| Author |
 Topic  |
|
jaki
Advanced Member
Croatia
25903 Posts
Member since 13/03/2004 |
|
|
Jasko
Advanced Member
(2).gif)
Nicaragua
6216 Posts
Member since 29/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 18/06/2012 : 17:38:59
|
Kad smo kod Green Street Hooligans:
Nakon što lažnim priznanjem da je dilao drogu pristane preuzeti odgovornost u ime svog cimera Jeremyja Van Holdena (Terence Jay), neodgovornog i razmaženog sina bogatog i utjecajnog oca, emotivni Matthew «Matt» Buckner (Elijah Wood) neočekivano dva mjeseca prije stjecanja diplome bude izbačen sa studija novinarstva na prestižnom sveučilištu Harvard. Razočaran, potišten i mučen grizodušjem, Matt odluči na neko vrijeme otputovati u London, u posjet svojoj starijoj sestri Shannon (Claire Forlani). Shannon je senzibilna mlada žena udana za markantnog Stevea Dunhama (Marc Warren), požrtvovnog oca njihovog sinčića Bena, čovjeka koji skrbi i o svom neobuzdanom mlađem bratu Peteu (Charlie Hunnam), Mattovu vršnjaku i jednom od vođa Elite iz ulice Green, zloglasne navijačke skupine nogometnog kluba West Ham United. Družeći se s Peteom, Matt ubrzo upozna njegove prijatelje, prilično agresivne mladiće koji u borbi za svoj klub ne prežu ni od najgrubljeg nasilja, a među kojima su i smireni Keith (Christopher Hehir) te impulzivni i nasilni Bovver (Leo Gregory). Dok Matt sudjelovanjem u zajedničkim akcijama stječe naklonost i poštovanje ostalih Peteovih prijatelja, Bovver osjeća da mu mladi Amerikanac ugrožava status i utjecaj u društvu. A kad zbog Mattove nazočnosti ubrzo dođe u sukob s Peteom, Bovver nepromišljeno odluči buduće planove njihove navijačke skupine otkriti arogantnom i agresivnom Tommyju Hatcheru (Geoff Bell), Peteovu najvećem neprijatelju i vođi skupine navijača protivničkog kluba Millwall...
Snimljena u suprodukciji američkog glumca (Batman zauvijek, Duboki udar, Daredevil, Wimbledon) i redatelja Jona Favreaua (Mafijaši početnici, Zathura: svemirska pustolovina, Iron Man 1 i 2), nagrađivana angažirana sportska krimi-drama glumice, scenaristice i redateljice Lexi Alexander (Fool Proof, Punisher: War Zone), nekadašnje svjetske prvakinje u karateu i kick-boxingu koja je za režiju hvaljenog kratkog filma Johnny Flynton 2003. godine bila nominirana za Oscara, nudi energičan, intrigantan, autentičan i dostatno slojevit pogled na navijačku supkulturu. Unatoč razmjernoj formulaičnosti te pomalo neodgovarajuće romantičnom prikazu navijačkog fanatizma, kao i neadekvatnog izbora "premekanog" Elijaha Wooda za tumača glavne uloge, uvijek aktualne teme navijačkog nasilja, destruktivnosti i huliganizma, odnosno spremnosti nezrelih i agresivnim ispadima sklonih mladih ljudi da u obrani boja svog omiljenog kluba na kocku stave i vlastiti život, obrađene su na sugestivan, vrlo zanimljiv i poticajan način. Uz nenametljivu i svrhovitu režiju Lexi Alexander za to je najzaslužniji suscenaristički rad bivšeg nogometnog huligana a danas pisca Dougieja Brimsona.
Priču o američkom studentu novinarstva Mattu Buckneru koji druženjem s navijačima engleskog nogometnog kluba West Ham United otkriva mračno naličje navijačkog huliganizma i nasilja, nosi cijenjeni mladi glumac Elijah Wood (Avalon, Zauvijek mlad, Dobar sin, Rat, Ledena oluja, Duboki udar, Vječni sjaj nepobjedivog uma, Sin City), zasigurno najpoznatiji po ulozi hobita Froda Bagginsa u kultnoj trilogiji Gospodar prstenova Petera Jacksona. Uz atraktivnu Claire Forlani (Štakori iz shopping centra, Hrid, Basquiat, Upoznajte Joea Blacka, Antitrust, Medaljon), njegovi su partneri markantni britanski karakterni glumci Charlie Hunnam (Što se dogodilo Haroldu Smithu?, Nicholas Nickleby, Studengora, Djeca čovječanstva), Leo Gregory (Stoned, Tristan i Izolda) i Marc Warren (Bostonski udarac, Sjaj, B. Monkey, Zvati se Kubrick, Traženi). Efektnu filmsku glazbu potpisuje cijenjeni Christopher Franke (Crveno usijanje, Park je moj, Near Dark, The Tommyknockers, Solo). Film je četiri godine kasnije dobio neusporedivo slabiji nastavak.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3793 Posts
Member since 03/02/2010 |
|
|
King Warrior
stripovi.com suradnik
22148 Posts
Member since 10/11/2007 |
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4601 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4601 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/07/2012 : 12:47:47
|
Bijeg u pobjedu (Victory), r. John Huston, SAD, 1981.
Među zatočenicima jednog nacističkog koncentracijskog logora u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata najviše je britanskih vojnika i časnika, koje uz odlučnog brigadira Rosea (Tim Pigott-Smith) predvodi i cinični satnik John Colby (Michael Caine). Pod budnim okom njemačkih vojnika kojima zapovijeda smireni bojnik Karl von Steiner (Max Von Sydow), John kondiciju svojih momaka svakodnevno održava nogometnim treninzima. Kad dozna da je John bivši nogometaš momčadi Westham United, von Steiner, i sam nekadašnji njemački reprezentativac, engleskom časniku ponudi zanimljiv prijedlog. Pristanu li na pariškom stadionu Colombes 15. kolovoza odigrati utakmicu protiv njemačke izabrane vrste, Colbyjevi će momci u logoru dobiti poseban tretman, kvalitetniju prehranu i bolje uvjete života. Sa svojim vojnicima već neko vrijeme razmišljajući o bijegu, John pristane na von Steinerov prijedlog, odlučan parišku utakmicu iskoristiti za pokušaj bijega. No kad dozna za njegove planove, Colbyjevim se momcima pod svaku cijenu odluči pridružiti i američki satnik Robert Hatch (Sylvester Stallone). Potpuni nevježa u nogometu, Hatch zahvaljujući svom atletskom izgledu uspije Colbyja nagovoriti na suradnju. A uz golmana Hatcha, u Johnovoj će se momčadi naći i vodnik Luis Fernandez (Pelé), vješt žongler s Trinidada, te spretni engleski nogometaši Terry Brady (Bobby Moore), Carlos Rey (Osvaldo Ardiles), Paul Wolchek (Kazimierz Deyna) i drugi...
Dijelom temeljena na hvaljenom i nagrađivanom filmu Dva poluvremena u paklu slavnog mađarskog redatelja Zoltána Fábria iz 1961. godine, sportska ratna drama Bijeg u pobjedu zacijelo je najkomercijalniji naslov u karijeri legendarnog američkog nezavisnog filmaša Johna Hustona (Malteški sokol, Otok Largo, Džungla na asfaltu, Crvena značka za hrabrost, Afrička kraljica, Moulin Rouge, Moby Dick, Zbogom oružje, Noći iguane, Život i doba suca Roya Beana, Čovjek koji je želio biti kralj), koji je od 15 oskarovskih nominacija osvojenih tijekom karijere 1949. godine potvrdio one za najbolju režiju i najbolji izvorni scenarij glasovite vestern moralke Blago Sierra Madre.
Snimljen u produkciji utjecajnog Maria Kassara (Rambo 2, Potpuni opoziv, Terminator 2) i prema predlošku suscenarista Djordja Milicevica (Pomahnitali vlak, Gladijator), Bijeg u pobjedu je prepoznatljivo djelo redatelja sklonog tematiziranju moralno kompleksnih priča o junacima većima od života i stvaranju slojevitih karakternih studija u kojima se na osebujan i intrigantan način analiziraju svi aspekti ljudske prirode. Bijeg u pobjedu značajan je i kao film u kojem nastupa veliki broj slavnih nogometaša svoga vremena, poput znamenitog Brazilca Peléa te nogometnih virtuoza Bobbyja Moorea, igrača West Ham Uniteda, Osvalda Ardilesa iz Tottenham Hotspura, prvotimca Manchester Cityja Kazimierza Deyne, igrača Ipswich Towna Johna Warka i drugih, čije je nogometne majstorije osmislio Pelé. U glavnoj ulozi nastupa dvostruki oskarovac Michael Caine (Alfie, Hannah i njezine sestre, Mali glas, Kućna pravila, Cura na zadatku, Mirni Amerikanac, Batman: Početak), a njegovi su partneri Sylvester Stallone (Rocky, F.I.S.T., Rambo, Ostati živ, Cobra, Iza rešetaka, Tango i Cash) i izvrsni Max Von Sydow (Sedmi pečat, Flash Gordon, Tri kondorova dana, Exorcist, Specijalni izvještaj), za ulogu u drami Pele osvajač 1989. godine nominiran za Oscara. Filmsku glazbu potpisuje izvrsni Bill Conti (Rocky, Samo za tvoje oči, Put u svemir, Karate Kid, TV mreža) a fotografiju nagrađivani Gerry Fisher (Ned Kelly, Brannigan, Gospodin Klein, Otok doktora Moreaua, Fedora, Highlander).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Caleb
Advanced Member
.jpg)
Greece
16208 Posts
Member since 01/07/2008 |
Posted - 06/07/2012 : 13:07:44
|
Ima jedan, gledao ga odavno, nije bas huliganski, ali se pojavljuje Alan Sirer. Uglavnom, prica je oko neka dva narkomana, a u jednom delu filma, Sireru marnu auto, jer nije hteo da im da autogram. Nije los film u sutini.
A, 'el ima neko mozda torent za onaj ruski film Match (Матч)?
I.D. je inace po meni najbolji huliganski film. |
Preveo: Goran Krickovic, Tekst interpretirali: Ljubiša Bacic, Nada Blam, Miroslav Bijelic, Vlastimir Ðuza Stoiljkovic i Nikola Simic, Magnetoskop: Miroslav Nikolov, Ton majstor: Rihard Merc, Realizacija: Slavko Tatic
https://www.youtube.com/watch?v=TkE5VYffiR0
|
Edited by - Caleb on 06/07/2012 13:08:25 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/06/2013 : 15:13:43
|
Treće poluvrijeme (Treto poluvreme) Darka Mitrevskog.
Povijesna romantična sportska ratna melodrama „Treće poluvrijeme“ potpisnika hita „Bal-Kan-Kan“ Darka Mitrevskog ovogodišnji je makedonski kandidat za Oscara, derivat hita „Montevideo, Bog te video“ Dragana Bjelogrlića i dobrim dijelom tipični oskarovski pretendent.
Riječ je o raskošno produciranom, ušminkanom, kičastom i povremeno lagano patetičnom ostvarenju koje počiva na klišejima, no koje se ipak lako i sa zanimanjem gleda.
To je zasluga ponajviše sigurne i sugestivne režije, dosta efektnog scenografskog i kostimografskog evociranja razdoblja neposredno prije i na početku Drugog svjetskog rata te unatoč svemu dovoljno intrigantne priče.
Ona prati skupinu mladih nogometaša predvođenih dobrodušnim Kostom, koji pod vodstvom uglednog njemačkog trenera Rudolpha Spitza pred rat u Skopju pokušavaju izgraditi respektabilnu momčad.
No upravo kad počnu postizati prve rezultate, odnosno kad Spitz „galvanizira“ momke i kad Kosta započne vezu sa Židovkom Rebeccom, čijeg oca glumi Rade Šerbedžija, izbit će rat a treneru će na prsima biti pričvršćena Davidova zvijezda.
Sve što slijedi lako je predvidljivo i precizno tempirano, no unatoč tome „Treće poluvrijeme“ ipak nije bez šarma. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19386 Posts
Member since 23/10/2011 |
Posted - 02/06/2013 : 21:02:50
|
| izlazi treći Green Street koji će očito biti katastrofa |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
Posted - 02/06/2013 : 22:22:39
|
quote:
Originally posted by supermark
fali ti i onaj gol 1 i 2 o onome santiago munezu sto je presao u arsenal pa u onoj drugorazredni klub
Da, ti filmovi su mi prve asocijacije na "nogometni film". Prvi i drugi dio nisu ni toliko loši, iako su ubačeni svi mogući sportski klišeji.
Dodao bih i "Ajmo žuti". Ako ste igrali nogomet u nekom županijskem niželigašu, onda će vam dosta stvari iz filma biti poznato. : )
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/07/2014 : 12:56:32
|
U samoj završnici Mundijala malo dižem prikladni topic.
Već i površan pogled na filmsku povijest, koji kaže da je prvi film nogometne tematike "The Great Game" snimljen u Velikoj Britaniji davne 1930. u režiji Jacka Raymonda, pokazuje da je od svih sportova upravo nogoloptanje na filmu najmanje zastupljeno, osobito na račun boksa i bejzbola kao u Hollywoodu najpopularnijih celuloidnih sportova.
Naslovi koji se bave boksom i bejzbolom, kao i svjetovima koji okružuju oba sporta, predstavljaju prepoznatljivo američki filmski podžanr i nude storije kakve nogomet uz rijetke izuzetke ipak ne može ponuditi. Posve je logično da u podžanru sportske drame dominiraju priče s bejzbolskih igrališta i iz boksačkih ringova, jer je riječ o sportovima kod kojih osobne i sportske drame protagonista predstavljaju idealne zaplete za potentne filmske scenarije.
U oba slučaja sami sportaši i osobe iz njihova okruženja čine vrlo slikovite i u pravilu intrigantne mikrosvjetove, zapleti su često temeljeni na istinitim pričama i stvarnim ljudskim sudbinama, a drame na igralištu i u ringu isprepleću se s onima u njihovu okruženju. Bejzbol i boks nude prilike za variranje arhetipskih holivudskih storija o natjecanjima i dramama s malim brojem sudionika, u boksu s tek dvojicom međusobno suprotstavljenih pojedinaca, za kreiranje intrigantnih i značenjski pojednostavnjenih priča jakog simboličkog naboja i nerijetko epskog zamaha, priča o svladavanju unutarnjih i izvanjskih konflikata i proturječnosti u kojima junaci kroz pobjede na sportskim terenima često metaforički pobjeđuju i same sebe.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/07/2014 : 13:00:36
|
U samom ishodištu holivudskog filma leži priča o uspjehu, o ružnom pačetu i osobi s dna društvene ljestvice koja upornošću, zalaganjem i velikim srcem uspijeva nadvladati sve objektivne i subjektivne otegotne okolnosti, pobijediti podjednako društvene prepreke, ograničenja i konvencije baš kao i osobne strahove, dvojbe i nesigurnosti, te u emotivno povišenoj i katarzičnoj završnici sebi i svima oko sebe dokazati vlastite vrijednosti i vrline. Za razliku od boksa i bejzbola nogomet je kao i košarka kolektivna igra te su u njemu ambicije i interesi pojedinca posve logično podređeni zajedničkim ciljevima, pojedinci se ne smiju i ne mogu pretjerano isticati pa mjesto intimnih drama u filmovima o nogometu i navijačima zauzimaju kolektivni pokušaji ostvarivanja određenih planova poput bijega iz logora u spomenutom "Bijegu u pobjedu" ili što boljeg plasmana na prvom Svjetskom prvenstvu u objema nastavcima i TV-seriji "Montevideo".
Kad se u filmovima o nogometu i nogometnim navijačima i oslikavaju stanja, djelovanja i drame pojedinaca, primjerice u naslovima "Baš kao Beckham" Gurindera Chadhe, "Tražeći Erica" Kena Loacha i "Huligani" redateljice Lexi Alexander, pojedinačne su priče uvijek kontekstualizirane u šire klasne, socijalne, ili etničke zajednice, odnosno u zajednice čije članove bez obzira na uže filmske teme i motive povezuju snažni, doslovce plemenski i ponekad atavistički zajednički interesi i ciljevi, koji predstavljaju snažne a nerijetko i najvažnije dramske agense te koji se snažno ogledaju i u kolektivnim raspoloženijima i stanjima. Dok je tako u hitu "Montevideo, Bog te video!" redatelj Dragan Bjelogrlić dramski i dramaturški skladno te prilično efektno dominantno romantične osobne priče o Aleksandru Tirnaniću Tirkeu i Blagoju Marjanoviću Moši, ključnim igračima prve reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, uspio uklopiti u širu sliku sportskih i društvenih zbivanja, u nastavku "Montevideo, vidimo se!" cjelina je dramaturški postala prilično rastresita pa su se i intimistički motivi izgubili u toj rastresitosti.
Ono što protagoniste filmova o nogometu i nogometnim navijačima povezuje s junacima bejzbolskih i boksačkih sportskih drama ponajprije je njihovo u predominantnom broju slučajeva identično društveno zaleđe. U pravilu je riječ o socijalnim marginalcima, o pripadnicima klasno, rasno ili rodno diskriminiranih segmenata društva, radničke ili donje srednje klase, a kroz sudbine svih njih film kao nekovrsna društvena savjest izravno ili posredno ukazuje na socijalne nepravilnosti, neprihvatljivosti i tamne mrlje. Za razliku od bejzbolskih i boksačkih celuloidnih storija, one nogometne ne posjeduju izraženiji potencijal za simbolički naboj i epsku širinu, ali su prikladne za kreiranje sveobuhvatnijih socijalnih panorama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 12/07/2014 13:01:29 |
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7428 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/07/2014 : 17:09:39
|
Svakako, Fabrijevo remek-djelo apsolutno vrijedi izdvojiti, kao i recimo odlično Zaleđe Jafara Panahija sa za iranski film neobično feminističkom i kuriozitetnom pričom o nogometnim navijačicana, ali tko bi se svega sjetio.
Na koncu proizlazi da filmova o nogometu ima čak i pristojan broj, samo što s jedne strane često nekako prolaze ispod radara, a s druge je većinom fokus na socijalno-kritičkim temama i prikazima društvenih okruženja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/08/2016 : 22:13:40
|
Nakon dvije godine dižem topic:
Messi, r. Álex de la Iglesia, Španjolska, 2014.
Kad je u večernjim satima 06. svibnja 2015. godine zgoditcima u 77. i 80. minuti prve utakmice poluzavršnice Lige prvaka na stadionu Camp Nou praktički Barcelonu odveo u finale i zapečatio sudbinu Bayerna u tom natjecanju za ovu godinu, Lionel Messi je još jednom iznimno efektno potvrdio status nogometnog božanstva. Ponovo je zasut panegiricima sa svih strana, sportske stranice i minute medija obilovale su napisima o njemu kao o nogometnom čudu, još jednom je gotovo jednoglasno proglašen najboljim nogometašem svih vremena, a čak ga je i poslovično euforični te u prosudbama ne uvijek realan komentator Drago Ćosić najprije vičući proglasio mesijom, a potom mirnije zaključio "Šuti, Drago, i divi se...". Premda je Ćosić tada parafrazirao riječi kojima je pokojni Boris Mutić popratio jednu pobjedu Janice Kostelić, ne može se poreći da fascinantna vještina Messijeva nogoloptanja uistinu ostavlja bez daha i da nogometni čarobnjak koji će 28. lipnja proslaviti 28. rođendan uistinu ne zaslužuje epitet mesije. Ne samo zbog toga, sasvim su umjesne usporedbe Argentinca Lionela Messija s najvećim igračima svih vremena, od legendarnog Peléa do Leovih sunarodnjaka Alfreda Di Stéfana i Maradone, a teško se i ne složiti s onima koji upravo Messija proglašavaju najvećim nogometašem ikad. Svakako, brojne Peléove bravure su i do danas ostale nedosegnute, a na strani Maradone su ne samo "božja ruka" iz utakmice s Engleskom na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986., nego i izražen temperament i karizma zahvaljujući kojima je "Mali zeleni" postao narodni junak ali i problematični pučki zabavljač. No kako ističu i sudionici dokumentarca "Messi" kojeg potpisuje ekscentričnostima sklon španjolski scenarist i redatelj Álex de la Iglesia, Lionel je izuzetno promišljen i staložen igrač kojeg upravo nevjerojatna posvećenost igri i nesklonost ispadima čine tako velikim, pa možda i najvećim.
U ukratko opisanom kontekstu činilo bi se logičnijim da je ljubitelj bizarnosti i nadrealnosti te autor pomaknutih priča de la Iglesia realizirao doks o Maradoni, kojemu je po osobnosti i temperamentu znatno bliži, nego o mirnom i beskonfliktnom Messiju. Nakon isprva nezamijećene ali efektno socijalno angažirane akcijske SF-komedije "Acción mutante" iz 1993., de la Iglesia se ključno afirmirao dvije godine kasnije sa šest nagrada Goya ovjenčanom crnom komedijom s elementima fantastike "Dan zvijeri". Posegnuvši za križancem hiperbole i parodije, de la Iglesia se pozabavio temom biblijskog proročanstva te kreirao makabričnu priču o katoličkom svećeniku i profesoru teologije koji zaključi da je otkrio datum kad će nečastivi sići na ulice Madrida, te odluči to spriječiti pod svaku cijenu. I svojim sljedećim filmom, svojedobno kultnim satiričnim akcijskim krimićem "Perdita Durango", de la Iglesia se predstavio kao svakovrsnom pretjerivanju i eksploatiranju nasilja sklon majstor u kreiranju slikovitih likova i njihovih pomaknutih međuodnosa, baš kao i naglašeno bizarnih situacija kroz koje je sposoban manje ili više suptilno prikazati nehumanost i mizantropiju društva, odnosno socijalne malformacije i degeneracije. Ovom potonjem najkonkretnije će se posvetiti u satiričnoj crnoj komediji "Susjedi", u kojoj je s osloncima podjednako na almodovaróvsku uvrnutu poetiku kao i na tradiciju glasovitog britanskog studija Ealing stvorio grotesknu i izrazito mizantropsku storiju o stanarima jedne zgrade kod kojih će otkriće starog leša i bogatstva u njegovu stanu potencirati najgore osobine, od mizantropije do ubilačkih nagona. Napokon, u Srebrnim lavom 2010. godine nagrađenoj i energično režiranoj crnohumornoj akcijskoj ratnoj drami "Posljednji cirkus" autor se na vrlo intrigantan način pozabavio Španjolskom u vrijeme Franca, te realizirao politički intoniranu satiričnu alegoriju očekivano nadograđenu čestim nadrealnim ekskursima i mnoštvom bizarnosti, kao i eksplicitnim hipertrofiranim nasiljem i intenzivnim stilskim pretjerivanjima.
Redatelj Álex de la Iglesia
U kontekstu opisanog de la Iglesijina autorskog habitusa naslov "Messi" doima se prilično netipičnim pa i neočekivanim, jer u njemu nema ni alegorije ni pretjerivanja ni bizarnosti ni satire. S te je strane riječ o razmjerno konvencionalnom portretu neosporno najboljeg igrača današnjice, pametno koncipiranom u formi kolaža arhivskih snimaka i razgovora s brojnim ljudima iz Messijeve prošlosti i sadašnjosti. Oni su okupljeni u jednom restoranu za čijim stolovima komentiraju i analiziraju fenomen igračkog čuda poniklog u argentinskom gradu Rosariju, iz kojeg među ostalim potječu također glasoviti nogometaš César Luis Menotti i amblematski revolucionar Che Guevara. Dok u ugodnom društvu i dobrom raspoloženju jedu i piju, Johan Cruyff, Andrés Iniesta, Javier Mascherano, Gerard Piqué, César Luis Menotti i ostali velikani najvažnije sporedne stvari na svijetu kroz fragmente razgovora stvaraju portret igrača koji se u njihovu društvu nikad ne pojavi. U djelu realiziranom kao kombinacija dokumentarnog i igranog filma Messi je formalno prisutan kao odsutni drugi, onaj o kojem svi s praktički jednodušnim oduševljenjem i udivljenjem govore, no kojeg pred kamerom redateljeva stalnog suradnika Kika de la Rice nema.
Messi je tu tek u arhivskim snimcima od kojih neki datiraju iz doba kad mu je bilo tek sedam godina, a neki dok je bio 13-godišnjak koji je kao igračkog uzora isticao upravo Maradonu. Riječi sudionika filma de la Iglesia i scenarist Jorge Valdano, također glasoviti nogometaš, ilustriraju igranim segmentima u kojima doznajemo detalje o Messijevu djetinjstvu, o tadašnjim problemima s rastom zbog kojih je bio podvrgnut hormonskoj terapiji, o odnosima s prijateljima i članovima obitelji te o prisnosti s preminulom bakom koja je možda i najzaslužnija za njegovo bavljenje nogometom, te kojoj i danas karakterističnim pokretima ruku i kažiprstima uperenima prema nebu posvećuje svaki svog pogodak. Kolažiranje razgovora s više od 30 sugovornika izvedeno je vrlo dinamično, de la Iglesia optimalno koristi zatvoreni prostor stvarne ili fiktivne sale restorana u kojoj su svi oni okupljeni, a arhivski snimci i igrani segmenti umetnuti su znalački tako da je riječ o dramaturški i narativno vrlo protočnoj cjelini. Možda jedini a svakako najveći problem jest taj što je Messijev lik predstavljen sasvim hagiografski, bez ijedne makar i minimalno tamnije, intrigantnije ili tjeskobnije nijanse, pa se stječe dojam da je posrijedi svetac kojeg bi mještani Rosarija a i svi Argentinci trenutno bili spremni beatificirati. Kako kaže jedan od sugovornika, Lionel Messi je bez obzira na svoj zvjezdani status i danas nogometaš koji igra "za ulicu" a ne "za plažu" poput Ronaldinha, njegova nekadašnjeg suigrača iz Barce. Naime, dok je Ronaldinho bio sklon ekshibicionizmu i samodokazivanju, Messi je timski igrač koji ima savršen pregled igre, koji će se uvijek naći na pravom mjestu za dodavanje i koji se i u formalno manje važnim utakmicama bori kao da su od životne važnosti. To i jesu neki od važnih razloga zbog kojih mu je Drago Ćosić početkom svibnja prošle godine udijelio epitet mesije.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 03/08/2016 00:02:07 |
|
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29543 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/08/2016 : 00:03:22
|
Meni je jako dobro upravo to što su svi sugovornici9 okupljeni u jednu restoransku salu, što Messija nema među njima i što ga upoznajemo iz njihovih riječi, kao onog odsutnog, kojeg nema, i koji je samim tim još značajniji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/09/2016 : 10:26:16
|
ZG80, red. Igor Šeregi, Hrvatska, 2016.
Tijekom snimanja filma ZG80, debitantskog dugometražnog ostvarenja redatelja Igora Šeregija, u medijima su se mogle pročitati različite informacije. Od toga da je posrijedi prednastavak izvrsnih Metastaza za kojeg scenarij uz debitanta Roberta Cukinu supotpisuje Ivo Balenović, pisac intrigantnog i pesimističnog romana kojeg su redatelj Branko Schmidt i suscenarist Ognjen Sviličić pretočili u vrlo sugestivan prikaz društvene patologije, u tjeskobnu sliku nasilja, kriminala i (nogometnog) huliganstva na zagrebačkim ulicama, preko toga da je riječ o prikazu „brutalnog navijačkog okršaja kao uvoda u Domovinski rat“, do nekih „pikantnih“ detalja poput onoga da je sporedni lik Zlatkeca u interpretaciji Marija Petrekovića nadahnut mladim Zdravkom Mamićem, te da se i u ovom filmu kao i u Metastazama pojavljuje niz likova utemeljenih na stvarnim Dinamovim navijačima poput Žutog, Bube i Iće. Nažalost, osim ovog potonjeg (navedena trojica su uistinu važni sporedni likovi) te činjenice da se Zlatkec pokazuje kao vrlo spretan trgovac navijačkim rekvizitima spreman na sve za dobru zaradu, kao i da Petreković izgledom podsjeća na Mamića, sve ostale najave i nagađanja pokazala su se dobrano neutemeljenima. Osim Balenovića kao suscenarista i dvojice likova, iz prvog filma amblematskog Krpe kojeg opet vrlo energično ali sad već i podjednako maniristički utjelovljuje Réne Bitorajac, čini se trajno zarobljen u rolama agresivnih navijača i simpatičnih zgubidana sa zagrebačkog asfalta, te Kize kojeg u mlađim godinama dosta raspoloženo tumači Marko Cindrić, ZG80 ni idejno ni izvedbeno ni u općem kvalitativnom smislu nema gotovo nikakve veze s daleko superiornim Metastazama.
Umjesto opore socijalne drame koja provokativno zasijeca u neuralgična mjesta domaćeg prezenta, oslikavajući alkoholizam, narkomaniju i iracionalnu agresivnost izgubljenih i nesretnih mladih Zagrepčana s ruba društva kojima jedini smisao života daju pripadnost navijačkoj supkulturi te mržnja prema drugima i drugačijima, što su dojmljivo opisale prozne i celuloidne Metastaze, njihov samo formalni prednastavak u cjelini je benigna populistička komedija dijelom oslonjena i na prizeman skatološki humor (tu su i višekratna bučna puštanja vjetrova raznih likova), čime autori pretpostavljivo pokušavaju oponašati aktualne holivudske moronske komedije. Može se reći i da je naslov filma neodgovarajući, jer se više od 80 posto zbivanja odigrava u Beogradu, u koji na utakmicu Dinama i Crvene zvezde stiže skupina Bad Blue Boysa predvođenih Krpom, a vrijeme radnje je jesen 1989. godine, kad se već sluti skori raspad Jugoslavije a pojavi se i riječ „rat“. Nategnutost naslova i nije toliki problem, kao ni spominjanje na jednom mjestu „Franje, Slobe i Alije“, što u potpunosti ne odgovara činjeničnom stanju iz te godine, jer film je ipak fikcija u kojoj je dozvoljena takva kreativna sloboda. U tom kontekstu valja spomenuti na sličan način benigno humorno-nostalgično intoniranu seriju Crno-bijeli svijet, u jednoj epizodi koje je Šeregi sudjelovao kao pomoćnik redatelja, a u kojoj se također slobodno barata faktografijom.
Ono što jest problematično odnosi se upravo na to da ZG80 izgleda kao jedna produžena epizoda Crno-bijelog svijeta (zacijelo nije slučajno što u jednoj sceni tučnjave prepoznajemo Žaca Kipčića, tj. glumca Karla Maloču iz serije, što funkcionira kao svojevrsna mini-posveta), što je posrijedi djelo koje pretjerano eksploatira humor i poetiku srpske populističke komedije iz 80-ih godina prošlog stoljeća, što je riječ o dominantno eskapističkom djelcu koje se želi svima svidjeti, pa je tu i pretpostavljivo subverzivno mišljen motiv spojenosti lisičinama jednog Dinamova i jednog Zvezdina navijača, posuđen iz remek-djela Bijeg u lancima Stanleyja Kramera, dok cjelina dramaturški ponajviše duguje kultnim Hillovima Ratnicima podzemlja. Sam nogomet autorima pritom nije uopće bitan, ono što njih zanima su navijači i (karikirana) navijačka supkultura, a glavna priča prati bijeg nekoliko skupina Bad Blue Boysa ulicama Beograda kojima ih nakon utakmice progone Zvezdini navijači Delije. Isprva blago naznačen antagonizam Zagreba i Splita, tj. Dinama i Hajduka, odlaskom u Beograd biva posve potisnut, što je i logično jer je tu zajednički protivnik, pa se u ostatku filma eksploatira antagonizam Zagreba i Beograda, te kako film odmiče sve više i navijača Zvezde i Partizana. To pak govori o ključnom komercijalnom prefiksu filma koji računa i na što veću gledanost u regiji, a po prvim rezultatima u to ne treba sumnjati.
U pozitivne strane filma valja ubrojiti to što se ne pretvara da je nešto što nije, što je pred gledateljima nepretenciozno, energično režirano, dinamično, dostatno duhovito i zabavno te lako gledljivo djelo solidnog ritma, što se autori ne ustručavaju likove isprva profilirati s nerijetko upadljivo tamnim tonovima kao posve lakomislene i neodgovorne morone (zasluge za što zacijelo valja pripisati Ivi Balenoviću), da bi ih naknadno ipak ponešto ublažili i učinili „ljudskijima“, te što u tom smislu film tek naizgled nudi neupitnu afirmaciju navijača. Neki od njih svakako jesu prilično pozitivni, poput studenta filozofije Fiće koji ima funkciju naratora i koji u interpretaciji Matije Kačana izgledom te s obzirom na vokabular asocira na sociologa Benjamina Perasovića, no većina su ipak spomenuti moroni, a iz Metastaza znamo u kakvog će patološkog tipa s godinama evoluirati Krpa. Hitoidni potencijal filma je neupitan, do stavljanja ovog posta pogledalo ga je više od 40 tisuća gledatelja, pa ne treba sumnjati da ćemo u dogledno vrijeme dobiti u posljednjoj Fićinoj rečenici otvoreno najavljen nastavak, u fokusu kojeg će biti legendarna utakmica na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/09/2016 : 10:31:53
|
Nešto kao greške pri snimanju, ponavljanja, uvježbavanje sekvence navijačke makljaže i tako:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Otto Kraus
Average Member
Sweden
609 Posts
Member since 12/08/2010 |
|
|
Topic |
|
|
|
Nogometna groznica
