Author |
Topic |
|
bonjovi4ever
stripovi.com suradnik
Croatia
1300 Posts
Member since 09/10/2007 |
Posted - 02/04/2015 : 13:42:52
|
Baš sam ponovo čitao "Hotel duhova" i zasmetalo me koliko je Sclavijeva pjesma loše prenesena na naš jezik. Pa sam ju sam naknadno malo obradio, kako mi se činilo najbolje. Možda to i dalje nije to, ali svejedno, odlična je pjesma, vrijedna ponovnih čitanja. Stavit ću ovdje i njegove ostale pjesme na koje sam naišao u stripovima. Izgleda mi ko dobra zamisao imati to sve na jednom mjestu za pročitati. Ako mi je koja pjesma promaknula, dodajte vi. Ne znam talijanski, ali ako netko zna gdje se mogu pronaći i ostale Sclavijeve pjesme (na hrvatskom, srpskom ili engleskom) ili bilo što od njega izvan područja stripa, nek' mi javi.
HOTEL DUHOVA
Ja sam portir u hotelu na sat, cijeli život provodim za pultom... I dok neki na katu vode ljubav, ja ubijam vrijeme pišući u očaju pustom.
Očaj je možda prejaka riječ... Ne očajavam i ne nadam se. Samo dosada koja mi je ušla i u kosti, odavno postalo je sve.
Više ne gledam ni ona uvijek ista lica, njega ili nju dok po ključ sobe prilazi. Glavu ne dižem sa svojih besmrtnih stihova, koje naposljetku bacam u vatru dok smrt dolazi.
Ovdje je smrt kod kuće, dolazi često, samo radi svoj posao, dosadan kao moj. A kada ode, ostaje njezin odraz, poput sjene u ogledalu, u tmini prijetećoj...
Ovo je nekad bio velik i luksuzan hotel, a sad se raspada, kao i ja sa svojim uspomenama. Postao je prašnjavi duh, utočište je dušama živih i mrtvih, već godinama...
Stojim iza pulta hotela na sat gdje više nitko ne dolazi jer strah ovdje ne mine. Strah od duhova, samih sebe i ljubavi, što je na koncu isto: strah od praznine.
Strah od velike praznine koja ispunjava ovaj život, tu besmislenu stvar, ovaj golemi hotel na sat, u meni koji olovku trošim bez cilja, pišući iz dosade, smrti, ljubavi i milja...
Stojim iza pulta jednog starog hotela, rastrgan, poput svih, između sigurne smrti i nesigurna života, čekajući tko zna što. Ali čekam uzalud, početak nečeg, što se već možda završilo.
Svi se pitaju ima li čega nakon smrti, ali mene koji sam uvijek u potrazi za rimom, nije briga što nas čeka poslije, već me zanima što je bilo prije.
Koji je vrag prije, prije smrti? Dani poput ovoga, slični jedan drugom, a mi tek sjene koje lutaju rubom, u potrazi za životom koji će boljeti manje.
Dođite, uđite samo, vi koji tražite ništa, misterije, prikaze, magiju i čudovišta. Ovdje gdje se um miješa i sve završilo je, među duhovima možda pronađete i svoje.
Um je labirint hodnika i soba i ako si se izgubio nije dovoljan aspirin; tražiš li što si propustio i nadaš se još i sada, trebaš ga pretražiti cijelog, od tavana do podrumskog jada.
I kada to najmanje očekuješ, čeka te nova ljubav jer život je čudan, uistinu čudan... Još jedna iluzija koja ti srce osvoji, čekajući da se ljubav sa smrću u rimu spoji.
Um je labirint, da, i to bez izlaza, a čim uđeš, već si izgubljen... Vrata za tvojim leđima zatvorila su se tek, ali vratiti se više nećeš, lutat ćeš zauvijek...
Sobe u starome i trošnom hotelu, ljudi dolaze, odlaze i ostaju kratko pa ne ostaje ništa ili gotovo ništa, samo uspomene koje peku žarko...
Radim u baru u jednome hotelu na sat onima što vode ljubav nosim kavu na kat. Ali ovo je pjesma koju sam napisao već... večeras nemam volje, rastresenosti ne mogu uteć'.
Kao da čekam nekoga tko će se vratiti iz vječnosti u ovu drugu vječnost. Ali, tko bi to mogao biti? Neki mrtvac kao ja, koji traži poput svih, ono čega nema, ono što se zaboravlja. Ako ima nešto uzaludno, ovdje ili u svijetu, to je pitanje zašto, jer odgovora nema. Nema zašto ni za što, sve je već jednom bilo u prošlosti ili budućnosti, i kakav smisao je to ikad tvorilo?
Još jedna noć, i još jedan dan ode, a za njima samo crna praznina ostade... A mi se i dalje gubimo, kako to i oduvijek biva, u vremenu bez vremena, u tajni koju ono skriva...
Svi, i mrtvi i živi, dođite na slavlje, na slavlje bez početka i bez završetka. Zaboravit ćete, plešući, što vam sudbina piše, da vam je ostalo još malo vremena ili možda previše...
Vrijeme uvijek bježi, teško ga je naći, vjeruješ u sadašnjost, nadaš se u budućnost... Ili ne misliš na njega, prevarit' ga želi svatko, ali tebe vara ono, mračno i opako.
Skriveno u prošlosti, koja ne prolazi nikad, uvijek teška i prisutna, možda jedina stvarnost. I sjećanje je možda jedini život koji ne prolazi, život koji si imao i koji ćeš imati, koji dolazi i odlazi...
Riječi na papiru, papir poslije u vatri, listovi ljubavi i mržnje u istom plamenu. A u sjećanjima izgubiš pronađenu uspomenu, dok vrijeme i dalje bježi, skriveno u svoju igru prepredenu...
Igru prošlosti koja ne prolazi nikad, nadi u budućnost, duhu sadašnjosti. Ne znam što je bilo, a možda ni ti, ali što bilo da bilo, više ni ne želim otkriti.
Ja sam portir u praznome hotelu i katkad mi se čini da je takav i naš svijet, pun sjena u prolazu prema praznini velikoj, čovječanstvo koje besciljna luta u boli prevelikoj.
Besciljno luta ne znajući zašto, slučajno otvarajući vrata prema onom svijetu. Između dva svijeta razlika i ne postoji, uzalud čekaš da netko stvarnost sa snom spoji.
Hotel u nepomičnom svijetu, iako se vrti, vrti, vrti oko sebe i ruševina svojih... I ja vrijeme varam ili ono vara mene, i dalje pišem iako je kraj, ostaju tek sjene.
Vratar sam u hotelu koji ne postoji, i ja, poput svih, možda nisam živ. I da mi vrijeme prođe, da tugu izbrišem, stojim ovdje prepušten praznini... i poput sjene pišem.
__________________________________________________________________________________
NA BREŽULJKU
Koliki, koliki grobovi stoje na brijegu, Koliki što su mrtvi spavaju u njemu.
I kako je dobro sada, sad kad već je kraj, vratiti se mislima u taj čudni kraj.
I kako je čudno sada opet misliti na nadu, iz nekog drugog dana, u tom ludom slavlju.
I kako je slatko sada znati da sve je prohujalo, sav užas onih dana, i da vrijeme je odjurilo.
I kako je ludost ovdje, ono što bila je drama jednog dana završenog, jednog dana straha.
***
A sad se ne strašite ako vjetar kroz pruća, donese glasove naše do vas, ljudi od sutra.
Svatko ovdje ima priču što htio bi je reći, svima koji mogu, znaju slušati kroz riječi.
Onima što će zastati da bi čuli kroz granje, kakav slabi, tihi jecaj što s vjetrom ode dalje.
Dođite u suton kad okolica postane tamna, dođite među duhove, jednog svijeta od straha.
Stanite i poslušajte nas, a ako je strah previše jak, znat ćete da ipak ima kraj, makar smrt bila to.
I da ćete na brijegu doći među nas, jer će Tješiteljica povesti i vas.
***
Treba imati dušu punu teške tuge, da bi se čuli glasovi vjetra ispod duge.
Glasovi bez tijela, u mraku, u tebi, gdje se možda sanja i nikad ne spava.
A vjetar opet puše, sad je ovdje, sad je tamo, i mjesec je onaj isti, koji je tako davno sjao...
... koji je sjao iznad radosti i jednako povrh bola, koji osvjetljava one što žive i svijetli onima što umiru.
Znat ćeš tu na brijegu, koliko traje jedna cesta, koliko je sunce visoko i jutro rose široko...
... koliko nam teži vrijeme, koliko je noć prostrana, koliko mjeri jedan sat i kako je svaka granica vlat.
A ovdje na brijegu koliko vremena imamo još? Koje je sad doba noći? Kada će nam zora doći?
Pitanje bez smisla, odgovara nema baš, ali ti ga ponavljaš, jedino je koje znaš...
***
Brežuljak je ovo mrtvih bez boga, duša koje nemaju zaborava svoga.
Brežuljak je ovo gdje čekaju nekog tko bi ih se sjetio, a tko zaboravio.
Brežuljak je ovo heroja i kukavica, sudbina ih slučajno bira i griješi, kao i mi.
Kao mi kad zovemo golemim kakvog čovjeka malog, a tko zna u kolikim sakriven je pravi div.
U svijetu koliko visoko trebao bi se popeti da bi poslije mogao sići, kada sve bude gotovo?
A možda nema smisla ići ni po jednoj skali, jer su i vrh i bezdan samo u tvojoj glavi.
***
Evo za tebe posljednjeg cvijeta ... Na brežuljak dođi i imaš li za slušanje mara, čut ćeš da nije mrtva za novim želja stara
koja u životu vara sve, pa će i tebi darovati laži, koja čini svijet okruglim, a da je nema, kažu.
Smrt! Smrt je ovdje, kao i na brijezima svim, velika Tješiteljica duša žalosnih
što ispod zemlje su i čekaju na cvijet ko na oca, dok onaj što živi čeka Velikog Žeteoca!
***
Ostavi brežuljak, sviće zora, sjajna, lijepa, a ne pristaje mrtvima svjetlost tvoga svijeta.
Zbogom, do viđenja, čovječe, hvala što si došao, poželiš li da se vratiš, bit ćeš dobrodošao...
.jer ostale su mnoge, mnoge priče neispričane ovdje na brežuljku, sred tišine nenaravne...
... neke ste već čuli i bile su istinite il' možda tek prozirni sni, kao mi, mi ništice.
Druge te čekaju, a ako je strah previše jak, znat ćeš da ipak ima kraj, makar smrt bila to...
... i da ćeš na brijegu među nas doći, jer će Tješiteljica i po tebe poći.
***
Koliki, koliki grobovi stoje na brijegu, koliki što su mrtvi spavaju u njemu.
I kako je dobro sada, sad kad već je kraj, vratiti se u mislima u taj čudni kraj ...
________________________________________________________________________
DUGAČKI POZDRAV
...I dugih sati se tako obmanjujemo Govorimo o njemu i njoj, Uvijek o drugima I umiranje je tu na dohvat ruke Kako ne bimo priznali Da smo stvarno tu I Charlie Brown i Mafalda i škola I razgovori pravi i pomalo izmišljeni U popodnevima zimskim i ljetnim Zapanjujućih uzleta U jednoj jedinoj riječi Dok sam pjevao Plaisir D'Amour Ti si me gledala i smijala se glasno Nisi shvaćala da ti se udvaram Ili možda jesi pa si se samo pravila I objesila me na nit konca I tu me držala dugo, dugo Ljubavi iz mladosti, neubrani cvijete Ili možda ubrani, ali tuđom rukom Tko zna da li i ti mene voliš Ponekad sam siguran u to Ponekad pak sve izgleda kao šala Oči se skrivaju kao noćni leptiri
___________________________________________________________________________________
...
U mračnome kraju stoljeća strašnog, na obzoru sjetnom i pustom, već izbija nova zora i ne razabirem je li to milenij nov ili već prošli.
Bljeskaju bijes i bol tisuća i tisuća okosturenih lica, i urla poput iskre svjetla naš pjev kao dinamit.
Živimo u svojoj mašti, stranci na ovome svijetu koji je stran, uljezi u ludoj gomili vas koji više ne vjerujete u misterij.
I bezimeni mrtvi i ideali uzdići će se iz svojih grobova, i u ponoć vatromet će i bombe označiti pobunu.
Mi ćemo možda umrijeti neslavno, a da nikad nismo pronašli pravi put, ali neka znaju oni koji pišu povijest, ono što pokreće svijet, samo je utopija.
___________________________________________________________________________
BALADA O SMEĆU
Ovo je balada o smetlištu svijeta, o snovima prekratkim, kupljenim pa odbačenim, o osjećajima raznim, o ljubavi i pustolovini, o satima zaboravljenim, o danima već prošlim...
Sa starim novinama odlaze i riječi koje su slavno ispisivale povijest, povijest koja je zapisana jučer... Možda su to bile tek nevažne priče, hici iz pištolja koji paraju mozak i brzo se zaboravljaju...
I ljubavna pisma su tu, na otpadu tužnom... Papiri svezani vrpcom, uspomene na jedan život, ili samo jednu večer, ljubavi već završene, ljubavi uništene, ljubavi velike poput kante za smeće...
More uzmi-pa-baci kućanskih aparata visoke tehnologije i niske čovječnosti, igračke za odrasle koji nikako da shvate da su igračke gotove i da ništa više ne valja... Baterije ne traju dovijeka...
Odjeća s etiketom, u modi još prije dva, tri dana, a u ovom golom svijetu dobro je da barem krojači uživaju, kako bi svojim ništavilom odijevali moje ništavilo i ja se zavaravam...
Zavaravam se da nešto možda i ne treba baciti, da će nešto možda ostati, pa makar samo krik ludila, nade da ću se prometnuti u pticu koja će uspjeti poletjeti iz gnijezda...
Da, naravno, ostat će za nama i nakon što umremo, cijelo more otpadaka, kako bi svjedočilo o tome da je sve pošlo naopako, da smo i mi bili za baciti, a da toga nismo bili svjesni...
Iz ove balade o smetlištu svijeta, sačuvat ću samo taj krik bijega iz gnijezda... Krila još nesigurna pod nebom straha, ne znam ima li budućnosti, ali letom ja je izazivam...
|
“Never argue with stupid people. They will drag you down to their level and beat you with experience.” - Mark Twain |
Edited by - bonjovi4ever on 02/04/2015 14:16:33
|
|
Tintilinic
Senior Member
2955 Posts
Member since 15/07/2013 |
|
Pirgavi
Junior Member
Croatia
453 Posts
Member since 29/12/2010 |
|
Space Marine
Senior Member
Croatia
1236 Posts
Member since 08/09/2013 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
bonjovi4ever
stripovi.com suradnik
Croatia
1300 Posts
Member since 09/10/2007 |
Posted - 03/09/2019 : 08:44:18
|
PONOR
Hrlimo u budućnost u ovome stoljeću čudesa, koje je u srebrnom bljesku počelo i tisuću milja otplelo.
Dvadeseto stoljeće donosi mir nama, jarko svjetlo napretka kojeg predstavlja ovaj brod, porinut kao budućnost sama.
Dvadeseto je stoljeće još djetešce, prva iskra velikoga ognja, ali nitko ga neće zaustaviti jer odavde do dvijetisućite ostao je korak tek.
Uspravni na pramcu, s vjetrom u lice zaboravit ćemo bijedu i rat, budućnost nas zove k sebi, lijepa budućnost što sliči na raj.
Bit ćemo gospodari svega što se zbiva, nitko nam neće stati na put, na ovome brodu između dvaju kopna u stanju smo pobijediti i smrt.
I nastavit ćemo prema novom svijetu, svijetu novom, svijetlom, bajnom, koji će se uskoro ukazati na dnu u svem svom čaru dijamantnom.
Na obzoru morskom žarki sjaj, život nas prima u zagrljaj... I idemo naprijed da se sve praši kroz bijeli odraz ledenih santi...
|
“Never argue with stupid people. They will drag you down to their level and beat you with experience.” - Mark Twain |
Edited by - bonjovi4ever on 03/09/2019 09:01:39 |
|
|
|
Topic |
|
|
|