| Author |
 Topic  |
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
 Posted - 10/05/2021 : 17:14:45
|
| Ne bih ulazio u raspravu s obzirom da nisam pročitao predmetno (što se DD-a tiče samo klasiku sam čitao) ali samo da primjetim nešto kod teme fatalizma. Izuzev nekih protestanskih struja kršćanstvo nije fatalistički nastrojeno, to je prije polje islama (postoje zanimljive paralele protestantizam-islam). Tako da ako je autor išao s takvim motivima, malo je promašio. |
 |
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 11/05/2021 : 08:26:13
|
Sumnjiva mi je ta priča s Wernerom, rajskim vrtom i drugom šansom. Ok, ako Werner želi dati ljudskom rodu drugu šansu, onda se je glupo da nešto očekuje od ovih izmučenih, izraumatiziranih bjegunaca koji se samo žele napušiti i zaboraviti. Normalno je da oni onda samo zaborave traumu i vraćaju se na način ponašanja prije traume. Oni mogu biti početna točka ali druga šansa bi došla tek sa novim generacijama koje bi od početka živjele u Wernerovom idealnom svijetu u kojem nema zla.
Stoga mi je Werner suhoparan lik, sa tom svojom golemom, a kratkovidnom ambicijom, ali je zadovoljavajuća njegova smrt od razularenih zombija (ako je je stvarno bilo). Tako je to i tako treba biti: digao si glavu i za kaznu će te rastrgati bijesna rulja  |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 11/05/2021 : 16:59:39
|
quote:
Originally posted by pcoro
ali druga šansa bi došla tek sa novim generacijama koje bi od početka živjele u Wernerovom idealnom svijetu u kojem nema zla.
Ne.
To je sve nebitno. Recimo da se ti isto gubiš kao i Bilotta. Samo što se ti, izgleda, niti ne baviš ikakvim spekulativnim razmišljanjem, dok Bilotta je pokazao ambiciju. On se u ovoj priči o Oazi podigao do nekih vrhunaca, jedino nije dovoljno jak da sve poveže, drži sve konce u rukama, najkraće: on ne može dati odgovor na ta najbitnija pitanja: što je to sloboda, Bog, zlo...? Ali već to što je došao do toga, doveo u vezu slobodu - Boga - zlo, već to je puno.
Meni je čak šteta da si ti toliki tudum po ovim pitanjima, bez zamjerke, jer si drag dečko koji voli pričati o stripovima. I ima vlastita razmišljanja, i ne samo to, nego se znaš izraziti; znaš izraziti vlastiti dojam. Za scom je to vrhunaravno; jedino što "izraziti vlastiti dojam", ostati na osjećaju nije još hodanje u istini. Fali ono objektivno, fali pravo meso, sadržaj. A baš se ovdje radi o tematici za koji sadržaj ti nemaš smisao, ono, kao neki peh: nije tvoje područje. Ali, pustimo sad to, vidi što se događa sa Wernerom i kako to izgleda kada se prevede u objektivno, u sadržaj.
Werner je stvorio jedan svijet. U tom su svijetu svi "zaboravni". Svi osim njega.
Drugim riječima, svi ti drugi ne znaju ništa, dok Werner pak zna sve. On posebno pazi na to da znade sve, on arhivira građu. Zna sve o svakome, do te mjere da zna povijest Dylanovu, povijest Xabarasovu...
U osnovi, on je kao Bog: zna sve (zna tko je Dylan, što je Dylan, čime se bavio, kako mu je izgledala soba... isto tako zna tko je Xabaras itd.); drugi ne znaju ništa: oni žive u rajskom vrtu, teče im med i mlijeko, ali su nesvjesni, odnosno nemaju pojma o pojmu.
Wernerova je dilema: stvoriti im savršeni svijet (napušeni rajski vrt) i pustiti ih da žive u neznanju ili nešto učiniti, intervenirati...
Ovo su filozofske ideje o Bogu odvojenom od svijeta ili Bogu u svijetu; to su neka početna razmišljanja, recimo, za strip DD solidno provedena i inkorporirana u sagu o Planetu mrtvih.
Iz prazne refleksije, pustog promatranja, Werner prelazi na eksperimentiranje. On postavlja tezu da je sve uzaludno, da se ništa ne može promijeniti, da on sve već unaprijed zna (jer, arhivirao je građu, zna povijest svakog stanovnika Oaze do u dlaku!) - Werner zapravo očajava, jer je na stajalištu da se ne može iskorijeniti zlo.
Ovo su sad jako važne odrednice koje je Bilotta sakupio na jedno mjesto, da tako kažemo. Doveo je u odnos slobodu, zlo, spoznaju, uradio alegoriju rajskog vrta, Boga...
Na problemu zla se on spotaknuo, tu je, recimo, slab kao i svaki mileni, svaki obični čovjek koji zna reći: "ja neću da postoji zlo." Nećemo sada ulaziti u dubinu, jer već i ovo je neka granična razina za publiku koja se ne bavi spekulativnim razmišljanjem; možda jednom, ili nikada.
Pogledajmo radije kako on dalje napreduje sa Wernerom i njegovim tezama, što se događa u tom rajskom vrtu.
Znači, sve teče savršeno. Nema sukoba, nema razbijanja, nema guslanja. Svi puše sve u šesnaest i uredno žive. Dylan čak razmišlja otvoriti agenciju itd.
Ali onda jedan bljesak u taj transparentni svijet: pojavljuje se Šimun Čarobnjak.
Bilotta povezuje Xabarasa sa gnozom, sa spoznajom: "Bit ćete kao bogovi."
Traganje za serumom istine, za eliksirom koji podaruje besmrtnost također je u ovom sklopu: gnoza -> spoznaja -> besmrtnost -> Xabaras -> veliki buntovnik, lučonoša. O tome se dalje može pričati, trenutno me ne zanima taj pravac.
Zanimljivije je kako je Simon/Šimun/Xabaras počeo buditi uspavane neokortekse: "Život koji se temelji na miru temeljen je na ništavilu."
"U svijetu u kojem se ne događa ništa ružno ne događa se ni ništa lijepo."
"Sigurnost znači smrt maskiranu u prividni život."
Dylan je ostao osupnut učenjem ovoga proroka. Otišao je na seminar i rekao: "Mislim da su vaše teorije revolucionarne."
...
Mali predah. Sada smo malo ušli u razna filozofiranja koja se sudaraju u Bilottinoj glavi, pa je mnogima sve ovo prenaporno. Ali bi vrijedilo popričati, čisto da si posložite ovu sagu i preporodite si čitanje te storije. |
|
|
|
ordell
Senior Member
Slovenia
1898 Posts
Member since 20/08/2006 |
Posted - 12/05/2021 : 17:25:34
|
Nemam te stripove pa se ne mogu baš aktivno uključiti u raspravu ali pliz nastavi sa analizom jer to su teme koje mene u poslednje vrijeme maltene i jedine zanimaju.
Zanimljivije je kako je Simon/Šimun/Xabaras počeo buditi uspavane neokortekse: "Život koji se temelji na miru temeljen je na ništavilu."
"U svijetu u kojem se ne događa ništa ružno ne događa se ni ništa lijepo."
"Sigurnost znači smrt maskiranu u prividni život."
Bilotta ističe neko znanje pokazuje i apologetiku, bavi se sa smislom. Sad me zanima šta ide dalje? Tu se može pokazati ili ne-pokazati odnos razum - vjera.
Jel Bilotta religijski čovjek ili je samo "znalac"? Jer religija, kršćanstvo se u krajnjem smislu ne može shvatiti odnosno ono samo ne želi da ga se "shvati". Čim ga uhvatiš u ruke odmiče. Razumiješ tek kad shvatiš da ne možeš razumijeti - i tek tad razumiješ. To sad možda djeluje zbunjeno ali tu leži taj veliki skok iz "znanja" u vjeru, povjerenje.. "Hvala ti što si sakrio od mudrih i razumnih..." Tu se zaokružuje ta cjelina i shvaćanje slobode. A sigurno takav neće pisati život je sranje, smrt je spas itd
|
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 12/05/2021 : 18:51:45
|
quote:
Originally posted by ordell
Bilotta ističe neko znanje pokazuje i apologetiku, bavi se sa smislom. Sad me zanima šta ide dalje? Tu se može pokazati ili ne-pokazati odnos razum - vjera.
Jel Bilotta religijski čovjek ili je samo "znalac"?
Na žalost, nije religijski čovjek.
U ovoj epizodi (Svršetak je moj početak), on se dohvaća pitanja Boga, smisla, ali ostaje na rezoniranju. Ostaje na malim sitnim rezonima, na stajalištu konačnosti - tako se ne zna za Boga, iako, naravno, je čuo za pojam "Bog", čak je vidljivo da je solidno potkovan.
Ordell, ova bi ti priča bila zanimljiva, jer se doslovno radi alegorija o rajskom vrtu, sve se vrti oko pitanja smisla, i zapravo je to jedno hrvanje sa pojmom Bog. U tom se hrvanju zakazuje, ne izlazi se iz ograničenog rezoniranja, ali već samo to hrvanje čini da je idejno i sadržajno ovaj strip zanimljiv.
Da ti sad najkraće kažem Bilottinu granicu, grešku: on je zapravo na tragu Camusa (Pobunjeni čovjek) i podiže glas protiv patnje, nepravde, zla (ovo ima jednu stvarnu, životnu dimenziju, pa je zato i vrijedno, recimo tako), ali ujedno ostaje na rezoniranju i krivi Boga za takvo stanje, stanje zla u svijetu -> Bog je ravnodušan, to je njegov rezon (ovdje je on slab, to je standardna žalopojka čovjeka koji se još nije 'ukinuo', koji ostaje na stajalištu sebičnosti...)
Na razini priče, to je doslovno provedeno kroz odnos, na jednoj strani Werner (tobože Bog), na drugoj Dylan i Xabaras koji jedu sa drveta spoznaje i odlaze iz raja/Oaze. Bilottina režija je u tom segmentu vrhunska, str. 84 do 90. Naizmjence pratimo Wernerove monologe i Dylan/Xabaras izlazak iz Oaze. Werner zna da ovi izlaze, on sve zna, sve prati, ali se ne miješa: pušta ih da odu, da se susretnu sa svojom sudbinom.
To je stvarno dobro napravljeno: rez na Dylana i Xabarasa koji se probijaju iz Oaze; razmišljaju kako, što, kako pobjeći, hoće li trebati borba sa stražarima... između njihovih razmišljanja, stalno rezovi na Wernera, koji priča Bilottinu filozofiju ravnodušnosti i fatalnosti.
Ono što je htio reći, Bilotta je majstorski uradio - druga je stvar što je ta filozofija loša, manjkava.
Wernera tu napuštamo, na razini cijele sage. To je šteta, jer je to bio najbolji dio čitave te priče. Bilotta izgleda misli da je sve rekao o tome: Werner ispovijeda svoj credo da se stvari ne mogu promijeniti, i pušta Xabarasa i Dylana da odu u svijet. On unaprijed zna što će se dogoditi: Xabaras će tražiti serum za besmrtnost, postati zlikovac broj 1, a Dylan će se boriti protiv njega.
Time se vraćamo u cirkl, na početne, klasične dilanovske postavke kako je to ustanovio Sclavi. Saga se 'nastavlja', ali više se nikud ne mičemo, nego se dalje vrtimo u mjestu: Xabaras traži besmrtnost, Dylan traži njega; svijet je i dalje besmislen, grozan, sve propada i raspada se. U tom crnilu, povremeni bljeskovi: ljubav, obitelj.
Bilotta je skupio i ove odrednice, ljubav, obitelj, ali ne zna sve to usustaviti. Ima sve elemente, a dalje se bezglavo vrti.
O ljubavi i obitelji bi sad trebalo nadugačko pričati. To nećemo za sada.
Vratimo se na problem raja, spoznaje i zla.
Dylan živi u Oazi savršen život, ali da bi to savršenstvo važilo, mora pušiti. Odnosno, mora biti infant, bez svijesti.
Ova ideja infantilizma se konstantno provlači kroz serijal DD, otpočetka. Sclavi je bio veliki infant, sa svojim kompleksima majke itd. Bilotta je zanimljiviji u ovoj izvedbi rajskog vrta, a ipak ostaje u gabaritima koje je postavio Sclavi.
Meni se već godinama prije otvorilo: DD je djetinjast strip, zapravo, ne djetinjast u dobrom smislu, nego baš strip za nezrele, nekakvo tinejdžersko pupanje. I zaista sam jako dugo pratio taj serijal, tj.: dugo sam izlazio iz nezrelosti.
Čini se da ovo što govorim nema veze sa konkretnom našom pričom; ali ima. Bilotta podiže temu na nešto ozbiljniju razinu, ali u osnovi ostaje na stajalištu nezrelosti. On se lomi: ostati infant, ostati siguran, zaštićen, da ti neka instanca odozgo sve podastrije, osigura...? Ili se odvažiti na put, na kretanje, u neizvjesno-ali-samostalno?
On deklarativno govori ovo drugo, a na razini djelovanja (izvedbe priča, radnja, smisao) ostaje u infantilizmu. Tako se i ovdje vraća unatrag, slično kao u priči od koje smo počeli ove analize (Pozdrav iz Undeada): Xabaras će izaći iz stanja nesvijesti, ali i postati državni neprijatelj broj 1; odnosno, njegov put će biti pad, postat će zao. Isto tako, oni koji izlaze iz Undeada (još jedna varijacija rajskog vrta) dolaze do spoznaje da je vanjski svijet zao (mladića muče policajci, i rastrgaju).
U osnovi, Bilotta ne vidi rješenje. Osim ovog vrtenja u mjestu i postavljanja pitanja: pa što da radim?!? Da ostanem zomboid, napušeni infant u rajskom vrtu ili da odem putem samostalnosti koji ne nudi drugo nego besmisao i zlo.
Nastavit ćemo; o problemu spoznaje i zla.
|
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 13/05/2021 : 08:35:38
|
| Stvarno dobra analiza, i odlično napisana. Moram priznati da mi nije bila najjasnija Wernerova uloga, ali sad mi ovo sve drži vodu. Sjećam se i da je Werner bio konstruirao neki stakleni krov iznad svog Londona, zapravo nebo s kojeg je još bolje mogao nadzirati ljude u oazi, kao kakav Bog. I Dilan mu je bio miljenik, što bi onda Dilana možda stavljalo u ulogu Isusa ili proroka, ali se nije išlo u tom pravcu za sad. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 13/05/2021 : 15:49:12
|
quote:
Originally posted by pcoro
I Dilan mu je bio miljenik, što bi onda Dilana možda stavljalo u ulogu Isusa ili proroka, ali se nije išlo u tom pravcu za sad.
Niti se neće niti bi trebalo ići u tom pravcu. Ja tu raspravljam na dvije razine: jedno je strip-priča - na toj razini sam jasno rekao što se događa u ovoj sagi: Dylan i Xabaras su izašli iz Oaze, i sada će svaki svojim putem (koji je, prema Bilotti/Werneru predodređen). Xabaras će postati zlikovac, odnosno, vratit će se na početne postavke, vratit će se na ono što je bio - arhineprijatelj, zlokobni ludi doktor koji traga za serumom besmrtnosti. Dylan će postati borac protiv zla, strip junak, odnosno, ono što je bio - i on će se vratiti na početne postavke i gonit će Xabarasa, koji je u međuvremenu postao državni neprijatelj broj 1. To je razina strip-priče.
Bilottina dobra strana je što je unutar ove banalne strip-priče otvorio tzv. najveća pitanja: sloboda, zlo, Bog. Ta razina mene zanima i više. Ujedno, ova je razina, izgleda, prezahtjevna za DD publiku; neprepoznata je, Bilottine ambicije nisu ni uočene ni shvaćene na pravoj razini. A tek to daje puninu, čak podiže tu sagu o Planetu mrtvih. Pogotovo je epizoda o kojoj sad pričamo na visokoj razini razmišljanja o najvećim pitanjima; ali za tu razinu treba imati predznanje, treba biti upoznat sa filozofskim problemima i vičan spekulacijama.
E sad, ja se time bavim već gotovo 20 godina i meni je Bilottina izvedba a) solidna, dobra za jedan takav strip, ali i b) vidljive su mi njegove granice, njegovi nedostaci.
Tako ja mogu prevađati što je Bilotta uopće htio reći ovim stripovima, a mogu odmah i dati kritiku: jer to što on hoće reći, za mene je slabo, loše filozofiranje. Njegova je razina time dvojaka: za obične fanove, "smrtnike", Bilotta je prezahtjevan; za mene je kamilica, ali mu priznajem da je dosta podigao određene teme, i ujedno mu ne priznajem da te teme on, na svom stupnju rezoniranja, može riješiti.
Dakle, sad ova druga razina, idejna. Što Bilotta govori kroz ovaj strip.
Ovo je više za ordella, makar je instruktivno za sve koji se žele udubiti u ovu sagu.
Prvo o problemu spoznaje.
Klasična biblijska priča govori da je Adam jeo sa drveta spoznaje i tada je spoznao da je gol. Otvorile su mu se oči, odnosno, počeo je spoznavati. Kao takav, koji se probudio iz nesvijesti, nije više mogao biti u rajskom vrtu. Adam je morao van.
To je Bilotta lijepo prenio u sagu: "zaboravni" žive u Oazi i ne znaju više što su, tko su, ne znaju za vanjski svijet, ne znaju što se događa. Oni su zadovoljni, ali plaćaju cijenu. Puše, moraju pušiti Wernerov dim i živjeti u zaboravu.
To nije stanje čovjeka, kao ni Adamovo stanje u vrtu. Čovjek mora poći putem spoznaje. On se mora osamostaliti.
Ali, i sad je ovo točka koju Bilotta ne razumije, nije si to posložio, dakle, stanje samostalnosti nije konačno stanje, nije nešto što treba biti. Religijski se to kaže: čovjek se treba sjediniti s Bogom.
Ove je sad formule lako reći; ali iza tih pukih riječi mora stajati čitav niz posredovanja, tj. mora biti bezbroj međustupnjeva u kojima se čovjeku razjašnjava taj zahtjev - sjediniti se s Bogom. To je pak priča nadugačko i naširoko, a ja ću pokušati sažeti za ove naše potrebe. Realno, to nije moguće, nije moguće ukratko i ofrlje, ali ajde, barem neki uvod u stvar.
Idemo prvo na razinu stripa DD. Općenito je u tom stripu beznađe, crnilo, tjeskoba, muka, ukratko, izriče se jedno jadno čovjekovo stanje. U tom se stripu pronalaze oni melankolični, a i oni drugi, bedasti, bolesni, poremećeni itd. Takvi nas sad ne zanimaju, nije nam važna ta patologija, već ovo što kažem: strip DD izriče kao osnovni stav da je ljudsko stanje jadno i bijedno.
Taj osnovni DD-uvid je zapravo isti sa religijskim stavom da je čovjek bez Boga jadan i bijedan; samo što to ne zna, autori stripa DD su sve sam peder i ateist, najkraće rečeno. U osnovi se tu izriče isti fundamentalni stav kao i u religiji, samo se to ne zna, niti se razumiju međusobno.
Sve ovo je pak u vezi sa rajskim vrtom, spoznajom i izgonom.
U rajskom vrtu nema odvajanja, Adam takorekuć živi sjedinjen s Bogom. Njemu je to prirodno stanje, ne zna za drugo.
Ali čim spozna drugo, počinje i njegovo odvajanje; on više ne može biti u vrtu. On kreće na put, počinje kretanje, samostalnost -> istovremeno kreće i beskonačna bol za izgubljenim rajem, za prvobitnim stanjem sjedinjenosti.
Na razini DD-stripa se također izriče ova beskonačna bol, samo se tu ne zna za Boga, ne zna se što je uzrok te boli i tog beznađa. Misinterpretira se u raznim pravcima: ljudi su zli, pokvareni političari, zli Domovinski pokret i slične bedastoće. Sclavi je, umjesto Boga, razvio patološku razinu, odvojenost od majke itd. itd.
Bilotta je vratio čitavu stvar u prave gabarite, napravio alegoriju rajskog vrta i stavio Wernera kao Boga, ali je također ostao u sitnim rezonima. Pa je njemu Bog ravnodušan, ili kriv što je vanjski svijet zao, što su ljudi zli itd.
Stvar sa spoznajom i zlom nije neka laka stvar koja se može takvim tobože zdravorazumskim rezonima rješavati.
Najprije, ovako pojednostavljeno:
sjedinjenost (s Bogom) = dobro
odvojenost = zlo
Ovo drugo razumije tako, i shvaća, čitav DD serijal, također Bilotta. Prvo se ne razumije na potrebnoj razini.
Također, čovjek ne može ostati u vrtu, u Oazi. To je dodatni problem, koji dodatno usložnjava računicu. Naime, Adam mora krenuti na put, mora se osamostaliti. To je put čovjeka. To drugim riječima, znači, da čovjek mora proći kroz zlo (odvojenost), mora pasti - ne da bi tu ostao, nego da se uzdigne.
U stvarnom svijetu, naše prvo stanje je stanje zla (odvojenosti). Ali izvorno naše stanje je stanje dobra - sjedinjenost. Ova začkoljica stvara ogromne probleme većini, naročito DD stripu i dogovcima, koji prihvaćaju osnovni stav DD filozofije: svijet je loš, sve je besmisleno i beznandno.
Međutim, to je samo etapa, ne konačno stanje. Onaj tko ne poznaje izvorno čovjekovo stanje i nema kuraže ni vjere, taj lako zapada u to DD očajavanje i tinejdžersko lamentiranje.
Čovjek spoznaje; on spoznaje da je loš, da je ništavan, da sve prolazi i da bezbroj crva gmiže, da najmiliji umiru, svako, i najbolje nastojanje propada. Ukratko, čovjek spoznaje ništavnost i prolaznost. On osjeća beskonačnu bol, osjeća odvojenost, ma kako se junačio: naposljetku, svi će i svatko umrijeti.
- kraj prvog dijela - (dosta za danas, treba sve ovo pohvatati) |
Edited by - stinky on 13/05/2021 15:53:43 |
|
|
|
ordell
Senior Member
Slovenia
1898 Posts
Member since 20/08/2006 |
Posted - 13/05/2021 : 18:30:19
|
| Kierkegaard kaže čovjek je sinteza konačnosti i beskonačnosti odnosno smrtnosti i besmrtnosti. Manjak jednog od tih znači biti (nesvjesno) u stanju očaja. To crnilo, beznađe, svijet je zao itd su baš ti elementi koji kod DD potvrđuju taj problem. Želi se uzdignuti ali uvijek pada jer ne zna gdje i kamo treba ići. Kod Sclavija to ide u devijaciju , moj problem majka. Bilotta izgleda ima bolji zdraviji uvid ali opet to ostaje na nekoj površini. Kako reče Jaspers čovjek je uvijek više nego što zna sam o sebi, to važi za sve ljude i za svakoga posebno odnosno čovjeka možemo gledati na 2 načina - kao predmet istraživanja, time se bave biologija, fiziologija, psiho/sociologija, antropologija. Ili sa druge strane čovjek kao sloboda. I kao takav nikad ne može doći do "kraja", doći do konačnog stanja. |
Edited by - ordell on 13/05/2021 22:58:33 |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 14/05/2021 : 09:00:05
|
Upravo tako, ordell.
Da budemo u vezi (i) sa ovom sagom, svi ovi problemi se manifestiraju kod Bilotte. On je to sve odlučnije sabrao nego Sclavi; ali je time, jer ne zna gdje i kamo treba ići, čitava stvar postala još gora: svijet je grozan, neizdrživ, ništa ne valja. Ljudi su izgubljeni, odlaze u centre za potpomognuto umiranje (ubijaju se) ili bježe u Oaze (napuše se, postaju "zaboravni").
Bilotta zna da nijedno od toga nije rješenje, razvija neku priču, ali ne zna voditi ka nekom cilju. Sve se samo vrti u mjestu, o čemu već jesmo.
Na idejnoj razini, on izriče neke sumnjive filozofije, u tom svom vrtenju. Jedna njegova teza je da nema slobode. On to prikazuje dosta naivno, naime tako, da Xabaras postaje Xabaras u pravom smislu, a Dylan Dylan. Stripski to nije loše, jer Xabaras se prvo pojavljuje kao Simon, odnosno, on prvi shvaća glupost Oaze. Čita Traktat o uskrsnuću, shvaća da je put put spoznaje, no... Bilotti nije jasno što je ova spoznaja.
To je opet jedan čvor u kojemu se Bilotta digao tik do shvaćanja, ali ne može probiti granicu. Kad već spominješ Jaspersa, on je to dobro opisao, taj odnos filozofije i nefilozofije:
«Filozofska istina nije kao jedina u svijetu. Ona… udara na granice na kojima se događaju mišljenje i život, u kojima se – čini se – napuštaju izvori vjere. To mišljenje nazivamo nefilozofija ukoliko se pojavljuje kao filozofija, ukoliko se razumije kao filozofija i ukoliko se od drugih priznaje kao filozofija. … Nefilozofija je ne samo zabluda unutar filozofiranja, zabluda koja se onda može korigirati uvidom, nego je načelno griješenje u potpunoj negaciji koja se u sagledivim zamjenskim tvorbama ipak čini pozitivnom.»
Bilottina izvedba je upravo ovo opisano: granica na kojoj se događa mišljenje (i život!, to je također važno za shvatiti) i nije samo zabluda, već NAČELNO GRIJEŠENJE. Ali ovo načelno griješenje nije nešto bezveze, nešto što se lako može odbaciti kao bedastoća; ne, nego se tu događa to da se nalazi tik pred rješenjem. Gotovo svi elementi su tu, sve je skupljeno i zato se to čini "pozitivnim", odnosno, čini se nečim pametnim, nečim što donosi dobre uvide.
Objasnimo ovo na primjeru spoznaje i rajskog vrta/Oaze.
Xabaras (Simon) čita Traktat o uskrsnuću i shvaća da je čovjekov put put spoznaje (u stripu je tu opet potegnuta paralela na gnozu; zato kažem, ova je epizoda tisuću stopa iznad običnog fanovskog pristupa, potrebno je određeno predznanje da se sve to razumije na odgovarajućoj razini).
Ali Xabaras, odnosno Bilotta, ne razumije što je to istinska spoznaja i kako je mišljeno to "uskrsnuće". On jednostavno (doslovno) uzima princip zmije: "Bit ćete kao bogovi."
Sad, ono teško u čitavom tom sklopu je to što zmija nije lagala! (jasno, ja se ovdje referiram i na klasičnu priču o Adamu, jer Oaza, gnoza i Xabaras, sve je to isprepleteno i vezano na biblijsku priču)
Zmija nije lagala, Bog je to sam potvrdio: "Adam postade jedan od nas."
Znači, put spoznaje jest put čovjeka. Ali taj put nije ispravan kao odvojen od Boga. Tu je ono "načelno griješenje", koje se onda, budući da se svijet sastoji od najraznovrsnijih zapletenosti, više ne prepoznaje i čovjek bludi, gubi se u glupostima, nebitnostima, recimo laže se u suprotnostima Trump-Biden i te bedastoće uzima kao nešto presudno, važno.
Ja sam već kazao da je to sa spoznajom i zlom vrlo složeno, a nipošto nešto što se može ofrlje uzeti i onda sa sitnim rezonima izricati "Bog je ravnodušan", "Sve je besmisleno" itd.
Mi smo došli do jednog stava, spoznaja je nužna, čovjek mora na taj put.
Ali važi i onaj stav o kojemu smo pričali: odvojenost se osjeća kao čežnja, kao beskonačna bol, kao nezadovoljstvo.
Oba ova stava vrijede, i oni su ugrađeni i u Bilottinu priču.
Stav "beskonačne boli" je zapravo noseći motiv, jer ovaj Planet mrtvih jasno izriče da je svijet grozan, da je neizdrživ, da je sve razoreno i ljudi ne znaju što bi: oni glavinjaju od samoubojstva do pušenja. Odvojenost se jasno osjeća, samo se ne zna što je ta "odvojenost", ne zna se za Boga u istinskom smislu.
Stav spoznaje je izražen kroz gnozu i Xabarasa, samo se opet ne zna istinski smisao i mjesto spoznaje.
Bilottina je (stav nefilozofije) teza ovo: čovjek će kroz gnozu (spoznaju) postati Bog. To je uskrsnuće, to je taj život vječni. Xabaras će zato shvatiti svoj put kao put spoznaje, ali u tehnološko-znanstveno-kalkulantskom vidu: doslovno će tražiti serum besmrtnosti. Na jednoj strani, Bilotta zna da je ovo glupost, ali opet, ne zna što je istinska spoznaja, pa po inerciji otpada u te sekularne ideje, prosvjetiteljstvo kao praznovjerje.
To je princip zmije.
Princip zmije je stav spoznaje, ali odvojen od istinske spoznaje, odnosno: osamostaljenje spoznaje kao krajnji stav. To je zapravo pad u magiju, put magijskog čovjeka. Ili kako Jaspers kaže, to je nefilozofija (ali ne kao nešto jednostavno pogrešno, nego suptilne zablude, često vrlo rafinirane zablude koje se nalaze na granici mišljenja i života -> otuda je to tako težak problem, nije jednostavan za prozrijeti i ne može se samo tako odbaciti kako bi to htjelo određeno sladunjavo kršćanstvo).
Na razini stripa DD, ovaj magijski čovjek je čak vrlo dobro uobličen kroz lik Xabarasa. Sve su to određeni fragmenti spoznaje, Bilotta ih je dobro sakupio i podigao na još veću razinu. Ali granicu nije prošao.
Zmija ima dvostruku funkciju: ona otvara Adamu oči, ne laže ga; ali također postaje neprijatelj, čovjek i zmija se ne slažu i ona mu vreba petu, a on će joj smrskati glavu.
To znači da se na principu zmije ne može stati. Ne može se na tome ostati, jer taj princip (spoznaja kao odvojena od Boga) ne vodi tamo kamo zapravo čovjek hoće. A čovjek hoće, ne spoznaju radi spoznaje, nego smirenje, "povratak u rajski vrt". Čovjek mora provesti pomirenje, i spoznaja ima tu ulogu, to je njen istinski smisao. To je "traktat o uskrsnuću", samo shvaćen na drugi način nego to razumije Bilotta, razumije Xabaras.
O ovom pravom smislu spoznaje sada nećemo, jer je to dugačak put. Samo treba pripomenuti da je prava, istinska spoznaja predmet serijala DD, također Bilotte, i da se na toj razini manifestira kao potraga za besmrtnošću. To je doduše vrlo primitivna razina, ali zato ne manje, nego dapače, baš onako prava ljudska razina, u smislu prirodnog nagnuća. Samo što ovo "prirodno" nije ujedno istinsko; čovjek nije samo to prirodno, te želje i nagoni, nego ima i drugu "prirodu", duhovnu.
Budući da tu ima puno preokretanja, dolazi se do svih ovih nefilozofija, do misinterpretacija i na koncu, do Bilottine sage o Planetu mrtvih.
U stvarnom svijetu čovjek prvo otpada u to prirodno stanje: on je želje, nagoni, zoološka svijest najprije. Nemir, doduše, ostaje, ali se prvo misli da će se smiriti tako da zadovoljavaš žudnju itd.
Želja za vječnim trajanjem je također žudnja, jedna od najvećih.
Ta se žudnja može maskirati kao "traktat o uskrsnuću", ali se u osnovi ostaje na tome da se želi trajati kao "ovaj", kao ta konačna svijest, taj samostalni, odvojeni.
Na toj točki je Xabaras, i Bilotta. On ne razumije što je to beskonačnost i prepoznavanje u drugobitku, odnosno, sjedinjenje s Bogom. Kažem, o tome nećemo, jer je to nadugačko.
Sada samo utvrdimo da je princip zmije pogreška; ne bilo kakva, nego načelna greška. Onaj tko ostane na principu zmije, ostaje u odvojenosti (a to je zlo, odnosno, ne može se istinski smiriti) i postaje magijski čovjek. On doslovno uzima da će postati Bog - to je put ludila, put Xabarasa.
Zmija doduše ne laže, spoznaja otvara oči, ali je uloga spoznaje to da se shvati odnos čovjeka i Boga; spoznaja ima tu funkciju, a nije nešto konačno, nije sama sebi svrha. Pretumačena u posljednji cilj, ona vodi u ludilo i ovo što izražava kao osnovni motiv Bilotta u Planetu mrtvih: sve je ništavno, sve je besmisleno, sve je grozno, drugim riječima, pada se u to očajanje, bez obzira maskira li ga se u cinizam, zajebanciju, darknajt i slično.
|
Edited by - stinky on 14/05/2021 09:06:56 |
|
|
|
ordell
Senior Member
Slovenia
1898 Posts
Member since 20/08/2006 |
Posted - 14/05/2021 : 15:08:28
|
Odlično i vrhunsko sažeto stinky.
Sad čekamo nastavak, mislim ta saga još nije završena, ide to dalje jel? Ne znam na koji način bi mogao to Bilotta sad preokrenuti, izvući se, tu bi bio potreban jedan dramatičan slom.
Pitanje je i koliko je takva izvedba uopće moguća a da se pritom ostane u zoni DD stripa.
A svakako treba Bilotti odati priznanje da se bavi tim pitanjima, još je i Sokrata maskirao pa spominje Dostojevskog itd. To je ipak dosta viša razina od prosjeka na kojeg smo navikli. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 14/05/2021 : 20:09:45
|
| Bilotta je i inače sklon filozofiji, u njegovom serijalu Mercurio Loi se puno filozofira, svaka epizoda je promišljanje o nečemu. Neću kriti - nije me oduševio. Ali je bio zanimljiv. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 15/05/2021 : 08:37:58
|
Ordell, ide dalje, vrtnja u mjestu se nastavlja. Pcoro je čak čitao dalje od mene, čitao je Veliku utjehu (samo je šteta što on ne zna filozofirati, pa ne može ispričati što se dalje događa;))
Nisam znao da Bilotta ima serijal. Sad bih to pogledao, pa ako se pojavi u hr, svakako ću reći pcori o čemu se tu radi. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 15/05/2021 : 22:35:03
|
Ovih dana sam, osokoljen topicom ponovio Veliku utjehu. Na drugo čitanje mi je bila bolja, prvi put mi je bila malo naporna. Pohvatao sam neke niti radnje koje su mi prvi put pobjegle, ali rado bi pročitao i detaljnu analizu, jer mi neke stvari i dalje nisu jasne.
Evo sažetak sa spoilerima, iako preporučam da se sačeka, nije loša epizoda:
Kao što znamo, u Dilanu ima više obnašatelja dužnosti smrti - neki su prve klase, neki druge, neki treće i tako dalje. Ona smrt s kojom se Dilan često sreće je čini se smrt vrlo visoke klase, možda i prve. Velika utjeha prati njeno sazrijevanje iz mlade djevice, rođene nekad u srednjem vijeku u ovu blijedu zakrabuljenu spodobu koju znamo još od Iza ogledala. Ta smrt čezne za tim da upozna život - zapravo ljubav, i pred kraj ispadne da je zaljubljena u Dilana, još od te čuvene 10te epizode.
Također se otkrije da ju je u 10tki Ksabaras zarobio Iza ogledala, računajući da dok je zarobljena neće stići pokupiti svoje umrle i da će oni biti idealni zamorci za njegov serum.
Također također se otkrije da je Gručo omogućio smrti da se oslobodi Iza ogledala u zamjenu za neke benefite (nisam točno skužio koje). Još se sazna i da je virus koji je napao Gruča proizvelo njegovio vlastito tijelo, tj da Gručo nije zaražen nego je prvi ugriz samo potakao da se razvije bolest koju je on već nosio u sebi.
Ostaje nejasno tko je Valdo Vilkinson koji se pojavljuje u epizodi.. to ime je ujedno i ime zapisano u kartonu nultog pacijenta, Gruča.
Epilog je da na kraju u paklu afera Dilan/smrt privuče pažnju onog upravitelja pakla s dva lica i oni će ad pobliže razmotriti slučaj jer se čini da tu ima dosta nepravilnosti!! |
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 17/05/2021 : 23:39:03
|
quote:
Originally posted by Poncho
bolje nagon nego razum
Nekom bizarnošću naletjeh na eksternom disku na windows dokument sa spremljenom (zaboravljenom) šifrom za ovaj forum di nisam bio brat bratu 5-6 godina. Možda i bolje jer se time projekt svarivanja južnoameričke odiseje može bolje odraditi. Sad je to finije i staloženije kao kod dobrog whiskeya. Al vrime je da kušamo što je sazrilo u bačvi od hrasta.
Nastavih di sam stao, a to je na Andama, i zlosretnom Burratiniju. A kad čujem Burratini hvatam se za pištolj.
Pa ipak naletjeh na moćnu rečenicu-bolje nagon nego razum!
Sam je Zagor izgovara.
Da li je bolje? Posebno što u navedenoj epizodi imamo postavljenu borbu između muškog i ženskog principa. Doduše tu bi se radilo o opreci emocije-razum a ne nagon-razum.
Nekad je uistinu dobra priča stvar nagona.
Moram se nadovezat oko teme nagona.
Dosta sam ponavljao Blueberrya i Corta. To je poput starih humoristični serija, neke izdrže test vremena neke ne izdrže. Corto stoji gordo a Blueberry propade. Jel to kulturološka stvar? Francuzi su ipak zemlja trulog egzistencijalizma pomiješanog sa umišljenim snobizmom. A talijani su mediteranci, žovijalni i životni. Zašto je francuski elitizam bezveze a talijani su bolji? Jel stvar nagona pred pozom (ne mogu reć racionalonošću, nisu francuzi ni anglosaksonci ni nijemci)?
Sve me strah čitat riđobradog neću si pokvarit dičije uspomene. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 18/05/2021 : 12:13:30
|
| A ja sam nedavno ponavljao par Kortota i dosta Blueberrija i došao do posve suprotnog mišljenja - Bluebery se drži, Korto tone. Ispalo je da je Bluberi kao čista, bistra voda, što vidiš, to i dobiješ. A Korto, ne znam. Ne da mi je loš, ali pročitam ga i zabavim se ali ne ostavlja trajni dojam. (Čitao sa Tango i Zlatnu kuću Samarkanda). |
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 18/05/2021 : 12:52:47
|
quote:
Originally posted by pcoro
A ja sam nedavno ponavljao par Kortota i dosta Blueberrija i došao do posve suprotnog mišljenja - Bluebery se drži, Korto tone. Ispalo je da je Bluberi kao čista, bistra voda, što vidiš, to i dobiješ. A Korto, ne znam. Ne da mi je loš, ali pročitam ga i zabavim se ali ne ostavlja trajni dojam. (Čitao sa Tango i Zlatnu kuću Samarkanda).
Zanimljivo kako suprotan doživljaj.
Veliš bistra voda, rekao bih jako bistra da se vidi dno. To je posve jednostavan western bez neke dubine i s jednostavnim zapletima i raspletima. Kao i Tex toga doba. Ne budi mi ništa, ni na razini razuma ni na razini nagona.
Corto je romantika, životan i svevremenski svjež. Pratt je i sam bio osebujan lik koji je svašta proša u životu. Nekako sam dobio dojam da je ovo baš opreka francuskog egzistencijalizma i mediteranskog vitaliteta. Cort je definitivno nagon, koliko je razum to već nisam siguran. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 18/05/2021 : 13:06:07
|
quote:
Originally posted by Poncho
Veliš bistra voda, rekao bih jako bistra da se vidi dno.
Tako je, baš to. Planinski potok, plitak i bistar!
A Korto mi je opet nekako previše romantičan, ima li razloga da toliko čezne, a opet nikad ništa konkretno ne napravi? Kad sam bio mlađi to mi je bilo duboko, a sad mi je samo mutno. Korto uvijek bude promatrač. Svi ti likovi ginu, čeznu, svađaju se, žive, a Korto samo zamišljeno gleda. Traži blago, a boga moli da ga ne nađe, očijuka sa kokama ali nikad ništa ne bude. Zašto je to tako? Nije mi jasno.. ti kažeš nagon, ali ja ne vidim nagona u Korta. Osim možda nagona da se luta i bježi.
Ne bi htio da ispadne da mi se ne sviđa Korto. Sviđa mi se, ali nije do kraja na mojoj frekvenciji danas. |
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 18/05/2021 : 14:56:13
|
quote:
Originally posted by pcoro
quote:
Originally posted by Poncho
Veliš bistra voda, rekao bih jako bistra da se vidi dno.
Tako je, baš to. Planinski potok, plitak i bistar!
A Korto mi je opet nekako previše romantičan, ima li razloga da toliko čezne, a opet nikad ništa konkretno ne napravi? Kad sam bio mlađi to mi je bilo duboko, a sad mi je samo mutno. Korto uvijek bude promatrač. Svi ti likovi ginu, čeznu, svađaju se, žive, a Korto samo zamišljeno gleda. Traži blago, a boga moli da ga ne nađe, očijuka sa kokama ali nikad ništa ne bude. Zašto je to tako? Nije mi jasno.. ti kažeš nagon, ali ja ne vidim nagona u Korta. Osim možda nagona da se luta i bježi.
Ne bi htio da ispadne da mi se ne sviđa Korto. Sviđa mi se, ali nije do kraja na mojoj frekvenciji danas.
Pa nitko ni ne tvrdi da je Korto heroj, on je klasični pustolov, dijete ranog 19.st. Nešto kao Pečorin iz junaka našeg doba. Al opet on nije nikakav bolećivac već tip od akcije. Nije heroj al nije ni hulja, stat će na pravu stranu kad treba. On je stariji brat Mister Noa, kao što u Prattu ima i Sergija Bonellija. Nije to direktan link ali postoji sličnost duha (naglašavam ne doslovno i u potpunosti). Zato i rekoh nagon, da li i razum to se još da analizirat.
Blueberry me jako razočara, bolje da sam ga ostavio kao dobru uspomenu iz djetinjstva. Tek Blueberry ko tip... tipični proizvod francuskog trulog duha. A to kažem ja koji recimo cijenim jednog Gainsbourga u glazbi (mada definitivno ne njega kao osobu). Priče su jako tanke i bazične, da takve epizode izađu u Texu ekipa bi to masovno popljuvala. |
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 19/05/2021 : 11:57:37
|
Što se tiče Bluberija, još jednom sam sablažnjen tvojim tvrdim, pogrešnim stavom!
Što se tiče Korta, planiram u bližoj budućnosti pročitati još neke epizode, ali paraleno bi volio pročitati i jednu lijepu, dubinsku analizu serijala kao cjeline i pojedinačnih epizoda. Jer većina se pisanja o Kortu svodi na nekakva opća mjesta, a s obzirom na njegovu važnost u povijesti stripa, fali dubinskog proučavanja. Ili ja takve članke nisam našao.
Moguće je i da nisam dobra publika za Korta jer se u kasnijim epizodama puno referira na razne povijesne ličnosti i događaje koje slabo poznajem, pa onda ne mogu sagledati širu sliku.. kao npr. u toj nedavno pročitanoj ZK Samarkanda - bila je dobra, ali da sam ušao sa širim predznanjem lakše bi se snalazio u mnoštvu likova koji se često pojavluju vrlo kratko i koji referiraju na stvari o kojima ništa ne znam. |
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 19/05/2021 : 13:09:41
|
Nemoj misliti da meni nije drag Blueberry, ali draža mi je istina. Ne može izdržati test vremena. Tanko je to i odista prikladnije mlađim uzrastima.
Vidiš, meni kao ljubitelju povijesti i usuđujem se reći dobrom poznavatelju iste, pašu povijesne reference na Cortu. Ne znam jeli tu na forumu bilo dublje rasprave o Cortu, to me iznanađuje ako nije. Onda definitivno moramo to odradit.
Sam Corto je pustolov romantik, dijete 19.st, svojevrsni Pečorin s mediterana. Ali ne odlazi totalno u romantičarsku melankoliju, pleše po rubu. Jer ipak je on pustolov, čovjek od akcije. Iz njega progovara melankolija Venecije i njene zamišljenosti u sretna stara vremena koja se sudara sa akcijom i strasti turbulentog 20.st (posebice 2.svj rata i dolaska amerikanaca kojima je mladi Hugo Pratt bio fasciniran). To je ples po rubu, ali nije pad s ruba. Ima tu dovoljno slojeva. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 19/05/2021 : 19:02:24
|
Corta dugo nisam čitao, a Blueberryja nedavno, valjda prošle godine. I da, bio mi je dosadan, slab je Blueberry. Mislim, može se pročitati, ali sad bih rađe čitao Kita Tellera nego Blueberryja.
Kakav bi mi sad bio Corto, ne znam. Vjerojatno bolji od Blueberryja, iako Pratt ima određene manjkavosti, pa tu postoji opasnost. Nolitta je bolji, sabraniji Pratt.
Evo, ovako sam davno, prije jednog desetljeća pisao o Cortu. To je više uopćeno, nije ono pravo i sad bih bio precizniji i u meso:
(NE)SAVRŠENA BIOGRAFIJA
U predgovoru Baladi o slanom moru, Umberto Eco donosi zanimljivu opasku: geografija Cortovog svijeta nije savršena. Likovi rabe različite zemljovide, brkaju geografske dužine i širine, ali plove prostranim južnim morima i stižu na odredišta. Bilo da ožive mit i slijede morskog psa ka spasenju ili pak da pronađu skriveni tajanstveni otok usred oceana. Tisuće i tisuće nautičkih milja okolo njih, da bi se susret zbio gotovo u metar; Corto, raspet nasred Pacifika, iskrsne ispred Rasputinovog katamarana. Možda geografski nije uvjerljivo, no to je prva Cortova tajna: rastakanje i svladavanje prostora.
Druga tajna je rastakanje vremena. Službena biografija kaže da je rođen 1887. godine. Kao što je uobičajeno za dječaka potkraj 19. stoljeća, odrastao je na pustolovnim romanima Karla Maya, Julesa Verna i R.L.Stevensona. Međutim, Alberto Ongaro nije pogriješio kazavši kako je Corto provodio dane u kinu, gutajući filmove. Spominje Murnauov Tabu snimljen 1931. godine i Osvetu Crvene vještice iz 1948. Kronološki gledano, čini se nevjerojatnim da bi dječak sa prijeloma stoljeća gledao filmove snimljene daleko kasnije. Pa ipak, svatko tko je pročitao Cortove avanture složit će se da stvar stoji jednostavno tako: gledao je. Njegov karakter, stil, ophođenje i razmišljanje, jasno upućuju čitatelja da je utjelovio i francuski poetski realizam i Gabina i američki film noir i Bogarta, Clouzotovu Nadnicu za strah, a posljednje što ga je iole zanimalo bijahu Herzogovi filmovi.
Po majci i ocu bačen u svijet tajni i magijske prošlosti, jednom nogom zauvijek vezan uz snove, bio je predodređen da kuša čarobne gljive; otada su vrijeme i prostor izgubili čvrstu moć nad njime. Prošavši čitavu Zemljinu kuglu, uronio je u drevnu prapovijest izgubljenih civilizacija, a jednako tako otisnuo se i u drugom smjeru, prateći još kao dječak pustolovine Johna Waynea.
I čitav njegov svijet je prožet takvim nesavršenim geografijama i biografijama; tu vojnici čitaju Rimbauda, D.H. Lawrencea, antikvari upućeni su u drevne ezoterijske tajne, pustolovi poput Rasputina čitaju Platona, a kod onih okorjelih kriminalaca još preostaje nešto bogartovskoga. Očito je Corto djelovao svojom čarobnom aurom na pojave i likove što ga okružuju, te sav taj pustolovni milje odiše poetskim, polaže na kulturu, i između dvije ekspedicije u džunglu ili pak dvije pljačke, prepušta se estetskim kontemplacijama i lijepoj književnosti. A najbolje od svega što to nije kazano ironično; svijet Corta Maltesea uistinu zrači autentičnim zeitgeistom, likovi su stopljeni sa svojim ulogama pustolova-pjesnika i čitatelj ni u jednom trenutku nije suočen sa farsom, sa namještenim, sa do-zla-boga nategnutim. Naprotiv, priče teku lepršavo, a u isti mah čvrsto i bistro.
Priče su omeđene, s jedne strane pustolovnim, s druge fantazmagoričnim. Između ta dva pola kolebaju se sve Cortove pustolovine i to upravo započevši jednim, a završivši u drugom. Balada o slanom moru otvara serijal i tu bismo priču mogli nazvati najrealnijom pustolovinom, dok Mu, posljednja priča, jedva da zadržava obrise avanture uronivši sva u halucinaciju. Takav put nije slučajan.
Corto je pratio Manna, Remarquea, Hemingwaya i Krležu na kraju krajeva, no čini se da je bio prvi koji se složio sa Maxom Weberom i dosljedno postupio prema toj spoznaji.
Weber je upozorio na činjenicu sveopće racionalizacije, potpunu prevagu tehnološkog uma i opasnost birokratizacije. Skovao je pojam Entzauberung (der Welt) – demitizacija zbilje. Svijet je gubio čarobnost, pojava željeznice i telegrafa razorila je udaljenosti, bio je izmjeren i otkriven. Daleka južna mora samo još na papiru izgledala su nedostižno, dok su se kolonijalne sile otimale o pristaništa i luke tih dalekih mora. Corto je tu činjenicu uvidio iz prve ruke. Svijet se sveo na brojeve, na tone i milijune, to je bilo jasno već od prvog svjetskog rata. Svakako Entzauberung, složio se Corto, makar nevoljko. Pa od tada, nakon Balade, traži čarobnjake, vile, leprekone, šamane, tajne lože, druide, vitezove Grala i pernatu zmiju. Nije se predao i odabrao "smrt u Veneciji" ili amazonskoj "uvali tlapnji", već se diskretno prepustio snovima. Juriti potopljena gusarska blaga, juriti skrivene otoke, juriti izgubljene kontinente, juriti Mu, juriti snove. Naravno, otvorenih očiju.
|
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 19/05/2021 : 22:29:02
|
Čest je motiv dolaska civilizacije i kraja pustolovine. Dosta vesterna govori o tome, Sergio Leone je napravio cijeli esej na tu temu sa "Bilo jednom na divljem zapadu". Pa i Nollita se tim bavi u završnom poglavlju Mister Noa (što je izveo veličanstveno). Corto je pustolov i tip 19.st koji ispraća 20.st. Svakoj generaciji je svojstveno da smatra da su zlatna vremena prošla. Stoga i ne čudi taj motiv kod Corta. Osim toga pustolovina (a posebno romantika) ne podnose veliku racionalizaciju, zada se vremenski i prostorni okvir ali u pustolovini nema mjesta velikoj racionalizaciji i nekom umiranju u realitetu, to bi bila opsjena. Poštenije je odmah dati do znanja da ti nije cilj veliki realizam nego sve te falše racionalizacije i prividni realizam koji otkliznu u cmoljenje i emo crnilo. Pratt je svoj lik vješto umetnuo među stvarne događaje i ljude a opet ostao u domeni pustolovine i one prave romantike.
|
|
|
|
pcoro
Senior Member
Croatia
2221 Posts
Member since 17/01/2006 |
Posted - 20/05/2021 : 09:04:27
|
Ja mislim da bi Korto više bio postmodernistički strip ili pustolovno postmodernistički. Uvijek tu ima neka pustolovina ali se ta pustolovina ne uzima krajnje ozbiljno nego uz odmak. Postoji Korto koji čezne za avanturom ali je istovremeno ironičan prema njoj i postoje likovi, mjesta i stvari koji predstavljaju avanuturu (blaga, tajni svitci..). Ti drugi likovi i stvari, oni su potpuno u priči, oni su "izmišljeni", a Korto nije samo to, nije samo lik nego je i čitatelj, ili autor ili želja za slobodom, pustolovinom, rećinom na uhu. Možda se zato mijenja karakter priča, od Balade koja je klasična pustolovina do Mua koji je lik u zemlji mašte.
Mislim da je to i razlog zašto ne funkcioniraju ove novi Kortovi albumi, koje nisu Prattove, jer su autori uzeli te sastojke klasične pustolovine ali nema tog odvajanja Korta od priče. Treba poprilična autorska hrabrost da bi se tako poigravao sa tako važnim likom europskog stripa. Pratt ju je mogao imati jer je to njegov strip, a ovi plaćenici to ne mogu jer, jebiga, nije njihov. Zato je Ditier Lupen više Korto nego ovaj novi Korto. |
|
|
|
Poncho
stripovi.com suradnik
Croatia
3464 Posts
Member since 31/08/2007 |
Posted - 20/05/2021 : 11:07:34
|
quote:
Originally posted by pcoro
Ja mislim da bi Korto više bio postmodernistički strip ili pustolovno postmodernistički. Uvijek tu ima neka pustolovina ali se ta pustolovina ne uzima krajnje ozbiljno nego uz odmak. Postoji Korto koji čezne za avanturom ali je istovremeno ironičan prema njoj i postoje likovi, mjesta i stvari koji predstavljaju avanuturu (blaga, tajni svitci..). Ti drugi likovi i stvari, oni su potpuno u priči, oni su "izmišljeni", a Korto nije samo to, nije samo lik nego je i čitatelj, ili autor ili želja za slobodom, pustolovinom, rećinom na uhu. Možda se zato mijenja karakter priča, od Balade koja je klasična pustolovina do Mua koji je lik u zemlji mašte.
Mislim da je to i razlog zašto ne funkcioniraju ove novi Kortovi albumi, koje nisu Prattove, jer su autori uzeli te sastojke klasične pustolovine ali nema tog odvajanja Korta od priče. Treba poprilična autorska hrabrost da bi se tako poigravao sa tako važnim likom europskog stripa. Pratt ju je mogao imati jer je to njegov strip, a ovi plaćenici to ne mogu jer, jebiga, nije njihov. Zato je Ditier Lupen više Korto nego ovaj novi Korto.
Prije bih rekao neoromantizam nego postmoderna. Corto je previše uronjen u romantizam da bi bio produkt postmoderne. On je bajronovski tip koji ide poginuti u zabitima Grčke mada ga se to izravno ne tiče. Zato i taj odmak, jer je on aristokratski duh odvojen od tih građanskih bezvezarija, kao što je i romantizam veličao sličan duh kao svojevrsnu reakciju na Francusku revoluciju. Kao što je i Pečorin razočarani ruski aristokrat, kao što Schiller piše o aristokratima koji idu u hajduke. Čista esencija romantizma. On je duh Venecije, koja je bila carstvo a sad je mali gradić kojeg jede industrija i moderno doba, koji će postati prčija za turiste. Ima tu puno nihilizma i cinizma ali isto tako i akcije te prezira prema svijetu malograđanskih bezveznjaka i njihove dosadne svakodnevnice.
Novi autori su podbacili jer je Corto strogo autorski strip, teško je to oponašati, jer Pratt daje sebe. Čitao sam onaj-Pod ponoćnim suncem il itako nešto, onaj sa sjevernog pola. Jedna takva bezvezarija kao da netko ide raditi nastavak Kuma ili 12 gnjevnih ljudi.
Ditier Lupen? S tim likom nisam upoznat. Kažeš alla Corto? To su krupne riječi. |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13107 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 20/05/2021 : 11:59:12
|
quote:
Originally posted by Poncho
On je duh Venecije, koja je bila carstvo a sad je mali gradić kojeg jede industrija i moderno doba, koji će postati prčija za turiste.
Pa da, ali baš to i jest onaj problematični moment kod Pratta. Čitao sam i onu njegovu knjigu sjećanja i razmišljanja, i ima kod njega svega. Na žalost, i one francuske poze, osjeti se to u knjizi, podlegao je tom francuskom snobizmu u određenoj mjeri.
Ne do kraja, zato uvijek ostaje nešto valjano i Pratt ima prohodnost za romantiku u najboljem izdanju, on se može družiti s bivšim ustašama u Argentini koji sada rade kao bodyguardi i sa francuskim snobovima u salonima stripa. Ta otvorenost je Corto; ali, za mene, fali pravi dinarsko-epski moment, fali pravo guslanje. Jer, Venecija je karneval, karnevalska i pelivanska, otrovna i rafinirana, previše sofisticirana za onu najbolju romantiku, kakvu doseže Nolitta u pojedinim ostvarenjima.
Zato ne može biti vrh duh Venecije, nego, nemam pojma, ne znam Italiju, ali to je kao da kod nas kažeš da je duh Dubrovnika vrh. A to ne ide, jer Dubrovnik je diplomacija i spletka, rafinirano i crvotočno. Duh Lobora ili Konjščine, duh Like ili duh Zagore, duh Krištofa Frankopana kako je sabran u klasičnom djelu Vuci, to su vrhovi. A ne ova druga Hrvatska, kao ni druga Italija (pisao je o tome Radica slijedeći Papinija i njegovu tezu o dvije Italije; Radica je povukao liniju gdje se razdvajaju dvije Dalmacije, i ona oko Šibenika i tvrdi krajevi, to ti je ona prava hrvatska, tvrda i guslarska Dalmacija, a ova dubrovačka je profinjena i prevrtljiva).
Venecija je uvijek bila "turistička", prefina i prezrela za ono najbolje, gnjila i raspada se u kužnom zraku sofisticiranosti. Tako i Corto nosi, primio je taj žig kozmopolitizma, karnevala, lakrdije, cinizma, a fali mu pravo mentalno dinarstvo. No, kažem, ovo je sve po sjećanju, nisam dugo čitao, trebao bih zaviriti u Corta da potvrdim svoje sumnje.
Nove pak nisam čitao, a i, pravo rečeno, svejedno mi je; mogu i ne moram. |
Edited by - stinky on 20/05/2021 12:01:18 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Antologijske stvari
