| Author |
 Topic  |
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
 Posted - 05/09/2015 : 11:27:55
|
quote:
Originally posted by WOLF-HUNTER
quote:
Originally posted by DODSFERD
Da li je taj još i danas alergičan na pivo ili se situacija okrenula u njegovu korist
Nista, sada je jos gori...
Kvragu, nikada od njega partijanera. |
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
Edited by - DODSFERD on 05/09/2015 11:30:00 |
 |
|
|
WOLF-HUNTER
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
2633 Posts
Member since 25/12/2013 |
Posted - 05/09/2015 : 12:40:33
|
quote:
Originally posted by DODSFERD
quote:
Originally posted by WOLF-HUNTER
quote:
Originally posted by DODSFERD
Da li je taj još i danas alergičan na pivo ili se situacija okrenula u njegovu korist
Nista, sada je jos gori...
Kvragu, nikada od njega partijanera.
Na sam miris rakije iskace kroz prozor... |
|
|
|
Dranki
Senior Member
2549 Posts
Member since 03/06/2007 |
Posted - 12/09/2015 : 15:24:04
|
Momak iz Sirije na studiju u DE opisuje svoje razocarenje zbog odbijanja na koje redovno nailazi na univerzitetu. Momak studira medicinu, otac mu je profesor u Damasku, on sam takodjer zeli da predaje na univerzitetu:
http://www.spiegel.de/unispiegel/studium/fluechtling-an-deutscher-universitaet-ich-erlebe-immer-wieder-rassismus-a-1048159.html
Ovo me podsjetilo na neka moja losa iskustva na univerzitetu, ali mislim da taj "rasizam" medju studentima ne potiče toliko od činjenice da ne vole strance, koliko od duha kompetitivnosti koji vlada na univerzitetima. I ako kao stranac u pocetku ne vladate domacim jezikom kao oni, vecina vaš manjak znanja jezika na neki uvrnuti način asocira sa manjkom inteligencije, ili razmisljaju u terminima: "Od ovoga necu imati koristi u studiju, bolje da ga izbjegavam".
Meni se tako desilo da smo se na pocetku semestra morali podijeliti u grupe od po 5 ljudi, prije toga je profesor (inace iz Egipta) pitao da li ima stranih studenata, ispostavilo se da sam ja jedini stranac. Profesor nam je dao listu u koju smo se morali upisati u jedan od 6 blokova sa 5 mjesta. Pukim slucajem ja sam otvorio treću grupu posto su prve dvije bile skroz popunjene. Dao sam listu kolegi pored mene, i on je započeo četvrtu grupu. Na kraju su sve grupe bile popunjene, jedino sam ja bio sam u mojoj grupi. Naucio sam da ako zelim da steknem njihovo postovanje, to je moguce samo ako sam pozitivno upadljiv sa mojim znanjem, znaci kao stranac moras zasluziti postovanje, nije dovoljno biti to sto jesi.
Takodjer, dok sam radio u jednoj firmi prije, bio sam vec stari vuk u firmi, dodju nove sekretarice kod nas, i recimo sakupljaju se potpisi za cestitku nekom za rodjendan ili vjencanje ili dijete. I idu od jednog do drugog i uzimaju potpis, i mene glatko zaobidju.
Jednom su dosli momci iz Makedonije kod nas na par mjeseci, a Makedonci su inace poznati kao veseljaci, i pozvali domace na pice poslije posla. Oni kao ne mogu, dosta posla. I oni odose sami. Nakon 10 min. dolaze ti isti kolege u isti kafic. Poruka je jasna, zelimo ici u kafic, ali ne zelimo imati nista sa vama. Imali su peh sto su nanišanili isti kafić kao Makedonci hehe :D Znaci momci nisu morali dugo cekati za prvo gorko iskustvo kao stranci. Naravno razočarenje i otrežnjenje je bilo veliko.
Taj tretman u svakodnevnom zivotu covjeku smeta, to je bio jedan od razloga sto sam otvorio svoju firmu.
Ali opet tvrdim da nema rasizma, pogotovo medju akademicima. Kada bih morao birati da li da studiram kod njih da platim, ili da studiram besplatno kod nasih iskompleksiranih kretena profesora koji na predavanja dolaze u odijelu i kravati kao da su ministri a tretira te kao drugorazrednu biće, studirao bih gore. |
I am tormented with an everlasting itch for things remote.
I love to sail forbidden seas, and land on barbarous coasts. |
Edited by - Dranki on 12/09/2015 15:53:14 |
|
|
|
WOLF-HUNTER
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
2633 Posts
Member since 25/12/2013 |
Posted - 27/10/2017 : 20:46:36
|
WOLFS STORY 8: PRVI (KOFOL) BIJEG IZ ŠKOLE
Znam, prošlo je već više od dvije godine otkako je ovaj topic otvoren i dvije godine otkako sam objavio neku priču iz života... A i ono, bila me prošla neka draž da pišem više o svojim debilnim avanturama iz djetinstva i života... Al hej rekoh sebi, de haj nakon dvije godine ponovo napiši ba šta... De sjeti se bolan nekog sranja pa prepričaj... Znam ja ba da ima ljudi na forumu koji su moji veliki fanovi (jesu ku**c) a još veći fanovi mojih dubokoumnih i famelijarnih priča (jedu dvaput (ku**c)...
E ovako,
bilo je to neko divno proljeće 1997. godine, cvjetovi procvjetali, šume se zelenile, krčme počele da rade punom parom, parovi počeli da se šibaju po grmićima, a mali Wolf je završavao još jedan razred u osnovnoj školi. Znate, ja sam uvijek bio ono čudno dijete, sa malo većom kosom (ne rokerskom nego onako malo podužom kosom kao kod Prisleya), uvijek nosio košulju i eventualno trenerku jer je u njoj uvijek bilo komotno. Pošto nisam imao kako treba torbu uzeo sam djedovu staru torbu čija je koža bila već sva izlizana, pohrpana, poderana na nekim dijelovima i poprilično gubavna za nošenje na ramenima. Nošenje te torbe je bilo isto kao da svežeš oko sebe kaiš za transport tenkova (maksimalna podržljvost težine - 4 tone)... Nosio brate one rudarske čizme, u slučaju da su prevelike samo presječem pola čizme i aman došla mi kao patika.
I tako, jednog dana (odnosno jutra) ja sretno i onako debilno skakutao putem do škole jer su to bila zadnja dva mjeseca i svima nama je bilo drago što smo završili sa još jednim poglavljem u jebe... lijepoj školi. Putem upadnem preko korijena grma, smandrljam se na tlo, napravim salto 4 puta napred 3 puta nazad, jedno 35 preloma kostiju, klinička smrt, viđenje svevišnjeg... Ono klasika kada se prije ideš u školu. Šalim se ba. Bilo je sve u redu. I ono stignem ja u školu, i bio je uvijek običaj da svi čekamo napolju prije nego što zazvoni za početak čaša jer je samo mala manjina učenika bila u školi... Većinom štreberi koji bi, ako ne bi cio šestar progutali kako bi škola djelovala i vikendom. I ono, uvijek kraj stepenica il blizu njih je bila moja družina, bagra, ali ne ona bagra sa lošim namjerama koje ide na štetu drugim. Ne... To je bila bagra čije su loše namjere većinom uticale na vlastiti račun. Ponekad i na ostale, ali to je bila rijetkost. Joooj, to je bila čitava armija, hajmo reći budala čiji je najveći uspijeh u danu bio da nabave sebi burek i eventualno jogurt. Bilo ih je uvijek 6 na stepenicama i plus ja sedmi = MANIJACI! Prvi se zvao Jovan ali mi smo ga zvali Joke, momak normalne većine, volio da nosi kajle oko vrata (fazon lanci iz očeve garaže) sa kratkom kosom, drugi je bio Mrle koji je bio malo niži od Jovana, uvijek je bio obućen u full trenerka outfitu i ćelavom glavom. Treći je bio Mehemed Mehdija poznatiji na hodnicima kao Mule, vako bucmastiji momak, odnosno debel momak, sav ćelav, trenerka naravno i veliki ranac pored njega, bio je gurman među nama. Četvrti je bio Mufdija zvani Mufe koji je među nama imao najbolji prosjek (nismo ni mi ostali bili loši, ali on je jedini bio sa odličnim prosjekom dok je ostatak bio jača četvorka), on nije bio klasični štreber nego je učio samo da bi dobro prolazio u školi ali je svejedno volio da pravi s nama budalaštine. Peti je bio Avdo, najbolji sportaš među nama, nije bilo tog sporta u kojem on nije bio dobar, kratka kosa, malo svjetliji ten kože, visok i vako površav ali sa fit linijom. Šesti je bio Pajo zvani "Zolja" jer je bio najjači među nama ali i najnabildaniji, pomalo čelav ali dobre duše je bio. I tako mi se sretnemo, opalimo po pet, uživamo u zadnjim minutama prije početka škole i ono zvoniiiiiii... Počela škola - službeno. Svi smo mi unišli.
U razredu nas je bilo oko 25 učenika, naravno djelili smo se na klase: popularna djeca, nepopularna djeca, štreberi, emocionalno okrnjeni, outsideri i mi, odnosno moja grupa... Mi smo bili specifičan slušaj psihičkog poremećaja, bili smo različiti ali smo zbog te različitosti, možda malo više radi budalaštine bili toliko zajedno i dobro se slagali. Ulazi nastavnica (čaš biologije je bio), onako starija žena, kosa s konjskim repom, uvijek namrgođena, jebavala Joketa zbog loših ocjena. Taj lik je bukvalno bio tema svakih deset minuta časa, punila mu je glavu sve dok nije morao da popravi ocjene iz predmeta. Kad se sve to završi, uzme kredu i našvrlja temu na tablu, onako rapajući tablu da ti krv počne izlazit iz ušiju, cijepa ti sluh da kada izađeš sa čaša jedni drugima se deremo na uho "štaš danas da jedeš?" Čuje cijela škola, domar padne iz sna, samo čuješ neki tup metalni udarac iz zida, valjda kako lupne glavuđom o cijeva. I ono bio jako dosadan dan, sedam časova, nigdje veze jarane... I haj, nekako preživimo, al zadnja dva nema šanse da izdržiš - fizika. Majko mila! Tu je palo više đaka nego što bi se izgubilo nevinosti svake godine. Mufe naravno je baratao ovim predmetom kao ja burekom na velikom odmoru. Ali mi ostali - jedva znači, haj da znaš nešta, nego kada staneš pred nastavnika, to su trenutci kada postaješ vjernik. I haj, počeo prvi čaš fizike, mi pasivni, nastavnik strog, predmet težak, Mule uvijek gladan.
I onako, prošlo je tih dvadeset minuta, trojica u predzadnjoj klupi i trojica u zadnjoj klupi, debili ba žešći bili, igrali se skeletonom napo časa, skoro pa često opominjani bili. Kaj veli meni Avdo "Psst... Danas se srećemo sa Kikanom. Ideš snama?" - a ja okrenut bio prema prozoru, okrenem se Avdi i "Šta ba? Danas?" a on će meni "Sada ba. Bježimo sa zadnjeg..." I kontam ja onako, šta ako nas uhvate, šta ako shvate, šta ako nas ko ocinkari, al velim ko ga je*e, haj neka bude kak bude. Okrenem se ja prema drugima i velim "Hoćelmo ljudi?" a oni se ko budale ko što jesu složiše i tako smo samo čekali da zvoni za kraj časa. Minute su jedva prolazile, Mule se sav oznojio od sunca kraj prozora, smrad znoja je postao nepodnošljiv, jedva izdržali, otvarali ljudi prozore da se zrači... Kad ono zvoni!!! Trk napolje. Izađemo mi. Ali šta ćemo sljedećeg dana? Pa znat će da smo pobjegli. I veli nama Avdo "Ljudi, vratit ćemo se na zadnjih deset minuta. Bitno je samo da od Kikana pokupimo robu i to je to." Dolazimo mi tako do njega, odnosno do Kikana, visokog momka sa tamnijim tenom kože, sunčanicama i plavom trenerkom. Okupimo se, on nam dadne robe. Ne brinite se nije droga ni alkohol u pitanju, hehehehehhe bile one bezopraštine ba. Pa ono ba... hihi pornjava. Skupimo mi sve, dadnemo mu lovu (teškog srca) i počnemo se vraćat u školu. Adrenalin se penje, šta sada nastavniku kazati zašto nismo bili tu? Avdo je sve smislio. I tako kucamo mi na vrata, otvaramo i veli on "Gdje ste bili do sada?" i tamam Avdo da izusti ono Mule nas sjebe sve, krmak jedan... Reko da smo se zadržali u WC-u, s torbama, svi tamo, zamislite samo... Sumljivo bolan čovjeku bilo i veli on "Momci, de da pregledam torbe, niste vi meni sigurni..." Znoj se spušta niz čelo u riječnim količinama, koljena klecaju, zubi cvokoću, odjeća se vlaži... Nađe on pornjavu u torbama - odma kod direktora završili zbog bježanja i posjedovanja nedozvoljenih literatura u školi.
Rodtitelji informisani, vladanje smanjeno, Mule prebijen, mjesec velike depresije je to bio... ALi to je priča za neki drugi put...
Nakon toga više nikada nisam bježao, niti dopuštao Muleta da priča bez naše dozvole... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Anegdote iz djetinstva i zivota.
