U našem kulturnom krugu postoji stanovito zanimanje za strip: ono je djelomično infantilno (mladi i stariji infantilci koji čitaju lako stripovsko štivo), dobrim dijelom nostalgično (ponovno otkriće pustolovina koje su nas oduševljavale dok smo bili djeca), malim dijelom kolekcionarsko (strastveni ljubitelji stripa koji s beskrajnom upornošću obilaze stare tavane, antikvarijate i sajmove u potrazi za rijetkim stripovima), dijelom licemjerno („otmjeni“ krugovi humanističke inteligencije koji na strip primjenjuju rigoroznu znanstvenu metodu, jer bavljenje stripom nije više nevažna stvar!) i još manjim dijelom oni koji jednostavno vole strip. U tom širokom spektru zanimanja i bavljenja stripom su vjerojatno i naši čitatelji.
Olovka je jedina stvar u mojem životu koju mogu kontrolirati.
Edited by - culture vulture on 30/01/2015 13:24:07
s vremenskim odmakom sve je jasno: još donedavno sam komotno spadao među licemjere.
danas? vjerojatno među budale. drugi bi lakše prosudili.
ovdje je primjetljivo (a znamo to iz sociologije) da se "druge" uvijek opisuje, a svoje pleme koristi kao samorazumljivo počelo od kojeg "drugi" u većoj ili manjoj mjeri odstupaju. znamo to čak i iz psihologije (koliko ste puta čuli da netko kritizira nekoga drugoga riječima "ja na njegovom mjestu..."? što onda što "ti na njegovom mjestu..."? pa nisi ti mjerilo svih stvari - to je jedino Zagoratustra Triput Najveći).
ukratko: Novaković sebe doživljava kao "onog koji jednostavno voli strip" i tako nije ni pripadnik skupine infantilaca, nostalgičara, licemjera ili kolekcionara.
kad bi netko iz neke druge grupe, recimo licemjer, trebao dodijeliti neki atribut, neko obilježje Novakovićeva plemena, vjerojatno bi primijetio njihovu nesposobnost da sebi i drugima objasne što to vole, zašto to vole i kakva obilježja imaju predmeti njihove ljubavi u odnosu na druge predmete... vjerojatno bi onda i spomenutu skupinu nazvao (a natuknuo sam gore :-)) - budale.
dakle, imali bismo: infantilce, nostalgičare, kolekcionare, licemjere i budale.
pošto u ovom trenutku stvarno ne znam objasniti ni sebi ni drugima što to i zašto volim u i oko stripova, da sam svoj slučaj moram pokušati objektivno osmotriti odabrao bih baš tu potonju skupinu.
ja sam budala! i ne sramim se priznati to :-)
***
a kako reagiram na tu tipologiju?
uglavnom ne reagiram. drago mi je da likovi poput Novakovića postoje i da rade što rade. a sad vrijeđa li me što u konačnici moram pripadati nekoj tipologiji i to još - među budale - ne znam ni sam.
možda malo. možda bih radije da manje razmišljamo o razlikama, a više o sličnostima. općenito sam u pomirbenom raspoloženju otkako se cijela jebena država podijelila u sektaške tabore koji međusobno reže jedni na druge.
Otpustenog urednika? Knjizevnu reviju koja se ispricava citateljstvu, objasnjavajuci kako je covjek jednostavno ostario i kako nije mislio nista lose?
Iskreno, posebno me bode u oči ovo infatilno I licemerno. Ali dobro, ima nas svakakvih, I svi imamo svoje mišljenje, ali ovde ima primesa vređanja određene grupe ljudi koja ima zajedničko interesovanje.
Onaj sam koji voli strip i koji načelno čita sve što mu dođe pod ruku, dakle juričina budala.
OK, svaki čas me nešto razočara i neugodno iznenadi, ali i oduševi (vjerojatno prejaka riječ) i ugodno nagna da uzmem još i još.
Apriori ne odbacujem ništa, makar preferiram jasno određene stvari, a sve ne čitam istim naočalama, pa negdje svjesno pristajem na trash, površnost i infantilnost, a drugdje pak na ambicioznost, slojevitost pa i filozofičnost.
Kao i kod gledanja filmova, dobru zabavu može mi pružiti nekakva akcijska zafrkancija Michaela Baya i moronska komedija, dok od Hanekea, von Triera i recimo Inárritua očekujem i dobivam neke druge vrijednosti.
I za sve ima mjesta, u svemu se može ako ne uživati a onda barem zabavljati, i u Zagoru i u Blueberryju i u Zekanu i u Asteriosu Polypu.
I baš zato ne vidim nikakvog smisla ni svrhe u kategorizacijama i generalizacijama, jer su one odraz licemjerja i osjećaja intelektualne i kulturne superiornosti onog tko ih definira.
Jer zašto recimo netko iz Novakovićeva "otmjenog" kruga humanističke inteligencije povremeno ne bi mogao infantilno uživati u stripu, ili pak biti onaj koji jednostavno voli strip.
Odnosno, zašto bi jedno isključivalo drugo, drugo treće i treće prvo, a zašto se ne bi prožimalo, i to skladno?
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...
Mene medjutim zanima sto je tocno "infantilno" u citanju "lakoga" stripovskoga stiva i koji su to konkretno stripovi "laki" a koji "teski". (Ja bih 99% stripova objavljenih u obje Strip revije, kad bih bas morao, ubrojio bas u te "lake".) I isto tako: sto je to "licemjerno" u "primjenjivanju na strip rigorozne znanstvene metode"?
S druge strane, na koji me nacin "infantilnost", nostalgicnost, kolekcionarstvo i "otmjena licemjernost rigorozne znanstvenosti" (jer ja sam, recimo, kriv po svim tockama) diskvalificiraju iz kategorije "jednostavno voli strip"? Ja sam bas mislio da sam sve to upravo zato jer - jednostavno volim strip.
Olovka je jedina stvar u mojem životu koju mogu kontrolirati.
s vremenskim odmakom sve je jasno: još donedavno sam komotno spadao među licemjere.
danas? vjerojatno među budale. drugi bi lakše prosudili.
ovdje je primjetljivo (a znamo to iz sociologije) da se "druge" uvijek opisuje, a svoje pleme koristi kao samorazumljivo počelo od kojeg "drugi" u većoj ili manjoj mjeri odstupaju. znamo to čak i iz psihologije (koliko ste puta čuli da netko kritizira nekoga drugoga riječima "ja na njegovom mjestu..."? što onda što "ti na njegovom mjestu..."? pa nisi ti mjerilo svih stvari - to je jedino Zagoratustra Triput Najveći).
ukratko: Novaković sebe doživljava kao "onog koji jednostavno voli strip" i tako nije ni pripadnik skupine infantilaca, nostalgičara, licemjera ili kolekcionara.
kad bi netko iz neke druge grupe, recimo licemjer, trebao dodijeliti neki atribut, neko obilježje Novakovićeva plemena, vjerojatno bi primijetio njihovu nesposobnost da sebi i drugima objasne što to vole, zašto to vole i kakva obilježja imaju predmeti njihove ljubavi u odnosu na druge predmete... vjerojatno bi onda i spomenutu skupinu nazvao (a natuknuo sam gore :-)) - budale.
dakle, imali bismo: infantilce, nostalgičare, kolekcionare, licemjere i budale.
pošto u ovom trenutku stvarno ne znam objasniti ni sebi ni drugima što to i zašto volim u i oko stripova, da sam svoj slučaj moram pokušati objektivno osmotriti odabrao bih baš tu potonju skupinu.
ja sam budala! i ne sramim se priznati to :-)
***
a kako reagiram na tu tipologiju?
uglavnom ne reagiram. drago mi je da likovi poput Novakovića postoje i da rade što rade. a sad vrijeđa li me što u konačnici moram pripadati nekoj tipologiji i to još - među budale - ne znam ni sam.
možda malo. možda bih radije da manje razmišljamo o razlikama, a više o sličnostima. općenito sam u pomirbenom raspoloženju otkako se cijela jebena država podijelila u sektaške tabore koji međusobno reže jedni na druge.
Što ako si nostalgičan za infantilnim štivom i još prekopavaš po tavanima za rijetkim infantilnim stripovima?
I zašto, o zašto bi kolekcionar bio nužno i ljubitelj stripa nije mi jasno.....
Ja sam npr. za neke stvari nostalgičan i kolekcionar - to je npr. Zagor, Kit Teller, a u nekima poput Tvrđe, Betelgeusa, Kenije, Eternauta itd. ljubitelj određenog štiva i ne skupljem sve što Darkwood i Fibra izda u njihovim serijalima. Da sad tu ne idem na dugačko i na široko, više kategorija u jednom čovjeku.
I šta ćemo sada?
Nastaje problem kada određeni ljudi pokušavaju druge stripaše svrstati negdje, jer to obično znači da su ti djelitelji pravde ili vrlo isključivi ili vrlo licemjerni ako primijenimo običnu obrnutu psihologiju na njih.
Postavlja se logično pitanje, gdje je smisao ove teme uopće?
Ovaj Novakovic otkriva toplu vodu. Na ovom se sajtu o ovoj tematici razglaba vec godinama i vec smo svi pomalo doktorirali na istoj. Naravno nase su diskusije prosle vec podosta metamorfoza i taj proces je kako cini beskonacan. Kada bi Gospon Novakovic zavirio u hipnoticnu spiralu ovog foruma shvatio bi ustvari kako o stripofilstvu nema blage veze. Tesko je djeliti nedjeljivo, pa makar samo i teoretski.
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde
Postavlja se logično pitanje, gdje je smisao ove teme uopće?
Pa u privlacenju paznje na to da odredjen obrazac razmisljanja o stripu jos uvijek nije prevladan. Jesam li jedini koji u Novakovicevok izjavi o 'infantilcima' vidi novu verziju Werthamove 'Seduction of the Innocent' i/ili 'crnoberzijanske erzac-robe'?
Olovka je jedina stvar u mojem životu koju mogu kontrolirati.
Postavlja se logično pitanje, gdje je smisao ove teme uopće?
Pa u privlacenju paznje na to da odredjen obrazac razmisljanja o stripu jos uvijek nije prevladan. Jesam li jedini koji u Novakovicevok izjavi o 'infantilcima' vidi novu verziju Werthamove 'Seduction of the Innocent' i/ili 'crnoberzijanske erzac-robe'?
Dobro, utoliko se slažemo.
Spomenuti obrazac kategoriziranje sa sličnim ili istim rezultatima može primijeniti na svaku umjetnost.
Pod uvjetom da strip držimo "pravom" umjetnošću.
Dakle, koliko ljudi u glazbi sluša (isključivo) kvalitetne stvari? Koliko ih voli (isključivo) kvalitetne, vrijedne slike? Kvalitetne filmove?
Koliko ljudi uopće spada u kategoriju onih koji u svih devet umjetnosti vole (isključivo) kvalitetne stvari?
U dominaciji kulture selfija, sisa, guzica, šund-instant glazbe, skraćeno kulture koja traje par klikova mišem, odgovor je i više nego jasan.
Bez obzira na to, ovakvo što što bi ipak zainteresiralo reklamne agencije ili trgovine pa da nas ciljano mogu spamati svojim (online) letcima itd.. Bitno da se prodaje.
I sve to uopće ne znači da ću se ja osobno zamarati sa činjenicom tko što preferira, niti bih čovjeka procjenjivao kroz prizmu bilo kakvog elitizma opterećenog kvalitetom.
Onaj sam koji voli strip i koji načelno čita sve što mu dođe pod ruku, dakle juričina budala.
OK, svaki čas me nešto razočara i neugodno iznenadi, ali i oduševi (vjerojatno prejaka riječ) i ugodno nagna da uzmem još i još.
Apriori ne odbacujem ništa, makar preferiram jasno određene stvari, a sve ne čitam istim naočalama, pa negdje svjesno pristajem na trash, površnost i infantilnost, a drugdje pak na ambicioznost, slojevitost pa i filozofičnost.
Kao i kod gledanja filmova, dobru zabavu može mi pružiti nekakva akcijska zafrkancija Michaela Baya i moronska komedija, dok od Hanekea, von Triera i recimo Inárritua očekujem i dobivam neke druge vrijednosti.
I za sve ima mjesta, u svemu se može ako ne uživati a onda barem zabavljati, i u Zagoru i u Blueberryju i u Zekanu i u Asteriosu Polypu.
I baš zato ne vidim nikakvog smisla ni svrhe u kategorizacijama i generalizacijama, jer su one odraz licemjerja i osjećaja intelektualne i kulturne superiornosti onog tko ih definira.
Jer zašto recimo netko iz Novakovićeva "otmjenog" kruga humanističke inteligencije povremeno ne bi mogao infantilno uživati u stripu, ili pak biti onaj koji jednostavno voli strip.
Odnosno, zašto bi jedno isključivalo drugo, drugo treće i treće prvo, a zašto se ne bi prožimalo, i to skladno?
Slažem se. Svi smo mi, većinom, "oni koji, jednostavno, vole strip!" Ali, neprijeporno je, da se u većini slučajeva, svojim interesom podvlačimo pod sve ove Novakovićeve skupine (kao i sam on, na kraju, što demistificira njegova uloga i odabir stripova u Strip reviji!) U tome ne vidim ničega ružnog, ponižavajućeg i poražavajućeg. Većinom svatko od nas nešto intenzivnije, prema svojem osobnom preferiranju stripa, pripada nešto više jednoj od ovih, neobavezno deklariranih skupina, ali nalazimo se svi mi i u ostalim klasifikacijama, malo po malo... Usput, Novaković jeste pravi stripofil, i kolekcionar i poznavatelj materije. Samo, stripovi koji su njegovo područje zanimanja (većinom svedeni na nostalgiju) nemaju nekog velikog mjesta, niti zanimanja na stranicama ovog foruma. Kao što i većina ovdje samoproglašenih "velikih" stripofila, ima averziju, odnosno nema nimalo pojma, o stripovima u kojima je dotični tata-mata!
Ima još nešto u Novakovićevim uvodnicima Strip revije što me prilično smeta, a to je stav da je svaki domaći, ponajprije hrvatski a kroz Katu dijelom i srpski strip, već samim tim što je domaći apriori bolji i vredniji od bilo kog stranog stripa, pa makar to bila i klasika.
Implicira se da onaj tko to nije spreman priznati ne zna što je prava umjetnost, da otprilike spada u skupine infantilaca i licemjera, da je nostalgičar koji čita ono što mu se sviđalo u djetinjstvu a ne želi prigrliti domaće vrijednosti, pa se iz navedenog izvode zaključci da o tome svjedoči i to što Strip revija nema veću nakladu, tj. što nije dovoljno prepoznata kao vrijedno izdanje koje, je li, donosi ozbiljnu umjetnost za prave zaljubljenike u strip, a ne nekakvu trivijalnu zabavu za infantilce i eskapiste.
No kao što reče culture vulture, kako ustanoviti granicu između "lakih" i "teških" stripova, zar se u Strip reviji objavljuju samo "teški" i "ozbiljni" stripovi (ako je odgovor potvrdan, pretpostavljam da hrvatske takvima čini već to što su domaći), i otkuda Novakoviću uopće pravo da tako površno, snobovski i licemjerno prema fluidnim kategorijama dijeli stripove i čitatelje?
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti...