Ne mogu vjerovati da je moj omiljen topic završio tako nisko, na 2.strani. Čudno, imam osjećaj da je vječnost prošla od kad sam na njemu pisala. Ne bih ga se ni sad sjetila da nisam tražila mjesto kamo da smjestim ovu bezvremenu stvar.
koja jebenica stvar kojoj se vraćam godinama - da li još vrijedi, je li još moćna kao nekad - i baš uvijek jednako struji kroz mene i kao da joj se iznova ponizno klanjam, kao izvoru iz kog svaki inat poteče sladak kao med, topao poput krvi, oštar poput mača, moćan poput ugriza, erotičan poput smrti, žestok kao trening izdržljivosti, dalek i blizak u spirali vječnosti do konačnosti kao ultimativnog odredišta?
Kada se umorimo od ditiramba, kada dođe tren za kontemplaciju, zbrajanje i bilancu, kad nam se dogodi da se onako nenamjerno zagledamo u daljinu horizonta kao da tamo pogledom tražimo nešto jako dragocjeno, kad se zamislimo nad baš svime - sluša se drugačija mjuza..
Nekoć me ovo slušalo, kao da sam znala čuti .. ali nisam. Obožavam sada ovu stvar, tu monumentalnu rapsodiju rašpavog tobogana niz kojeg sam se sputila na golu guzicu,no bilo je ljekovito za dušu.
...E Charlie, Charlie. Filigranski pločnici su vjerovatno album koji sam najviše puta preslušao u životu, konkurira za onaj vrh vrhova, najbolji svih vremena . Savršenstvo.