| T O P I C R E V I E W |
| don_draper |
Posted - 14/04/2022 : 15:52:51
Evo i jednog mog topica. Naime, osim što volim pročitati dobar strip (logično pošto sam pripadnik ovog foruma) volim uzeti u ruke i dobar roman. Nekako u ovih par godina što sam ovdje sam skužio da volim pisati osvrte, neke uspješne, neke malo manje. Pošto uredno vodim i Goodreads account, broj pročitanih naslova je već pozamašan pa sam pomislio da ne bi bilo loše da se malo naglas izrazim o pročitanome. Otvorio sam ovaj topic kao prostor gdje bih ubacio objedinjeno svoje osvrte na književna djela.
Bit će tu osvrta na knjige koje trenutno čitam, ali bit će i pokoji throwback u smislu prisjećanja na neke drage (ili manje drage) knjige.
Nema kod mene nekog striktnog pridržavanja žanrova niti serijala. Ima nekih dražih pisaca kojima pridajem veću pozornost, ali svakakvi žanrovi i periodi će se naći u ovom topicu. Primjerice bit će puno Stephena Kinga, fantasyja, klasika iz 20.stoljeća te SF-a, ali i realistične fikcije današnjice.
Unaprijed hvala svima koji će pročitati ponešto od mojih baljezgarija, ali isto tako su dobrodošli svi da ovdje iznesu i svoja mišljenja o spomenutim naslovima ili neslaganja s mojim. Bez diskusije ne bi bilo foruma, na kraju krajeva.
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| don_draper |
Posted - 07/10/2026 : 13:30:42
Joseph Heller : Catch 22 / Kvaka 22
Knjige koje bi nam mogle prve na pamet pasti kada govorimo o antiratnoj literaturi su vjerojatno djela Vonneguta, Rilkea ili Hemingwaya, ali ovaj roman svakako je zacementirao svoje mjesto među tim velikim djelima. Iako je možda u hrvatskoj kulturi ostao više popularan zbog toga što je naslov postao međunarodna fraza za bezizlaznu situaciju, ipak je reputacija romana i dalje dovoljno velika da bih ga morao uzeti konačno u ruke.
Roman prati u fokusu mladog vojnika Yossariana iz postrojbe američkih zračnih snaga stacioniranih u Italiji u doba zadnjih ofenziva u toj državi. Kroz dinamičan prikaz njega i njegovih kolega, nadležnih i onih koji vode stvari iza kulisa, Heller na vrlo dovitljiv i parodičan način prikazuje međuljudske odnose, različite karaktere, neke ekstreme među njima i brdo nejasnih i naoko nelogičnih stvari po kojima je vojska funkcionirala (uključujući Kvaku 22). Roman je smješten u okrilje rata, ali Heller je u fokus stavio likove i antagonističan odnos između raznih hijerarhijskih razina unutar kolektiva.
Rat je i dalje bitna činjenica u romanu i mnogi momenti su uspjeli prikazati horor rata, ali roman preferira ipak svoj ironičan stil i želi humorom šokirati. Nekada je taj humor ekstreman, ali rekao bih da je vrlo inteligentan. No, balansiranje između toga i ozbiljne suštine onoga o čemu piše i tematike koja ne prestaje biti predmet književnih diskusija je ono što je Heller odlično odradio. Nezaboravni likovi, realističan pristup zamaskiran s nekoliko gotovo nestvarnih prizora i vrlo kompletan prikaz života u takvom kolektivu, sve to nudi ovaj roman.
Kvaka 22 je uistinu više od samo kultnog izraza i činjenica da se u svakodnevni jezik ovako "ugurala" dovoljno govori o veličini romana. Ne samo da odlično funkcionira kao antiratna literatura, već se jako dobro snalazi i u onim manjima, naoko nebitnijim stvarima i predstavlja odličnu psiho-socijalnu analizu manjih i većih grupa. Brojni pisci su se složili da je ovo najbolji antiratni roman i ne mogu reći da su daleko od istine u svojoj izjavi. Kvaka 22 uistinu je jedinstvena te na svoj autentičan način progovara o onome što zaokuplja ljudske umove još godinama i desetljećima nakon što se dogodilo.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 17/09/2026 : 11:12:14
I sad kad sam došao do kraja Vonnegutove bibliografije, bar što se romana tiče, red je da sažmem dojmove o pročitanom. A kako drugačije nego rang listom.
Pa onda redom, od najmanje impresivnog do remekdjela.
14. Slapstick - ispod ovog humora i groteske krije se zanimljiva društvena kritika, ali forma ipak neće stvoriti previše novih fanova
13. Timequake - najmanje "romaneskni" od svih ovdje, više služi kao neka rekapitulacija Vonnegutovih ideja, tipičnih likova i svjetonazora
12. Hocus Pocus - možda najdirektnija i najozbiljnija kritika u Vonnegutovim romanima, nekako je najmanje stvari zamaskirao svojih humorom i maštovitosti ovdje, ali i dalje je na razini
11. Player Piano - vrlo domišljat debi, pomalo atipičan u usporedbi s drugima, ali itekako relevantan za današnje doba
10. Galapagos - roman pun ideja, djeluje kompleksnije nego što je i treba imati strpljenja, ali svakako još jedan biser u kolekciji
9. Jailbird - na prvu manje impresivan u odnosu na ove iza njega, ali s obzirom na poveznice sa stvarnim događajima i to kako ih je ovdje preinačio Vonnegut, stvarno sam bio itekako zadovoljan
8. Breakfast of Champions - "tek" osmi, što pokazuje kakva je konkurencija, Vonnegutova bizarnost na vrhuncu, ono što ga spušta je možda manjak neke koherentnosti za širu publiku
7. Deadeye Dick - pravo iznenađenje, roman pun pogođene melankolije i obiteljska priča kakva može samo izaći od ovog lika i usput pokazati jednu široku kritiku američkog društva
6. Cat's Cradle - možda će na iduća čitanja doći i više, roman koji šokira, nasmije, fascinira svojim idejama i koji zasigurno spada među bolje i lucidnije distopije, ali iznad su isto tako remekdjela
5. Bluebeard - odlična fiktivna biografija, roman koji savršeno portretira život fiktivnog umjetnika i značaj umjetnosti koju stvara te potencijal umjetnika da uvijek iznenadi i izvuče "asa u rukavu" i sve pritom ima nesavršene obiteljske i prijateljske odnose
4. Mother Night - po tonu itekako satiričan, ali ispod te paske vrlo ozbiljan, roman koji itekako pogodi poantu, ali koji u svojoj slojevitosti krije i pomalo zastrašujuće konotacije, odličan
3. God Bless You, Mr. Rosewater - stvarno sjajno iscrtana saga o uspješnoj obitelji i opasnostima nasljeđivanja smještena u društvo koje je spremno stvoriti štetu na razne načine
2. Sirens of Titan - jedan od ranijih romana ovog genija, ali nevjerojatno kvalitetan, zreo, sjajno izmaštan i izveden, izvanredan spoj najotkačenijeg SF-a i ljudske komedije koji slavi ljudski duh i istraživanje, ali istovremeno šalje par upozorenja s time, možda i više nego par
1. Slaughterhouse Five - možda malo predvidljivo, ali roman koji najpreciznije definira stil ovog genija i koji će redefinirati antiratni roman, zastrašujuća je sila kojom jednostavan pristup, apatičan protagonist i bizarne okolnosti mogu prikazati ratne strahote i ljudsko stradavanje
Možda i jesam pomalo pretjerao nekada s komentiranjem i hvaljenjem ovog pisca, ali u ovoj dekadi zasigurno najveće čitalačko otkriće je on, što se mene tiče. Romani su gotovi, ali čitat će se njegove kratke priče i publicistika. Ako sam ikoga potaknuo da uzme neku njegovu knjigu u ruke smatrat ću to velikim uspjehom. |
| don_draper |
Posted - 15/09/2026 : 17:26:51
Kurt Vonnegut : Timequake
I malo po malo došlo se i do zadnjeg romana ovog genijalca američke književnosti. U ovim dnevnicima sam malo i smorio sa svojim epitetima i pohvalama Kurtu, ali još od 2020. kada sam prvi put uzeo u ruke i pročitao Slaughterhouse Five, ovaj pisac je svaki put plijenio pažnju, zabavio, ali poput pčele ostavio fiktivni žalac u umu koji je konstantno ispuštao brojna pitanja, nelagodu, brutalnu istinu, ali i neprikosnoveni crni humor.
Timequake je dosta drukčija knjiga negoli neki Vonnegutov klasik. U biti je ovo vrlo jasno oproštajni roman u kojem Kurt, nekada i nasumično, iznosi svoje stavove, mišljenja i sebi preko puta "posjeda" Kilgorea Trouta, poznatog ponavljajućeg lika iz njegovih romana. Ovaj otuđeni pisac i vrlo izravan satiričar i ljubitelj groteske se u neobičnom settingu romana isto tako oprašta od publike. A glavni događaj romana? Timequake, odnosno nagla pojava u kojoj se odjednom svijet vrati 10 godina unatrag i ponovno ispočetka proživljava taj interval. Hoće li ljudi ponavljati iste greške, hoće li nešto naučiti iz svoje budućnosti koja im je poznata? Odgovori dolaze na nimalo konvencionalan način.
S obzirom na strukturu teško mi je usporediti roman s prethodnicima, ali moram priznati da je bilo lijepo, emotivno vrlo dozirano, pročitati Kurtov oproštaj. On nije klasičan, nije jednoznačan i začinjen je sa svim bizarnostima i lucidnošću koje su krasile njegov raniji rad. Nije svakako roman za one koji nisu od ranije upućeni u njegov rad. Ali ova sveukupna kritika i upozorenje ljudskom rodu i određenim društvenim slojevima odzvanja snažno baš kao i njegove ranije "opomene".
4.5/5 |
| don_draper |
Posted - 03/09/2026 : 20:29:03
Aleksandar Solženjicin : Jedan dan u životu Ivana Denisoviča
Ljeto je bila inspiracija da se proba s kraćim romanima. Ne toliko da se skupi dobra statistika ili tako nešto, već da malo probam vidjeti koliko su moćne priče kad stanu i na malo više od sto stranica. Sljedeći odabir je dosta neobičan i nekako se ne poklapa s mojim dosadašnjim probirom, ali s ruskim klasicima sam do sada imao mahom pozitivna iskustva, koliko god ona bila rijetka.
Priču o Solženjicinu mnogi vjerojatno već znaju, a njegov opus reflektira njegova životna iskustva. Pisci ruskih klasika su bili vrlo vezani za dočaravanje realnog stanja, proučavanje društvenih struja i stanja nacije, a ovdje dobivamo jedan vrlo neobičan, kratak, surov i brutalan uvid u jedan dio stanja tadašnjeg društva. Svi znamo što su bili gulazi, a ovdje se kroz svega jedan dan upoznajemo s načinom i dnevnim ritmom funkcioniranja radnih kampova.
U fokusu je naravno naslovni lik, zatvorenik koji je vrlo snalažljiv, koji se prilagodio prilikama i koji ima neobično jaku motivaciju za opstankom u ovim uvjetima. Na njegovom putu kroz dnevne zadatke koji su teški i učinjeni dodatno težima neumoljivom sibirskom zimom, upoznajemo njegove susjede, čuvare, ali i više činovnike. Gotovo poput romana struje svijesti saznajemo tko je za što zadužen, saznamo poneku anegdotu i pozadinu likova te na nekada vrlo pedantan način dobijemo opis meehanizama logora.
Roman je vrlo relevantan jer prilično in medias res prikazuje jednu mračnu eru svjetske povijesti i pokušava gotovo depersonalizirati likove koji se bore sa silama prirode, ali i represije te tjelesnim limitima u gotovo nemogućim uvjetima i zahtjevima. Ono s čime sam imao problema ovdje je stil pisca koji je vrlo pedantan, sintaktički bez većih grešaka, ali nekada premehanički te sam na više mjesta gubio doticaj s likovima. Više sam bio zapanjen početkom knjige jer poslije kako je vrijeme odmicalo slutio se taj neminovni kraj i kao da su stvari postale ponavljajuće i bez nekog dodatnog obogaćivanja radnje. No, značaj ovom romanu nikako ne mogu oduzeti i umanjiti. Vrlo izravan i nemilsordan prikaz borbe ljudskog duha s teškim represivnim sustavom tog vremena. |
| don_draper |
Posted - 31/08/2026 : 13:38:05
Ira Levin : The Stepford Wives / Stepfordske supruge
Ira Levin je svijetu možda poznatiji kao pisac Rosemaryne bebe, romana koji je inspirirao kultni horor. No, za prvi njegov roman sam izabrao ovaj (koji isto ima filmsku interpretaciju). Premisa je djelovala dovoljno zanimljivo, a i bio je idealan za jedno brzinsko ljetno čitanje.
U romanu pratimo Joannu koja se sa suprugom Walterom doselila u idilično naselje Stepford. Izvana izgleda kao savršeno naselje za obitelj, oaza mira i idile, pravo oličenje američkog sna. No, ubrzo Joanna spozna da u Stepfordu postoji određena oštra podjela i misterij te da su muškarci ovdje glavni i kriju puno toga od svojih supruga. Roman je zapravo jako dobar osvrt na spolne razlike i odstupanja u društvu, ulogu žene, ali i psihološki osvrt na paranoju i teorije zavjere. Prateći stvari iz perspektive Joanne uistinu se dobro translatira taj osjećaj da nam ništa nije jasno i da interpretiramo ideje onako prvoloptaški.
No, kako roman odmiče ipak se stječe prava slika i neke istine, a do brzog i skorog završetka, Levin je ipak sjajno finiširao i opet nas natjerao da preispitujemo stvarnost. Roman ima završetak kojeg se može na dva načina interpretirati i sviđa mi se ta dvosmislenost. Generalno je cijeli ritam romana odlićno odrađen. Iako je stil dosta jednostavan i dinamičan, Levin je konstruirao roman koji daje dosta za razmisliti i probaviti te otvorio tematiku koju svi znamo na jedan prilično inovativni i ekscentrični način.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 27/08/2026 : 17:38:11
Jean-Dominique Bauby : Le Scaphandre et le Papillon / The Diving Bell and The Butterfly
Nije baš među poznatijim knjigama, ali je svakako jedna knjiga koja itekako fascinira, a većina razloga se krije u tome kako je nastala. Glavni urednik francuskog Elle magazina, Bauby, je 1995. pretrpio teški moždani udar koji ga je ostavio tjelesno i govorno paraliziranim, a jedino što je mogao je treptanje i oskudno pomicanje glavom. Ono što je još jedna karakteristika takvog sindroma je da je pacijent kognitivno funkcionalan i sposoban razaznavati i razmišljati o svojoj okolini. U engleskoj medicinskoj literaturi to se zove "locked-in syndrome" te je iz naziva prilično jasno kakvo je stanje u pitanju.
Prije samog moždanog udara Bauby je imao ugovor za objavu knjige, odnosno memoara, a nakon nesretnog događaja je ostao uporan u svojoj želji te je odlučio se posvetiti objavi memoara iz svoje bolesničke postelje. Kako je u tome uspio? Njegova terapeutkinja je sastavila na tabli abecedu gdje je poredala sva slova po njihovoj učestalosti u francuskom jeziku te je svaki puta ih redom prstom prolazila dok Bauby ne bi trepnuo i to bi bio zapis. I na takav način se stvorilo oko 130 stranica transkripta kroz 2 mjeseca svakodnevnog rada.
A sama knjiga? Iznimno lijepo napisana, na jednostavan način donosi dosta izravan uvid u stanje Baubyja. Opisuje njegovu rutinu u bolnici za vrijeme rehabilitacije, prisjećanja na dane dinamičnog života u svijetu glamura i novinarstva, privatnih afera te njegovu emotivnu povezanost s djecom kojoj ne može više biti isti onaj kao prije. No, dosta segmenata knjige se bavi i njegovim promišljanjima o novonastalom stanju u kojem se zatekao, o njegovom fizičkom zatvoru, željom za nadilaženjem tog stanja i otkrivanjem novih ljepota, bilo izmaštanih ili stvarnih, malih pobjeda i užitaka u ovoj neželjenoj situaciji. Otuda i taj kontrast u naslovu, teško ronilačko odijelo (fizička zarobljenost) i sloboda njegovog uma (leptir).
Knjigu bih preporučio stvarno svima i uvrstio bih je u lektire. Ne zbog neke posebne ljepote, već kao svjedočanstvo nesalomljivosti ljudskog duha i pronalaženja umjetnosti u naoko bezizlaznoj situaciji. Nažalost, pisac je preminuo od pneumonije dva dana nakon objave knjige, ali njegov duh i um su ostali ovdje zapisani i njegova želja za otkrivanjem novog i žal za izgubljenim i onima koji ostaju bez njegove ustaljenje prisutnosti. Vrlo dirljivo je to sagledavati u tom kontekstu, ali i bez tog nekog emotivnog biasa, ostaje stvarno odlični pristup i konciznost zbog kojih se ova knjiga brzo čita, ali dugo ostaje u sjećanju.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 18/08/2026 : 16:51:39
Milan Kundera : Nesmrtelnost / Besmrtnost
Još jedno druženje s piscem koji je obilježio ovu moju čitalačku godinu. Kundera je dokazao u prijašnjih par čitanja da je vrlo zanimljiv, uvjerljiv i lucidan pisac. Ovaj roman ne kotira kao jedan od najpoznatijih njegovih i imam dojam da se premalo o njemu govori, a za Kunderinu karijeru i umjetničke dosege doima se prilično bitan.
Kao i zadnja 2 njegova romana, i ovaj roman je podijeljen u nekoliko dijelova te je teamtski razasut između 3 različite radnje, odnosno perspektive. Roman je dosta filozofskog karaktera, ponavljaju se neke sentence i motivi koji su od ranije poznati kod autora, ali djeluje mi da je Kundera u Besmrtnosti fokusiran na najbitnije teme još otkako je počeo pisati. Roman se bavi postizanjem te naslovne besmrtnosti, odnosno koliki je njen značaj, cijena i što ona na kraju predstavlja. A cijelo to razmišljanje će disperzirati kroz priče o dvije suprotstavljene sestre i njihovim oprečnim odnosom s ocem, promišljanju zaljubljenog mladića i priču o posljednjim danima velikog Goethea. Djeluje dosta raznoliko.
Iako tematika romana djeluje nespojiva s njegovim sastavnicama, ipak je Kundera sve ovo jako logično i u konačnici dosta jednostavno razložio. Njegove misli su rijetko kada zvučale ovako uvjereno i duhovno "čiste". I dalje je Kundera pisac s digresijama, s pomalo disrespektnim humorom, ali u Besmrtnosti mi se čini da je postigao tu ambiciju velikog pisca-filozofa koju je dosta dugo jurio. Iz svake cjeline se može ponešto izdvojiti, citirati ili upamtiti jer stvarno je ovo fenomenalno odrađeno i spojeno.
Kundera ne prestaje izazivati zanimanje i uz prethodnika Nepodnošljivu lakoću postojanja ovdje sastavlja još jedan veliki roman. Ovaj roman je više centriran na neku ljudsku opsesiju ostavljanjem traga, postizanjem reputacije i slave te sveukupno "višim" ciljevima. U svojoj misiji je roman uspio i sjajna je oda velikoj umjetnosti i njenoj trajnosti, ali i njenom kompliciranom odnosu s čovjekom koji ju stvara. Prema mom skromnom mišljenju i bolji roman od Nepodnošljive lakoće. Imam još nekoliko nepročitanih Kunderinih romana iz njegove francuske faze, ali mislim da ću ovdje sada stati na neko vrijeme s njim.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 14/08/2026 : 22:15:18
Kurt Vonnegut : Hocus Pocus
Što se tiče romana, došao sam skoro do samog kraja druženja sa svojim drugim najdražim romanopiscem. Vonnegut do sada nije razočarao i nije se spuštao ispod nekih odličnih ocjena u ovom topicu. Ipak, njegova zadnja 2 romana ne slove kao oni na razini najvećih uspješnica.
Hocus Pocus uključuje tipični vonnegutski setting i u pripovjednoj ulozi je ponovno lik koji bizarnim spletom okolnosti provede život u seriji uspona, da bi došao do svog tragičnog i prilično konačnog pada. Ali sve to u svrhu nekog većeg cilja ili ideje. Naš narator Eugene Hartke je proživio tubrulentan život, od služenja u Vijetnamskom ratu pa do karijere u prosvjeti. Antiratni sentiment te kritika suvremenog američkog društva su iminentni.
Ipak, stil i iznošenje tematike su ovdje prilično direktni, podrobni i realistično dramatični, što i nije klasičan Vonnegutov pristup. Uspkros stilskom odmaku i dalje je tu dosta klasičnih elemenata te u tom miksu to sve doprinosi inicijalno pomalo konfuziji kod vjernijih čitača, ali u konačnici, zahvaljujući katartičnom završetku, ipak je standardno oduševljenje ovdje.
Vonnegut je uspješno sastavio još jedan roman u kojem kritizira ljudske akcije poput rata i sve ono što društveno-politički stvara atmosferu iz koje će se izroditi takve ideje. Ovdje je ta kritika možda najdirektnija, najmanje opterećena humorom i ironijom i vrlo je ljudska i stvarna. Ne želim reći da su profiliranija djela manje ozbiljna ili realna, samo da je ovdje pristup drukčiji i možda je na doživljaju ipak oduzelo malo to što nije bilo te metaforičnosti i mimikrije istinske srži i poruke. Svejedno, na djelu je i dalje dobri stari majstor.
4.5/5 |
| don_draper |
Posted - 28/07/2026 : 18:00:39
William Faulkner : The Sound And The Fury / Krik i bijes
Nako velikana književnosti s američkog zapada, ovaj put se okrećem njegovom sunarodnjaku južnjačke geolokacije. Faulkner i Steinbeck su često uspoređivani i navođeni među najvećim američkim spisateljima 20.stoljeća. Temelja za takve pohvale definitivno ima, ali valja znati da je stilski pristup podosta drukčiji. Dok je Steinbeck dosta koncizan, Faulknerov stil je puno manje dokučiv, stilski zahtjevniji za čitati, ali to mu nimalo ne oduzima na efektnosti.
Krik i bijes je dosta mračna knjiga i to se vidi na prvu. Od početka ulazimo u tu kaotičnu struju misli i vrlo tanko razgraničena sjećanja i sadašnjost. Čitatelj ovdje na svakoj stranici je primoran zastati i razmisliti gdje se nalazi i što se zbiva jer često nema ni interpunkcija niti jasnih prijelaza u vremenskim fazama. No, struktura romana je vrlo dobro zamišljena i u svoja 4 dijela nudi vrlo različitu paletu emocija i stilova.
Suština priča je da pratimo jedan vikend u životu obitelji Compson koju prate tragedije i u kojoj postoji podosta konflikata i kontroverzi. Članovi obitelji su psihološki dosta različiti jedni od drugih, a njihovi sukobi su u romanu vrlo izraženi i direktni te često vrlo napeti zahvaljujući Faulknerovoj vještini. No, ono najbolje je da je Faulkner vrlo suptilan, stvari i raspoloženja se otkrivaju postepeno, bez neke očitosti. Ipak, roman je u većini situacija vrlo težak za pratiti te ponekad pretjerano inzistiranje na stilu može umannjiti doživljaj.
Roman koji zaslužuje svoju reputaciju i koji otkriva još jednu moć književnosti te samo s umjetničkog aspekta zaslužuju same pohvale. Ipak, tematski je nekada previše sužen i ide u krug, a puno puta je jednostavno previše enigmatičan. No, jednom kad se prođu te zapreke u Faulknerovom pisanju, postepeno i slojevito se otkriva koliko je upravo ta struktura zapravo i jedan veliki plus, pravi umjetnički ukras. Roman koji puno toga razotkrije ispod svoje površine, ali koji zahtjeva i drugo čitanje kako bi se neki novi detalj još razotkrio.
4/5 |
| don_draper |
Posted - 20/07/2026 : 16:10:50
John Steinbeck : East of Eden / Istočno od raja
Vrijeme je za povratak klasicima, za jedan uistinu veliki američki roman. Steinbecka sam prvi put čitao prije 5 godina u Plodovima gnjeva i ne mogu reći da mi je ostao u sjajnom sjećanju. Možda nisam bio tada u pravom raspoloženju, ali nekako mi je bilo dosta teško probijati se kroz Steinbeckove opsežne opise i gotovo novinarski smisao za opis, ali neporecivo je da je roman imao taj čemer i bol likova koji su visili čitatelju iznad glave svaki put kad bi uzeo roman u ruke. Istočno od raja je dosta drukčiji tip romana, iako dijeli taj Steinbeckov realizam i težnju za nekom vrstom "poučne" književnosti.
Kao i u većini Steinbeckovih djela, i ovdje smo smješteni u Salinas Valley u Kaliforniji. East of Eden je roman generacija, iako u usporedbi sa 100 godina samoće, ovdje ih je samo 3. Pratimo dvije obitelji, Trask i Hamilton, koje imaju različiti susret sa srećom, uspjehom i blagostanjem, kao i s moralnim gledištem. Nije to otvoreni antagonizam na razini Romea i Julije, dapače, dobrosusjedski suživot je prisutan, ali kroz prizmu dva patrijarha, Steinbeck ovdje prikazuje pogled s dvije strane američkog sna, onakvim kakav je bio na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Steinbeck ima neporecivog dara za staviti likove "na mapu", okarakterizirati ih i stvoriti moralno-socijalni konflikt među njima. Stil pisanja je ovdje dosta "prozračniji", ali nikad ne gubi fokus. Iako su i Plodovi pisani čistom kvalitetom zanata, ovdje sam nekako stekao dojam da je ovo više roman za šire mase.
No, taj aspekt ne znači da se radi o manje dobrom ili manje briljantnom djelu. Istočno od raja je studija uspjeha, studija morala i na mnogim mjestima alegorija biblijskih motiva prije svega. Vrhunski Steinbeck plete naoko obične i već viđene literarne motive s analizom tadašnjeg društva, ekonomije, politike i filozofsko-religijskih motiva. Likovi su vrlo klasičnih karakternih crta, ali upravo u tom suvremenom načinu pisanja i jednom "globalnom" pogledu na stvari, takve neke klasične figure dobivaju novu draž i težinu. Kako roman teče i kako se mijenjaju odnosi među likovima te neki dolaze, a drugi odlaze, Steinbeck nikad ne gubi fokus iz svog centra zbivanja, kalifornijske doline te mjesto radnje postaje likom za sebe.
Razvidno je iz ovog napisanog da je roman ostavio mahom pozitivan dojam na mene. Od početka do vrlo upečatljivog, logičnog i vrhunskog kraja, ovo je bilo iskustvo koje ću pamtiti. Što se tiče ove godine, zasada najbolji roman kojeg sam čitao, a sigurno je u top 25 ikada pročitanih. Roman koji objedinjuje američku kulturu i mentalitet, tendenciju poštivanja suvremenih načela, ali s korijenima u povijesti i onome toliko starom da djeluje urođeno. Kako u pogledu velikih događanja tako i u pogledu likova i njihovog mikrokozmosa. Baš kao najbolja alegorija, ali i vrhunska kronika, roman koji prelazi granice mjesta i vremena, a pritom ostaje vrlo dohvatljiv i čitak, Istočno od raja je klasik 20.stoljeća po svim parametrima. A pritom i vrhunski.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 03/07/2026 : 16:48:44
Stephen King : The Institute
Nekako uporno se držim sada ovih Kingovih novijih romana, iako sam već pisao da je po kvalitetu i afinitetima nekako slabiji negoli u 70-ima i 80-ima. No, za ovaj sam čuo dosta hvale i tema me dosta povukla. Institut je uistinu povratak u formu za ovog velikog i neuništivog pisca.
Roman se fokusira na nekolicinu posebno nadarene djece koji su (prisilno) okupljeni u tajnom institutu usred Mainea gdje se istražuju, unapređuju i iskorištavaju njihove moći. Premisa uvelike podsjeća na njegov klasik s početaka karijere Firestarter, ali ipak ton knjige i tijek radnje je ovdje dosta uglađeniji i manje furiozan za razliku od brutalnog i kingovski maničnog prethodnika. U sklopu instituta djeca će dijeliti tajne, pokušati otkriti što se događa i ono neminovno, kako pobjeći.
King je vrlo pedantno i polagano odlučio razotkrivati tajne institucije u kojoj se nalaze djeca, ali sve to iz perspektiva i pozitivaca i negativaca. Vrlo znalački napisan roman, kvalitetno napisan i manje-više rijetko griješi. Roman ne pati od neke pretjerane patetike (kao što su to neki drugi znali biti) i ne libi se biti brutalno realan, ali opet ostavlja taman toliko nadnaravnog da se i dalje podsjetimo da je to Kingov teritorij. Iako u eri kad je svijet živio za seriju Stranger Things bi mnogi mogli pomisliti da je ovaj roman pokušao zajahati taj val, treba se podsjetiti da je King taj koji je tu bio prije svih i postavio pravila igre.
Institut je vrlo ugodno iznenađenje. Roman koji iima sve kvalitete nekih ranijih klasika ovog autora, ali u jednom uglađenijem izdanju pogodnom i za one koji nisu previše kingovski nastrojeni. Zadnja četvrtina romana je pravi spektakl i stvarno nisam očekivao da će King nakon preko 70 objavljenih knjiga znati napisati ovako dobru konkluziju, a sami epilog je jedan od najboljih closera ovog velikog pisca. Roman koji odlično balansira avanturu i dramu, koji će istovremeno ponuditi bijeg od stvarnosti, ali će čitatelja povremeno istom tom realnosti udariti po glavi. Ovo je ono zbog čega se King i sve ono njemu slično čita.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 30/06/2026 : 16:48:36
Kurt Vonnegut : Jailbird
Nije puno toga ostalo, još samo 3 romana jednog od meni dvojice najomiljenijih autora. Brzo to prolazi, vjerojatno zato što su romani kratki, ali oštri u svojoj poanti. Jailbird je možda najmanje zapažen roman i onaj koji se opire nekoj vonnegutskoj egzistenciji i tipičnim karakteristikama.
U ovom romanu fokus je na nižeg činovnika iz Nixonove administracije. S obzirom na poziciju i dosta bizarni posao koji je dobio tamo, bio je odsječen od zbivanja u najpoznatijoj aferi u američkoj politici, ali ipak nije uspio izbjeći zatvor. I upravo u tom zatvoru kreće radnja, točnije na dan njegova izlaska. Glavni lik je tipično povučen, potiho ekscentričan i pomalo apatičan, ali ipak uspijeva imati dosta buran život u kojem je iskusio razna razdoblja američkog zeitgeista i porive da se založi za određenu ideju. Naravno, na tom putu je sreo podosta uspješnih, suprotstavljenih ljudi.
U odnosu na preostale romane Vonneguta, ovaj je nekako najgušće napisan, najmanje fragmentiran i lepršav u pripovjedanju te se čini da su konflikti ovdje ozbiljniji, "teži" s obzirom na posljedice. Ideja je da Vonnegut i ovdje prikaže mane američke politike i želje za dominacijom te Kurt sjajno parodizira korporativnu kulturu i kapitalizam. No, dobra stvar je što pisac ostaje konstantno tih i suptilan po pitanju pristranosti, nitko nije pošteđen nevolja i kritika.
Možda najmanje spektakularan ili "pomaknut" roman od onih koje sam pročitao, ali i dalje fascinantan uvid u stanje jedne velike nacije i njene povijesne prevrate. Roman koji sjajno stavlja u fokus autsajdera i koji pokazuje da takvi mogu raditi velike stvari i promjene. Vrlo tečno napisan, s dozom pameti, dozom emocije i s pravim odgovorima na prava pitanja. Vonnegut ne razočarava.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 23/06/2026 : 12:17:55
Jeffrey Eugenides : The Virgin Suicides
Za nastavak ovih dnevnika opredijelio sam se za pomalo kontroverzan roman koji u zadnje vrijeme doživljava neki novi val popularnosti. Mnogi će ovo vjerojatno prije znati po filmu Sophije Coppole i soundtracku kojeg je napravio francuski electro duo Air, ali sudeći po broju glasova na Goodreadsu puno ljudi je ovo i pročitalo.
Već iz naslova knjige se da razaznati da ova knjiga se dotiče dosta ozbiljne i teške tematike. Naime, u romanu u ulozi pripovjedača je grupa mladića koji se prisjećaju školskih dana i sestara Lisbon koje su u naoko mirno susjedstvo zaogrnule u crno događajima te jedne kobne godine. Odabir pripovjedača je dosta zanimljiv u smislu da se osjeti taj klasični školski kontrast "dečki/cure", ali i vrlo izražena subjektivnost u pripovjedanju. Ekipa pripovjedača nije imala najviše razumijevanja za događaje u toj neobičnoj obitelji Lisbon i imala je dosta te mladenačke nadmenosti. Djevojke iz Lisbon obitelji su se susrele s problemom previše protektivnog roditeljstva i vrlo striktnih odgojnih mjera te je njihova kuća predstavljala svojevrsni zatvor u kojem su bile kao lutke u kući.
Sve je to podloga da roman jako dobro problematizira voajerizam prisutan u društvu. Dečki iz priče su gotovo opsesivno promatrali kuću Lisbonovih, tražili i najmanju naznaku toga da ih neka od djevojaka primjeti, flerta ili nešto već drugo. Taj voajerizam je često poprimao i pomalo agresivnije i invazivnije forme. Kako roman klizi prema ranije najavaljenom ishodu, mijenjaju se stvari, događaju se svojevrsne promjene, svaka sa svojim posljedicama. Autor je vrlo dobro povezao duh vremena i te specifične mladosti i odrastanja s nekim širim temama te je roman funkcionirao i kao svojevrsna društvena kritika određenih trendova u SAD-u.
Roman me isprva nije "uhvatio", pogotovo zbog svog dosta opširnog i opsesivnog pripovjedanja (što je u duhu pripovjedača na kraju krajeva). Ipak, onda kad se odvijaju ključni događaji ipak prodrma stvari iz pomalo uljuljane atmosfere i umjetnički jako dobro poentira. Smatram da je iz spisateljskog ugla ovo vrlo uspješno i vješto napisan roman. Spojivši sekvence s humorom, ironijom i tričarijama s onima u kojima se problematiziraju konzervativizam, psihički poremećaji i vršnjački odnosi, autor je u formi relativno kratkog romana puno toga obuhvatio. Na kraju sam ipak ostao zatečen, imao je roman efekta i pomislio sam da se iz ovog može povući dosta pitanja i diskusija, a opet roman je imao i glavu i rep, ništa ne ostaje u zraku i koncizno je sve prikazano. Sve u svemu, priličan uspjeh i roman koji zbog svoje tematike neće možda pozivati na nova čitanja, ali koji će ostati u mislima dugo nakon zadnje stranice.
4/5 |
| don_draper |
Posted - 12/06/2026 : 20:52:36
Philip K. Dick : Now Wait For Last Year
Nastavio sam u istom tonu i nadalje te se posvetio čitanju ovog spiritualnog prequela Penultimate Trutha. Ali, roman koji je po atmosferi i tonu dosta drukčiji i nekako bliži mom ukusu i onome što volimo kod ovog autora.
U romanu pratimo blisku budućnost u kojoj vlada bogataška nostalgija, stvaranje imaginarnih i eskapističkih svjetova, a stvari gledamo kroz prizmu jednog od doktora bogataša koji se i sam bori sa svojim privatnim problemima, što onima na van, što onima u nutrini. U cijeloj toj pomalo dekadentnoj atmosferi briljira taj PKD-ov opis otuđenja, nesigurne budućnosti i brisanje linija između stvarnog i doživljenog.
Osim što je vrlo snažan u psihološkom segmentu, roman je dosta zanimljiv i u tom SF političkom kontekstu i mislim da i tu treba dati pohvalu PKD-u jer, iako se nekome može činiti da reciklira teme, nekako je sa svakim romanom uvijek pri nekoj novoj ideji, taman toliko drukčijom da svaki roman ima svoj poseban "miris i okus". Ne ide ovo brzinom nekog trilera, već se stvari polako odmataju i odnosi evoluiraju nekako prirodnim i uvjerljivim tijekom.
Značajno bolji roman negoli prethodni koji sam čitao, premda ovaj nagovještava događaje iz Penultimate Trutha. Mogu se apsolutno čitati zasebno. Iako NWFLY ne spada među poznatija djela ovog autora, ipak je roman vrijedan pažnje te mu nekako odgovara status "iznenađnja iz zavjetrine". Definitivno jedan psihološki dubok te pomalo dirljiv roman koji djeluje kao da crpi inspiracije iz stvarnog života autora.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 09/06/2026 : 10:59:10
Philip K. Dick : The Penultimate Truth
Još jedan od manje poznatih, ali značajnih romana ovog vizionara SF-a i jednog od najlucidnijih autora koje sam do sada imao prilike čitati. Iako bi netko mogao reći da je PKD pisac koji ima manje-više isti stil i tematiku koju provlači kroz drukčije likove i setting, ipak se može razlikovati tu dosta različitih pristupa kod njega, a ovaj roman ima svoj poseban štih. Doduše, taj isti štih nije ovaj put upalio, barem što se mene tiče.
U ovom romanu je većina populacije skrivena u podzemnim skrovištima zbog nuklearnog rata koji se odvija na površini i navodno devastiranih gradova i država. U takvom neumoljivom okolišu život nije nimalo lak, a resursi su upitne dostupnosti. Iako su medicina i tehnologija napredovali te sad postoje umjetni organi za preživljavanje, upravo će potraga za jednim otvoriti Pandorinu kutiju i naznake da svijet nije onakav kakvim se čini.
Roman u fokus stavlja političke laži te na jedan alegoričan način govori o mnogim oblicima skrivanja istine od naroda. No, nije ovdje to tako poetski stvoreno, već je roman dosta tvrdokoran, pomalo i hladno napisan te vrlo sistematičan u opisu likova, njihovim odnosima te raznim frakcijama koje su ovdje na snazi. Time bih rekao da je PKD maknuo bilo kakvu emociju iz tih sfera te mi se roman činio previše "matematički", odnosno nedostajalo je neke ingenioznosti i humanosti. Događaji se opisuju prilično suhoparno, napetost je nekada i previše duga i naširoka te konačni payoff je nekako premali čak i za relativno kratak roman poput ovoga.
Pozitivno je ipak što Dick svakom knjigom može postaviti zanimljivi scenarij i viziju budućnosti. Ideja iza ovog romana je vrlo kvalitetno osmišljena i kada se počne secirati uistinu nudi uzbudljivih sekvenci, ali nekako to ostane u sjeni pomalo proceduralnih obračuna. Kao da gledate kvalitetno snimljen western u kojem fokus zauzima slow motion duel. Volio bih da je PKD ovdje bio malo manje fokusiran na likove, koliko god to krivo zvučalo.
3/5 |
| don_draper |
Posted - 02/06/2026 : 12:03:22
Kurt Vonnegut : Slapstick or Lonesome No More
Kako su neki na internetu rekli, Vonnegut je kao neki simpatični i dosjetljivi ujak koji jednako dobro i opušteno ispriča vic te doživljaje iz rata ili opservaciju o lošim trendovima u društvu. U ovom romanu Kurt je najopušteniji do sada i piše vrlo vjerno naslovu, namjerno se okušavajući u stvaranju pomalo besmislenog, vrlo prozirnog i direktnog humora.
U romanu pratimo dvoje bizarnih, fizički deformiranih blizanaca koji žive u izobilju, ali i izolaciji od vanjskog svijeta. Setting djeluje kao neki Tim Burton film, ali iz toga se metaforički grana vrlo dobra priča o izolaciji, osudi okoline i kapacitetu društva za svakojake promjene. Odrastajući znatiželja postane prejaka i oboje krenu stvarati, u nadrealnom i komičnom stilu, svoj utjecaj u američkom društvu.
Zvuči jako bizarno, u mnogim primjerima uistinu je bizarno, ali čitajući stvari iz prvog lica doista se dobro stječe ta sprega između nutrine i onoga što se izvana događa. Kurt ne bi bio Kurt da čak i u svom najblesavijem romanu ne kritizira američko društvo i neke njegove ideale te vrlo mudro i "lagano" splete satiru, ali i upozorenje.
Slapstick je kratak, bizaran, nekada i prekomjerno, ali nadalje roman koji obiluje sa svim kvalitetama Vonnegutova spisateljskog umijeća. U ovim nadrealnim, kasnije i apokaliptičnim razmjerima bitno je nasmijati se, ali i ispod tog smijeha krije se jedna oštra analiza stvarnosti i ljudskog roda. Komparativno možda najslabiji roman meni jednog od najdražih pisaca, ali i dalje je to smiješno visoki nivo kvalitete.
4.5/5 |
| don_draper |
Posted - 02/06/2026 : 11:55:17
PKD je genij kad je u elementu, pročitao sam zasad 10-ak njegovih romana što i nije većina opusa, ali vjerujem da sam ponajbolje obuhvatio. |
| vope |
Posted - 28/05/2026 : 11:15:48
quote:
Originally posted by don_draper
Philip K. Dick : A Maze of Death / Labirint smrti
Evo jednog manje poznatog romana iz bogatog opusa ovog majstora psihodeličnog SF-a. Naslov dosta pravocrtno daje naznaku o čemu se radi u romanu i što se može očekivati. No, dok naslov djeluje kao neki puki jeftini šund, ipak PKD ima dosta slojevitosti i koju dimenziju više u odnosu na očekivanja.
Roman prati doseljenike na novi planet gdje su dio zajedničkog eksperimenta koji im je dodjeljen. Svaki od tih doseljenika je po struci i karakteru dosta specifičan i stvara se setting pomalo kao 10 malih Indijanaca Agathe Christie. Jedan po jedan likovi padaju i stvara se paranoja i preispitvanje stvarnosti. A u fokusu tih sumnji je jedna jeziva građevina i tajna egzistencija.
Zanimljivo je kako je u ovakav setting trilera PKD stavio dosta tema po pitanju religije, a od svojih likova učinio u kratko vrijeme vrlo prepoznatljive individue i tako psihološki posložio teren vrlo dobro. Tema egzistencijalizma se na jako dobar način provlači praktički do samog kraja i, iako možda nekom neće biti iznenađenja, ipak se nudi dovoljna doza napetosti duž cijelog romana.
Labirint smrti možda nije najpoznatije djelo PKD-a, ali zasigurno je po mnogočemu ispred svog vremena i postavlja neka do sada poznata pitanja, ali u svom stilu i autentično ih odgovara. Sjajna kombinacija trilera, psihološke drame i egzistencijalizma, a čita se vrlo brzo i u klasičnom PKD formatu.
4.5/5
Koliko se sjećam ova knjiga je i kod mene ostavila veoma pozitivan utisak i spada mi u gornji dio PKD stvaralaštva. Taman dobar podsjetnik da obnovim gradivo uz još bar desetak njegovih knjiga kojima se valja vratiti. |
| don_draper |
Posted - 27/05/2026 : 22:28:25
Stephen King : Billy Summers
Nastavlja se čitanje tog novog vala Kingovih romana u kojima nekako manje obitava u svojim klasičnim žanrovima, a više je sklon pisati krimi trilere, a ovaj je upravo jedan od njih. U romanu pratimo naslovnog lika koji je plaćeni ubojica s principom koji prihvati misteriozni tzv. zadnji posao, u svakom slučaju česta tematika u trilerima i noir romanima.
King je ovaj roman napisao u svom klasičnom modernom, kao što volim reći malo "mekanijem" stilu negoli smo navikli i trudi se ubaciti poneku aktualnost (aluzije na Trumpa i COVID-19 su nerijetke ovdje), ali sviđa mi se što je ovdje ipak suhu žanrovsku prozu začinio s malo osobnog toucha i motivom koji ga prati kroz cijelu karijeru, a to je pisanje o piscima. Osim što se priprema za riskantan posao, Billy Summers paralelno piše svoje memoare, pokušavajući stvoriti pisca u sebi i naći svoj glas.
Problem je što ti autobiografski dijelovi su mi bili nekako najsuhoparniji jer dosta školski, gotovo reporterski, piše o svojim iskustvima u vojsci u Iraku. Prvi dio romana u kojem Billy vrlo sistematično priprema posao je bio sjajan te uz spomenutu dimenziju pokušaja u spisateljskoj karijeri, činilo se da će King sastaviti zanimljiv i nesvakidašnji triler. No, problem je što negdje na pola romana King odluči se poslužiti s nekoliko deus ex machina i u radnji staviti dosta neuvjerljivih elemenata koji ruše sistematičnost s početka romana. Odjednom Billy radi stvari koje se kose s njegovim modusom operandi, a onda kreće prema kraju kreće konkluzija koja nudi dosta akcije, ali i emocije, što je pak još jedno pohvalno postignuće u romanu.
Billy Summers nažalost ima problem što u žanru u kojem se okušao se dosta pažnje polaže na detalje, pedantnost i dosljednost, a King je u nekim aspektima toga bio dosta nonšalantan. Roman ima dušu i emociju i to ga spašava od nekih dosta nelogičnih rupa u radnji, ali Kinga sam više cijenio u fazi kad je radio dosta kaotične, ali uvjerljive i stvarno intrigantne horore. No, i dalje mi je drago da je aktivan u novim žanrovima i pričama te je ovo jedna od boljih iz tog najnedavnijeg vala. Samo mi je vrlo žao jer je početak bio tako dobar.
4/5 |
| don_draper |
Posted - 22/05/2026 : 13:44:12
Thomas Pynchon : The Crying of Lot 49
Nakon prilično enigmatičnog V. koji me ipak uvukao i skrenuo pažnju na ovog ekscentrika koji živi u potpunoj anonimnosti, otišao sam kronološki dalje u bibliografiji te pročitao njegov najkraći roman. Sam Pynchon je navodno bio dosta nezadovoljan konačnim produktom, ali nakon 2 dana laganog čitanja (može se ovo i u jednom danu bez problema) pitam se zašto.
U pitanju je eskcentričan roman koji spaja ponovno cijeli koloplet tema i traga za nekim skrivenim značenjima. I ovdje su u spletu sadašnjost, alternativna kultura, misteriji prošlosti i vječiti motiv potrage. Oedipa Mass, protagonistica romana, je oporučno zadužena kao upravitelj imovine svog bogatog ljubavnika. No, u toj imovini očito pliva tajna koja bi mogla biti opasnost za ustaljeni institucionalni poredak...jedne institucije u SAD-u. Neću odavati daljnje dojmove i činjenice.
Kroz roman se provrti dobar skup ekscentrika, zabavnih i svojstvenih vremenu kad je roman nastajao, a ta povijesna poveznica je ovdje bila itekako zabavna i vrlo dobro skrivena. Kroz roman zavjera sve više naviruje i uvlači se u svaku poru glavnog lika te pratimo njen put na izboru između igonriranja svega i stanja po strani ili pokušaja da prodre u srž problema. U svemu tome ima dosta crnog humora, zgodne i suptilne kritike, ali i eruditskog pisanja.
Pynchon je nesumnjivo vrlo značajna figura u američkoj modernoj književnosti i njegova djela imaju potencijal da zadrže svoju relevantnost još dugo vremena. Za razliku od V., ovo je puno tečniji i pristupačniji roman te bih ga mogao preporučiti kao startnu točku za opus ovog autora. Ja mu ne nalazim previše zamjerki osim toga što je čak prekratak što se dosta odrazi i na završetak romana. No, po svemu nešto čemu ću se rado vraćati i što pojačava želju za čitanjem idućeg Pynchona, a to je bome kapitalac. Više o tome uskoro.
4.5/5 |
| don_draper |
Posted - 13/05/2026 : 18:05:28
Philip K. Dick : A Maze of Death / Labirint smrti
Evo jednog manje poznatog romana iz bogatog opusa ovog majstora psihodeličnog SF-a. Naslov dosta pravocrtno daje naznaku o čemu se radi u romanu i što se može očekivati. No, dok naslov djeluje kao neki puki jeftini šund, ipak PKD ima dosta slojevitosti i koju dimenziju više u odnosu na očekivanja.
Roman prati doseljenike na novi planet gdje su dio zajedničkog eksperimenta koji im je dodjeljen. Svaki od tih doseljenika je po struci i karakteru dosta specifičan i stvara se setting pomalo kao 10 malih Indijanaca Agathe Christie. Jedan po jedan likovi padaju i stvara se paranoja i preispitvanje stvarnosti. A u fokusu tih sumnji je jedna jeziva građevina i tajna egzistencija.
Zanimljivo je kako je u ovakav setting trilera PKD stavio dosta tema po pitanju religije, a od svojih likova učinio u kratko vrijeme vrlo prepoznatljive individue i tako psihološki posložio teren vrlo dobro. Tema egzistencijalizma se na jako dobar način provlači praktički do samog kraja i, iako možda nekom neće biti iznenađenja, ipak se nudi dovoljna doza napetosti duž cijelog romana.
Labirint smrti možda nije najpoznatije djelo PKD-a, ali zasigurno je po mnogočemu ispred svog vremena i postavlja neka do sada poznata pitanja, ali u svom stilu i autentično ih odgovara. Sjajna kombinacija trilera, psihološke drame i egzistencijalizma, a čita se vrlo brzo i u klasičnom PKD formatu.
4.5/5 |
| don_draper |
Posted - 08/05/2026 : 17:03:14
Kurt Vonnegut : Bluebeard
Uvijek valja odati počast genijalcima našeg i prošlih doba, a to činim redovito, sada već jubilarni deseti put. Kada čovjek ima vikend, par slobodnih dana pred sobom, želi nešto pročitati, a opet se ne želi previše opteretiti nečim dugim i gustim, Vonnegutovi romani su idealni.
O piščevom stilu i njegovoj tematici i učestalim lajtmotivima sam pisao u recenzijama ranijih i poznatijih djela. Ovaj roman je osmišljen kao autobiografija fiktivnog slikara Raba Karabekiana, sina armenskih doseljenika u SAD i značajna figura američke moderne umjetnosti. Ali, kao i brojni protagonisti, njegov značaj je splet sreće, instinkta, nepredviđenih okolnosti. Rabo je u trenutku pisanja svoje priče već dosta zaboravljen, izgubljene reputacije, a njegov samački život je prekinut neočekivanim gostom.
Od svih Kurtovih romana ovaj mi djeluje najozbiljnije (koliko je to moguće) i najviše strukturirano kao studija lika (što nije baš fraza koja prva padne na pamet uz Kurta). Kroz priču o Rabu Kurt plete priču o imigrantskom iskustvu, traumama predaka, ali i snažan je antiratni element nalik njegovom najpoznatijem romanu Slaughterhouse Five. Plejada likova je dosta osebujna i ekscentrična, a svijet umjetnosti je prikazan dosta uvjerljivo i može se zamisliti da su se stvari tako odvijale.
Bluebeard je Kurtova antiratna poruka, krik zatomljen crnim humorom, dosjetljivim pisanjem i snalažljivim likovima. Zanimljivo je da je Kurt odabrao za naslov motiv Bluebearda, lika iz narodne priče s mračnom tajnom unutar svog dvorca. Tajna glavnog lika je centralni motiv, a i podloga jednog izrazito kvalitetnog i značajnog finiša romana. Bluebeard kombinira Kurtovu ekscentričnost s njegovim vrlo ispravnim i humanim pogledom na svijet. Dobro je što je autor relativno kratak, ali uvijek inspiriran i na visini zadatka.
5/5 |
| don_draper |
Posted - 08/05/2026 : 16:46:22
Ne mogu reći da mi nije legla knjiga, i iz tvojeg upisa stječe se dobar dojam koliko je slojevit roman. Roman mi je nekada malo previše zapeo u tim pomalo mazohističkim opisima, iako je vrlo linearan po pitanju radnje i događaja, opet imaš dojam da možeš bilo gdje krenuti s čitanjem i nećeš biti nešto previše izgubljen. Opet je to neko poigravanje s očekivanjima čitatelja kad uzmu fikciju u ruke i preslikavanja stvarnosti. Roman je vrlo uvjerljiva umjetnost u nekom svom varljivom stilu. |
| vatrena_stenica |
Posted - 04/05/2026 : 21:27:28
Rat je postojao i pre čoveka. Čekao je čoveka kao veliki zanat velikog zanatliju.
Šteta što ti knjiga nije legla. Meni je bila odlična iako ničega lepog u njoj. Prašina, krv, skalpovi, smrt, životi koji ništa ne znače, sunce koje prži i ljudi koji kolju jedni druge nekad zarad ničega i tako u krug. Čak ne mogu reći i da knjigom paradiraju ljudi sumnjivog morala, jer morala nigde nema... pravi Divlji zapad... iliti jednostavno - Čovek. Makarti te polako mrcvari svom tom repeticijom i odsustvom katarze, i to, čini se, radi namerno.
Ako ćemo biti iskreni, ljudska vrsta je sposobna za neverovatna dela, od prelepih do plemenitih, ali isto tako je još spremnija za mnogo zla i nasilja. Prosto smo govnava vrsta koja je u stanju sve da sjebe i uprlja. Neretko iz čiste zabave ili dosade pravimo razne gadosti, kao da je u nama neko iskonsko/nepatvoreno zlo. I ovde ne moramo pričati samo o Sudiji. Ovo važi i za mnogu boraniju oko njega. Ne štedi Makarti ovde nikog, on svedoči i o ostalima. Sudija je samo onaj koji je zanat usavršio i postao učitelj/nadčovek(?). Uvek se setim koliko je namernog u Kormakovom prikazu Sudije kao ćelavog, bez ijedne dlake na telu, kao velika neuprljana beba. Zaustaviću se ovde, jer se inače neću zaustaviti. :)
Meni deluje da Kormak piše da se mi rađamo u nasilju i krvi i da nasilje ne možemo izbeći, a verovatno nenasilje i nije naše prirodno stanište. Možemo raditi i peglati naš duh, moral, etiku do neviđenog sjaja, ali mrak u nama će kad-tad isplivati. I tu se negde slažem s viđenjem nekih - deluje da Kormak ne nudi nikakav moralni sud naspram svog prikazanog nasilja, samo ga dokumentuje i svedoči mu. I to radi monotono, tiho, najjezivije. Ono što plaši jeste da je istina možda još i gora.
Mnogo mračna knjiga i mračan pogled na našu vrstu. |
| don_draper |
Posted - 04/05/2026 : 17:59:00
Cormac McCarthy : Blood Meridian / Krvavi meridijan
Čitalo se preko produljenog vikenda, pa tako je na red došao i treći susret s Cormacom. Prva dva su bila pola-pola po uspjehu. No Country for Old Men je bio vrlo dobar, dok Road mi nije nikako legao. Sudeći po komentarima nekih eminentnih kritičara Blood Meridian je ustvari njegov najbolji i najhvaljeniji roman, neki su išli toliko daleko da su ga nazivali jednim od najboljih romana moderne američke književnosti. Je li to uistinu tako?
Roman nema neku glavnu radnju ili okosnicu, već pratimo klinca odraslog u neimaštini i nasilju kako se pridružuje paravojnom pohodu na Meksiko. Radnja je smještena u sredinu 19. stoljeća tako da moderne granice SAD-a nisu još bile strogo definirane, a na području juga i Kalifornije još uvijek se borilo s Meksikancima i domorocima. Od početka je roman vrlo eksplicitan i detaljan oko opisa borbi, tučnjava, nasilja i ljudske nemilosrdnosti. Cormac je stvarno vješt pisac, s odličnim darom za prozu i sintaksu, rečenice su mu izrazito bogate u opisima te stvaranju pozornice na kojoj se stvari odvijaju.
Ima li takva darovitost svoju mračniju stranu? Nažalost, da. Dok je roman napisan stvarno kvalitetno, bogatim engleskim jezikom, ipak manjak neke fokusirane tematike ili nositelja radnje je ostavio neke stvari "u zraku"- Iako ne mislim da svaki roman nužno mora imati neku klasičnu fabulu i konstantne izmjene napetosti, ipak je na momente bilo preteško razabrati važnost određenih događaja. Može se reći da Cormac ovo piše jako reporterski, impersonalno, pa se tako sukobi i tragedije dogode i vrlo brzo se prelazi dalje. Imitacija života u to vrijeme, vrlo vjerojatno. Isto tako, likovi, osim Holdena, nisu baš pretjerano upečatljivi i možda je nedostajao još netko kao protuteža njemu.
Osim vrlo kvalitetnog pisanja, ipak roman svojim pristupom briše neke zacrtane granice westerna i modernom čitatelju stvara neku drukčiju, vjerniju i realniju sliku događanja na "Divljem Zapadu". I to ne u obliku macho kauboja, već prljavih, izgladnjelih boraca, željnih brutalnosti, hrane, alkohola, u okruženju nemilosrdne prirode i neprijatelja koje jedva da i znaju tko su. I kroz sve to čini se kao da Cormac kontemplira o životu te prolaznosti i krhkosti svega. Ali, na svoj način i uz slabe naznake da je to uistinu cilj ovog romana.
Krvavi meridijan je opširniji negoli se čini, ali nekako nakon tolikog čitanja i provođenja vremena uz roman, smatram da sam možda iz romana trebao izvući više. Ovdje definitivno nije destinacija najbolja, već put do nje i to svkakao cijenim. Roman pun narativne snage i povijesne iskrenosti, samo što u tom gotovo dokumentarističnom stilu je nedostajalo malo više čari fikcije. Definitivno zahtjeva pažljivo, a vjerojatno i ponovno čitanje. Totalno drukčije od druga dva najpoznatija romana.
3.5/5 |
|
|
