quote:

---

Originally posted by Deers

Ne znam da li ovo spada u ovaj topic jer je debelo nakon 437 i povratka na staro.



Dylan Dog #444-445: Morte in sedici noni / Xenon!
Recchioni / Roi

Da li ste ikad bili pred neko slikom, crtežom, zgradom a da vas je toliko dojmilo da vam se činilo da više niste na istom mjestu? Toliko ste bili osupnuti da ste izgubili pojam okoline, vremena i sebe? Probudilo je osjećaje u vama koje niste znali da ih imate i da mogu biti takvog intenziteta? Takvu jednu sliku imaju Lucille i njezin partner u Londonu i baš njih smatra odgovorne Dylanova najnovija klijentica Mina da su krivi za nestanak njezinog muža.
Cijeli prvi broj i do polovice drugoga naglasak je na umetnosti i na emocije koje jedna umjetnost može izazivati u nama. Kako one dobre, tako i, kad je ovakav strip u pitanju, one mračne. kasnije se u nekakvom sf tripo sve izokrene na emocije a manje na umjetnost. Što malo smeta ali ne znači da nema i dalje umjetnosti. za to je zadužen Roi. Koji je ovo iscrtao za sve pare. Sa sivim tonovima i finim prijelazima, njegove uobičajeno papirnate figure, dobivaju tri dimenzije. I njegovi košmari također.
Strip, iako u dva broja nije predugačak. krivo za to je i to su sve stranice sa po tri vodoravna kadra. Od tuda i ime prve epizode: Smrt u 16:9 (možda bi bilo najbolje prevesti sasvim drukčije, kao npr. Uokvirena smrt, ili nešto treće). To je potaknulo Roia da ne zabušava nego da pošteno iscrta svaki kadar. Dobro, koristio je i dosta prečaca, crnila kao i po scenariju jednog kadra razbijenog na tri. Crtež, kao i priča pun je nesuptilnih referenci, od Dracule do Gigera i Moebiusa. Mada ne smetaju u ovakvom okruženju.

Sam strip, osim vizualno i time što je nešto dosta eksplicitnija erotika pomiješana sa malo eksplicitnijim horror i nije osobno iznenadio. Dapače, kraj, iako dobar, zapravo ne daje ništa novo, čak je i reciklaža, odnosno varijacija na temu Dylana kao osobe.

---