| Author |
 Topic  |
|
|
Zagor12
Advanced Member
 - kopija.jpg)
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
 Posted - 25/08/2015 : 17:31:03
|
Evo nečega novoga. Prvo poglavlje. Ime još nema. Kome se da, neka pročita. Neizmjenro bi vam bio zahvalan i na kakvom komentaru i/ili savjetu.
I. BLACKOUT
„E, sorry, kak se zove ona mala crvena tam u kutu?“ upitao me neki nabildani seljak.
Došlo mi je da uzmem bocu Žuje sa stola i da ga odalamim s njom po glavi.
„Nemam pojma, frende“ odvratio sam ne gledajući ni prema Nini a bome ni prema seljačini. Samo sam piljio u zapackana vrata od terase prekriženih ruku. Upravo sam izrekao masnu, prljavu laž, ali baš me briga.
Napucani debil je otišao bez riječi, vjerojatno do nekog drugog jadnika kojeg bi pitao za njeno ime, a ja sam izvadio debeli crni BIC upaljač bez one naljepnice s barkodom (zato je jedna strana bila ljepljiva) i pripalio još jedan frkanac kojeg sam maznuo od Felge. Prokleta gromada iz teretane, dođe na rođendan i raspituje se za djevojku s kojom sam prekinuo prije točno dvadeset i četiri sata. Odvratni zalizani majmun koji od sve te sile proteina i kreatina izgleda kao da ima dvadeset i pet, a ne šesnaest godina. Eto što se događa današnjim tinejdžerima kada imaju pristup online workout rasporedima. Nabijem ih.
Lijeno sam posegnuo za Žujom na stolu i pritom osjetio kako mi kosti u leđima krckaju ko od šale. Otpio sam gutljaj pive i gotovo se ispovraćao koliko je bila topla. Sranje živo – em ne volim Žuju, em imam osjećaj ko da sam popio pišalinu pijandure koji svaki dan leži na klupi u parku grleći bocu Lowena. Tko je uopće birao koje pivo bi trebalo biti zastupljeno na tulumu? Zašto se uvijek uzima samo jedna marka, a ne više njih? Valjda zato što svi deru po odvratnom miksu vina i kole pa se ni ne isplati. Samo mene dopadne Žuja. Kvragu i Žuja, izreklamirano kiselo smeće. Koliko sam je već popio, cijelo iduće jutro ću provesti na školjci. A vino da ne spominjem. Zašto mi ljudi lijevaju vino u usta gdjegod dođem?
Danas sam se osjećao toliko posrano i živčano da se čak nisam ni trudio čikati u pepeljaru već sam ko najveći brđan sav pepeo s vrha cigarete bacao svuda po parketu vikendice. Ali sve pet, Tule neće skužiti. On ne bi skužio ni da mu Zombiji s Venere slete u dvorište, a kamoli da je netko čikao po podu kuće.
„E, dečko, jel' znaš kak se zove ona ženska u kutu?“ obratio mi se još jedan nabildani klipan s istim prokletim pitanjem, samo što je ovaj zaista imao dvadeset pet godina. Koji kurac ti radiš na srednjoškolskom tulumu, idiote? I zašto ovdje ima toliko ljudi koje ja ne poznajem?
„Ne“ opet sam počeo srati. „Nikad je nisam vidio“.
Ovaj je bar bio toliko pristojan da mi zahvali, ali svejedno sam mu želio nabiti čik u nos. Zašto se odjednom cijeli svijet okomio na mene? Jel' me to Bog zafrkava tamo odozgo? Prekinuo sam s Ninom pa nek' me sad svi slučajno prcaju, je li? Super.
Tek sam sad shvatio koliko je bilo vruće u toj vražjoj vikendici na brdu. Vrata od terase su bila odškrinuta, vani je bilo svježe, ali unutra je bilo nagurano toliko ljudi da sam imao osjećaj kao da će brdo propasti pod težinom kuće. Kako to da, dovraga, nitko nije naumio izaći van?
Misleći o tome kako mi se u glavi naguralo previše suvišnih i banalnih pitanja, shvatio sam da sam zapravo imao barem malo mjesta s obzirom da na starom, prašnjavom smeđem kauču koji je zasigurno preživio već više ratova, a na kojemu sam ja sjedio, nije bio nitko osim mene, iako su se ljudi stalno vrzmali iznad mene i udarali me laktom u glavu. Ne znam jel' to neki novi sport, ono, Spraši Johnnyja u glavurdu, ali u slučaju da jest, dobro im je išlo. Još jedna zanimljiva stvar koja me držala u čudu je bila ta da su se mnogi već zbarili na ovom rođendanu – nešto što se ama baš nikada ne događa iako svi to očekuju – ali izgleda da je domaći tudum iz proizvodnje Tuletovog dede učinio svoje.
Eto, tako je na četiri sata od mene mutavi i prištavi Krešo Pepek bario neku malu iz drugog ce, zaboravio sam kako se zove. Eto ga i Tule je tamo bio zauzet s Martinom Milić, najvećom bombetinom (i droljetinom) koju je pozvao na rođendan – misija opijanja njene krotke duše buduće akademske građanke koja je, inače, svake subote van izlazila u haljinama u kojima su joj se skoro pa vidjele gaćice (valjda da pedesetogodišnjaci prilikom pipanja ne moraju puno kopati), vjerojatno uspjela. A eno, čak je i Zole ubo; tamo preko pored lampe se žvaljaka s Antonijom Zimović za koju se pričalo da ima picajzle. Potvrđena je činjenica da je vrlo divlja kad se bari. Baš me zanima kako će se lik kojemu mama slaže frizuru za školu (a maturant je), točnije Zole, nositi s njom.
Gledajući sve to srce mi je sve više poskakivalo i štucalo. Majko Isusova, pa što ako netko zbari Ninu? Na samu pomisao na takvo što padao mi je mrak na oči. Znam da je i ona posrana – cijelu večer sjedi u tom istom kutu sama pijući sok od bazge – ali već su se dva tipa raspitivala za nju i dojma sam da su to tipovi koji ne odustaju tako lako. Eto, već sam se počeo znojiti. Osjetim kako mi je ispod pazuha mokro. Štoviše, znoj mi je već probio kroz trenirku. Kako to prokleto mrzim. Kad mi se to dogodi, imam osjećaj kao da ću ekspresno početi zaudarati kao tvor, bez obzira na to što nikada ne smrdim. I od nervoze, a i od vrućine i zagušljivosti kao da sam se počeo topiti. Treba mi svjež zrak, pod hitno.
Ekspresno sam se ustao i zaobišao stolić (jebeš toplu Žuju), nabio kapuljaču na glavu (sa zelenom duksom izgledam kao maderfakin Green Arrow), metnuo još jednu cigaretu među čvalje (ovaj puta je bio obični LD, nije se radilo o frkancu) i zadimio te u istom trenu krenuo prema terasi. Tada sam osjetio ruku na ramenu i začuo muški glas.
„E…“
Ako me opet neki balvan upita za Ninu, tako ću ga odalamiti po labrnji da će gutati i gornje i donje prednje zube. Ne zajebavam se. Nakon toga ću vjerojatno dati petama vjetra, ali svejedno. Ne zezam se. Okrenuo sam se, već stišćući lijevu šaku, spreman pretvoriti se u Jasona Stathama i razbiti dušu idućem krelcu.
Lažna uzbuna. Felga, blijed ko Hajdukov dres.
„Buraz, dođi, dođi brzo, odma…“ mumljao je u stilu stereotipnog yo dude drkaroša kao da je na spidu pritom mašući rukama i letimice me udarajući.
„Koji ti je vrag?“ upitao sam ga začuđeno. Znoj mi se slijevao niz facu.
„Sranje živo, čovječe… Došli su neki stariji likovi, hoće se tuć', brzo dođi, trebaš nam…“
„Kakvi stariji likovi? Šta ti pričaš?“
„Krle je doveo nekog frenda koji je povukao još trojicu… Dva nabildana lika, Krletov frend i još jedan tip koji se čini lud ko struja… Svi pijani, bojim se da će neš napravit… Počeli su nam neš srat iz čista mira i sad nam se prijete“ jadao se prskajući mi facu pljuvačkom.
„Šta mene jebeš oko toga“ odbrusio sam mu brišući lice rukavom „Tuletov je rođendan, nek' on to rješava. I ja se ne mogu tući, pogledaj me kakav sam“. Doista, bio sam mršav i prosječne visine – bilo tko bi me mogao savladati, a o starijim tipovima da ne pričamo.
„Tule je pijan, ne sluša, i bari“ rekao je Felga. „Krle ih ne može kontrolirati.“
„Štagod, Felga“ puhnuo sam posegnuvši za vratima terase. „Radije odi doma. Mislim da ću i ja ić sad.“ Fakat nisam bio više raspoložen za ova sranja. Nisam ni trebao doći na jebeni tulum – bilo bi mi bolje da sam ostao doma gledati glupe serije i šopati se moto keksima.
„Ma daj, Johnny!“ Felga me doslovno ščepao za trenirku „Krle je tamo sam s njima! Ne mogu ga ostaviti! Dođi!“
Nisam se ni uspio pomaknuti, a kamoli odgovoriti. Potvrda da je Krle ostao tamo sam došla je iste sekunde nakon što je doslovno doletio iz druge strane kuće, zabio se u Tuleta i Milićku (koja je koljenom udarila stolić pored kojega su se hvatali i razbila ga) te pao na pod s njima dvoje uz tutnjanje, praćen povicima i psovkama te četvorice pijanih tipova koji su ga i bacili ondje.
Prvo što sam skužio je da je jedan od njih, najniži, imao sigurno jedno četrdeset godina. Ma kurac, više. Izgledao je kao prototip klošara: zimska kapa nabijena na glavu (poderana), jeftina trenirka zakopčana do grla koju je valjda dobio od uprave nogometnog kluba u selu u kojem živi, sintetički donji dio trenirke i još jeftinije blatne tenisice. Imao je punu bradu prošaranu sjedinama i masnu crnu kosu koja mu je stršala iz kape. Kako je imao nacereno lice poput jebenog Jokera, skužio sam i da mu fali jedan zub. Kočio se od smijeha držeći cigaretu marke Winston u ruci.
Iako je bio najmanji, po njegovom položaju u ekipi i stavu činilo se kao da je neka vrst vođe. Znate one klišeje, najmanji je uvijek glavni. Shvatio sam da je jedan od tih tipova bio onaj zbildani krelac koji me pitao za Ninu, onaj balavi zalizanko koji mi nije zahvalio. Taj je bio i najmlađi, a po crtama lica, drugi zbildani kreten je vjerojatno bio njegov buraz, stariji nekoliko godina. Super steroid bros, jebote. Četvrti tip je bio neki ćelavac s rijetkom bradom i kukastim nosom. I taj se kesio k'o idiot dok mu je zlatna lančuga visila s vrata.
Sve je odjednom samo jebeno stalo – više se nitko nije bario (samo Zole i ona s picajzlama), ni govno od muzike se više nije čulo (nekakav grozni techno – proljev sam skoro dobio kad su počeli puštati taj šit, uključujući i to da sam se prosrao kad su prije toga pustili cajke, znači dvije dijareje zaredom), klinci su samo skamenjeni stajali držeći svoje jeftine bućkuriše vina i kole u rukama, neki su se šćućurili na teško vidljiva mjesta, a neka budala koju ne znam je sve počeo snimati sa svojim fakin ajfonom. Da, imam ajfon, totalno sam kul. Baš sam kralj.
Ni ja nisam bio ravnodušan – još sam se uvijek znojio kao bauštelac ljeti u podne, ukočeno sam gledao cijelu situaciju par metara desno od ta četiri tipa, a cigareta mi se već ugasila i pala na pod, samo sam ju ispustio iz ruku. Felga se, još bljeđi nego prije, pokušao sakriti iza mene što je bilo očajno da ne može biti očajnije jer je on visok metar devedeset, a ja petnaest centimetara manje. Mogao sam osjetiti kako je uplašen. Nikada nije bio junačina, koliko god se lud i cool pravio.
„Šta je, šta ste zašutili?“ proderao se stari u trenirci i šutnuo limenku pive koja je zgažena ležala na podu. „Dajte mi nešto za cugat! Di džej, pusti neku dobru!“
Tule se ustao i povukao Milićku sa sobom – bila je prepijana da bi to učinila sama. Vidio sam mu na licu da je pun panike. Ovo je njegov jebeni party. Ako je istina da su ga Felga i ekipa već upozorili na ove majmune, mogao bi požaliti što ih nije saslušao i nešto poduzeo. Opet, teško da je mogao neki vrag i učiniti, ali ipak, sranje.
Marko Terzić koji je bio pored smećastog HP laptopa na kojemu se puštalo to sranje od glazbe se lecnuo i povukao u gomilu čim je čuo da taj stari „oće malo muzike“. Onaj ćelavi tip je uzeo bocu Grozda, najjeftinijeg i najotrovnijeg vina te potegnuo.
Prije nego što sam se uspio zapitati kako je, matereti, takav šaroliki kvartet starih klošara i mladih bildera završio skupa i to ovdje u ovoj vikendici na brdašcu, pozornost mi je odvukao stariji (de)bilder koji je ščepao Krleta (koji se pak, držao za leđa, očito ih je sjebao pri padu) i maznuo ga po faci šakom. Ono, valjda fore radi. Ovaj se opet skljokao na pod. Krv mu je krenula iz nosa. U isti tren sam refleksno zakoračio, ali sam se odmah i vratio nazad prije nego što me Felga uspio povući za rukav.
Sada sam i ja bio uplašen, a da ne spominjem koliko sam bio zabrinut. Tuku čovjeka kojeg znam od vrtića. Što mi je činiti? Da uskočim? Ako to napravim, mrtav sam. Ne mogu ništa protiv one dvije gromade, čak ni protiv tog tipa koji je sigurno mlađi od mene. Starome i ćelavcu možda mogu piknuti prst u oko, ali neće mi dugo trebati da klipanima dođem pod ruku.
Dok sam ja tako razmišljao i premišljao se, ćelavac je počeo cipelariti Krleta i to nimalo nježno, dok se ovaj bespomoćno grčio. Nitko da bi uskočio. Svi su samo promatrali. Što je s vama, ljudi? Zašto nitko ne pomogne Krletu, u vražju mater? Znam da nekad zna biti seronja, ali tipa će prebiti!
Ma ne… Koji ja to kurac govorim? Ja sam isto među njima… Ja tu stojim i ništa ne radim… A Felga iza mene piša u gaće. Kvragu, kvragu, kvragu!
Počelo mi se vrtjeti u glavi. Jebena vrućina. Skinuo sam kapuljaču. Skinuo sam cijelu prokletu duksericu i bacio je na onaj prašnjavi kauč. Ostao sam samo u prevelikoj bijeloj majici s likom Heisenberga, znojan ko krava. Čučnuo sam, primio se za glavu i položio drugu ruku na pod; u glavi mi je bilo jebeno mutno. Prokleta Žuja. Prokleto vino koje su mi natočili. Vrućina. Krle. Ubit će ga tamo. Felga? Ništa ga ne čujem. Možda me i pokušava pridignuti, ali ne mogu reagirati. Kao da sam duh. Jebote.
Malo pridignem glavu. Raspad sistema. Onaj bilder što mi se zahvalio, onaj stariji tip u dvadesetima, stvorio se niotkuda nasrnuo je na starijeg zlog bildera. Tukli su se i razmjenjivali udarce. Od cijele te horde testosterona i vrtoglavice ništa nisam skužio, tko vodi, tko gubi, ništa. Ćelavac je držao već nesvjesnog i krvavog Krleta u stisku. Nitko da bi mu pomogao. Uzimajući u obzir da je stari tip bio onaj luđak kojega je Felga spomenuo, onda bi taj ćelavac trebao biti Krletov prijatelj. Kakvo je onda to jebeno prijateljstvo?! Zole i Zimovićka se prestali bariti nakon što se Zole opekao na veliku crvenu lampu usred navale strasti. Tule je plakao dok mu se stari unosio u facu i štipao ga. Milićka je ležala na stolu u kuhinji. Lokva bljuvotine pored. Neka netko pozove jebenu policiju.
Felga… Njega nema. Osjetio sam hladan zrak na šiji. Propuh: vrata od terase su širom otvorena. Ostavio me i zbrisao. Kreten. Ne samo mene, nego sve nas. Prokleta kukavica. Mogao bi bar nazvati murju izvana, dok još nije prekasno.
I ostali su se počeli razmicati, odjednom pola ljudi više nije bilo. Isparili su. Zar su svi tolike pičke, pobogu?! A ovi koji su ostali… Svi su ležali, čučali okolo naokolo… Kao da su taoci za vrijeme pljačke banke, a ne svjedoci tuče. Bilo je i pomalo smiješno, jer sedamdeset posto muških koji su prisustvovali zabavi drži za sebe da su sposobni za tuču. A sada? Ili ih nema ili ne rade ništa. Ne smijem biti kao oni… Ne… Ne mogu samo promatrati, dovraga. Moram uskočiti, makar me prebili ko vola u kupusu.
Nekako se ustanem. Jedva. Vrtoglavica još veća. Zujanje u ušima. Crno mi je pred očima. Osjećam se kao da ću se istog trena skljokati. Pitam se je li jedan od onih frkanaca koje sam popušio zapravo bila neka užasno loša trava. Ne, kvragu, pa valjda bih skužio što pušim. Prekoračim onu malu iz drugog ce koju je bario Krešo. Ona tipka po mobitelu. Umalo sam se popiknuo. Stari u trenirci je pustio glazbu i navinuo je do gasa. Ponovno techno koji mi je rasparao mozak na pola. Krenule su i glavobolje. Posrnem. Ne, ne valja ovo, previše sam toga pomiješao. Vibrira mi mobitel u džepu. Netko me zove? Ne, nemam sad vremena za to. Jebeš to. Refleksno se naslonim na zid, primičući se puževim koracima starome koji je još uvijek nešto srao Tuletu. On se tresao. Krešo Pepek je junački nasrnuo na ćelavca i udario ga stolicom po glavi. Ovaj se raširio po parketu. Stari je to skužio i skočio ravno Pepeku na leđa, rušeći ga. Tule je u suzama pohrlio prema kuhinji po telefon.
Primijetim da nema mlađeg nabildanog – stariji debilder se još uvijek tukao s njegovim dobrodušnim ekvivalentom (koji je gubio), a mladi… Gdje je, dovraga? Okrenem glavu. Prvi put mi se u životu čini da vidim duplo. Izgleda mi kao da je gomila ljudi u boravku. Horde jebenih ljudi, trče lijevo desno, popikavaju se jedan preko drugoga, psuju si mater i slično. Što se događa, kvragu? Gubim li razum? Jel' ono stvarno bila vutra? Jel' ovo neki loši trip? I gdje je ta prokleta seljačina?
Evo ga gdje je. Na drugoj strani sobe, pokušava zbariti Ninu. Jebemu. Njoj se to, po njenom izrazu face koji govori jasno i glasno „makni se od mene seljačino“, nimalo ne sviđa. Dovraga.
E, nećeš, idiote.
Nisam previše razmišljao. Učinit ću ono što sam želio učiniti dvadeset minuta ranije. Na tren mi je um prostrijelila misao poput „kako-to-da-se-Nina-nije-maknula-odavde-koji-kurac“, ali nisam imao mnogo vremena za takve stvari. Probio sam se kroz jebenu rijeku ljudi, barem mi se tako činilo. Možda sam halucinirao od slabosti s obzirom da prije dvije minute nije bilo nikoga u sobi. Zgrabio sam praznu bocu usrane Žuje s kamina, zaletio se preko boravka i posljednjim atomima snage spizdio mlađeg balvana ravno po glavi bocom. Razbila se boca, razbila se njegova glava, Nina je vrisnula i uzmaknula, idiot se držao za glavu, ispao mi je mobitel iz džepa, a bio sam siguran da ću se onesvijestiti koliko mi je bilo loše. Zadnje što sam vidio je bila bijesna i krvlju oblivena faca šesnaestogodišnjeg korisnika steroida. Držao je nekakvu smiješnu i užasno ružnu vazu. Tres. Razbila mi se na glavi. Posljednja misao; najgori dan u jebenom životu – prekid, tuča, raskoljena glava. Johnny Ruler je službeno luzer. Nakon toga, potpuni blackout.
|
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
|
|
Zagor12
Advanced Member
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
Posted - 25/08/2015 : 17:45:42
|
quote:
Originally posted by manhunter
Otvori JEDAN topic, gde ćeš stavljati svoje radove.
Hvala.
Već godinama nisam stavljao svoje radove, tako da neka to bude ovaj topic... |
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4063 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 01/09/2015 : 23:38:50
|
Hm, pokušaću da ti dam jedno uopšteno mišljenje, jer znam koliko je bitno čuti kritiku/glas sa strane, naročito u jednoj fazi pisanja. Doduše, uzmi u obzir da sam ja pretežno pisao eseje i kritike, tako da...
Prvo ću krenuti od onoga što valja. Prije svega, mislim da imaš dara za pisanje - ritam, stil, osjećaj za detalje, prikaz scene, unutrašnji monolozi... su sasvim zadovoljavajući, vrlo tečni, čitanje ovog fragmenta nije naporno i ne pati od nekih početničkih grešaka. To je sa tehničke strane, ali može se reći i da je stil donekle prozaičan, do krajnosti ogoljen, da ti se zna desiti da malo odlutaš u toku naracije. No, moguće je da sama tematika (na to ću se vratiti kasnije) zahtijeva takav stil, koji ipak nije među mojim omiljenima - funkcionalan je, da, ali ne prikazuje svo bogatstvo jezika. Preporučio bih ti da pročitaš, ukoliko nisi, Selindžerovog "Lovca u žitu" - kao jedno vrhunsko štivo koje kroz relativno jednostavan stil pisanja uspijeva ostaviti visok umjetnički dojam i prenijeti i najtananije emocije glavnog junaka, takođe u obliku unutrašnjeg monologa, kroz njegov kolokvijalni jezik. Naravno, ne kažem da kopiraš, budi svoj, ali pokušaj da uočiš način na koji se kroz jednostavni jezik koji ljudi svakodnevno koriste - može iznijeti suština tih istih ljudi, dešavanja u narativu.
Elem, prvo sam se bavio formom, a ne sadržajem, jer je to definitivno kvalitetniji dio tvoja pisanja. Što se tiče same radnje priče - a ovo kažem bez želje da budem zlonamjeran - ona jednostavno nosi pečat tvojih godina, te određenih sumnji i frustracija koje muče adolescente. Naravno, sve je to tipično i sasvim očekivano... ali si pri pisanju priče u potpunosti pošao od svog subjektivnog iskustva, svijeta u kome se krećeš (vjerujem). Vidjećeš, kroz svega par godina... kad se pređe 18-ta, ode na fax, nastupe neki novi životni izazovi... taj svijet će se jako uvećati, postati složeniji, a i ti dosta bogatija ličnost, koja će moći da, naravno, i stvara daleko složenije i ljepše svjetove kroz svoje pisanje. Po tvom pisanju, vidim da u velikoj mjeri polaziš od sebe i svoje pozicije... ono što bi već sad mogao učiniti da popraviš svoje pisanje je tijesno povezano sa razumijevanjem drugih - pokušaj da sagledaš jednu stvar iz više perspektiva, da zamisliš šta drugi osjećaju, misle, rade... zašto ne pokušati da se razumiju i ti nabildani "seljaci" u trenerkama, da shvatiš šta oni osjećaju u toj sceni, žele, misle...? Ili, npr., da probaš i da bolje shvatiš svoga junaka, šta ga pokreće... zanimljivo je da je reagovao tek kada se osjetio lično ugroženim, tj. kroz napad na bivšu curu, koja mu predstavlja neki simbol muškog ponosa. Kroz komentare o bilderima se vide kompleksi vrijednosti - istovremeno vjerovanje u to da je bolji od njih, da je cool, urbani tip, ali i zavist zbog njihove snage i građe, osjećanje fizičke inferiornosti pogoršano upadanjem u njegov prostor, napadanjem njegovih prijatelja, upucavanje bivšoj curi koje mu ide direktno na sujetu... probaj sve kritički da sagledaš - ova sposobnost fleksibilnog mišljenja, sposobnosti da vidiš perspektivu drugog, ili da razlučiš ono u šta ljudi vjeruju/kažu i šta stvarno jesu, ono što leži iza riječi, pa čak i sopstvenih - je korisna i u pisanju, i u životu.
Volio bih da vidim još tvojih tekstova, možeš ih poslati na PM ili postaviti ovdje... nadam se da sam bio u pomoći... i još jednom - stvarno vidim određeni potencijal, najviše u dvije stvari: pripovjedačkoj sposobnosti i samom naslovu teme. :D To pokazuje jednu dobru dozu kritičkog mišljenja. |
|
|
|
Zagor12
Advanced Member
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
Posted - 02/09/2015 : 02:09:54
|
quote:
Hm, pokušaću da ti dam jedno uopšteno mišljenje, jer znam koliko je bitno čuti kritiku/glas sa strane, naročito u jednoj fazi pisanja. Doduše, uzmi u obzir da sam ja pretežno pisao eseje i kritike, tako da...
Mnogo ti hvala na tome! Stavljao sam ovo i na druge forume i dobio sam pohvale tipa super, bravo, za tvoje godine odlično itd., ali ništa konkretnije. Tvoj komentar je najopširniji i time najzanimljiviji za čitanje, a vidi se i da si načitan pa mi možeš mnogo toga reći.
quote:
Prvo ću krenuti od onoga što valja. Prije svega, mislim da imaš dara za pisanje - ritam, stil, osjećaj za detalje, prikaz scene, unutrašnji monolozi... su sasvim zadovoljavajući, vrlo tečni, čitanje ovog fragmenta nije naporno i ne pati od nekih početničkih grešaka. To je sa tehničke strane, ali može se reći i da je stil donekle prozaičan, do krajnosti ogoljen, da ti se zna desiti da malo odlutaš u toku naracije. No, moguće je da sama tematika (na to ću se vratiti kasnije) zahtijeva takav stil, koji ipak nije među mojim omiljenima - funkcionalan je, da, ali ne prikazuje svo bogatstvo jezika.
Hvala na lijepim riječima. Na takav stil pripovijedanja sam nekako i ciljao - Johnny je isprva i zamišljen kao lik koji je zapravo (u sebi) vrlo brbljav, mnogo toga primijeti i mnogo se toga sjeti. Dok razmišlja je vrlo direktan u svojim mislima.
quote:
Preporučio bih ti da pročitaš, ukoliko nisi, Selindžerovog "Lovca u žitu" - kao jedno vrhunsko štivo koje kroz relativno jednostavan stil pisanja uspijeva ostaviti visok umjetnički dojam i prenijeti i najtananije emocije glavnog junaka, takođe u obliku unutrašnjeg monologa, kroz njegov kolokvijalni jezik. Naravno, ne kažem da kopiraš, budi svoj, ali pokušaj da uočiš način na koji se kroz jednostavni jezik koji ljudi svakodnevno koriste - može iznijeti suština tih istih ljudi, dešavanja u narativu.
Čitao sam "Lovca u žitu" još u prvom srednje - to je lektira koja nam ide na Maturu, pa je moramo pročitati i roman mi se jako svidio. Štoviše, proza u trapericama mi je vrlo zanimljiva kao takva, čak i ova priča o Johnnyju ima neke slične karakteristike.
quote:
Što se tiče same radnje priče - a ovo kažem bez želje da budem zlonamjeran - ona jednostavno nosi pečat tvojih godina, te određenih sumnji i frustracija koje muče adolescente. Naravno, sve je to tipično i sasvim očekivano... ali si pri pisanju priče u potpunosti pošao od svog subjektivnog iskustva, svijeta u kome se krećeš (vjerujem). Vidjećeš, kroz svega par godina... kad se pređe 18-ta, ode na fax, nastupe neki novi životni izazovi... taj svijet će se jako uvećati, postati složeniji, a i ti dosta bogatija ličnost, koja će moći da, naravno, i stvara daleko složenije i ljepše svjetove kroz svoje pisanje.
Neki motivi jesu preuzeti iz subjektivnog iskustva, opet, neki nisu, ali kad se sve zbroji, ne mogu reći da ne zboriš istinu. Ovaj "roman" (stavljam pod navodnike jer sam tek na pola drugog poglavlja trenutno) je i zamišljen kao određena ispovijed jednog adolescenta (iako bi se tu kasnije trebalo svašta još dogoditi, ali suština bi bila u svemu tome rečenom), ne znači da bi neku drugu priču pisao na istu foru - ali znam da na to nisi ni mislio.
quote:
Po tvom pisanju, vidim da u velikoj mjeri polaziš od sebe i svoje pozicije... ono što bi već sad mogao učiniti da popraviš svoje pisanje je tijesno povezano sa razumijevanjem drugih - pokušaj da sagledaš jednu stvar iz više perspektiva, da zamisliš šta drugi osjećaju, misle, rade... zašto ne pokušati da se razumiju i ti nabildani "seljaci" u trenerkama, da shvatiš šta oni osjećaju u toj sceni, žele, misle...?
I polazim i ne polazim iz svoje pozicije, teško mi je to objasniti. Sve što ti mogu reći je da za kasnije definitivno planiram produbiti određene likove i njihove motive. Bit će tu svakakvih karaktera i persona, neće se sve samo zasnivati na Johnnyju i njegovom rastavljanju svake osobe ili stvari koja mu ide na živce.
quote:
Ili, npr., da probaš i da bolje shvatiš svoga junaka, šta ga pokreće... zanimljivo je da je reagovao tek kada se osjetio lično ugroženim, tj. kroz napad na bivšu curu, koja mu predstavlja neki simbol muškog ponosa. Kroz komentare o bilderima se vide kompleksi vrijednosti - istovremeno vjerovanje u to da je bolji od njih, da je cool, urbani tip, ali i zavist zbog njihove snage i građe, osjećanje fizičke inferiornosti pogoršano upadanjem u njegov prostor, napadanjem njegovih prijatelja, upucavanje bivšoj curi koje mu ide direktno na sujetu...
Upravo to i je stvar kod Johnnyja - mrzi sve oko sebe i gleda na određene tipove ljudi svisoka, u sukobu je s okolinom u koju definitivno ne pripada, što zbog njegovog svjetonazora, što zbog uzavrelih hormona. Toliko je pun gnjeva zbog tih iritantnih malih stvari koje društvo i život nose, a zapravo nisu toliko bitni. To sve ga jednim dijelom zapravo čini nesigurnim, oštećenim i prije svega vrlo nesretnim pojedincem. Stvar je u tome što on u biti ništa od toga ne shvaća. Ne želim spoilati, ali samo ću reći da bi taj njegov bijes na sve i svašta zapravo trebao biti glavni motor priče. Ta želja za otporom protiv svega što mu se ne sviđa i sveopća izdvojenost će biti glavni motiv za mnoge stvari koje će učiniti u nastavku priče. Samo mu fale istomišljenici. 
quote:
Volio bih da vidim još tvojih tekstova, možeš ih poslati na PM ili postaviti ovdje... nadam se da sam bio u pomoći... i još jednom - stvarno vidim određeni potencijal, najviše u dvije stvari: pripovjedačkoj sposobnosti i samom naslovu teme. :D To pokazuje jednu dobru dozu kritičkog mišljenja.
Imam ja gomilu toga, kako priča, tako i scenarija za stripove, ali trenutno nemam pristup ničemu od toga tako da će te starije stvari eventualno pričekati... A još ti se jednom zahvaljujem na super analizi prvog poglavlja! Trenutno pišem drugo, pa ću staviti kada završim. |
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
|
|
|
mcn
Advanced Member
Croatia
6666 Posts
Member since 28/12/2002 |
|
|
Zagor12
Advanced Member
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
Posted - 02/09/2015 : 13:34:20
|
quote:
Originally posted by mcn
Prvo sam mislio da je furka i poziranje, ali onda je došlo ovo
> bez one naljepnice s barkodom (zato je jedna strana bila ljepljiva)
te sam pomislio kako bi od svega jednog dana moglo nešto biti.
mcn
Hm... Ne mogu razabrati je li ovo ironija ili ne. |
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
|
|
|
Tonto
Advanced Member
7760 Posts
Member since 11/02/2012 |
Posted - 02/09/2015 : 15:31:42
|
quote:
Originally posted by Zagor12
quote:
Originally posted by mcn
Prvo sam mislio da je furka i poziranje, ali onda je došlo ovo
> bez one naljepnice s barkodom (zato je jedna strana bila ljepljiva)
te sam pomislio kako bi od svega jednog dana moglo nešto biti.
mcn
Hm... Ne mogu razabrati je li ovo ironija ili ne.
Kompliment ala Macan |
The less I have the more I am a happy man |
Edited by - Tonto on 02/09/2015 15:32:15 |
|
|
|
Zagor12
Advanced Member
Croatia
6763 Posts
Member since 23/08/2010 |
Posted - 18/10/2015 : 16:14:21
|
Napokon drugo poglavlje... Nemam mnogo vremena.
II. CRNA
Sjedio sam na neudobnoj drvenoj stolici stišćući pohabanu tehničku u desnoj ruci. Dosađivajući se i misleći kada će dežurni napokon dignuti guzicu i kažiprstom pritisnuti zvono, piljio sam u leđa Pere Brnića, debelog štrebera koji je sjedio ravno ispred mene. Nosio je nekakav smiješni vuneni pulover i pritom smrdio ko da je prije nekoliko trenutaka pao ravno u septičku jamu. Ne znam koja je to fora s takvim likovima; genijalci su, uz malo sreće će vjerojatno biti šefovi svim ljudima koji su ih zajebavali za nekoliko godina, mogu realno pokoriti svijet, ali zato kao da za dezodorans nikad nisu čuli. Možda ih nije briga. Možda su prekul i previše zaokupljeni drugim stvarima. Možda ne osjete. Ma kurac, ovo samo čovjek lišen osjeta mirisa ne bi mogao nanjušiti.
Vjerojatno su previše nesigurni da odu u trgovinu i kupe Old Spice, a starci se još uvijek uvjeravaju da im je sin u pubertetu pa da se pojačano znoji, iako je zapravo tu fazu prošao prije četiri godine, a sada se samo pere otprilike dva do tri puta tjedno. Ali fak it, čovjek ima sve petice. Nek smrdi. Opet, možda sam ja samo jedan zli gad koji se voli naslađivati ljudima s takvim problemima i raditi od njih stereotipe. Ako je tako, obožavam biti zao.
Ali fakat ne obožavam slušati besmislenu graju svojih kolega iz razreda par minuta prije zvona. Zapravo, u našem je razredu uvijek galama, ali za vrijeme sata profesor je dužan pokušati smiriti tu halabuku samo tako da, eto, može raditi svoj posao. Sada tu kokošku za katedrom tamo ispred ploče boli kurac. Ne bi nas ni pustila ranije da odemo žderati, ne, dobit će po prstima od ravnatelja ako nas vidi da izlazimo jer, matereti, svi ćemo pocrkati ili srušiti tu prašnjavu ustanovu koju nazivaju školom ako dvije minute prije velikog odmora provirimo našim prištavim surlama kroz stara, izlizana ulazna vrata gimnazije. Naša škola ipak mora biti primjer svima, mora iznjedriti intelektualce. Kad bi samo znali da ti isti budući intelektualci u slobodno vrijeme pišaju po cvjetnjacima škole i šamaraju majmuna u zadnjoj klupi kada imaju predmet čiji profesor boluje od kratkovidnosti. Eh, mogli bi ih u najblažem slučaju nazvati ekscentričnima.
Ispustio sam tehničku iz ruke. Nisam imao toliko volje da ju položim na klupu kao svi normalni ljudi, nego sam je jednostavno bacio i dopustio da pukne špic. Toliki sam idiot. Imao sam jednu od onih jeftinih tehničkih olovaka koje ste mogli za pet kuna kupiti po trgovačkim lancima – služila bi vas jedno polugodište najdulje, ukoliko vam je netko ne bi prije toga maznuo, bacio kroz prozor ili ako bi vam pak pala sa stola i nestala. Da, to se jako često zna dogoditi. Jebene tehničke. Kao da dobiju noge i pobjegnu. Neki ljudi u razredu, oni s osjećajem za lijepo, su kupovali one metalne Rotring olovke u koje možete samo metati špiceve istog proizvođača jer će vam se ubuduće sjebati tehnička. Za te se ljude u razredu uvijek pričalo da imaju love – samo zato jer pišu tom jebenom olovkom. A za ove s ajfonima šest koji su uvijek sa soma kuna izlazili van se nije ništa ni spominjalo, oni su, štoviše, bili kul. A zamislite samo da ste pisali s drvenom olovkom ili niste imali neki bijesni mobitel – socijalno osviješteni razredni kolege bi odmah počeli zvati Caritas i postali biste humanitarni projekt. Zapravo, smijali bi vam se u lice. Tako da, čime god vi pisali, ismijavali bi vas, jedino ako imate ajfon šest, onda smijete pisati i nosom. Ili nekakav nabrijani Samsung.
U glavu mi je doletjela zgužvana loptica papira. Trznuo sam se.
„Ej, pederu!“ začuo sam s druge strane učionice uz cerek. Nisam se ni trudio okrenuti glavu.
„Ej, pederu!“ čulo se i drugi put. Jebena seljačina.
„Johnny!“
Sada sam pogledao ulijevo. Talijan je gledao u mene i cerio se svojim odvratnim bijelim zubetinama. Bio je odjeven u nekakvu smrdljivu, masnu sintetičku trenirku koja je sigurno koštala barem petsto kuna. Ne znam tko bi kupovao takva sranja, valjda samo takvi debili. Svom pajdašu iz klupe je nešto prišapnuo, gledajući u mene. Ralica, koji je sjedio pored njega, se hihotao, ali taj smijeh je više podsjećao na zvukove parenja afričkih crvenoguzih babuna.
„Šta je? Pričaš mu o tome kak' imaš mali kurac?“ vikao sam preko cijelog razreda. Nitko da bi glavu podignuo. Naravno, nitko me nije ni slušao, ali svejedno, takve psovke su već standard u ovom kolektivu. Profesori se, kao i kod svega, prave da ne kuže. Inače mrzim takve fore o veličini penisa; em su nezrele, em imam osjećaj da sam u stvarnosti kilometrima iznad takvog intelektualnog nivoa, no da bi razjebao krelca, nekad se doista moraš spustiti na njegovu razinu.
Ali šta mi to vrijedi, Talijan je bio iskusan.
„Tvoja mama ne misli tako“ još jednom se iskesio, a Ralica je ispustio Tarzanov urlik i pao pod stol od smijeha (naravno, opet nitko da bi reagirao). Ne znam zašto se počeo klebariti jer je takav odgovor bio očekivan. Valjda je stvarno retardiran.
„Čuo sam da ti je Terzić zbario bivšu“ sladunjavo je rekao. „Jesi i ti čuo, a? Nije joj dugo trebalo, a?“ širio je čvalje u podsmijeh najvećeg kurvinog sina u okolici.
Umjesto da sam podivljao, uzeo klupu i bacio je tamo na njega (a stvarno sam se osjećao kao da bih to trebao učiniti), okrenuo sam glavu, protegnuo se na stolici i zijevnuo. Ne želim pričati o tim sranjima, posebno ne s nekom budalom koja se zove Alessandro. Nek se goni.
„Ideš s nama jest', Rocky?“ dobacio je Krletu.
„Alessandro, seljačino!“ poskočila je Irena Ribac i pritom zatresla svojim ogromnim sisama. Zaista se zaštitnički odnosila prema Krletu. Vjerojatno ga želi za sebe, stalno skače oko njega. Ne znam zašto ovaj ništa ne poduzima oko toga; opet, Zrinko Krlić oduvijek je bio pomalo čudan.
„Mrm kd mame“ jedva razgovijetno je promumljao ne gledajući Talijana i Ralicu te je posegnuo za ruksakom. Tada je i zvonilo i svi su se brže-bolje ustali te krenuli prema izlazu iz zagušljive učionice biologije. U isti mah sam osjetio odvratni miris ustajale paštete: Brnić se očito ustao. Doduše, to nisam vidio jer sam se bavio ružnom crnom zunzarom koja je trenutno letjela oko komada krafne koju je neki mudrijaš bacio na pod. Taj me ljupki prizor podsjetio na scenu kada je neki debil s kojim sam u osnovnoj školi išao u razred, svi su ga zvali Špranja, za deset kuna pojeo istu takvu masnu krafnu s pekmezom koju je prije toga izvukao iz koša za smeće. Njemu ništa nije bilo, ali njegovu je curu par dana kasnije napao žestoki proljev. Tako je nastala urbana legenda o tome kako je ta ženska dobila „Bolest masne krafne“.
Pitajući se bi li sada taj kretenko pojeo i ovu krafnu, zurio sam ljudima u tenisice dok su izlazili van. Siva, ne tako jeftina najkica broj četrdeset i četiri s crnom ogrebotinom na njoj je zamalo ugazila u tu krofnu, a pripadala je, zajedno sa stopalom, zglobom i ostatkom noge, Vedranu Medaru zvanom Felga. Mogu se kladiti da je gledao u moje dosadne oči kestenjaste boje, ali ja mu nisam uzvratio. Od one jebene večeri u vikendici nisam ni mahom pogledao tu njegovu blijedu, ispijenu facu, a kamoli razgovarao s njim. Pička jedna obična.
Ja sam, odmah nakon zaglušne zvonjave, kao i obično, čekao da se cijela ta gomila prištavih i nabrijanih tinejdžera progura na hodnik pun sivila te odlaskom zaustavi stampedo kojega je pokrenula. Tako sam radio svakoga jutra u devet i pet ili malo kasnije, ako bi tog dana dežurni učenik bio previše zaokupljen čavrljanjem na Messengeru s ostalim prijateljima koji u tim trenucima nisu pratili nastavu. Radio sam to iz čistog razloga jer nisam volio gužve, a i uvijek preferiram izbjeći neke osobe koje smatram napornima ili glupima, poput Talijana ili maloprije onog izdajice.
Nakon što sam ostao potpuno sam, izletio sam iz zaudarajuće i nezdrave učionice – u školi su sve bile takve, bar sam imao takav osjećaj, kao da milijarde bakterija gmižu po njihovim podovima i zidovima – i pritom shvatio da je Ariela Fišer zaboravila kožnu jaknu čudne, tamnoljubičaste boje prilikom izlaska na hodnik.
Nekakva moralna dužnost bi bila uzeti tu jeftinu jaknu koju je nosilo bar još nekoliko djevojaka u školi (jer svatko tko u ovoj zabiti nosi nešto što je po današnjim standardima oku ugodno ili kako bi neki rekli, trendy, vrlo brzo počne nailaziti na druge jedinke ljudske vrste koje nose takav isti odjevni predmet), ali ja sam, po tko zna koji put u životu, odlučio biti seronja i ostaviti ju tamo na vješalici, usamljenu i izgubljenu, sve dok je ne ugrabi spremačica i odnese na groblje izgubljenih stvari (tavan).
Uostalom, zašto bih vratio jaknu toj ženskoj? Ne znači mi ama baš ništa u životu, a nikada me nije pretjerano zanimala. Čudna cura iz zadnje klupe do prozora, koja je uvijek sjedila sama i imala slušalice u ušima iz kojih su treštali Arctic Monkeysi ili neki drugi, da se poslužim anglizmom, wannabe alternativni bendovi koje wannabe alternativne klinke slušaju. I ona je bila jedna od njih, naravno. I svi su je, k tome, zvali Detardžent, zbog njenog nesvakidašnjeg imena. Čak sam i ja nekad smatrao taj nadimak ružnim, ono, nije cura kriva što su joj starci voljeli Malu Sirenu ili šta ja znam, ali sam naposlijetku ipak i ja počeo pamtiti Arielu kao - Detardžent. Njoj nije pretjerano smetalo, činilo mi se kao da se navikla na status izopćenika ili kako se to već zove.
Izlazeći iz škole skinuo sam torbu i izvadio debeli, smrdljivi sendvič iz obližnje pekare. Aroma friškog parizera se proširila u radijusu od barem 15 metara ostavljajući užasne posljedice na sve prisutne. Ja sam se već navikao na takve stvari – za bojne otrove takvog tipa mi odavno nije trebala gas-maska. Lijenim korakom sam prošetao do parka udaljenog stotinjak metara od mjesta gdje su obično žderali kul klinci i sjeo za drveni stol na kojem su za toplih dana penzići kartali belu. To mi je oduvijek bilo najdraže mjesto za klopu jer me ondje nitko nije mogao vidjeti zbog gusto obraslog grmlja gotovo okolo cijelog stola. Osjećao sam se kao da sam u svom vlastitom vrtu. Sada je, doduše, bilo dosta mrzlo i na tren sam pomislio kako bi se moje dlakavo muško dupe moglo pretvoriti u snjegovića i pokupiti upalu mjehura ili ne daj bože hemoroide dok sjedim na toj klupi na koju se vrlo lako mogu i našpranjiti s laktovima na stolu, držeći sendvič. On me nekada znao podsjetiti na Brnića – i taj je bio debeo i smrdljiv, iako sumnjam da je jestiv. Nikada nisam prakticirao kanibalizam, pa ne bih znao odgovor na to pitanje.
Taman kad sam bio spreman zagristi u tu delicioznu simbiozu salame, majoneze i sira, bijah prekinut u svom naumu.
„E“ ispustila je glas nepoznata ženska odjevena u crno i sjela nasuprot mene. Izgleda da je i nju bolio kurac za hemoroide. Istog trena mi je pala na pamet misao kako se likuša pojavila niotkuda – kao da je iskočila iz nekog obližnjeg grma ili tako nešto. Ono, k'o prokleti duh.
Buljio sam u nju bez riječi. Na sendvič sam zaboravio.
„Jel' voliš zabavu?“ upitala me lijenim glasom, kao da je napucana nečime. Nisam mogao ne primijetiti golemu rozu žvakaću koju je natezala u svojim ustima i to poprilično glasno.
Na trenutak sam se zamislio.
„Ovaj... Šta?“ trgnuh se i zavrtih glavom.
„Pitala sam te jel' voliš zabavu“ ponovi ženska u crnom k'o da nema želje za životom. Prstom i pogledom je ganjala pauka koji je đipao po hladnom stolu.
„Zadnji put kad sam se zabavljao zaradio sam ovo“ rekao sam osorno i kažiprstom pokazao na ružnu zašivenu ranu malo iznad desne obrve. Ženska jedva da je pogledala u mene – odmah se vratila pauku koji je sada već bio na rubu stola. Rekao bih da je bila negdje mojih godina, možda malo starija.
„Tako da ne, ne volim zabavu“ dovršio sam i napokon se posvetio žderanju sendviča, gledajući u likušu cijelo vrijeme. Ona je šutjela. Nosila je crnu kožnu jaknu, ispod je imala majicu iste boje, a nosila je i takve traperice. Darkeri još uvijek postoje u ovom gradu?
„Ne takvu zabavu“ odgovorila je nakon oko trideset sekundi mog mljackanja. Pauk je u međuvremenu utekao. Lecnuo sam se, ni sam ne znam zašto. Možda zato što mi je cijela situacija izgledala pomalo bizarno.
„Nego?“ glupo sam upitao.
Opet muk. Tko je ova uopće? Zgodna je, to svakako, ali u zadnje vrijeme me totalno nije briga za žene, kao da sam postao aseksualan od onog prekida s Ninom. A ova u crnom mi već polako ide na živce.
„Taj sendvič smrdi“ rekla je nakon još trideset sekundi mog mljackanja. Već sam bio pojeo dvije trećine te užine opojna mirisa. I ženska mi je totalno dopizdila. Valjda je to novi rekord.
„Tko si ti?“ promrmljao sam iznervirano. Očekujem konkretan jebeni odgovor, ime i prezime. U suprotnom ću pojesti nju umjesto te smrdljive stvari koju držim u rukama i zaozbiljno postati kanibal.
„Dođi danas u deset navečer u šupu u babinoj bašči. Samo ti, nitko drugi.“ ispalila je kao iz topa i pogledala me ravno u oči. Ponovno sam osjetio nekakvu nelagodu. Konkretan odgovor nisam dobio, ali je neću pojesti. Previše me strah. Babina bašča? Kako, u pičku materinu, zna za babinu bašču?
„M-mislim da si me zamijenila za nekog drugog“ zbunjeno sam promucao i opet zaboravio na sendvič.
Ženska se nagnula prema meni i skupila oči.
„Nikako. Ti si Ivan Ruler. Svi te zovu Johnny. Rođen si ovdje, 10. studenog 1997. Stari ti je knjigovođa, stara dobila otkaz u tvornici. Živiš s njima. Imaš starijeg brata koji živi u metropoli. Nezaposlena je ljenčina.“ Sve je izgovorila brzorečicom, kao da je naučila te podatke napamet.
Jebote. Sad me strah. Vrućina. Hladan znoj. Jebote.
„T-tko ti je ovo rekao? Jel' me zajebavaš?“ upitao sam i to nervoznim, poluljutitim glasom. Fakat mi nije bilo svejedno.
Nema odgovora.
„Poznaješ mi roditelje? Buraza?“
Opet ništa.
Likuša je izvadila tabakeru, turnula frkanac u usta i zapalila ga.
„Babina bašča. Deset navečer, danas.“ Ponovila je i izvila usne u smiješak, kao da me izaziva. Zatim mi je puhnula dim u facu, ustala, obrisala dupe i krenula u smjeru suprotnom od škole.
Okrenuo sam se prema njoj i već sam zaustio da ju upitam za ime, ali sam se predomislio i zarotirao natrag prema stolu kada sam skužio da mi ništa neće odgovoriti ako već nije to učinila prvi put. Pritom sam shvatio da mi je ono malo sendviča što je ostalo u međuvremenu ispalo iz ruku (valjda sam se previše usrao kako bih to skužio) te završilo u mom krilu. Super, sad imam majonezu i parizer po cijelom gornjem dijelu hlača.
Da mi je bar sad to glavni problem, ukurac. Nakon još pola minute bespomoćnog sjedenja na klupi i piljenja u praznu točku, nespretno sam krenuo prema školi, od nervoze zapalio cigaru i pritom si spalio palac. Još sam se jednom okrenuo prema smjeru u kojemu je otišla ženska u crnom – nisam siguran jesam li se nadao da ću ju ugledati ili da je neću ugledati – i stao razmišljati. O čemu je tu, kvragu, riječ? Tko je ta cura? Neki poremećeni voajer ili samo dio neslane šale koju je priredio neki klaun iz razreda? Mislim, danas je bar lako saznati podatke o nekome, postoji internet, fejsovi, twitteri, instagrami i slična sranja. Iako imam samo ovo prvo, moguće je saznati nešto o meni ako osoba zna gdje treba tražiti. Ili je nešto treće u pitanju? I zašto babina bašča? Nitko ne zna za nju, to jest, nitko ne ju drugi nije tako zvao. Barem ja mislim da nije. Što me tamo očekuje? Zašto se uopće plašim? Imam li psihički poremećaj? Ne, ne, ne... Sasvim je opravdano. Nešto ima u toj ženskoj i Johnny, jebote, ti to znaš. Uf. Koji mi je kurac? Trebam se smiriti. Da, trebam popušiti cigaru, ugasiti čik, ući u tu jebenu školu, dosađivati se još pet sati kao svaka normalna osoba, možda dobiti i kakvu kuljetinu te otići doma i popiti kavu. Da, to je sve što mi sada treba...
„Bk, Jhny“ začuo sam iza sebe. Nisam se ni trebao okretati da skužim tko je.
„Bok, Krle“ pozdravio sam ga i kiselo se nasmiješio.
„Kji je to krac?“ namrštio se koliko je mogao i uperio prstom u moje zasrane traperice.
„U, jebote“ trgnuo sam se i brže-bolje stao brisati to govno rukavom od hoodieja. „Zasro sam se dok sam jeo“
„Srnje burz“ promrmlja Krle i počeša se po glavi.
„Bio si kod mame, ha?“ upitah ga. Unaprijed sam znao odgovor, ali svejedno.
„D“ kratko odgovori Krle. „Sv je jš jadna zbg tg šta se dsilo. Ja joj stlno gvrim da doktr kže d će bt bolje al bš ne dpirem d nje.“
Razumio sam većinu toga što je rekao, ali nije mi bilo lako slušati. Kada čovjeka netko tako isprebija da poslije toga jedva može govoriti, svašta vam prođe kroz glavu. A Krle je bio stvarno izubijan, do te mjere da se cijela škola pitala kako to da ga uopće puštaju na nastavu kada izgleda kao da je naljutio King Konga glavom i bradom. Nevjerojatno što idioti i debili mogu učiniti nekome.
„To... To je normalno, stari“ odgovorio sam mu, ne baš uvjerljivim tonom. Nikako da mi iz glave izađe ona luđakinja.
„D“ potvrdi on. „Ngo št je s tbom? Bljd si ko krpa“
Svu moju potresenost Krle je sažeo upravo tom rečenicom. Da, bio sam blijed ko kreč i, da još dodam, posran k'o glista. Razlog je možda i smiješan, ali... Paranoična sam osoba, koliko god se pravim ne znam kakvim. Neki bi kitovi bili oduševljeni činjenicom što im je prišla zgodna treba koja pritom zna sve o njima i zove ih na sastanak, ali ne ja. Imao sam neki osjećaj od samog početka da nešto nije u redu. Da je nešto... Drukčije.
Pogledao sam Krleta ravno u oči koje su bile poluzatvorene od masnica. Da mu kažem? U njega se bar mogu pouzdati.
„Ma...“ krenem. I stanem.
„Nikako da prestanem misliti o toj večeri. Gadno smo prošli“ procijedio sam naposlijetku. Kakvo sam đubre, na što se izvlačim. Idiot. Glupi imbecil.
„I mslio sm d je to“ reče Krle i kanda se nasmije, što mi se činilo čudnim do bola. Ja se silom osmjehnem i pogledam u pod, gaseći čik petom.
„Btno je d je sd sv ok.“ zaključio je, a ja sam tiho odgovorio „Da.“ I zaista, sve se činilo u redu – osim, naravno, višestrukih ozlijeda, razbijene vikendice na brdu, THC-a kojega su mi našli u krvi i svih trauma koje sve žrtve trpe, nije bilo drugih problema. Idioti su bili u pritvoru i čekali su suđenje, iako svi znamo da neće provesti ni jedan dan iza rešetaka nakon završetka procesa. Barem ne nabildana braća, jer je njihov stari cijenjeni poduzetnik, bivši gastarbajter i jedan od istaknutijih članova vladajuće stranke u gradu. Kreten. Nek' mi popuši masni kurac. Sad je od hladnoće bio nalik na grašak, ali svejedno, nek' mi ga pocucla. I da, sve u svemu, svima je srce nekako bilo na mjestu, koliko je to bilo moguće – čak i meni, kojega će policija ukebati ako me opet uhvate s travom, ali stvar se smirila. Ja sam se smirio. I bio sam miran. Bar do prije nekoliko minuta. |
Z12 je sada Golub, ali sajt je ostao isti:
http://superheroji.com.hr/ - Najnovije iz svijeta superheroja
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 28/10/2015 : 12:30:53
|
Nije loše.
Pisano od strane tinejdžera za tinejdžere.
Znači kad se uzmu u obzir godine pisca i ciljana publika, odnosno kako bi ona mogla reagirati na tekst - vrlo dobro.
P.S. Mali savjet - razradi malo više epilog tučnjave na viksi. Ima tu još dosta potencijala. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Pretenciozna tinejdžerska drama
