| Author |
 Topic  |
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
 Posted - 17/11/2013 : 02:38:52
|
sutra (tj. danas) u 16.01 (da, 01) na Hrt-u 3 bit će "Zvonar crkve Notre Dame", verzija iz '56. godine. Anthony Quinn je Quasimodo, a Gina Lollobrigida Esmeralda. ovu verziju nisam gledao, pa mislim da bi mogao sad kad je prilika  |
"Nothing lasts forever." |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/11/2013 : 22:32:59
|
Dobar izbor za dan prije!
Malo prije počelo na RTL-u.
Parada, r. Srđan Dragojević, Srbija / Slovenija / Hrvatska / Francuska / Makedonija / Velika Britanija, 2011.
Neosporno daroviti srpski filmaš Srđan Dragojević marljiv je i tvrdoglav autor poput Tarantina formiran u kinoteci, koji se uvijek uporno bori za ostvarenje svojih kreativnih ideja i vizija, koji je potpisao neke od najgledanijih srpskih filmova posljednjih dvaju desetljeća, te koji istinski voli medij filma i sve što ga okružuje. Sedmu umjetnost tretirajući prvenstveno kao područje zabave a ne visokoumnih kontemplacija, diplomirani psiholog te filmski i televizijski redatelj koji se afirmirao i kao autor triju zapaženih zbirki poezije, s vremenom se razvio u modernista koji u žanrovski uglavnom jasno definirana ostvarenja umeće detalje koji sadržajem i značenjski nadilaze ograničenja odabranih žanrova.
U svim njegovim naslovima, bez obzira radilo se o hit-komedijama „Mi nismo anđeli“ i „Mi nismo anđeli 2“, o kultnom filmu „Lepa sela lepo gore“ i crnohumornoj gangsterskoj egzistencijalnoj (ratnoj) drami „Rane“, ili o pretencioznoj politiziranoj drami „Sveti Georgije ubiva aždahu“, Srđan Dragojević uvijek jasno izražava svoje socijalne i dijelom političke stavove. Kao vrlo inteligentan autor koji kao svoje filmske uzore navodi Françoisa Truffauta, Howarda Hawksa, Franka Capru, Gregoryja La Cavu, Erica Rohmera i Blakea Edwardsa, on zna da će neki film i poruke koje njime želi poslati imati više učinka ako ih zamota u atraktivno žanrovsko ruho, s pjevanjem, pucanjem, psovanjem, populističkim humorom i ponešto erotike, nego ako ih šalje izravno, „poštom“.
Umjetnički stasao i pod primjetnim utjecajem pop-kulture, osobito rocka i stripa, Dragojević i svoja ostvarenja zaodijeva u privlačno pop-kulturno ruho, čime im jamči dodatnu prihvatljivost kod publike. On je i vrlo samouvjeren i donekle narcisoidan umjetnik svjestan vlastitih vrijednosti, koji brižno gradi sliku o sebi kao izrazom jasnom, intelektualno britkom, samopouzdanom te nerijetko bezobraznom i drskom momku koji ipak nikad ne gubi smisao za samoironiju i cinizam. Zadržava Dragojević i prividno liberalan stav te socio-kritički odmak prema društvu i vlastitom etnicitetu, koji se dijelom uočava i u desetljeće staroj izjavi da „Srbima ne ide loše zato što su Srbi, već zato što su budale“.
Može se reći da se i u svom posljednjem filmu, grotesknoj tragikomediji „Parada“, Dragojević bavi upravo kontekstom i značenjem spomenute rečenice. Priča filma smještena je u 2009. godinu, a u središtu zbivanja je zaštitar Limun (Nikola Kojo), ekscentričan, prilično lakomislen i neodgovoran momak zaručen za temperamentnu i kako se isprva čini ne baš bistru Biserku (Hristina Popović), s kojom upravo priprema vjenčanje. Glavni organizator njihova vjenčanja je Mirko (Goran Jevtić), mladić koji je u vezi s plahim Radmilom (Miloš Samolov), veterinarom koji je spasio život Limunovu ustrijeljenom psu. Da bi odobrovoljio Biserku, Limun pristane organizirati dodatno osiguranje skore Parade ponosa, srpske inačice Gay Pridea koja u tamošnjem društvu redovito izaziva velike prijepore i sukobe. No kad njegovi kolege odbiju taj zadatak, Limun shvati da mu ne preostaje ništa drugo nego da za posao pokuša angažirati svoje neprijatelje iz ratova 90-ih. Riječ je o ljudima s kojima se u ratu gledao preko nišana, Hrvatu Roku (Goran Navojec), Muslimanu Halilu (Dejan Aćimović) i Albancu Azemu (Toni Mihajlovski). S njima je Limun unatoč formalnom neprijateljstvu razvio čvrste prijateljske odnose, no sve njih privoljeti na pomoć neće biti nimalo lak zadatak.
Svojim novim filmom Srđan Dragojević je u priličnoj mjeri uspio isprovocirati i antagonizirati srbijansko društvo, što mu je prema vlastitim riječima i bila namjera. Naime, on to društvo smatra dominantno homofobnim, netolerantnim, zatvorenim i isključivim, u konačnici suštinski i nedemokratskim, pa mu je kao rukavicu u lice odlučio baciti film u kojem se na pomaknut i humoran način neće pozabaviti samo tretmanom seksualnih manjina, nego i trajnožarećom nacionalističkom isključivošću i stereotipima, kojekakvim predrasudama te podsjećanjem na rat(ove) 90-ih, ali i aktualnim turbulentnim zbivanjima na Kosovu. Autorovim dobrim namjerama nema se što prigovoriti, no načinu njihove realizacije svakako ima. Nažalost, iza provokativnosti i fingirane subverzije filma „Parada“, zbog kojeg redatelju i glavnom glumcu Nikoli Koji stižu prijetnje desničara i neonacista, krije se zapravo prilično trivijalan i proračunat marketinški potez, posve politički korektno i u suštini neproblemsko ostvarenje koje se doima poput komičnog liberalnog pamfleta bez stvarnog sadržaja.
„Parada“ je vrlo dobro režirano i pristojno producirano, ali i dramaturški nekoherentno i prilično shizofreno ostvarenje koje zapravo afirmira sve ono što formalno ismijava i koje nezgrapno spaja crnu komediju, film ceste i melodramu, pri čemu se tragična melodramska završnica doima posve nasilno nakalemljena na dotadašnju komediju. Sve situacije poput onih na Pagu su naglašeno karikirane i pretjerano bizarne, a svi likovi su karikature i redateljeve marionete opterećene stereotipima (bučni i temperamentni Dalmatinac, „smiješni“ Albanac koji čudno govori, grubi i tvrdi Musliman itd.), koje glumci predvođeni odličnim Nikolom Kojom, redateljevim stalnim suradnikom i svojevrsnim filmskim alter-egom, raspoloženo interpretiraju.
Formalno ismijavajući šovinizam, nacionalističku mitomaniju i spomenute stereotipe (Srbin „četnik“ gejeve brani uz pomoć Muslimana „balije“, Hrvata „ustaše“ i Albanca „iredentista“), Dragojević ih zapravo podgrijava. Premda njegov humor jest u određenoj mjeri krezub i bradat, on ipak zahvaljujući odličnim dijalozima i pomaknutim glumačkim interpretacijama najčešće odlično funkcionira. Ukratko, riječ je o zabavnom proračunato složenom populističkom djelu koji angažman i tamne tonove spretno zakriva humorom, no kojem upravo zbog toga manjka suvislosti, smisla i koherentnosti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38008 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 30/11/2013 : 23:34:04
|
Bas je aktualno postavljen.
A kod nas na nacionalki bio Battle in Seattle. Veoma dobro napravljen, iznenađujuce dobro.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/12/2013 : 18:54:35
|
Noćas u 00:31 repriza od jutros, Kronika jedne ljubavi (Cronaca di un amore), r. Michelangelo Antonioni, Italija, 1950.
Prvi dugometražni film velikog modernista i dotadašnjeg dokumentarista Antonionija (Noć, Avantura, Crvena pustinja) sjajno je režirana i elementima noira protkana, impresivno atmosferična, suptilna i minimalistička priča o privlačnoj Paoli Molon (Lucia Bosé), mladoj supruzi ljubomornog tvorničara Enrica Fontane (Ferdinando Sarmi) koji, sumnjajući u njezinu nevjeru, za analizu Paoline prošlosti angažira detektiva Carlonija (Gino Rossi). No Enrico ne zna da će time ponovo inicirati supruginu vezu s njenim bivšim ljubavnikom Guidom (Massimo Girotti) te da će njih dvoje početi kovati planove za njegovo ubojstvo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/12/2013 : 19:12:56
|
Večeras u 20:05 na RTL-u, Ledeno doba 3: Dinosauri dolaze (Ice Age: Dawn of the Dinosaurs), r. Carlos Saldanha i Mike Thurmeier, SAD, 2009.
Treći nastavak serijala koji je redateljski supotpisuje redatelj prva dva dijela Carlos Saldanha ("Roboti", "Rio"), donosi uzbudljive nove zgode mamuta Mannyja (glas Ljubomira Kerekeša), njegove trudne ženke Ellie (Daria Knez), brbljavog ljenjivca Sida (Edo Maajka) i sabljozubog tigra Diega (Tarik Filipović). Zaključivši da će Manny i Ellie skorim dobivanjem prinove započeti obiteljski život, Sid se odluči i sam dokazati kao roditelj. No ni ne sluti da će, preuzevši skrb o 3 jaja dinosaura, sebe i prijatelje ubrzo uvaliti u velike nevolje i odvesti u dolinu dinosaura skrivenu duboko pod ledom.
Crtić superioran prethodnom dijelu dosadašnje tetralogije odlikuju izuzetno dinamična i dostatno inteligentna priča, mnoštvo vrlo duhovitih i zabavnih slapstick situacija, efektno pomaknuti sporedni likovi, mahom impresivna 3-D animacija i odlična hrvatska nasinkronizacija s iznimno raspoloženim Edom Maajkom. No zamjetni su i nedostaci poput predvidljivosti cjeline s mjestimičnim natruhama patetike, zapostavljanje lika blijedog Diega i povremeno variranje već viđenih situacija. Unatoč tome, "Ledeno doba 3" nudi vrlo solidnu, uzbudljivu i maštovitu zabavu za zimsku nedjeljnu večer.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 01/12/2013 19:13:55 |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 01/12/2013 : 20:55:13
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
zapostavljanje lika blijedog Diega
koji postaje još blijeđi zahvaljujući ionako blijedom Tariku Filipoviću |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/12/2013 : 22:47:46
|
Yup, Tarik je otegotna okolnost svemu u čemu glumi, makar i samo glasom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2013 : 18:04:50
|
Večeras u 23:32 na HTV 1 Fleke, r. Aldo Tardozzi, Hrvatska 2011.
Kad je pred ljeto 2011. godine završavao snimanje svog dugometražnog igranog prvijenca „Fleke“, mladi redatelj Aldo Tardozzi tvrdio je da je riječ o ostvarenju koje govori o izgubljenoj mladosti, naivnosti i osveti, o egzistencijalnoj drami s elementima trilera u dramskom fokusu koje je stvaranje neobičnog prijateljstva između dviju zagrebačkih cura različitih karaktera i klasno-socijalnih zaleđa. Riječi neosporno darovitog svaštara Tardozzija, kojeg smo prethodno među ostalim upoznali i kroz režiju zapaženog TV-filma „Mrtvi kutovi“, vrlo solidnog eksperimentalnog naslova „Snapshots“ te epizodâ humorističnog serijala „Bibin svijet“ i reklamne sapunice „Dnevnik plavuše“, na papiru zvuče sasvim dobro i zanimljivo. Nažalost, kako se pokazalo već prilikom premijere na festivalu u Puli na kojem je film prilično zasluženo ostao u drugom planu, one nažalost u znatno boljem svjetlu najavljuju djelo koje se neurednom dramaturgijom, staromodnom režijom i nezaokruženim autorskim konceptom ubraja u donju kvalitativnu polovinu domaće filmske produkcije posljednjih godina, uz bok podjednako neartikuliranim naslovima kakvi su „Čovjek ispod stola“ Nevena Hitreca i „U zemlji čudesa“ Dejana Šorka. Premda je film na festivalu u Vancouveru ovjenčan nagradom Rising Star kao jedno od 10 najuspjelijih ostvarenja „redatelja u usponu“, te premda je na 40. FEST-u osvojio posebno priznanje žirija u natjecateljskom programu Europa izvan Europe, ni to osobito ne pomaže u recepciji nedovoljno osmišljenog i u većini segmenata nedorađenog djela.
U središtu zbivanja su vršnjakinje Lana i Irena, starije gimnazijalke ili mlađe studentice koje potječu iz zagrebačkih obitelji različitog klasnog i socijalnog zaleđa. Lana koju vrlo solidno tumači Iskra Jirsak ostavlja dojam mirne i emocionalno stabilne cure u razmjerno skladnom odnosu s roditeljima, pripadnicima propadajuće srednje klase koji kći pomalo opterećuju pretjeranom ali razumljivom brižnošću. Irena je pak emotivno i mentalno nestabilna te prilično buntovna djevojka iz bogate no izrazito disfunkcionalne obitelji koja na samom početku jedne noći prilikom pokušaja pljačke taksista dotičnog slučajno ubije hicem iz pištolja. Istodobno, u obližnjem kvartu Lanu i njenog novog dečka Igora u interpretaciji Živka Anočića u slijepu uličicu doveze također taksist, koji pun razumijevanja dvoje mladih ostavi da u njegovom automobilu mirno vode ljubav. No Lanino očekivanje romantičnog odnosa bit će iznevjereno kad Igor postane grub i agresivan te kad ju praktički siluje. Povrijeđena i uplakana ona se skloni u kafić u koji je nakon počinjenog ubojstva svratila i Irena. Kad se obje djevojke zateknu u nužniku, međusobno će si pomoći u izbjegavanju policijske racije, prilikom čega će Lana otkriti da Irena posjeduje pištolj. A nakon što zajedno krenu u zagrebačku noć, kroz vožnje taksijima, posjet Ireninoj naglašeno dekadentnoj obitelji i traženje pomoći u bolnici sve do konačne odluke da se Lana osveti Igoru, među curama će se početi rađati neobično prijateljstvo.
Kao svojevrsni križanac feminističke pustolovne drame „Thelma i Louise“ Ridleya Scotta, od koje preuzimaju motiv ženske pobune protiv opresije muškaraca, odraslih i čitavog društva, i izvrsne crne komedije „Idiotska noć“ Martina Scorseseja, od koje preuzimaju epizodnu dramaturšku strukturu prikaza naizgled besciljnog lutanja kroz noć, „Fleke“ svakako posjeduju brojne vrline. Pored pohvalne izrazite urbanosti koja je Tardozziju očito bliska i samorazumljiva, ponajprije valja izdvojiti izvrsnu animiranu špicu koja, slično onoj odjavnoj recentnog domaćeg hita „Koko i duhovi“ Danijela Kušana, funkcionira kao zaseban film i najavljuje mnogo intrigantnije i potentnije ostvarenje. U vrline djela ubrajaju se i odlična te vrlo atmosferična fotografija Darka Drinovca koja zagrebačke vedute oslikava nerijetko začudnim bojama, s tim povezan efektan cjelokupni vizualni dizajn podcrtan svrhovitom glazbom Luke Zime, kao i povremeno intrigantan i sugestivan ugođaj egzistencijalne tjeskobe protagonistica. Njih pak neujednačeno utjelovljuju mlade Iskra Jirsak i Nika Mišković, prva uvjerljiva u ulozi mirne i „dobre“ cure koja podsvjesno traži ispušni ventil, a druga pretjerano energična i u smislu psihologizacije lika površna kao buntovnica koja agresivnošću prikriva nesigurnost i čezne za životnim osloncem. U takvom kontekstu Lana i Irena zajedno funkcioniraju kao jedna kompletna i uravnotežena ženska osoba, koja tek tako cjelovita ima priliku izboriti se za samu sebe.
Nažalost, taj pokušaj borbe Tardozzi ne uspijeva uvjerljivo i sugestivno elaborirati i artikulirati, pa se „Fleke“ većim dijelom doimaju kao pokazna vježba za realizaciju smislenijeg i uspjelijeg filma čije su kvalitativne sastavnice jasno vidljive. Zaplet se vrlo površno temelji na nekoliko godina starom stvarnom slučaju ubojstva zagrebačkog taksista od strane dviju djevojaka, koji je darovitoj Sari Hribar poslužio za kreiranje vrlo dobre kratkometražne psihološke egzistencijalne triler-drame „Ta tvoja ruka mala“. Tardozzi pokušava ambicioznije karakterno profilirati i kompleksnije psihologizirati svoje protagonistice, no to čini na vrlo trivijalan i razmjerno plitak način. Nakon što Irenu u film uvede kroz scenu ubojstva taksista, autor taj izuzetno tjeskoban i destruktivan detalj naknadno gotovo sasvim zanemaruje te djevojku profilira kao nestabilnu, neurotičnu, buntovnu i neodgovornu, no u osnovi simpatičnu curu s kojom će Lana prilično lako pronaći zajednički jezik. Isprva postulirana kao mirna i romantična djevojka iz stabilne srednjostaleške obitelji, Lana se odveć lako i brzo transformira u lako povodljivu „slučajnu“ buntovnicu koja će bez puno razmišljanja provaliti u tuđi stan ne znajući da je Irenin, te koja će bez previše zazora u ruke uzeti njezin pištolj. Tematski se oslanjajući na spomenute filmove „Thelma i Louise“ i „Idiotska noć“, Tardozzi ne uspijeva izvedbeno i značenjski slijediti odabrane uzore, pa njegov šablonski i staromodno režiran, dramaturški i narativno zbrkan te nelogičnostima pretrpan film ne uspijeva na zadovoljavajući način ostvariti nijedan od priželjkivanih ciljeva. Ishitrenosti i nelogičnosti koje osobito bodu oči su primjerice detalj da Irenu u sceni ubojstva taksista poprska njegova krv, što ona sasvim mirno i hladnokrvno podnese, da bi naknadno u sekvenci u bolničkoj mrtvačnici pri pogledu na kap vlastite krvi pala u nesvijest. Problematična je i ta sekvenca u bolničkoj mrtvačnici, u koju dežurni liječnici i bolničko osoblje iz posve neracionalnih i neobjašnjivih razloga privremeno smjeste antijunakinje, koje opet na nevjerojatno lak način uspiju pobjeći.
Svi sporedni i epizodni likovi, od roditelja i članova obitelji obiju djevojaka preko liječnika do niza taksista, prikazani su kao karikature. To pak osobito smeta u slučaju Lanina grubog ljubavnika i silovatelja Igora, koji se u završnici iznebuha izvlači kao motivski adut njezina djelovanja, a koji pred cijevi uperenog pištolja šapatom i izuzetno mlitavo moli da mu se poštedi život. Taj će pištolj u završnici i opaliti s predvidljivim tragičnim rezultatom, čime autor otvoreno daje do znanja da ženski bunt i potpuna emancipacija u današnjem hrvatskom društvu nisu mogući. Svakako ne bez kobnih posljedica po one koje se na takvo što odluče.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2013 : 18:18:17
|
Večeras u 20:00 na HTV 3 Šangajsko podzemlje (The Shanghai Gesture), r. Josef von Sternberg, SAD, 1941.
Noirovska drama glasovitog Josefa von Sternberga ("Pali anđeo", "Maroko"), godine 1943. nominirana za Oscara za najbolju scenografiju i glazbu, adaptacija je pod utjecajem zloglasnog Hayesova koda znatno cenzuriranog komada Johna Coltona. Protagonistica je o mlada Victoria „Poppy“ Charteris (Gene Tierney), kći utjecajnog britanskog financijaša Guya Charterisa (Walter Huston) koji je u njenom djetinjstvu napustio nju i majku te koji prijeti zatvaranjem šangajske kockarnice u koju pored ovisnice Poppy zalazi i žigolo Omar (Victor Mature), te koju vodi energična Gin Sling zvana Majka (Ona Munson), odlučna pod svaku cijenu spriječiti zatvaranje kockarnice. Naglašeni moralistički žalci u oslikavanju dekadencije, zaokruženi likovi među kojima praktički nema nijednog pozitivca te sugestivna režija samo su neke vrline ovog vrlo dobrog filma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2013 : 18:27:22
|
Večeras u 22:15 na RTL-u Predsjednička igra (Nothing But the Truth), r. Rod Lurie, SAD 2008.
Temeljena na istinitim događajima, sudska triler-drama Roda Lurieja ("The Last Castle") priča je o novinarki Rachel Armstrong (Kate Beckinsale), obiteljskoj ženi koja od tajnog izvora dozna istinu o američkom vojnom napadu na Venezuelu i s tim povezanoj agentici Erici Van Doren (Vera Farmiga). Kad ju federalni tužitelj Patton Dubois (Matt Dillon) uhiti i prisili da otkrije ime izvora, Rachel izabere šutnju i odlazak u zatvor. Tijekom duge borbe za istinu ona će se udaljiti od supruga Raya (David Schwimmer), a u podnošenju zatvorske i pravosudne torture pomoći će joj šefica Bonnie Benjamin (Angela Bassett) i sposobni odvjetnik Alan Burnside (Alan Alda)...
Pregledno režiranu cjelinu uglavnom solidnog ritma odlikuju ozbiljno, angažirano i aktualno tematiziranje agresivne američke vanjske politike i s tim povezanog gaženja ljudskih prava, efektna sporedna rola pouzdanog Matta Dillona ("Svi su ludi za Mary", "Fatalna nesreća") i izvrsna epizoda Alana Alde (serija "M*A*S*H", "Svi kažu volim te", "Aviator"). Nažalost, film nije bez nedostataka, a uz povremeno gubljenje ritma i dramskog fokusa najozbiljniji je činjenica što intimna obiteljska drama protagonistice s vremenom širi društveno-politički kontekst potiskuje u drugi plan. Ipak, riječ je o filmu vrijednom preporuke u kojem je atraktivna Kate Beckinsale ("Pearl Harbor", "Van Helsing", serijal "Underworld") ostvarila najbolju ulogu u dosadašnjoj karijeri.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/12/2013 : 22:43:49
|
Mwni je Zaseda najdraži Pavlovićev film, razorna kritika onog društva i sistema koja razumljivo nije mogla proći, ali koja je i u ono vrijeme bila tim vrednija, a zbog toga je i danas sjajna.
Ne da joj vrijeme nije naškodilo, nego stari fantastično.
Solaris je u mojim tinejdžerskim godinama nama zasluženo bio kultni film, otprilike u rangu Paklene naranče, a u dobroj mjeri je to i danas. Tarkovski i jest genijalac u rangu Kubricka.
Prvi put sam ga gledao baš u paketu s Narančom, u većem društvu jedne novogodišnje noći s piratskog VHS-a, iz današnje perspektive očajne ali nama tada odlične slike, i to je bila fešta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/12/2013 : 19:53:04
|
Večeras u 20:03 na HTV 3 Dama koja nestaje (The Lady Vanishes), r. Alfred Hitchcock, Velika Britanija, 1938.
Godina je 1938., Velika Britanija je ušla u rat, i među britanskim gostima pretrpanog planinskog hotela u Tirolu vlada velika uznemirenost. Dok su ljubitelji kriketa Caldicott (Naunton Wayne) i Charters (Basil Radford) uzbuđeni zbog želje da što prije napuste Austriju i stignu u domovinu na početak prvenstva u omiljenoj igri, atraktivnu i razmaženu bogatašicu Irsi Anderson (Margaret Lockwood) brine mogućnost da bi zbog rata mogao propasti planirani skijaški odmor nje i dviju prijateljica, a dodatno ju zabrinjava što se uskoro udaje za muškarca kojeg ne voli. Tu su i Margaret (Linden Travers) i Eric Todhunter (Cecil Parker), lažni bračni par koji izvanbračne avanture prikriva pretvarajući se da su na medenom mjesecu. A tu je i muzikolog Gilbert Redman (Michael Redgrave), muzikolog koji se bavi tradicijskom glazbom središnje Europe, i koji će s temperamentnom Iris ubrzo biti uvučen u složenu međunarodnu špijunsku zavjeru.
Izvrsna humorna romantična triler-drama „Dama koja nestaje“, adaptacija kratke priče „The Wheel Spins“ podrijetlom škotske književnice Ethel Line White („Zavojite stube“), još je jedno remek-djelo legendarnog „majstora suspensa“ Alfreda Hitchcocka. Riječ je o posljednjem Hitchevu britanskom filmu iz prve faze njegova stvaralaštva, projektu tijekom snimanja kojeg je redatelj od glasovitog producenta Davida O. Selznicka dobio pozivnicu za Hollywood. I ovaj film, čija je priča smještena u izmišljenu srednjoeuropsku zemlju Bandriku neposredno pred Drugi svjetski rat, odlikuju prepoznatljiva obilježja maestrova autorskog rukopisa, s naglaskom na spretno križanje romanse, komedije i špijunske pustolovine, uz uobičajene iskričave dijaloge, efektnu gradaciju suspensa i elemente screwballa. Pored razigrane i vrlo sugestivne režije svježeg i lepršavog Hitcha, zasluge za to pripadaju i scenaristima Sidneyu Gilliatu („Krčma Jamaica“) i Franku Launderu, koji su literarni predložak pretočili u inteligentan i zanimljivim likovima pretrpan scenarij. U glavnim ulogama nastupaju raspoložena Margaret Lockwood („Noćni vlak za München“) i Michael Redgrave („Važno je zvati se Earnest“, „Browningovi stihovi“), a spomenuti vrijedi i atmosferičnu fotografiju Jacka E. Coxa („Ucjena“).
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/12/2013 : 20:05:33
|
Večeras u 23:50 na Novoj Tv Đavolji odvjetnik (The Devil´s Advocate), r. Taylor Hackford, SAD / Njemačka, 1997.
Sposobni Kevin Lomax (Keanu Reeves) ambiciozni je mladi odvjetnik iz malog grada na Floridi, probitačan i pomalo egocentričan momak za kojeg nema nerješivog slučaja. Kevin je upravo dobio još jednu parnicu, naizgled izgubljeni proces protiv antipatičnog pedofila, čime privuče pozornost kolege (Ruben Santiago-Hudson), zaposlenika ugledne odvjetničke tvrtke iz New Yorka. Zaintrigiran vrlo primamljivim ponuđenim poslom, obećanim luksuznim stanom i brojnim povlasticama, Kevin zanemari upozorenja svoje pobožne majke Alce (Judith Ivey), i s privlačnom se suprugom Mary Ann (Charlize Theron) odluči preseliti u New York. Nedugo po dolasku upozna novog šefa, karizmatičnog, tajanstvenog i razvratnog Johna Miltona (Al Pacino), koji uz pomoć svoje atraktivne suradnice Christabelle Andreoli (Connie Nielsen) mladiću obeća život kakav nije mogao ni zamisliti. Uistinu, Kevinova karijera ubrzo počne strelovito napredovati, te dozna da Milton održava čudne odnose s dvojicom svojih klijenata, utjecajnim Eddiejem Barzoonom (Jeffrey Jones) i Alexanderom Cullenom (Craig T. Nelson). Istodobno, Mary Ann sve više muče osjećaji da s Kevinovom tvrtkom nešto nije u redu. Premda isprva ignorira suprugine prigovore, i Kevin će napokon primjetiti dijaboličnu narav temperamentnog i hirovitog Miltona.
Intrigantna, slikovita, stilizirana, uznemirujuća, atmosferična i prilično sugestivna horor triler drama producenta (La Bamba, Ubojite misli) i redatelja Taylora Hackforda (Časnik i gentleman, Dolores Claiborne), autora oskarovske biografske glazbene drame Ray, koji je pozlaćeni akademijin kipić osvojio 1979. godine za najbolji kratki film Teenage Father, uspjela je ekranizacija bestseler romana Andrewa Niedermana. Spretno se poigravajući Niedermanovim literarnim prijedloškom, koji su u scenarij pretočili Jonathan Lemkin (Smrtonosno oružje 4) i Tony Gilroy (Bourneov identitet, Michael Clayton), Taylor Hackford vješto eksploatira ambivalentne osjećaje koje prosječni Amerikanac ima prema odvjetnicima, struci koju su holivudski filmovi (Tvrtka, Slučaj Pelikan, Kljent, Vrijeme ubijanja i druge adaptacije uspješnica Johna Grishama), televizijske hit-serije (Zakon u Los Angelesu, Pravda za sve, Ally McBeal, Bostonsko pravo) i mediji uzdigli gotovo na razinu pop-kulturnog fenomena. Provokativno "srce tame" i simbol najvećeg zla smjestivši u elitnu njujoršku odvjetničku tvrtku s Manhattana, te antagonistu davši pseudonim John Milton (ime glasovitog književnika, autora poeme Izgubljeni raj, klasičnog naslova s temom ljudskog izbacivanja iz raja), Andrew Niederman je ponudio još jednu efektnu varijaciju Goetheovog Fausta, epohalnog djela koje tematizira prodaju duše vragu. U glavnoj ulozi nastupa Keanu Reeves, kojem je ovo jedna od uspjelijih rola u karijeri, a uz raspoloženog oskarovca Ala Pacina, koji očekivano ali u podnoišljivoj mjeri pribjegava manirizmu, i atraktivnu Charlize Theron, također oskarovku, njegovi su partneri poznati Jeffrey Jones (Amadeus, Gledajte dalje, Ed Wood) i Craig T. Nelson (Poltergeist, Ostermanov vikend). Soundtrack koji efektno podcrtava narastajuće dramske tenzije potpisuje višestruko za Oscara nominirani James Newton Howard (Gospodar plime, Bjegunac, Junior, Dave), a fotografiju hvaljeni snimatelj (Vrijeme nježnosti, Čast Prizzija, Dan ludila, Brzina) i redatelj Andrzej Bartkowiak (Romeo mora umrijeti, Od kolijevke do groba).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/12/2013 : 20:19:52
|
Večeras u 21:08 na HTV 1 Noćni brodovi, r. Igor Mirković, Hrvatska, 2012.
SPOILERS! SPOILERS!! SPOILERS!!!
Kad bi dobre namjere redatelja, njegovi entuzijazam i energija te imena suradnika uključenih u projekt bili presudni za procjenu kakvoće nekog filma, romantična egzistencijalna drama „Noćni brodovi“ Igora Mirkovića kotirala bi dosta visoko. Dugometražni igrani prvijenac redatelja koji se kroz naslove „Novo, novo vrijeme“ i „Sretno dijete“ najprije afirmirao kao dokumentarist, u prvom slučaju u suradnji s Rajkom Grlićem a u drugom samostalno, te potom kratkim filmovima „Krupni otpad“ i „Inkasator“ stekao naklonost više kritike a manje publike, na papiru izgleda prilično dobro. Posrijedi je svojevrsni gerijatrijski film ceste čiji scenarij s Mirkovićem supotpisuje cijenjeni dramatičar i glumac Elvis Bošnjak, autor drame „Nosi nas rijeka“, jednog od najhvaljenijih domaćih dramskih tekstova posljednjih godina, a kao svojevrsni mentor ili script-doctor njima se pridružio i Ognjen Sviličić.
Ispred kamere je izvrsna glumačka postava predvođena kultnom kazališnom a nekad i televizijskom te manjim dijelom filmskom glumicom Anom Karić, kojoj je partner karizmatični i uvijek pouzdani Slovenac Radko Polič. U manjim ili većim sporednim rolama nastupaju doajeni ex-jugoslavenskog glumišta Renata Ulmanski, Bogdan Diklić i Pero Kvrgić, a posveta ljudima treće životne dobi dana je i kroz simpatičan cameo – angažman Stjepana Jimmyja Stanića. Direktor fotografije je Silvestar Kolbas, daroviti snimatelj i zanimljivi dokumentarist s posebnim darom za kreiranje efektnih kadrova u prirodi i na poljima. Naposljetku, filmsku glazbu potpisuje Tamara Obrovac, koja u „Noćnim brodovima“ stvara razmjerno konvencionalnu zvučnu kulisu bez upliva jazza ili etno-elemenata. Sve navedeno nažalost ne znači da su „Noćni brodovi“ dobar film. Upravo suprotno, posrijedi je i idejno i izvedbeno vrlo slabo ostvarenje kojim je Mirković razočarao one koji su na temelju njegovih ranijih djela očekivali znatno suvisliji i konkretniji film.
Nakon što je u kratkom filmu „Inkasator“, segmentu omnibusa „Zagrebačke priče“, kreirao realističnu, solidno režiranu, odlično glumljenu, ozračjem apsurda prožetu i duhovitu, ali i površnom simbolikom opterećenu crnohumornu priču o starom bračnom paru koji se prepadne tamnoputog službenika Elektroprivrede koji očitava strujna brojila, Mirković se odlučio temeljitije pozabaviti neveselim sudbinama starijih ljudi. Ana Karić i Radko Polič glume Helenu i Jakova, štićenike jednog zagrebačkog staračkog doma iza kojih su različite intimne storije i životne sudbine. Helena je brižna majka koja je, da bi novčano pomogla sinu koji je bolju budućnost odlučio potražiti u Australiji, prodala stan i preselila se u dom. Jakov je pak saksofonist i prema njegovim riječima profesionalni glazbenik iza kojeg je burna prošlost ženskara i lutalice. No to se ne može uzeti sa sigurnošću, jer tijekom filma postaje jasno da je Jakov čovjek sklon izmišljanju i laganju možda pogođen i Alzheimerovovom bolešću. Helena je senzibilna žena koja se odbija suočiti s neugodnom istinom da ju je sin sasvim zaboravio, te na svaku zvonjavu mobitela vjeruje da ju zove upravo on.
Istodobno, dok makar podsvjesno postaje svjesna svojih životnih promašaja i pogrešnih odluka, ona se sjeća davne romanse iz mladosti i prilike kad je sa slovenskim glazbenikom imenom Gregor mogla pobjeći u Italiju i ondje započeti novi i možda ljepši život. A kad njih dvoje postanu svjesni međusobnih osjećaja i odluče pobjeći iz doma te se možda pred kraj života ipak ukrcati na onaj davni brod za Italiju, priču o Heleni i Jakovu na posredan će nam način ispripovijedati stara Olgica u izvedbi Renate Ulmanski. Ona je možda također štićenica doma a možda i duh koji nakon smrti prati sudbine svojih donedavnih sustanara.
Osim većim dijelom atmosferične fotografije Silvestra Kolbasa i unatoč zamjerkama ipak uvjerljivih nastupa Ane Karić i Radka Poliča, pri čemu je Polič povremeno sklon nekontroliranim afektacijama i preglumljivanju, gotovo ništa drugo u „Noćnim brodovima“ ne valja. Najproblematičnija je zbrkana i nejasna priča s mnoštvom ishitrenosti, površnosti i nelogičnosti, kao i potpuni zaborav u uvodnom dijelu skiciranog zanimljivog sporednog lika mlade djelatnice doma u tumačenju Lane Barić. Ni postuliranje Helene i Jakova kao fluidnih i promjenjivih karaktera teško ustvrdive prošlosti, što bi se možda donekle moglo opravdati staračkom demencijom i životom u zabludama, ne drži vodu ni dok majstori odu, jer se gledatelj jednostavno ne uspijeva vezati za takve protagoniste. Mirkovićeva je režija nesigurna i gotovo nimalo sugestivna, a zahvaljujući i traljavom scenariju on bitno ne uspijeva razlučiti od nebitnog, te se dramaturški rastresita cjelina u konačnici doima poput malo ambicioznijeg TV-filma.
Epizodna dramaturgija opterećena je vrlo sporim narativnim ritmom koji dodatno usporavaju epizode s buntovnim dječakom i ekscentričnim seljakom u pretjerano energičnoj izvedbi Bogdana Diklića. Stvari ništa bolje ne stoje ni u slabašno izvedenoj metaforičnoj završnici u kojoj se Jakovljevo umiranje trivijalno ilustrira njegovim ukrcajem na brod i isplovljavanjem koje simbolizira prelazak rijeke Stiks. Zaseban problem, međutim, predstavlja ogroman broj nelogičnosti koje povremeno vrijeđaju inteligenciju gledatelja. Tako primjerice Helena i Jakov iz doma bježe s vrlo malo novca, zbog čega je on jednom prilikom spreman svoju putovnicu zamijeniti za šest sendviča, da bi koju scenu kasnije njihova pića u kafiću nonšalantno plaćao novčanicom od 50 kuna. U drugoj pak sceni vidimo da o njihovu bijegu izvještava Dnevnik nacionalne televizije te da za njima traga i policija, no unatoč tome bjegunce nitko ne prepoznaje a policija je posve nezainteresirana kad im se Helena pred kraj obrati za pomoć. Ili recimo detalj da Jakov kratkotrajno svirajući saksofon pred slučajnim prolaznicima na ulici u Rijeci uspije prikupiti dovoljno novca za dvije brodske karte do Barija. Nabrajanje sličnih logičkih rupa zauzelo bi previše prostora, a kad se njima doda da se sve viđeno u nekovrsnom epilogu posve relativizira Olgičinim glasom u offu koji zaključuje da se ništa zapravo nije ni dogodilo, jer je ona nekoliko dana ranije preminula pa je sve njezina fantazija s onoga svijeta, poražavajući dojmovi o „Noćnim brodovima“ bivaju zaokruženi. Čini se da Igoru Mirkoviću nimalo ne leže filmske forme duže od 20 minuta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ŠAŠ
Average Member
636 Posts
Member since 13/10/2013 |
Posted - 10/12/2013 : 15:20:32
|
Danas HRT3 20:05 Zerkalo (The Mirror),1975g
Smrtno bolestan, nevidljivi narator, četrdesetogodišnji film. redatelj, prisjeća se majke, a uz ta sjećanja vizualiziraju se i događaji koje je čuo, zamišljao ili sanjao, a koji su supostavljeni pov. okviru datom u obliku dok. snimki.
Film uzima za središnji interes pokušaj protagonista da iz neodređenoga sadašnjeg razdoblja uspostavi dijalog s vlastitom prošlošću, odn. povratnu spregu zbilje i snova, narativne fikcije i pov. dokumenata. Dvjestotinjak pretežito dugih, razrađeno komponiranih kadrova presudno je određeno usmjerenošću na »učinak izmicanja«, pokušaj da se »zadrži istina nekog prolaska, prolaženja, da se nešto izrazi bilježenjem (snimanjem) vremena« (M. Chion). Kao što pripovjedač zbivanjima fokaliziranim kroz druge likove pridaje vlastite vizualne odrednice, čime dodatno posreduje prikazano, zrcala i glatke sjajne površine često odražavaju predmete, umnažajući ih i iskrivljujući njihov uobičajen izgled, prikazujući ih na nov i neočekivan način. Dijalogom s drugim umj. oblicima poput mnogih, doslovno realiziranih, pjesničkih slika Arsenija Tarkovskoga ili kadrova reprodukcija crteža Leonarda da Vincija, film određuje i proširuje vlastiti izražajni repertoar. Naturalistička uporaba boje, dok. snimki te zvuka majstorski je uklopljena u narativne i vizualne sklopove zasnovane na asocijativnoj logici. Uspostavljajući tipologiju prizora u crno-bijeloj tehnici, koloru ili sepiji, a s obzirom na vremensko razdoblje i pripovjedne razine, film istodobno njihovim neprestanim podrivanjem dekonstruira svaki pokušaj samodostatnih i oštro razdvojenih kategorija. Struktura u kojoj se prizori i događaji pretapaju, preklapaju i zrcale, miješajući prošlost i sadašnjost, tuđe i vlastite uspomene (pri čemu isti glumci tumače različite uloge), naglašava nužnost stalne modifikacije interpretativnih protokola. Sekvenca u kojoj staljinistička svijest tiskarsku grešku pretvara u čin subverzije zorno predočava totalitarnu opsjednutost jednoznačnim tumačenjem, ali i krhkost moći koja počiva na takvim premisama. Dok je službena sovj. kritika filma proglasila »elitističkim« i »hermetičnim«, sam redatelj u svojoj knjizi Klesanje u vremenu navodi pisma gledatelja koji su »dali smisao onome što sam radio i ojačali moje uvjerenje da put koji sam izabrao nije plod slučaja«. |
Edited by - ŠAŠ on 10/12/2013 16:16:54 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/12/2013 : 19:02:34
|
Večeras u 20:01 na HTV 3 Strgnuta zavjesa (Torn Curtain), SAD, 1966.
Uz špijunsku triler-dramu "Topaz", žanrovski srodan film "Strgnuta zavjesa" možda je jedino uistinu slabo Hitchcockovo djelo. Razlozi neuspjeha "Strgnute zavjese" nisu sasvim jasni, jer se maestro nalazi na dobro poznatom terenu filma potjere u kojem nastupaju dvije zvijezde 1960-ih godina, Paul Newman i Julie Andrews, a zacijelo se kriju u njegovom opravdanom nezadovoljstvu suradnjom sa scenaristom Brianom Mooreom (kojeg su kasnije zamijenili Keith Waterhouse i Willis Hall) i skladateljem Johnom Addisonom, te naknadnim riječima da film uopće nije želio režirati. Na papiru se sve doima znatno zanimljivijim, jer u priču o američkom znanstveniku Michaelu Armstrongu koji na iznenađenje svoje zaručnice Sarah odluči prebjeći u Istočnu Njemačku, Hitch umeće prethodno vješto korištene motive ekscentričnog genijalca koji posjeduje za protagonista ključne informacije ("39 stepenica"), junakove manipulacije voljenom ženom u više (domoljubne) svrhe ("Ozloglašena"), narastajućeg nepovjerenja i otuđenja među partnerima ("Čovjek koji je previše znao") te dakako filma potjere ("Saboter", "Sjever-sjeverozapad").
Rezultat je, međutim, suhoparno, hladno, artificijelno, neduhovito i razvučeno ostvarenje prepoznatljivo ponajviše po dvjema ključnim scenama koje se intrigantnošću i kakvoćom znatno izdvajaju iz cjeline. Prva je nekonvencionalno realizirana i modernistički u jednom dužem kadru uprizorena scena Michaelova razgovora s Anne u hotelskoj sobi, prilikom čega kamera statično predočava dijalog protagonista u srednjem planu. Odabrani pristup redatelju omogućava vrlo efektno sugeriranje zahlađenja odnosa i sve većeg nerazumijevanja i nelagode među partnerima (dijelom okrenutima leđima jedno prema drugom), dodatno naglašenim ogoljelim i hladno sivim zidovima sobe koji pojačavaju i osjećaje tjeskobe i klaustrofobičnosti. Narastajuće nepovjerenje i očaj u odnosima Michaela i Sarah gotovo su opipljivi.
Druga ključna scena je iznimno nasilan i uznemirujuć prikaz ubojstva istočnonjemačkog agenta Gromeka, kojem život zajedničkim snagama oduzimaju Michael i antirežimski orijentirana seljanka. Nakon što Gromeka ubodu nožem i premlate, Michael i žena shvate da je nesretnik još uvijek živ, te ga u grčevitom hrvanju, u potpunosti uprizorenom bez glazbe i uz zvukove žrtvina batrganja i smrtnog hropca, odvlače do plinske peći želeći ga dokrajčiti trovanjem. Kao što rekoh, možda najmučniji prizor u svim Hitchcockovim filmovima, kojim je autor gledateljima želio plastično dočarati sav užas oduzimanja tuđeg života, kakvoćom znatno odstupa od mediokritetske cjeline.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/12/2013 : 20:51:54
|
Večeras u 21:03 na HTV 2 Na rubu tame (Edge of Darkness), r. Martin Campbell, Velika Britanija / SAD, 2010.
Temeljena na redateljevoj TV-seriji iz 1985., triler-drama Martina Campbella ("Zlatno oko") priča je o bostonskom murjaku Thomasu Cravenu (Mel Gibson). Kad mu pred njegovim očima ubiju kći Emmu (Bojana Novaković), atomsku fizičarku zaposlenu u institutu Northmoor kojim ravna prijetvorni Jack Bennett (Danny Huston), očajni Thomas će krenuti u potragu za počiniteljima, te naletjeti na industrijsku špijunažu povezanu s visokom politikom. Neočekivanog saveznika pritom bi mogao dobiti u zagonetnom Jedburghu (Ray Winstone).
Kontroverzni Mel Gibson još je uvijek uvjerljiv u ulozi grubog osvetnika koji nema što izgubiti, sjajni karakterni glumac Ray Winstone je uobičajeno autoritativan, a solidno funkcionira i variranje desničarske formule "sam protiv svih". Nažalost, isprva razmjerno intrigantan politički kontekst ubrzo lipše pod teretom konvencija, neuredne dramaturgije i tek pristojne režije Martina Campbella, kojem je Bondova pustolovina "Casino Royale" komercijalno i kvalitativno najuspjeliji projekt u dosadašnjoj karijeri.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38008 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 13/12/2013 : 23:45:03
|
Pogledao. Mislim da je dobro ispalo. Sasvim ok (i dosta bolje nego mnogo drugih blockbustera). Zanimljiva prica... ovaj conspiracy theory da tako kazem - ako povucemo konce ko, gdje i kako. ;)
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2013 : 09:36:08
|
Bolje izgleda na TV-u nego u kinu, manji ekran kao da više paše takvoj priči.
Samo što, s iznimkom Jedburgha, za svaki lik čim se pojavi znaš koja mu je funkcija i kako će završiti, a znaš i kako će sve skupa završiti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38008 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2013 : 20:09:22
|
Večeras u 20:05 na RTL-u Kako izdresirati zmaja (How to Train Your Dragon), r. Dean DeBlois, Chris Sanders, SAD, 2010.
Snimljena u produkciji agilnog studija DreamWorks («Shrek», «Kung fu panda», «Madagaskar») i temeljena na serijalu bestseler knjiga Cresside Cowell, animirana akcijska fantastična pustolovina redatelja Deana DeBloisa i Chrisa Sandersa, autora hita «Lilo i Stitch» te suradnika na crtićima «Palčica» i «Atlantida: Izgubljeno carstvo», priča je o netipičnom vikinškom dječaku Štucku (glas Mitje Smiljanića). Kao sin seoskog poglavara (Bojan Navojec), Štucko bi morao biti «pravi» Viking, uvijek grub i otresit te iznimno hrabar u borbama protiv zmajeva. Naime, njegovim sumještanima iz sela Berk upravo najrazličitiji zmajevi poput opasnog Noćnog Bijesa zadaju najviše glavobolje, jer često napadaju selo, kradu ovce pa čak i ubijaju ljude. Međutim, Štucko je plah i povučen tinejdžer, bistar klinac kojemu su knjige i kojekakvi izumi puno zanimljiviji i važniji od svladavanja ratničkih vještina i borbi sa zmajevima.
No sve će se to promijeniti kad Štucko slučajno pored šumskog jezera jednog dana pronađe ranjenog Noćnog Bijesa, kojemu je u sukobu s drugim zmajem oštećeno krilo na repu. Nakon što zmaju uspješno konstruira zamjensko krilo i dade mu ime Bezubica, Štucko će se s njim postupno sprijateljiti. A kad otkrije čega se sve zmajevi boje, poznavanjem tih trikova Štucko će steći poštovanje svojih vršnjaka, oca i drugih odraslih. Istodobno, svojim će neobičnim ponašanjem privući pozornost odvažne Astrid (Mia Krajcar), djevojke koju će upoznati s Bezubicom i otkriti joj čari jahanja na zmajevima. A prijateljstvo s Bezubicom bit će osobito važno kad Štucko i Astrid otkriju da na nedalekom otoku živi kolonija opasnih zmajeva koje terorizira strašni divovski zmaj...
Atraktivni akcijski prizori, efektno realizirane scene letenja na zmajevima i uzbudljive sekvence zračnih borbi, sve kreirano pod možebitnim utjecajem Cameronova megahita «Avatar», možda su najjači aduti ovog zabavnog crtića. Dakako, tu su i vrlo dojmljiva 3D-animacija, galerija slikovitih i minimalistički no donekle slojevito profiliranih protagonista, dinamična naracija s minimumom praznog hoda te već uobičajeno vrlo solidna hrvatska nasinkronizacija. Svakako, riječ je o arhetipskoj i u tom smislu linearnoj i predvidljivoj priči o odrastanju i sazrijevanju mladog junaka kroz svladavanje niza iskušenja «većih od života», ali i kroz stjecanje pravih prijatelja i otkrivanje čari prve ljubavi. Zapletom o prijateljstvu pripadnika različitih vrsta kao ključnom za odrastanje i osamostaljenje junaka film neizbježno asocira na glasoviti Spielbergov «E.T.», a donekle iznenađuju intrigantni tamni tonovi u završnici. Tu je i dosta suptilno no jasno provučena politička poruka koja kaže da nam onaj drugi i drugačiji ne mora nužno biti neprijatelj, već da naš strah i neznanje moraju ustupiti mjesta razumijevanju i toleranciji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47137 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 14/12/2013 : 20:48:21
|
kakve su ovo gluparije Johny??
večeras u 23:30 je na hrt 1 "Odvuci me u (Hrv..) Pakao"
odličan film
 |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
