ovako kratko samo u Zagrebu.
Nemozes uvjek imati onaj poseban KLIK kao na Caveu.
I zvuk u Tvornici. Tih. Mogao si tijekom koncerta svakog dzikana-krkana-budalu cuti sto blebece usred koncerta. A vjerujte, to su same budalastine i slanje po debilnim 'drustvenim' mrezama u realnom vremenu.
Jbg. tako je to danas.
Dakle koncert za pamcenje, doslovno sad ili vise nikad! Jer ne vjerujem da cemo ovog osebujnog glazbenika vise ikada u ijednom obliku gledati i slusati na nasem tlu.
I onda kad mi kazu, pa opet ides...kako mozes, kako ti se da.
E da, dakako. Niti je to trosak, niti je to napor. Vrijedilo je svakog centa i svake minute. I vrijedit ce jos.
Samo su uspomene ono sto ti nitko i nista ne moze oduzeti!
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
BeaGea
Advanced Member
3539 Posts
Member since 29/04/2020 |
Posted - 27/10/2024 : 09:29:14
|
https://stereoticket.com/
Kupil preko njih kartu za ADF, ali mi karta koju su mi mailom poslali izgleda "prejednostavno". Ali ima ima QR (ali nema uobičajeog barkoda) kod pa bi trebalo biti sve ok!? Problem kaj sam im poslal upit na mail ali ne odgovaraju...
Ima li netko iskustva s njima u vezi ulaznica? |
Kažite mi, jeste li se umorili
Jesu li vas prevarili
Je l'nas vrijeme pregazilo |
Edited by - BeaGea on 27/10/2024 09:30:50 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 01/11/2024 : 04:15:45
|
DREAM THEATER
29 listopada 2024.
Arena, Zagreb
I tako, povratak u nedavni prostor, to jest na nedavno 'mjesto zlocina' Nick Cavea...
(Dobro, pobogu dosta je bilo vise o koncertu crnog vilenjaka, sjajnog depresivca, samana i karizmatika. Vrijeme ide i dolaze nam drugi koncerti. I vrijeme je da se saberem, i cuvam u krasnoj uspomeni osmu po redu zagrebacku propovijed australskog pjesnika, a notni prostor prepustim drugima)
Dakle, Teatar snova!
Potpuno mi je sad jasno zasto se tako zovu. Najednostavnije bi bilo kazati; metal masina protutnjala je Arenom. I to u punoj brzini i snazi, na maksimalnom broju okretaja, u totalnom takozvanom 'crvenom', tik uz sami limit pogonskog stroja prije nego li ce eksplozija od proizvedenih kilovata!
Nema druge usporedbe za ovakvo sto.
Tri dana mi je trebalo da se dekompresiram od ovog koncerta. Toliki su dojam na mene ostavili.
A nisam im fan.
Dapace, nikad se nisam nasao do kraja na 'ti' sa prog rockom i sa sypho rockom. I nikad me nisu do kraja kupili bendovi poput Yes, King Crimson, Rush, VDGG, Jethro Tull, ELP... da nabrojim samo neke, pa ni u potpunosti i sam Kralj, Frank Zappa sa svojim Mothersima. Nikad bas do kraja i u potpunosti, mada sam ih slusao pa i cijenio. O tom nema spora. Ali legli mi u cijelosti, nisu.
Pa kako bi onda progresivni metal...
Izbjegavao sam priznajem, Dream Theater jer to nije glazba koju ces pustiti na tulumu, za Novu godinu, na nekoj slusaoni...
Jednostavno mi je bilo prezahtjevno, preobilato, pretenciozno...
Sve do proslog utorka.
Stvari su se sad prilicno promjenile.
Dakle ovo nije apsolutno glazba za bilo koga. Ovo nije glazba cak ni za sve teske metalce. Dream Theater su potpuno svoji, samodostatni, i potpuno izvan zanra. Bilo kojeg. Oni su potpuno glazbeno neopisivi. Ali sjajni. Mocni. Potpuno drugaciji i nadasve virtozni. Mozda i pre, pre perfektni i tocka!
Jebiga, nema uopce dostojnih ni dostatnih rijeci da vam se usudim pisati o glazbi koju stvaraju Petrucci, Portnoy, Rudess, Myung pa eto i vokal LaBrie ciji sam bio izraziti 'protivnik' i nikad mi nije legao.
No u glazbenu caroliju i magiju u prosli utorak potpuno se uklopio i takoroci nisam ni obracao paznju na njegove, po meni, vidljive to jest slusne nedostatke. Ova zlatna postava osnivaca Teatra snova i bliskih prijatelja sa povratnikom Portnoya u bend nakon 15 godina je odrzala koncert za pamcenje. U vise polupraznoj, nego polupunoj Areni, a to im je bio treci zagrebacki nastup nakon Cibone i Doma Sportova, rekao bi i treci slijedeci korak po pitanju broja hodocasnika na njihov show. A bilo je bar 7 tisuca ljudi koji su htjeli biti dio slavljenicke turneje za 40 godina benda. I cinilo mi se, bez ijednog 'padobranca', svi su dosli bas po porciju virtuoznosti ovog Bostonskog benda.
Meni je tesko docarati piskaranjem ma i djelic tog spektakla jer od same uvodne Miracle and the Sleeper gdje je LaBrie naznacio kako se brat Mike vratio u kucu, pa do zavrsne Pull Me Under, izmedu kojih je islo sat i dvadeset svirke, (sto bi vec bio neciji koncert), sa dvadesetominutnom pauzom, a onda opet sat i pet minuta koncerta, minimalnom pauzicom za bis od jos 30 minuta, to je bio jedan zrvanj koji melje i melje, i ne dopusti vam ni trenutak praznog hoda.
Mislio sam, evo priznajem, kad sam usao u Arenu i vidio set bubnja sa tri basa, pa kakve su ovo nepotrebne pretencioznosti, ali bogo moj sto ovaj Portnoy radi s tim setom, ja, stari koncertni veteran to jos nikad nisam do sad vidio.
Pa to je jedan bubnjarski solo od 3 sata vremena. Tolike tehnicke preciznosti ne upamtih.
A tek Petrucci, majko moja sto taj radi. Mozemo mi pricati sto hocemo i voliti sto vec volimo ali ovaj jede Satriania, Vaia i Malmsteena za dorucak. E da, bas to. Meni jos nije jasno sto sam odslusao...
I kao da nije dosta imati dva takva zivuca genijalca, nevjerovatno obrazovana glazbenika, cuda od tehnicara i improvizatora, tu su jos i Myung cuveni bivsi violinist koji sad melje, ali ljudi moji melje bas i prava mi je steta sto nije vise imao solo tocaka na ovom koncertu, te Rudess koji doslovno svoje klavijature obrce kako on to pozeli u svim smjerovima u vremenu i prostoru. Ne sjecam se takvog zvuka klavijatura uzivo u zivotu... mozda samo onda, 'prije sto godina', pokojnog Richarda Wrighta kojeg sam imao cast slusati. Doslovno.
Tolike energije i magije svakog pojedinog glazbenika uklopljene ucetvoro, zajedno, ovog opakog pokera asova, to vec znam sad, nikad vise u zivotu necu cuti i vidjeti, ikad.
I to vam tvrdim, a nisam im fan.
Spektakularni koncert, izbrusen do krajnih granica preciznosti, do granica pucanja, koji vas ostavlja otvorenih usta i sa tisucu upitnika iznad glave pa cemu ste vi ovdje prisustvovali. I kako je moguce da se ovako svira i stvara...
Ovo su kraljevi improvizacije i cisto sumnjam da i jednu pjesmu, ako se ova djela nazivaju pjesmama, ikad ponove u istom taktu, tonalitetu i strukturi.
Ovo je jedan nesvakidasnji, nevjerovatan poligon za improvizaciju i to sve cetvorice glazbenika na pozornici u isti mah, te se ne mozete oteti dojmu da tu svatko od njih svira 'svoje' i cudom se cudite kako opet na neki nevjerovatni nacin to cini potpunu cijelinu. A cini je, itekako je cini.
Da rezimiram, meni se ovdje cinilo da imam ispred sebe bar dvadeset razlicitih najvecih bendova, od Pink Floyda do Megadetha, od Paca de Lucie do Toma Morella, ukljucujuci tu nekim cudom i dionice Vagnera, Mocarta, Beethovena...
Ozbiljno vam ovo pisem. Sto su nam Dream Theater isporucili u zagrebackoj Areni, nisu cista posla. I ne znam sto li su ova cetvorica prodala vragu da ovako mogu svirati. Najiskrenije.
A nisam im fan.
Negdje na polovici koncerta Vika mi salje poruku koja glasi; Pa ovi su bomba! Niko mi odavno nije nadmasio sva ocekivanja kao ovi veceras. (A Vika, vec sam to pisao, je covjek koji ima stotinjak odgledanih koncerata godisnje. Svake godine!!!)
Glupo mi je i napisati da su neke pjesme bile vrhunci, jer to je upravo cio ovaj trosatni spektakl, ali ajde nakon tri dana kad mi se malo poslozilo sve, rekao bi da su mi izricito spektakularne bile The Mirror, As I Am i Under a Glass Moon, te posebno spektakularna dvadeset i tri minute duga Stream of Consciousness koja je jedno koncertno glazbeno cudo i koju utivo nisu izveli dvadeset godina.
Svirali su stvari koje nisu od pet pa preko petnaest godina i uklopljene sa novim pjesmama s novog albuma koji ce pocetkom slijedece godine 'vani' ovo je stvarno izvanredna slavljenicka turneja.
Posebno je emotivno bilo na The Spirit Carries On, posvecenoj Mike Portnoyevoj sestri koja je preminula tik pred izlazak benda na zagrebacku pozornicu i nije normalno kako je taj covjek vrhunski profesionalno odradio taj show...
A tekst te pjesme stvarno je emotivan i dubok sam po sebi.
I publika je uzvratila jakom emocijom, zborno pjevajuci;
If I die tomorrow
I'd be all right
Because I believe
That after we're gone
The spirit carries on
Tako da se stvarno Mike zahvalio auditoriju od srca na podrsci u tom teskom trenutku i dirljivo je zaista bilo vidjeti kako se Petrucci popeo iza seta bubnja i cijeli solo svirao s Mikeom te kako su se uplakani grlili.
Zbilja nesvakidasnja scena.
Dakle, da rezimiram, koncertni, zagrebacki listopad je iza nas, i tesko ce ikad vise u mom zivotu biti ovakav glazbeni deseti mjesec.
Kako sam vec kazao, necu su uopce baviti 'zadacom' najboljeg ovogodisnjeg koncerta za kojeg mirne duse mogu staviti i ovaj spektakl Dream Theatera a nisam im fan, vec cu mirno i 'natanane' uzivati u uspomeni na sve njih i svaki tako razlicit ponaosob.
Ovo smo odradili moj 'mali' stariji i ja caca sa iznimnim zadovoljstvom i ni slutili nismo da bi mogli dobiti ovakav koncert. A kako 'mali' skida sve od Pantere do Gary Moora, gledanje Petruccia uzivo bilo mu je golemo iskustvo. A nakon zavrsene glazbene za klavir, mozda mu se nakon Rudessove spektakularne svirke vrati ponovo pojacani interes i za taj iznimni instrument.
Kako mi je kazao na povratku kuci uz slusaonu u vozilu da bi bas i mogao ponovo sjesti pred piano, vec i samim tim ovaj koncert je bio posve izuzetan. |
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 09/11/2024 : 17:44:07
|
GUITAR WOLF
07 studeni 2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
どうもありがとう
Cetvrto ukazanje jet rokera iz dalekog Japana koje predvodi neunistivi Seiji, u Hrvatskoj, i moje prvo hodocasce na iste.
Odmah da napomenem da sve one legende koje se prepricavaju poslije njihovih nastupa a koje sam slusao njemo pod punom paznjom cesto i ne vjerujuci svemu, nisu me pripremile na ono sto sam dobio njihovim koncertom. I vidio, (najprije vidio), pa tek onda cuo, a naposlijetku u konacnici i dozivio.
Kao zaista stari i iskusni pohadac koncerata, kojeg je zaista tesko iznenaditi i impresionirati, odmah ovdje priznajem da u zivotu ovakvo sto nisam vidio!
Tesko je iole ovo prenjeti rijecima, bar priblizno, jer ovakvo se sto samo moze osjetiti uzivo. A rijec uzivo, definitivno opisuje ovaj bend. Zapravo, uzivo se ovakvo sto jedino i moze dozivjeti a onda poslije obaviti razgovor sam sa svojom percepcijom i donjeti neki, bar donekle realan sud.
I ne pretjerujem uopce.
Ja sam sretan covjek jer sam cuvene, velike i jedinstvene The Ramones odgledao uzivo. I ako mi taj davni koncert danas vec iz labirinta proslosti, nije medu najboljima a ono sigurno jest medu najdrazima.
Guitar Wolf su im ne samo glazbom i ritmikom, energijom i dinamikom veoma blizu, vec su i vizualno jako nalik naslijedu legendarnog benda iz New Yorka.
A nisu im nista ukrali, jednostavno su isti đir samo puno, puno ludi o cemu cu kasnije. Cak i kad koriste ono jednako legendarno one, two, three nije u pitanju plagiranje jer im savrseno stoji, kao da je bas njihovo.
Ja sam nadalje presretan covjek jer sam uzivo hodocastio na The Stooges, Sex Pistols, Jona Spencera & Blues Explosion, The Sonics, Mudhoney, Supersuckers, Henrya Rollinsa da nabrojim samo neke eksplozivne bendove, i ne pisem ovo da se pravim vazan, vec ih je potrebno nabrojiti zato sto su Guitar Wolf sve to skupa!
I opet ne pretjerujem. Susta je istina. Pa tko ce povjerovati, ok, a ako ne, opet dobro. Uglavnom, covjek ne moze vjerovati sto mu se odvija ispred ociju, mozda i jos vise negoli sto mu ulazi kroz cekic, nakovanj, stremen i puznicu u uhu.
Takav, u pravom smislu rijeci Show, koji Guitar Wolf izvode nikad nisam ni slutio da moze postojati. Znoj kojeg oni na koncertu izgube valjda se mjeri u litrama, a divlja energija koja ne jenjava tokom cijelog nastupa valjda kad bi se ukrotila i kanalizirala u kilovate, napojila bi omanji gradic elektricnom energijom.
Znaci, ovaj opako ubojit trio, bubanj bas i gitara, sveto trojstvo Rocken Rolla, u kojem osim glavnog vokala Seijia i druga dva aktera pjevaju pozadinske vokale, ne pauzira ni na par sekundi, vec doslovno przi. Vjerujte, 'prziona' je prava opisna rijec za ove rifove i tutnjavu.
Rekao bi i ponovit cu, nisam nikad u zivotu do sad vidio ni cuo dosljedniji bend uzivo. I nikakva me prica od prije ljudi koje cijenim nije nimalo na ovo pripremila.
Dosljednost je zaista prava i tocna rijec.
A to je i odlika Japanaca.
Ne samo u glazbi. Mene je oduvijek fascinirala ta zemlja i kroz stivo i film te usmenu predaju i s velikim sam interesom upijao sve o njoj. Sve dok konacno nisam i sam nogom stupio na taj otok. I da ne duzim i ne 'pilam' prevec, jednostavno sam ostao fasciniran njima i njihovom drzavom. Jos i vise, negoli prije kroz predaju jer sam to sve i sam tamo osjetio, tu misticnost i razlicitost, to bogatstvo mirisa i boja, tu atmosferu. Tu mi je potpuno dosla do svijesti ta njihova doslovnost. Cega se dohvate, nema dalje. Bilo da je u pitanju nevjerovatna sklonost mangama, (ne biste vjerovali tim scenama u metrou gdje skoro svi citaju mange), bilo da igraju nogomet, (sjetim se uvijek one utakmice na SPu s nama), bilo da je u pitanju kasnjenje vlaka od pola minute za sto se daje ostavka a nerijetko i zivot harakirijem. Cega se god dotaknu dosljedni su do bola. Da ne spominjem i ratne situacije prikazane kroz knjige i film, a gdje je ta dosljednost dovedena do ekstrema...
Strasno su dosljedni. Takav je i Guitar Wolf bend iz Nagasakija. Doslovno dosljedni Rock and Rollu, Punku, 'garazi' i nisu bez veze sebe prozvali Jet Rock bendom.
Pri samom izlasku na pozornicu i eksanjem po 'po litre pive' prije prve pjesme imao sam osjecaj da slijedi rasturanje, a nakon izvedene Jet Satisfection cinilo mi se da sam u paklu. Ali ziv, zdrav, odusevljen, razdragan i nasmjesen od uha do uha. Kolicina energije je nevjerovatna. Nerazumna. Pjesme se redaju svaka slijedeca bjesnija od one prije. Zvuk je frenetican ali odlican a ljudi u dobro popunjenom Vintageu kao da nemaju vremena od silovitosti uragana sa pozornice reagirati. 'Caga' se ali kao da kasnimo za zvukom. Kao da su Guitar Wolf ubrzaniji od nas poput neceg slicnog u epizodi Martija Misterije, Vrijeme 0 sa Mister Jinxom.
U onim malim pauzicama Seiji nas vristeci poziva na uzasno krnjem engleskom jeziku da bi naprasno presao na japanski kojeg smo cak i bolje razumjeli.
Razumijem samo ono; jen dva tri, i povremeno 'kroacijaaaa'...
I kad mislite da ne moze lude, basist Gotz jednako 'lud' side kick Seijia, stavlja cijeli mikrofon u usta i baca se u publiku! Skoro pada na beton od usporene reakcije zabezeknutih posjetitelja koji ga uspjevaju nekako odrzati nad glavama a on 'pliva' po Vintageu cijelim prostorom vrteci se oko nosecih stupova a kabel se vuce za njim i mikrofonom u ustima!! I to traje i traje neko vrijeme popraceno jos vecom grmljavinom sa bine.
Na red dolaze obrade, Cohrama, MC5 i Linka Wraya, ali prepoznajete ih samo u natruhama jer su cudovisno ubrzane, 'izguzvane' u 'sapama' Guitar Wolfa. Prepoznaje se samo ono; there ain't no cure for the summertime blues. A i to na totalno suludom engleskom.
A i inace svom ovom ludulu i freneticnosti, japanski jezik u pjesmama samo nadodaje stih necega totalno drugacijeg od drugih, ako je u moguce uopce biti drugaciji od ovog.
I kad pomislite, dobro to je to, nema dalje, preludi su...prevarite se.
Ima jos ludeg od preludog!
Prije pjesme All Night at Butobasse!!, kompletan set bubnja se ekspresno u minuti, premjesta sa pozornice na betonski pod Vintagea i bubnjar Takuro prasi po setu usred publike. Usred nas, 30 centimetara od mene.
Nikada nista ne snimam, pamtim kao Orka kut ubojica i sve zapisujem u svojim 'mozdanima' za vjecnost ali ovo sam morao snimiti. Napravio sam cetiri jaka videa, jer sam jednostavno morao. Ovakvo sto necu vise nikad vidjeti...
Na zadnje dvije pjesme i Gotz silazi u publiku i sad 66 % Guitar Wolfa svira medu nama. I to kako svira...
Znoj doslovno prsti po publici koja i dira instrumente, tuce po cinelama, ne moze vjerovati sto je ovo...
I onda bum, tres kraj. Jednostavno gotovo. Muk. Svrsetak.
A sto bi i trebalo poslije ovakvog kocerta, cuda nevidenog... clear cut, jednostavno stop nakon freneticne voznje od sat i nesto, ali s osjecajem da su svirali cijelu vjecnost...
Neki su ovo prije negoli sam ih i sam vidio nazivali i cirkusom, ali ne, nisu to niposto. Kiss su Rock cirkus, cirkus jednako kao i Moira Orfei. Guitar Wolf su stav i stil zivota.
Jednostavno, dosljedni!
Odusevljenje auditorija nakon koncerta mi nesumnjivo daje nadu da ce u slijedecem posjetu Europi opet biti i u Zagrebu a to se niposto nece propustiti. Dapace napravit cu im reklamu ovdje po Splitu s gustom.
Ne da sam rijetko kad ovako odusevljen koncertom, vec, kazem vam, nikad ovako sto vidio, cuo i dozivio.
Ekstremno iskustvo Rock and Rolla! I onda pricamo o slusanju albuma kuci...svaka cast, i sve 5, ali koncerti su ne mjerilo vec zivot, a kamoli ovakvi, dosljedni u punom smislu!
I zato oni idiogrami s pocetka teksta a koji znace; Domo arigato! To jest; hvala vam!
Sad mi je jos vise zao sto ih nisam i prije gledao. Ali Japanci su to. Zilavi i dugovjecni. Sam Seiji ima 61 a lici na mladica od 20. Vratit ce se oni u Zagreb po peti put, a do tada cu raditi na regrutiranju novih i drugih hodocasnika. Ovakvom koncertu svaki pravi rocker mora svijedociti u svom zivotu!
Ako su Ramonesi bili Blitzkrieg uzivo onomad, ovi su Banzai!
I zbog toga, jos jednom; fala in! Seiji i drustvo. Fala in! Guitar Wolf!
Cekamo vas opet. Zeljno. A i zasluzuli smo...
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
igor23
New Member
Croatia
257 Posts
Member since 03/03/2020 |
Posted - 09/11/2024 : 18:05:21
|
Odlično !!quote:
Originally posted by ivanl
GUITAR WOLF
07 studeni 2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
どうもありがとう
Cetvrto ukazanje jet rokera iz dalekog Japana koje predvodi neunistivi Seiji, u Hrvatskoj, i moje prvo hodocasce na iste.
Odmah da napomenem da sve one legende koje se prepricavaju poslije njihovih nastupa a koje sam slusao njemo pod punom paznjom cesto i ne vjerujuci svemu, nisu me pripremile na ono sto sam dobio njihovim koncertom. I vidio, (najprije vidio), pa tek onda cuo, a naposlijetku u konacnici i dozivio.
Kao zaista stari i iskusni pohadac koncerata, kojeg je zaista tesko iznenaditi i impresionirati, odmah ovdje priznajem da u zivotu ovakvo sto nisam vidio!
Tesko je iole ovo prenjeti rijecima, bar priblizno, jer ovakvo se sto samo moze osjetiti uzivo. A rijec uzivo, definitivno opisuje ovaj bend. Zapravo, uzivo se ovakvo sto jedino i moze dozivjeti a onda poslije obaviti razgovor sam sa svojom percepcijom i donjeti neki, bar donekle realan sud.
I ne pretjerujem uopce.
Ja sam sretan covjek jer sam cuvene, velike i jedinstvene The Ramones odgledao uzivo. I ako mi taj davni koncert danas vec iz labirinta proslosti, nije medu najboljima a ono sigurno jest medu najdrazima.
Guitar Wolf su im ne samo glazbom i ritmikom, energijom i dinamikom veoma blizu, vec su i vizualno jako nalik naslijedu legendarnog benda iz New Yorka.
A nisu im nista ukrali, jednostavno su isti đir samo puno, puno ludi o cemu cu kasnije. Cak i kad koriste ono jednako legendarno one, two, three nije u pitanju plagiranje jer im savrseno stoji, kao da je bas njihovo.
Ja sam nadalje presretan covjek jer sam uzivo hodocastio na The Stooges, Sex Pistols, Jona Spencera & Blues Explosion, The Sonics, Mudhoney, Supersuckers, Henrya Rollinsa da nabrojim samo neke eksplozivne bendove, i ne pisem ovo da se pravim vazan, vec ih je potrebno nabrojiti zato sto su Guitar Wolf sve to skupa!
I opet ne pretjerujem. Susta je istina. Pa tko ce povjerovati, ok, a ako ne, opet dobro. Uglavnom, covjek ne moze vjerovati sto mu se odvija ispred ociju, mozda i jos vise negoli sto mu ulazi kroz cekic, nakovanj, stremen i puznicu u uhu.
Takav, u pravom smislu rijeci Show, koji Guitar Wolf izvode nikad nisam ni slutio da moze postojati. Znoj kojeg oni na koncertu izgube valjda se mjeri u litrama, a divlja energija koja ne jenjava tokom cijelog nastupa valjda kad bi se ukrotila i kanalizirala u kilovate, napojila bi omanji gradic elektricnom energijom.
Znaci, ovaj opako ubojit trio, bubanj bas i gitara, sveto trojstvo Rocken Rolla, u kojem osim glavnog vokala Seijia i druga dva aktera pjevaju pozadinske vokale, ne pauzira ni na par sekundi, vec doslovno przi. Vjerujte, 'prziona' je prava opisna rijec za ove rifove i tutnjavu.
Rekao bi i ponovit cu, nisam nikad u zivotu do sad vidio ni cuo dosljedniji bend uzivo. I nikakva me prica od prije ljudi koje cijenim nije nimalo na ovo pripremila.
Dosljednost je zaista prava i tocna rijec.
A to je i odlika Japanaca.
Ne samo u glazbi. Mene je oduvijek fascinirala ta zemlja i kroz stivo i film te usmenu predaju i s velikim sam interesom upijao sve o njoj. Sve dok konacno nisam i sam nogom stupio na taj otok. I da ne duzim i ne 'pilam' prevec, jednostavno sam ostao fasciniran njima i njihovom drzavom. Jos i vise, negoli prije kroz predaju jer sam to sve i sam tamo osjetio, tu misticnost i razlicitost, to bogatstvo mirisa i boja, tu atmosferu. Tu mi je potpuno dosla do svijesti ta njihova doslovnost. Cega se dohvate, nema dalje. Bilo da je u pitanju nevjerovatna sklonost mangama, (ne biste vjerovali tim scenama u metrou gdje skoro svi citaju mange), bilo da igraju nogomet, (sjetim se uvijek one utakmice na SPu s nama), bilo da je u pitanju kasnjenje vlaka od pola minute za sto se daje ostavka a nerijetko i zivot harakirijem. Cega se god dotaknu dosljedni su do bola. Da ne spominjem i ratne situacije prikazane kroz knjige i film, a gdje je ta dosljednost dovedena do ekstrema...
Strasno su dosljedni. Takav je i Guitar Wolf bend iz Nagasakija. Doslovno dosljedni Rock and Rollu, Punku, 'garazi' i nisu bez veze sebe prozvali Jet Rock bendom.
Pri samom izlasku na pozornicu i eksanjem po 'po litre pive' prije prve pjesme imao sam osjecaj da slijedi rasturanje, a nakon izvedene Jet Satisfection cinilo mi se da sam u paklu. Ali ziv, zdrav, odusevljen, razdragan i nasmjesen od uha do uha. Kolicina energije je nevjerovatna. Nerazumna. Pjesme se redaju svaka slijedeca bjesnija od one prije. Zvuk je frenetican ali odlican a ljudi u dobro popunjenom Vintageu kao da nemaju vremena od silovitosti uragana sa pozornice reagirati. 'Caga' se ali kao da kasnimo za zvukom. Kao da su Guitar Wolf ubrzaniji od nas poput neceg slicnog u epizodi Martija Misterije, Vrijeme 0 sa Mister Jinxom.
U onim malim pauzicama Seiji nas vristeci poziva na uzasno krnjem engleskom jeziku da bi naprasno presao na japanski kojeg smo cak i bolje razumjeli.
Razumijem samo ono; jen dva tri, i povremeno 'kroacijaaaa'...
I kad mislite da ne moze lude, basist Gotz jednako 'lud' side kick Seijia, stavlja cijeli mikrofon u usta i baca se u publiku! Skoro pada na beton od usporene reakcije zabezeknutih posjetitelja koji ga uspjevaju nekako odrzati nad glavama a on 'pliva' po Vintageu cijelim prostorom vrteci se oko nosecih stupova a kabel se vuce za njim i mikrofonom u ustima!! I to traje i traje neko vrijeme popraceno jos vecom grmljavinom sa bine.
Na red dolaze obrade, Cohrama, MC5 i Linka Wraya, ali prepoznajete ih samo u natruhama jer su cudovisno ubrzane, 'izguzvane' u 'sapama' Guitar Wolfa. Prepoznaje se samo ono; there ain't no cure for the summertime blues. A i to na totalno suludom engleskom.
A i inace svom ovom ludulu i freneticnosti, japanski jezik u pjesmama samo nadodaje stih necega totalno drugacijeg od drugih, ako je u moguce uopce biti drugaciji od ovog.
I kad pomislite, dobro to je to, nema dalje, preludi su...prevarite se.
Ima jos ludeg od preludog!
Prije pjesme All Night at Butobasse!!, kompletan set bubnja se ekspresno u minuti, premjesta sa pozornice na betonski pod Vintagea i bubnjar Takuro prasi po setu usred publike. Usred nas, 30 centimetara od mene.
Nikada nista ne snimam, pamtim kao Orka kut ubojica i sve zapisujem u svojim 'mozdanima' za vjecnost ali ovo sam morao snimiti. Napravio sam cetiri jaka videa, jer sam jednostavno morao. Ovakvo sto necu vise nikad vidjeti...
Na zadnje dvije pjesme i Gotz silazi u publiku i sad 66 % Guitar Wolfa svira medu nama. I to kako svira...
Znoj doslovno prsti po publici koja i dira instrumente, tuce po cinelama, ne moze vjerovati sto je ovo...
I onda bum, tres kraj. Jednostavno gotovo. Muk. Svrsetak.
A sto bi i trebalo poslije ovakvog kocerta, cuda nevidenog... clear cut, jednostavno stop nakon freneticne voznje od sat i nesto, ali s osjecajem da su svirali cijelu vjecnost...
Neki su ovo prije negoli sam ih i sam vidio nazivali i cirkusom, ali ne, nisu to niposto. Kiss su Rock cirkus, cirkus jednako kao i Moira Orfei. Guitar Wolf su stav i stil zivota.
Jednostavno, dosljedni!
Odusevljenje auditorija nakon koncerta mi nesumnjivo daje nadu da ce u slijedecem posjetu Europi opet biti i u Zagrebu a to se niposto nece propustiti. Dapace napravit cu im reklamu ovdje po Splitu s gustom.
Ne da sam rijetko kad ovako odusevljen koncertom, vec, kazem vam, nikad ovako sto vidio, cuo i dozivio.
Ekstremno iskustvo Rock and Rolla! I onda pricamo o slusanju albuma kuci...svaka cast, i sve 5, ali koncerti su ne mjerilo vec zivot, a kamoli ovakvi, dosljedni u punom smislu!
I zato oni idiogrami s pocetka teksta a koji znace; Domo arigato! To jest; hvala vam!
Sad mi je jos vise zao sto ih nisam i prije gledao. Ali Japanci su to. Zilavi i dugovjecni. Sam Seiji ima 61 a lici na mladica od 20. Vratit ce se oni u Zagreb po peti put, a do tada cu raditi na regrutiranju novih i drugih hodocasnika. Ovakvom koncertu svaki pravi rocker mora svijedociti u svom zivotu!
Ako su Ramonesi bili Blitzkrieg uzivo onomad, ovi su Banzai!
I zbog toga, jos jednom; fala in! Seiji i drustvo. Fala in! Guitar Wolf!
Cekamo vas opet. Zeljno. A i zasluzuli smo...
|
https://www.youtube.com/watch?v=OVAA9Ov-z0k |
|
|
|
NESVRSTANI
Advanced Member
Croatia
10236 Posts
Member since 08/02/2006 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 11/11/2024 : 21:32:23
|
PARTIBREJKERS
09.11.2024.
Porat, Split
Da ne pisem, i ne duzim na dugo i siroko, preopsirno...sasvim je nepotrebno jer se sve zna!
A da se i dotaknem ove dobre baze; Srbi sinoc bombardirali Split, parafraziracu meni najdrazu i najbolju krilaticu istocnih susjeda; Svetsko a nase!
Dakle; Srbi, a nasi!
I to kako nasi, od osamdesetstdruge...
Ja vise jednostavno ne pratim koliko sam ih puta odgledao. Zadar, Dobova, Zagreb, Sinj, Šibenik, u Splitu bit ce vise od 15 puta...
Nikad dosta Partibrejkersa! Nikad!
Pa ja bi njih doma odveo na moje de luxe, posebne i nadaleko poznate gradele. Od srca. I na demizanu vina...
Savrseni. Jednostavni. Iskreni.
U najtezim trenutcima srpske agresije na Hrvatsku, glasni, jasni, iskreni i posteni, te pravi. To im se nikad ne zaboravlja! Uvijek na strani pravde, na strani slobode.
Najbolji Rock and Roll bend na svjetu!
A kako internet sve pamti, nek upamti i ovo sto cu pri punoj svijesti ovdje napisati; bolji i od Rolling Stonesa!
Eto.
A takav je bio i ovaj koncert. I zna se; bit ce i slijedeci. I svaki drugi iza.
I nema se tu sto nabrajati pjesme i opisivati atmosferu, tehnikalije, glazbenu vjestinu...
Jedni i jedini, zauvijek; PARTIBREJKERS!
Svaki put famozni. I kad sam ih gledao kao predgrupu Motorheadu prije stoljeca sedmog, i kao predgrupu Billy Idolu, i po raznoraznim rupama i spelunkama diljem zemlje, uvijek sjajni. A ova postava koja se ustalila bit ce sad i dvadeset godina rastura Rock 'n Roll.
Svetski a nasi!
Srbi a nasi!
Dodite nam opet,i dolazite nam stalno. Nema za prave i istinske rokere, velike reke!
A ono Canetovo; Rock and Roll je vecan, dok su mu deca verna na tom putu, nikad nije bilo tocnije. I u ova sugava vremena sad, pogotovo, vise nego ikad...
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
BeaGea
Advanced Member
3539 Posts
Member since 29/04/2020 |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 22/11/2024 : 05:07:36
|
FULL TONE GENERATOR
20 studeni 2024.
Dva Osam, Zagreb
Ono sto je pocelo kao jamanje, bolje kazati rock zajebancija Andya Fernanda na dalekim plazama Melbournea u Australiji postao je projekt Branta Bjorka u pustinji Kalifornije, USA. Naime, velikom, svestranom i svugdje prisutnom Brant Bjorku ta se zajebancija toliko svidjela da je Andyu i njegovom kompanjonu Bradu Youngu odlucio odsvirati bubnjeve te to odradeno jamanje pretvoriti u album prvjenac kojeg ce i producirati. Debitantski album nazvali su Walley of the Universe te se projekt i spomenuta zajebancija pretvorio u punokrvni stoner rock bend Full Tone Generator.
A zna se sto se dogodi kad magicna ruka Branta Bjorka dotakne nesto...
Bilo da drzi palice bubnja, gitaru, mikrofon, bilo olovku kojom pise stihove ili samo prebire po 'botunima' u studiju.
Svaki put to bude jedno puno, smisleno, jako to jest mocno glazbeno cudo!
I taj i takav nastali bend, koji je iznikao iz dvije pustinje sa dva kontinenta, koji je poslije prvog albuma, i jake koncertne aktivnosti po Texasu i ostatku sjeverne Amerike, suradivao sa nista manje jakom zvijezdom Nickom Oliveriem, o kojem ne treba trositi rijeci, snimaju drugi album ove godine, Refuge of Sinners, i na turnejici po Europi posjecuju i Zagreb!
Mislim da svakom rockeru sladokuscu uvodni tekst moze biti samo takav mamac za odlazak na ovaj nicim izazvan posjet nasoj zemlji i u stvari jedan izvanredan koncert...
Barem sam ja tako mislio. Jer u stvari nikakvog teksta nije ni bilo, kao ni iole odradene reklame. Bar ne pristojne i bar ne toliko dostatne koliko ovaj bend to zasluzuje.
I tako se dogodilo to sto se dogodilo.
Naime u kuci na Tuskancu, tom elitnom zagrebackom kvartu, na adresi Jabukovac 28, mjestu negdasnje cuvene i nikad zaboravljene i nikad dovoljno oplakane stare Jabuke, publiku na ovom savrsenom i mocnom bendu cinulo je nas 35 ukljucujuci konobarice, osoblje, predgrupu i rodake predgrupe.
E da.
Porazno. I tuzno za Zagreb.
Naime, bilo bi nas jos i manje, da nisu svirali neki momci iz Zagreba, Moxie 8, na koje su dosli njihovi prijatelji i rodbina.
Moxie 8, (nazalost nisam stigao na sami pocetak i vjerovatno sam izgubio par njihovih pjesama jer predaleko je Tuskanac od Spinuta), je solidan rock kvintet iz Zagreba ciju zanimljivost cine tri gitare u bendu. To nisam odavno vidio. Iako, ruku na srce, jedna je cak i prevec, jer dvoje sviraju totalno isti ton ili sa malo razlike. Vjerovatno se nisu htjeli oboje ostaviti ritma pa su eto, ostali na tri gitare. Dvoje s poduzim, prorijedenim masnim kosama podsjetilo me je na davno zaboravljeni njemacki bend Selig, kojeg sam svojevremeno prilicno slusao u devedesetima. A osim tih karakteristicnih masnih 'frizura' tu su negdje i glazbeno. Rekao bih korektno, iako su Selig imali ono nesto, to Moxiu s osmicom nedostaje i mogu reci vec je puno puta videno. No neka sviraju i nek se trude, ne smetaju nikome.
Tokom te uvodne svirke, uz par pivica evocirao sam uspomene u ovom nekad toliko poznatom i legendarnom prostoru. Dugo tu nisam bio. Mislim zadnji put prije pet godina na Erotic Biljana i njegove hereticse dok je to jos uvijek bila Jabuka, sa 'jabucarima' i gomilom njihovih fotografija po zidovima.
To sad vise nije to.
Nema onu vibru. Onaj stari stih. Emociju.
Moram kazati, izgledalo mi je na pravu pravcatu 'rupu'. Rupcagu, pace. Izgleda da su unutra ostali samo duhovi nekih starih vremena koji cak ni nemaju vise dovoljno snage da te scepaju za vrat.
Tuzno mi je bilo to sve promatrati. Sjetio sam se jednog davnog Let 3 koncerta iz 1994e kad su promovirali Peace, i nisi mogao mrdnuti od mase ljudi unutra. Raspasoj. Ludnica je bila. Vrata zatvorena jer je jos jedna tolika masa ostala vani. Let 3 u najvecoj moci...
Eh uspomene, uspomene...
Ok, necu o ovom legendarnom prostoru, drugi su i previse o tom pisali, jebiga, nek makar radi i postoji jos uvijek pa makar i pod drugim imenom.
Bilo kako bilo imali smo cast biti svjedoci Full Tone Generatoru. Nas sacica.
Momci koji su se prie svirke i muvali po klubu izrazito su prijazni a i kako ne bi bili kad nas je bilo toliko malo. Dapace, nedostatak publike nije ih razocarao, bili su ljubazni sa svima koji su s njima htjeli popricati. Nonsalantno su pili pivo i druzili se sa ekipom kao da su i oni dosli na neciju svirku.
Zapalo mi je za oko da su sami sebi placali pica, sto smatram velikim propustom kluba. Bas neobicno...
Jednom kad su se popeli na stage, a vec sam rekao, sad mi ta ista pozornica slici na rupcagu, protresli su kompletne temelje bivse Jabuke vec uvodnom Juan Carlos pjesmom. Mocan bend. Vidi se potpis Branta Bjorka. Sjajne, mocne stvari redale su se u nizu i Andy sa sidekickovima je bio izrazito dobro raspolozen. Pomislih, kako je kad ispred sebe imaju pravu publiku a ne nas sacicu. U jednom trenutku je i uzviknuo; koja ludo jebena vecer srijedom!
Iskoristio sam ovu nesvakidasnju sitiuaciju, totalne bliskosti sa bendom, na udaljenosti od metra i s gustom se prepustio svakoj noti. Predobro. Pa kakva interakcija je to bila... bilo da sviraju tise bluesom nadahnte stvari, bilo da valjaju stijene mocnim i masnim zvukom uz kojeg i vidite zasto se to naziva stoner. A kad smo vec kod toga, nevjerovatna je kolicina dima bila unutra od te sacice ljudi. Izisao sam poslije koncerta u hladnu noc i cinio sam se sam sebi kao prsut koji se dimio na bukovini. Nadimili su me obicnim i neobicnim cigarama. Ove druge uopce nisu zaostajale kolicinom onim prvima, 'normalnima'.
Svirali su i dvije prilicno histericne, brze, punk stvari, Without a Sound i If You Want Me, koje su radili sa Olivariem. A basist i ima bas njegov stil sviranja. Ali prvenstveno mi se cinilo da sam ponovo na koncertu Brank Bjork tria, (samo malo manje mocnijima), koji su nas posjetili prije par mjeseci. A to je izrazito veliki kompliment s moje strane.
Do zavrsne, zadnje izrazito rockerske Let the Good Time Roll, vrijeme je zaista proteklo ne dobro vec odlicno. Iako samo sat vremena, (a i sto bi se htjelo za 12 Eura i ispred 30 ljudi), nije mi izgledalo kratko, vec naprotiv, odlicno i bas mocno. Intezivno.
Ne znam koliko inace sviraju, ali ova set lista mi je bas bila odlicna. Uostalom dosao sam im na koncert kroz kisu i nevrijeme, kroz pravu snijeznu mecavu kroz Liku. 'Samo' radi njih. Ljuto me je interesiralo kako zvuce uzivo, i isplatio mi se taj put u potpunosti kroz gadno nevrijeme.
Prije odlaska sam i 'procakulao' sa Andyem i ekipom na verandi kluba, i kako izrazito volim Australiju, najomiljeniju mi destinaciju poslije Hrvatske, a i potkovan sam njihovim radom, momci su mi odusevljeno poklonili majicu sa turnejom, kad su culi odakle sam i kako sam dosao, i koju sam zahvalno prihvatio. Srdacno sam se oprostio od njih i zahvalio im na odlicnom koncertu uz izvinjenje sto je Zagreb podbacio tu vecer, ali nista im to nije smetalo. Izvrsno su bili raspolozeni.
Bas kao i ja nakon ovog neobicnog a vrhunskog koncerta dok sam se lagano spustao niz padinu, opustjelim, zimom nacetim Tuskancem, prepunim opalog lisca, pod blijedom mjesecinom prema gradu.
Krasna slika.
Sam sa svojim mislima u sad vec pravu zimsku zagrebacku tihu noc.
Ako nam ikad ponovo dodu, imate moju toplu preporuku za Full Tone Generator, sjajan primjer stonera za koje ce se jos cuti, a nas sacica ih je eto uhvatila na samom pocetku karijere, koja je, pa eto; prvo pa musko!
Provjerite! |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 22/11/2024 12:58:11 |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 26/11/2024 : 02:46:57
|
THE NECKS
23. studeni 2024.
Lauba, Zagreb
Idu me nesto australski sastavi i umjetnici ove godine uzivo, rekao bi. Nakon prosle srijede, evo i u subotu ponovo australskog benda u Zagrebu u potpuno rasprodanoj Laubi. Doduse potpuno opozitnog stila i nacina kojim percepiraju i izvode glazbu.
The Necks su u 50 najvaznijih australskih glazbenih produkta ikad, te meni srcu drage zemlje, i jedni od najvaznijih svijetskih jazz sastava uopce, za koje se kaze da ih bar jednom u zivotu svaki ljubitelj glazbe mora vidjeti. I cuti, naravno. Uzivo!
I na temelju tog postulata, te usmene predaje ljudi koji su ih u Zagrebu vec vidjeli i samo superlative mi prenjeli, odlucno sam zacementirao svoju odluku da mi ovaj put nece izbjeci njihov koncert.
Dakle, The Necks u Zagrebu cetvrti put! Drugi u godinu dana, a 15 godina prije toga je cijela vjecnost, koliko nam nisu dosli, od No jazz festivala koji su obiljezili i koji naporom i zeljom Mate Škugora ponovo zazivljava.
I sad bi trebalo nesto napisati o ovom sve samo ne konvecionalnom jazzu, i jednom potpuno drugacijem, rekao bi alternativnom pristupu tom pravcu glazbe i izvodenju uzivo, sto uopce nije laka zadaca...
Pa cu pokusati to staviti u metafore, jer mi se cini tako najbolje docarati ovo sto su nam odsvorala gospoda, sad vec u godinama; Chris Abrams, Tony Buck i Llyod Swanton koji su u ovoj nepromijenjenoj postavi cijelo vrijeme od davne 1987.
Dakle, The Necks su nas 'ukrcali' na svoju palubu i poveli nas na plovidbu, oceanom svoje glazbe a za koju nijedan meteorolog ne moze predviditi vremenske prilike kojima ona brodi, i koje cekaju putnike pa i samu posadu na tom putovanju...
Jer The Necks su posada, a ni oni sami ne znaju kako ce se putovanje odvijati i kojom rutom ce se ploviti. To se rijesava i odlucuje na licu mjesta, po samom putu.
Pocinje zapravo ni iz cega, po totalnoj 'kalmi bonaci', ravnom, zrcalnom povrsinom mora, bez daska vjetra. Tiho, lagano, doslovno niodkuda. Pogled je potpuno cist za 360°, doslovno mozete vidjeti zakrivljenje zemlje na jasnom dalekom horizontu.
I tako brodite, jedrite mirno, uljuljkani samo u zvuk pramca koji reze mirno more. Neko vrijeme...
Dok se more, skoro neprimjetno ne pocne dizati. Nemate osjecaj kad se to tocno dogodilo, kad se more namreskalo, kad je zakuhalo, a kad je pocelo vriti.
Prijelazi su nestvarni, od potpune gluhe mirnoce morske povrsine, do nevere za koju vam nije jasno od kud je i pogotovo kako je sad dosla tako naglo...
Doslovno tako.
U voznji od pedeset minuta, koliko traje plovidba kroz prvu kompoziciju The Necksa imate osjecaj da ste brodili od Hrvatske do Australije u svim mogucim uvjetima na oceanu. To vam prezentiraju bubanj, kontrabas i klavir na tom putovanju, sve faze i mjene prirodnih sila na jednoj dugoj navigaciji.
Prsti koji cupaju zvuk iz kontrabasa te plesu po tipkama klavira posebno su glazbeno cuvstvo nekog koncerta uopce na kojem sam bio, i price o auditoriju koji napusta njihove koncerte razjapljenih usta stoposto su tocne.
A sviranje bubnja tek, je sve samo ne sviranje. Na to sam posebno obracao paznju, a moram priznati da vas ono sto The Necks proizvodi uzivo, doslovno tjera da zazmurite, i otplovite nekamo prokleto daleko. Dapace, da zaspete i odsanjate...
Dakle, bubnjar, Buck, ja jednostavno ne znam sto je on to tocno radio. Zveckao, grebao, strugao, suskao, mlio...
Ovo je bio najnekonvencionalniji stil kojeg sam ikad vidio i cuo. Veze ja nemam kako je on to izveo posebnim palicama, metlicama i prirucnim orudima; zvoncima, cinelicama, nekim metalima i mislim cak loptama kojima je udarao kozu prelaza...
Malo je reci da je to totalno neuobicajeno i nadasve cudno, a dalo je nevjerovatnu podlogu i potporu ovoj drugoj dvojici na rekao bih, 'normalnim' instrumentima.
Zapravo, krajnje je neobicno, (i meni dosad nevideno), da tri glazbenika ovako pletu, voze i stvaraju svaki svoju melodiju a da su u stvari jedno tkivo i jedno tkanje cijele njihove glazbe u konacnici.
To je bila nadasve krajnje neobicna, duga glazbena plovidba, prava zvukovna avantura.
A tek prva kompozicija!
Jer The Necks tako uvijek rade. Imaju dva cina svojih koncerata. Dvije duge kompozicije. I negdje sam procitao da oni ustvari uvijek sviraju iste kompozicije samo svaki put drugaciju! I to bi zaista moglo stati kao fakt. Volio bi da sam bio u Vintageu prosle godine pa da mogu usporediti, ali ono sto sam slusao od njih po drugim koncertima u drugim gradovima, na snimkama, daje za istinu takvoj formulaciji.
Dakle, nakon 50 minuta, ide pauza do drugog cina. Ovdje moram kazati da publika nije ni zucnula, ni pisnula tokom citavih 50 minuta sto je u perfektnoj akustici Laube s visokim plafonom izgledalo carobno da carobnije ne moze biti. Kristalno! A visoki trometarski prozori na ciglenom zidu iznad benda u polumraku, kroz koje se vidjelo blijedo svijetlo ulicne rasvjete i njihanje krosnje stabala vani davalo je posebnu bajkovitu sliku.
I onda drugi dio. Takoder od 50 minuta.
Ako sam upotrebio metaforu plovidbe broda morem za prvi cin, u drugom cu reci da smo se ukrcali u brod, ali svemirski!
I to prva stanica; Lauba, druga; Mjesec, treca; Jupiter, cetvrta; kraj svijeta, a peta; kad umres pa sutra ujutro...
Eto kako je bilo!
Nevjerovatan koncert! A ja se nadam da sam ovim opisom bar malcice docarao tu glazbenu avanturu i to glazbeno putovanje od jedne veceri. A i cini mi se da ne bi trebalo ovo konzumirati previse, opasno bi bilo. Ko zna gdje te to moze odvesti...
Ne treba pretjerivati s ovakvim osjetilnim senzacijama. Ne mozes znati gdje ces zavrsiti...
Za sad je dovoljno. I trebalo mi je malo, da sve to sjedne pa da napisen nesto, da pokusan tu glazbu srociti u neke rijeci.
Odvozio sam dakle, to daleko putovanje s njima, dosao evo sebi, (vratio se) i sad ostaju emocije i uspomene.
Cudne, drugacije od iceg do sada videnog i odslusanog, i to takvo snazno cuvstvo je malo tesko za reci i opisati.
A sada idu i ostaju zaista prekrasne uspomene u vremenu koje dolazi, jer tesko da ce mi itko ovakvu glazbu vise podastrijeti. Osim njih samih opet, ako nam se vrate. A mogli bi. Izgleda da im se Zagreb svidio i ne treba opet proci petnaest godina do novog putovanja.
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15788 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 03/12/2024 : 01:20:46
|
HUGO RACE & MICHELANGELO RUSSO
prvog prosinca 2024.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Ima tome odavno, dapace, cak i puno, prevec godina da sam se zakacio na sve sto prode kroz centar za odgoj i obrazovanje; Nick Cave.
Mislim da je ako se tocno sjecam, a eto znam da pamtim sve kao Orka, kit ubojica to pocelo sa Barry Adamsonom. Bilo je to onih nesretnih davnih ratnih devedesetih kad sam ga cuo van Seedsa. Da mu sad ne navodim sve te albume, nije ovdje striktno o njemu rijec.
I onda sam poceo siriti vidike, bolje reci upijati radove svih ostalih Nick Caveovih sidekickova. Sva ostala djela njegovih vilenjaka i vjestaca.
U prvom redu Blixe Bargelda, kao mislim ako ne najpoznatijeg, a ono sigurno najeksponiranijeg.
Pa onda Micka Harvya, Warena Ellisa, Jima Sclavunusa i sve i svakakve njihove bendove i projekte sve do radova pokojnog Conway Savagea. Da ih sve ne nabrajam nije bas ni o njima rijec.
I sve tako dok nisam otkrio cisti zlatni rudnik, Crime and City Solution, Simona Bonneya, koji nema izravnog doticaja sa Nick Caveom, osim sto je radio sa ljudima s kojim je i on radio i sto je zapravo on, Nick Cave before Nick Cave, a sto mu je tako tocno moj prijatelj Fabi i kazao na proslom koncertu, a na sto se Bonney kiselo nasmijao. Jer on eto prodaje 500 ulaznica,a Cave 15 000. Ali ni o tome ovdje nije rijec.
Rijec je, evo o Hugu Raceu, gitaristu sa kompletnog prvog albuma Bed Seedsa, From Her to Eternety. Naime svaki gitarski zvuk tamo je njegov, uz i vec spominjanog Blixu.
Pa su cetiri pjesme njegove gitare sa treceg uratka Seedsa, Kicking Against Pricks.
Ako niste znali.
A dotakao se i albuma Tender Pray i Murder Ballads u suradnji sa Caveom. Glumili su zajedno i u istom, prvom filmu...
U meduvremenu je nastancao cetrdesetak albuma sto solo, sto sa The Wreckery, Hugo Race and Fatalist, Dirt Musicom, Hugo Race and True Spirit...i mnogima drugima sve do suradnje s taljanskim multi instrumentalistom, vizuelnim umjetnikom i performerom Michelangelom Russom sa kojim snima album njihovih videnja obrada velikog Johna Lee Hookera, a koje su plod jednog danonocnog sessiona u Berlinu. U studiju, (vidi bogati), Borisa Vilsdorfa iz Blixinih, Einstürzende Neubauten.
Ima vam se uglavnom, dragi moji, sto u opusu Huga Racea istraziti ako ste od volje. Poprilicno toga. Cetrdesetak godina vec ne miruje. Ima prste u dosta toga...
I ta dva umjetnika su nas posjetila u nedjelju na svojoj turneji po Europi. Gdje drugdje, negoli u Vintageu, tom prostoru koji postaje sve drazi i sve bitniji mojoj ekipici, i mojoj malenkosti evo sad vec u mjesecu dvanaestog im rodendana.
Unutra, (brojao sam), nas 40.
Vintage sablasno prazan.
Ali svojom carobnom glazbom Race i Russo su uspjeli retro tvornicki prostor Vitagea, (a tvornica i jest nekad bila), pretvoriti u jedan nevjerovatno intimni prostor, gdje se nas cetrdeset osjecalo kao da smo gosti u nekom privatnom salonu, na nekoj izvanredno dobroj i ugodnoj privatnoj zabavi ljubaznog domacina, a ne na javnom koncertu.
Russo na usnoj harmonici i na masini za proizvodnju sintetickih ali zacudo dusi toplog zvukovlja koje se radalo, zivjelo i umiralo tijekom cijelog koncerta, a Race naravno na gitari i mikrofonu.
Nisam htio provjeravati po internetu dolaze li sami, njih dvoje ili sa bendom i zivim bubnjem, ostavio sam to sebi kao iznenadenje, i iako sam se potajno nadao punokrvnoj svirci rock benda, nisam se nimalo razocarao vidjevsi samo dva mikrofona sa pojacalima na pozornici Vintagea.
Nije ni trebalo biti ikakve sumnje za bilo kakvo uprizorenje i izvodenje glazbe Huga Racea, jer on u svim svojim inkarnacijama isporucuje fantasticnu atmosferu a tako je i bilo u nedjelju ispred malobrojnog gledateljstva, a mozda i jos bolje bas zbog toga. Imali smo srecu.
Naime njih dvoje sviraju cca sat i pol, a ovdje su krajem proslog vikenda ostali na stageu skoro puna dva sata.
Tome je kumovao i moj prika Fabi koji je Raceu dok se pokusao povuci nakon sat vremena svirke u garderobu, rekao da se to tako ne radi i da ima tu nas koji smo odvozili 400 km da ga vidimo, sto je Huga bas zainteresiralo i bacilo ga u jednu zivu raspravu. Naime prodiskutirao je s Fabijem, javno, njegov glazbeni ukus i ostao paf kad mu je ovaj rekao da slusa cesto AC/DC, ali uglavnom Cavea a najvise Bonneya i Crime and City Solution. Te mu je Hugo posvetio pjesmu Until We Surrender za njega i ustvari za nas koji vozimo 400 kilometara do Zagreba i posebno za AC/DC! Bilo je bas spontano i zajebantski, ali i eto, jedna stvorena, uprizorena krasna uspomena. Bilo nam je drago. Gustali smo i smijali se. Kako i ne bi...
(Jebena steta, a moram se ovako izraziti jer drugog nacina nema, potpisanih LPa koji su ostali u Taxiu, i koji su sad postali tko zna cije vlasnistvo)
Izgubili smo ih.
Jbg, desi se nakon desetak Grifova.
Izvanredno ljubazni Race i Russo, poslije svirke bili su raspolozeni za casicu, (pa i dvije i tri), razgovora, slikanje te potpisivanje albuma.
A koncert, koji je unatoc malobrojnoj publici bio lisen nekakvog upadanja u krizu i zamku zbog toga, a po meni bas i zbog te intimne atmosfere ni iz cega je postao prvorazredna glazbena atrakcija. Dapace, stvorila se jedna nesputana interakcija njih dvojice i nas publike da sam rijetko takvo sto spontano dosad dozivio.
Neusiljeno. Prijateljski. Intimno.
Ispalo je da mi je ovo vec treci koncert nekog australskog kolektiva i umjetnika u samo deset dana, a ne mogu u niti jednoj mjernoj jedinici odluciti se sto mi je bilo bolje i draze iako su svo troje miljama stilski daleko jedno od drugog. (Full Tone Generator, The Necks i sad Hugo Race sa svojim pobocnikom, Taljanom) Krasno! Vrhunski!
Vec sam kazao, ide me ta Australija. Voli me, a i ja nju.
Ah ta daleka zemlja Australija. Poslije Hrvatske moja miljenica. A tek nakon ovakve glazbene impresije, (uz pomoc i Talijana Russa dakako), postaje mi jos milija ako je to ikako i moguce vise.
Kako rekoh Vintage nam postaje dnevni boravak, konobari nas prepoznaju i vole, a program i izvodaci koji tu sviraju, ovom klubu daju poziciju da je rame uz rame, bilo kakvom poznatom klubu iz kudikamo jacih metropola poput New Yorka, Berlina ili Londona. Sto je zaista nesvakidasnji i bome neocekivani uspjeh entuzijasta iz Vintage Industriala.
A kad pogledam sad unazad sto sam tu sve odgledao i odslusao ne mogu nego osjetiti ogromno i cisto zadovoljstvo u uspomeni na sve te dobre glazbenike i svirke te posebno, sve te drage ljude s kojim sam podjelio takve carobne trenutke. Ako to nije sreca, ne znam onda sto jest.
I mora ti biti iznimno drago sto si blagoslovljen takvom srecom. I nekako mi se cini da nema nikakve bojazni izazivati je jos malo. Pitati je za jos... vuci je za rukav. Grabiti i saku, na ponudeni prst. A to jednostavno znaci da jedva cekam, to jest da znam, da ce i iduci gosti Vintagea biti jednako izvrsni. Tako ti je to kad te razmaze. Tako to ide...
|
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 03/12/2024 18:03:24 |
|
|
|
BeaGea
Advanced Member
3539 Posts
Member since 29/04/2020 |
|
|
Topic |
|
|
|
Najave koncerata - Hrvatska
[/url]