| Author |
 Topic  |
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 19/09/2025 : 21:48:39
|
Iliti naše književne studije. (Stari naziv teme je Litterarum magisterium nostrum - primedba urednika.) Naše, u smislu "ovde, na forumu", bez relacije sa domaćim studijama na univerzitetima.
Neka ovo bude topik za razmišljanja o književnosti.
Dok širom sveta književne studije nestaju (o tome drugi put, uz dokaze jače od moje reči), ljudi takođe postaju sve gluplji u javnim raspravama. Neki to više vezuju za nedostatak ne samo navike već i sposobnosti čitanja nego za nedostatak odgovarajućih studija (koje imaju važnost za mali broj ljudi). Otom potom.
Evo šta me je direktno navelo na pokretanje teme:
quote:
Realizam u književnosti nastao je sredinom 19. veka, istovremeno sa slikarstvom, kao reakcija na romantizam. Cilj književnog realizma bio je da verno i objektivno prikaže društvo, obične ljude i njihove svakodnevne probleme. Pisci su razvijali psihološke portrete likova, verodostojne dijaloge i detaljne opise okoline, time uvlačeći čitaoca u stvarnost koja im je bila bliska i prepoznatljiva. Pisci nisu bežali od problema svog vremena, od siromaštva, nejednakosti, birokratije, korupcije i moralnih dilema. Umesto heroja i mitoloških figura, u centru književnih dela su obični ljudi, i to trgovci, činovnici, seljaci, radnici. Dela često imaju kritički ton jer pokušavaju da ukažu na nepravde i slabosti društvenih struktura.
Najpoznatiji svetski realisti su Onore de Balzak u Francuskoj, koji je u ciklusu romana „Ljudska komedija“ prikazao celokupno francusko društvo svog vremena.
Čarls Dikens u Engleskoj, čija dela poput „Olivera Tvista“ i „Velikih očekivanja“ opisuju teške uslove života dece i radnika.
Ii ruski pisci Fjodor Dostojevski („Zločin i kazna“, „Braća Karamazovi“) i Lav Tolstoj („Rat i mir“, „Ana Karenjina“), koji su obogatili književnost dubokom psihološkom analizom i moralnim dilemama likova. Njihova dela se i danas čitaju kao univerzalna svedočanstva o ljudskoj prirodi.
U hrvatskoj književnosti ističe se Avgust Šenoa („Zlatarovo zlato“, „Prosjak Luka“), koji je kombinovao realizam sa istorijskim motivima.
U srpskoj književnosti značajan je Laza Lazarević sa svojim psihološkim pričama („Sve će to narod pozlatiti“).
Elementi realizma mogu naći kod Ive Andrića („Travnička hronika“).
Ovo je sa književnog foruma Krstarice. Nije teško pronaći da je u većem delu (ako ne i u celini), ovo odgovor koji daje glupava (veštačka) inteligencija na pitanje "Šta je realizam?"
Na stranu šta mislim o upotrebi te alatke u ove svrhe (obično sve najgore, ali ne poričem da je korist moguća, uz pametan pristup) - laserski se sužavamo na pitanje: da li je to tačno?
Tako sam i ja učio u školi, u (marksisitičkoj) teoriji književnosti. Tako kaže mozak interneta. Tako misle mnogi profesori. Šta onda tu ima nejasno? Sad dolazi Mali Đokica, ili, još bolje, Kiza Paraliza, i kaže, ne baš prijatnim tonom: Kažeš suprotno, a? A što onda svi oni ljudi misle onako, a?
Ali, kao što Mis Marple kaže u jednoj epizodi istoimene serije o savršeno isplaniranim i skoro isto tako savršeno izvedenim zločinima, njen uspeh se zasniva na neverovanju u ono što drugi kažu. (I to je najbolja rečenica IKAD vezana za opus Agate Kristi, iako ne znam da li je uopšte iz njene priče ili je dodata u blesku scenarističke inspiracije.)
Posle nekoliko godina čitanja književnih dela o kojima se ovde radi, i o njima, sve sam udaljeniji od citiranog stava.
Prva stvar je, realizam u rečenom smislu nije i ne može biti suprotnost ili reakcija na romantizam. Izgleda da se ljudi uporno ne mogu dogovoriti šta je taj stariji "pravac" i koje su njegove karakteristike. Realizam bi mogao da se posmatra kao reakcija na medijevalizam, ali to je drugačija pojava od daleko šireg značenja romantizma.
Detaljni opisi okoline? Romantizam. Kako drugačije? Neka mi neko (ko nije glupa inteligencija) objasni kako može priroda da se opiše "objektivno", a da to bude poetično?
Romantizam u samim svojim počecima ima tu tenziju između realnog i idealnog. Wordsworth, najuticajniji od svih, ima tačno te odlike koje se pripisuju "realizmu": povratak običnom čoveku, običan jezik (koliko to može u poeziji), detaljni opisi okoline...
Blake je ludilo simbolike i mitologije, ali i on ima trenutaka jasne kritike i prikaza realnog života. Vrlo moćnih trenutaka. Shelley takođe, iako na drugi način.
John Clare, "izgubljeni" pesnik romantizma, piše o običnim stvarima, i malim radostima prirode, i velikim radostima samog sebe.
Čitajući Dickensa intenzivno, shvatio sam da je on dete romantizma. Najčudnije dete, možda, ali njegova specifičnost je u čudnoj retorici, i čudnim perspektivama, koje proizlaze iz imaginacije, a ne "potpuno objektivnog" zapažanja života. Njegovi idoli su Šekspir i Hiljadu i jedna noć, koji su, gle čuda, idoli romantizma. To što je on uspeo da pokrene društvene reforme je pojava koju marksisti nisu znali kako drugačije da objasne, i tako su ga stavili u "realizam".
Slično važi za Victora Hugoa.
Ernst Curtius (koga sada čitam, pa moram da ga često pominjem  ) ima stav da književnost ne prati model istorije (vizuelnih) umetnosti, i da je primena termina iz te druge oblasti (renesansa, gotika, barok, klasicizam, impresionizam, itd) u najmanju ruku upitna, a verovatno i sasvim pogrešna.
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 15/10/2025 22:41:54
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 20/09/2025 : 10:34:11
|
Pretpostavljam da termin "realizam" može biti koristan do neke granice, ali neka hoda bez štaka ko može!
Možemo pričati o razlici između poezije i proze, ali to je sasvim drugačija podela. Upitna odrednica realizma kao da tu povlači crtu.
Italijani, Englezi, i Španci imaju dve reči za pojmove gde mi ne pravimo razliku. Romance i novel, ili romanzo i novella, kod nas su ista stvar, roman. Romansa u tom značenju po definiciji ne naginje realizmu kako je gore opisan. A mnogi autori su pisali upravo to: Dickens, Hardy, sestre Bronte, Hawthorne, Walter Scott... |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 20/09/2025 10:36:16 |
 |
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 05/10/2025 : 10:44:52
|
Opis oluje u Far from the Madding Crowd Thomasa Hardy-ja je možda najbolji koji sam sreo u proznoj književnosti. A oluja je jedna od arhetipskih slika romantizma. Bedan i nemoćan je čovek prema takvoj žestini, i nebitan se čini njegov život - kao da smo dobili sirovu individualnost u kojoj se gube ostale individualnosti, barem na tren.
Da bismo izbegli snobovski prirodu na koju naslov teme može da asocira snobofobične, postavimo neke granice, koje smatram jedinim pravim pravilima pri proučavanju književnosti.
1. Primarna književnost je zakon.
Tumačenje tumačenja tumačenja je kolo druge vrste, u koje kad uđete, teško je izaći.
2 "I rejoice to concur with the common reader; for by the common sense of readers, uncorrupted by literary prejudices, after all the refinements of subtlety and the dogmatism of learning, must be generally decided all claim to poetical honors." Samuel Johnson
Ili, ako neko želi da izbegne strani jezik, sve poetske (= književne, u naše doba) vrednosti se određuju zdravim razumom čitaoca, neiskvarenim književnim predrasudama.
3. Čak ni pisac nema potpunu kontrolu ili potpuno znanje o svom delu. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 05/10/2025 11:36:24 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 11/10/2025 : 21:19:16
|
Nije li ovo fascinantno? 40 reči po rečenici kod Daphne du Maurier, prema 11 kod Colleen Hoover?
Naravno, dijalozi smanjuju prosek. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1189 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 11/10/2025 : 21:51:56
|
Rebecca je, mislim, jedina knjiga koju nikad nisam do kraja pročit'o, odučila me je od čitanja u vrijeme kad sam ruske klasike jeo na dnevnoj bazi.
Nekad daaaavno.
Valjda ta atmosfera, izmaglice, nekakve šume, bivše žene, aveti u bijelim haljinama - zanimljivo kako me je odbila. Ali, tad mi je i Mopasan bio živa mora. :)
Kako stoji Bukowski na ovoj listi? I on bi mogao biti oko 10ke.
:)) |
Škafiškafnjak |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 12/10/2025 : 20:03:36
|
Šta to kažeš, ne voliš du Maurier?!  Pa bez nje je Hitchcock duplo manji! 
quote:
Originally posted by Salkan
Kako stoji Bukowski na ovoj listi? I on bi mogao biti oko 10ke.
:))
Ne vidim druga imena na njoj. Vide se tačke koje predstavljaju odlomke nekog dela, i ništa više. Inače, grafikon je uzet iz članka koji je izašao u časopisu The Economist.
Ali, da, za Bukowskog si verovatno u pravu. 
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 15/10/2025 : 22:54:44
|
Promenio sam naziv teme. Pa da vidimo hoće li ovako imati više uspeha, odziva, pretećih poruka...
Elem...kako učiti književnost?
Po mogućstvu ne na fakultetu.
Ovaj će vam, istina, otvoriti mnoga vrata, ali će druga zatvoriti. Studenti čitaju brzo i često na silu, a najgore od svega je što će svaka originalna misao ili reakcija biti zasuti tonama materijala koji je preostao od drugih ljudi. Zamislite ovakvu sliku: plodno tlo, pojavljuje se izdanak, ali utom dolazi niz kamiona* i izbacuje svoj teret šljunka i sasečenog drveća i otpada preko te biljčice. Mislite li da će preživeti?
Analogija je sledeća: plodno tlo je imaginacija (po drugima duša); izdanak je originalna ideja; nanos je hrpa mišljenja drugih ljudi, koje svako mora da uči. A rekli smo da je čitanje primarne književnosti osnova - druga mišljenja mogu da dođu kad formirate svoje.
Naravno, postoje ljudi koji se snalaze u tome i uspevaju. I cvetaju. A svakom dobro dođe mentor, inače bi mu trebali vekovi da dođe na svoje. Vekovi koje niko od nas nema. Neki nađu takvog mentora unutar akademije. Drugi izvan.
*sa BG tablicama 
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 02/12/2025 : 11:12:53
|
Nekoliko velikih pogreški u književnoj kritici ili pristupu književnosti, ukratko.
1. Taj i taj (pisac, umetnik, čovek) je "uvod" u nešto, ili je nešto "naslutio" od budućih kretanja. Vrlo često su ta kretanja samo degradacija ili deformacija onog početnog.
Uzmimo za ilustraciju ono što je Salkan napisao na temi o poeziji:
quote:
Talijani je smatraju najčišćom izjavom Leopardijevog pesimizma i uvodom u modernističko osjećanje svijeta: prelaz u modernu sa romantizma.
Najveća dostignuća pojedinih umetnika su, po takvom stavu, samo uvod u ono što sledi, dok je, zapravo, obrnuto. Budući pokret je samo nastavak u priči čiji kraj još ne znamo. Ovu zloupotrebu vremenske perspektive često čujem kada se priča o moderni, što mi je posebno odurno, jer moderna nije neka kruna svekolike umetnosti - iako i na ovom forumu ljudi često najčešće uzimaju primere odatle kada se priča o dometima i granicama umetnosti (na primer, Pikaso, Dali, Gaudi, Eliot, Kafka...).
Moderna nije zamenila romantizam, ona je samo jedno tumačenje romantizma. Neka slična analogija bude: hrišćanstvo i katoličanstvo. Naravno, mnogi učeni ljudi se neće složiti sa ovim, ali to je samo kombinacija vere i sujete sa njihove strane. Toliko dugo se uči drugačije, posebno u našim balkanskim krajevima, gde je moderna maltene prvi princip. Ovde za mene nema popuštanja, i spreman sam za raspravu sa bilo kim, bilo gde.
2. Evo jednog savremenog opšteg mesta koje treba lečiti epistemološko-estetskim šokovima: ne prepričavajte, pokažite.
Ta ekonomična metoda je imala svoju ulogu i važnost u istoriji, a imaće je, ako Bog da, i u budućnosti, ali zašto su kritičari otišli u drugi ekstrem? Ispada da tako treba. Prepričavanje ostavlja mesto za sumnju, za iluziju, za nepouzdanost, za ispitivanje psihologije, i još svašta drugo.
3. "To i to delo ispituje komplikovanost društvenih odnosa... (npr. u vremenu moderne tehnologije.)"
Ovo opšte mesto se daje kao neka prednost, kao velika vrednost tog dela, dok u realnosti ne znači ništa. Nije vrednost u samom činu ispitivanja, već u rezultatima do kojih ovo može da nas dovede. Delo ima temu!? Kakva snaga! I još aktuelnu temu!? Veličanstveno! Drugim rečima, i konjski izmet ima fizičke dimenzije, i od toga se može napraviti lep prikaz vajarskog dela takvim biranim rečima. Ali, gospodo, nećemo tako!
Ako se setim još nekih pretencioznih opštih mesta savremene kritike (i marketinga), pišem.
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1189 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 02/12/2025 : 19:40:00
|
Osjećam se prozvanim, pa zato provjeri ovaj tekst:
https://www.studenti.it/a-silvia-testo-parafrasi-commento.html
Da možda malo probam precizirati tvrdnju koju prenosim; "moderna" bi možda trebala da znači više na promjenu egzistencijalne svijesti kod autora, a ne na književni pravac?
Slažemo se da kod tih "prelaza" o kojima govoriš nema linearne sheme, i to je okej.
Ali, stvar je u tom "modernom pesimizmu" - hence, Bodler, Rilke itd. Dakle, nema tu više vjerovanja u metafizički smisao, bol je racionalna i ogoljena, nema ni utjehe - koju romantizam svakako traži. Radicalita del vero - bespoštedno razotkrivanje, bez mazanja očiju.
A opet, ako hoćeš i dalje - maloprije izlistah Frančeska Floru, koji je tamo negdje rekao čak da ova sporna poema prelazi iz "lirskog kontinuiteta u modernu fragmentaciju" - a ti ćeš to svakako bolje pojasniti. Dakle ima elemenata, nemoguće za osporiti, da se upravo u toj pjesmi o Silviji - Terezi desila značajna promjena u samom Leopardiju, a eto Flora kaže i u strukturi.
Možda se nađemo na pola puta: ja povjerujem kritičarima i tebi, a ti meni da je Leopardi moderniji od romantizma, ali nije modernist?
 |
Škafiškafnjak |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 03/12/2025 : 11:36:11
|
Samo da bude jasno: Leopardi, odnosno, izjava o Leopardiju, je iskorišćena samo kao povod za moj odgovor; mogli smo staviti druga imena i druge kritičare. Zato što je to i takvo mišljenje zaista zastupljeno među svetom koji se bavi time. I zato je potpuno nebitno za ovu raspravu šta je određena pesma značila za Leopardijev opus ili karijeru - ova rasprava daleko prevazilazi konkretnog pesnika.
Suština je u ovome: Leopardi, najjači italijanski pesnik u poslednjih 300 godina (čak ni Montale mu nije ravan), uvod je za gomilu slabijih pesnika. Da li je to bitno? Da li je to neka vrlina?
Ostalo su stvari definicije, a definicije su često, kako poslovica kaže, kurve.
Stvari i događaji su višestrani. Recimo da književna građa iz određene zemlje u određenom vremenskom periodu ima 100 odlika. Njihovi kritičari (iz istog mesta i vremena) će se zadržati na pet, i smatraće to "pravcem". Naši kritičari će odrediti drugih pet, možda i 8, od kojih se neke preklapaju. Ali to šta se odabere, kao što bi rekao Oscar Wilde, više govori o onima koji biraju nego o originalnim piscima i pesnicima.
U skladu sa ovim, svaki autor može biti pravac za sebe, a ponekad i više njih.
Imali smo na forumu lika koji je tvrdio da Laurence Sterne i njegov Tristram Shandy predstavljaju izuzetak u svom dobu i ne računaju se ni u šta. Nema pogrešnijeg primera od toga! Ili, ako ima, voleo bih da ga čujem. "U dobu" je relativno nebitna odrednica - u zavisnosti od toga šta želimo da ispitamo, naravno. Ipak, taj roman je bio sasvim poznat u svoje vreme, i svako bitan ga je čitao, računajući i Doktora Džonsona. Kasnije je uticao, između ostalih, na Dickensa i Machada de Assisa, najvećeg brazilskog autora. Dakle, mi ne pričamo ovde o delu opskurnom u svoje vreme ili odmah nakon njega, koje je kasnije otkrio neki genije postmodernizma i uzeo za uzor i pohvalu. Ono je oduvek bilo tu, i uzor najvećima, a to što razna škrabala pod uticajem magičnih škola kreativnog pisanja i božanstvenog upliva marketinških agencija (da ne pričamo o automatizaciji inteligencije) nisu pisala slično ne oduzima ništa ni od uticaja ni od genijalnosti.
A što se tiče romantizma i moderne ovako stvari stoje: zavisi kako ih definišemo. A kako niko to ne radi, ne samo dobro, nego ni zadovoljavajuće, batalićemo postojeće stvari. Harold Bloom je jednom rekao da one (definicije tih "pokreta") ne idu dovoljno duboko: ono što naše institucije zovu romantizmom, za njega je visoki romantizam (High Romanticism), a sam romantizam se, kao liberalizam, prostire do dana današnjeg, kroz sve forme izražavanja. Čak i ova poslednja rečenica otkriva rečnik uzet iz romantizma. Jer "izražavanje" kao svrha umetnosti je do nas došla odatle. Kad se to odbaci, kad se otkloni subjektivni aspekt, sloboda autorskog izražavanje, i jačina emocija, malo toga ostaje od "moderne". Ljudi su opčinjeni kulama, a zanemaruju temelje i zidove. Valjda je manje bitno šta se promenilo na vrhu od promene u osnovi?
Ti kažeš, Salkane,
quote:
Originally posted by Salkan
"moderna" bi možda trebala da znači više na promjenu egzistencijalne svijesti kod autora, a ne na književni pravac?
Poslednja velika promena egzistencijalne svesti je bila u doba Francuske revolucije, i njen umetnički oblik je romantizam. Kao što smo zadržali sve osnovne političke pravce i terminologiju - uz lokalne modifikacije, mutacije, i modulacije - tako zadržavamo i umetničke.
quote:
Ali, stvar je u tom "modernom pesimizmu" - hence, Bodler, Rilke itd. Dakle, nema tu više vjerovanja u metafizički smisao, bol je racionalna i ogoljena, nema ni utjehe - koju romantizam svakako traži. Radicalita del vero - bespoštedno razotkrivanje, bez mazanja očiju.
Gde to romantizam po sebi traži utehu? Neki da, mnogi, verovatno većina. Ali, Byron nije davao utehu, kao ni Shelley u kasnijim danima, najboljim danima svog genija. Schopenhauer je dete romantizma.
S druge strane, razumem zašto Italijani insistiraju na moderni. Kod njih se romantizam jedva osetio. Ni Leopardi nije bio cenjen u Italiji u svoje vreme. Mnoge nacije imaju pravu kulturu tek od moderne. Na primer, mi mali sa Balkana. (Ali čak i velika Austrija je u književnosti gotovo ništavna pre moderne.) Rusi i Amerikanci su dobili jaku književnost sa romantizmom, i kod ovih drugih je borba sa modernom ravnopravna, a kod prvih je došao socijalizam, i tako je njihov romantizam prevagnuo. (Ovde koristim "romantizam" u vama poznatom smislu, kao glavnu književnost sa početka XIX veka.) Nemci isto pronalaze sebe upravo sa romantizmom.
A ovde dolazimo do Stendhala, čija sam roman završio pre neki dan, i koji je na samom vrhu romantičarskog talasa. Ispitajmo, ili, bolje rečeno, bacimo pogled na njegove odlike, jer za opsežno ispitivanje ovde nemamo mesta, a ja vremena.
Stendhal ne nudi metafizičku utehu zato što je Stendhal uteha. To jest, čitanje Stendhala. Zabuno, beži! Kod njega glavni likovi često doživljavaju neprijatnosti i periode očajanja, međutim, ovi se ne prenose direktno na čitaoca zato što se Stendhal sve vreme smeje, ili bar dobro zabavlja. Da, da, sve u šta si verovao je pogrešno - pa šta? Da, da, umrećeš razočaran - pa šta? Ovde se čak i ne radi o hedonizmu, o uživanju u trenutku dok ovaj traje - radi se o ironiji. I u tom smislu, Stendhal je mlađi brat Šekspira, pa i Čosera, koji u najtragičnijem periodu engleske istorije piše ne jadikovku, ne molitvu, ne ispovest, već - komediju! I ovde se slažem sa braćom Emersonom i Ničeom da je depresivni pesimizam više izraz kljakave fizionomije modernog umetnika nego neki univerzalni stav.
Elem, nastavićemo...
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 03/12/2025 11:44:58 |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1189 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 03/12/2025 : 21:13:45
|
Kolko sam puta preturio ove svoje knjižurine u špajzu radi tebe, dužan si mi jednu smjenu preslaganja i resortiranja: sad je sve u haosu. A da ne govorim koliko sam nagomilao robe koju ni otvorio nisam da bih pročačkao špajz! Ipak, samo da raščistim nešto što mi je posebno bitno u ovoj priči. Neću, rek'o sam, o vještačkim linearnim shemama i "definicijama". Nego
nemoj Byrona spominjati, molim te:
There be none of Beauty's daughters
With a magic like thee;
And like music on the waters
Is thy sweet voice to me:
When, as if its sound were causing
The charmed ocean's pausing,
The waves lie still and gleaming,
And the lull'd winds seem dreaming:
And the midnight moon is weaving
Her bright chain o'er the deep;
Whose breast is gently heaving,
As an infant's asleep:
So the spirit bows before thee,
To listen and adore thee;
With a full but soft emotion,
Like the swell of Summer's ocean.
Zar ovdje nema utjehe, makar bila i kratkotrajna? Pa ovde nema trunke cinizma, ovde je baš neuobičajeno nježan, iskren i ranjiv. Duša mu je osuđena na tugu, ali ipak može "ukrasti" jedan trenutni bljesak radosti (možda i rupčić Lady Charlotti).
Pa zar nije baš tvoj R.W.Emerson posebno analizirao Lorda Byrona i rekao otprilike "da, utjeha kod Byrona je kratka, ali je temeljna!". I zar nije baš on gledao na romantike kao ljude kojima je mašta utočište, one koji podižu imaginaciju da nadvladaju bol, da stvaraju izvor novog mira? Doduše, jeste on pokazivao ka svom transcendetalizmu i moralnoj transformaciji i gonio vodu na svoj mlin - ali romantičarska poezija upravo počiva na njoj, i to naravno nije samo on potvrdio. Za Shelleya nemam kontraargumenata
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 03/12/2025 21:25:05 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 04/12/2025 : 11:33:01
|
quote:
Originally posted by Salkan
Zar ovdje nema utjehe, makar bila i kratkotrajna? Pa ovde nema trunke cinizma, ovde je baš neuobičajeno nježan, iskren i ranjiv. Duša mu je osuđena na tugu, ali ipak može "ukrasti" jedan trenutni bljesak radosti (možda i rupčić Lady Charlotti).
Pa zar ćemo tako?! Gde je tu metafizika? Jel moramo o njoj i kad biramo koji ćemo hleb kupiti, ili koju ćemo ženu pogledati?
Byronova "uteha" je slična Stendhalovoj, budući da jeste uticaj na ovog potonjeg. Metafizici (bi) se on podsmehnuo. Ili su onda i Šekspir i Yeats čisti romantičari. Ali onda neko pogleda kad su oni rođeni, pa ne leži vraže, čitava ova teorija mu postane sumnjiva.
Wordsworth je rekao u predgovoru Lirskim baladama:
quote:
Poetry is the spontaneous overflow of powerful feelings.
Ali on ne kaže kakva moraju biti osećanja, da li je radost, ili bol, ili tuga, ili prezir. Birati odlomke koji dokazuju jedno ne znači ništa. U suštini, najbolji pesnik bi morao imati sve to. Ne može se pravac (ili solidan deo jednog vremenskog razdoblja, drugim rečima) zasnivati na tome, na vrsti osećanja.
Ovde bi sad bilo pitanje: Kada bismo morali da svrstamo Bitlse u neko književno ili umetničko doba ili pokret, gde bi se najbolje uklopili? U njima savremeni postmodernizam ili u romantizam?
Wordsworth je uticao na Emersona, i
quote:
Pa zar nije baš tvoj R.W.Emerson posebno analizirao Lorda Byrona i rekao otprilike "da, utjeha kod Byrona je kratka, ali je temeljna!". I zar nije baš on gledao na romantike kao ljude kojima je mašta utočište, one koji podižu imaginaciju da nadvladaju bol, da stvaraju izvor novog mira? Doduše, jeste on pokazivao ka svom transcendetalizmu i moralnoj transformaciji i gonio vodu na svoj mlin - ali romantičarska poezija upravo počiva na njoj, i to naravno nije samo on potvrdio.
Emerson jeste romantičar u poeziji, i jedan od najvećih američkih pesnika XIX veka... i opasna zverka za analizu. (Bivši jugoslovenski radovi o njemu su prilično jadni.) Ali on ne daje utehu - sasvim pogrešna reč u ovom slučaju, reč negativna, reč za ojađene. Ono što on daje je mnogo pozitivnije i vitalnije.
Ovo o imaginaciji si tako rekao da može da opiše i naše doba! Koliko samo ima dela danas, bilo koje vrste, koja su napravljena kao povlačenje u maštu da bi se autor iscelio i pomirio sa sobom?
E, sad, mašta jeste jedan od ključnih sastojaka svih ovih pesnika "visokog romantizma", ali nju razne ličnosti shvataju različito. Wordsworth više odlazi u sećanje, Emerson u nadanje, Coleridge u vizije i snove, Shelley i Keats u klasične ili pseudo-klasične mitove, Blake... heh. Man the Imagination.
I gde se tu uklapa platonizam? (Eto, dođosmo do Platona ponovo. ) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 04/12/2025 : 12:35:38
|
A ima tu još jedna stvar u vezi utehe.
Za pesnika je ona u samoj kreaciji. Koliko god neko bio depresivan, čin pisanja poezije ili priče, ili stvaranja muzike, slike, ili bilo kog drugog oblika suptilnog izražavanja nadvladava svaki bol, makar trenutno (ali temeljno, što kaže Emerson).
Neki taj terapeutski pristup pripisuju Wordsworthu, i, u svakom slučaju, on traje do dana današnjeg.
I sad tu nastaje dilema: da li je nešto uteha za autora, za publiku, ili za oboje? |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 05/12/2025 : 11:57:55
|
Weltschmerz (svetski bol) je termin koji nismo pominjali, a uči se i u srednjoj školi.
Elem, čitava priča po kojoj je romantizam osetio patnju i nepravdu u svetu, pa su se njegovi akteri "povukli" u maštu, mi upečatljivo snažno miriše na marksizam.
("Eto, shvatili su stanje stvari, ali nisu znali kako da se bore protiv njega."
((Na stranu to što su neki od pesnika i zagovornika romantizma bili najveći aktivisti. Ko mari! Treba zadovoljiti teoriju! To jest, veru!
Na stranu i to što takve pojave postoje oduvek: na primer, čitav Novi zavet bi se mogao opisati slično, ako niste hrišćanin.)))
Prijatelji moji, nisu se oni povukli u maštu, nego je mašta izašla napolje. Ali opet, takve stvari postoje oduvek, pa je sad pitanje: zašto praviti granicu? Možda zato što romantizam nije samo to, već u kombinaciji sa svim drugim elementima čini nešto specifično. Ali čak i tako uzmimo u obzir da je taj naziv samo uprošćavanje u cilju boljeg ili šireg sagledanja pojava. Nikako neka magija koja se baca na stvari da bi se ove blagoslovile ili proklele (kao kad nekog danas na internetu optuže za rasizam na osnovu neke trivijalnosti - "Rasisto!" - kletva je bačena, ljudi izbegavaju prokletog) ili jednostavno postale razumljive.
I kod Byrona i kod Leopardija postoje trenuci autentičnog divljenja lepoti, po bilo koju cenu, i oni mi deluju suviše jaki da bi ih nazvao "utehom". Više su neka vrsta zanosa. Byron je svakako bio kompleksan lik, pun suprotnih tendencija, i u njegovom slučaju je ponekad teško odrediti šta je u pozadini. Pun je ironije (iako ne u pesmi koju je Salkan stavio, ali čitajte Don Žuana), i tu sad nadovezujemo Kjerkegora i njegovu izjavu da je potrebno razvijati "elastičnost duha". Kako? Kroz ironiju.
Ali bacimo pogled na jednog od 10 meni najvećih pesnika u istoriji, koji je u Srbiji (i na Balkanu) vraški zapostavljen: Robert Browning. Pravi pesnički potomak Wordswortha i Shelleya, "preteča modernizma" - kako bi rekli oni na koje aludiram u prvoj od mojih zamerki koje su započele konkretnu raspravu.
Pročitao sam ponovo pre neki dan Childe Roland to the Dark Tower Came - ovu pesmu treba pominjati i zbog neprevaziđene slikovitosti, ali to ćemo na drugom mestu - i tu nalazimo moćno shvatanje uloge koju ima mašta. Ali pesma je suviše dugačka da bih je ovde stavio (a nema smisla fragmentisati je), pa ću se okrenuti drugoj Browningovoj pesmi, vrlo kratkoj, koja je, na neki način - avaj!  - i himna mog života.
Love in a Life
Room after room,
I hunt the house through
We inhabit together.
Heart, fear nothing, for, heart, thou shalt find her -
Next time, herself! - not the trouble behind her
Left in the curtain, the couch's perfume!
As she brushed it, the cornice-wreath blossomed anew;
Yon looking-glass gleamed at the wave of her feather.
Yet the day wears,
And door succeeds door;
I try the fresh fortune -
Range the wide house from the wing to the centre.
Still the same chance! she goes out as I enter.
Spend my whole day in the quest, - who cares?
But, 'tis twilight, you see, - with such suites to explore,
Such closets to search, such alcoves to importune!
Šta treba znati:
1. ovo se čita ne epskim, pompeznim recitovanjem, već dramskim, nalik na konverzaciju, podešavajući brzinu preme emociji kako je koji stih nosi;
2. pesma je iz zbirke Men and Women  , a u istoj kolekciji je i pesma Life in a Love. Bilo bi zanimljivo porediti ove dve pesme jer kao da idu u paru, ali to je em iznad mojih sposobnosti, em van same teme;
3. Robert (i njegova supruga, Elizabeth Barrett) su razmenili neka od najlepših ljubavnih pisama na engleskom jeziku, ALI, ovu pesmu ne treba nužno shvatiti kao izraz njegovog ličnog iskustva. Kako rekoh pre pesme, više je izraz mog iskustva.
Eto šta je cilj, čemu služi "Quest", ali svi imamo svoje male - kako bi to rekao Swift, najveći genije satire - distrakcije koje čine život. Salkan bi ih možda nazvao utehama.
Salkane, javi kad da dođemo na preslaganje špajza! (I gde.)
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 05/12/2025 12:03:59 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 05/12/2025 : 15:27:43
|
Ima još dosta da se kaže, naravno, čak i u kratkim crtama.
Kroz istoriju se proteže velika borba stilova u umetnosti, od jednog ekstrema do drugog, i nazad. Umerenost protiv bombastičnosti, ravnoteža protiv sile prostog efekta. Ovde ću se pozvati na Ernsta Curtiusa, čija kapitalna studija o "evropskoj književnosti" iznosi kao prvu ovakvu podelu u evropskoj kulturi onu između dve škole grčke retorike: atičke i azijske. Azijska škola je u starosti rimske imperije postala "novi sofizam", koje je i Niče cenio. Kasniji očigledan primer je barok, koji Curtius odbija da zove po toj portugalskoj reči, već samo jednostavno manirizam. Mogli bismo da tvrdimo da taj stil preovlađuje danas, ali to bi bila velika tvrdnja, ne odmah očigledna u haosu svaštare koji vlada našom kulturom, pa ću se za sada uzdržati od njenog razvoja i argumenata.
Ali stvar sa romantizmom je što on nije puki manirizam - iako se javlja suprotstavljen klasicizmu XVIII veka - već je i doneo kraj više ili manje ujedinjenoj kulturi, i ima veze sa demokratijom i "promenom egzistencijalističke svesti". Jer Bog je već umirao u to vreme.
A u realnosti svi ti stilovi i pravci su preslagani jedan preko drugog, i svako ko priča o konkretnim stvarima bi trebalo da bude oprezan. Ono što mi, posmatrači iz drugog doba, prvo primećujemo je lice razdoblja, to jest, ono što je najupadljivije i različito (nama). Ali to ne znači da je nužno u pitanju njegovo srce ili duša.
Nisam stigao da pričam o francuskim (visokim) romantičarima: Hugo, Nerval, Stendhal... (Čarobnjak, Obešeni čovek, Ljubavnici u velikoj arkani?) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1912 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 08/12/2025 : 12:12:00
|
Dobra knjiga o romantizmu:
The Romantic Revolution, Tim Blanning.
Evo opisa knjige od samog izdavača:
quote:
A compelling and persuasive account of how the Romantic Movement permanently changed the way we see things and express ourselves.
Three great revolutions rocked the world around 1800. The first two - the French Revolution and the Industrial Revolution - have inspired the greatest volume of literature. But the third - the romantic revolution - was perhaps the most fundamental and far-reaching. From Byron, Wordsworth, Coleridge and Burns, to Beethoven, Wagner, Berlioz, Rossini and Liszt, to Goya, Turner, Delacroix and Blake, the romantics brought about nothing less than a revolution when they tore up the artistic rule book of the old regime.
This was the period in which art acquired its modern meaning; for the first time the creator, rather than the created, took centre-stage. Artists became the high priests of a new religion, and as the concert hall and gallery came to take the place of the church, the public found a new subject worthy of veneration in paintings, poetry and music. Tim Blanning's sparkling, wide-ranging survey traces the roots and evolution of a cultural revolution whose reverberations continue to be felt today.
Blanning je svakako poznati istoričar. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
| |
Topic |
|
|
|
Naša književna teorija
