| Author |
 Topic  |
|
Just_Charlie
Advanced Member
.jpg)
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
 Posted - 28/10/2014 : 08:27:17
|
Ovaj tekst je previse vazan da bi sisao s naslovnice 
quote:
Originally posted by fikus
Sva patrijarhalna društva nastoje žene ograničiti na prostor doma i reprodukciju, premda među njima postoje velike razlike u izražavanju modela, struktura, intenziteta i dimenzija patrijarhata. I premda je i u najrazvijenijim zemljama, kao što su SAD ili EU patrijarhat poprimio neke drukčije forme, on još nigdje nije prevladan. Istodobno treba imati na umu da su i novi društveni pokreti, osobito feministički, u mnogim razvijenim zemljama uvelike pridonijeli ostvarivanju ženskih prava, rušenju predrasuda o ženama i muškarcima te slušanju «ženskog glasa» na dobrobit svih žena svijeta, ali i muškaraca, premda mnogi od njih toga još uopće nisu svjesni. Neke od tih stečevina danas više nije moguće ukinuti (npr. žensko pravo glasa, obrazovanja, vlasništva) ma koliko to možda neki željeli, ali je isto tako još uvijek puno onih prava koja su vrlo krhka i lomljiva ili samo formalna, kao što su reproduktivna prava i prava jednakih plaća za isti rad.
Bez obzira na to što su se i teorije o reprodukciji već odavno odmaknule od preformističkih mehanicističkih postavki koje su vladale u njima još od 17. st., a prema kojima su ženski jajnici samo "nekorisni ukrasi" u reproduktivnom procesu, dok je muško sjeme aktivni izvor i poticaj ljudskog razvoja, te bez obzira na to što je uloga ženske jajne stanice, jajnika, reproduktivnih organa i žena kao nositeljica ploda te glavnih subjekata cijeloga toga procesa vrlo dobro poznata u suvremenoj znanosti, biologiji, medicini i praksi ginekologije i porodništva, stvarna uloga žena kao ljudskih bića danas, aktivnih i autonomnih subjekata u procesu ljudske reprodukcije kao da se nije puno pomaknula od patrijarhalnih antičkih pogleda Platona i Aristotela koji su žene definirali kao "po prirodi" inferiorna bića u odnosu na muškarca, intelektualno i moralno deficitarna te nesposobna za cijeli niz društvenih funkcija osim puke seksualnosti i prokreacije. Platon u svojim «Zakonima» tako klasificira žene i djecu, zajedno s drugim dijelovima imovine muškaraca – kao vlasništvo. On govori o "zajednici žena, djece, i cjelokupne pokretne imovine", koja spada u «privatnu imovinu pojedinca" (muškarca). Njihove osobine definira kao moralno «inferiorne», tj. "po prirodi" barem dvaput lošije od muškaraca". Aristotel, pak, tvrdi da su odnosi između onih koje on percipira kao «prirodno vladajuće» i «prirodne podanike» - kao što su muž i žena, ili gospodar i rob – dobri, prirodni i međusobno korisni, premda i sam priznaje da je tu «jedna strana moćnija od druge», kao u slučaju prijateljstva između «oca i sine, starijih i mlađih, muškarca i žene», tj. između svakog «vladara i podanika» . Biti najbolja žena zahtijeva mnoge kvalitete, kao što su šutljivost i čednost, koje su u muškarca nepoželjne. S druge strane, žena ne smije imati kvalitete kao što su muževnost, snaga ili pamet, koje se traže za dobra muškarca. Propisujući tako za dva spola odijeljene i često suprotstavljene standarde izvrsnosti, Aristotel nastavlja vagati savršenost žena nasuprot savršenosti muškaraca i zaključuje da žena, čak i najbolja moguća, ne dostiže muškarca. Budući da je procijenio ženu kao "prirodno" inferiornu muškarcu, Aristotel je, kao uvaženi logičar svoga vremena, izveo i "logičan" zaključak - budući da su žene "prirodno" inferiorne muškarcima, onda je jednako tako prirodno i da muškarci vladaju ženama. Prema nekim mišljenjima, glavni čimbenik u izvornom podvrgavanju žena muškarcima bio je ženski strah od ''slobodne sezone silovanja'', a ne sklonost žena bilo monogamiji, majčinstvu ili ljubavi. Trebala su proći stoljeća i tisućljeća da se takva slika o ženama počne mijenjati.
Razradu osnovnih postavki Aristotelove biologije dovršio je Galen, koji je tvrdio da je jedina razlika koja postoji između genitalija dvaju spolova ta da su njihovi različiti dijelovi u žena unutar tijela, dok su u muškaraca izvan, tj. da je vagina falusni “negativ”. Stoga žena niti ne može pridonositi sjemenu drukčije doli inferiorno. Galenov pristup bio je jedan od prvih bioloških objašnjenja inferiornosti ženskog kreativnog načela razvoja vrste. Kasnija objašnjenja takvog tipa, osobito razvijena u nekim znanstvenim i teološkim sustavima, samo su uspješno nadograđivala rodne predrasuda, koje su se u nekima od njih, osobito onim teološkim, zadržale i dan danas. Primjer velikih mogućnosti manipulacija na račun i na štetu žena u današnjoj modernoj znanosti jesu reproduktivni tretmani i politike reprodukcije koje se odvijaju pod okriljem znanosti, primarno medicine, genetike i biomedicine, te političkih institucija - države, ali i Crkve - koje, svaka sa svoje strane, pokušavaju unijeti što više vlastite moći utjecaja, direktnih intervencija, pa i nasilnih metoda bez naročitog obaziranja prema ženama koje su nosioci i zapravo "glavni akteri" svih tih reproduktivnih tehnika i postupaka
Prema "Općoj deklaraciji o ljudskim pravima", ljudska prava su zajamčena od rođenja. "Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, bez obzira na razlike kao što su rasa, boja, spol, jezik, religija, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili drugi status. Svatko ima pravo na život, slobodu i sigurnost osobe". Prema istoj deklaraciji, fetus nema ljudska prava, a ni Konvencija o pravima djece ne uključuje fetus. Garantiranje fetusima ljudskih prava nesumnjivo bi stavilo nerazumna ograničenja na prava žena i nametnulo pitanje je li vrijednost žena kao ljudskih bića marginalna u odnosu na fetus? Argumenti protiv priznavanja prava prije rođenja imaju mnoge praktične i teorijske temelje. Znanstvena ili medicinska nesposobnost utvrđivanja kada započinje ljudski život, filozofska i religijska raznolikost mišljenja širom svijeta isto kao i unutar zemalja u prošlosti je bio dovoljan temelj za odbacivanje zahtjeva za fetalnim pravima, i ti se čimbenici nastavljaju. U zadnjim desetljećima je odbacivanje zahtjeva za «fetalnim pravima» sve više bilo utemeljeno na njihovoj nekompatibilnosti sa ženskim ljudskim pravima. Učiniti drukčije reduciralo bi žene na puke posude lišene tjelesnog integriteta, prava da budu spolna bića i prava na život, ne samo u fizičkom smislu, nego i kao osjećajnih, samostalnih i racionalnih bića imenovanih da oblikuju svoje živote, da se odupru diktatima drugih, da budu poštovane kao pune osobe, da ne budu samo majke i da preuzmu ogromne odgovornosti trudnoće i roditeljstva, ali ne silom ili prisilom, nego kao dobrovoljno poduzimanje. Insistiranje žena na dobrovoljnom majčinstvu u svojim je temeljima i zahtjev za minimalnom kontrolom nad vlastitom sudbinom kao ljudskog bića, te odbijanje da se bude porobljen od strane drugoga, bio to zastupnik ili silnik patrijarhalne obveze ili fetus. Budući da se od bilo koje potpuno razvijene osobe ne zahtijeva da riskira svoje zdravlje ili čak značajni komfor da spasi drugu osobu ili čak i vlastito dijete nijedna potpuno razvijena osoba nema pravo subordinirati drugu na način na koji neki žele da neželjena trudnoća subordinira žene. Nametnuti nad potpunim ljudskim bićem takvu subordinaciju i rizik zbog potencijalnog ljudskog života je, nasuprot tome, apsurd jednako kao i krucijalna nepravda. Prekid trudnoće, je tako, iz teorijskih i praktičnih razloga, nedjeljiv od ženske jednakosti, dostojanstva i prava kao ljudskih bića. Međutim, prevladava mišljenje da bi o prekidu trudnoće trebalo raspravljati najviše u kontekstu reduciranja negativnih posljedica "nesigurnih" pobačaja na žensko zdravlje.
U konačnici ženska odluka o rađanju postaje krucijalna za osobnu dobrobit nje same i njezina djeteta/djece, odlučujuća za njezinu društvenu osobnost i prediktivna za njezine ekonomske horizonte. Zahtijevajući da se poštuje žensko pravo na prokreaciju, feministkinje su se suprotstavile prisilnim metodama obuzdavanja plodnosti, kao što je prisilna sterilizacija, ali i metodama odvraćanja od kontracepcije i uskraćivanja informacija o istoj, koje su se metode uvijek koristile, ovisno o političkim odlukama pojedinih vlastodržaca u pojedinim društveno-povijesnim, kulturnim i ekonomskim kontekstima. U svjetlu ženske povijesti gdje su žene oslikane u ne/milosti svoje reproduktivne biologije i «potrebe za racionalnim muškim vodstvom», i u svjetlu ženske povijesti prisilne ekonomske ovisnosti o muškarcima ili pravila potplaćivanja ženskog rada - često društveno prezrenih oblika posla – feministkinje su teško mogle ignorirati temu samo-determinacije žena, a to ne mogu ni danas. One su se uvijek zalagale za pravo na izbor - za ili protiv rađanja - tj. na potpuno dostupnu kontracepciju svih vrsta te neograničeni pristup legalnom, medicinski induciranom, neometanom i svim ženama pristupačnom prekidu trudnoće. Ali, budući da u društvu još uvijek vlada paradigma obitelji kao temeljne društvene jedinice složena od heteroseksualnog para i njihove djece, koncept planiranja obitelji ne uključuje one koji odbijaju imati djecu ili to nisu u mogućnosti. Premda su pravo na rađanje i pravo na nerađanje (uzdržavanje od rađanja) formalno prihvaćeni u korpusu ljudskih prava, ženske odluke o podizanju djece i majčinstvu su rijetko tako autonomne kakve bi trebale biti.
Tamo gdje ima samo jedna realna opcija bez mogućnosti izbora, tamo nema autonomije. Žene su općenito uvijek smatrale da je autonomija s obzirom na majčinstvo i moguća i poželjna, a velika većina feministkinja označila je majčinstvo kao potpuno kompatibilno feminističkim idealima, fokusirajući se na kritiziranje društvenih stavova i politika koje obezvrjeđuju i penaliziraju ženske reproduktivne aktivnosti, a nikako na majčinstvo kao takvo. Inherentnog sukoba između feminizma i pronatalitetnog stava da je majčinstvo važno za ispunjenje kao žene nema, te dapače, postoje brojni razlozi za žensko zadobivanje autonomne kontrole nad odlukama o majčinstvu kao primarnom feminističkom cilju, i to iz sljedećih razloga:
1. Budući da su pojedinci jedinstveni, pa su i njihove osobnosti i talenti enormno različiti, ne/imanje djece ne mora biti najbolji put za osobno ispunjenje svake žene. Jednako kao što je za mnoge žene majčinstvo neprekidni izvor radosti, za neke žene, majčinstvo može biti izvor frustracija;
2. Majčinstvo nastavlja ekonomski podcjenjivati žene. Tako, npr. adolescentica koja nosi dijete i želi ga odgovorno podizati ima teškoća u završavanju obrazovanja i pronalaženju pristojno plaćenog posla. Majke su također u riziku od povećanog osiromašenja u slučaju samohranog majčinstva i/ili razvoda, pa niti rad izvan kuće ne štiti majke adekvatno od toga rizika;
3. Postati majka može biti prijetnja ženskom zdravlju, oko čega se često olako prelazi ili se namjerno društveno zanemaruje. Trudnoća i porod nisu bez opasnosti.
4. Igrajući na ženske osjećaje neadekvatnosti i srama glede neplodnosti, reproduktivne tehnike prodaju bolne, rizične i skupe tretmane koji su često nedjelotvorni. Naravno, siromašne žene i parovi nisu čak ni u mogućnosti da ih plate. Upravo nedostatak autonomije, informiranosti i/ili ljudskih prava čini žene lakim metama za ovakve pristupe.
Inherentnog sukoba između feminističkih ciljeva i majčinstva nema, ali sigurno postoji manifestni sukob između feminizma i pronatalitetne dogme da je majčinstvo nužno za ispunjenje kao žene. No ono što doista motivira teoriju feminističkog glasa je činjenica da se ženama sistematski uskraćuje mogućnost da otkriju sebe za sebe, da interpretiraju sebe kako one misle da treba, da žive svoje živote prema svom vlastitom svjetlu, te da se u njihove živote, tijela, seksualne i reproduktivne organe stalno upliću neki drugi akteri, od onih koji u toj reprodukciji imaju neki doprinos, do čak onih koji ga ni na koji način nemaju, osim pukog moraliziranja. Takva se uplitanja smatraju zlonamjernima zbog čega ona nužno nalažu autonomiju teorije samo-determinacije, te afirmiranje uloge samo-znanja i samo-definiranja u osiguravanju ženskog samo-definiranja glede autonomnog odlučivanja o majčinstvu ili bez njega.
Budući da su još uvijek žensko tijelo, reproduktivni organi i žensko zdravlje najveći zalog ljudske reprodukcije, te da u toj reprodukciji same žene snose i najveće rizike cijelog toga procesa upravo za svoje zdravlje i živote, čini se, u najmanju ruku pravedno, da žene-subjekti zbog vlastitih zaloga i rizika trebaju imati i najvećeg udjela u pitanjima odlučivanja o reprodukciji. Sve dok tome nije tako i dok se u ženska tijela, reproduktivne organe i zdravlje upliću, često neopravdano ili čak nasilno i drugi akteri, a koji pritom ne snose nikakve rizike, ženska tijela ostaju samo «slomljena» politička tijela, podvrgnuta kontroli reproduktivnih tehnologija, eksperata i muške moći, te lišena svake autonomije i samodeterminacije.
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
 |
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 28/10/2014 : 08:43:13
|
Dobro jutro.
Na radiju emisija o prikrivanju, presucivanju. Ukljucim se prekasno da bih cula pocetak u kom jedna zena spominje zagoren rucak i popravljanje..
Javlja se iduca zena u eter i spominje placanje racuna i slicnih stvari u kojima uspije izvuci koju kunu da se pocasti kavom, ili si kupi nesto.
Pita ju voditeljica: "A od koga to prikrivate?"
"Pa od muza" - nasmije se i zavrsi svoje javljanje u eter slusateljica.
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 28/10/2014 : 09:02:46
|
Ah.... fikosov tekst je više dug nego dobar, odnosno tekst je sam po sebi odličan, ali nije rekao ništa novog.
Ovo ispod bi bilo dovoljno i pretpostavljam, da se tebi Čarli taj dio najviše sviđa... ali ni tu nije rekao ništa novog - da, žena mora imati autonomiju nad svojim tijelom. 
quote:
Budući da su još uvijek žensko tijelo, reproduktivni organi i žensko zdravlje najveći zalog ljudske reprodukcije, te da u toj reprodukciji same žene snose i najveće rizike cijelog toga procesa upravo za svoje zdravlje i živote, čini se, u najmanju ruku pravedno, da žene-subjekti zbog vlastitih zaloga i rizika trebaju imati i najvećeg udjela u pitanjima odlučivanja o reprodukciji. Sve dok tome nije tako i dok se u ženska tijela, reproduktivne organe i zdravlje upliću, često neopravdano ili čak nasilno i drugi akteri, a koji pritom ne snose nikakve rizike, ženska tijela ostaju samo «slomljena» politička tijela, podvrgnuta kontroli reproduktivnih tehnologija, eksperata i muške moći, te lišena svake autonomije i samodeterminacije.
|
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 28/10/2014 : 09:12:25
|
Ovaj tekst nije potreban meni, niti tebi. :)
Ovu temu citaju i oni koji ne sudjeluju aktivno u njoj.
I zato zelim da sto vise puta bude procitan.
ah..edit: niti jedan dio ne mogu izdvojiti kao bitan jer je tekst jedna cjelina kojom je obuhvaceno sve potrebno i bitno za razumijevanje problema zena i zasto su oni tako tesko rjesivi.
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
Edited by - Just_Charlie on 28/10/2014 09:22:27 |
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 10:02:30
|
quote:
Originally posted by zlatko900
Kad bi žene postale superiornije od muškaraca po svim pitanjima-dali bi i dalje imale predznak kao nježniji i ljepši spol? Ili...?
 |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 28/10/2014 : 10:06:11
|
quote:
Originally posted by Kruger
quote:
Originally posted by zlatko900
Kad bi žene postale superiornije od muškaraca po svim pitanjima-dali bi i dalje imale predznak kao nježniji i ljepši spol? Ili...?
Budale.
Zene vec jesu superiornije. |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 10:10:42
|
quote:
Originally posted by nagor
Ah.... fikosov tekst je više dug nego dobar, odnosno tekst je sam po sebi odličan, ali nije rekao ništa novog.
Ovo ispod bi bilo dovoljno i pretpostavljam, da se tebi Čarli taj dio najviše sviđa... ali ni tu nije rekao ništa novog - da, žena mora imati autonomiju nad svojim tijelom.
quote:
Budući da su još uvijek žensko tijelo, reproduktivni organi i žensko zdravlje najveći zalog ljudske reprodukcije, te da u toj reprodukciji same žene snose i najveće rizike cijelog toga procesa upravo za svoje zdravlje i živote, čini se, u najmanju ruku pravedno, da žene-subjekti zbog vlastitih zaloga i rizika trebaju imati i najvećeg udjela u pitanjima odlučivanja o reprodukciji. Sve dok tome nije tako i dok se u ženska tijela, reproduktivne organe i zdravlje upliću, često neopravdano ili čak nasilno i drugi akteri, a koji pritom ne snose nikakve rizike, ženska tijela ostaju samo «slomljena» politička tijela, podvrgnuta kontroli reproduktivnih tehnologija, eksperata i muške moći, te lišena svake autonomije i samodeterminacije.
Meni je taj fikusov tekst, tako jadan i odvratan.... fuj, baš je jadan. Autonomija svog vlastitog tijela, kao i ono o vlasništvu vlastitog tijela!? Kakve su to gluposti? U fikusov tekstu ima dosta kapitalističkog razmišljanja. Ja sam napravio i ja zaslužujem više. Kao ovaj dio iz teksta: “ Budući da su još uvijek žensko tijelo, reproduktivni organi i žensko zdravlje najveći zalog ljudske reprodukcije, te da u toj reprodukciji same žene snose i najveće rizike cijelog toga procesa upravo za svoje zdravlje i živote, čini se, u najmanju ruku pravedno, da žene-subjekti zbog vlastitih zaloga i rizika trebaju imati i najvećeg udjela u pitanjima odlučivanja o reprodukciji. “. I opet ponavljam, ovdje se piše o ženskom tijelu kao o kupljenim zimskim gumama za auto, govori se kao o predmetu, a ne o živom biću.
|
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 10:11:28
|
quote:
Originally posted by Just_Charlie
quote:
Originally posted by Kruger
quote:
Originally posted by zlatko900
Kad bi žene postale superiornije od muškaraca po svim pitanjima-dali bi i dalje imale predznak kao nježniji i ljepši spol? Ili...?
Budale.
Zene vec jesu superiornije.
 |
|
|
|
izivko
Advanced Member
.jpg)
Germany
11681 Posts
Member since 25/07/2003 |
Posted - 28/10/2014 : 10:14:37
|
Kad je tekst već dobar, evo ga cijelog
Ženska tijela, reprodukcija i društvena stigmatizacija žena
Sva patrijarhalna društva nastoje žene ograničiti na prostor doma i reprodukciju, premda među njima postoje velike razlike u izražavanju modela, struktura, intenziteta i dimenzija patrijarhata. I premda je i u najrazvijenimjim zemljama, kao što su SAD ili EU patrijarhat poprimio neke drukčije forme, on još nigdje nije prevladan (Walby, 1990). Istodobno treba imati na umu da su i novi društveni pokreti, osobito feministički, u mnogim razvijenim zemljama uvelike pridonijeli ostvarivanju ženskih prava, rušenju predrasuda o ženama i muškarcima te slušanju «ženskog glasa» na dobrobit svih žena svijeta, ali i muškaraca, premda mnogi od njih toga još uopće nisu svjesni. Neke od tih stečevina danas više nije moguće ukinuti (npr. žensko pravo glasa, obrazovanja, vlasništva) ma koliko to možda neki željeli, ali je isto tako još uvijek puno onih prava koja su vrlo krhka i lomljiva ili samo formalna, kao što su reproduktivna prava i prava jednakih plaća za isti rad.
Bez obzira na to što su se i teorije o reprodukciji već odavno odmaknule od preformističkih mehanicističkih postavki koje su vladale u njima još od 17. st., a prema kojima su ženski jajnici samo "nekorisni ukrasi" u reproduktivnom procesu, dok je muško sjeme aktivni izvor i poticaj ljudskog razvoja, te bez obzira na to što je uloga ženske jajne stanice, jajnika, reproduktivnih organa i žena kao nositeljica ploda te glavnih subjekata cijeloga toga procesa vrlo dobro poznata u suvremenoj znanosti, biologiji, medicini i praksi ginekologije i porodništva, stvarna uloga žena kao ljudskih bića danas, aktivnih i autonomnih subjekata u procesu ljudske reprodukcije kao da se nije puno pomaknula od patrijarhalnih antičkih pogleda Platona i Aristotela koji su žene definirali kao "po prirodi" inferiorna bića u odnosu na muškarca, intelektualno i moralno deficitarna te nesposobna za cijeli niz društvenih funkcija osim puke seksualnosti i prokreacije. Platon u svojim «Zakonima» tako klasificira žene i djecu, zajedno s drugim dijelovima imovine muškaraca – kao vlasništvo. On govori o "zajednici žena, djece, i cjelokupne pokretne imovine", koja spada u «privatnu imovinu pojedinca" (muškarca) (Okin, 1979:40.). Njihove osobine definira kao moralno «inferiorne», tj. "po prirodi" barem dvaput lošije od muškaraca" (Okin, 1979:41). Aristotel, pak, tvrdi da su odnosi između onih koje on percipira kao «prirodno vladajuće» i «prirodne podanike» - kao što su muž i žena, ili gospodar i rob – dobri, prirodni i međusobno korisni, premda i sam priznaje da je tu «jedna strana moćnija od druge», kao u slučaju prijateljstva između «oca i sine, starijih i mlađih, muškarca i žene», tj. između svakog «vladara i podanika» (Aristotel, 1958: 207). Biti najbolja žena zahtijeva mnoge kvalitete, kao što su šutljivost i čednost, koje su u muškarca nepoželjne. S druge strane, žena ne smije imati kvalitete kao što su muževnost, snaga ili pamet, koje se traže za dobra muškarca. Propisujući tako za dva spola odijeljene i često suprotstavljene standarde izvrsnosti, Aristotel nastavlja vagati savršenost žena nasuprot savršenosti muškaraca i zaključuje da žena, čak i najbolja moguća, ne dostiže muškarca. Budući da je procijenio ženu kao "prirodno" inferiornu muškarcu, Aristotel je, kao uvaženi logičar svoga vremena, izveo i "logičan" zaključak - budući da su žene "prirodno" inferiorne muškarcima, onda je jednako tako prirodno i da muškarci vladaju ženama. Prema nekim mišljenjima, glavni čimbenik u izvornom podvrgavanju žena muškarcima bio je ženski strah od «slobodne sezone silovanja», a ne sklonost žena bilo monogamiji, majčinstvu ili ljubavi (Brownmiller, 1995).
I J. J. Rousseau zastupa sva najčešća uvjerenja koja su kao dio naše patrijarhalne kulture racionalizirala odijeljenost i opresiju žena kroz povijest Zapadnog svijeta. On tvrdi da su izričite pozicije i funkcije žena one koje su prirođene njihovu spolu – seksualnost i prokreativnost. Dok je muškarac kategoriziran u terminima općenito neograničenog potencijala za racionalno mišljenje, kreativnost, itd., žene su viđene kao funkcionalno određene prema njihovoj reproduktivnoj ulozi. Ženske funkcije su fizičke, senzualne i seksualne, dok je muški potencijal kreativan i intelektualan. Tako su, prema Rousseau, žene, budući da su intuitivne – deficitarne u racionalnosti i nesposobne za apstraktno mišljenje. On se često osvrće i na potrebu muškaraca za apsolutnom sigurnošću u vjernost svoje žene, pa tako postavlja potpuno različite standarde odgoja i morala za dva roda. Prema mišljenju Rousseaua, ali i feminizma, muškarčevo proširenje vlastitih granica na žene i djecu bio je začetak njegova pojma o vlasništvu (Rousseau, 1978; Brownmiller, 1995:19). Čak se i čin silovanja tretirao kao imovinski zločin muškarca nad vlasništvom (imovinom) drugoga muškarca. Na tim temeljima Rousseau opravdava cjelokupnu vladavinu muškarca nad (svojim) ženama, sputanost žena u kući nakon ženidbe, poželjnost rodne segregacije unutar kućanstva i moralno obrazovanje za žene potpuno suprotno onome koje predlaže za moralno obrazovanje muškaraca. Standard izvrsnosti u muškarca je kompleksan, dok je jedina važna vrlina žena - čednost. To jasno iskazuje u "Emilu" . Rousseau se boji da ako oba spola jednako razuzdaju svoje strasti da će na kraju muškarac postati žrtvom žene. Zato mora postojati dvostruki standard seksualnog odgoja i ponašanja. Međutim, čak ni jedan odgoj posebno dizajniran da potiče čednost nije dovoljna garancija protiv «ženskog nereda», tj. ženske prirode koja je vječna prijetnja socijalnom životu. Žene su opasne, misli Rousseau, jer je njihova priroda stalni izvor «nereda» u državi (Pateman, 1998). Trebala su proći stoljeća i tisućljeća da se takva slika o ženama počne mijenjati.
Povijesni pogled u teorije reprodukcije – ženska “defektnost”
Premda se svugdje ističe neizmjeran doprinos antičkih filozofa razvoju znanosti i Zapadne civilizacije općenito, njihova pogubna neznanja glede reprodukcije utemeljena na rodnim predrasudama slabo se ili nikako spominju. Te predrasude se i dalje zapravo neometano prenose s generacije na generaciju. Tako su, recimo, ženski spolni i reproduktivni organi smatrani falusnim negativima u krugovima liječnika, biologa i znanstvenika sve do Galena.
Teorije reprodukcije od Aristotela do “preformista” omogućuju izvrsnu ilustraciju načina na koji rodni/znanstveni sustav formira proces znanstvenih istraživanja, te pokazuje pogubne učinke predrasuda o ženskoj inferiornosti u znanosti i društvu. Ustrajavanje na uvjerenju u inferiornost ženskog kreativnog principa učinilo je pristranom znanstvenu percepciju uloge ljudske prirode u ljudskoj vrsti, ocrtavajući žene kao "drugo", "drugi spol", "posude", ili jednostavno "nakazne" muškarce. Budući da znanstvenici razvijaju svoje teorije i usvajaju činjenice koherentno sa svojim sustavom uvjerenja i/ili sustavom uvjerenja svoga vremena, nije iznenađujuće da je znanost, uz brojna druga, pružila i biološka objašnjenja/opravdanja slike žena kao inferiornih (Harding, 2004). Povijest embrioloških i reproduktivnih teorija u tom smislu pruža važne studije slučajeva kao posljedice ove pretpostavke o ženskoj inferiornosti u generacijama znanstvnih teorija. Tako od Aristotela do reproduktivnih teorija 17. stoljeća možemo pratiti obrazac obezvrjeđivanja ženskog načela u sudjelovanju i doprinosu ljudskom razvoju, koji proizlazi iz pretpostavke o ženskoj biološkoj inferiornosti.
Premda se prvo sistematsko objašnjenje ženske inferiornosti nalazi u Aristotelovim spisima, sam Aristotel sigurno nije uveo ideju o većoj savršenosti muškog spola u odnosu na ženski, ali njegovi su spisi omogućili detaljno i naoko racionalno opravdanje toga uvjerenja koje je stoljećima padalo na plodno tlo (Tuana, 1989). Aristotelova biologija utemeljena je na glavnoj premisi o “toplini” (strasti) kao temeljnom načelu savršenosti bića. Toplina omogućuje “stvarima” da se razviju, pri čemu žena proizvodi manje topline negoli muškarac. Uvjerenje da je žena hladnija od muškarca središnja je premise Aristotelove biologije. Budući da žena ima manje topline, ona je manja i slabija nego muškarac, pa joj deficit u toplini uzrokuje da joj je i mozak manji i manje razvijen negoli onaj u muškarca. Ženska inferiorna veličina mozga zauzvrat je odgovorna za štošta od njezine "defektne" prirode.
Aristotelov dokaz ženskog "defekta" povezan je s teorijom reprodukcije. Prema ovoj teoriji, “muško sjeme” kao ejakulat proizlazi iz krvi, premda je bijele boje, a koja nastaje zbog muške topline koja ju “kuhanjem” transformira. Infuzija muške topline koja se koncentrira u krvi mijenja njezinu pojavnost. Premda žensku menstruaciju izjednačuje s “muškim sjemenom” kao analogiju, “žensko sjeme” je obilno i nalikuje krvi. Aristotel tvrdi da su te razlike odgovorne za činjenicu da su žene nesposobne “skuhati” svoje sjeme do točke “čistoće” kada ono postaje bijele boje, što je “dokaz” njihove relativne hladnoće (Tuana, 1989:148). Aristotelovo gledište embriološke teorije bilo je ekstremno u držanju da samo muškarci pridonose humanom začeću, smatrajući da se fetus već nalazi u muškom ejakulatu kojeg muškarac prilikom oplodnje ispušta u ženu. Premda su mislioci kao što su Anaksagora, Empedoklo, Hipokrat i Parmenid smatrali da je fetus rezultat kombinacije muškog i ženskog sjemena, svi su oni unisono smatrali da je doprinos žena oplodnji i reprodukciji vrste slabiji od doprinosa muškaraca. Ženina uloga u začeću je pasivna prijemčivost za mušku stvaralačku snagu, pa se čak i embrio koji prilikom razvoja ne dobije dovoljno topline ne može razviti u pravu formu – muškarca – nego postaje "defektnom" formom embrija – žena.
Razradu osnovnih postavki Aristotelove biologije dovršio je Galen, koji je tvrdio da je jedina razlika koja postoji između genitalija dvaju spolova ta da su njihovi različiti dijelovi u žena unutar tijela, dok su u muškaraca izvan, tj. da je vagina falusni “negativ”. Stoga žena niti ne može pridonositi sjemenu drukčije doli inferiorno. Galenov pristup bio je jedan od prvih bioloških objašnjenja inferiornosti ženskog kreativnog načela razvoja vrste (Tuana, 1989:153). Kasnija objašnjenja takvog tipa, osobito razvijena u nekim znanstvenim i teološkim sustavima, samo su uspješno nadograđivala rodne predrasuda, koje su se u nekima od njih, osobito onim teološkim, zadržale i dan danas. Primjer velikih mogućnosti manipulacija na račun i na štetu žena u današnjoj modernoj znanosti jesu reproduktivni tretmani i politike reprodukcije koje se odvijaju pod okriljem znanosti, primarno medicine, genetike i biomedicine, te političkih institucija - države, ali i crkve - koje, svaka sa svoje strane, pokušavaju unijeti što više vlastite moći utjecaja, direktnih intervencija, pa i nasilnih metoda bez naročitog obaziranja prema ženama koje su nosioci i zapravo "glavni akteri" svih tih reproduktivnih tehnika i postupaka.
Majčinstvo i ženska emancipacija
Krucijalni faktori u opadanju fertilnosti u razvijenim zemljama su: 1) «kontracepcijska revolucija»; 2) porast stupnja obrazovanja žena; 3) porast ženske zaposlenosti na tržištu rada izvan kuće. U općem društvenom smislu, te paralelno s procesima modernizacije i kulturalnih promjena, socioekonomski razvoj ima negativne posljedice na rast populacije (Inglehart, 2003) Obrazovanje žena je također obrnuto proporcionalno rastu populacije, puno više negoli obrazovanje muškaraca. Što su žene obrazovanije, očekivanja od braka i rađanja su manja (Pillai & Guang-zhen Wang, 1999) Obrazovna razina u muškaraca ne utječe statistički značajno na plodnost. I sama rodna jednakost nalazi se u negativnom odnosu prema plodnosti, te je ovisna o kulturnim promjenama. Premda sama kulturna promjena nije dovoljan uvjet za rodnu jednakost, ona je nužan uvjet za nju (Inglehart, 2003:9). S druge strane, stupanj rodne jednakosti ima izravan učinak na žensku sposobnost da odredi broj i prostor rođenja djece. Pod «rodnom jednakosti» podrazumijeva se paritet prisutnosti muškaraca i žena u ključnim javnim domenama, te egalitarna raspodjela socijalnih resursa. U tom smislu je rodna jednakost najvažniji čimbenik koji utječe na postignuće ženskih reproduktivnih prava u razvijenim zemljama.
Modernizacija implicira promjene u socijetalnim institucijama kao što su religija i obitelj zajedno s promjenama u kulturnim vrijednostima i tehnologijama povezanim sa održivim organizacijama. Pojava modernih institucija je često popraćena pojavom modernog vrijednosnog sistema koji podržava male obitelji, egalitarne rodne odnose i proširenje obrazovnih mogućnosti za žene. Jedan od glavnih čimbenika koji ograničavaju žene u stjecanju i zadobivanju autonomije i osobnih prava za reproduktivno donošenje odluka je rađanje djece i briga za njih (odgovornost). Upravo majčinstvo koje nije popraćeno primjerenom društvenom skrbi za život i zdravlje dotične majke, djeteta i obitelji, može ograničiti šanse žena za slobodu kretanja, šanse za društvene aktivnosti, te reducirati dodatno osobnu autonomiju.
Velike obitelji intenziviraju žensku ekonomsku ovisnost o muškarcima. "Nevidljivost" reproduktivnih prava kao društveno pitanje proizlazi iz "kulture tišine", nemoćnih žena kao društvene grupe. Stoga je feministička kritika usmjerena protiv svih onih društvenih stavova i izbora koji devalviraju i penaliziraju ženske reproduktivne aktivnosti. Pritom žene trebaju prvo promijeniti sebe, prije negoli što se mogu nadati da će promijeniti društvo.
S druge strane, kulturna promjena postavlja temelj za masovnu mobilizaciju ženskih pokreta i širu podršku za javne politike koje jačaju, konsolidiraju i ubrzavaju proces rodne jednakosti. Kulturne tradicije su nevjerojatno ustrajne u oblikovanju svjetonazora muškaraca i žena. Premda se odvijaju veliki pomaci koji se sistematski kreću od tradicionalnih vrijednosti prema onima više egalitarnim rodnim ulogama, ostaje nejasno koliko je kultura značaja u usporedbi sa socijetalnim razvojem i legalno-institucionalnim strukturama; čak znamo i manje o tome kako ti faktori međusobno djeluju u dugoročnim promjenama vrijednosti (Inglehart, 2003:9).
Ljudski razvoj donosi promjene kulturnih stavova prema rodnoj jednakosti u skoro svim društvima koja iskušavaju različite oblike modernizacije povezane s ekonomskim razvojem. Modernizacija donosi sistematske, predvidljive promjene u rodnim ulogama. Učinak modernizacije djeluje u dvije ključne dimenzije: 1) industrijalizacija dovodi žene u plaćenu radnu snagu i dramatično reducira razine fertilnosti (Inglehart, 2003:10). Prijelaz od tradicionalnih prema sekularno-racionalnim vrijednostima, dovodi do opadanja tradicionalne obitelji. Kulturni pomaci su transformirali ne samo politički život nego također i osobni i nigdje tako kao u eroziji tradicionalne dvo-roditeljske nuklearne obitelji (Inglehart, 2003; Castells, 2002). Predindustrijska društva naglašavaju rađanje i podizanje djece kao središnji cilj bilo koje žene i njezinu najvažniju funkciju u životu, te njezin najvažniji izvor zadovoljstva i statusa (Inglehart, 2003:16).
Reproduktivna genetika i politička tijela: žene – «dobri» i «loši» «proizvođači»
Današnja biomedicina sve se više probija kao dominantna paradigma Zapadne civilizacije, postajući glavnim medicinskim oružjem genetike. Smatra se da ona danas već ima društveni status analogan onome koji je imala Crkva u srednjem vijeku (Ettore, 2002:19). Uz pomoć biomedicine pojedinci postaju etiketirani na temelju genetičke informacije, suočavajući se tako i sa rizičnim opasnostima od genetske diskriminacije. Genetska informacija u kontekstu razvijanja tehnologija reproduktivne genetike, nije se, međutim, razvijala imajući na umu primarno interese trudnih žena (majki), koliko joj je glavni fokus istraživanja bio usmjeren na fetus. Stoga mnogi istraživači, kao i feministkinje, u konceptima reproduktivne genetike ne vide samo mogućnosti za razvoj i primjenu novih biomedicinskih spoznaja, nego i rizike od korištenja društveno moćnih kulturalnih procesa i mehanizama koji nerijetko mogu ići i protiv samih ljudi (žena i djece), te ljudskih prava općenito. U tom kontekstu se biomedicina i smatra sociološkim konceptom (Ettore, 2002), budući da se tu postavljaju eugenički ciljevi kontroliranja prirode, idealiziranja savršenosti, te oblikovanja sposobnosti/nesposobnosti, poželjnog/nepoželjnog, nisko/visoko rizičnih. U takvom kontekstu ženska tijela postaju mehanicistički empirijski objekti za kvantifikaciju, klasifikaciju, vizualizaciju, disciplinu i normalizaciju, te poprimaju oblik «političkih tijela». Budući da su sve metode snimanja i reproduktivne tehnologije usmjerene prema rođenju "neoštećenog", "normalnog" djeteta, uloga žene svodi se samo na "fetalni inkubator" za isporuku "proizvoda" – djeteta (Ettore, 2002:20). Za trudnice razvoj u reproduktivnoj genetici znači i oblikovanje novih vrijednosti standarda reprodukcije – vrijednosti prema kojima se sve trudnice moraju konformirati kako im je rečeno. Dosadašnje tzv. ne-DNA-metode (ultrazvučna dijagnostika itd.) upotpunjuju se danas standardno sa DNA-metodama (analiza koronarnih resica, maternalni serum, amniocenteza itd.), što se sve koristi u konjunkciji jedna s drugom metodom u potrazi za fetalnim (ab)normalnostima. Trudnoća, reprodukcija i rađanje, popraćeni posvemašnjom medikalizacijom i induciranim porodima, vode riziku djelovanja protiv interesa trudnica, ali i djece, čineći ih pukim objektima medicinske metodologije, umjesto subjektima i nosiocima racionalnih i autonomnih odluka. Žensko iskustvo trudnoće sve češće dolazi u opasnost proživljavanja vlastitosti sebstva kao «fetalnog inkubatora». Trudnice se u pravilu «testira» i njihov plod promatra tako da članovi konzilija međusobno dogovaraju i izmjenjuju znanja, iskustva, a nerijetko i taštine pred očima i ušima žene kojoj se nitko pritom ne obraća, nego ju se tretira kao puki predmet obrade. Pritom se najkorisnije informacije, znanja i metode koje bi bile od interesa za žene-trudnice slabo ili nikako njima ne upućuju segregirajući tako ekspertizu od žene kao subjekta, čime se povećava rizik od negativnih posljedica za njihov život i zdravlje. Umjesto da se nužno potreban protok relevantnih informacija između eksperata i subjekta-žene nesmetano odvija kako bi se negativni učinci mogli eliminirati ili svesti na najmanju mjeru, institucionalno se tretman trudnoća u pravilu provodi fokusiranjem pažnje na fetus-subjekt, pri čemu je subjektivnost trudnice-nositeljice isključena, smatra se nebitnom ili čak nepoželjnom za fetus. Pritom se vrši razdvajanje fetusa na tzv. «normalne» i «abnormalne» (defektne, devijantne), pri čemu se prvi smatraju (potencijalnim) ljudskim bićima, adekvatnim «proizvodima», a drugi dobivaju istu cijenu/etiketu kao i defektni proizvodi.
Budući da se proizvodi ženske reproduktivne aktivnosti (začeće, trudnoća i porod) mogu rangirati prema sistemu «kontrole kvalitete» djeteta, i žene se rangira kao «dobre» i «loše» proizvođače. Tako prenatalne tehnologije imaju jasno stigmatizirajuće socijalne dimenzije i vrijednosti, podupirući stigmatizirajući reproduktivni moral. Za žene-trudnice to znači da ih se stavlja u diskurs «dobrih» i «loših» žena, na temelju «dobrog» i «lošeg» reproduktivnog tijela, a po analogiji s tradicionalnim ženskim reproduktivnim društvenim ulogama – rađanja i podizanja djece – kako u dalekoj prošlosti, tako i danas (Ettore, 2002:22). Na taj način reproduktivne tehnologije podvrgavaju kontroli i tehnologiziranju sva ženska (reproduktivna) tijela, za razliku od muških tijela, koja se toj kontroli ne moraju nužno podvrgavati, ili barem samo iznimno, ali sigurno ne na isti način. Stoga se nameće potreba za redefiniranjem ženskog iskustva unutar reproduktivne genetike, politike i novih reproduktivnih tehnologija.
Majčinstvo kao «ideal» i trudnice kao «pacijenti»
Trudnice kao «pacijenti», a trudnoća kao «bolest» mogu se pratiti posljednjih 50-ak godina u najrazvijenijim zemljama. Premda su reproduktivne tehnologije i tretman trudnica u medicinskoj profesiji nesumnjivo učinili porod sigurnijom aktivnošću za žene i djecu, medicinski tretman, osobito u primjeni DNA tehnika i induciranih poroda nosi sa sobom i različite druge (nove) rizike. Budući da je proces trudnoće i poroda došao pod kontrolu medicinske profesije, većinu koje čine muškarci (ne radi, se naravno, samo o većini), žene-trudnice se ostavlja u položaju s osjećajem pukih promatrača, u najboljem slučaju. Eksperti se usmjeravaju prema što efikasnijem ostvarenju svojih profesionalnih interesa, eksperimentalnih i znanstvenih ambicija, ne uzimajući pritom u obzir interese, želje ili rizike žena-subjekata toga procesa.
Medicinski i znanstveni napredak u sferi reprodukcije tako postaje «mač sa dvije oštrice»: s jedne strane, on je ponudio ženama veće tehničke mogućnosti da odluče da li će, kada i pod kojim uvjetima imati dijete, s druge strane dominacija koju imaju medicinska profesija i država u reproduktivnoj tehnologiji omogućila je drugim akterima (ili interesnim skupinama) da imaju čak i više moći izražavanja kontrole nad ženskim tijelima i životima od samih žena koje su nosioci svih tih procesa. Ako je ta profesija još i pod utjecajem političkih i/ili religijskih institucija, dominacija je još snažnije izražena.
Tehnička mogućnost kontrole plodnosti koegzistira zajedno s mogućom «idolatrijom majčinstva» – uvjerenjem da je majčinstvo prirodni, željeni i konačni cilj svih «normalnih» žena i da su žene koje se odupiru «majčinskim instinktima» «sebične», «čudne» ili «poremećene» (Stanworth, 1994:230). Pritom mnogi pripadnici liječničke profesije smatraju da žena koja se opire tom porivu ili za koje je on frustrirajući, pokazuje poremećenosti i na druge načine. Ideja «majčinskog instinkta» se ponekad koristi da odvrati izražene želje žena od pobačaja, primjerice, osobito kod neželjene trudnoće, dok se istodobno samohranim ženama postavljaju različite prepreka za uspješno majčinstvo ili im se čak uskraćuje šansa da imaju dijete. Drugim riječima, uvjerenje u majčinski instinkt koegzistira s preprekama za autonomno majčinstvo, tj. majčinstvo za žene koje nisu u «stabilnom» odnosu s muškarcem, pod čime se zapravo preferira formalni brak. Premda prema ideologiji majčinstva sve žene žele djecu, ipak žene koje nisu heteroseksualne i/ili koje imaju posebne potrebe čine izuzetak; od njih se očekuje da se odreknu majčinstva «u interesu djeteta».
S druge strane muškarci su alijenirani od reprodukcije, osjećaju se “odvezanima” od njihova sjemena za vrijeme procesa stvaranja, trudnoće i poroda, što se podupiralo godinama nesmiljene muške moći da gospodare prirodom i da konstruiraju socijalne institucije i kulturne obrasce koji guše "mušičavost" žena, te muškarcima daju iluziju prokreativnog kontinuiteta i moći. Nove reproduktivne tehnologije danas već imaju potencijal koji stavlja pod znak pitanja mušku iluziju reproduktivne moći u stvarnosti. Premještanjem jajnih stanica i embrija, te njihovim usađivanjem u druge okoliše, medicinski praktičari zadobivaju kontrolu nad majčinstvom bez presedana. Majčinstvo kao unificirani biološki proces već je, prema nekima, tehnološki moguće uspješno ”dekonstruirati”: umjesto “majke” općenito postojat će segmentirane majke: ”majke jajnih stanica”, ”uterine majke”, one koje donose djecu do poroda i, pretpostavimo, ”socijalne”, majke koje ih odgajaju (Stanworth, 1994.:232). Eventualni razvoj umjetnih maternica neminovno otvara mogućnost da biološko majčinstvo postaje nevažno, kako je to još prije više od 30 godina nagovijestila S. Firestone svojom “The Dialectic of Sex” (1970). Neke feministkinje se boje da bez obzira na to bile žene eliminirane ili samo reducirane na razinu “surogat-majki”, da će učinak novih reproduktivnih tehnologija biti takav da će uništiti zahtjev za reprodukcijom koji je utkan u temelje identiteta žena. Grupa radikalnih feministkinja koje predstavljaju autorice kao što su Gena Corea, Jalna Hanmer, Renate D. Klein, Maria Mies i Robyn Rowland, najglasnije su u opoziciji razvoju i primjeni genetičkog i reproduktivnog inženjerstva, jer razvoj tih tehnologija vide kao oblik patrijarhalne eksploatacije (Wajcman, 1994:157). Ako su te tehnologije pokušaj preuzimanja reproduktivnih sposobnosti koje su bile, u prošlosti, jedinstveni izvor moći žena, barem kako to drži kulturalni ekofeminizam, onda one ciljaju na to da od žena “odmaknu” njihova uporišta ženski-centriranih procesa. U tom smislu, ove feministkinje doživljavaju nove reproduktivne genetičke tehnologije kao nasilje nad ženama na novi, prijeteći način, jer pokušavaju preuzeti kontrolu samo-određenja nad nama samima i našim tijelima.
Druga grupa feminističkih teoretičarki, kao što su, Michelle Stanworth, Rosalind Petchesky, Lynda Birke, Susan Himmelweit i Gail Vines, naglašavaju ambivalentne učinke koje rerpoduktivne tehnologije imaju na ženske živote. One zapravo imaju potencijal da oboružaju, jednako kao i da oslabe, žene jer mnoge nude nužne resurse s kojima žene mogu ispuniti svoje majčinske želje (Wajcman, 1994:158). One smatraju upravo same žene aktivnim agenticama koje su generirale zahtjev za takvim tehnologijama zbog njihove autentične želje da nose djecu. Tehnološke intervencije mogu biti jedina šansa da neplodne žene ispune tu svoju potrebu i, stoga, je dobro podržati njihovo “pravo reproduktivnog izbora”. To je, dakle, upravo prava prilika za okupljanje, osnaživanje i prednosti, tj. mogućnost izgradnje nove vrste “ženske solidarnosti” na novim temeljima. Premda se i pojam, primjerice, “surogat majčinstvo” danas rabi kao stigmatizirajući pojam s penalizirajućim prizvukom, ono doista omogućuje proširivanje fokusa biološkog identiteta žena na široku mrežu skrbi, socijalne odgovornosti i ženske solidarnosti.
Stvarne opasnosti, međutim, za žene koje prate medicinske i znanstvene napretke u sferi reprodukcije su direktno povezane s različitim okolnostima društvenih pozicija i statusa žena u društvu. Pristup koristima od skupih tehnologija kao što je in-vitro fertilizacija jako ovisi o sposobnosti plaćanja. Siromašne žene tako neće uopće imati pristupa tim tehnikama i zadnje će se moći oduprijeti nasilju medicinske moći.
"Prava fetusa" i prisilno majčinstvo
Prema "Općoj deklaraciji o ljudskim pravima", ljudska prava su zajamčena od rođenja. "Sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, bez obzira na razlike kao što su rasa, boja, spol, jezik, religija, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, vlasništvo, rođenje ili drugi status. Svatko ima pravo na život, slobodu i sigurnost osobe" (Copelon, Zampas, Brusie & de Vore, 2005.:123). Prema istoj deklaraciji, fetus nema ljudska prava, a ni Konvencija o pravima djece ne uključuje fetus. Garantiranje fetusima ljudskih prava nesumnjivo bi stavilo nerazumna ograničenja na prava žena i nametnulo pitanje da li je vrijednost žena kao ljudskih bića marginalna u odnosu na fetus? Argumenti protiv priznavanja prava prije rođenja imaju mnoge praktične i teorijske temelje. Znanstvena ili medicinska nesposobnost utvrđivanja kada započinje ljudski život, filozofska i religijska raznolikost mišljenja širom svijeta isto kao i unutar zemalja u prošlosti je bio dovoljan temelj za odbacivanje zahtjeva za fetalnim pravima, i ti se čimbenici nastavljaju (Copelon, Zampas, Brusie & de Vore, 2005:127). U zadnjim desetljećima je odbacivanje zahtjeva za «fetalnim pravima» sve više bilo utemeljeno na njihovoj nekompatibilnosti sa ženskim ljudskim pravima. Učiniti drukčije reduciralo bi žene na puke posude lišene tjelesnog integriteta, prava da budu spolna bića i prava na život, ne samo u fizičkom smislu, nego i kao osjećajnih, samostalnih i racionalnih bića imenovanih da oblikuju svoje živote, da se odupru diktatima drugih, da budu poštovane kao pune osobe, da ne budu samo majke i da preuzmu ogromne odgovornosti trudnoće i roditeljstva, ali ne silom ili prisilom, nego kao dobrovoljno poduzimanje.
Insistiranje žena na dobrovoljnom majčinstvu u svojim je temeljima i zahtjev za minimalnom kontrolom nad vlastitom sudbinom kao ljudskog bića, te odbijanje da se bude porobljen od strane drugoga, bio to zastupnik ili silnik patrijarhalne obveze ili fetus. Budući da se od bilo koje potpuno razvijene osobe ne zahtijeva da riskira svoje zdravlje ili čak značajni komfor da spasi drugu osobu ili čak i vlastito dijete (Copelon, Zampas, Brusie & de Vore, 2005) nijedna potpuno razvijena osobna nema pravo subordinirati drugu na način na koji neki žele da neželjena trudnoća subordinira žene. Nametnuti nad potpunim ljudskim bićem takvu subordinaciju i rizik zbog potencijalnog ljudskog života je, nasuprot tome, apsurd jednako kao i krucijalna nepravda. Prekid trudnoće, je tako, iz teorijskih i praktičnih razloga, nedjeljiv od ženske jednakosti, dostojanstva i prava kao ljudskih bića. Međutim, mišljenja smo da bi o prekidu trudnoće trebalo raspravljati najviše u kontekstu reduciranja negativnih posljedica "nesigurnih" pobačaja na žensko zdravlje.
Majčinstvo, ekonomska ograničenja i samo-determinacija
Kao rezultat interpretacije obitelji, ekonomije i organizacije ekonomije prema prototipu zaposlenika od kojeg se očekuje da bude izuzet od obveza briga i skrbi, majčinstvo obično ograničava mogućnosti zaposlenja žena, njihove perspektive za promociju i dugoročnu moć zarađivanja. Trudnicama se u pravilu uskraćuje posao, a ženama koje još nisu rađale se uvjetuje. Povratak na posao nakon poroda u pravilu oslabljuje poslovnu poziciju paralelno s općom potplaćenošću ženskog rada na tržištu, te višestrukom opterećenošću žena kućnim i dodatnim poslovima (Castells, 2002).
U konačnici ženska odluka o rađanju postaje krucijalna za osobnu dobrobit nje same i njezina djeteta/djece, odlučujuća za njezinu društvenu osobnost i prediktivna za njezine ekonomske horizonte. Zahtijevajući da se poštuje žensko pravo na prokreaciju, feministkinje su se suprotstavile prisilnim metodama obuzdavanja plodnosti, kao što je prisilna sterilizacija, ali i metodama odvraćanja od kontracepcije i uskraćivanja informacija o istoj, koje su se metode uvijek koristile, ovisno o političkim odlukama pojedinih vlastodržaca u pojedinim društveno-povijesnim, kulturnim i ekonomskim kontekstima. U svjetlu ženske povijesti gdje su žene oslikane u ne/milosti svoje reproduktivne biologije i «potrebe za racionalnim muškim vodstvom», i u svjetlu ženske povijesti prisilne ekonomske ovisnosti o muškarcima ili pravila potplaćivanja ženskog rada - često društveno prezrenih oblika posla – feministkinje su teško mogle ignorirati temu samo-determinacije žena, a to ne mogu ni danas. One su se uvijek zalagale za pravo na izbor - za ili protiv rađanja - tj. na potpuno dostupnu kontracepciju svih vrsta te neograničeni pristup legalnom, medicinski induciranom, neometanom i svim ženama pristupačnom prekidu trudnoće. Ali, budući da u društvu još uvijek vlada paradigma obitelji kao temeljne društvene jedinice složena od heteroseksualnog para i njihove djece, koncept planiranja obitelji ne uključuje one koji odbijaju imati djecu ili to nisu u mogućnosti. Premda su pravo na rađanje i pravo na nerađanje (uzdržavanje od rađanja) formalno prihvaćeni u korpusu ljudskih prava, ženske odluke o podizanju djece i majčinstvu su rijetko tako autonomne kakve bi trebale biti. Neke feminističke predstavnice to nazivaju «diskursom matrigino-idolatrije», substancijalnim društvenim preprekama ženskoj autonomiji nad odlukama o majčinstvu, u okviru čega neke žene ostaju izigrane tim pronatalitetnim monopolom (Meyers, Tietjens, 2001). Tu se preporuča nekoliko načina na koje se feministička politika može natjecati s neprijateljskim diskurzivnim okolišem i proširiti domenu cjelokupne ženske autonomije: od pitanja glasa i izbora prema pitanju važnosti «zdravlja» žena.
Reproduktivno zdravlje i izbor – temelji reproduktivnih prava
Tamo gdje ima samo jedna realna opcija bez mogućnosti izbora, tamo nema autonomije. Žene su općenito uvijek smatrale da je autonomija s obzirom na majčinstvo i moguća i poželjna, a velika većina feministkinja označila je majčinstvo kao potpuno kompatibilno feminističkim idealima, fokusirajući se na kritiziranje društvenih stavova i politika koje obezvrjeđuju i penaliziraju ženske reproduktivne aktivnosti, a nikako na majčinstvo kao takvo. Potpuno se slažemo se da nema inherentnog sukoba između feminizma i pronatalitetnog stava da je majčinstvo važno za ispunjenje kao žene, te smatramo, dapače, da postoje brojni razlozi za žensko zadobivanje autonomne kontrole nad odlukama o majčinstvu kao primarnom feminističkom cilju, i to iz sljedećih razloga:
1. Budući da su pojedinci jedinstveni, pa su i njihove osobnosti i talenti enormno različiti, ne/imanje djece ne mora biti najbolji put za osobno ispunjenje svake žene. Jednako kao što je za mnoge žene majčinstvo neprekidni izvor radosti, za neke žene, majčinstvo može biti izvor frustracija;
2. Majčinstvo nastavlja ekonomski podcjenjivati žene. Tako, npr. adolescentica koja nosi dijete i želi ga odgovorno podizati ima teškoća u završavanju obrazovanja i pronalaženju pristojno plaćenog posla. Majke su također u riziku od povećanog osiromašenja u slučaju samohranog majčinstva i/ili razvoda, pa niti rad izvan kuće ne štiti majke adekvatno od toga rizika;
3. Postati majka može biti prijetnja ženskom zdravlju, oko čega se često olako prelazi ili se namjerno društveno zanemaruje. Trudnoća i porod nisu bez opasnosti. Stope smrtnosti od pobačaja u SAD su značajno niže nego od poroda (Meyers, Tietjens, 2001:755), a slično je i u zemljama EU.
4. Igrajući na ženske osjećaje neadekvatnosti i srama glede neplodnosti, reproduktivne tehnike prodaju bolne, rizične i skupe tretmane koji su često nedjelotvorni. Naravno, siromašne žene i parovi nisu čak ni u mogućnosti da ih plate. Upravo nedostatak autonomije, informiranosti i/ili ljudskih prava čini žene lakim metama za ovakve pristupe.
Ne bismo bili skloni tvrditi da ima inherentnog sukoba između feminističkih ciljeva i majčinstva, ali smatramo da sigurno postoji manifestni sukob između feminizma i pronatalitetne dogme da je majčinstvo nužno za ispunjenje kao žene. No ono što doista motivira teoriju feminističkog glasa je činjenica da se ženama sistematski uskraćuje mogućnost da otkriju sebe za sebe, da interpretiraju sebe kako one misle da treba, da žive svoje živote prema svom vlastitom svjetlu, te da se u njihove živote, tijela, seksualne i reproduktivne organe stalno upliću neki drugi akteri, od onih koji u toj reprodukciji imaju neki doprinos, do čak onih koji ga ni na koji način nemaju, osim pukog moraliziranja. Takva uplitanja smatramo zlonamjernima zbog čega ona nužno nalažu autonomiju teorije samo-determinacije, te afirmiranje uloge samo-znanja i samo-definiranja u osiguravanju ženskog samo-definiranja glede autonomnog odlučivanja o majčinstvu ili bez njega.
Budući da su još uvijek žensko tijelo, reproduktivni organi i žensko zdravlje najveći zalog ljudske reprodukcije, te da u toj reprodukciji same žene snose i najveće rizike cijelog toga procesa upravo za svoje zdravlje i živote, čini nam se, u najmanju ruku pravedno, da žene-subjekti zbog vlastitih zaloga i rizika trebaju imati i najvećeg udjela u pitanjima odlučivanja o reprodukciji. Sve dok tome nije tako i dok se u ženska tijela, reproduktivne organe i zdravlje upliću, često neopravdano ili čak nasilno i drugi akteri, a koji pritom ne snose nikakve rizike, ženska tijela ostaju samo «slomljena» politička tijela, podvrgnuta kontroli reproduktivnih tehnologija, eksperata i muške moći, te lišena svake autonomije i samodeterminacije.
Literatura:
Aristotel (1958). Nikomahova etika. Beograd: Kultura.
Ahman, Elizabeth, Shab, Iqbal (2004). Unsafe Abortion. Global and regional estimates of the incidence of unsafe abortion and associated mortality in 2000. Geneva: World Health Organization.
Berer, Marge (2005). Why Medicine Abortion is Important for Women? Reproductive Health Matters. Volume 13, Issue 26, p. 6-10.
Brownmiller, Susan (1995.) Protiv naše volje. Zagreb: Zagorka.
Castells, Manuel (2002). Kraj patrijarhalnosti: Društveni pokreti, obitelji i spolnost, U: Moć identiteta. Zagreb: Golden marketing.
Chambers, Jean E. (2003). Women's Right to Choose Rationally: Genetic Information, Embryo Selection and Genetic Manipulation. Cambridge Quarterly of Healthcare Ethics, October, Vol. 12, Issue 4, p. 418-428.
Copelon, Rhonda; Zampas Christina, Brusie Elizabeth & de Vore Jacqueline (2005). Human Rights Begin at Birth: International Law and the Claim of Fetal Rights. Reproductive Health Matters, Volume 13, Issue 26, p. 120-129.
De Beauvoir, Simone (1981). Drugi pol I i II. Beograd: BIGZ.
Ettore, Elizabeth (2002). Reproductive genetics, gender and the body. London and New York: Routledge.
Glick, Peter, Fiske, Susan T. (1997). Hostile and Benevolent Sexism. Psychology of Women Quarterly, 21, str. 119-135.
Harding, Sandra (2004.) A Socially Relevant Philosophy of Science? Hypatia, 19(1): 25-47.
Heymann, Jody (1994). Labor Policy: Its Influence on Women's Reproductive Lives. U: Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press. p. 43-59.
Hubbard, Ruth (1994). The Politics of Fetal/Maternal Conflic, u: Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press. p. 311-322.
Inglehart, Ronald (2003.). Rising Tide. Gender Equality and Cultural Change around the World. Cambridge University Press.
Kerovec, Nada (2005). (Ne)jednakost žena na tržištu rada. Kruh i ruže, br. 26, str. 19-34.
Major, Brenda; Cozzarelli, Catherine; Sciacchitano, Anne Marie; Cooper, M. Lynne; Testa, Maria; Mueller, Pallas M. (1990). Perceived Social Support, Self-Efficacy, and Adjustment to Abortion. Journal of Personality & Social Psychology, Vol. 59, Issue 3, p. 452-463.
Major, Brenda, Gramzow, Richard H. (1999). Abortion as Stigma: Cognitive and Emotional Implications of Concealment. Journal of Personality & Social Psychology, Vol. 77, Issue 4, p. 735-745.
Masser, Barbara & Abrams, Dominic (1999). Contemporary Sexism. The Relationships Among Hostility, Benevolence, and Neosexism. Psychology of Women Quarterly, 21, str. 103-118.
Meralli, Isfahan (2000). Advancing women's reproductive and sexual health rights: using the International Human Rights System. Development in Practice, Volume 10, No. 5, p. 609-624.
Meyers, Tietjens, D. (2001). The Rush to Motherhood - Pronatalist Discourse and Women's Autonomy. Signs: Journal of Women in Culture & Society, 00979740, Spring 2001, Vol. 26, Issue 3, p. 735-774.
Milidrag Šmid, Jagoda (2005). Ekonomski položaj žena u Hrvatskoj. Kruh i ruže, br. 26, str. 5-19.
Millett, Kate (1990). Sexual Politics. A Touchestone Book.
Nacrt prijedloga zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. (2004). Zagreb: RH, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.
Okin Moller, Susan (1979). Women in Western Political Thought. Princeton University Press.
Ortner, Sherry B. (1974). Is Female to Male as Nature Is to Culture?, u: Zimbalist Rosaldo, Michelle and Lamphere Louise (ed.). Woman, Culture and Society. Stanford University Press. p. 67-89.
Pateman, Carol (1998). Ženski nered. Demokracija, feminizam i politička teorija. Zagreb: Ženska infoteka.
Pillai, Vijayan K., Guang-zhen Wang (1999). Womens's Reproductive Rights and Social Equality in Developing Countries. Social Science Journal, Vol. 36, Issue 3, p. 459-468.
Platon (1974). Zakoni. Zagreb: Naprijed.
Richardson, Laurel (1988). The Dynamics of Sex and Gender. New York: Harper & Raw Publishers.
Rousseau, Jean Jacques (1978). Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima. Zagreb: Školska knjiga.
Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press.
Sen, Gita (1994a). Reproduction: Policies and Politics, u: Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press. p. 1-4.
Sen, Gita (1994b). Reproduction: The Feminist Challange to Social Policy, u: Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press. p. 5-19.
Smart, Carol (1994). Penetrating Women's Bodies: The Problem of Law and Medical Technology, u: Abbott, Pamela & Wallace Claire (eds.) Gender, Power & Sexuality. The Macmillan Press. str. 157-175.
Smyth, Lisa (2002). Feminism and abortion politics. Choice, rights, and reproductive freedom. Women's Studies International Forum, Volume 25, Issue 3, p. 335-345.
Stanworth, Michelle (1994). Reproductive Technologies and the Deconstruction of Motherhood, u: The Polity Reader in Gender Studies. Polity Press, P. 226-234.
Tremain, Shelly (2006). Reproductive Freedom, Self-Regulation, and the Government of Impairment in Utero. Hypatia, 21.1(2006): 35-53.
Tuana, Nancy (2004). Coming to Understand: Orgasm and the Epistemology of Ignorance. Hypatia, 19.1(2004): 194-232.
Tuana, Nancy (1989). The Weaker Seed: The Sexist Bias of Reproductive Theory, U: Tuana, Nancy (Ed.) Feminism & Science. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press.
Vijayan, K. Pillai and Guang-zhen Wang (1999). Social Structure Model of Women's Reproductive Rights: a Cross-National Study of Developing Countries. Canadian Journal of Sociology (24, 2:255-281).
Yanda, K. Smith, S. V. and Rosenfield, A. (2003). Reproductive health and human rights. International Journal of Gynecology & Obstetrics, Volume 82, Issue 3, P. 275-283.
Wajcman, Judy (1994). Delivered into Men’s Hands? The Social Construcion of Reproductive Technology, u: Sen, Gita & Snow, C. Rachel (1994). Power and Decision. The Social Control of Reproduction. Boston: Harward University Press. p. 153-175.
Walby, Sylvia (1990). Theorising Patriarchy. Oxford: Blackwell.
WHO Europe (2005). Maternal and newborn health in the EHO European Region: the challanges and the way forward. Copenhagen: http://www.who.int/reproductive-health/unsafe_abortion/map.html
|
Have mercy |
|
|
|
fikus
Senior Member
1966 Posts
Member since 02/11/2010 |
|
|
dsormaz1
Advanced Member
.jpg)
13143 Posts
Member since 28/04/2002 |
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 10:48:59
|
| Vidi se da su tekst pisali uglavnom kapitalisti. Sve je podvrgnuto isplativosti i interesu. Nema baš one doze običnog ljudskog osjećajnog razmišljanja. |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 28/10/2014 : 10:54:55
|
Krugeru; tvoja doza "običnog ljudskog osjećajnog razmišljanja" potrosena je odavno.
I dsormaz je cijeli volumen u dozi osjecajnog ljudskog razmisljanja "posudio" iz samo jedne, jedine Knjige..dajte, molim vas..
|
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
dsormaz1
Advanced Member
13143 Posts
Member since 28/04/2002 |
Posted - 28/10/2014 : 10:58:51
|
quote:
Originally posted by Kruger
Vidi se da su tekst pisali uglavnom kapitalisti. Sve je podvrgnuto isplativosti i interesu.
Onda je jako čudno da ljevičari njime toliko mašu. |
|
|
|
dsormaz1
Advanced Member
13143 Posts
Member since 28/04/2002 |
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 11:04:38
|
quote:
Originally posted by dsormaz1
quote:
Originally posted by Kruger
Vidi se da su tekst pisali uglavnom kapitalisti. Sve je podvrgnuto isplativosti i interesu.
Onda je jako čudno da ljevičari njime toliko mašu.
Pa i meni je to čudno, kako uspiju nasjesti? |
|
|
|
Kruger
Advanced Member
Croatia
16789 Posts
Member since 25/10/2001 |
Posted - 28/10/2014 : 11:08:58
|
quote:
Originally posted by Just_Charlie
Krugeru; tvoja doza "običnog ljudskog osjećajnog razmišljanja" potrosena je odavno.
I dsormaz je cijeli volumen u dozi osjecajnog ljudskog razmisljanja "posudio" iz samo jedne, jedine Knjige..dajte, molim vas..
Ta knjiga nije jedina, tvrdnje iz te knjige su neoborive koliko se god globalisti trudili oboriti.
Još mi se strašnije čini u ovom tekstu velika doza hladnoće. |
|
|
|
igor 12
stripovi.com suradnik
4538 Posts
Member since 24/01/2013 |
Posted - 28/10/2014 : 11:25:46
|
quote:
Originally posted by Kruger
quote:
Originally posted by Just_Charlie
Krugeru; tvoja doza "običnog ljudskog osjećajnog razmišljanja" potrosena je odavno.
I dsormaz je cijeli volumen u dozi osjecajnog ljudskog razmisljanja "posudio" iz samo jedne, jedine Knjige..dajte, molim vas..
Ta knjiga nije jedina, tvrdnje iz te knjige su neoborive koliko se god globalisti trudili oboriti.
Još mi se strašnije čini u ovom tekstu velika doza hladnoće.
to je i cilj,ta velika doza hladnoće..i to usmjerena prema fetusu.
u međunarodnom zakonodavstvu pobačaj nikada nije određen kao ljudsko pravo niti kao nešto poželjno već kao mjera za izbjegavanje drugiz zala,tzv nužno zlo.UN aktivno promiče još od sedamdesetih pobačaj kao mjeru kontrole broja stanovništva i zato dolazi do liberalizacije pobačaja.
sad se postavlja moralno i etičko pitanje ne postaje li to nužno zlo ubojstvo sa predumišljajem?planirani holokaust ogromnog broja ljudskih bića?
Iako je u većini zemalja svijeta abortus legalan, uglavnom uz određene indikacije, to što o njemu sada raspravljamo pokazuje da je riječ o neriješenom etičkom problemu.
Općenito, ako je neka praksa ozakonjena, to ne znači da je moralno dobra ili loša. Većina ili određene elite tijekom povijesti štošta su ozakonjivale, ali to nije riješilo problem moralnu značajku ozakonjenoga. Pobačaj je složen problem s mnogo „kazetnih“ perspektiva; biološkom, psihološkom, sociološkom, pravnom, filozofskom, teološkom ... i etičkom. Sve te perspektive moraju biti uključene u raspravu, pažljivo sagledane i saslušane |
Vamos a la playa tralalalala |
|
|
|
dsormaz1
Advanced Member
13143 Posts
Member since 28/04/2002 |
Posted - 28/10/2014 : 11:26:00
|
| Ali drugarice i drugovi...mi treba više marksističke ljiterature da čitamo, a ne kapitaljističku propagandu koja nam se podvaljuje i koja hoće da uništi tekovine naše revoljucije...mora da budemo budni i oprezni jer neprijatelj nikad ne spava. |
|
|
|
Just_Charlie
Advanced Member
8577 Posts
Member since 07/01/2008 |
Posted - 28/10/2014 : 11:32:36
|
Bila bih sretna da se u zivotu moram nositi samo sa "strasnim" hladnim
cinjenicama.
Ono sto mi zagorcava zivot (a ne bi trebalo) su upravo topla, ljudska osjecanja, zbog kojih netko smatra da drugome ima pravo nametati svoje
emocije kao ultimativnu istinu u koju bi zatocio drugo ljudsko bice.
Srecom, pa je razum odvojen od emocija. |
~ Prvo suputnik onda put ~
|
|
|
|
fikus
Senior Member
1966 Posts
Member since 02/11/2010 |
Posted - 28/10/2014 : 11:43:18
|
quote:
Originally posted by dsormaz1
Znači, nije ga Fikus pisao već samo "posudio"...
Fikus ga je pisao te ga ima pravo i posuditi. Ne cijeli tekst nego parcijalno. Skupni rad. |
always progressive, never conventional! |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46537 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 28/10/2014 : 11:58:51
|
quote:
Originally posted by igor 12
quote:
Originally posted by Kruger
quote:
Originally posted by Just_Charlie
Krugeru; tvoja doza "običnog ljudskog osjećajnog razmišljanja" potrosena je odavno.
I dsormaz je cijeli volumen u dozi osjecajnog ljudskog razmisljanja "posudio" iz samo jedne, jedine Knjige..dajte, molim vas..
Ta knjiga nije jedina, tvrdnje iz te knjige su neoborive koliko se god globalisti trudili oboriti.
Još mi se strašnije čini u ovom tekstu velika doza hladnoće.
to je i cilj,ta velika doza hladnoće..i to usmjerena prema fetusu.
u međunarodnom zakonodavstvu pobačaj nikada nije određen kao ljudsko pravo niti kao nešto poželjno već kao mjera za izbjegavanje drugiz zala,tzv nužno zlo.UN aktivno promiče još od sedamdesetih pobačaj kao mjeru kontrole broja stanovništva i zato dolazi do liberalizacije pobačaja.
sad se postavlja moralno i etičko pitanje ne postaje li to nužno zlo ubojstvo sa predumišljajem?planirani holokaust ogromnog broja ljudskih bića?
Iako je u većini zemalja svijeta abortus legalan, uglavnom uz određene indikacije, to što o njemu sada raspravljamo pokazuje da je riječ o neriješenom etičkom problemu.
Općenito, ako je neka praksa ozakonjena, to ne znači da je moralno dobra ili loša. Većina ili određene elite tijekom povijesti štošta su ozakonjivale, ali to nije riješilo problem moralnu značajku ozakonjenoga. Pobačaj je složen problem s mnogo „kazetnih“ perspektiva; biološkom, psihološkom, sociološkom, pravnom, filozofskom, teološkom ... i etičkom. Sve te perspektive moraju biti uključene u raspravu, pažljivo sagledane i saslušane
http://worldabortionlaws.com/map/ |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
igor 12
stripovi.com suradnik
4538 Posts
Member since 24/01/2013 |
Posted - 28/10/2014 : 12:07:25
|
Ženevska zakletva:
"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."
|
Vamos a la playa tralalalala |
|
|
|
dsormaz1
Advanced Member
13143 Posts
Member since 28/04/2002 |
Posted - 28/10/2014 : 12:15:16
|
quote:
Originally posted by igor 12
Ženevska zakletva:
"U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast."
I onda neki imaju obraza nazivati se liječnicima, a provode svojevrsna smaknuća. Ili oni koji provode eutanaziju.
Te riječi su im valjda samo mrtvo slovo na papiru.
Kultura smrti na (ne)djelu. Sve u ime nekakvih lažnih sloboda. |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
46537 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 28/10/2014 : 12:20:58
|
neki tvrde (bar u usa) da je to najobičnija rasistička zavjera da se istribe crnci.
npr:
Data from the federal Centers for Disease Control and Prevention show that black women get almost 40 percent of the country’s abortions, even though blacks make up only 13 percent of the population. Nearly 40 percent of black pregnancies end in induced abortion, a rate far higher than for white or Hispanic women.
|
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali s osvrtom na forumaše obavezno)!
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
Tema dana: Ljudska prava i sloboda izbora
Topic Locked
