| Author |
 Topic  |
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
 Posted - 14/11/2019 : 01:37:52
|
Tko je mogao predvidjeti da će nakon one dugačke pauze od 10 godina Shamaatae postati toliko aktivan, bez obzira što je to puno češći slučaj kod one-man nego kod višečlanih bendova.
Već 4. godinu zaredom sa svojim Arckanumom objavljuje novi album, krajem ljeta 2011. izlazi sveukupno 7. po redu dugosvirajući materijal pod imenom Helvítismyrkr.
Koliko god mi Arckanum bio omiljeni bend ne mogu sakriti da mi prethodnik Sviga læ, osim što je izašao u krivo vrijeme, jednostavno nije sjeo onako kako sam očekivao da hoće.
Kod ovakvih bendova nikad ne možeš biti unaprijed siguran u kojem smjeru će im krenuti muzika, kod višečlanih je situacija jasnija i tu svaki pad uglavnom govori da njihovo vrijeme prolazi.
Shamaatae je muzičar kakvih je malo u black metalu, kratkotrajni gubitak niti vodilje kod njega nije znak da posustaje prije konačnog kraha, a to najbolje potvrđuje i ovaj album.
Kada bih bio zloban rekao bih da je Helvítismyrkr povratak izgubljenog identiteta za Arckanum, ovako ću reći da je ono što je trebao biti Sviga læ, mlađi brat legendarnog ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ.
Stvarno imam osjećaj da Helvítismyrkr nastavlja tamo gdje je stao ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, tj. kao da je u pitanju njegova nadogradnja korištenjem djelomično istih sastojaka.
To sada ne znači da su kvalitetom identični jer takvo nešto niti nije moguće, ali veseli činjenica da je Helvítismyrkr rađen po sličnom receptu i sadrži dio ondašnje čarolije.
Ovdje ne djeluje sve onako tečno i postoje situacije kada prevladava osjećaj da nema veće povezanosti, kako između cijelog materijala međusobno, tako i kod određenih dijelova nekih pjesama.
Možda najbolji primjer toga je uvodna Helvitt koja ostavlja dojam kao da je rađena od 2-3 različite stvari, mada je njezina srž ostala prepoznatljiva kao nešto standardno iz Arckanum opusa.
Myrkrin vinna hefnt se najviše od sviju približila čarobnim gitarističkim riffovima po kojima je ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ postao poznat (ne doslovno), kao stvorena da bude predvodnik jednom ovakvom izdanju.
Inače nisam ljubitelj kada se u refrenu forsira višestruko ponavljanje iste riječi, ali stvar Nifldreki (kakvo ime) taj recept dovodi do najviše razine koju jedna izvedba može ponuditi.
Ovdje se nalaze 2 instrumentala, posebno mi se sviđa završni Sísoltinn koji je kombinacija brzine, atmosferičnosti i sirovijeg old school zvuka na nekoliko istaknutih prijelaza.
Shamaataeov vokal je sve sumorniji i ovdje se posebno trudi kako bi to naglasio u svakom mogućem trenutku, iako još uvijek zadržava svoju osobnost pa ne postoji vjerojatnost da ga zamijeniš s nekim drugim.
Helvítismyrkr je negdje na pola puta između vrlo dobrog i odličnog albuma, mislim da u ovoj fazi karijere nije ni pošteno očekivati od Arckanuma vrhunska ostvarenja iz nekih ranijih godina.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
 |
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 16/11/2019 : 02:00:39
|
Nakon što je 4 godine zaredom objavljivao nove albume, Arckanum je 2012. napravio kraću pauzu prije nego je 2013. izbacio svoj 8. po redu studijski album pod imenom Fenris kindir.
Ovo je već završna faza benda s kojom ranije nisam bio upoznat, a gledajući po stilskom usmjerenju cijela njegova karijera se može podijeliti na 3 dijela.
Kao što sam već rekao, kod jednočlanih bendova nikad ne možeš biti siguran na koji način će im se muzika razvijati, a upravo Fenris kindir je klasična potvrda toga.
Cover albuma motivom dosta podsjeća na legendarni ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, samo što je to jedino čime se uopće mogu povezati ta 2 izdanja, sve ostalo se drastično razlikuje.
Naravno da nisam očekivao kako ću ovdje čuti majstoriju sličnu onoj iz 2009. godine, ali je sasvim sigurno kako nisam očekivao ni da ću dobiti upravo ono što se ovdje nalazi.
Tko god se zbog covera ponadao da se sprema novo bombardiranje čarobnih gitarističkih riffova može odmah zaboraviti na to, ovo je toliko suhoparno da je teško povjerovati kako je u pitanju Shamaataeovo djelo.
Ono što najviše fali je druga gitara koja se u prijašnjim slučajevima izvrsno nadopunjavala s glavnom, sada je sve ograničeno na samo jednu koja jednostavno nije dorasla zadatku.
Zbog toga se može pojaviti dojam da muzika zvuči sirovije nego inače, ali kada je u pitanju Arckanum ja nikad ne bih žrtvovao virtuoznost zbog nečeg drugog što njemu ne pristaje.
Unatoč dozi sirovosti zvuk je na trenutke premekan, najbolji primjer toga se može pronaći na nekoliko mjesta kod stvari Tungls tjúgari, a ona je baš prva nakon introa da nevolja bude veća.
Bass je izraženiji nego na prijašnjim izdanjima, što također nije tipično za takve bendove kao Arckanum, meni djeluje pomalo pankerski i teško mi je zamisliti da to slušam kod njega.
Jedino stvar Angrboða sadrži djelić nekadašnjeg stilskog usmjerenja, više zbog vokalne izvedbe nego same muzike gdje se atmosfera gotovo u potpunosti izgubila.
Misleći da ću forsiranjem albuma nešto postići preslušao sam ga veći broj puta nego što inače radim, na kraju sam dobio samo to da mi je postao naporan kao teret koji se nikako ne skida s leđa.
Fenris kindir je za sada uvjerljivo najslabiji Arckanum album (valjda ga posljednji neće ''nadmašiti''), za neki drugi bend bi možda bio iznadprosječno dobar, Arckanum ipak nije te sreće.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 18/11/2019 : 16:18:21
|
Ne mogu pouzdano reći je li možda eventualno slabiji prolaz albuma Fenris kindir kumovao tome da Shamaatae drastično smanji svoju aktivnost nakon što je u 6 godina napravio 5 dugosvirajućih izdanja.
Ovoga puta pauza nije bila tako velika kao u prvom slučaju, 4 godine nakon prethodnika, 2017. Arckanum je objavio svoj 9. i posljednji album pod imenom Den förstfödde.
Moram priznati da nisam imao neka velika očekivanja, Fenris kindir me razočarao jer to više nije bio Arckanum na kakvog sam navikao, ali se opet potvrdilo da ne možeš predvidjeti sljedeći potez Shamaataea.
Unatoč tome što nakon prva 2 slušanja opet nije slutilo da ću ovdje pronaći nešto dobro, situacija se ubrzo promijenila i na kraju mogu biti zadovoljan načinom na koji se Arckanum oprostio od black metal scene.
Na Den förstfödde Shamaatae nije ponovio prethodnu grešku, sada je uspio stvoriti materijal koji će s jedne strane nositi prepoznatljivi pečat, dok će s druge otići malo u eksperimentiranje.
Fenris kindir je po pitanju eksperimentiranja otišao dalje nego je trebao i meni osobno to nije najbolje sjelo, iako muzika nije odlazila puno izvan granica black metala svejedno se udaljila od starijeg perioda benda.
Ovdje je zvuk nekakva kombinacija svega što je Arckanum napravio na prethodnih 5 albuma uz minimalnu dozu noviteta, sreća što ipak ima dosta manje utjecaja s Fenris kindir, a osjetno više s ostala 4 izdanja.
Ono što mi se u prvi trenutak nije svidjelo je sporiji tempo nego što sam navikao kod ovog benda, trebalo je malo vremena kako bi došlo do izražaja da sporiji dijelovi ne ugrožavaju kompaktnost cjeline već je obogaćuju.
Sveukupno gledajući ovo je jedno od sporijih Arckanum izdanja, po tom pitanju se mogu povući određene paralele s albumom Antikosmos, samo što ovdje taj tempo više odgovara ponuđenoj atmosferi.
Atmosferičnost je dosta izraženija nego na Fenris kindir jer se dvije gitare opet nadopunjavaju i stvaraju virtuozne riffove koji su prepoznatljivi kao zaštitni znak Arckanuma.
Povremeno naleti kakva dionica koja tako podsjeća na neke prethodne radove benda, mada se nikako ne može reći da se radi o bilo kakvom kopiranju samog sebe ili nedostatku maštovitih ideja.
U kategoriju nemaštovitosti nije pošteno svrstati naslovnu stvar, kao ni Ofjättrad, unatoč tome što imaju višekratno ponavljanje riječi, u tim slučajevima postoji raznovrsnost na drugim mjestima da naprave ravnotežu.
Vokal Shamaataea je njegova prepoznatljiva izvedba, naravno da više ne zvuči onako kao 90-ih godina, ali nema većih odstupanja od svega onoga što ga je krasilo na nekoliko prethodnih izdanja.
Iako je vrlo dobar Den förstfödde se ne može mjeriti s boljom natpolovičnom većinom Arckanum diskografije (prva 3 albuma, ÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞÞ, Helvítismyrkr), ali je zato prvi u konkurenciji preostala 4 kao pristojan oproštaj Shamaataea od black scene.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 20/11/2019 : 11:00:35
|
Diabolical Masquerade je švedski bend iz Stockholma koji je bio aktivan u razdoblju 1993.-2004., u pitanju je solo projekt Andersa Nyströma Blakkheima gdje je povremeno gostovao i Dan Swanö.
Neki drugi bendovi ovih muzičara su dosta poznatiji, ali unatoč tome Diabolical Masquerade je vrlo cijenjen među metal publikom i svi njegovi albumi su pokupili uglavnom izvrsne ocjene.
Ja sam prije 7-8 godina slušao njegov Nightwork, mada više onako usputno nego detaljno, i sjećam se da je to bilo nešto drugačije od svega što sam imao prilike čuti prije ili kasnije.
Navedeno je kako bend svira avantgarde black, koliko se sjećam taj stil je bio više izražen na spomenutom Nightworku nego na prvijencu Ravendusk in My Heart koji je izašao na samom kraju 1996. godine.
Ne znam koliko je u to vrijeme zvuk s ovog albuma bio avangardan, vjerujem da se do današnjih dana situacija barem malo promijenila i da je sada moguće pronaći idealnije primjere tog stilskog usmjerenja (ne slušam baš avantgarde).
Ravendusk in My Heart je mješavina više muzičkih stilova, kako u blacku tako i malo izvan njega, a možda bi najtočniji opis bio da naginje prema symphonicu uz blagi dodir gothica.
Synth nije u toj mjeri prisutan da bi se ovo moglo svrstati u klasični symphonic, gitare dominiraju nad njime i drže ga pod kontrolom do pred sami finiš i završne naslovne stvari u intro stilu.
Album u sebi nosi puno promjena tempa i kompozicijske strukture, pojedini dijelovi su vrlo brzi što se najbolje može primjetiti kod stvari The Sphere in Blackheim's Shrine.
Osjete se utjecaji drugih metal pravaca kao što je thrash, najveće iznenađenje je stvar Under the Banner of the Sentinel koja sadrži elemente heavyja, najviše u vokalu na jednoj kraćoj dionici.
Bez obzira što čak ni vokal cijelo vrijeme ne korisi ujednačenu izvedbu, kada se sve zbroji nije teško potvrditi da je screaming ono glavno što obilježava ovaj materijal po tom pitanju.
Povremeno uleti gothic izražavanje kakvo sam imao prilike čuti kod engleskih bendova Cradle of Filth i Hecate Enthroned, to svejedno nije dovoljno da Diabolical Masquerade počne više nalikovati tom dvojcu.
Ravendusk in My Heart je jako dobar album koji nije izgubio na svježini niti nakon toliko vremena, izvrstan spoj black metala iz druge polovine 90-ih godina i nešto novije generacije.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 22/11/2019 : 00:54:29
|
Poput dosta drugih bendova iz tog perioda Diabolical Masquerade je također bio vrlo aktivan na početku svoje karijere, u prvoj polovini 1997. godine, samo 5 mjeseci nakon prvijenca, objavljuje 2. album The Phantom Lodge.
Upravo za prvijenac Ravendusk in My Heart sam pronašao nekoliko mišljenja kako je to najbolji album benda, tako da nisam ni očekivao da će ga The Phantom Lodge moći nadmašiti.
Na kraju se to pokazalo potpuno točnim jer ovaj album nema onu snagu i maštovitost prethodnika, a rekao bih da je otišao preširoko u eksperimentiranje, pogotovo kod vokalne izvedbe.
Normalno da postoje stilske varijacije, samo je problem što nema ujednačenosti po pitanju kvalitete, jest da se ovdje nalaze neki izvrsni trenuci, ali isto tako nismo pošteđeni ni onih slabijih.
Nisam očekivao da manja prisutnost syntha može smanjiti ukupni dojam a upravo se to dogodilo, iako nisam veliki fan simfoničnosti u blacku, sada se osjeti da zbog tog izostanka fali i mračnije atmosfere.
Imam osjećaj da se određene dionice nisu do kraja razvile zbog drugačijih rješenja nego su u tim trenucima trebala biti ubačena, što je još više izraženo u vokalu nego u samoj muzici.
Prva četvrtina je najzapaženija, nakon uvodne Astray Within the Coffinwood Mill, koja u svom početnom dijelu baca na Immortal, dolazi najbolja stvar The Puzzling Constellation of a Deathrune.
Bez obzira na blagi folk dodir Cloaked by the Moonshine Mist također ide među bolje stvari zbog korištenja vrlo zanimljivih dionica, kako gitarističkih tako i onih vokalnih.
Puno lošiji primjer je Ravenclaw, sadrži previše folk elemenata za moj ukus i čak 3 različite vokalne izvedbe, a k'o za vraga najviše prostora zauzima ona koja je najslabija i najneprikladnija.
Hater je potpuno u thrash stilu i spada u središnji dio po kvaliteti, dok završna Upon the Salty Wall of the Broody Gargoyle meni osobno zvuči nekako preveselo za ovakvu muziku.
Vokal je sveukupno slabiji nego na Ravendusk in My Heart, nije problem miksanje različitih izvedbi jer to ima i prethodnik, već povremeni odabir lošijih varijanti između raznih mogućnosti.
The Phantom Lodge je solidan album na kojem se barem natpolovična većina može bez problema slušati, za nešto više od toga mu ipak nedostaje mračnije atmosfere i praktičnija vokalna rješenja.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 23/11/2019 : 16:57:20
|
I treću godinu zaredom Diabolical Masquerade objavljuje novi materijal, u drugoj polovini 1998. izašao je vjerojatno najpoznatiji album benda pod imenom Nightwork.
Općenito je jako malo izdanja koja su na metal arhivi pokupila ovako visoke ocjene, iako uzorak nije preveliki to je svejedno činjenica koja se ni u kojem slučaju ne smije zanemariti.
Ja baš nisam oduševljen do te granice da bih smatrao kako je ovo jedan od najboljih albuma u black metalu ili šire, ali razumijem one koji tako razmišljaju i siguran sam da se njihovi razlozi temelje na dobrim argumentima.
Unatoč tome što mi ovakav muzički stil nije među najdražima, moram priznati da je unutar njega Diabolical Masquerade napravio odlično ostvarenje, a možda sam dao mali popust na osnovi prijašnjeg susreta s ovim materijalom.
Nightwork je upravo ono po čemu je Diabolical Masquerade dobio svoje muzičko usmjerenje i što prva 2 albuma nisu bila do te mjere, pravi primjer avantgarde black metala s hrpom raznovrsnih rješenja.
Koliko god je u jednu ruku raznovrsniji toliko je s druge strane konceptualniji, sve skupa djeluje ujednačenije i nema dijelova za koje bi se moglo reći kako svojim idejama ovdje ne pristaju.
Kroz gotovo cijeli materijal se provlači horor ugođaj zbog prisustva raznih zvukova, kada bi se posebno izdvojili ti zvukovi bi se bez problema mogli uklopiti kao soundtrack za nekakav film.
Ono što se posebno ističe je puno veća prisutnost syntha nego u ranijim slučajevima, koliko god taj instrument nekome bio drag ili ne, ovdje se bez njega ne može ni razmišljati o postizanju željene atmosfere.
Možda je mali problem što su prve dvije stvari i posljednja upečatljivije od ostatka, nije u pitanju veća razlika u kvaliteti nego nekakav osobni dojam da se izdvajaju u prvi plan.
Rekao bih da je uvodna Rider on the Bonez najpoznatija avantgarde stvar ikad napravljena, ne može ostati nezapažena bez obzira u kojem ambijentu ili situaciji da je slušaš.
Dreadventurouz je najbolji primjer kako se radi horor atmosfera, tu je presudnu ulogu odigrao synth zbog svog prisustva na idealnom mjestu, ubačen je taman tamo gdje je trebalo presjeći jednu žestoku dionicu.
Završna Haunted by Horror osim horor atmosfere nudi dodatak u obliku melankoličnog pristupa, gitara stvara tako zaraznu melodiju da je nemoguće ostati ravnodušan na njezinu virtuoznost.
Vokal je puno ujednačeniji nego na prethodnim albumima, pogotovo u usporedbi s The Phantom Lodge, nema više plovidbe između različitih izvedbi koje su ponekad znale biti nepraktične.
Reizdanje albuma kao bonus skroz na kraju sadrži jedan dvominutni intro (prisutan na ovom klipu), ali njega sam potpuno zanemario jer se uopće ne uklapa u cijelu koncepciju.
Nightwork je album koji najviše od sviju daje identitet takvom bendu kao što je Diabolical Masquerade, mada postoji vjerojatnost da će nekima (između ostalih i meni) Ravendusk in My Heart stilski biti bliži.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 25/11/2019 : 01:04:13
|
Nakon što je 3 godine zaredom objavljivao nova izdanja, Diabolical Masquerade je pauzirao sljedeće dvije, da bi se 2001. pojavio njegov 4. i posljednji album pod imenom Death's Design.
Bez obzira što je također pokupio gotovo identične ocjene kao i prethodnik Nightwork, meni osobno je Death's Design muzički puno slabiji i nikako ga ne bih preporučio fanovima klasičnog blacka.
Ovdje pravog blacka ima jako malo, radi se o miksu svega i svačega pa se zbog toga može reći kako je u pitanju jedinstven album na black sceni, ako se to uopće može nazvati takvim imenom.
Postoje nekakva nagađanja da je Death's Design trebao biti soundtrack za jedan film koji na kraju nikad nije ni snimljen, a možda je to Blakkheim samo izmislio kako bi podigao njegovu popularnost.
Album stvarno djeluje kao jedan ogromni soundtrack, iako je u velikoj mjeri prisutan i vokal svejedno tu ima puno raznih zvukova i instrumenata koji nisu tipični za ovakvu vrstu muzike.
Za moj ukus se nalazi previše eksperimentiranja i prijelaza iz jedne u drugu sekciju, stvari se ne stignu pravo ni razviti i već stigne završetak ili odlazak u potpuno drugačiji smjer.
Takvi iznenadni prekidi i promjene muzičkih kompozicija ovdje dolaze posebno do izražaja jer niti jedna stvar ne prelazi 3 minute trajanja, čak ni kada ih posmatraš kroz njihove najšire oblike.
Inače, album je sastavljen od 20 različitih odlomaka i svaki funkcionira kao zasebni zapis, ali se većina njih može podijeliti na još 3-4 dijela gdje svaka promjena zvuka ili ritma nosi svoje ime.
Imam osjećaj da je ova muzika namijenjena da svira onako u pozadini dok nešto radiš ili gledaš film, nego za nekakvo ozbiljno slušanje pri kojem se zahtijeva koncentracija na višoj razini.
Zbog veće količine pjesama i kratkoće njihovih odjeljaka teško je izdvojiti nešto što se posebno ističe, recimo da mi je 12th Movement najzapaženija jer je melankolična i najsličnija Nightworku.
Produkcija je odlična i u tom segmentu se ne može pronaći niti jedna zamjerka, općenito prevladava dojam da sve skupa djeluje modernije nego što sam navikao kod ovog benda na prijašnjim radovima.
Death's Design je album koji ima svoje bolje kao i one slabije trenutke, ako se slušatelj pripremio baš za ovakvu muziku moguće je da će uživati u oproštajnom Diabolical Masquerade izdanju.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 27/11/2019 : 14:42:16
|
Throne of Ahaz dolazi iz Švedske i radi se o starijem bendu osnovanom davne 1991. godine, na metal sceni se zadržao kratko i već 1996. je prestao s radom, nakon čega je samo 1 od 3 člana karijeru nastavio u drugim bendovima.
Throne of Ahaz je u svojih 5 godina postojanja objavio 2 oficijelna full length albuma, a prvi od njih je izašao tijekom 1995. pod imenom Nifelheim (iste godine je bend tog imena objavio istoimeni album).
Materijal za Nifelheim je snimljen još na samom početku proljeća 1993. godine, ali je zbog nekakvih problema label No Fashion Records puno kasnio sa objavom albuma.
Postoje razmišljanja kako je zbog tog kašnjenja Throne of Ahaz izgubio šansu da postane zapaženiji na black sceni, mada po onome što sam čuo na njegovom prvijencu uopće nisam uvjeren u takvu teoriju.
Nifelheim donosi klasični skandinavski zvuk iz sredine 90-ih godina, kao predstavnik drugog vala black metala gotovo se po ničemu ne razlikuje od mnogih drugih albuma snimljenih u to vrijeme.
To prije svega znači da mu fali vlastiti pečat po kojem će biti prepoznat među fanovima, vrlo lako ga je zamijeniti s nekim sličnim izdanjem nakon određenog vremenskog odmaka.
Štoviše, mislim da nakon mjesec dana ne bih mogao sa sigurnošću reći ni o kojem bendu se radi u ovom slučaju, bez obzira što sam Nifelheim preslušao nemalih 7-8 puta.
Stilski ovaj album više naginje prema norveškoj hladnoći nego prema švedskoj melodičnosti, a tempo je još jedan faktor zbog kojeg sveukupni dojam ostaje unutar takvih granica.
Nedostatak brzine vjerojatno stvara najveći problem u cjelokupnoj izvedbi, još i više nego izostanak upečatljivosti, jednostavno nisam navikao da na izdanjima iz tog razdoblja prevladava sporiji i srednji tempo.
Brže dionice meni osobno puno bolje zvuče kod ovakve muzike, a ovdje su one prisutne u nedovoljnom postotku da bi držale koncentraciju na visokoj razini cijelo vrijeme, iako se radi o ne pretjerano dugih 38 minuta.
Kada bih morao izdvojiti nabolju stvar ili onu koja se najviše ističe stvarno ne znam što bih odabrao, sve su toliko slične jedna drugoj i sveukupno nema trenutka koji bi se učinio barem malo posebnijim.
Ako treba nešto pohvaliti onda je to vokal bez obzira što se ni on ne razlikuje od standardne izvedbe bendova 90-ih godina, ovaj screaming uvijek ima prolaz kod mene i smatram ga idealnim načinom izražavanja.
Nifelheim je album u rangu prosječnih uradaka što je dovoljno da ga preslušaš nekoliko puta radi upoznavanja, ali je ipak previše osrednji da mu se u budućnosti još ponekad vratiš.
Cijeli album se može preslušati ovdje, svih 8 stvari u pojedinačnim zapisima po ispravnom kronološkom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=TNH-nC3Hh1A&list=OLAK5uy_kyeheDShye4cFxrQVxGPRNNuYWLP8ck9k&index=1 |
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 29/11/2019 : 01:04:11
|
Nakon prvijenca Nifelheim koji nije donio ništa pamtljivo, Throne of Ahaz je 1996. godine, neposredno prije povlačenja s muzičke scene, objavio svoj 2. studijski album pod imenom On Twilight Enthroned.
S obzirom da je prethodnik svjetlo dana ugledao tek dvije godine nakon snimanja, No Fashion Records je sada ubrzao stvari i objavio novi album ''samo'' godinu dana nakon njegovog nastanka.
Situacija se popravila i po pitanju muzičkog dijela, što je ipak najvažnije od svega, pa je ovdje vidljiv napredak za Throne of Ahaz u nekoliko različitih segmenata.
On Twilight Enthroned je tipični predstavnik švedskog black metala i onoga što je ta muzička scena imala za ponuditi u 90-ima, a na neki način ispravlja nedostatke svog nedovoljno zapaženog prethodnika.
Ono što odmah upada u uho je činjenica da se radi o osjetno bržem materijalu, Nifelheim je baš zbog sporijeg tempa na važnim dijelovima izgubio mogućnost da podigne rejting za Throne of Ahaz.
Naravno da to ne znači kako ovdje uopće nema sporijih dionica, sasvim je normalno i očekivano da su i ovdje također prisutne, samo što su ubačene na pogodnija mjesta na kojima ne narušavaju sklad cjeline.
Ne trebam posebno ni naglašavati da materijal djeluje dosta upečatljivije, riffovi su smisleniji i svježiji za razliku od prošlog albuma gdje su zvučali prilično generički.
Muzika posjeduje više atmosfere zbog čega nije izgubila dozu poznate skandinavske hladnoće, mali nedostatak predstavljaju dvije vrlo kratke gitarističe solo dionice, ali sjećanje na njih ionako brzo izblijedi.
Zadnje dvije stvari stilski odudaraju od ostatka albuma, Blackthorn Crown sadrži thrash elemente poput starog Bathoryja i unatoč kompozicijskim razlikama ne smeta u ovoj situaciji.
Problematična bi mogla biti Black Sabbath, obrada istoimenom benda, baš zbog toga što je vrlo spora, ali s obzirom da nije autorska Throne of Ahaz stvar neću je uzimati kao nešto ozbiljno.
Kada bih navodio svoje favorite onda bi to bile With Shadow Wings i Let Blood Paint the Ground zbog izrazito hladnih gitarističkih riffova koji se nadopunjavaju s melodijama.
On Twilight Enthroned je vrlo dobar album i pravo iskupljenje za Throne of Ahaz, upravo zbog njega ću ostaviti i Nifelheim u svojoj kolekciji iako to možda u prvi trenutak nisam planirao.
Album također nije dostupan u jednom klipu, već ovako svaka stvar pojedinačno s automatskom reprodukcijom po ispravnom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=u8UeWKX-Ajc&list=OLAK5uy_lQtqXcn6scZTHc_bIleTz8Nzarwr2ea0k&index=1 |
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 29/11/2019 : 23:08:36
|
Silencer je bio dvočlani bend iz Švedske osnovan 1995. godine, startao je kao solo projekt gitarista Leerea, da bi mu se kasnije priključio Nattramn na poziciji vokala.
Na muzičkoj sceni se zadržao 6 godina i za to vrijeme objavio jedan studijski album, prije njegove konačne deaktivacije 2001. je izašao kultni album unutar žanra pod imenom Death - Pierce Me.
Silencer je jedan od onih bendova kod kojih nema sredine, možeš ga samo voljeti ili mrziti iz dna duše, a moram priznati da mi je drago što se nalazim u prvoj navedenoj kategoriji.
Death - Pierce Me mi je već poznat od ranije, iako sam ga preslušao usputno tek nekoliko puta, ovakav album se jednostavno ne može zaboraviti zbog toga što je jedinstven na black sceni.
Unatoč neatraktivnom muzičkom stilu nije mogao proći neprimjećeno kod fanova, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom kontekstu, pa je zbog toga izgradio kultni status među blackerima.
Death - Pierce Me je sasvim sigurno jedan od najpoznatijih depressive black albuma, stilski dosta naginje na radove Shininga iz početnog perioda karijere, a čak je i Leere bio član oba benda.
Ovdje nije u pitanju onaj klasični depressive sporog tempa kakvog ima cijelo čudo na sceni, muzika posjeduje dosta brzih dionica koje su izvrsno uklopljene uz sporije i laganije dijelove.
Stvari su relativno dugačke i svaka ima dovoljno vremena da izađe iz zamke monotonije i pokaže se u najboljem svjetlu, ali opet ništa nije na silu ubačeno samo da se potroši predviđeni prostor.
Neiskusnom slušatelju se može učiniti da sve sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, to ipak nije tako i radi se samo o varljivom dojmu zbog specifične vokalne izvedbe koja se koristi u velikoj većini vremena.
Vokal je nešto što ovaj album čini posebnim čak i unutar depressive žanra, opisao bih ga kao kombinaciju vriskova i zapomaganja što dodatno ističe bolnu atmosferu ovakve muzike.
Ostaje činjenica da upravo zbog vokalne izvedbe dobar dio fanova ne podnosi Silencer, iako meni nimalo ne smeta razumijem da nekima takav način izražavanja može biti iritantan.
Od 5 tekstualnih stvari i jednog instrumenatala nije lako izdvojiti onu koja bi se posebno isticala, možda mi je najdraža I Shall Lead, You Shall Follow zbog laganijeg središnjeg dijela između žestokih dionica.
Teško je realno ocijeniti Death - Pierce Me, recimo da je meni osobno između vrlo dobrog i odličnog albuma, ali tko ne voli depressive ili ovakav vokal vjerojatno mu neće biti zanimljiv.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
Edited by - DODSFERD on 29/11/2019 23:11:49 |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 02/12/2019 : 00:30:55
|
Vargavinter je slabo poznati bend iz Švedske osnovan daleke 1992. godine, više nije aktivan i trenutno nema podataka o tome kada se točno povukao sa muzičke scene.
Ovdje se radi o rijetkom slučaju kada bend u svojoj diskografiji ima samo jedan studijski album bez drugih izdanja, a njega je Vargavinter objavio tijekom 1996. godine pod imenom Frostfödd.
Frostfödd je kompletno na švedskom jeziku i na svojih 38 minuta trajanja donosi mnoge elemente po kojima je ta scena bila prepoznatljiva sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća.
Čak i da su tekstovi na engleskom svejedno ne bi bilo teško pogoditi iz koje države dolazi ovaj materijal, tu se nalazi toliko toga što iskusnijem slušatelju govori poput otvorene knjige.
Frostfödd između ostalog sadrži malu dozu pagan elemenata što ipak nije dovoljno da mu zalijepi takvu etiketu, radi se uglavnom o ubacivanju kratkih akustičnih dionica i violine u dvije stvari.
Zato ima pamtljivih gitarističkih melodija na svakom koraku, ali mi je drago što nema ni solaža ni syntheva, ovom albumu uopće nisu potrebni jer sasvim dobro funkcionira bez njih.
Svu atmosferu koja se ovdje nalazi daju gitare, ona nije mračna da bi zahtijevala neki drugi instrument, već više odlazi prema poznatoj skandinavskoj hladnoći.
Iako na trenutke postoji monotonija pošto su neke stvari slične (naslovna Frostfödd i Den lydska örn), svejedno se bez problema mogu raspoznavati i mala je vjerojatnost miješanja.
Tempo je relativno brz i povremena usporavanja dolaze na mjestima gdje nisu napadna, jedino je stvar Vintern min slavinna u cijelosti sporija i zbog toga mi nije tako dobra kao ostale.
Vokal je klasičan screaming i malo me podsjeća na onaj s prvog Setherial albuma Nord, ne ističe se toliko zato što mu produkcija ne dozvoljava da bude dominantan na albumu.
Upravo bih produkciju naveo kao najslabiju stavku u cijeloj priči, nije zbog vokala već jednostavno djeluje kao da je netko smanjio ton za vrijeme slušanja (isti problem ima i spomenuti Nord).
Frostfödd se na kraju može nazvati vrlo dobrim i uspješnim Vargavinter izdanjem, vjerujem kako bi ostavio još bolji dojam da sam ga imao prilike slušati barem 5-6 godina ranije.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 04/12/2019 : 00:08:52
|
Midvinter je još jedan švedski bend sličnog imena i veličine diskografije poput zemljaka Vargavinter, samo je razlika u tome što je osnovan nešto kasnije, točnije 1993. godine.
Već tamo 1997. godine povukao se sa scene i bio neaktivan sve do 2006. kada se ponovo aktivirao, ali nakon toga nije objavio niti jedno službeno izdanje pa je njegova aktivnost bila samo na ''papiru''.
Midvinter trenutno više ne postoji, a svoj jedini studijski album je objavio u prvoj polovini 1997. godine, neposredno prije nego će po prvi puta na duže razdoblje prestati s radom.
At the Sight of the Apocalypse Dragon je izdanje koje prati put melodic black metala iz druge polovine 90-ih, iako zvuk djeluje dovoljno sveže čak i kada ga promatraš iz današnje perspektive.
Zbog prisutnosti syntha muzika povremeno povuče na klasični symphonic, a sve to prati epic ugođaj koji ipak nije toliko izražen da bi stvarao nelagodu onima koji ga smatraju nepotrebnim u black metalu.
Naravno da se ovo ne može mjeriti s agresivnijom i čistokrvnijom verzijom blacka, ali unutar melodic/symphonic stila svakako ima zanimljivih trenutaka, ako zbog ničeg drugog onda zbog hrpe upečatljivih gitarističkih riffova.
Jedino što ''bode uši'' su clean vokali na nekoliko stvari, sreća što toga nema puno i u pitanju su uglavnom kraće dionice, što je vrlo mali postotak gledajući ukupnu dužinu trajanja.
Unatoč nepraktičnosti za ovu vrstu muzike, clean vokal na Ett liv förnekat sjeda čak i bolje od očekivanja, uklopio se idealnije nego u ostalim slučajevima jer ne djeluje kao da je pokupljen od nekog power ili metalcore benda.
Kao da su rađene po mjeri, sve stvari izuzev posljednje De vises hymn su u rasponu između 8-9 minuta trajanja, što može biti problem za nekog tko ne voli tako dugačka izdanja (sveukupne 63 minute).
S obzirom na vrijeme nastanka albuma može se reći kako produkcija zadovoljava čak i današnje zahtjevnije standarde, sve se čuje jasno i nema nedostataka koji bi kvarili užitak slušanja.
At the Sight of the Apocalypse Dragon je album vrijedan pažnje za svakog tko želi poslušati vrlo dobar melodic black, oni koji se ne mogu pronaći u toj kategoriji možda je bolje da ga zaobiđu.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 06/12/2019 : 16:14:15
|
Vinterland je najpoznatiji od švedskih bendova koji u svojem imenu sadrže riječ vinter, unatoč tome meni osobno nije ostavio onakav dojam kao prethodna 2 jer u odnosu na njih postoje presudne razlike.
Vinterland je osnovan 1992. godine, 1997. je raspušten i bio neaktivan sljedećih 14 godina, da bi se tek 2011. ponovo okupio u istoj postavi iz svog početnog perioda.
Bend još i danas službeno postoji, mada mislim kako se radi samo o podatku na "papiru" s obzirom da nije objavio nikakvo izdanje već skoro 24 godine, tj. od 1996. kada je izašao njegov jedini album Welcome My Last Chapter.
Vjerojatno se momci u vrijeme izlaska tog albuma nisu htjeli baviti proročanstvima, a na kraju stvarno može ispasti da je u pitanju njihovo posljednje poglavlje na muzičkoj sceni.
Welcome My Last Chapter je pokupio odlične ocjene i kotira kao jedno od najboljih izdanja u konkurenciji švedskog black metala, ali mene nije ni približno toliko oduševio kao mnoge fanove.
Najkraći opis ovog albuma bi bio "melodično i monotono", gledajući sve prednosti i nedostatke teško se oteti dojmu da je jednostavno precijenjen, mada u neku ruku razumijem zašto su ga slušatelji prihvatili.
Melodičnost mi ne predstavlja problem kada se nalazi u okvirima black metala i nije previše izražena, samo što ovdje zvuk odlazi dosta u melodic death, a taj muzički stil već godinama izbjegavam.
Rekao bih kako je Vinterland mračnija verzija In Flamesa s početka njihove karijere, pogotovo kada pogledaš sporije dionice kojih ovdje ne nedostaje i meni kvare ukupan dojam.
Riffovi su vrlo melodični, baš kao što je slučaj kod melodic death stila, u većini slučajeva su toliko izraženi da se pored njih ne možeš usredotočiti na druge muzičke elemente.
Takav dojam dolazi prvenstveno zbog prisutnosti druge gitare koja iskače debelo iznad ostalih instrumenata, jednostavno se uvuče u slušne organe i ne dopušta da razmišljaš o ičemu drugome.
Stvar I'm an Other in the Night toga nema i zato je najbolji primjer kako treba zvučati melodic black, po riffovima me malo podsjeća na Thy Primordial album At the World of Untrodden Wonder, samo nije taj nivo kvalitete.
A Vinter Breeze se također može svrstavati u bolji dio albuma i te dvije stvari su gotovo sve što bih izdvojio kao moguću zanimljivost jednom black fanu.
Ostatak će svakako proći kod štovatelja melodic deatha bez obzira na monotoniju i povremeno ponavljanje dionica, pa će zato Welcome My Last Chapter imati bolji tretman nego što mislim da realno zaslužuje.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 08/12/2019 : 12:22:02
|
Noctes je bio punočlani švedski bend iz Stockholma koji je pod tim imenom djelovao na muzičkoj sceni u razdoblju 1996.-2000., ali je osnovan kao Concealed još tamo 1992. godine.
Bez obzira na kratak staž pomalo je iznenađujuće kako Noctes u svojoj postavi nije imao nikakvih promjena, već su potpuno isti članovi cijelo vrijeme bili prisutni u bendu.
Potpuno je očekivano da mu diskografija nije bogata, bend je u tih nekoliko godina uspio snimiti 2 studijska albuma, a prvi od njih je izašao tijekom 1997. pod imenom Pandemonic Requiem.
Na tom izdanju Noctes je svirao standardni melodic black kakav se inače mogao čuti u to vrijeme, općenito je dobar dio švedske scene bio prepoznatljivog muzičkog stila koji nije previše varirao.
Nije da mi je melodic omiljeni stil u black metalu, ali Pandemonic Requiem je pokazao kako to može zvučati više nego dobro kada muzičari znaju svoj posao i obavljaju ga bez kompromisa.
Muzika sadrži točno toliko melodičnosti koliko treba da ne počne smetati tijekom slušanja, iako je u pitanju sličan stil svejedno mogu reći da je bolje pogođen omjer melodije nego kod npr. Vinterlanda.
Doza mračne atmosfere je također dala svoj doprinos da ovo zvuči uvjerljivije, ona ipak nije izražena u tolikoj mjeri da bi album u potpunosti mogao prijeći na mračniju stranu.
Synth se nadopunjava s gitarama i sveukupno čine idealnu kombinaciju za jedno ovakvo izdanje, bez obzira na to zvuk niti jednog trenutka ne odlazi prema klasičnom symphonic usmjerenju.
Album ne sjeda već nakon 2-3 slušanja jer su strukture pjesama složenije nego što je inače slučaj kod melodica, najbolji primjer toga je stvar Reverie koja ima nekoliko promjena smjera i tempa.
Mali problem može predstavljati što ovdje postoji vjerojatnost da se stvari pomiješaju, ako se izuzmu 2 introa ostale dosta sliče jedna drugoj i potrebna je veća koncentracija prilikom slušanja.
Nešto drugačija i posebnija je Lamia, koja je zbog činjenice da se radi o najmračnijoj stvari vjerojatno najbolja na albumu, taman dolazi pred kraj kako bi dodatno pojačala ukupni dojam.
Lamia nije obrada puno poznatije stvari benda Lord Belial i kompozicijski joj niti malo ne sliči, jedina im je povezanost u tome da su se obje pojavile na albumima iz 1997. godine.
Ako je vjerovati dostupnim informacijama cijeli materijal je odradio isti vokal, samo što on kombinira dvije različite izvedbe, jednu grublju bližu death načinu izražavanja i jednu kreštaviju u black stilu.
Pandemonic Requiem je album koji se zbog svog stilskog usmjerenja neće svidjeti čak niti većini black fanova, ali kome ne smeta takav zvuk sasvim sigurno će na njemu pronaći barem nešto za sebe.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 10/12/2019 : 00:55:25
|
U moru bendova koji su 90-ih godina snimili samo jedan album Noctes je za razliku od njih napravio malo više, 1999. godine izašao je njegov drugi studijski album pod imenom Vexilla Regis Prodeunt Inferni.
U većini slučajeva taj sistem brojčano skromnije diskografije se pokazuje uspješnijim od suprotnih primjera, uglavnom bendovi najbolje ideje iskoriste u početnim godinama svoje karijere pa se kasniji radovi ne mogu mjeriti s time.
Za Noctes se može reći da je dobro iskoristio svoje vrijeme na muzičkoj sceni, sigurno da nije postigao zapaženije uspjehe ili skupio veću bazu fanova, ali čisto sumnjam da mu je to bila namjera unatoč muzičkom stilu.
Vexilla Regis Prodeunt Inferni je nastavio tamo gdje je stao prethodnik Pandemonic Requiem, nastavio je putem melodic black metala uz dodatnu nadogradnju već postojećeg zvuka.
To se najviše očitava u blagoj prisutnosti symphonic elemenata, većinom na uvodnim ili laganijim dijelovima, a završna De Profundis Clamavi je u cijelosti odrađena samo uz pomoć syntha.
Ostaje dojam kako je u isto vrijeme ovaj album još malo melodičniji i agresivniji od prvijenca, koliko god u prvi trenutak to izgledalo zbunjujuće ili neshvatljivo za nekoga sa strane.
S jedne strane je zvuk gitara onaj presudni faktor prema melodičnijem izražaju, dok je s druge vokal otišao još korak dalje u agresivnijem smjeru, a on je najveći razlog zašto album dobro kotira kod mene.
U onim trenucima kada melodičnost ode preko postavljenih granica tu je prisutan vokal da izvuče stvar, zapinje iz petnih žila i uopće se ne štedi bez obzira na koju od svoje dvije izvedbe se odlučuje.
Zanimljivo kako kod ovakvog stilskog usmjerenja nema clean izvedbe, ako ne računam ženski vokal u kratkom uvodu na The Dream Dominion, a on je tamo morao ići zbog značenja riječi koje izgovara.
S obzirom da Noctes ranije nije koristio ženski vokal ne mogu sa sigurnošću reći je li u pitanju netko od gostiju, ili možda izvjesna Åsa Rosenberg koja je ovdje navedena na poziciji basiste.
Sveukupno je opet prisutno puno promjena smjerova i tempa u samoj muzici, izvrsno se međusobno nadovezuju isto kao što vokal varira u načinu i brzini svoje izvedbe, a posebno moćno zvuče brže dionice.
Vexilla Regis Prodeunt Inferni možda nije u svim muzičkim segmentima rang Noctesovog prethodnika, ali kome se svidio Pandemonic Requiem gotovo je sigurno da neće imati problema niti s njegovim nastavkom.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 12/12/2019 : 01:30:27
|
Vergelmer je slabo poznati švedski bend iz Åtvidaberga osnovan 1993. godine, poput mnogih drugih sebi sličnih zadržao se kratko na muzičkoj sceni i već 1998. je prestao s radom.
U prvih godinu dana svoje karijere Vergelmer je objavio nekoliko kratkih i nebitnih demo izdanja, a prvi i jedini studijski album je izašao 1997. pod imenom Light the Black Flame.
Album je tipičan prikaz onoga što se u drugoj polovini 90-ih godina događalo na švedskoj black metal sceni, samo što se ni približno ne može mjeriti s njezinim najznačajnijim izdanjima.
Moram priznati da sam tek nedavno čuo za Vergelmer i nema šanse da sam ranije slušao njegov Light the Black Flame, a svejedno imam osjećaj kako se ovdje nalazi toliko toga poznatog.
Očito se radi o tome da materijal ne donosi nikakve svježe ideje, ne znam koliku dozu inovativnosti je imao u vrijeme izlaska, ali sada djeluje kao da je već puno puta iskorišten na drugim mjestima.
U prvi trenutak sve zvuči odsvirano kao po priručniku onako kako treba da bude, dok malo dubljom analizom izlaze na vidjelo razlozi koji ne dopuštaju da se muzika razvije u idealnijem smjeru.
Light the Black Flame je nekako jednostavniji album nego što sam očekivao, za vrijeme slušanja čovjek nema izraženu potrebu da razmišlja o tome što je čuo i pokuša otkriti nešto novo.
Najveći problem je ipak tempo koji je u većini slučajeva sporiji nego što zahtijeva ovakav muzički stil, a jednolični i dosadni udarci bubnjeva nakon negog vremena postaju izrazito naporni.
Međutim, ta monotona sporost čak niti ne smeta kod stvari Blackened Rebirth zbog njezinog pogrebnog ugođaja, ili kod In the Dead of Winter zbog atmosferičnosti izvedbe.
Bilo bi nezahvalno i teško izdvojiti najbolju stvar, ali sam zato siguran da je najslabija Purifying, potpuno beskrvni otpadak na kojem su bubnjevi dosegnuli vrhunac iritantnosti.
Za razliku od muzike vokal je na vrlo visokoj razini i po načinu izražavanja me podsjeća na omiljeni finski bend Musta Surma, nešto između umjerenog vriska, kriještanja i jezivog zavijanja.
Light the Black Flame je svakako slušljiv album kada mu izbaciš otpadak Purifying, samo što zbog nedostatka ikakvih vlastitih ideja nema šanse da se zadrži u sjećanju duže od mjesec-dva.
Na youtubeu album nije dostupan u jednom klipu, ali zato jest u pojedinačnim zapisima po ispravnom redoslijedu. https://www.youtube.com/watch?v=5x6-kw68l1M&list=OLAK5uy_lWfBjip18izjnDNV-cMPiUS2oOG7wyluk&index=1 |
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 14/12/2019 : 12:07:21
|
The Abyss je bio još jedan od mnogobrojnih švedskih bendova iz Stockholma, njegovo ime nije toliko poznato među metal fanovima, ali članovi koji su ga osnovali nisu bili nikakvi muzički anonimci u to vrijeme.
Radi se o 3 člana iz postave poznatijeg Hypocrisyja i njihovom kratkotrajnom izletu u black vode, The Abyss je osnovan 1994. godine i sljedeće 4 se zadržao na jednoj od jačih metal scena prošlog stoljeća.
Za to vrijeme bend je uspio objaviti 2 studijska albuma, prvi od njih je snimljen u zadnjoj četvrtini 1994. a izašao u prvoj četvrtini 1995. godine pod imenom The Other Side.
Ovaj album je u pravom smislu riječi tipični predstavnik skandinavske black metal škole tadašnjeg vremena, teško ga je strpati baš na određeno područje jer su podjednako prisutni utjecaji švedske i norveške scene.
Kada se sve zbroji nekako je najbliži početnom periodu bendova kao što su Marduk i Gorgoroth, koliko po samom zvuku toliko i po pitanju vokalne izvedbe.
Početak uvodne stvari Marutukku dosta vuče na death metal pa odmah može odvesti na krivi trag, ali ipak ne treba strahovati da će cijela koncepcija završiti u neželjenom smjeru.
Istina da The Other Side povremeno propusti death elemente, samo što zbog toga materijal ne zvuči kao mješavina black/death stila, već sadrži sasvim dovoljno sastojaka pravog black metala.
Stvar Massacra je izuzetak od tog pravila, to svejedno nije toliko čudno s obzirom da se radi o Hellhammer obradi koja ipak ne može narušiti ono što je izgrađeno na puno širem autorskom dijelu.
Ovdje se The Abyss odlučio na nešto brži tempo s povremenim usporavanjima, a posebno iznenađenje je laganiji početak kod stvari Slukad i mističnost proizašla iz tužnijeg glasa.
Navedeno je kako sva trojica članova uz svoja instrumentalna zaduženja obnašaju i vokalne dužnosti, ali mislim da je to greška jer cijelo vrijeme nema vidljivijih razlika u vokalnoj izvedbi.
The Other Side je vrlo dobar album i nemam izraženijih zamjerki na njega, može se preporučiti svakome tko želi poslušati skandinavski black metal s tipičnim vrištećim vokalima.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
Edited by - DODSFERD on 03/01/2020 15:21:52 |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 14/12/2019 : 13:30:35
|
Švedska black scena je puna bendova koji su 90-ih godina napravili album ili dva i nakon toga prestali s radom, The Abyss se izdvaja među hrpom sličnih jer je od samog početka bio ciljani projekt bez ambicija na duže staze.
Nakon muzički uspješnog prvijenca Peter Tägtgren i društvo su već sljedeće godine snimili drugi album benda koji je izašao krajem 1996. pod imenom Summon the Beast.
Poput svog prethodnika Summon the Beast je također izdanje koje je minutažom malo ispod pola sata trajanja, ali što se tiče samog zvuka situacija se nikako ne može nazvati identičnom.
Sada je zvuk nekako siroviji i u neku ruku još bliži čistokrvnom black metalu, tome sigurno dodatno pridonosi činjenica da više nema ni minimalne prisutnosti death elemenata kao u prethodnom slučaju.
Svi fanovi Marduka i Dark Funerala iz njihovih najbržih izdanja sada će doći na svoje, Summon the Beast je ubitačno brz album i gotovo niti jednog trenutka ne posustaje u svojoj utrci.
The Other Side je kod nekoliko stvari imao povremene zastoje i usporavanja, ovdje toga nema ni u tragovima i cijelo vrijeme je ritam na podjednako visokom brzinskom stupnju.
Zbog toga me Summon the Beast u određenim trenucima podsjeća na Panzer Division Marduk, ne bih se čudio da je Marduk uistinu odavde izvukao inspiraciju za svoj album koju godinu kasnije.
Međutim, kod brzine završava sva sličnost između ta 2 izdanja, jer se The Abyss više potrudio od svojih zemljaka i napravio praktičniju muziku, s više raznovrsnih rješenja gdje nema mjesta monotoniji.
Sve stvari su prilične ujednačene i slične pa je teško izdvajati neku koja se posebno ističe, unatoč tome nema problema s njihovim raspoznavanjem i mislim kako ih neću tako brzo zaboraviti.
Feasting the Remains of Heaven je možda malo zapaženija od ostalih jer ima pamtljivije riffove, a posljednja The Arrival je vjerojatno najbrža između ponuđenih, prava paklena strojnica.
Summon the Beast je meni osobno još malo bolji album od prethodnika, a The Abyss u svakom slučaju bend čija izdanja se isplati imati u svojoj kolekciji, barem zbog povremenog slušanja.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 16/12/2019 : 09:27:09
|
The Black je stari švedski bend osnovan 1992. godine, bio je aktivan do 1994., da bi nakon toga imao dugačku pauzu sve do 2006. kada se ponovo vratio na muzičku scenu.
Nema službenih podataka o tome da li bend trenutno još uvijek postoji, niti se to može precizno utvrditi s obzirom na vrlo dugačko razdoblje između objavljivanja vlastitih radova.
The Black u svojoj diskografiji nema puno izdanja, nakon jednog kratkog demo albuma objavio je samo 2 prava studijska albuma, a prvi od njih je izašao 1994. godine pod imenom The Priest of Satan.
Kao što se moglo i očekivati, album u pravom smislu riječi odiše vremenom u kojem je nastao, a tada niti nije bilo previše razlike u zvuku kod određenih muzičkih pravaca.
The Priest of Satan je istinski old school black metal, stilski i produkcijski napravljen u skladu s tadašnjim zahtjevima i mogućnostima, ali opet nije potpuno otišao u primitivne vode.
Naravno da zvuk u sebi sadrži dobru dozu sirovosti bez koje je ovakva muzika onda bila nezamisliva, unatoč slabijoj produkciji i prikladnom coveru osjeti se da je ovo iznad tipičnog demo izdanja.
Ovdje je jedini problem što većina pjesama ima kratko trajanje, ostaje dojam kao da nekima nedostaje minuta-dvije kako bi se pokazale u još boljem i sjajnijem svjetlu.
Da se preciznije izrazim, u samoj muzici nije moguće pronaći nikakvo svjetlo već samo onu zlokobnu tamu, i što se toga tiče album je u potpunosti pogodio poantu black metala.
Iako je na pojedinim dijelovima prisutan synth ovo nema nikakve veze niti sa symphonic niti sa melodic usmjerenjem, sada synth daje samo mračnu atmosferu na mjestima gdje se ukaže potreba.
Može se pronaći i nešto vrlo malo utjecaja starog death metala, ali to prolazi skoro nezapaženo u ovakvoj cjelini, mislim da sam to uglavnom primjetio oko sredine albuma na stvarima kao što je Black Blood.
The Black je početnih godina na vokalu imao Jona Nödtveidta koji je ostao poznatiji po radu s bendom Dissection, njegova izvedba ovdje nije preagresivna i taman najbolje naglašava mračnu atmosferu.
Prvih nekoliko stvari je nezaboravno, ali naslovna The Priest of Satan je ipak njegov vrhunac, pravo iskonsko zlo kome je zvuk syntha pomogao više nego bi se očekivalo od nesimfoničnog benda.
The Priest of Satan možda nije odličan album i sigurno da postoje bolji čak i na švedskoj black sceni, ali za vrijeme izlaska i stilsko usmjerenje gotovo da bend nije mogao napraviti ništa idealnije.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
Edited by - DODSFERD on 16/12/2019 09:30:19 |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 16/12/2019 : 10:42:33
|
Ubrzo nakon izlaska njegovog prvijenca The Priest of Satan, The Black je prekinuo s radom i bio neaktivan dugih 12 godina, da bi se ponovo okupio sa samo jednim članom iz originalne postave.
Do stvaranja novog materijala je trebalo pričekati još neko vrijeme, sredinom 2009., tj. 15 godina nakon prethodnika, The Black je objavio svoj 2. i trenutno posljednji album pod imenom Alongside Death.
S obzirom na veliki vremenski period između 2 izdanja sasvim je normalno očekivati promjene u zvuku, ali one na kraju nisu tako drastično izražene kao što zna biti slučaj s mnogim drugim bendovima.
Te promjene su najviše produkt kvalitetnije produkcije koju također nije mogao zaobići napredak u tehnološkom smislu, dok stilski ipak nema većih razlika u odnosu na izdanje iz prošlog stoljeća.
Rekao bih kako je Alongside Death modernija verzija old school black metala, da je album bio snimljen 1993. godine s današnjom tehnologijom vjerojatno bi zvučao nešto slično ovome.
Iako nisam primjetio prisutnost syntha opaka i mračna atmosfera se svejedno nije izgubila, The Black je vodio računa o tome da njegova muzika ne ostane udaljenija starijim fanovima benda.
Alongside Death je između ostalog pokazatelj kako brzina nije nužna da bi se napravio dobar album, ovdje uglavnom prevladava sporiji tempo koji je još više naglasio mračni ugođaj.
Početna faza albuma ipak jest bržeg tempa, nakon uvodne i kratke eksplozije On the Descent to Hell slijedi možda najbolja stvar Death's Crown s izrazito prljavim i sirovim zvukom.
Na samom kraju je ponuđeno slično pakleno ostvarenje u obliku naslovne stvari, koja negdje na svojoj polovini usporava i prepušta dominaciju najprije jezivoj atmosferi, pa zatim i tmurnom vokalu.
S obzirom da Jon Nödtveidt u vrijeme snimanja više nije bio među živima mjesto vokala je zauzeo Forn Bragman, koji je tu istu dužnost obnašao na Vinterland albumu Welcome My Last Chapter.
Da nisam pročitao taj podatak nikad ne bih pogodio da se radi o istom izvođaču, ovdje je njegov vokal mučniji i depresivniji za razliku od vrišteće izvedbe kod Vinterlanda, ali i muzika se stilski razlikuje.
Alongside Death je u najmanju ruku vrlo dobar album s kojim će biti zadovoljni svi stariji fanovi benda, iako je meni osobno The Priest of Satan draži, The Black niti ovdje nije izgubio na svom identitetu.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 18/12/2019 : 01:45:11
|
The Darksend je nepoznati švedski bend iz Helsingborga koji više ne postoji, osnovan je 1991. i njegova aktivnost je trajala okvirno oko 10-ak godina, jedan izvor navodi 2000. a drugi 2002. kao prestanak djelovanja.
Koliko god trajala njegova karijera ostaje sigurno da mu diskografija nije bila prevelika, a općenito bendovi iz 90-ih godina nisu bili toliko produktivni kao što je slučaj s većinom iz ovog stoljeća.
Svoje početne demo radove The Darksend je snimio 1995. godine, nakon nekoliko takvih kratkih izdanja bend je u prvoj polovini 1996. objavio full length prvijenac pod imenom Unsunned.
Barem kada je u pitanju ovaj album teško je napraviti usporedbu s nekim drugim i poznatijim bendom ili izdanjem na black sceni, Unsunned me ovako na prvu ne podsjeća na ništa što sam imao prilike slušati.
Čak bih rekao da ovdje The Darksend u velikoj većini snimljenog materijala stremi prema nekoj vrsti originalnosti, ne kopira nikog niti se odlučio krenuti stopama mnogih bendova tog razdoblja.
Unatoč pozamašnom broju godina od kako je nastala, muzika nema onaj prepoznatljivi sirovi pečat u sebi, kao da je rađena osjetno kasnije kada je već moderniji zvuk počeo utjecati na finalni proizvod.
To se osjeti u samoj produkciji koja je začuđujuće čista i kvalitetna za ono vrijeme, a prisutni su i blagi elementi death metala koji su pojednostavili praćenje gitarističkih riffova.
Prema načinu sviranja Unsunned je najbliži melodic black stilu, ali opet tu nema onih tipičnih melodija kakve se uglavnom mogu čuti kod takvih bendova u većoj ili manjoj mjeri.
Synth se tek povremeno ubacuje i služi da jače naglasi dionicu s mračnijom atmosferom, to svejedno nije dovoljno da muzika ode u simfoničnost, ako ne računam naslovnu stvar koja u intro stilu zatvara album.
Atmosferičnost je izražena u vrlo malom postotku od ukupne minutaže materijala, više je zapažena samo u uvodnom i završnom dijelu na When Frost Covered My Palace, dok je ono između standardna albumska kolotečina.
Vokalna izvedba puno više od muzike ide u korak s vremenom i mjestom svog nastanka, u pitanju je klasični screaming kakav su koristili mnogi drugi bendovi s nešto bržim načinom izražavanja.
Na uvodnom dijelu prve stvari Bathing in Moonlight koristi se clean vokal koji može zabrinuti protivnike istog, ali kasnije ga gotovo niti nema na vidiku pa takva ''prijetnja'' bude brzo zaboravljena.
Unsunned je svakako album vrijedan pažnje i ostaje nejasno kako barem zbog njega The Darksend nije postao malo poznatiji, može se preporučiti većini black fanova bez obzira koje stilsko usmjerenje najviše favoriziraju.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
DODSFERD
Advanced Member
Pitcairn Island
29953 Posts
Member since 14/03/2014 |
Posted - 20/12/2019 : 12:16:47
|
Kao što je bio slučaj s mnogim bendovima tog vremena, The Darksend je također u svojoj karijeri objavio 2 full length albuma, a 2. je izašao tijekom ljeta 2000. godine pod imenom Antichrist in Excelsis.
Ako je za prethodnika Unsunned bilo ikakve dileme po pitanju muzičkog stila ovdje toga više nema, Antichrist in Excelsis je više nego očiti predstavnik melodic black metala uz blagu dozu simfoničnosti.
Određene promjene nisu uspjele donijeti ništa po čemu bi ovaj album mogao konkurirati onom od prije 4 godine, The Darksend je sada napravio dosta slabije izdanje i meni osobno predstavlja razočaranje kakvo nisam očekivao.
Razočaranje je još više izraženo jer su postojali preduvjeti za nešto što bi bilo barem na solidnoj razini, ideje kao takve su začete na prilično dobrom temelju, samo što je realizacija u većoj mjeri zakazala.
Kada je u pitanju melodic black stil vokal uglavnom igra presudnu ulogu, puno toga ovisi o njemu jer svojom izvedbom može nadoknaditi eventualan nedostatak agresivnosti ili sanirati posljedice pretjerane melodičnosti u samoj muzici.
Nedavno sam se mogao uvjeriti u takvu tezu prilikom slušanja benda Noctes koji je na trenutke melodičniji nego The Darksend, ali njegova vokalna izvedba je neusporedivo bolja i agresivnija nego što je ovdje slučaj.
Gotovo da ne postoji stvar gdje nije ubačen clean vokal koji većinom uspijeva pokvariti dobru muzičku podlogu, on povremeno može proći da razbije monotoniju, ali kada je previše onda je stvarno previše.
Prva 3 albuma Arckanuma su dokaz kako se i ženski vokal može uklopiti kada je pametno doziran na pravim mjestima, ovdje je također prisutan, samo ni približno s toliko uspjeha jer ga ima više nego treba i nije od koristi.
Recimo da se kod stvari The Malediction Became Flesh može progutati zbog pomalo mističnog ugođaja, dok na ostalim mjestima nikako nije uspio pokazati da zaslužuje svoju prisutnost u ovakvom razvoju situacije.
Najviše mi je žao zbog pjesme Thunder Is the Angels Threnody koja ima nekoliko vrlo dobrih dionica, ali ju je ženski vokal pravo zasrao na čak 3 mjesta; na samom početku, na sredini i na kraju.
Završna Paradise, Thy Name Is Hell je pretjerivanje u pravom smislu riječi, netipična lagana stvar koja je skoro u cijelosti izvedena uz korištenje ženskog vokala, bolje bi bilo da je stavljen nekakav intro.
Zbog svega toga se The Dirge Hummed Among Mortals izdvaja kao najbolja na albumu jer u sebi nema clean (u većoj mjeri) ni ženskog vokala, na kraju ipak premalo da bi ukupan dojam bio išta bolji od najobičnijeg prosjeka.
Za razliku od albuma Unsunned, Antichrist in Excelsis ne bih mogao preporučiti ozbiljnijim black fanovima, eventualno samo strastvenim ljubiteljima melodica kojima je muzika puno bitnija od vokalnog izražavanja.
|
Sinaitakala Tu'imatamoana 'i Fanakavakilangi Fakafanua |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37324 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37324 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37324 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Topic |
|
|
|
Metal & co.
), no i ovakve su zanimljive. I sa strucnog pogleda (mislim u vezi pjevanja etc.). 
