Inače što se tiče ova dva benda koje si gore spomenuo Rival sons su mi bili zanimljivi i dobri s prvim albumom, kasnije je uslijedilo prelijevanje iz šupljeg u prazno. Nemaštovito i repetetivno. Wolfmother su zanimljiviji, ali meni ne leže. Stockdaleov solo album mi je triput bolji od svega što je bend snimio.
Jebo naslovnice, to je stvar uredništva. Očigledno se tako bolje prodaje. Izbor za album godine je već relevantan u ovoj raspravi, a tu se vidi da ima i svježijih stvari. Malo mi je čudno da nema Van Morrisona, The Prophet Speaks je jako dobar album.
Jebo naslovnice, to je stvar uredništva. Očigledno se tako bolje prodaje. Izbor za album godine je već relevantan u ovoj raspravi, a tu se vidi da ima i svježijih stvari. Malo mi je čudno da nema Van Morrisona, The Prophet Speaks je jako dobar album.
Ovo boldano je upravo moja poanta ;)
Mi, koji smo odrastali u doba grungea, smo zadnja generacija koja se nepovratno navukla na rock. Tada je rock zadnji put mogao proći kao glas i zvuk generacije. Grunge je tu bio ključan, ali imali smo i britpop, Gunse, metalce i jake mlade domaće bendove.
Početkom 2000ih je još bio taj manji garage-indie-rock bum i iz te generacije je vrbovano nešto posljednjih rock đankija, ali to je u manjem obimu, a naročito na domaćem terenu ta generacija (i sve poslije) nije imala ono što smo mi imali. 90ih smo, nakon 80ih, najbolje dekade za rock na ovim prostorima, imali fiju briju ekipu i to su zadnji veliki domaći rock bendovi, nako toga: pustoš, hobi-rokeri koji sviraju 5 koncerata godišnje kad uzmu godišnji od svog uredskog posla.
Dakle, sad Mojo (rock općenito) kupuju srednjovječni tate-rokeri. Zato su na naslovnicama starci i zato starci imaju najjače turneje. Postepeno će Beatlese, Stonese i Dylana koji sad dominiraju naslovnicama zamijeniti pokojni Cobain, Vedder, Thom Yorke, Gallagheri i Jack White. Kad ode naša generacija ključ u bravu (ima do toga, ali to je to).
Jebo naslovnice, to je stvar uredništva. Očigledno se tako bolje prodaje. Izbor za album godine je već relevantan u ovoj raspravi, a tu se vidi da ima i svježijih stvari. Malo mi je čudno da nema Van Morrisona, The Prophet Speaks je jako dobar album.
Ovo boldano je upravo moja poanta ;)
Mi, koji smo odrastali u doba grungea, smo zadnja generacija koja se nepovratno navukla na rock. Tada je rock zadnji put mogao proći kao glas i zvuk generacije. Grunge je tu bio ključan, ali imali smo i britpop, Gunse, metalce i jake mlade domaće bendove.
Početkom 2000ih je još bio taj manji garage-indie-rock bum i iz te generacije je vrbovano nešto posljednjih rock đankija, ali to je u manjem obimu, a naročito na domaćem terenu ta generacija (i sve poslije) nije imala ono što smo mi imali. 90ih smo, nakon 80ih, najbolje dekade za rock na ovim prostorima, imali fiju briju ekipu i to su zadnji veliki domaći rock bendovi, nako toga: pustoš, hobi-rokeri koji sviraju 5 koncerata godišnje kad uzmu godišnji od svog uredskog posla.
Dakle, sad Mojo (rock općenito) kupuju srednjovječni tate-rokeri. Zato su na naslovnicama starci i zato starci imaju najjače turneje. Postepeno će Beatlese, Stonese i Dylana koji sad dominiraju naslovnicama zamijeniti pokojni Cobain, Vedder, Thom Yorke, Gallagheri i Jack White. Kad ode naša generacija ključ u bravu (ima do toga, ali to je to).
U moru medijskog maltretiranja izvjestajima s koncerta pompoznih dosadnjakovica Foo fighters i njihovog prozirnog rock podilazenja neodraslim curicama skoro mi je ispod radara prosla cinjenica da je Jack White sa Raconteursima izbacio novi album. Nesto sto sam dugo cekao zbog jako dobra prva dva albuma (solidan prvi i skoro pa genijalan drugi). Jack White, posljednja bitna pojava na klasicnoj rock sceni vraca se nakon ocitog gubitka inspiracije prezentiranog na solo albumima nakon gasenja White stripesa... i dobro je, nije lose. Iako blize prosjecnosti prvog albuma, nego genijalnosti drugog album unosi dasak svjezine zanru na aparatima.
U moru medijskog maltretiranja izvjestajima s koncerta pompoznih dosadnjakovica Foo fighters i njihovog prozirnog rock podilazenja neodraslim curicama skoro mi je ispod radara prosla cinjenica da je Jack White sa Raconteursima izbacio novi album. Nesto sto sam dugo cekao zbog jako dobra prva dva albuma (solidan prvi i skoro pa genijalan drugi). Jack White, posljednja bitna pojava na klasicnoj rock sceni vraca se nakon ocitog gubitka inspiracije prezentiranog na solo albumima nakon gasenja White stripesa... i dobro je, nije lose. Iako blize prosjecnosti prvog albuma, nego genijalnosti drugog album unosi dasak svjezine zanru na aparatima.
Evo i meni prvi glas iz vedra neba neba, thanks for the heads up
Zadnji solo album je sugerirao da je dignuo ruke od rocka, ali izgleda da će mu projekti sa strane služiti za taj klasičniji zvuk.
Sinoć na Inmusicu, moje osobno otkriće godine, sjajan bend, sjajan koncert, sjajna atmosfera.
Dao sam im šansu i ok su, ako navrate opet u ZG otići ću ih pogledati. Ali nisam baš fan ovog zvuka kad bubnjar cijelo vrijeme drži isti monotoni ritam i ove trzave ritam gitare, a čini se da svaki drugi indie band danas upravo tako zvuči. Također, ima puno komentara da pjevač liči na Iana Curtisa i da bacaju na Joy Division, što me isto nervira da sve danas mora ličiti na nešto (a nisam se ni na Division zakačio).
Nešto također svježe u sličnom duhu, ako vam je promaklo: Idles. Kod njih je već teže uprijeti prstom na koga liče, a čini se i da imaju što reći o ovom vremenu u kojem živimo i to na prilično otvoren način.
No zasad su mi favoriti su oziji Amyl & the Sniffers. Istina, može se reći i da je to već viđeno, ali nema veze jer su totalni urnebes. I imaju fudbalerke. Već neko vrijeme izgleda da se u Australiji nešto zanimljivo dešava, izolacija igra u korist njihove scene slično kao što je bilo sa Seattleom u 80ima.
Sad mi se čitaju Love & rockets. Punk's not dead at all! :)
Naravno Dan Auerbach je odmah imao spreman odgovor na Jack Whitea. Novi album black keysa pokusaj je spajanja nedavnog Auerbachovog izvrsnog solo albuma sa zvukom loseg zadnjeg albuma black keysa. I rezultat je jako dobar. Nije mi sjelo na prvu, ali vec sa drugim slusanjem je to bilo jako dobro, na kraju mi je bolje od raconteursa.
Dve totalne otkidačine iz desetog albuma The Groundhogs iz 1978. Nikad nisam čuo za njih, suradnik koji je na rocku iz sedamdesetih mi je kazao za njih. Na radiima nikad ništa, ni na Radiu Študent koji je oduvijek najviše znao o rocku i glasbi. Totalni genialci, svetski vrh blues rocka.
Naravno Dan Auerbach je odmah imao spreman odgovor na Jack Whitea. Novi album black keysa pokusaj je spajanja nedavnog Auerbachovog izvrsnog solo albuma sa zvukom loseg zadnjeg albuma black keysa. I rezultat je jako dobar. Nije mi sjelo na prvu, ali vec sa drugim slusanjem je to bilo jako dobro, na kraju mi je bolje od raconteursa.
Pišeš solo album Auerbacha, potražit ću. Raconteursi su lošiji od White Stripesa po mome, par dobrih pijesama i nijedan album cijeli za slušanje. Slažem se za zadnji album Black Keysa.
Rock je...
Posted - 30/05/2019 : 11:55:35
