| Author |
 Topic  |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15836 Posts
Member since 24/04/2012 |
 Posted - 28/05/2025 : 20:47:57
|
Dakle, dame i gospodo ovdje cu postavljati ubuduce moja videnja koncerata koje pohodim, kako sam to radio i do sada, ali na svom topicu, bas za takvo sto. Za svoj gust i naravno, za sve one koje to interesira.
Pa krenimo...
|
Los cukar na fritulama! |
|
|
ivanl
Advanced Member
Croatia
15836 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 28/05/2025 : 21:07:54
|
ACID MOTHER TEMPLE
22 svibanj 2025.
Azimut, Šibenik
Eh ti Japanci! Bas su šašavi!
Jbg, da se ocitujem, mislju i izrekom side kicka najpoznatijeg stripovskog lika na svijetu.
A to osobno zaista i mislim. Naime, oduvijek sam bio fasciniran i osupnut atmosferom oko tog naroda sa dalekog istoka. U svakom pogledu. Kulturnom i kulturoloskom, povijesnom, radnom, religijskom...ama bas u svakom pogledu, sto mi se jos vise i produbilo, bolje reci; zacementiralo, nakon nekoliko posjeta tom dalekom otoku na dnu Azije.
Ono sto me opcinjava stalno i iznova kod Japanaca to je njihova dosljednost i doslovnost! Nema im premca u tome. Ono malo vremena sto sam trosio dzonove cipela po njihovom otoku, nije mi ostavilo nikakve sumnje u tu njihovu nepokolebljivost i tvrdokornost. Ali samo u pozitivnom smislu. Bar kroz moje poimanje. I pravo da vam kazem, odavno mi je jasno zasto se Hiroo Onoda, potporucnik carske vojske 'predao' 1974, dvadeset i devet godina poslije svrsetka velikog rata sto mu je donijelo nesumnjivo, jedno od najzanimljivijih mjesta u ljudskoj povijesti.
A takvi su i u rock and rollu. Jednostavno kazano, dosljedni i doslovni!
Nisam pogledao previse japanskih bendova uzivo, ali poslije Guitar Wolfa i neponovljivog im vode, Alfe i Omege, Seijia, koji su me ostavili potpuno u soku, (a o cemu sam vec pisao), nisam ni slutio da nesto moze biti ponovo tako sokovito, barem priblizno tome, dok ispred mene nisu izisli Acid Mother Temple!
U Šibeniku.
I to vam je ljudi moji tesko, pace, nemoguce opisati...
Evo recimo, supruga mi je rekla poslije izlaska iz kluba na sibensku rivu, nakon sto smo zanjemili od ovog nastupa dok nam je u usima zujalo; pa kako ces ti ovo opisati?
Veze nemam, promislio sam. Samo sam joj odgovorio; kako je tebi bilo? Too much, nisam spremna bila na ovo. A slusala ih je. Kako da nije...
Ali da se opet dotaknem te stoput osvjedocene istine, nastupi uzivo su, ako su bar dobri, da ne kazem odlicni ili drugaciji, nekonvencionalni, uvijek drugaciji od nosaca zvuka. A ja jos jednom nadodajem i bolji! Samo sto je ovaj bio, kako da kazem... beyond.
A ovi su japanski space rock samuraji bili zaista neopisivi. Ja ne znam kako da u rijeci pretocim ovaj nastup. Ovu svirku.
Melodije ima. Bar u samim pocetcima pjesama koje izvode, bolje reci; kompozicijama. Ali vec u tili cas, ode to negdje drugdje. Nekamo... predaleko od bazicnog tona, melodije s kojom su poceli. A pitam se, znaju li i oni gdje ce zavrsiti, jednom kad otpocnu neku svoju stvar.
Je li vam dovoljno sto je pri prvom taktu ta njihova glazba grunula kao debela Berta, i sto su ljudi u prvom redu usi zaklopili, odskocili pola metra natrag, i sto je kompletno popunjen Azimuth u slijedecih 5 do 10 minuta ostao bez 30% kapaciteta. A na sto sam i upozorio suprugu prije samog koncerta. Jednostavno je ogroman broj ljudi pobjegao iz prostora jer nisu bili ni spremni na ovaj zvucni zid niti su ga u stanju dugorocno istrpjeti. A pretpostavljam mnogi su i 'zalutai' ocekujuci neki konvencionalni, tradicijski rock.
Malo je kazati, ovo je totalno opozitno, ako se ista zove nekonvecionalni nacin sviranja i isporucivanja tonova, to je onda ovo.
Ovi su Japanci zafrknuli i Michaela Giru i njegove Swanse, sto sam smatrao nemogucim. Ozbiljno vam kazem.
A nije vam dosta ni poslusati njihove albume jer ovako se sto moze dozivjeti samo uzivo. I to ako ste iole istrenirani za takvo sto. U suprotnom, put pod noge i bjezi tko se spasiti moze. Opet sam ozbiljan.
Kawabata Makoto gitarist ne daje 'po banke' za ono sto se smatra vjestinom sviranja gitare. Barem onim uobicajenim tehnikama. On svojim Stratoom publiku, koja to naravno zeli, salje u nepoznate galaksije i neistrazena zvijezđa...(ako prije toga ne dode hitna po njih)
A Higashi Hiroshi je na svom Rolandu, proizvodio vise vibracije nego zvukove koji su ustvari bili moze biti i komunikacija sa tko zna kojim dalekim svjetovima...
To samo on zna.
Uostalom imaju setlistu ali nikad se nisu ravnali po njoj. Idu pa gdje zavrse. A taj je put i dug i tezak, koliko i mukotrpan. Osobno mislim da nikad nisu ponovili ne pjesmu, vec ijedan takt i akord.
Oni, to dvoje, senseia, (a trebate ih i vidjeti kako izgledaju), su stari clanovi. I stari provjereni 'ludaci!.
Ostatak druzine je mladi i sakupljen po tko zna kojim zakutcima galaksija, a mozda i mentalnim ustanovama za posebne glazbenike, s ovog ili nekog drugog svijeta...
Androgeni su. Ma cak nebinarni. Mislio sam da je basist zena, dok nisam shvatio da je musko. A mozda i nije. Bubnjar, pa to je hm, trebalo vidjeti... njegov outfit, tu odecu, koja nije odjeca, spoj tradicionalnog neceg japanskog i gole guzice. I bos...
Ali Boze moj sto sviraju...
I da li se to naziva svirkom...
Bilo kako bilo, i sto god da su proizveli i isporucili, basist je sve iskopao prstima. Bez trzalice. Sat i pol takvog kopanja i drobljenja davno nisam vidio. (A ni cuo jebiga, do sada)
Covjek je nekakav spoj Mike Wattsa, Flee i Maria Lallia iz Brant Bjork tria...
Krizanac svega toga.
A s ovim bubnjarem kojeg sad imaju pa ta svirka je tezak fizicki rad. Imaju li oni beneficirano?
Covjek je izmucio bateriju, koja je uzgred receno, sastavljena tek od osnovnih komponenti sa samo jednim prelazom! Ali on je ucinio da taj siroti set zvuci jace od onog trostrukog Mika Portnoya...
Covjek metronom. A stil sedamdesetih, jednog Bonhama, Moona, Paicea i slicnih. Kao oni udaraci na duge staze iz vremena Woodstocka, koji pod opijatima nisu znali za umor.
Bogami.
Pa sa ovakvim bi bubnjarem i tek osnovan bend u nizim razredima srednje skole zvucao svjetski.
Imaju i drugog gitaristu, koji i pjeva. A to je opet sve posebna prica. Ma jbg. ne moze se to dozivjeti ako niste vidjeli. A i neprepricljivo je.
Jer to sto oni isporucuju i dalje mi je neopisivo. Ne mogu ja to tocno formulirati. Ako ikad budem u svemirskom brodu pri nekim prozorima koji dopustaju neke prizore, u nekoj voznji prema nepoznatim sazvijezdima onda bi to valjda bila definicija ove svirke u Sibeniku.
Valjda.
A kad smo kod toga, cesto zadnje vrijeme sviraju Astronomy Domine, ranih Pink Floyda, ali ako su je u Azimutu i odsvirali, nisam je prepoznao...
Toliko o tome.
I ja koji sam svasta vec koncertno dozivio, mislio bi se bili slijedeci put ponovo isao na Acid Mother Temple.
Pobogu, tesko ih je i doma dugo slusati, a na koncertu ubijaju!
I to vam je ta beskompromisnost i doslijednost Japanaca. To vam je ta prica o potporucniku s pocetka teksta, nekadasnje carske vojske. O samurajima, harakiriju, kamikazama i tako tome...
Srecom ovi 'hendlaju' rock and roll. Ako je ovo rock and roll...
Tko zna...vise ni sam ne znam.
Samo se sjetim onih citatelja mangi u coporima u podzemnoj zeljeznici u koje sam buljio kao tele u sarena vrata. Onih automata gdje god se moze zamjeniti covjek kojim sam se cudio. U zemlji izlazeceg sunca.
A da vam i ne govorim o pravilima ponasanja i komunikaciji s njima. Bilo sasvim obicnoj ili poslovnoj. U mnogim zemljama svijeta sam i bio i radio, ali samo u Japanu je bilo sve po 'schedulu'. U milimetar. U sekundu. Tocno da tocnije nije moglo.
A opet i sjecanje mi se vraca na duboku duhovnost koje mi Europejci nismo ni u natruhama svjesni, i koju sam tamo osjecao cijelim svojim bicem ali nisam znao sto s njom.
Otprilike kao i s ovim koncertom i njegovim opisom... |
Los cukar na fritulama! |
Edited by - ivanl on 29/05/2025 00:00:37 |
 |
|
|
Biroa
New Member
.jpg)
Croatia
228 Posts
Member since 28/12/2020 |
|
| |
Topic |
|
|
|
Recenzije koncerata
