| T O P I C R E V I E W |
| mladjo |
Posted - 19/05/2008 : 18:57:06
Popis svih recenzija na ovom topicu:
Vernor Vinge: Jazbina na nebu (mladjo) str. 1
Vernor Vinge:Vatra nad dubinom (mladjo) str 1
William Gibsom:Neuromancer (mladjo) str. 1
William Gibson: Count zero (mladjo) str. 1
Runemarks – Joanne Harris str. 2
Orson Scott Card: Enderova igra str. 2
Richard Matheson: Ja sam legenda str. 2
Walter M. Miller, Jr. - "A canticle for Leibowitz" str.2
Arthur C. Clarke - ideje i dostignuća str. 3
Isac Asimov - lik i djelo str.3
Roboti - mali traktat str. 4
Restoran na kraju Vaseljene (The restaurant at the end of the Universe) str.4
Roboti - mali traktat vol. 2 str. 5
Daglas Adams - "Zivot, Vaseljena i sve ostalo"str. 5
Magle Avalona - Marion Zimmer Bradley str. 5
Phillip Jose Farmer:Dveri vremena str. 6
Louis M. Bujold: Vorkosigan saga str. 6
Lois M. Bujold - "Diplomatski imunitet" str. 8
Časopis Ubiq - kratki osvrt str. 9
'Crvena soba' od spisateljice Niki Frenč. str. 9
Leva ruka tame i Svijet se kaže šuma str. 11
Maks Bruks: Svetski rat str. 12
Ijan Mekdonald: Bespuće str. 12
Zoran Jakšić:Severnjak str. 13
Steven King:Dolores Clairbone i Gerald s game str. 13
Steven King: It str 13
Polarisova SF antologija/95 str. 13
Ilija Bakić: Jesen Skupljača str. 13
Kraj Večnosti'(Isak Asimov) str. 13
"Kratka povest vremena" profesora Stivena Hokinga. str. 14
Michael Chabon: Gospoda pustolovi str. 14
Asimov: The shortest story ever made str. 14
Klark:'Spuštanje noći'. str. 14
Makroskop, Pirs Entoni
Pol Anderson:Krstaški pohod
Monolith vol. 2
Dragoslav Mihailović: Kad su cvetale tikve str. 16
Filip K. Dik: Doktor Bladmani
Polarisova SF antologija/97 str. 18
Dan Simmons:Hyperion str. 18 i 20
'2001:Odiseja u svemiru''. str. 20
Leva ruka tame LeGvin str. 20
Stephen King:Just after sunset str. 21
Tom Rimi:Slepi glasovi str. 22
Dejvid Gemel: Parmenion. str. 22
Kliford Simak:Svet - groblje str. 22
Dan Simmons:Pad Hyperiona str. 23
Donesite mi glavu Dražesnog Princa str. 23
Pol Anderson: Moždani talas str. 23
Filip K. Dik: Marsovsko vremensko iskliznuće str 24.
Wells:Rat svijetova str. 25
E. C. Tubs:Zvijezdana smrt str. 25
Polarisova SF antologija/93
Kliford Simak: Izbor Bogova str. 26
Filip K. Dick: Galaktičarski iscjeljitelj keramike str. 26
Jared Diamond, Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške
Mirjana Novaković:Strah i njegov sluga str. 27
Robert Šekli:Savršena planeta str. 27
Pol Anderson: Biće vremena str. 28
Polarisova SF antologija/94
Artur Klark, Gregori Bedford:Sa one strane spuštanja noći
Stephen King:Salemovo str. 28
Dan Simmons:Hyperion str. 28, 29
Richard Matheson:I am legend str. 28
Ursula LeGvin:Hainske priče str.29
Ursula LeGvin:Dvanaest četvrti vetra
Philip K. Dick:A maze of death str 31
Piter Vajt:Prošlost je ljudska str. 31
Polarisova SF antologija/96 str. 32
Isak Asimov:Zadužbinska trilogija str. 33
Dejan Stoiljković:Konstantinovo raskršće str. 33
JOŠKO BELAMARIĆ:Freud u Splitu str. 36
Franc Kafka:Preobražaj str. 37
Roberto Saviano Gomora str. 37
Dan Simmons:Uspon Endymiona str. 39
EX - YU SF: edicija X - 100 str. 40
EX - YU SF: edicija Kentaur str. 41
Den Simons:Drud I. i II. deo str. 41
EX - YU SF:Biblioteka SIRIUS str. 42
EX - YU SF:edicija SUPERNOVA str. 42
ISAAC ASIMOV NA RAPIDSHAREU! (AUDIO KNJIGE )str. 45
Gordon N. Dickinson: Vojniče ne pitaj str. 45
EX - YU SF:Edicija POLARIS str. 47
EX - YU SF: SFera i SFeraKON str. 47
Polarisova SF antologija/99 str. 47
EX - YU SF:Furtinger, Pihač, Mikuličić str. 48
EX - YU SF: Povijest SFere i SIRIUSA I. - III. dio STR. 48
Filip Dik: Klanovi Alfinog mjeseca str. 48
Robert A. Henlein: Zvjezdani jurišnici str. 51
EX - YU SF:Irena Rašeta : Kako netko može ne voljeti znanstvenu fantastiku? str. 51
Robert Silverberg:Legende str. 51
Isaac Asimov: Zadužbina i zemlja str. 52
STEPHEN KING - snovolovka str. 53
Greg Ber, EON str. 53
kolebanje smrti str. 53
Niccolo Ammaniti: Ja se ne bojim, Pokupit ću te i odvesti, Kako Bog zapovijeda str. 54
Greg Bear: Legat str. 55
Clarke/Baxter: Oko vremena str. 55
Albert Camus: Stranac str. 56
Aleksandar Solženjicin: Jedan dan Ivana Denisoviča str. 56
JOHANES MARIO SIMMEL:Pustite cvijeće cvjetati str. 56
Greg Ber, PUT SVIH DUHOVA str. 56
R.A. Heinlein: Luna je okrutna ljubavnica str. 56
Riftwar saga str. 57
Charles Bukowski: Post - Office str. 57
Isaac Asimov:Čelične pećine i Golo sunce str. 57
Goran Skrobonja: Istinite laži str. 57
Stiven Presfild: ALEKSANDAR - vrline rata str. 57
Kliford Simak:Vreme je najednostavnija stvar str. 58
POLARISOVA SF ANTOLOGIJA 1998. g. str. 58
Den Simons:Pesme Boginje Kali str. 58
Den Simons: Ilion str. 58
STEAMPUNK str.59
Ursula Leguin: Pričanje str. 59
Stephen King:Cell str. 59
POLARISOVA sf antologija:2000 str. 60
Michael Swanwick - mali traktat str. 60
Filip Dik, UBIK str. 60
N. Calder: Magic Universe (Grand Tour of Modern Science) str. 60
S. Baxter: Dark Future str. 60
B. Knight: Figure of Hate str. 60
Val McDermid: A Place of Execution str. 61
J. Theorin: Echoes from the Dead str. 61
K. Maitland: Company of Liars str. 61
David Icke - Priče Iz Vremenske Omče str. 61
C. Palliser: Quincunx str. 61
C. J. Sansom: Dissolution str. 61
C. J. Sansom: Dark Fire str. 61
C. J. Sansom: Sovereign str. 61
C. J. Sansom: Revelation str. 61
Stanislav Lem:Fijasko str. 61
James Ellroy:Veliko ništavilo str. 61
L. Penny: A Fatal Grace str. 62
M. Crighton: 13. borac str. 62
L. Grosmann: Codex str.62
I. Banks: Excession str. 62
I. Banks: The Algebraist str. 62
A. Mathews: The Apotecary's House str. 62
S. Berry: The Templar Legacy str. 62
I. Pears: An Instance of the Fingerpost str. 62
White, Haft, White: The Key to the Name of the Rose str. 62
Bates: Liječenje oči bez pomoči naočala str. 62
Jefremov: Tajna tamne planete (Tumannost Andromedi) str. 62
Lem: Eden str. 62
Lem: Nepremagljiva str. 62
Christie: Misteriozni događaji u Stylesu str. 62
Christie: I poslije toga više nije bilo nikoga str. 62
Dexter: Misa za mrtve str. 62
Mankell: Muž, koji se je smijao str. 62
Gregory: Zavjera nasilja str. 62
Feynman: Ma sigurno se šalite, gospodine Feyman! str. 63
Petančič: Anor Kath - putevi magova str. 63
Verne: Tajnoviti otok str. 63
Jaroslav Hašek: Doživljaji dobrog vojnika Švejka str. 63
Jaroslav Hašek: Lik i djelo str. 63
Phillip K. Dick: Tamno skeniranje str. 63
Kod Kalicha - birtija koju je proslavio Švejk str. 64
Oscar Wilde: Slika Doriana Greya str. 64
Mark Nykannen: Search Angel str. 64
Lovecraft: Planine ludila str. 64
William Dietrich: Napoleonove piramide str. 65
Josef Škvorecky: Oklopni bataljon str. 65
Greg Bear: Premještanje Marsa (Vope) str. 65
Roberts: Kraj nafte (Panzer) str. 65
Taleb: Crni labud (Panzer) str. 65
Smith: Child 44 (Panzer) str. 65
Sigurdardottir: Poslednji rituali (Panzer) str. 66
Akunin: Ahilova smrt (Panzer) str. 66
Den Simons:Šuplji čovjek (Vope) str. 66
Pratchett: Barva magije (Panzer) str. 66
Khoury: Poslednji templar (Panzer) str. 66
Gibbins: Atlantida (Panzer) str. 66
Sussman: Kambizova zagonetka (Panzer) str. 66
Preston: Kodeks (Panzer) str. 67
Rollins: Karta kosti (Panzer) str. 67
Bourne: The righteous men (Panzer) str. 67
MacLean: Polarna postaja Zebra (Panzer) str. 67
Džef Vandermer:Zaljubljeni Dradin (Vope) str. 67
Balard:Četverodimenzionalni košmar (Vope) str. 67
MacDermid: Pjesma sirena (Panzer) str. 67
Clifford Simmak:Tranzitna stanica (Mladjo) str. 67
Hrvoje Kovačević: Putnikova smrt (Rock.BobRock.) str. 68
Guareschi: Don Camillo (Panzer) str. 68
Deutsch: Urota srebra (Panzer) str. 68
Goli otoci Jovo Kapičić (Osim) str. 68
Space - Opera (Mladjo) str. 68
Miroslav Krleža (Mladjo) str. 69
Martin, Carranza: Gaudijev ključ (Panzer) str. 69
Harris: Archangel (Panzer) str. 69
Morrison: The Ark (Barka) (Panzer) str. 69
Cooper: Tajna sedmog sina (u Evropi Knjižara mrtvih) (Panzer) str. 69
Robert A. Heinlein: Dvostruka zvijezda (ZG Naklada, 2008./org. izdanje 1956.) (Rock. Bob Rock)
Asimov:Roboti zore (Lord Vader 89 ) str. 70
TEMA:Domaći autori str. 70
Asimov:Roboti i carstvo (Lord Vader 89) str. 71
Smith: Gorky park (Panzer) str. 72
Monaldi, Sorti: Secretum (Panzer) str. 72
Zoran Žmirić:BLOCKBUSTER (Mladjo) str. 72
Sacks: Muž, koji je imao ženu za šešir (Panzer) str. 72
Singh: Lijek ili sljepilo? (Panzer) str. 72
Nesbo: Rodstrupe (Panzer) str. 72
Indridason: Grad čaša (Panzer) str. 72
Dahl: Zbirka kratkih priča (Panzer) str.72
Bram Stoker: DRACULA (mladjo) str. 72
Belani (Blažič): Obzidani grad (Panzer) str. 72
Smith: Ruins (Panzer) str. 72
Preston: the Cobra Event (Panzer) str. 72
Marr, Baldwin: The Eleventh Plague (Panzer) str. 72
Kurt Vonnegut: Mali traktat (Kunoichi) str. 73
Stephen King:Izmaglica (Mhejl) str. 74
Zoran Žmirić:VRIJEME KOJE NAM JE POJEO PAC - MAN (mladjo) str. 74
Asimov: Život u svemiru (Panzer) str 75
Bujold: "Pripravnik za ratnika". (DeeCay) str. 75
''Ljeto noći''(Den Simons) (Mhejl) str. 75
Arthur Clarke i Frederic Pohl: POSLJEDNJI TEOREM (Mladjo) str. 76
Theodor Stergen: VENERA PLUS X (Mladjo) str. 76
Hanlon: The science of the Hitchhiker's guide to the galaxy (Panzer) str. 76
STIEG LARSSON: TRILOGIJA MILLENIUM (Ken2) str.76
Panzer:Pilgrim (from the Chronicles of Un) (Mladjo) str. 76
Cornwell: Portrait of a killer, Jack the Ripper, Case Closed (Panzer)str. 76
Krakauer: Into the wild str. (Panzer)76
Frederick Pohl:DOLAZE KVANTNE MAČKE (Mladjo) str. 77
Parasvemir (Mentor und SFera, 2010.) str. 77
Panzer: Changes in Heaven (Mladjo) str. 77
Arthur C Clarke: serijal o Rami (Mladjo) str. 77
Rock.Bob Rockovih "par brzopoteznih":)) - King, Coben...
J. K. Jerome: Three men in a boat, to say nothing about the dog (Panzer) str. 77
KENTAUR - biblioteka znanstvene fantastike (mladjo) str. 78
Robert Silverberg: Noćna krila (Nightwings) (mladjo) str. 78
Kliford Simak: GRAD (mladjo) str. 78
Robert A. Heinlein: VRATA U LJETO (mladjo) str. 78
Arkadij i Boris Strugacki: HOTEL KOD POGINULOG ALPINISTE (mladjo) str. 79
Predrag Raos:MNOGO VIKE NIZAŠTO (mladjo) str. 79
Đoko Ostojić:SUČELICE NA TARI (Mhejl) str. 79
Atkinson(Yogi Ramacharaka): Science of Breath (Panzer) str. 79
Krunić: Med i krv (Panzer) str. 79
Gene Wolfe: The Book of the New Sun (Panzer) str. 80
Arkadij i Boris Strugacki:PUŽ GOLAĆ NA URVINI (mladjo) str. 81
William Tenn(Philip Mass): Of Men and Monsters (Panzer) str. 81
Thomas M. Disch: The Genocides (Panzer) str. 81
Stephen King: The girl who loved Tom Gordon (Vope) str. 82
Cordwainer Smith: A Planet named Shaygol (Panzer) str. 82
Alan Dean Foster: Midworld (Panzer) str. 82
James Blish:ZVIJEZDANE SPORE (mladjo) str. 83
Philip Jose Farmer: Dark is the Sun (Panzer) str. 83
Eric Frank Russell: Wasp (Panzer) str. 85
Kim Stanley Robinson: LEDENI HRAM (mladjo) str. 85
Hal Clement: Iceworld (Panzer) str. 85
Hal Clement: Mission of Gravity (Panzer) str. 86
Feldman: Svakidašnje tajne (Imponderables) (Panzer) str. 87
Lewis: Smijeh i kladivo (Komunistični vicevi 1917-1989) (Panzer) str.87
Isaac Asimov i Robert Silverberg: Spuštanje noći (Vope) str. 88
Jack Vance: Tales of the dying earth (Panzer) str. 88
Džo Haldemen:Večiti mir (Vope) str. 89
Ellison: I have no mouth, and I must scream (Panzer) str. 89
Isak Asimov - Nemsezis (Vope) str. 89
Somoza: Špilja ideja a.k.a The Athenian Murders (Panzer) str. 89
Risto V. Radunovića "Istorijska osnova završnice Njegoševog Gorskog vijenca" (Mhejl) str. 89
Christie: Murder of Roger Ackroyd (Panzer) str. 89
Gregori Benford - Saga o centru galaksije (Vope) str. 89
Kladnik: Ljubljana sa nostalgijom (Panzer) str. 89
Panzer: IDEAL FAMILY (mladjo) str. 91
Po: Viljem Vilson (Mhejl) str. 91
Milisav Popović:Zaboravljena gora (Culfis) str. 91
Djordje Balašević:TRI POSLERATNA DRUGA (Mladjo) str. 92
Roberts: The end of food (Panzer) str. 92
Albom: Tuesdays with Morrie (Panzer) str. 92
Scott Card: Kraljevski ručak (Panzer) str. 92
Stephen King:Under the done (Vope) str. 93
Olga Larionova:Leopard sa Kilimandžara (Pirgavi) str. 94
Isak Asimov i Robert Silverberg: Dete vremena (Vope) str. 94
NICCOLO AMMANITI - nek' zabava počne (Ken2) str. 95
Panzer:INSANE ASYLUM (Mladjo) str. 95
Pötzsch: Krvnikova kčer (Panzer) str. 95
George Orwell:Životinjska farma (Mhejl) str. 95
Paolo Koeljo:Đavo i gospođica Prim (Bruce S.) str. 96
Damir Hoyka:XAVIA (mladjo) str. 97
Riel: Otkvačene arktičke priče (Panzer) str. 98
Mara R. Sirako: Dangober (Panzer) str. 98
Gartner: Praznina napretka (iz pradavnine u daljnu budučnost) (Panzer) str. 99
Phillp K. Dick:UBIK (mladjo) str. 99
Kurkov: Piknik na ledu a.k.a Smrt i pingvin (Panzer) str. 99
Alfred Bester: RAZORENI ČOVJEK (mladjo) str.101
Aldiss: Hothouse a.k.a The Long Afternoon in Earth (Panzer) str. 101
Miljenko Jergović:SARAJEVSKI MARLBORO (mladjo) str. 101
Paolo Koeljo:Anđeo ćuvar (Bruce Springsteen) str. 101
Isak Asimov:Zvezde prah nebeski (Lord Vader89) str. 101
Miljenko Jergović:Ruta Tannenbaum (Osim) str. 102
Phillip K. Dick:TECITE SUZE MOJE, REČE POLICAJAC (mladjo) str. 102
Isaac Asimov:Svemirske struje (LordVader89) str. 102
Kurt Vonegut jr.:KLAONICA 5 (mladjo) str. 103
Predrag Crnković: BEOGRAD ZA POKOJNIKE (mladjo) str. 104
Vladimir Pištalo:MILENIJUM U BEOGRADU (mladjo) str. 105
Aleksandar Novaković:VOĐA (mladjo) str. 105
Buzzati: Sedam katova (Iz knjige 60 priča) (Panzer) str.105
Dule Nedeljković:PONEDJELJAK (mladjo) str. 106
Mankell: Muškarac iz Pekinga (Panzer) str. 106
Hochgatterer: Slatkost života (Panzer) str. 106
Veselin Gatalo: GETO (mladjo) str. 108
Veselin Gatalo:CAFE OXYGEN (mladjo) str. 108
Monaldi & Sorti: Veritas (Panzer) str. 108
Mordecai Roshwald:LEVEL 7 (Panzer) str. 110
Michelle Moran: "Nefertiti" (DeeCay) str. 110
David Albahari:SNEŽNI ČOVEK (mladjo) str.110
Jaroslav Hašek:DOBRI VOJAK ŠVEJK UOČI RATA I DRUGE ČUDNOVATE ZGODE (mladjo) str. 111
Robert Heinlein:Stranger in a strange land (Pirgavi) str.111
Patrick Ness:The knife of never letting go (Panzer) str. 112
David Morrell:The Totem (Mhejl) str.114
Collins: Arena smrti, 1. dio Igre gladi trilogije (Panzer) str. 114
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 1:ZVIJEZDE ĆE BITI NJIHOVE (mladjo) str. 114
Mahabharata (Mhejl) str. 114
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 2:ŽIVOT ZA ZVEZDE (mladjo) str. 114
Jevgenij Zamjatin:MI (ordell) str. 115
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 3:ZEMLJANINE VRATI SE KUĆI (mladjo) str. 115
James Blish:GRADOVI U LETU, Knjiga 4:TRESAK CIMBALA (mladjo) str. 115
George R.R. Martin:DYING OF THE LIGHT (Panzer) str. 116
Giljermo Del Toro/Čak Hogan:SOJ (Swamp thing) str. 116
Robert A. Heinlein:DVOSTRUKA ZVIJEZDA (mladjo) str. 116
Philip K. Dick - Čovjek u visokom dvorcu (Pirgavi) str. 116
Robert A. Heinlein:LUNA JE OKRUTNA LJUBAVNICA (mladjo) str. 117
Beckett: Geneza (panzer) str. 117
Patrik MekKejb - Snježna šuma (Mhejl) str.117
Toole: Urota idiota (Panzer) str.119
Stanislaw Lem. nepobedivi (Pirgavi) str.119
Roger Zelazny:The dream master (Pirgavi) str.121
Zusak: Kradljivka knjiga (Panzer) str.122
Phillp K. Dick: Sanjaju li androidi električne ovce? (mladjo) str.123
Viktor Peljevin:Život insekata )Gil-galad) str.123
Džordž Orvel - Niko i ništa u Parizu i Londonu (zorglub) str.123
Srđan Valjarević - Dnevnik druge zime (zorglub) str.123
Phillip K. Dick: FILMSKE PRIČE (mladjo) str.124
Neal Stephenson:ANATHEM (Panzer) str.124
Stanislav Lem:FIJASKO (mladjo) str.126
Stanislav Lem:SOLARIS (mladjo) str.127
Stanislav Lem:GLAS GOSPODARA (mladjo) str.128
Joe Haldeman:VJEČNI RAT (Pirgavi) str.129
Odraslima Slovenije (Panzer) str.130
John Brosnan:NEBESKI GOSPODARI (Pirgavi) str.130
Vikas Swarup:ŠESTORICA OSUMNJIČENIH (Panzer) str.133.
George Orwel:1984. (mladjo) str.134
Arthur Clarke i Gentry Lee:KOLEVKA (mladjo) str.134
Brian Aldiss:HELIKONIJA PROLEĆE (Pirgavi) str.135
Matej Mertik:KAPETANE NA ZEMLJI IMA SVE MANJE I MANJE TRATINČICA (Panzer) str.136
Ivan Ivanji:NA KRAJU OSTAJE REČ (mladjo) str. 136
Dennis Lehane:LIK I DJELO (Johnny Difool) str.136
Luis McMaster Bujold:ZIMOSLAVNI DAROVI (mladjo) str.138
Jerzy Kosinski:BEING THERE (Jonny Difool) str.139
David Hewson:THE KILLING (Panzer) str.140
Brian Aldiss: HALIKONIJA LETO (Pirgavi) str. 140
Luis McMaster Bujold:DIPLOMATSKI IMUNITET (mladjo) str. 141
Luis McMaster Bujold:LEDENE OPEKLINE (mladjo) str. 141
Dean Koontz:ISKORISTI NOĆ (Pirgavi) str. 142
Dean Koontz:ŽESTINA (Pirgavi) str. 142
Fred Saberhagen:BERSEKERSKI TRON (mladjo) str. 142
China Mieville:STANICA PERDIDO (DeeCay) str.143
MONOLITH 002 (Pirgavi) str. 143
Greg Bear:THE FORGE OF GOD (Vope) str.143
George R.R. Martin i Lisa Tuttle:VJETROVITO UTOČIŠTE (Pirgavi) str. 143
Zoran Živković:BIBLIOTEKA (Pirgavi) str.144
C.J.Cherrych:DOWNBELOW STATION (Vope) str.144
Adam Troy Castro:LIK I DJELO (Ernie Pike) str.144
Harper Lee:UBITI PTICU RUGALICU (Johnny Difool) str.144
Peter Pišćanek:RIVERS OF BABYLON - KAKO JE LOŽAČ POSTAO TAJKUN (Panzer) str.144
Peter Terrin:STRAŽAR (Panzer) str.144
Inka Parei:RASHLADNA STANICA (Panzer) str.145
Fred Saberhagen:BERSEKERSKI TRON (mladjo) str.145
J.K. Rowling: THE CASUAL VACANCY (pANZER) STR.145
Branislav Glumac:FIUMIANKA (Just_Charlie) str.145
Srećko Cuculić:ZAGREPČANKA (Just_Charlie) str.145
C.J.Cherryh:CYTEEN (Vope) str.146
Hannu Rajaniemi:THE QUANTUM THIEF (Vope) str.146
Khaled Alkhamissi:TAXI (Panzer) str.146
Roger Zelazny:ZOVEM SE KONRAD (Pirgavi) str. 146
J.G. Ballard:POTOPLJENI SVIJET (Pirgavi) str. 147
Manuel De Pedrolo:MESANOSCRIT DEL SEGON ORIGEN (Panzer) str.147
Volter Trevis:ČOVJEK KOJI JE PAO NA ZEMLJU (mladjo) str.147
Rod Rees:POLUSVIJET(ZIMA) (mladjo) str.150
John Scalzi:OLD MAN'S WAR (Pirgavi) str.151
Thompson Walker: DOBA ČUDA (Panzer) str.151
Julianna Baggott: ČISTI (PRVI DIO TRILOGIJE) (Panzer) str.151
Martin Cruz Smith:PARK GORKOG (mladjo) str.151
Ray Bradbury:VATRA I LED (DeeCay) str.151
H.G. Wells:ZVIJEZDA (DeeCay) str.151
Martin Cruz Smith:VUKOVI JEDU PSE (mladjo) str.152
H.P Lovecraft:POTRAGA ZA NEZNANIM KADATHOM (DeeCay) str.151
Robert A. Heinlein:ZVIJEZDANI JURIŠNICI (DeeCay) str.154
Phillip K.Dick:SANJAJU LI ANDROIDI ELEKTRIČNE OVCE? (DeeCay) str.154
Martin Cruz Smith:STALJINOV DUH (mladjo) str.154
J.K. Rowling:THE CUCKOO'S CALLING (Panzer) str.154
Forest Carter: THE EDUCATION OF LITTLE TREE (Panzer) str.154
Martin Cruz Smith:ZVIJEZDA SJEVERNJAČA (mladjo) str.155
Martin Cruz Smith:HAVANSKI ZALJEV (mladjo) str.155
John Burdett:BANGKOK 8 (mladjo) str.156
John Wyndham:DAN TRIFIDA (DeeCay) str.156
Sam J. Lundwall:NIJE VREME ZA HEROJE (DeeCay) str.156
K.W. Jeter:BLADE RUNNER 2 - NA RUBU LJUDSKOSTI (DeeCay) str.157
Brian W. Aldiss:NON-STOP (DeeCay) str.158
Antti Tuomainen:ISCJELJITELJ (DeeCay) str.158
Stanislaw Lem:NEPOBEDIVI (DeeCay) str.158
Orson Scott Card:ENDAROVA IGRA (DeeCay) str.159
Orson Scott Card:GOVORNIK ZA MRTVE (DeeCay) str.160
Harry Harrison:SVIJET SMRTI (mladjo) str.160
SIRIUS BROJ 19 (mladjo) str.161
SIRIUS BROJ 19 (DeeCay) str.162
Lee Child:JEDAN HITAC (Johnny Difool) str.163
Kim Stanley Robinson:2312 (Vope) str.164
Darko Macan:KOŽA BOJE MASLINE (Johnny Difool) str.164
Roger Zelazny:GOSPODAR SVJETLOSTI (Johnny Difool) str.164
Roger Zelazny: THIS IMMORTAL (Erine Pike) str.164
John Scalzi:REDSHIRTS (Ernie Pike) str.164
Goran Vojnović:ČEFURI RAUS! (Johnny Difool) str. 164
John Scalzi:REDSHIRTS (Vope) str. 164
Fred Saberhagen:BERSERKERS:THE BEGINNING (Vope) str. 164
Robert Bryndza:SMRTONOSNE TAJNE (mladjo) str. 237
Popis će redovito biti ažuriran...
Evo, na početku, počeo bih sa jednom isprikom;imam samo dvadesetak min vremena između obaveza, pa Vas molim za razumijevanje glede gramatičkih i inih grešaka;shvatite ovo prvenstveno kao jedan tok misli.
Dugo se već pripremam otvoriti ovakav jedan topic, topic gdje bi (uvjeren sam) veliki broj ljubitelja dobre knjige mogao popričati i iznijeti svoje mišljenje o pročitanom djelu. Svakako, postoje specijaliziraniji forumi za ovu temu, ali zašto ne otvoriti jedan ovakav topic i među ljubiteljima stripa, te na taj način uvidjeti kakva je čitalačka kultura, razina razmišljanja, pa i tolerancija različitih mišljenja glede (ne)pročitanih knjiga.Dakle, ne mislim ovdje ni na koji žanr posebno; ovaj topic otvoren je za apsolutno sve vrste pisane riječi. Stoga, pucajte sa svojim recenzijama (malim, srednjim, velikim ) komentarima, mišljenjima, prodikama, iživljavajte se slobodno:). Nadam se da će se barem par ljudi odvažiti da nešto napiše, a ako se nitko ne javi...ha, pa barem sam pokušao
Evo jedne moje:
TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO, IZA SVAKOG UGLA JE SAZNANJE NEKO
Vernor Vinge: Jazbina na nebu
A deepness in the sky
Žanr:SF
Hugo i Nebula winner
Algoritam, 2006.
745 str.
Prijevod:Kristijan Vlašić
Lektura: Zinka Joh
Science-fiction oduvijek je od strane "stručne" kritike bio prikazivan kao "pulp" žanr namijenjen prvenstveno nezahtijevnoj publici željnoj lakoga štiva. Ti argumenti, na žalost, i dan danas su aktualni i ne pokazuje se mogućnost njihova skorog iskorijenjivanja. Jedan banalan primjer to dokazuje: što mislite da li je moguće da jedna sf knjiga završi u lektiri za srednju školu? Naravno da ne, ta ideja Vam je smiješna sama po sebi. Zašto? Jer znate, kao i ja, da će "stručni" milje takvu ideju odbaciti kao nešto izrazito neozbiljno. Zašto ovo sve govorim? Zato što je knjiga koju predstavljam jedno istinsko remek djelo, ne samo u domeni žanrovske kritike, nego uopće. Međutim, nikada ovakvo dijelo nećete naći u lektiri, ali zato će "Madam Bovary", koja je, kako god okreneš, jedan obični ljubić, uvijek biti sveprisutna.Također, dosta često se čuje mišljenje da je veliki dio sf književnosti loš. Tu bih citirao velikog sf barda Theodora Sturgeona:"Točno je da je 95% sf-a smeće. Ali 95% bilo kojeg drugog žanra je također smeće". Mislim da je s tim sve rečeno.
Ali, okrznimo malo konačno i samu knjigu:Evo kratkog sadržaja(LIGHT SPOILER):
Radiosignal s ugasle zvijezde koja nikako nije mogla nastati prirodnim putem poput zova sirene privući će dvije ekspedicije iz različitih dijelova svemira naseljenog ljudkom rasom. Zvijezda koja se pali i gasi svakih 250 godina ima planet koja naseljavaju inteligentna bića. Prva koja bi ljudi mogli susresti otkad su krenuli u istraživanje svemira. Genijalni umovi sva tri svijeta sukobiti će se u bitci na život i smrt u kojoj su ulozi daleko veći nego što bilo tko od njih može pretpostaviti (SP OFF).
Karakterizacija likova u ovoj knjizi dovedena je do savršenstva. Likova je popriličan broj, međutim količina osobnih podataka te iznenađujućih preokreta, kako u osobnom pogledu likova, tako i glede njihovog identiteta, na vrlo je visokom nivou. Ljudi su ovdje prikazani onakvima kakvima jesu, u pravom smislu riječi. Međutim, kao i u stvarnom životu, na sreću cijeloga ljudskog roda, uvijek postoji nekolicina pojedinaca koji su u stanju promijeniti stvari. Genijalnost jednog pojedinca vanzemaljske rase( namjerno Vam neću reći ništa glede njihovog izgleda:)), toliko očarava i ponovno me uvjerava u jednu činjenicu primjenjivu na ljudski rod; nisu ljudi zaslužni za napredak na raznim poljima znanosti tokom tisućljeća. nije čovječanstvo postiglo napredak i svijet u kakvom živimo. Ne, nije to zasluga ljudskog roda nego nekolicine pojedinaca. Da, imamo sreću da se svako malo u ovom našem svijetu rodi genijalac poput Einstena ili Tesle, i zahvaljujući njihovoj mudrosti i genijalnosti čovječanstvo (ipak) gura naprijed. Takav je i Shakner Underhill,vanzemaljac i jedan od glavnih junaka ove priče.
Također, kaže se da su svi ljudi jednaki u svojim pravima. Proširio bih malo tu izjavu i dodao da smo svi mi, bića u svemiru jednaki u logici i bez obzira gdje se nalazili, uvijek će iza nekog kutka vrebati neko saznanje koje jedva čeka da bude ubrano.
P.S. za Vope-a (koji je jedini ovo pročitao do kraja:)) Radnja ove knjige se dešava 30 000 godina prije knjige "Vatra nad dubinom.
Eto. Pucajte!
< |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| naker |
Posted - 26/02/2026 : 20:51:38
Lolomai (Sadio Garavini di Turno)
Istinita priča o pustolovinama jednog Italijana koji nije hteo da udovolji roditeljima i postane sveštenik ili mornar. Napušta sve i odlazi u Venecuelu gde igrom slučajeva u potrazi za dijamantima počne da živi u amazonskoj džungli i bliže se upozna sa lokalnim domorocima. Punokrvna i čistokrvna avantura, prašuma skriva brojne opasnosti gde iza svakog drveta može nešto da te ubije. Ali takođe krije blagodeti života van civilizacije, i pohotnih Indijanki koje se šetaju gole i kojima je stranac privlačan... Prašuma može biti i raj i pakao na zemlji.
Knjiga prati rane početke i upoznavanje glavnog protagoniste sa jednim plemenom Indijanaca. Na početku ima dosta smešnih i apsurdnih situacija kada dođe do sudara ljudi iz dva različita sveta. Pogotovo su tragikomične razne seksualne igre u ovom haremu u prašumi gde muškarac ima pravo da uzme za sebe četiri žene. Priča je nevina i edukativna dok je samo jedan stranac bio u plemenu. Ali čim se pročulo da domoroci žive na teritoriji bogatom dijamantima i zlatom, sve se promenilo na loše. Dolazak stranaca je doneo novac, alkohol, itd., i mnoge druge probleme. Nekada nevini i simpatični Indijanci više nisu toliko simpatični kada ih iskvari moderna civilizacija...
Dobra avantura. Samo tužna što pohlepa belih ljudi upropasti način života domorodaca koji su živeli načinom života na koji su navikli generacijama i generacijama. Ali nisu najveća opasnost u prašumi jaguari, pume, pauci, odroni, druga plemena itd., ne, najveća opasnost je dolar.
Lomovo izdanje nema pogovor, ali ima dodatak iz knjige Leptir Anrija Šarijera, koja se bavi veoma sličnom tematikom gde se belac iz moderne civilizacije sprijatelji i počne da živi sa lokalnim domorocima. A ako sve ovo nije dovoljno za preporuku, autor ilustracija na koricama je ko drugi negoli - Hugo Prat  |
| ridiculus |
Posted - 22/02/2026 : 11:46:12
Dobar opis, Salkane.
U ovom romanu Hardi ostavlja prostora za (relativnu) sreću, mada se ni The Woodlanders ne razlikuje mnogo po tom pitanju. U njemu se svakako nalazi sve ono po čemu će Hardi postati poznat, i zato ga uvek prvog preporučujem nekome ko nije čitao tog pisca.
Dodao bih još:
- da je to četvrti objavljen roman za Hardija (peti napisani, ali prvi je izgubljen);
- da je publikovan inkognito, vodeći do rasprava ko je autor; mnogi su mislili Džordž Eliot, što je Hardija čudilo, jer kod Eliot zaplet nema prominentnu ulogu, i više je slice-of-life - da se poslužim modernim izrazom generacije koja misli da je univerzum nastao sa njom, a možda i malo kasnije  ;
- da i sam Hardi u nekim svojim prethodnim romanima (npr. Under the Greenwood Tree) daje samo sliku pejzaža i ruralne zajednice, bez istaknutog zapleta; dok u Far from the Madding Crowd spaja tu "slikarsku" komponentu sa zapletom pod uticajem svog mentora Džordža Meredita (najzapostavljenijeg velikog engleskog pesnika XIX veka, ali i poznatog proznog pisca), i to je pristup koji će praktikovati do kraja prozne karijere, bar u većini romana;
- da je scena oluje najupečatljivija takva scena koju sam ikad sreo u proznoj književnosti - čak iznad one iz Dejvida Koperfilda, koja je po Tolstoju vrhunac svega, ali Dikens se usmerava na akciju i emocije učesnika, dok je kod Hardija stvar u opisu prirodnih fenomena (uz emocije, naravno), koji su čista stravična uzvišenost (sublime - osnova romantizma, kao što je lepota bila osnova ranije umetničke teorije;
- da su neka zapažanja pisca neverovatno duboka, kao ono o tome da nas u društvu određuje ono što ne volimo više nego ono što volimo (kao što tela uzimaju boju svetlosti koja se odbija, ne one koju upiju).
|
| Salkan |
Posted - 21/02/2026 : 23:30:22
Došlo je vrijeme da svodimo račune: u nezgodan čas, rekao bih prije svega. Naime, čitanje Hardyjeve najpoznatijeg romana „Daleko od bjesomučne gomile“ uspješno sam odgađao i ovih dana, kada se ukazao slobodan prostor, tekstovi/osvrti na stripove se nagomilali i zatražili da budu objelodanjeni na slobodnoj teritoriji, Borges zatražio pauzu (baš kao i Lav), a Platonov Fedon se ušunjao kao nosilac osnovnih elemenata Vertikale Poretka – tu negdje, između bjesomučne gomile koju čine Dariovi Y100, jedan odlični Žeželj, odlični Cosey i hrpa EKS-almanaha od ringa: nije se više moglo čekati. Ovaj tekst koji kucam nakon iftara (za one koji ne znaju, to je vrijeme kada je postaču dopušteno da jede, pije i još štošta) podvlači jedno bitno upozorenje: namijenjen je i onima koji su čitali samo ovog Hardyja, ali bi najbolje trebao doći onima koji su Hardyja iščitali kompletnog. A ja: nakon ridiculusovih uputa, uspio sam sa nekoliko mjesta kompletirati Zorin komplet iz 1966.godine, a sada korim domaće izdavače sa svih strana, jer su zapostavili ovog velikog, ogromnog pisca. Pod uredničkom palicom Novaka Simića, te potvrđeno i sažeto esejima velikog Ive Hergešića, Zora je napravila jedan fenomenalan komplet njegovih romana, koji svakom ljubitelju pisane riječi jednostavno mora popuniti police. Prevode ovih šest romana radili su: Mia Pervan, Nada Šoljan, Ivan Slamnig, Franjo Hartl i Berislav Grgić, a ovo spominjem jer mi je u planu do kraja godine nabaviti svih šest tomova (plus nedostajući, onaj koji je ridiculus spomenuo, koji je navodno bio i najomiljeniji Hardyjev) na engleskom jeziku u Penguinovom izdanju. Ne radi poređenja ili nedajbože provjere: tek radi uživanja i posjedovanja tako značajnih djela u originalnoj verziji.
Dakle, da vidimo kako je ovaj toliko eskponirani „Far from the madding crowd“ zauzeo posebno mjesto u opusu Sir Thomasa Hardyja.
Sada, kad sagledavamo čitav Hardyjevo opus u cjelini – od ranih romana do kasne, gotovo rezignirane poezije – Daleko od bjesomučne gomile prestaje biti tek pastoralna romansa i postaje ključni tekst njegove ontologije. U njemu je još prisutna mogućnost sklada, ali već jasno pulsira zakon indiferentnog svijeta koji će kasnije bez ostatka zdrobiti i Judea i Tessu. To je, uslovno rečeno, roman u kojem se tragedija ne dovršava, ali se nepogrešivo označava kao struktura. Bathsheba Everdene nije samo energična viktorijanska junakinja; ona je Hardyjev prvi veliki eksperiment sa ženskom autonomijom unutar poretka koji autonomiju ne podnosi. Hardy, pjesnik u proznoj formi (ako se usudimo tako ga nazvati, a treba da se usudimo, jer on to i jeste), razumije da je vitalnost individue – naročito ženske – istovremeno i eros i prijetnja. Bathsheba je estetski događaj u pejsažu Wessexa: figura proljetne sile, samosvjesna i blistava. Ali njena temeljna slabost nije moralna, vež ontološka – narcistička zanesenost sobom. Slanje valentinovske čestitke Boldwoodu nije bezazlena šala, već trenutak u kome subjekat, opijen vlastitom slikom, pokreće lanac uzročnosti koji više ne može kontrolisati. Hardyjev svijet ne poznaje ironiju kao bezopasnu igru.
Gabriel Oak stoji nasuprot toj zanosnoj energiji kao figura postojanosti. Njegovo ime je simbolički nabijeno – arhanđeoski prizvuk i hrast kao simbol trajnosti – ali Oak nije metafizički garant reda. On je radnik/pastir u svijetu bez providencijalnog oslonca: kada izgubi svoje stado, on gubi egzistenciju i to bez patetične drame. U toj tihoj katastrofi već je sadržana sva Hardyjeva filosofija: sudbina nije kazna, nego struktura. Oakova veličina leži u sposobnosti prihvatanja i obnove. On ne traži smisao van svijeta, nego ga gradi unutar ograničenja. Boldwood je tragična figura monomanije: njegova ljubav nije odnos prema živom biću, već prema ideji. Bathsheba za njega postaje simbol stabilnosti koju on želi posjedovati, a ne razumjeti. U tom smislu, on je nekakva preteča Judea – idealist koji ne razlikuje apstraktni ideal od stvarnosti. Hardy ovdje već pokazuje kako idealizam, kada je lišen mjere, postaje razorna sila. Boldwoodov pad nije melodramski, nego logičan: ideja koja ne nalazi uporište u realnosti raspada se zajedno sa svojim nosiocem. Narednik Troy unosi u pastoralni prostor elemenat spektakla i moderne. On je figura performansa, pokret, retorika, sjaj uniforme. Scena sa mačevanjem, kada konačno osvoji gđicu Everdene i u kojoj demonstrira svoju vještinu, jedna je od najerotičnijih i najopasnijih scena viktorijanske književnosti, bez imalo pretjerivanja. Hardy tu spaja eros i prijetnju smrću u jedinstvenoj koreografiji. Troy nije dubok, već blistav; njegova veza sa Fanny Robin, tihom i potresnom sjenom ovog odličnog romana, razotkriva etičku srž teksta: svijet ne kažnjava zlo namjerno, nego dopušta da slabost bude samljevena ravnodušnošću okolnosti.
U odnosu na kasnije romane, ovdje još ima prostora za obnovu. Smrt Fanny i Troyev nestanak nisu uništili Bathshebu, ali su je preobrazili. To njeno sazrijevanje nije moralistička kazna, već iskustvo vremena. Hardyjev pejsaž (Wessex) nije dekor, nego aktivni element scenografije. Priroda u ovom romanu nije romantični saveznik, nego ciklična sila koja nadživljava ljudske strasti (a taj će momenat usavršiti u kasnijim svojim djelima). Žetve, oluje, godišnja doba – sve stoji kao kontrapunkt individualnim dramama. Već se ovdje pomalo nazire pjesnik koji će u stihovima govoriti o bezličnoj „Imanentnoj volji“, sili koja pokreće svijet bez koraka-teleologije i bez ikakve utjehe. Dakle, ako čitamo ovaj roman kroz prizmu njegove poezije, jasno je da je skepsa prema providnosti prisutna od početka. U kasnijim pjesmama Hardy će dati eksplicitnost toj skepsi, dok je ona ovdje suptilna i stalna. Likovi planiraju, žele, projektuju – ali struktura svijeta određuje ishod. Hardy nije naturalist u determinističkom smislu, ali je svakako metafizički realist. Njegovi likovi nisu nikakvi eksperimentalni uzorci, već egzistencijalni čvorovi u mreži uzroka i posljedica. Jedna od najvećih snaga ovog romana jeste prikaz ruralne zajednice. Kolektiv ovdje nije samo pozadina, nego baš korektiv. Seoski težaci i kirijaši komentarišu sve, posmatraju sve, učestvuju u svemu – njihovo prisustvo daje tekstu ironijski i antropološki sloj: Hardy ne idealizira zajednicu, ali pokazuje da bez nje individua ostaje bez oslonca. Bathshebin put je put od iluzije samodovoljnosti do prihvatanja međuzavisnosti, s tim da to prihvatanje nije i ne smije biti poraz, već zrelost prije svega.
U poređenju sa Tessom i Judeom, gdje će svijet bez milosti uništiti protagoniste, ovdje postoji neka mogućnost kompromisa. Međutim, taj kompromis nije romantični trijumf; brak Bathshebe i Oaka nije ekstaza, već racionalno utemeljena zajednica. Ljubav kod Hardyja nije bljesak strasti, nego mukotrpan i dugotrajan rad. Time ovaj roman već najavljuje modernističko razočarenje u romantične iluzije iako formalno ostaje unutar viktorijanske narativne širine. Stilski, Hardy koristi pripovjedača sa ironijskom distancom. Ta mu razdaljina omogućava suosjećanje sa likovima, a da ih istovremeno može secirati. On ne nudi moraliziranje, samo posmatranje. U takvoj suzdržanosti leži njegova snaga. Nema tu nikakve sentimentalne utjehe, ali ni cinične hladnoće – samo lucidnost.
Centralnom idejom romana mogli bi označiti tvrdnju da čovjek uči mjeru tek nakon iskustva viškova. Bathsheba mora proći kroz fascinaciju spektaklom i sudar sa apsolutnom ozbiljnošću da bi prepoznala vrijednost stabilnosti. To je, usuđujem se, skoro pa aristotelovska putanja ka sredini, ali bez metafizičkih garancija. Svijet kod Hardyja nema skriven smisao – ima samo zakon posljedice. U tom smislu, ovaj roman predstavlja i prelaznu tačku u Hardyjevom stvaralaštvu. Još uvijek dopušta nadu da rad, razboritost i prihvatanje ograničenja mogu stvoriti krhki poredak. Kasnije će ta nada biti rasturena, a ovdje je još uvijek moguće preživjeti.
Baš zato roman završava tišinom, bez fanfara. Naravno, ta tišina nije praznina, više je to svijest o cijeni iskustva. Par ne pobjeđuje sudbinu, tek se s njom usklađuju. Dakle, Hardy ne nudi utjehu, nego jasnoću – koja u njegovom svijetu vrijedi mnogo više od iluzije. Gledan iz perspektive cjelokupne proze i poezije, ovaj roman stoji kao temeljna objava Hardyjeve vizije: „život nije melodrama, nego dugotrajan proces korekcije zabluda“. U pastoralnom okviru već je upisana moderna svijest o krhkosti i lomovima individue pred bezličnim silama. Ta tenzija između vitalnosti i ograničenja, želje i strukture – čini Daleko od bjesomučne gomile ne samo ranim uspjehom, već tihim ali i presudnim kamenom temeljcem filosofske arhitekture Sir Thomasa Hardyja.
(Moram samo napomenuti da mi je od svih ovih već iznesenih zaključaka ipak u pamćenju najviše ostao možda i jedini veseli momenat u čitavom romanu: scena kada mali Gabrielov pomoćnik Cainy Ball dotrčava sa zalogajem u ustima da prepriča šta je vidio u gradu i počne da kašlje jer se zagrcnuo. Ne treba ni spominjati da će u svojim narednim djelima Hardy davati ovakav ili sličan intermezzo svojim gromovitim tragedijama, odnosno porazima Čovjeka u srazu protiv Sudbine; namjerno je ubacivao ovakve vesele i humoristične scene da bi napetost ispuhala, prije no je ponovo zategne do trilera).
|
| Salkan |
Posted - 03/02/2026 : 13:28:12
HISTORIA UNIVERSAL DE LA INFAMIA iliti Opća povijest gadosti zbirka je kratkih priča prvi put štampana 1935.godine u Buenos Airesu. Govorim o fascinaciji koja pjeva o Borgesu kojeg, iako većina zna u tom statusu, upravo ova zbirka vjerodostojno predstavlja, ako se pažljivo čita, jer je u njoj već nacrtan čitav njegov kasniji univerzum. Izdvojena priča iz ove zbirke nosi naziv „Dvojica koja su sanjala“, i ona djeluje kao malo, skoro neprimjetna skica, iako je zapravo kristal u kojem se prelama Borgesov budući stil. Na svojoj površini zbirka koju spominjem djeluje kao katalog razbojnika, varalica, ubica, gusara i legendi sa ruba istorije. Ali tu Borges ne piše realističke biografije, no mitove prerušene u hronike. U svojim ranim pričama kod JLB se osjeti mladalački ushit barokom, egzotičnim imenima, nasiljem i sudbonosnim prelomima i preokretima. Ovdje, njegov je stil gušći, ponekad namjerno okićen – kao da pisac želi dokazati koliko književnost može biti raskošna i teatralna. Ipak, već se nazire da Borgesa stvarni zločin manje zanima od narativne sudbine, tj.načina kako se nečiji život može svesti na simboličnu putanju.
„Dvojica koja su sanjala“ (Historia de los dos que sonaron) nastaje 1934.godine, stidno se provlači kroz argentinske dnevne novine – i stoji gotovo skromno naspram ostalih priča; ali ujedno označava preokret ka sažimanju, jasnoći i metafizičkoj preciznosti ovog umjetnika. Dok su druge priče (u ovoj zbirci) često obojene avanturističkim tonom i pseudoistorijskom raskoši, tu Borges sasvim neočekivano radi nešto sasvim drugo: piše kao da prepisuje neku drevnu parabolu. Rečenice su mu ogoljene, nema ukrašavanja, nema ni psihološkog pojašnjenja. Ovdje ostaje samo kostur događaja, a baš taj kostur nosi ideju beskonačno veću od same fabule. U takvoj promjeni tona može se jasno vidjeti rađanje zrelog Borgesa. Tu on počinje shvatati da je intelektualna i metafizička snaga priče obrnuto proporcionalna količini objašnjenja. Što manje kaže, više se otvara prostor za kosmičku ironiju. U tom kontekstu ova pričica djeluje kao matematički dokaz; dva sna, dva grada, jedno blago, jedna sudbina. Sve je nekako svedeno na čistu strukturu, što je već Borges koji razmišlja (i) geometrijski. Prvi put se u punoj mjeri pojavljuje ono što kasnije postaje njegovo zaštitno obilježje, trejdmark – svijet kao tekst koji se sam sebi vraća. Put protagoniste nije avantura, nego kružnica: on ide daleko samo da bi stigao na početak. Dok su u ranijim radovima sudbine dramatične i linearne (uspon, zločin, pad), ovdje sudbina liči na zatvoreni krug, simbol. Već naslućujemo „Aleph“ itd. Još je važnije istaći da u ovoj priči pisac potpuno napušta iluziju da opisuje psihološki uvjerljive likove. Njegovi protagonisti su funkcije sna i sudbie, figure u misaonom opitu, a ovaj pomak od karaktera ka arhetipu označava Borgesov prelazak iz modernističke proze u nešto što se može nazvati „metafizičkom fabulom“. Čovjek nije individua, nego tačka u mreži značenja.
Naravno, sada kad se vratim na početak (a sve je krenulo iz sredine, rastrgano, nikako koherentno i suvislo), vidim i razvoj Borgesove čuvene lažne erudicije. Njegova prvotna namjera da stvori atmosferu istorijskog dokumenta kroz ton i detalj ovdje postaje vrlo suptilna, jer „Dvojica koja su sanjala“ djeluje kao da postoji oduvijek, a Borges je samo zadnji prepisivač u tom beskonačnom lancu anonimnih pripovjedača. Eto tu je ključ preobražaja umjetnika – od pisca koji izmišlja egzotične sudbine do pisca koji glumi da književnost nema autora, nego da je ona jedan beskrajni sistem prepričavanja. Naravno, ovdje se osjeti i bitna opsesija granicom između sna i stvarnosti. Doduše, san kao anti-iluzija i više kao pokretačka sila stvarnog svijeta. Dakle, potkopavanje hijerarhije gdje mašta nikako nije bijeg iz stvarnosti, nego njen skriveni temelj. Nekad će kasnije to prerasti u vrtlog lavirinata i to onaj ontološke kategorije, ali ovdje je već vidljiv i kao jednostavna parabola.
Može li se reći da je „Opća istorija gadosti“ laboratorija, a „Dvojica...“ prvi savršeni eksperiment? Da! Kasnije će Borges ispitivati i stil i ton i pozu pripovjedača, ali se ovdje po prvi put pogađa forma koja može nositi filozofiju: kratko, hladno, precizno, bez emocije – a iza svega vri ponor sudbine i beskonačnosti.
Kao da je ova pričica mjesto gdje geometar povlači savršeno čistu liniju: prvi put. Borges, slijepi pisac i hroničar beskrajnog, aritmetičar čovjekovog pokreta ka unutra.
|
| Salkan |
Posted - 18/01/2026 : 20:01:54
Ko se želi uhvatiti Borgesa, iz zdravog razuma mora slijediti upute iskusnijih. Da li je to istina, baš i zaista? Kidam nalijevo sad. Jer: ako se pravite pametni i tražite svoju putanju da je iskorigujete u paralelu sa nekim ko Borgesa razumije po svom iskustvu - upadate u lavirint iz koga je jako teško izaći. A ja sam taj pametnjaković, i jedva sam se izvukao iz tih čokoladnih lavirinata ovog magičnog poete; pet-šest, ma šta! trebalo je i godinu dana da napipam startnu poziciju i evo, ponosno je nudim:
EVARISTO CARRIEGO (1930) zauzima lično i rubno mjesto u Borgesovom opusu: to nije roman u klasičnom smislu, nego hibridni tekst - biografski esej i mitografija (psst, nemojte nikome reći, to je i diskretna autobiografija). JLB piše o gotovo zaboravljenom pjesniku iz Buenos Airesa, ali istinska tema ovog romana nije Carriego kao književna figura, već nastanak jednog svijeta: periferije, arrabala, prostora gdje se lome nož, tango, čast i tihi sentiment. Ovo je naime Borges prije metafizike, ali već potpuni, formirani Borges.
Carriego je za Borgesa povod, a ne cilj. On je skroman pjesnik, ali je i presudan, jer je prvi ozbiljno u književnost uveo ono što je dotad postojalo samo kao životni ritam: siromašne ulice, dvorišta obavijena intimama i tajnama, mahale, muškarce koji se hvataju noževa, žene koje ih čekaju, tango kao kolektivna emocija. Borges ovdje ne idealizira poeziju dotičnog Evarista, naprotiv, on je svjesno drži ograničenom. No upravo u toj ograničenosti on vidi autentičnost. Carriego zaista nije veliki stilista, ali je svjedok. Roman se razvija kao niz icjepkanih fragmenata: biografske crtice, eseji o tangu, priče o compadritosima, nešto o lokalnom kodeksu časti (ne "nešto", nego mnogo), dakle sve o književnom Buenos Airesu koji nastaje paralelno sa stvarnom metropolom. Borges gradi mitologiju grada, ali onu mitologiju koja se ne oslanja na heroje, nego na anonimuse. U tom smislu, Evaristo Carriego se može posmatrati i kao knjiga o kolektivnom identitetu, a ne o pojedincu.
Stil pisanja je vrlo suzdržan, pa gotovo asketski. Borges ovdje piše jasno, bez ornamentike, ali ima tu preciznost koja tekstu daje posebnu težinu. Povremeno bljesne i melanholija - ne kao emocija, nego ton. Može se namirisati nostalgija za svijetom koji nestaje - ne zato što je bio bolji od novog, nego zato što je bio stvaran. Ovdje je ta krucijalna razlika: Borges nikad ne romantizira nasilje ili bijedu, ali prepoznaje njihovu simboličku snagu u formiranju urbanih mitova. Posebno treba obratiti pažnju na Borgesov odnos prema tangu. Ovdje to nije samo muzika, nego etički sistem: hodanje, način govora, umiranje. Borges tumači tango kao izraz sudbine predgrađa (naravno, prije svega locirajući njegovo stvarno izvorište - valjda negdje na Kubi, šta li, a možda i u Urugvaju, treba to istražiti ), tango je sudbina bez iluzija, ali sa dostojanstvom. U tom kontekstu, Evaristo je figura prelaza: pjesnik koji nije dosegao univerzalnost, ali je otvorio vrata onima koji hoće (sjetiti se: Borgesova cjeloživotna opsesija da napiše masivan, moćan roman).
Na kraju, samo još: ovo je roman i o porijeklu, porijeklu Borgesove opsesije gradom, marginalijama, mitom kao istinom. Evaristo Carriego pokazuje kako književnost ne nastaje nužno iz genija, nego pažljivog gledanja. Bio je to skroman pjesnik, ali bez njega ne bi bilo Borgesa, ludog Borgesa koji je ovdje stvorio/dobio mapu svog ljubljenog Ciudad de Nuestra Señora Santa María del Buen Ayre, koje će kasnije pretvoriti u bjesomučne, beskonačne lavirinte.
Sretno vam bilo! |
| ridiculus |
Posted - 07/01/2026 : 11:10:49
Ima ovo, i neka poglavlja su slobodna za čitanje.
A Course on English Literature
Ima čak i poglavlje o Danteu Gabrielu Rossetti-ju!  Pa gde bismo danas to našli!? Imam knjižicu pesama, objavljenu 1990-ih, na kojoj piše "Rossetti", a odnosi se na njegovu sestru Christinu. Čak nisu ni priznali da postoje dvoje Rossetti-jevih! |
| Shaner |
Posted - 07/01/2026 : 10:28:50
Postoji i ovo:
https://www.antikvarijat-biblos.hr/knjige/knjizevnost/to-umijece-stiha
|
| Salkan |
Posted - 06/01/2026 : 21:24:28
quote:
Originally posted by ridiculus
Ima li tu njegovih predavanja o književnosti?
Ne.
Ali, u bibliografiji na kraju zadnje knjige, postoji naznaka da je rađena knjiga "Borges oral" 1979.godine, autora Martina Mullera koji je prenio njegova predavanja sa Univerziteta u Belgranu u tu svesku. Nisam siguran da imamo taj prevod na našim jezicima uopšte.
Ako opet misliš na ovo:
to je radio sarajevski Connectum 2023.godine, i mislim da je rasprodano.
Prevod "Siete noches", sedam sesija pred studentima Univerziteta u Buenos Airesu.
Probaj ovaj link:
https://archive.org/details/sietenoches0000borg/page/n179/mode/2up
Vjerujem da ako ne mogne tu, ima na anna's archive, ili na španskom ili na engleskom jeziku. |
| ridiculus |
Posted - 06/01/2026 : 20:09:49
Ima li tu njegovih predavanja o književnosti? |
| Salkan |
Posted - 06/01/2026 : 15:39:21
Ne dirajte mi ravnicu.
Ni Borgesa.
|
| Combatrock |
Posted - 05/01/2026 : 09:02:28
Bohumil Hrabal - Previse bučna samoća 10/10.
85 stranica. Valjda se i otrov cuva u malim dozama. |
| ridiculus |
Posted - 03/01/2026 : 18:08:46
quote:
Originally posted by Salkan
Druga stvar: Aristotel.
...
Znači, katarza bi morala proizaći iz unutrašnje logike radnje, a ne iz šoka.
Ja ovo ne vidim u kontekstu šoka: ovaj može i dalje da izvire iz unutrašnje logike radnje, ili može biti sam sebi cilj, i tek kao takav sredstvo drugorazredne umetnosti.
quote:
Originally posted by Salkan
Smijemo li se usuditi pa ovako, izdaleka baciti bombu, da je sve više i više primjera, kako život odmiče i nižu se iskustva u dodirima sa umjetnošću - da je temelj svakog značajnog, bezvremenskog umjetničkog djela čiji se kvalitet apsolutno nikada ne može osporiti, upravo ovaj modalitet? Da su male modifikacije i odstupanja od Pravila koje postavi Aristotel, a zakuha prije njega Platon - samo poslužile za identifikaciju autora/umjetnika, odnosno da je suština ostala ista? Je li znao Maupassant, je li znao Dickens, je li znao Lav za Aristotelova pravila?
Ovde ne razumem sasvim na šta ciljaš. Dickens verovatno nije znao Aristotela, jer je on učio Školu života, a ne nauka - a ta se plaća najviše od svih. Druga dvojica su bili formalno obrazovaniji, pa je verovati da su znali, iako ne mogu da se setim pominjanja.
Aristotel nije izmislio pravila u pravom smislu - dakle, nije ih izveo iz Ideje, kako bi to Platon hteo. Izvukao ih je dedukcijom, iz posmatranja umetničke produkcije svog vremena, i onih ranijih.
Jasno je da Stari Grci nisu imali teoriju o prozi, već su je kasnije pozajmili od retorike. Odatle uvod, razrada, itd. |
| ridiculus |
Posted - 29/12/2025 : 10:41:13
quote:
Originally posted by Salkan
Prvo, pitanje "Hugo je demiurg".
Zadnjih par dana sam prihvatio preporuke doktora i ostavio Tolstoja da odmorim, te se bacio na Maupassantove kratke novele - i oduševio se. Nekad sam ovdje negdje izvalio da ga ne volim, ali izgleda da je u pitanju bila forma. Njegovi romani mi nikako ne liježu, slatkasti su i razvučeni ko teravija, ali zato: kratke priče su fenomenalne. Gospođica Biserka, Simonov tata, Povijest seoske služavke...nevjerovatno. I tu sad, obzirom na tvoju konstataciju, slutim jedan zanimljiv kvadrat: Balzac-Hugo-Flaubert-Maupassant. Maupassant se može komotno nazvati realistom, baš zbog njegovog "hladnokrvnog" stila pisanja: evo ti belaj, bijeda, sirotinja, nesreća, sudbina, evo ti i pati se. Nek ti zvoni u glavi danima i sedmicama poslije, dok moje riječi ne prekriješ moćnijima. Da li je moguće da je to taj logički slijed razvoja? Ima tu romantičarskih momenata kod svih pobrojanih, dakako, ali da li je moguće da govorimo o apsolutno identičnim literarnim stilizacijama u kojima se uskraćuje komentar, duboko tumačenje i ostavlja taj teret čitaocu?
Danas samo ovo.
Hugo je kreativna sila, to sam hteo reći. Pesnik, romansijer, dramatičar, slikar, političar, "najlucidniji primer ludila u svetskoj književnosti" (kako reče jedan njegov biograf). U tom smislu, ovi kasniji - Baudelaire u poeziji i Flaubert u prozi - su uski specijalisti. Takođe, Hugo je stub francuskog romantizma. Nema veze to što je dugo živeo i oprobao se u svemu i svačemu - njegovo srce ostaje na istom mestu. Valery ima jedan tekst u kome poredi Hugoa i Baudelaira, gde kaže da se Baudelaire okrenuo slabijim aspektima Hugoovog rada i tu pronašao svoju nišu. Jer u jačim aspektima Hugovog rada - na primer, ogroman raspon stila ili "superbogatstvo" slika - ne može se čovek meriti s njim.
Da, Maupassant blista u kratkim pričama. Ali samo sam to čitao od njega, dok romane nisam. |
| Salkan |
Posted - 28/12/2025 : 21:03:13
Odlično. Nedostajalo mi je ovih seansi, strahovao sam da je sve zamrlo od silnog mesa, rakije, kolača i lijekova za mamurluk.
Mada, ovakvog sam te i upoznao. I dalje se služiš istom taktikom, na pitanje odgovaraš na način da otvaraš novo pitanje. Lajk
Dvije stvari:
Prvo, pitanje "Hugo je demiurg".
Zadnjih par dana sam prihvatio preporuke doktora i ostavio Tolstoja da odmorim, te se bacio na Maupassantove kratke novele - i oduševio se. Nekad sam ovdje negdje izvalio da ga ne volim, ali izgleda da je u pitanju bila forma. Njegovi romani mi nikako ne liježu, slatkasti su i razvučeni ko teravija, ali zato: kratke priče su fenomenalne. Gospođica Biserka, Simonov tata, Povijest seoske služavke...nevjerovatno. I tu sad, obzirom na tvoju konstataciju, slutim jedan zanimljiv kvadrat: Balzac-Hugo-Flaubert-Maupassant. Maupassant se može komotno nazvati realistom, baš zbog njegovog "hladnokrvnog" stila pisanja: evo ti belaj, bijeda, sirotinja, nesreća, sudbina, evo ti i pati se. Nek ti zvoni u glavi danima i sedmicama poslije, dok moje riječi ne prekriješ moćnijima. Da li je moguće da je to taj logički slijed razvoja? Ima tu romantičarskih momenata kod svih pobrojanih, dakako, ali da li je moguće da govorimo o apsolutno identičnim literarnim stilizacijama u kojima se uskraćuje komentar, duboko tumačenje i ostavlja taj teret čitaocu?
Druga stvar: Aristotel.
Imam Poetiku (doduše ne cijelu) i katarza koju pominješ (razumijem te) nigdje se eksplicitno ne pominje, ali sam pronašao mjesto gdje se kaže, da u umjetničkom djelu, radnja mora da izazove strah i sažaljenje (a "nižim" smatra ona djela koja izazivaju spektakl). Znači, katarza bi morala proizaći iz unutrašnje logike radnje, a ne iz šoka. Dalje, tu je momenat gdje govori o obratu i prepoznavanju kao ključnim, strukturalnim okidačima katarze. I konačno, pojašnjenje straha i sažaljenja u 13.poglavlju, gdje se tragedija, kao vrhunska umjetnička forma, usmjerava da mora izazvati sažaljenje prema onome ko strada nezasluženo, a strah jer se slično može desiti svakom. I naravno, kao vrhunski primjer uzima se Kralj Edip. O tome smo već diskutovali negdje.
No, mene interesuje sad nešto drugo, van ovog pdfa, jer ovdje raspravljamo o literaturi. U Politici Aristotel postavlja analogiju i baš tu detaljno razjašnjava pojam katarze. Muzika, naime, ima tri funkcije: vaspitnu, razonodnu i katarzičnu. Vjerovatno se može protumačiti da je Aristotel htio reći kako ljudi skloni snažnim emocijama (sažaljenje, strah, entuzijazam - referenca Hederlin) kada slušaju određenu melodiju, doživljavaju katarzu i olakšanje, a onda idu u stanje umirenosti. To bi značilo da je katarza privremeno intenziviranje emocije koje vodi uravnoteženju. Nema potiskivanja. I dalje, svakako, dolazimo do frigijskog modusa koji mehanizmom "afekt se liječi afektom" iz ekstaze vodi u smirenje. Znači, govorimo o dubljem objašnjenju pojma koji nikako ne znači pražnjenje nego regulaciju kroz lično iskustvo. U 8.knjizi Politike (sken) Aristotel će reći: "katarzična muzika nije lijek, nego prirodan proces usklađivanja duše".
Smijemo li se usuditi pa ovako, izdaleka baciti bombu, da je sve više i više primjera, kako život odmiče i nižu se iskustva u dodirima sa umjetnošću - da je temelj svakog značajnog, bezvremenskog umjetničkog djela čiji se kvalitet apsolutno nikada ne može osporiti, upravo ovaj modalitet? Da su male modifikacije i odstupanja od Pravila koje postavi Aristotel, a zakuha prije njega Platon - samo poslužile za identifikaciju autora/umjetnika, odnosno da je suština ostala ista? Je li znao Maupassant, je li znao Dickens, je li znao Lav za Aristotelova pravila?
Jedva čekam odgovor.
|
| ridiculus |
Posted - 28/12/2025 : 11:29:46
quote:
Originally posted by Salkan
mada sam ja gore postavio pitanje koje savija lepezu; htio sam da znam više o uticaju "festive feelings", odnosno kako formalni praznici utiču na ljude, koliko osjećaj sakramenta doprinosi "prosvjetljenju", kakvi god da su praznici u pitanju, a tu ne mislim da 1.maj ili Dan ustanka, nego baš "vjerski praznici", kako se to ovdje kod mene u Distriktu naglašava.
O tome imaš knjigu Shakespeare's Festive Comedy od C.L.Barbera. Ali moralni preokret o kojem pričamo je bliži Aristotelovoj katarzi, koja je deo tragedije. Hrišćanska priča je kombinacija ta dva.
quote:
Moglo bi se reći da je Tolstoj moralni anatom - a Hugo bi bio "evanđeoski dramatičar". Koju ćemo titulu dati velikom Charlesu, dragi kolega ridiculus? Pucaj!
Pa ja bih pre Dikensa nazvao jevanđeoskim dramatičarem, jer je kod njega dramatika glavna odlika. On bukvalno može da napravi najveću dramu ni iz čega, recimo, iz zaboravljanja da se ponese sveća. Ali ni on ni Hugo nemaju samo jedan cilj, već se šire preko lepeze različitih želja i ljudskih potreba.
Hugo je demijurg. On samo sedne i priča ili pesma se napiše. I tako decenijama. Ne verujem da je iko od velikih pisaca napisao koliko on, mada Dikens nije mnogo iza. Možda bi Balzac imao više da je živeo koliko on, ali nije.
Trenutno se bavim najvećom satirom ikad napisanom, ali i jednom od najtežih za razumevanje, pogotovo danas. Teške, značajne reči, ali pokušaću da ih opravdam. Posle Nove godine. |
| Salkan |
Posted - 28/12/2025 : 08:46:35
Mogu se složiti sa zadnjom rečenicom, mada se ne mogu pohvaliti "posjedovanjem znanja o Hugou" - osim Jadnika. Koji su doduše impresivni i makoliko banalno zvučalo, dovoljni da se pronikne u moralne dimenzije koje čačka Victor.
Zanimljivo da spominješ slučaj Valjeanov, jer mi je baš njegov lik poslužio u jednom tekstu koji će biti objavljen idućeg mjeseca (spoiler: o jednoj epizodi Kena Parkera)
Tu sam ga doduše, koristio kao paralelu u drugom kontekstu, ako bi ga se tako moglo suprotstaviti sa Javertom.
Elem, moralna transformacija. Jedan od najvećih književnih izazova, svakako! Mislim da oni svijećnjaci i biskupova milost samo grebu po površini tako bitne tačke u karakterizaciji fiktivnih likova - mada sam ja gore postavio pitanje koje savija lepezu; htio sam da znam više o uticaju "festive feelings", odnosno kako formalni praznici utiču na ljude, koliko osjećaj sakramenta doprinosi "prosvjetljenju", kakvi god da su praznici u pitanju, a tu ne mislim da 1.maj ili Dan ustanka, nego baš "vjerski praznici", kako se to ovdje kod mene u Distriktu naglašava.
Ali, opet, složiću se da se svi primjeri mogu skloniti pod jedan kišobran: svi do preokreta dolaze iz unutrašnje moralne spoznaje, i Valjean, i Ebenezer i Nehljudov. A tu leže, po meni, najbitnije, najsilnije stvari - samoponištenje ega, svijest o ličnoj krivici prema drugima i konačno, etika djelovanja (ne samo deklaracija). Moglo bi se reći da je Tolstoj moralni anatom - a Hugo bi bio "evanđeoski dramatičar". Koju ćemo titulu dati velikom Charlesu, dragi kolega ridiculus? Pucaj!
Ima tu mnogo zajedničkih tačaka koje promaknu nepažljivom oku, kad govorimo o ovom trouglu. Njihovi moralni preokreti nisu sentimentalne odluke per se, ja bih rek'o, više su novo načelo življenja, a svima je zajednička i perspektiva koja se probija kroz maglu nevolje: nema povratka na stari režim.
Milost
Sažaljenje
Samospoznaja o istini
Put do pročišćenja nije bitan, jednom kada se obznani cilj.
|
| ridiculus |
Posted - 28/12/2025 : 00:36:20
Ebenezer Scrooge je izmenjen (spojler, vi neupućeni!) susretom sa sopstvenom smrću, što je vrlo tačno, zaista. Čovek ne shvata svoju smrt ozbiljno, koliko god se upinjao razumom. Ili da kažem "neminovnost svoje smrti". Tek kad mu kažu da će živeti još najviše mesec dana, situacija počne da dopire do duboke svesti.
Postoje određeni trenuci koji udare čoveka tolikom silinom, da se ovaj ili slomi ili izmeni. Ovo drugo nije čest slučaj - obično se to završi samoubistvom ili ludilom - ali istorija religije i hagiografija znaju za takve stvari.
Toby Veck iz The Chimes nije izmenio svoj karakter kao Scrooge, već samo određeni stav, ali vrtoglava dramatika događaja koji jure ka katastrofalnoj kulminaciji je slična sa tom pričom.
A evo i ovo:
Davno sam gledao, pa se ne sećam detalja, ali znam da je bilo interesantno. Iako takve igre ili "sukobi" imaju besmislen cilj, putovanje ume da bude zanimljivo. Tolstoj i Dikens se ne pokoravaju lakom poređenju, uprkos sličnim namerama. Dostojevski je bliži meti, a ja, eto, često vidim Gogolja kao pisca sličnog Dikensu.
A Victor Hugo je još bliži Dickensu. Kako je samo jedan događaj izmenio Jeana Valjeana... |
| Salkan |
Posted - 27/12/2025 : 09:48:01
@ridiculus
Misliš li da je moralna obnova i etičko, uopšteno kod Dickensovih prazničnih priča, moguće suprotstaviti moralnim obnovama kod Tolstoja?
Ako se dobro sjećam (a nisam to duuugo čitao), ima tu neki Ebenezer :) ali je njegov etički registar i transformacija ekstremno drastičan, dramatičan i čudesan (u jednoj noći se mijenja sve) - dok kod Nehljudova iz Uskrsnuća imamo etapni, bolni preobražaj.
Vidim da su tu dvije slične etičke asketike, bez stvarne narativne utjehe (barem kod Lava, jasno).
Doduše, pojam praznika se umnogome razlikuje kod pomenutih pisaca: Dickensu je to sekularni sakrament zajedništva, a Tolstoju je praznik etička odluka, a ne kalendar.
Svakako se slažem da je Dickens br.1 all-time što se tematike praznika tiče. A šta je tu ispod svega?
:) |
| ridiculus |
Posted - 25/12/2025 : 21:01:15
The Chimes, a Goblin Story of Some Bells That Rang an Old Year Out and a New Year In
Dok Salkan razvaljuje svojim analizama ruskih romansijera, ja se, u poređenju sa njim, vučem pužeći. (Ne "puzeći", već "kao puž".) Ali ipak, tu i tamo nađem neku reč koju smatram vrednom izgovaranja, pa čak i pisanja!
Božić je, katolički, a gde je taj dan, za mene je tu tradicionalno i Dikens. The Chimes je priča koja se ne tiče baš tog praznika, već bratskog, Nove godine, ali svejedno, raspoloženje i stav su praktično istovetni: hrišćanski i eukatastrofični, što bi rekao Tolkin. Iskupljenje kroz bol i patnju.
Reč "fantazija" se ne asocira često sa tim piscem u opštim predstavama o njemu, ali ona je jedna od ključnih u njegovom delu. Vidite, u ovom slučaju nije od posebne važnosti da li je sama stvarnost u kojoj se kreću njegovi likovi drugačija, izmenjena, ili su dešavanja produkt mašte usled nagomilanih emocija, bilo to halucinacija ili san. Posledice su, u oba slučaja, stvarne i vidljive.
Dikensove božićne priče nisu kratke priče, ali nisu ni dovoljno dugačke da bi mogle biti zvane romanima, već su nešto između - forma koja se ponekad prepoznaje kao "novela". I među mnoštvom dela koje je napisao one imaju najviše očiglednih elemenata fantastike. Ali postoji i jedan element koji nije tako vidljiv, ali je u osnovi njegovog svekolikog pisanja, naime, sam jezik postaje odraz fantastičnog. Jezik kao mađija, to nam je poznato od naših davnih predaka - ili možda nije, ako ste zaboravili poreklo, ali tad vam zaista ne mogu lako pomoći.
Elem, Dikens je poznat kao najveći majstor retoričke figure poznate kao poređenje (epic simile), zaista bez takmaca. I sa tim se slažem. Stvari su kod njega "kao" nešto drugo, nešto izmaštano, nešto suludo ili ekscentrično. Ovoj zgradi nije mesto ovde: kao da je igrala žmurke sa drugim zgradama, i sakrila se, pa zaboravila put nazad (A Christmas Carol). Ali Dikens je i majstor anafore, jedne od mojih omiljenih figura. To je započinjanje stiha ili rečenice (ako govorimo o prozi) istom rečju ili frazom.
Na primer:
Video ih je u svemu. Video ih je kako se penju. Video ih je kako padaju. Video ih je kako gube status koji su imali i tonu u bedu i društveni zaborav. (Izmišljen primer, nije prevod.)
U tome leži moć koju čitalac tek može da nasluti. Ne "lep stil", ne elegantna lepršavost tananih opni ljudskog izraza, ne "purple prose" ili kako već to hoćete idiotski da preobjasnite, već ono što Men of Letters kroz mnogo vekova i zemalja i jezika zovu sublime, uzvišeno. Nešto veće od Vas, čitaoče.
Zaobići ćemo u širokom luku ono od čega najviše zazirem u prikazima ove vrste: formalno nabrajanje komponenti, uz opis ili, još gore, numeričku ocenu uživanja u svakoj, jer to uspešno može da izvede i robot, koji jadan nema ni mogućnost uživanja.
Umesto toga, pratimo sled asocijacija na koje me vuče ova priča.
Berliozova Fantastična simfonija. Peti stav je Noć sabata, okup veštica, koji sadrži znameniti zlokobni zvuk zvona. I kao što Berlioz stvara melodiju od različitih instrumenata, stalno menjajući boju tona, nešto slično radi Dikens sa rečima i emocijama. Ako ništa drugo, zvona su spona. I "uzvišeno".
Gogoljeva priča Vij, kralj duhova. Čitao sam je kao klinja, u ediciji Plava ptica, i od tada nisam ponovo prošao to iskustvo. Ali neke stvari su mi se urezale u pamćenje. Kao što je prizor mnoštva različitih fantoma, aveti, duhova, i vila - spona sa ovom Dikensovom pričom.
A usput i hajdemo se nadovezati na onu drugu temu: i Berlioz i Gogolj su čuveni predstavnici romantizma. Iako su pomenuta dela nešto malo starija od Dikensovog, braća su to po duhu u mnogo čemu, posebno Gogolj.
Haunt and hunt him! Haunt and hunt him! |
| Salkan |
Posted - 12/12/2025 : 17:06:40
Mission: complete.
Power: overwhelming! |
| Shaner |
Posted - 21/11/2025 : 18:11:36
quote:
Originally posted by Combatrock
Laslo Krasnahorkai Melanholija otpora 10/10
Dodatni info Saturna izdanje 11/10, kako knjiga zapravo i treba da izgleda.
Ajde da je netko spomenuo i najnovijeg dobitnika Nobelove nagrade.
Nisam još čitao Melankoliju otpora, ali sve što sam čitao od Laszla je vrlo dobro do izvrsno. Baš dovršavam povratak baruna Wenckheima i nevjerojatno je koliko uživam u knjizi.
|
| Combatrock |
Posted - 21/11/2025 : 06:39:00
Laslo Krasnahorkai Melanholija otpora 10/10
Dodatni info Saturna izdanje 11/10, kako knjiga zapravo i treba da izgleda. |
| ridiculus |
Posted - 19/11/2025 : 00:26:28
La Chartreuse de Parme, sa nezgrapnim prevodom Parmski kartuzijanski manastir - Stendhal.
Stari prevod Dušana Đokića; novo izdanje Kosmosa.
Posle polovine romana, mogu da kažem par reči, plus još jednu.
1. Balzak je izgleda negde rekao da bi svaka stranica ovog romana mogla biti čitava knjiga. Ako je takvo poređenje blago preterivanje na samom početku priče, postaje sve tačnije kako ova odmiče. Da je piše Džordž Martin obuhvatila bi sedamnaest knjiga i tri enciklopedije.
2. Kad smo kod Martina, evo zajedničke karakteristike. Spletke. Dvorske spletke. Kartuzijanski manastir ih je pun. U rodnoj zemlji Makijavelija, i u vremenu sumnje i meteža koje je Napoleon ostavio za sobom, to je kao neka vrsta opšteg mesta.
3. Ironija. Stendal je ima mnogo. Za neke stvari je očigledno da ih ne misli, a za druge mogu samo da naslućujem, ali to nosi određenu vrstu komičnog, gotovo radosnog, tona. U tome je Stendal pravi učenik Šekspirov: iako je ovaj roman nominalno tragedija, do sada je utisak komičnog mnogo jači. Krv teče, suze padaju - ali sa osmehom na usnama i lakoćom u hodu. Vidi se i uticaj Bajrona, posebno po temi i pomenutoj ironiji.
Evo jedne prodorne misli, kojih je roman pun - jer Francuzi, kao i Englezi, poštuju dovitljivost. Anđelina-Kornelija-Izota Valsari del Dongo, pošto se tako potpisala punim imenom, zaključuje kako će se to svideti primaocu, koji je pučki čovek, a "u očima pučana karikatura čini lepotu." Ovo tako dobro opisuje naše vreme da će naše potomke pojesti zavist što nisu to prvi primetili.
Ocena: pročitajte sve ovo gore iznova. Osim toga, tek sam na polovini.
|
| naker |
Posted - 15/11/2025 : 23:19:10
LOM daje 50% popusta do kraja decembra
https://lombooks.com/kategorija-proizvoda/akcije/velika-akcija-50-popusta/ |
| Deers |
Posted - 14/11/2025 : 10:09:35
Jules Verne: Ledena sfinga
Koji povratak u prošlost kad san s guštom čitao Verneove pustolovne romane. Verne i dalje igra kod mene, taman želim unajmiti neku škunu ploviti južnim morima. Južnim morima pisaca a ne ovim današnjim prepunih mikroplastike i ogromnog kontinenata smeća.
Kao nastavak Poeovog Arthura Gordona Pyma je ipak lošije ostvarenje. Koliko vidim svi pseudo nastavci se više bave neotkrivenim svjetovima a manje stravom. Šteta ali ako nemaš to u sebi bolje ni ne pokušavati imitirati Poea. na kraju je ovo više fan fiction, više punokrvni Verne nego idejni ili atmosferični nastavak. Verne također voli sapuničaste elemente i ima još jednu odliku koja nije baš u liniji s Poeovom romanom. Fanovima Vernea neće smetati jer se i dalje se radi o napetom romanu (prepunog krivih pretpostavki). |
|
|
