| Author |
 Topic  |
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
 Posted - 12/07/2020 : 00:08:40
|
D Aphelium je noviji jednočlani projekt bend iz Švedske, pokrenuo ga je 2016. godine Daniel Seestrand koji je ranije bio samo u nekoliko manje poznatih bendova death/thrash usmjerenja.
Bez obzira na svoje kratko djelovanje može se reći da je D Aphelium relativno aktivan na black metal sceni i do sada uspio napraviti neka zapažena izdanja, od čega posebnu pozornost treba obratiti na full length albume.
Nakon kratkog demo izdanja Predestinerad dusör izašlo ubrzo nakon osnivanja, Seestrand je na samu Novu godinu 2017. objavio svoj prvi studijski album pod imenom Sprungen ur lust.
Materijal je u cijelosti napravljen na švedskom jeziku i samim time malo je vjerojatno da ozbiljniji poznavatelj ove muzike već nakon prvog slušanja neće prepoznati o kakvom albumu se ovdje radi.
Sprungen ur lust je očigledna posveta skandinavskom black metalu druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća, čak i produkcijski to zvuči kao da je snimano u ona stara vremena.
Sve to zvuči dosta poznato kao da sam prije samo mjesec dana slušao upravo ovakav album, ali unatoč tome moram priznati da je na kraju užitak veći nego što sam uopće mogao pretpostavljati.
Kada su u pitanju izdanja ovakvog stilskog usmjerenja uglavnom je teško dobiti više od nekakvog zacrtanog standarda, ovdje je situacija ipak malo drugačija što je sasvim dovoljno za materijal koji će biti zapažen.
D Aphelium ne donosi ništa naročito inovativno, čak se i riffovi nakon nekog vremena učine kao da su puno puta ranije odsvirani, samo što način na koji je to napravljeno ostavlja barem malo respekta.
Seestrand je stari poznati zvuk upakirao s dobrom količinom zanimljivih ideja i dodao im dozu osvježenja, upravo toliko koliko je potrebno da na kraju ne možeš reći kako je bilo koga kopirao.
Kada bih baš tražio sitne zamjerke sigurno da bi ih pronašao i nakon kraće analize, samo što ovaj album nikako nije zaslužio da se one ističu, jer sve ono što je dobro napravljeno poništava ono eventualno slabije.
Vokal je jedan od najboljih mogućih za ovu vrstu muzike, njegova izvedba nije cijelo vrijeme identična, iako se najviše oslanja na klasičan screaming što i jest bio zaštitni znak bendova iz 90-ih godina.
Stvar Innan vår födelse malo odudara jer na nekoliko kraćih mjesta koristi clean vokal, ali to nije ona iritantna emo izvedba već ona puno prikladnija koja stvara mističnost unutar već prisutne atmosferičnosti.
Sprungen ur lust je vrlo dobar album i ugodno iznenađenje za mene kao slušatelja, Seestrand i njegov D Aphelium su položili ispit od prvog pokušaja i najavili da imaju što ponuditi u budućnosti.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
 |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 12/07/2020 : 01:10:54
|
Na proljeće 2019. godine D Aphelium je objavio svoj 2. po redu (valjda ne i posljednji) studijski album, koji je za nekoliko različitih labela izašao pod imenom Profetian om dygden och plikten.
S obzirom da mi se prethodnik dosta svidio naravno da od ovoga nisam očekivao ništa manje od toga, a na kraju moram konstatirati kako sam bio skroman u željama jer ovo nadmašuje i najoptimističnija očekivanja.
D Aphelium je sada definitivno pokazao da se radi o jednom od najboljih švedskih bendova nastalih u zadnjih 10-15 godina, mada je rano o tome govoriti nakon samo 4 godine staža i 2 snimljena albuma.
Ako se kod Sprungen ur lust na silu mogao pronaći kakav manji nedostatak ovdje to nije moguće niti pod povećalom, Profetian om dygden och plikten je kategorija više u odnosu na svog prethodnika.
Detaljnijom analizom dolazi se do zaključka da Seestrand nije napravio nikakav veći zaokret u pogledu stilskog usmjerenja, samo ga je nadogradio još raznovrsnijim i kvalitetnijim idejama nego u ranijem slučaju.
Ovo je još uvijek onaj isti stari black metal kakav dobija pozornost od svakog fana takvog zvuka, napravljen onako iz duše bez ikakvih kočnica, opterećenja ili robovanja današnjim trendovima.
Profetian om dygden och plikten je zbog nešto bolje produkcije oštriji i siroviji nego Sprungen ur lust, a u isto vrijeme je agresivniji, mračniji, sumorniji i atmosferičniji od njega.
D Aphelium ništa ne prepušta slučaju i nudi samo ono najbolje od svakog navedenog sastojka, a njihova kombinacija je pravi pokazatelj kako jedan kvalitetan muzičar to može spojiti u izvrsnu cjelinu.
Iako je svih 6 pjesama rađeno gotovo po identičnoj šabloni nema ponavljanja ideja i bilo kakvih nepotrebnih trenutaka, sve je ovdje napravljeno s pravim razlogom i jedino tako može funkcionirati bez stvaranja gubitaka.
Nakon uvodnih introa pjesme uglavnom nastavljaju s agresivnijim i bržim dijelovima, da bi njihova snaga došla do samog vrhunca kada tu agresivnost zamijeni poplava mračne i sumorne atmosfere.
Refreni su fantastični i predstavljaju malu školu za muzičare kako ih na najbolji način koristiti, već dugo u njima nisam čuo takvu kombinaciju melodija i atmosfere izražene kroz osjetnu količinu boli.
Osim kod uvodnih introa synth se u pozadini pojavljuje upravo kod tih refrena, daje im sve one ranije navedene prednosti, a što je najvažnije, niti jednog trenutka ne stvara simfoničnost jer ona ovdje nije ni potrebna.
Cijeli album je kvalitetom ujednačen do maksimuma pa se ne moža pronaći niti jedan slabiji trenutak, zato nije lako izdvojiti ni najbolju stvar jer svaka ima svoje argumente zašto se nalazi u ovakvom okruženju.
Ipak moram navesti Oändliga cykler jer je možda najbolji primjer prisutnosti većine sastojaka; najprije tmurni intro s pogrebnim zvonom, zatim agresivni gitaristički napad sve do bolno atmosferičnog refrena.
Profetian om dygden och plikten svakako ide u kategoriju odličnih albuma, ne vjerujem da ga je moguće nadmašiti u budućnosti, ali možda me D Aphelium još jednom iznenadi barem nekim približno kvalitetnim ostvarenjem.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 14/07/2020 : 00:49:35
|
Arfsynd je jednočlani projekt bend iz Švedske kojeg je 2009. godine osnovao Erik Gärdefors umjetničkog imena Perditor, po dostupnim informacijama bend je trenutno na čekanju i ne vodi se kao aktivan.
Arfsynd je svoje najaktivnije razdoblje imao u početne 4 godine postojanja kada su izašla oba njegova studijska albuma, dok je u zadnje vrijeme bio prisutan samo na jednom split izdanju s još nekoliko drugih bendova.
Ubrzo nakon pokretanja ovog projekta Perditor je u svom vlastitom studiju snimio materijal za album prvijenac, koji je sredinom 2010. godine izašao za Daemon Worship Productions također pod imenom Arfsynd.
Ovaj album sadrži 6 pjesama i u cijelosti je napravljen na švedskom jeziku, što je možda i jedini pokazatelj odakle potječe, jer sami zvuk nije baš previše karakterističan za većinu radova sa švedske scene.
Arfsynd više vuče na orthodox pristup black metalu, a takva muzika uglavnom zahtijeva barem malo vremena kako bi slušatelj mogao procijeniti da li i koliko odgovara njegovom osobnom ukusu.
Da sam ga ocjenjivao nakon početna 2-3 slušanja ne bih imao dobrih riječi za njega jer mi je djelovao prilično dosadno, ali strpljenje često zna biti od presudnog značaja u ovako nategnutim situacijama.
U muzici postoji mala doza sirovosti, tek toliko koliko je potrebno da ne zvuči kao hrpa drugih radova s modernijom produkcijom, iako sveukupno ovo nema većih sličnosti s izdanjima iz prošlog stoljeća.
Zanimljivo da se muzika u potpunosti oslanja na zvuk gitara koje stvaraju vrlo jaku bazu, barem kada je u pitanju njihova kvantiteta, Arfsynd ovdje uopće ne koristi synth niti ima potrebu za ikakvim uvodima i introima.
Tempo varira skoro cijelo vrijeme i teško je pronaći ujednačenost kroz neki duži period, najviše se zadržava u srednjem i sporijem rasponu iako se može pronaći i nekoliko bržih dionica.
Inače mi sporiji tempo ne predstavlja nešto idealno u black metalu ako baš nije u pitanju čisti atmospheric, ali ovdje su baš najsporije stvari kao uvodna Lifvets usurpator i završna Själamassans ändalykt najbolje.
Vokal je slabija stavka od instrumentalnog dijela jer mi djeluje psihotično kao da je rađen za depressive stil, a ovdje sama muzika ipak ne nudi dovoljno takvih elemenata da bi stvorila usklađenost s njime.
Uz to je njegova izvedba jednoličnija nego što mi trenutno odgovara jer stvara osjećaj uspavanosti, a nekoliko kraćih clean dijelova svejedno nije moglo pomoći da taj osjećaj u potpunosti nestane.
Arfsynd je album samo za one koji imaju dovoljno strpljenja da mu pruže pravu šansu, bez obzira na neke nedostatke u vokalnoj izvedbi mislim da se na kraju isplatilo dati mu punu podršku.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 16/07/2020 : 08:39:40
|
Projekat Death To All, kojeg (trenutno) cine Steve DiGiorgio (bas), Bobby Koelble (gitara), Max Phelps (gitara i vokal) te Gene Hoglan (bubnjevi), je objavio karantensku snimku pjesme Overactive Imagination (Death).
Britanski psihedelicni stonerski rockeri 1968 izdali su vinilnu 12" plocu "1968/Fortuna Havana" u izdanju No Profit Recordings u ogranicenom izdanju krajem proslog mjeseca, koja sadrzi njihove prethodne EP-ove 1968 (2016) i Fortuna Havana (2017).
Pod utjecajem Black Sabbath-a, Blue Cheer-a i Mountain-a, oni stvaraju nostalgicni vintage zvuk za moderno vrijeme i uz pomoc potpuno zamotane glasnoce osiguravaju slusateljima da im usi zvone danima koji dolaze.
https://noprofitrecordings.bandcamp.com/album/1968-fortuna-havana
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 16/07/2020 : 17:23:51
|
U razdoblju između 2010.-2012. godine u Liesmia studiju Arfsynd je snimio materijal za svoj 2. full length album, koji je na proljeće 2013. objavljen pod imenom Hesychia.
Iako je kasnije sudjelovao na splitu Ekstrophë, ovaj album se ipak može nazvati posljednjim službenim izdanjem benda, jer na spomenutom splitu Arfsynd ima samo jednu stvar.
Već prije samog početka slušanja vidljivo je kako Hesychia donosi jednu promjenu više kozmetičke prirode, za razliku od svog prethodnika tekstovi su gotovo kompletno na engleskom jeziku.
Lagano odstupanje od tog pravila predstavlja jedino posljednja stvar The Fiery Spirit gdje je polovica na latinskom, švedski je potpuno izbjegnut što je malo čudno kada se sjetim kakav je bio Arfsynd.
Kada je u pitanju zvuk promjene nisu toliko izražene, ali svejedno ovo djeluje za nijansu sirovije i bliže klasičnijem i starijem black metalu s kakvim se prosječni fanovi češće susreću.
Sada muzika više ne zahtijeva dužu vremensku pripremu za slušatelja kao što je bio slučaj s prošlim albumom, moguće je već nakon početna 2 slušanja izvući određene zaključke i stvoriti barem okvirnu sliku.
Vjerujem da je to zbog toga što Hesychia stvara više harmoničan ugođaj pa se prilagodba na takvo stanje odvija po jednostavnijem i bržem procesu, mada se opet ne može reći da muzika sama od sebe ulazi u uho.
Bass je nešto izraženiji nego ranije, ali nikako nije dominantan instrument u ovakvoj cjelini, više se radi o tome da kao pozadinski element stvara nekakav osjećaj težine u zvuku.
Sveukupno gledajući tempo jest brži nego na prethodnom albumu, a nema niti jedne stvari koja se u cijelosti bazira na sporijem tempu kao što je bio slučaj kod trećine materijala na Arfsynd.
Vokal mi niti ovdje ne predstavlja nešto s čime bih bio impresioniran do neke ozbiljnije mjere, ali mi je ipak bolje sjeo jer je sada ponudio raznovrsnost za razliku od prijašnje monotonije.
Njegova izvedba zna varirati, barem kada su u pitanju usporedbe između pojedinih pjesama, što se najviše primjećuje kod Freedom Through Obedience gdje vokal zvuči hladnije nego kod ostatka materijala.
Već spominjani dio teksta na latinskom jeziku kod The Fiery Spirit je odrađen u clean izvedbi, što nije idealno, ali se mora priznati da svojim sumornim ugođajem najviše odgovara upravo za tu stvar.
Hesychia je lagani pomak naprijed u odnosu na prethodnika, u instrumentalnom dijelu vjerojatno nije kvalitetniji, dok kao cjelina sasvim sigurno zvuči zrelije onoliko koliko je to moguće za bend kao što je Arfsynd.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 20/07/2020 : 23:35:31
|
Orcivus je dvočlani bend iz Švedske, pod tim imenom postoji od 2007. godine jer se prvih godinu dana zvao Haemophilia, ali u tom razdoblju nije objavio ništa osim jednog kratkog demo izdanja.
Jedan od dva člana benda je i Erik Gärdefors Perditor, koji je koju godinu kasnije osnovao Arfsynd, samo što ovdje ima nešto manju ulogu jer je mjesto vokala prepustio kolegi Mortiferu.
Orcivus je oba svoja studijska albuma objavio u početne 3 godine postojanja, dok se u zadnje vrijeme može izdvojiti samo teško dostupni prošlogodišnji split napravljen u paketu s bendom Flagellant.
S novim imenom Orcivus se odmah bacio na posao i u Necromorbus studiju snimio materijal za svoj album prvijenac, koji je početkom 2008. godine izašao za Next Horizon Records pod imenom Consummatum Est.
S obzirom na istog člana normalno je da Orcivus i Arfsynd imaju određene sličnosti u zvuku, barem kada se napravi usporedba s ovim albumom, mada svaki od tih bendova ima svoj pečat zbog čega ih je teško zamijeniti.
Consummatum Est na neki način donosi profinjeniju verziju black metala od onoga što Perditor radi u solo projektu Arfsynd, ali to općenito ne predstavlja nikakvu negativnu stavku za ovakvu muziku.
Ne radi se o tome da je ovdje išta ušminkano ili modernizirano u većoj mjeri, već je u pitanju progresivniji pristup black metalu, a u ovom slučaju se može reći kako je čak i ozbiljniji.
Inače, nikad nisam bio fan progresivnosti u metal muzici jer mi je uglavnom prerazvučena i dosadna, ali ovdje je ubačena samo mala doza kao dodatni začin i zato pjesme nemaju napornih dijelova.
Od poznatijih bendova spominje se Watain kao nekakva usporedba s Orcivusom, s obzirom da njega nisam slušao već dosta godina ne mogu reći koliko se tu nalazi stvarnih sličnosti.
Samo sam kod pjesme Unholy Canon primjetio od ranije poznati riff, pa se tako slobodno može reći kako Consummatum Est posjeduje inovativnost barem u određenoj mjeri.
Tempo je brži nego što ga u prosjeku ima Arfsynd u svojoj muzici, iako ovdje sasvim sigurno brzina nije element koji dominira, niti će slušatelj u njoj pronaći glavnu prednost.
Vokal je bolji nego kod Arfsynda jer Perditor nije morao sudjelovati u tom dijelu posla, Mortifer se pokazao kao praktičnije rješenje jer njegova izvedba više odgovara za ovakav black stil.
Consummatum Est je zanimljiv album jer nudi mogućnost otkrivanja detalja i nakon većeg broja slušanja, ali nisam siguran da će išta od ovoga ostati u sjećanju nakon nekoliko mjeseci.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
Edited by - DODSFERD on 21/07/2020 02:29:54 |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 21/07/2020 : 01:22:17
|
Sredinom 2009. godine Orcivus je u vlastitoj produkciji snimio materijal za svoj 2. studijski album, koji je u prvoj trećini 2010. objavljen pod imenom Est Deus in Nobis.
Bez obzira što je Orcivus opet upotrijebio latinski naziv za svoj album, on također kao i prethodnik Consummatum Est u tekstovima nema gotovo nikakvih dijelova na tom jeziku.
Posebna zanimljivost veže se za cover art albuma preuzet od motiva Albertusa Pictora, švedskog slikara koji je živio u drugoj polovici 15. i na samom početku 16. stoljeća.
Est Deus in Nobis predstavlja lagani odmak od prijašnjeg zvuka benda, ovdje više nema niti one minimalne doze progresivnih elemenata, već se muzika više okreće prema klasičnijem black usmjerenju.
Zbog toga se u muzici osjeti atmosferičniji ugođaj kakav ranije nije mogao isplivati na površinu, naravno da ta količina nije kao kod tipičnog atmospheric stila jer takvo nešto nije ni bila namjera napraviti.
Ono što mi se ovdje najviše svidjelo je način na koji je odsvirana ritam gitara, ona u sebi krije zlokobnu težinu i svojom tupom oštricom prolazi kroz uši slušatelja s namjerom da to često ponavlja.
Nisam se susretao s puno bendova i albuma koji koriste sličan teški zvuk, trenutno mi na pamet pada Hornin album Musta kaipuu, samo što ovdje nema takve sirovosti i vokal je bitno drugačiji.
Est Deus in Nobis nije u istom košu sa Consummatum Est po pitanju (ne)poznatih riffova, sada ih ima dosta više za koje sam siguran kako sam ih ranije čuo kod drugih bendova.
Međutim, to je sasvim normalno jer se radi o stilskom usmjerenju s kakvim se većina black fanova puno češće susreće, ali to ne predstavlja veći problem kada muzika zadovoljava barem najosnovnije standarde.
Posljednja stvar Salve Satanas malo odudara od ostatka jer se potpuno oslanja na atmosferu, iako ima uvodni dio kakvog sam čuo već 100 puta ne mogu reći da mi to smeta u ovakvoj cjelini.
Mortiferov vokal ipak nema onu snagu koja je bila prisutna na Consummatum Est, nekako je umirio izvedbu i ide više na stvaranje hladnijeg ugođaja nego što se odlučuje za puštanje vriskova.
Unatoč tome Est Deus in Nobis je meni osobno za nijansu bolje sjeo nego prethodni album, u ovom slučaju instrumentalni dijelovi imaju veći značaj i nameću se kao glavni argument za donošenje prevage.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37314 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 27/07/2020 : 22:27:24
|
Grift je jednočlani projekt bend iz Švedske kojeg je 2011. godine pokrenuo Erik Gärdefors, osnivač Arfsynda i Orcivusa, samo s tom razlikom što ovdje Erik uopće ne koristi pseudonim Perditor.
U dosadašnjoj karijeri Grift je objavio solidan broj raznoraznih izdanja, a prvo od njih je izašlo za Nordvis Produktion u prvoj trećini 2013. godine kao EP pod imenom Fyra elegier.
Ovaj EP sadrži 4 stvari u ukupnom trajanju od 24 minute, a Gärdefors se na njemu u potpunosti odlučio koristiti jedino švedski jezik, što je nastavio i na svojim preostalim izdanjima.
U muzičkom smislu Fyra elegier ima vrlo malo sličnosti s preostala 2 black metal benda Erika Gärdeforsa, a najbliži je Orcivus albumu Est Deus in Nobis upravo zbog tog atmospheric dodira.
Grift se ovdje više primaknuo atmospheric black metalu nego Orcivus na Est Deus in Nobis, iako to još uvijek ne može ići u najklasičnije primjere tog usmjerenja zbog utjecaja nekih drugih pravaca.
Početak uvodne Dödens dåd sadrži vrlo izražene folk elemente, već sam se bio uplašio da će toga biti više tijekom cijelog izdanja, ali kasnije se ipak nije ponavljalo niti u najmanjem obliku.
Najizraženija atmosferičnost je prisutna u samim završnicama kod Förtappelsens folk i Den fångne, unatoč tome te stvari su slabije od preostale dvije jer su uglavnom pune često viđenih rješenja.
Inače, cijelo vrijeme se nameće kako ovdje fali nekoliko pamtljivih trenutaka za iskakanje iznad ustaljene šablone, bez obzira što nije ništa pogrešno odsvirano opet tu nema dovoljno svježine da bi dojam postao jači.
Za razliku od ostalih Grift izdanja Fyra elegier u sebi nema laganijih dijelova i iznenadnih promjena, zbog toga muzika djeluje monotonije i slušatelj se vrlo brzo zasiti jer nema puno toga za otkriti.
Tempo varira između umjerenog i sporijeg, mislim da niti jednog trenutka ne prelazi u nešto osjetno brže, čime je još više izražena nemogućnost postizanja bilo kakve raznovrsnosti u ovakvoj cjelini.
Recimo da je zadnja stvar Bortgång donekle uspjela u naumu da donese nešto drugačije, iako je najsporija od sviju barem sadrži dozu melankolije i pripovijedački vokal koji se dobro uklopio u takvo okruženje.
Ako ne očekuješ previše od njega Fyra elegier može biti solidno izdanje za povremeno slušanje, ali ga svejedno ne bih preporučio ozbiljnijim black fanovima, čak ni onima kojima je atmospheric duboko u krvi.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 27/07/2020 : 23:58:20
|
Nakon početnih radova na EP izdanju Fyra elegier Grift je objavio i svoj studijski album prvijenac, koji je u posljednjoj trećini 2015. godine izašao pod imenom Syner.
Promjene su vidljive gotovo u svim prisutnima segmentima, a najvažnija od svega jest činjenica da je ovo osjetno ozbiljnije i kvalitetnije izdanje, kao da ga je radio neki drugi bend.
Mada ni EP nije bio loš u produkcijskom smislu sada je taj detalj doveden na barem jednu razinu više, kvaliteta zvuka potpuno odgovara zahtjevima kakve ova muzika nameće u današnje vrijeme.
Međutim, sama produkcija ne znači ništa ako nije praćena dobrim i zanimljivim idejama, a ovdje toga uopće ne nedostaje i slušatelj će dobiti 38 minuta kakve svaki fan atmospheric blacka zaslužuje.
Ovdje Grift više nema nikakvih sličnosti s ostalim bendovima Erika Gärdeforsa, Arfsyndom i Orcivusom, radi se o potpuno drugačijem black pristupu i nema nikakvog smisla praviti usporedbe između njih.
Syner je čistokrvni atmospheric black metal rađen po svim pravilima tog muzičkog usmjerenja, nema miješanja s nekim drugim stilovima i slušatelj će dobiti upravo ono što treba za iskazano povjerenje.
Istina da muzika obiluje dobrom dozom melankolije, ali svejedno ovo ne treba trpati u depressive unatoč velikoj povezanosti ta 2 stila, možda bi najtočniji opis bio atmospheric/melancholic black.
Za razliku od EP-ja ovdje svaka pjesma u sebi sadrži laganije dijelove i promjene tempa, tako da muzika dobiva na raznovrsnosti i spriječava da monotonija uskoči i uspava slušatelja.
Bez obzira što posjeduje i sporije trenutke Syner je sveukupno brži nego što je bio Fyra elegier, barem polovica prisutnih stvari se može pohvaliti s nekakvom brzom dionicom.
Atmosfera kao takva je na vrlo visokoj razini i bez ikakvih problema se nameće u prvi plan, iako gitara koja daje tu atmosferičnost ne narušava onu drugu koja je zadužena za sirovije zvukove.
Album ipak nije u cijelosti ujednačen jer negdje oko sredine dolazi Slutet hav sa svojim više intro postavkama i ne pretjerano zanimljivim, jednoličnim i pomalo neaktivnim vokalom.
Kada je u pitanju najbolja stvar tu nema dileme i moj glas ide za posljednju Eremiten Esaias, izvrsna atmosfera apokaliptičnih razmjera svojom snagom jednostavno probija dušu slušatelja.
Vokal Erika Gärdeforsa se ne razlikuje drastično od onoga što je koristio u bendu Arfsynd, ali za Grift je takva izvedba idealnija jer s povećanom dozom boli potpuno odgovara za ovakvu vrstu muzike.
Syner je u najmanju ruku vrlo dobar album i vidljiv napredak u odnosu na EP Fyra elegier, sasvim sigurno se može preporučiti svakom fanu atmospheric black metala, a možda i publici nešto drugačijeg ukusa.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 29/07/2020 : 01:10:49
|
Erik Gärdefors je u svom studiju snimio materijal za 2. full length album benda Grift, koji je u posljednjoj trećini 2017. godine objavljen pod imenom Arvet (u prijevodu ''Nasljeđe'').
S obzirom da je bilo navedeno kako Arvet nastavlja tamo gdje je stao Syner, logično je da su moja očekivanja bila visoka jer je prethodnik dobar primjer kako se radi ovakva muzika.
Međutim, svatko ima svoj način shvaćanja stvari i gleda ih drugačijim očima, pa sam se nakon detaljnije analize imao prilike uvjeriti kako ne treba previše obraćati pozornost na tuđe dojmove i preporuke.
Ovaj album se udaljio od zvuka svog prethodnika i nisam dobio baš ono što sam očekivao, a to je jedan od razloga zašto se Arvet ne može mjeriti sa Synerom bez obzira što posjeduje određene kvalitete.
Istina da je teško u muzičkom smislu doslovno ponoviti neki svoj prijašnji rad, niti se to smatra nešto posebno inovativno, ali kada imaš bend kao Grift, kojem određeni stil toliko leži, onda ti bude žao bilo kakvog zaokreta.
Osjeti se da ovdje fale atmosferične gitare koje su ranije bile toliko snažne da ih ništa drugo nije moglo zasjeniti, dok su sada prepustile mjesto nekim drugim i manje izraženim zvukovima.
Naravno da je atmosfera i dalje prisutna u osjetnim količinama, samo što više nije istaknuta kao glavni sastojak kroz instrumentalne dijelove, tako da je ovo više vuče na melancholic nego atmospheric.
Melankolija je preuzela primat i prisutna je u većoj mjeri nego ranije, što se najviše osjeti kod stvari Den stora tystnaden koja se bez problema može naći u rosteru bilo kojeg depressive benda.
Grift ne ide stalno u istom smjeru pa je usput ubacio malo i post-black elemenata izraženih kako kroz instrumentalni tako i kroz vokalni dio pjesme Glömskans järtecken.
Arvet ima još više laganijih dionica nego Syner, ne bih rekao da je to nedostatak jer se očitavaju kroz dobro odsvirane akustične gitare, uglavnom u početnim fazama pjesama.
Prva polovica albuma je bolja upravo zbog pojačane doze melankolije, druga polovica kao da ne može pogoditi pravi smjer za sebe, a sigurno ne pomaže ni dosadni pripovjedački intro Morgon på Strömsholm.
Iako ima svoje izvrsne trenutke vokal Gärdeforsa je sveukupno za nijansu slabiji nego na prošlom albumu, pokušava s više različitih izvedbi od čega mi se ni minimalna pagan doza na Utdöingsbygd uopće ne sviđa.
Arvet nije album za svakoga i zahtijeva posebno raspoloženje kako bi slušatelj mogao zaploviti njegovim dubinama, zaslužuje svoje mjesto u kolekciji mada je sigurno da će Syner biti puno češći izbor.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 31/07/2020 : 01:16:51
|
Ova godina je bila rezervirana za najnovije izdanje Erika Gärdeforsa i njegovog solo projekta Grift, na samom početku proljeća u ponudi se našao 3. studijski album benda izašao pod imenom Budet.
Kao što je slučaj s prethodnim albumima ovaj također sadrži 6 stvari i rađen je po vrlo sličnoj koncepcijskoj šabloni, jedino je minutažom nešto duži od njih i to uglavnom zbog 10-ominutne Väckelsebygd.
U muzičkom smislu razlike su više izražene, najviše zbog činjenice da je Budet najmekše Grift izdanje, a to je ono čime ne mogu biti u potpunosti zadovoljan, čak ni kada ispred sebe imaš muziku koja ne ovisi o žestini.
Bez obzira na takve postavke i saznanja da je trebalo neko vrijeme kako bih se priviknuo na njih, mora se priznati da Erik Gärdefors dobro zna svoj posao kada treba napraviti muziku koja obiluje melankolijom.
Budet je još jedna mala škola melancholic/atmospheric black metala i sasvim dobro funkcionira u takvim okvirima, a koliko će to uspješno pogoditi slušatelja ovisi o trenutku i osobnom ukusu svakog pojedinca.
Ja bih radije da je ovo napravljeno na malo tvrđi način, ali i ovako album posjeduje nekoliko izvanserijskih trenutaka zbog kojih bih ostao barem djelomično zakinut da ih nisam imao prilike čuti.
Ovdje je još više laganijih dionica nego ih je bilo na prethodniku Arvet, a one se očitavaju kroz pojačan rad akustičnih gitara i još nekih drugih instrumenata koji inače nisu standardni za black metal.
Međutim, to nije jedini razlog mekšeg zvuka jer su čak i električne gitare postale smirenije i prilagodile se sveukupnom stanju, pa se takozvani žešći dijelovi uglavnom oslanjaju na atmosferu bez agresivnijih napada.
Kada bih htio slikovito opisati Budet rekao bih da se radi o albumu gdje je važnije ono što će slušatelj osjetiti od onoga što će čuti, tj. uši se vjerojatno neće jače pobuniti sve dok duša dobija svoju dozu melankolije.
Koliko takav način razmišljanja ima pokriće pokazuje posljednja stvar Oraklet i Kullabo koja je nešto najtužnije što sam čuo u zadnjih godinu dana, nečemu takvome se teško oduprijeti i ignorirati kao da ne postoji ili nije od većeg značaja.
Naravno da u takvoj situaciji slušatelj brže i lakše zaboravi na određene nedostatke, pogotovo kada preferira upravo one sastojke zbog kojih je došlo do toga da postane popustljiviji nego u nekim drugim okolnostima.
Postalo je uobičajeno da Grift na svoja izdanja ubaci nešto što odudara od ostatka, takva stvar se uvijek nalazi na identičnom mjestu na albumu (zapis broj 4) kao što je sada Väckelsebygd sa svojom intro strukturom.
Vokal više ne prakticira nekoliko različitih izvedbi i sasvim sigurno je ujednačeniji nego što je bio na Arvet, zbog toga bih mu sada dao veću prednost u odnosu na starijeg člana Grift obitelji.
Budet poput svog prethodnika nije za prečesto slušanje i zahtijeva pažljivo doziranje kako ne bi ''sjeo'' u krivo vrijeme, ako zbog ničeg drugog onda zbog stvari Oraklet i Kullabo dobiva na većem značaju nego što ga posjeduje kao kolektiv.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 02/08/2020 : 01:43:09
|
Grifteskymfning dolazi iz Švedske i osnovan je 2007. godine, u pitanju je još jedan od mnogobrojnih bendova čovjeka umjetničkog imena Sir N. kojeg sam imao prilike slušati u bendovima Svartrit i Kaos Sacramentum.
Unatoč tome što je imao pauzu od skoro 9 godina Grifteskymfning je objavio 5 dugosvirajućih izdanja, ravnomjerno raspoređenih na početnu fazu karijere i zadnjih 6 mjeseci.
Prvo izdanje benda je bio demo jednostavnog naziva Demo 2008, iako je objavljen tek na jesen 2009. snimljen je godinu dana prije izlaska, pa se u tome krije rješenje misterije oko broja iz njegovog imena.
Bez upućenosti u njegovo ime slušatelj bi teško mogao pogoditi da se radi o demo izdanju, s dužinom od skoro 45 minuta i sasvim solidnom produkcijom zadovoljava standarde i pravih full length albuma.
Demo sadrži 5 stvari i svaka od njih je umjesto naziva označena rimskim brojem po svom redoslijedu, tek toliko da se na neki način razlikuju od ostalih i da se izbjegne onaj nepopularni izraz ''Untitled''.
To nije sve što se tiče neobičnosti jer je ovaj materijal u potpunosti instrumentalan, vokal nije prisutan niti u najmanjoj mjeri što je stvarno rijetkost u black metalu izvan domene čistog atmospherica ili ambienta.
Istina da Demo 2008 sadrži osjetnu količinu ambientalnih zvukova, ali je uglavnom u pitanju kombinacija s black metalom jer gitare imaju velikog utjecaja na muziku, a prisutno je i dosta žešćih dijelova.
Neke stvari kao što su II i III se gotovo ne razlikuju od standardnih i češće korištenih smjerova, što se posebno osjeti kod središnjeg dijela na III gdje se nalazi vrlo žestoka gitaristička dionica.
Najlakša, najsporija i jedina koja je u potpunosti ambientalna je posljednja stvar V, za moj ukus je ipak malo predugačka jer se u njezinih 14 i pol minuta smjestilo i nekoliko dosadnih dijelova.
Demo 2008 ne spada u kategoriju obaveznih izdanja, ne znam koliko je bitan za kasnije Grifteskymfning radove, ali mi svejedno nije žao što sam odvojio vrijeme za njega, ako zbog ničeg drugog onda barem zbog one dvije black stvari.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 04/08/2020 : 02:26:03
|
Tijekom ljeta 2009. Grifteskymfning je snimio materijal za svoj prvi studijski album, koji je pretposljednjeg dana godine izašao za Mystery of Death Productions pod imenom Djävulens boning (Đavolje prebivalište).
Ovaj album se po mogo čemu razlikuje od uvodnog izdanja benda Demo 2008, a ono što je meni kao slušatelju najznačajnije su poboljšanja u svim muzičkim segmentima vidljiva tijekom svih 54 minuta trajanja.
Prisustvo vokala je razlika koja se najprije i najlakše uočava, mada sam bio mišljenja da je demo imao zadovoljavajuću produkciju, sada je zvuk još dosta napredovao i debelo nadmašio prethodno izdanje.
Muzički je Djävulens boning puno bliži atmospheric black metalu nego bilo kojem drugom stilskom usmjerenju, dok se ambient utjecaji osjete samo kod posljednje stvari i to većinom u njezinoj završnoj fazi.
Grifteskymfning ne štedi kada su u pitanju atmosferični riffovi, bez obzira što ne mogu reći da su nešto posebno inovativni, svejedno rade izvrstan posao jer dolaze kao naručeni na mjesta gdje su najpotrebniji.
Sama atmosfera nije sazdana od melankoličnih trenutaka, barem ne u nekoj izraženijoj mjeri, više se kreće u mračnijim i hladnijim smjerovima, iako niti u navedenim slučajevima nema pretjerivanja s time.
Promjena tempa, kompozicijske strukture i zvučne podloge ima koliko hoćeš, što su svakako vrlo važne stavke kada želiš dobiti muzičku raznovrsnost, zanimljive ideje i odmak od bilo kakvih trenutaka monotonije.
Djävulens boning je pravi primjer albuma gdje su skupljeni gotovo najkvalitetniji sastojci unutar nekoliko black metal muzičkih elemenata, a da to opet ne zvuči iscijeđeno i da ima dovoljno svježine u sebi.
Izdvojiti nekog svog omiljenog favorita je nemoguća misija jer favorit jednostavno ne postoji, skoro svaka od prisutnih pjesama može preuzeti takvu ulogu i postati glavna figura u ovako ujednačenoj cjelini.
Kod instrumentala također nemam nikakvih zamjerki jer nisu dugački pa ne stignu postati dosadni, tekstualne stvari također imaju slične instrumentalne dionice, što svakako pomaže da se slušatelj navikne na takvo stanje.
Za razliku od muzike vokal u sebi ne sadrži toliko harmonije, što je rijetkost čak i za black metal, meni se nije bilo teško prilagoditi, ali razumijem ako bi nekoga takav vokal odbio od slušanja ovog albuma.
Inače, teksta nema puno pa samim time i vokal mora pratiti istu liniju, mada ostaje činjenica da bi i bez njega album dobro funkcionirao, čak i bolje nego što je bio slučaj kod prethodnog izdanja Demo 2008.
Posljednja stvar Den ondes frälsning se nalazi upravo na tom demo albumu kao instrumental II, ovdje joj je priključen vokal i ima nešto bolji zvuk jer je vjerojatno ponovo snimljena ili možda remasterirana starija verzija.
Neću se usuditi reći da je Djävulens boning vrhunski album, ali svakako nije ni daleko od toga, Grifteskymfning je napravio izrazito kvalitetan materijal koji zaslužuje pažnju svakog fana atmospheric black metala.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 06/08/2020 : 11:32:24
|
Tijekom 2010. godine nastao je materijal za sljedeće Grifteskymfning izdanje, koje je na proljeće 2011. izašlo za Ancient Records kao demo album objavljen pod imenom Likpsalm.
Bendovi demo albume objavljuju većinom na početku svoje karijere prije potpisa ugovora s nekim labelom, ali postoji i manji broj slučajeva kada takva izdanja uguraju između nekoliko full length albuma.
S obzirom da Likpsalm nije izašao kao samostalno izdanje benda, što se u većini slučajeva događa s ovom vrstom izdanja, ostaje jedino zvuk kao razlog zašto nije objavljen kao standardni full length.
Produkcijske razlike u odnosu na prethodnika Djävulens boning su više nego očite, a svakako je neobična informacija da je ovo snimano pomoću kazetofona, što god to trebalo značiti.
Grifteskymfning ovdje donosi dosta prljaviji zvuk, ali se svejedno ne može reći kako je nekvalitetan ili mutan, više se radi o tome da je zbog drugačijeg pristupa muzika dobila jedan ekstremniji pečat.
To se posebno odnosi na atmosferu koja je osjetno mračnija nego na Djävulens boning, vjerojatno i zbog toga što je sada izostala muzička harmonija, barem u nekim izraženijim količinama.
Bio sam uvjeren kako taj mračni ugođaj stvara synth u pozadini, sve dok nisam pročitao podatak kako njega nema nigdje osim u uvodnom introu, koliko samo ova prljava produkcija može zavarati slušatelja.
Upravo zbog takve produkcije vokal djeluje udaljeno kao da je dublje zakopan u muzičku pozadinu, bez obzira na tekstove nemoguće ga je pratiti i nakon nekog vremena možeš samo odustati od takve ideje.
Unatoč njegovom vrlo teškom načinu izražavanja, svejedno smatram da je idealno uklopljen u instrumentalni dio jer dočarava neka starija vremena, a većina black fanova je ionako naviknuta na takvu izvedbu.
Muzika nije raznovrsna kao što je bila na prethodnom albumu jer više nema toliko promjena tempa i zvučne podloge, ali se niti jednog trenutka ne osjeti monotonija bez obzira što se materijal proteže na skoro sat vremena trajanja.
Kvalitativna ujednačenost se nije izgubila i dalje je jedan od važnijih sastojaka kada se sve zbroji, Grifteskymfning ne stavlja ništa samo da popuni prostor već je svaka stvar ovdje s dobrim razlogom.
Zato je opet teško bilo što izdvajati iz ovakve cjeline, možda bih jedino posebnu pozornost obratio na stvar Smälekens list zbog njezinog završnog dijela prepunog atmosfere u laganijim gitarističkim tonovima.
Likpsalm je još jedan album koji se smjestio vrlo visoko u kategoriji atmospheric black metala, mada je jasno da zbog ovakvog zvuka i vokala nema tako široke mogućnosti kada je u pitanju privlačenje većeg broja slušatelja.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 08/08/2020 : 01:28:40
|
Nakon demo albuma Likpsalm Grifteskymfning je uzeo pauzu od skoro 9 godina kada je u pitanju objavljivanje novih materijala, ali unatoč tome bend je cijelo vrijeme službeno bio aktivan.
U prvoj trećini ove godine Grifteskymfning je objavio čak 2 nova izdanja, a prvo od njih je izašlo kao oficijelni drugi po redu studijski album pod imenom Svart materia za njemački label Darker than Black Records.
Ako je suditi po nazivima pjesama (njihovi tekstovi nisu dostupni) ovdje bend nije koristio samo švedski, već je ubacio i nešto drugog skandinavskog jezika (vjerojatno danski), što mi je u početku bilo iznenađujuće.
Nakon malo istraživanja pronašao sam podatak koji je vrlo vjerojatno razlog takvog postupka; vokalist Nohr, kojem je ovo prvo izdanje od dolaska u bend 2015. godine, kao državu porijekla ima navedenu Dansku.
Prvo što se primjećuje prilikom slušanja ovog albuma je meni osobno slabija produkcija u odnosu na prethodna 2 izdanja, istina da posjeduje čistoću, ali svejedno mi zvuči tanko, kao da nisu dobro podešeni tonovi za ovu vrstu muzike.
Produkcija me podsjetila na Setherial album Nord..., a u rijetkim trenucima čak i neka muzička rješenja, takav zvuk je mogao proći 1996. godine, dok današnji standardi ipak zahtijevaju malo više truda.
Niti u muzičkom smislu i kvaliteti ideja Svart materia se ne može mjeriti s Djävulens boning i Likpsalm, ovdje mi nedostaje raznovrsnijih rješenja koja bi album podigla na veću razinu i učinila ga pamtljivijim.
Gotovo cijelo vrijeme se osjeti koliko je ovo monotonije nego prijašnji radovi, često se znalo dogoditi da mi tijekom slušanja misli zalutaju negdje drugdje i onda možda propustim nekakav važniji i skriveni trenutak.
Ne mogu poreći da Svart materia posjeduje i određen broj zapaženijih dionica, samo što one uglavnom ostanu u pozadini onih monotonijih, ili mi se možda zbog manjka koncentracije nisu uspjele dovoljno nametnuti.
Zvuk je u globalu prilično mračan i baš zbog toga idealno odgovara za album s ovakvim imenom, iako nije navedeno da ga je Grifteskymfning ovdje koristio, synth je odradio presudnu ulogu da atmosfera bude upravo takva.
Bez obzira što se vokalist promijenio ne vidim da taj segment zvuči posebno drugačije nego ranije, Nohr također prakticira ekstremnu izvedbu, vrlo dobro to radi i nema nikakve štete što mu je Sir N. prepustio tu dužnost.
Iako zaostaje za prethodna 2 izdanja benda, Svart materia se može bez problema slušati jer nije naporan, ali ga ne bih preporučio slušateljima koji se ne pronalaze u monotoniji i jednoličnijim stilovima black metala.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 10/08/2020 : 02:39:35
|
Odmah sutradan nakon izlaska albuma Svart materia Grifteskymfning je objavio još jedan, u pitanju je 3. i trenutno posljednji full length benda izašao pod imenom Bedrövelsens härd.
Ovakav sistem ubrzanog objavljivanja nije ništa novo za bendove u kojima se nalazi Sir N., njegov Svartrit je sva 3 full length albuma objavio isti dan, dok je Kaos Sacramentum to isto napravio kod 4 svoja izdanja.
Onako na prvu čovjek bi rekao kako Bedrövelsens härd dosta sliči svom prethodniku Svart materia i da između njih nema posebnih razlika koje bi bile primjetne prilikom preslušavanja.
To je u jednu ruku istina ako ćemo muziku s tih izdanja uspoređivati samo po stilskom usmjerenju, jer se oba mogu svrstati u tipični atmospheric black, ali tu postoje dodatne sitnice koje iskusnom slušatelju ne bi smjele promaknuti.
Nije potrebno dugo kako bi se primjetilo da je produkcijski ovaj album bolje napravljen, u pitanju je puniji i teži zvuk kakvog nije imao Grifteskymfning prethodnik bez obzira na određene stilske sličnosti.
Kako nisu dostupne informacije o vremenu nastanka, ispočetka sam vjerovao da su materijali za oba izdanja snimljeni u istoj sesiji, ali sudeći po produkciji izgleda da ipak postoji kakav-takav vremenski razmak.
Možda je samo dojam ili je moja koncentracija sada bila na većem nivou pripravnosti, ovdje nisam osjetio onakvu monotoniju kao na albumu Svart materia, mada se trenuci dosade svejedno nisu u potpunosti izgubili.
Unatoč 14 minuta dužem materijalu Bedrövelsens härd protekne brže jer nudi više mogućnosti za otkrivanje sitnih detalja, muzika je nekako bogatija i vuče slušatelja da joj posveti punu pažnju.
To svejedno ne znači kako će proces otkrivanja ići bržim i jednostavnijim putem, mala je vjerojatnost da će nakon kraćeg perioda svi sastojci izaći na vidjelo i pokazati ono što inače zahtijeva dublje istraživanje.
Nekoliko prisutnih introa također pridonose većoj raznovrsnosti, neovisno o tome što je samo uvodni pravi a ostali skriveni među zapisima, taman se toliko osjete da ne skreću pozornost na sebe sa važnijih stvari.
Muzika u sebi sadrži mračnu atmosferu, mada ne u tolikoj mjeri kao na prethodnom materijalu, ovdje to odlazi više prema sumornijem ugođaju što se opet idealno poklapa s imenom albuma (u prijevodu ''Ognjište tuge'').
Kao i kod svih Grifteskymfning izdanja teško je izdvajati pojedinačne zapise, ali ipak moram spomenuti stvar Monster zbog vrlo zanimljivog načina stvaranja atmosfere kod dvije odvojene dionice.
Naravno da takva rješenja nisu nešto neviđeno i originalno u black metal muzici, prije bih rekao da su nesvakidašnja i zbog toga se prosječni fan neće često puta susretati s njima.
Vokal mi zvuči bolje nego ikad ranije kada je u pitanju Grifteskymfning, Nohr je sada podigao svoju izvedbu na rub ekstremnog savršenstva, njegovi vriskovi se jednostavno stapaju s atmosferičnošću u instrumentalnom dijelu.
Bedrövelsens härd u svakom slučaju nadmašuje album Svart materia, ovakvo izdanje može samo napredovati svakim sljedećim slušanjem i vrlo teško će postati izlizano ili stvoriti znakove prezasićenja.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
wesskowaz
Advanced Member
Serbia
11195 Posts
Member since 10/07/2007 |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 12/08/2020 : 02:31:59
|
Grafvitnir je švedski bend iz Stockholma osnovan 2007. godine, s obzirom da u početnih 5 godina svoje karijere nije objavio nikakvo izdanje, može zvučati čudno da mu trenutno diskografija broji čak 6 full length albuma.
Postava ovog benda ne spada baš u općepoznate pojmove, iza njegova 2 člana stoje navedena jedino umjetnička imena, ali ne postoji nikakva informacija o tome kakve su njihove dužnosti u muzičkom smislu.
Prvi od svojih 6 dugosvirajućih albuma Grafvitnir je objavio tek na samom kraju 2012. godine, led je probijen albumom pod imenom NâHásh koji izlazi za slabo poznati label Drapskunst Records.
Kako je na metal arhivi navedeno da bend svira melodic black nisam baš žurio upoznati njegovu muziku, ali album prvijenac nema nikakve veze s tim usmjerenjem i predstavlja nešto sasvim drugačije.
Međutim, barem kada je u pitanju NâHásh ta činjenica na kraju nije donijela nikakvu prednost, čisto sumnjam da bi nekakvo melodic black izdanje ostavilo slabiji dojam od ovakvog materijala.
NâHásh je izrazito naporan i dosadan skandinavski black metal gdje imalo zanimljive trenutke možeš nabrojati na prste jedne ruke, nema nikakvih ideja već samo recikliranje već puno puta iskorištenog proizvoda.
Naravno da u ovakvoj muzici ne treba tražiti originalnost jer je to gotovo nemoguće postići, ali barem očekujem da u ponavljanju gradiva bude nekakve energije kako se ne bi dogodilo da zaspim tijekom ''predavanja''.
Ovo je toliko monotono i bezidejno da čovjek osjeća nekakvu vrstu psihičke boli za vrijeme slušanja, a situacija se nimalo ne poboljšava ako kreneš forsirati i iznova davati nove šanse za eventualno iskupljenje.
Ako izuzmeš 2 introa Grafvitnir je sve ostalo napravio na potpuno isti kalup, kao da je mijenjao samo tekstove, dok je tempo, muzičku strukturu, zvučnu podlogu i gitarističke riffove iznova vrtio u svakoj pjesmi.
Takva situacija još više dolazi do izražaja zbog pretjerano dugačkih pjesama, nekoliko njih se kreće u rasponu 9-10 minuta što je stvarno previše kad nisi u stanju stvoriti ništa konkretno da razbiješ monotoniju.
Grafvitniru bi trebalo zabraniti korištenje druge gitare jer je ne zna iskoristiti na pravi način, njezini riffovi su na pojedinim mjestima toliko iritantni da postaju izrazito neugodni za slušne organe.
Jedina stvar koja se po nečemu ističe je Beyond the Black Veil of Da'at, i to samo zbog toga što u prvih 20 sekundi zvukovno podsjeća na muzički stil kakvog je imao legendarni američki bend Death.
Vilddjurets återkomst je jedina stvar na švedskom jeziku, ali niti ona nije donijela ništa vrijedno spomena jer se uklopila u bezidejnost, a vokal nije nešto što je može izvući u ovakvoj situaciji.
Upravo taj vokal je vjerojatno još i lošiji od instrumentalnog dijela pošto djeluje umorno i nezainteresirano, a treba priznati da nije najbolje ni isproduciran jer ga je muzička podloga jednostavno progutala.
Inače, taj problem s vokalom je još izraženiji na originalnoj verziji albuma, remasterirana verzija iz ove godine je nešto bolja, a između ostalog i za dvije minute kraća jer postoje razlike u vezi introa.
NâHásh je bio čisti gubitak vremena i album kojeg ću vjerojatno zaboraviti unutar tjedan dana, iskreno se nadam da je Grafvitnir napredovao na sljedećim izdanjima jer od ovoga teško da može gore.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 14/08/2020 : 16:48:47
|
Nešto oko dvije godine nakon prvijenca NâHásh, na samom kraju 2014. Grafvitnir je objavio svoj 2. po redu studijski album, koji je izašao pod imenom Semen Serpentis za švedski label Carnal Records.
U vezi ovog albuma nema dostupnih nikakvih podataka o sastavu benda dok je snimao materijal za njega, mada po onome što se može čuti teško je vjerovati da je došlo do ikakvih promjena u odnosu na prethodni rad.
Što se tiče stilskog usmjerenja stvarno nisu napravljene nikakve vidljivije promjene, ovo je gotovo prekopirani zvuk kakav se mogao čuti na uvodnom Grafvitnir izdanju.
Međutim, to ne znači da je muzika ostavila jednako slab dojam, uz sve svoje nedostatke Semen Serpentis je bolji taman toliko da se može pretrpjeti njegovo višekratno slušanje.
Naravno, to nije dovoljno da bi slušatelj poput mene mogao istinski uživati u takvoj muzici, već se radi o tome da nakon potopa nekakav napredak predstavlja i držanje za olupine potonulog broda.
Grafvitnir se ovdje susreće sa sličnim problemima kao i kod albuma NâHásh, nedostatak bilo kakvog vlastitog pečata ne dozvoljava da muzika izbaci išta zapaženije i pamtljivije na duže staze.
Sve je ovo već odsvirala hrpa drugih bendova na barem malo kvalitetniji način, tako da ne razumijem fanove koji smatraju da je upravo Grafvitnir jedan od njih, a takvih komentara se može pronaći na youtubeu.
Rekao bih da je produkcija bolja nego kod prethodnika, i to kada se napravi usporedba s njegovom remasteriranom i poboljšanom verzijom, što se najviše osjeti kod vokalne izvedbe koja ne djeluje onoliko umorno.
Kada bi se izdvojila samo prva polovica albuma Semen Serpentis bi mogao doći na rub koji dijeli prosječna izdanja od onih slabijih, ali drugi dio je izbacio poznate boljke u obliku bezidejnosti što ipak utječe na konačni dojam.
Ne znam kakva je svrha ponovo staviti stvar Vilddjurets återkomst koja je bila prisutna i na NâHásh, da je barem ponovo snimljena s drugačijim zvukom nego je u pitanju potpuno identična verzija.
Kada bih birao najbolju stvar recimo da bih se odlučio za uvodnu Where Time Has Ceased to Be, ona je jedina za koju postoji nekakva mala vjerojatnost da neće ispariti iz memorije brzinom jutarnje magle.
Ovdje nema introa kao kod prethodnika, ali se zato tu nalazi kraći akustični instrumental Poisonous Streams of Hraunn, meni osobno je to bolja opcija jer nešto takvo može razbiti prisutnu monotoniju.
Bez obzira na određeni napredak Semen Serpentis svejedno neće ponuditi skoro ništa za duže pamćenje, taloženje u black metal prosječnosti je najviše što trenutno takav album zaslužuje da dobije od mene.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 16/08/2020 : 15:56:21
|
Godinu dana nakon neuvjerljivog Semen Serpentis, na samom kraju 2015. Grafvitnir je objavio svoj 3. po redu studijski album pod imenom Necrosophia za novi label Daemon Worship Productions.
S obzirom da mi prethodna 2 albuma nisu ponudila ništa zanimljivo i vrijedno ponovnog slušanja u budućnosti, normalno je da su očekivanja za sljedeće izdanje bila vođena takvim neugodnim iskustvima.
Kako je muzika vrlo nepredvidiva i često ne možeš znati što te sutradan čeka, uvijek je poželjno osobno se uvjeriti u (ne)kvalitetu proizvoda prije davanja bilo kakvih ocjena i analiza u vezi njega.
U ovom slučaju je to nekako potiho i pomalo neočekivano došlo do izražaja, Grafvitnir me uspio natjerati da promijenim mišljenje jer je napokon napravio nešto konkretno što kvalitetom osjetno odskače od dosadašnjih radova.
Necrosophia također nema izraženih stilskih promjena u odnosu na starija izdanja, ali to sada zvuči raznovrsnije i prikladnije, što pokazuje da ne postoji toliko loš muzički smjer koliko loša izvedba.
Koliko god je danas teško postići bilo kakvu vrstu originalnosti, ipak je neusporedivo lakše za slušatelja kada osjeti dašak svježine u muzici koju konzumira, a to je ono što se ovdje na neki način dogodilo.
Necrosophia ni približno nema onakvu količinu bezidejnosti i generičkih rješenja, što je znalo biti toliko dosadno i naporno na prethodnim Grafvitnir izdanjima.
Čak sam se nekoliko puta uspio ugodno iznenaditi zbog riffova kakve nisam očekivao, kao npr. kod stvari Fires of Golachab ili Elddop, baš se osjeti koliko takva rješenja zvuče svježije.
Naravno da je sveukupno gledajući ovo daleko od nekakvih vrhunskih ostvarenja, ali kod benda koji svira toliko prisutan muzički stil unutar black metala niti ne treba tražiti nešto takvo.
Kao i kod prethodnih izdanja ovdje prevladava uglavnom brži tempo, samo što sada ta brzina više nije dodatni teret koji još više naglašava prisutne nedostatke, već se izdvaja kao jedan od kvalitetnijih sastojaka.
Stvar Awakening of the Dragon u sebi sadrži dozu syntha i mislim da je jedina takva na prva 3 albuma benda (ne računajući introe s prvijenca), a inače kao cjelina ovo je dosta bliže klasičnoj black atmosferi.
Iako je u pitanju isti vokal njegova izvedba sada zvuči kvalitetnije nego ranije, postoji nekakav zlokobniji ugođaj koji na puno praktičniji način može slušatelju predočiti ovakvu muziku.
Necrosophia je sasvim solidan album za povremeno slušanje bez ikakvog forsiranja, u trenutnim okolnostima za Grafvitnir teško da je moglo nastati nešto bolje ili stilski posebno drugačije od toga.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Metal & co.
