| Author |
 Topic  |
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
 Posted - 02/10/2025 : 00:04:00
|
Jedno od najznačajnijih djela bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti je svakako roman UGURSUZ autora Nedžada Ibrišimovića, napisan 1968.godine. Ne mogu tačno da se sjetim, ali sam za Ibrišimovića prvi put čuo tamo nekada u osnovnoj školi, kada se među lektirama pojavila i njegova „Braća i veziri“ i tako daleko ostala u zaboravu. No, sad je došlo na red preispitivanje domaćih autora i kolosalna, slobodno mogu reći, djela, koja u sebi nose više od literarne vrijednosti i kombinacije socio-filosofskih slojeva. Ovaj se roman, na oko 400 stranica i pisan u vrlo neobičnoj formi, sa kratkim poglavljima, možda čak odvojen u tri različite knjige, mora svrstati u posebna djela koja nose nešto što prevazilazi običan utisak prosječnom čitaču, pošto nudi jedan vrlo širok dijapazon, skoro-pa-ontološki okvir stigme koja je opasala Bosnu (i Hercegovinu) u svojoj bolnoj istoriji.
Priča prati begovsku porodicu Abazovića, gospodara brijega Herdekovca, koji od obližnjeg grada Kamenice razdvaja razuzdana rijeka Bosora. Radnja se odvija u trećoj deceniji XIX vijeka, u doba ustanka bosanskih ajana protiv Osmanlija i previranja u čitavom ejaletu – dok se Porta ruši i razlama, ugursuz Muzafer, „pas i sluga“, nijemi posmatrač nemira koji se uvlači u Abazoviće, iz svoje perspektive prepričava kuda će ta slutnja zla odvesti porodicu, sve dok pokušava da shvati ko su mu majka i otac. Umiruću gazda, Ihtar, ne rješava razmirice među svojim sinovima (od dvaju ili triju svojih žena), nego nadodaje nemire činom prihvatanja odbjeglog ajana Abdurahmana Karaka pod svoje okrilje, dok ovoga sejmeni prate u stopu, da ga smaknu po naredbi sultana. Karak koristi smutnju koja se stvorila u Abazovićima, jer je u međuvremenu jedna od Ihtarovih žena umrla, te se ubrzo, nakon Ihtarove smrti, samoproglašava gazdom. Sinovi Abazovići postepeno otkrivaju svoja zlodjela i sve što su činili jedni drugima, svo zlo koje su nanosili potlačenima i bijednima, te kako su krali tuđe žene i kćeri, i jedan po jedan umiru. Muzafer je i dalje nijem, dok ne ostane posljednji, kada ugleda kako najmlađi sin Abazovića skoči i udavi se u ledenoj Bosori.
Tada se spušta u Kamenicu kao jedini preostali Abazović, dobije moć govora i nasljedstvo, saznaje da mu je otac bio Ihtar, a majka poluciganka, ali i dalje živi nesmiren i pun slutnji o zlu.
Jedno od najvećih bogatstava ovakvog romana nije, za divno čudo, paradigmatsko posmatranje propasti bosanskih begova i rušenje učmalog feudalnog sistema koji je, između ostalih stvari, razorio Osmansko carstvo – nego način na koji je napisan. Ovdje se radi o jednoj vrlo neobičnoj kombinaciji epskog i lirskog pripovjedanja, koje, rekao bih i to slobodno, daje skoro pa alegoriju nekakve kolektivne sudbine jedne čitave kaste. Taj ugurluk, to prokletstvo, stigma koja prevazilazi kožu ličnog prelazi u transgeneracijski biljeg koji se može završiti samo ostvarenjem slutnje. Dosta je tu i misticizma potpomognutog vrlo delikatnim rječnikom što fršti turcizmima (od kojih je većina i dan-danas u upotrebi), što dodatno otežava „lagano“ čitanje. Što se strukture same fabule tiče, i tu se radi o kombinaciji kružnog i fragmentarnog pripovjedanja, pošto Ibrišimović (odnosno Muzafer) prepliće mitove, bajke, realnost – sve kroz minijature o mnoštvu protagonista.
Sve u svemu, sjajan roman, apsolutni klasik, ali preporuke stoje samo onima koji su zaista zainteresovani da zasuču nogavice do koljena i prohodaju kroz ledenu Bosoru ne bi li im se rashladila glava i malo bolje otvorile oči.
|
Škafiškafnjak |
 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 02/10/2025 : 19:57:31
|
quote:
Originally posted by naker
Mrsko mi da teglim knjige sa sajma, pa iskoristio 50% popusta koje daje LOM na izabrane naslove. Akcija traje do kraja septembra 
https://lombooks.com/akcija/
Tek sam sad vidio da si nabavio OPIS JEDNE BORBE. Ja sam došao u posjed Kafkinih Celokupnih pripovetki od Nove knjige i ona je prva na čitanju. Sretno ti bilo. Ovo je vjerovatno nešto najjače što sam od Kafke ikad čitao, sa upozorenjem da će ti trebati puno, puno, puno strpljenja da se uneseš. Ljudima se mora pojasniti da je Kafkina kratka priča poseban univerzum naspram njegovih romana. Nevjerovatno!
|
Škafiškafnjak |
|
|
|
naker
Advanced Member
5943 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 02/10/2025 : 22:26:01
|
| Biće prvo čitanje, ali Kafka je sjajan pa ne sumnjam u suvi kvalitet dela. Doduše, neće skoro doći na red na čitanje jer prvo moram da iščitam neke pozajmljene knjige pre negoli što ih vratim... |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 06/10/2025 : 23:49:56
|
...i tužilac Sen-Žist je vrlo brzo uvidio kud vode rezultati Revolucije, namćori lučonoše nihilizma preuzeše život i ukinuše nam vezu sa Prirodom i Bogom; a kako to da ne vidi jedan pjesnik?
HIPERION ili pustinjak u Grčkoj, dovršen 1799.godine, roman je velikog njemačkog književnika Fridriha Helderlina, u kome se u formi pisama Hiperion, povratnik u Grčku obraća prijatelju Belarminu i voljenoj Dijotimi (Platon, učiteljica ljubavi) i pripovjeda svoj tužni život.
Od djetinjstva i ideala njegove mladosti, kada je sanjao o preporodu svoje Grčke, zemlje bogova, o žeđi za umjetnošću, slobodom i duhom, preko svoje ljubavi prema Dijotimi – tom oličenju starogrčke duhovnosti i spajanja Prirode i Boga, pa sve do učešća u ustanku protiv Turaka i povlačenja iz svijeta kojim će pokušati pronaći mir u jedinstvu bića, Hiperion plače o gorkoslatkom životu sanjara koji je svjestan pada ideala. Nije to samo meditiranje o neuspješnom sjedinjavanju sa Prirodom, nije to čak ni neka kritika Svijeta, više se radi o jednom vrlo dubokom filosofskom sukobljavanju propisanih ideala ljepote i ljubavi protiv problema jedinstva i otuđenja. Kada jedan poeta piše prozu, to je maksimalno bremenito i zaziva na ponovna čitanja. Jadno bi bilo koristiti tehnički vokabular, odvratno rigidno, unizilo bi se ovakvo djelo, i nadmašilo bi tragediju o kojoj Hiperion priča takvim tragičnim bauljanjem između rečenica i pasusa.
Pitanje je: da li se propast ideala ogleda u propasti ženskog principa božanskog u ovome svijetu; jer, Hiperion/Helderlin očito razumije odanost Dijotimi kao put ka jedinstvu sa bićem. Ako je Dijotima pala, a jeste, znači li to da je helenski ideal tako pao u modernoj Evropi?
Da je čovjek od krvi i mesa, govori podatak da je Hiperion rađen u vrijeme kada Helderlin ljubuje sa Sizetom Gontar, bankarevom ženom, dok daje časove njihovoj djeci u Frankfurtu. Nije li i naš dragi Fridrih volio tuđe, kao uostalom i veliki Gete, jesu li to bile njihove ovozemaljske slabosti?
Mladost-ludost:
„Biti jedno sa svime, to je život božanstva, to je nebo čovečije. Biti jedno sa svime što živi, u blaženom samozaboravu vratiti se u svemir Prirode, to je vrhunac misli i radosti, to je sveti vrh planinski, stanište večnog mira gde podne gubi svoju igru a grmljavina glas, i ključalo je more kao talas žitnog polja. Biti jedno sa svime što živi! Sa ovim rečima odlaže vrlina srdžboviti oklop, a duh čovekov žezlo, i sve se misli gube pred slikom večno jedinstvenog sveta, kao pravila borbom zanetog umetnika pred njegovom Uranijom, i tučani se usud odriče gospodarenja, i iz saveza bića iščezava smrt, i nerazdvojnost i večna mladost blagosilja, ulepšava svet.“
Fala stinkyju i ridiculusu na usmjerenjima, ovo me je baš oduševilo. |
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 06/10/2025 23:52:03 |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
1895 Posts
Member since 11/06/2008 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 07/10/2025 : 14:18:15
|
quote:
Originally posted by ridiculus
A gde je Hölderlin, ni Novalis nije daleko! 
Ćorak! Sve smo pretitrali i jedino ovo našli:
Ali ne žalim se. Istraživanje je strina znanja. |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 13/10/2025 : 20:24:52
|
Probajmo se spustiti sa visina i koristeći kolokvijalnosti pojasniti zašto sve odskočne mine nisu smrtonosne.
U kontekstu vremena kojem pripadaju, među njemačkim romantičarima pravimo razliku između dvaju „krugova“ ili „škola“ – Jenskom, kojoj pripadaju Schlegel i ridiculusov Novalis, pa i Tieck, a čiji se radovi mogu okarakterisati kao naslonjeni na spekulativnu filosofiju i možda (donekle) estetski individualizam; nakon ovog književno-filosofskog kruga, na scenu stupa tzv.“Heidelberški krug“ (u kome prepoznajemo Brentana, Eichendorffa i konačno – Ludwiga Ahima von Arnima, kome je i posvećen ovaj post). Potonja škola naginje ka vjersko-nacionalnoj obnovi i narodnom duhu (Volkgeist), dakle tradicionalizmu kao spasu. Kažem, u kontekstu vremena, govorimo o kraju XVIII i počeku XIX vijeka koji je obilježila Francuska revolucija i svim zemljotresima koje je prouzrokovala po Starom kontinentu. U mom BAULJANJU po LIVADAMA i šumama, naletih na odskočnu minu, koja me toliko zaprepastila, da sam povjerovao kako ona nije smrtonosna – no me je ko Duška Dugouška (hrv.Zekoslava Mrkvu) bacila u nebesa, tamo gdje nisam očekivao – i gdje mi je, na kraju krajeva, časna pionirska i prečasna bosanska, prelijepo (trenutno). Da li su to visine pučanima dostupne, pučanima tragične, jesu li metafizičkog karaktera, samodopadne ili samo – istinite i vrijedne spomena, neka vrijeme kaže. Salkan zna da trpi nepravde i ko ga yebe za to. On je svakako trontosaurus kojega treba preusmjeriti da odšeta na groblje.
Dakle, u priči „Vlastela“ (Die Majoratsherren) iz 1818.godine, Arnim govori o neobičnoj drami koja se odvije u jednom malom gradiću na Rajni nedugo nakon Francuske revolucije. Glavni lik priče, stari potporučnik kojem se među nogama klembesa neuredna sablja i koji je izlizao svoju čalmu noseći je svakodnevno godinama (dok oblijeće oko jedne „dvorske dame“ iz komšiluka) dobija vijest da će iz inostranstva u njegov dom doći mladi vlastelin neobičnog ponašanja, te da je on dužan po kodeksu časti i rodbinskim vezama, da ga ugosti. Mladić naime, pati od teškog oboljenja kreativnog boliqurca, jer ne radi pod milim bogom ništa, spava do predveče i njegov je jedini napor – pisanje svog dnevnika. On i pored svojih ekonomskih nadmoći bira da konači kod svog rođaka – potporučnika i među njima se razvija iskreni odnos finansijske isplativosti. Potporučnik će profitirati, jer mu mladić ostavlja svoje imanje na upravljanje, sve dok je ovaj živ, a zauzvrat će mu osim smještaja dati i željeni duševni mir u tim nemirnim vremenima. Naslonjena na skromno oficirevo zdanje je Jevrejska ulica i u njoj dvije trgovine, ona kojom upravlja maćeha Vasthi i njena pastorka mlada, bolešljiva Estira. Vlastelin se zaljubljuje u Estiru i to patološki, one večeri kada kroz prozor svoje sobe vidi kako jadna cura priređuje pravi teatar u svom ludilu: glumi uloge, presvlači se i oblači, šminka i preuređuje na svojim imaginarnim čajankama (i uz to lijepo mijenja glas). Vasthi je prava oštrokondža i priželjkuje smrt svoje pastorke ne bi li prigrlila njeno imanje. Mladi vlastelin bira pasivnost i nikada ne stiže da interveniše na vrijeme. Na kraju priče, gradom zavladaju nova lica, „a feudalizam smjenjuje – kredit“.
Evo u čemu je caka:
Ako ostavimo po strani glavni motiv ove priče, a to je nasljedstvo, odnosno imetak, odnosno situacija kada guzica zine malo više od predviđenog, u ovoj se odskočnoj mini kriju vrlo duboke filosofije. Prvo riješimo antisemitizam – Judengasse iliti Jevrejska ulica i depikcija Jevreja kao proždrljivih, promućurnih ljudi idealno paše objašnjenju modernog gramzivog kapitalizma bez mjere. U ovoj sceni on stoji naspram starinskog aristokratskog uređenja, i sticajem okolnosti i spoljnih uticaja (?) on ga ruši i preuzima primat. Naravno da ćemo tu naći proteste i ANTISEMITIZAM velikim slovima, pogotovo jer govorimo o njemačkom folkloru i romantizmu (možda čak i idealizmu) – ali šta papci znaju o Istini i istinama? Papci misle da je dovoljno na popustu kupiti šampon brendiran kao „Pluralism“ i kupati se, trljati njime do besvijesti, iako nemaju pojma o kom se ph-faktoru radi. I obično se zgrintaju na kraju. Pardon, nakraju.
Dalje, scene u kojima jadna Estira pravi šou u svom noćnom ludilu savršeno ocrtava jednu širu geopolitičku situaciju u Evropi: njeni „gosti“ na partijima su i Englezi, Talijani, Francuzi – svi sa odgovarajućim ponašanjem i manirima naspram zemljotresne Revolucije iz 1789.
Socijalna odnosno politička kritika je neoborivo istinita: urušavanje starog poretka, nova lica (po pravilu beskrupulozni, bezobrazni i glupi, ali adaptivni i moćni zbog svoje prijemčivosti) preuzimaju kontrolu. Kontekst nasljedstva donosi nesreću zbog tumbanja vrijednosti – a nekada je donosio blagostanje i mir. Pitanje stoji i dalje, nakon vijekova: da li je aristokratija svojom dekadencijom samoubila poredak, i ako nije potpuno, u kojoj mjeri onda?
Unutar ovih dvojbi, stoji relacija između Estire i njene maćehe Vasthi, a tu je skrivena i legenda iz Starog zavjeta. Estira je žrtva, Vasthi anđeo smrti koji davi svoje žrtve na umoru. Naspram Estire, koja je figura „naroda“, pa možda i nekakve „nevinosti tradicije“ stoji pohlepa i ambicija otjelovljena u zloj maćehi. U ovoj ćeliji ovaj napuhani Salkan prepoznaje Arnimovu brigu za ulogu narodne tradicije u novim, modernim društvima; da li će biti prepoznata i tumačena ispravno?
A u podćeliji te ćelije stoji i uniženo pitanje: ako ga dosad nisu prepoznali, i nisu prepoznali njegove namjere, treba li Salkan okrenuti glavu od svog napora i guzičetinu dati na put ka nekom novom Nemegtu? Jer, ako stanemo, gubimo sve.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 19/10/2025 14:28:08 |
|
|
|
stinky
stripovi.com suradnik
Croatia
13657 Posts
Member since 29/12/2001 |
Posted - 13/10/2025 : 21:08:08
|
quote:
Originally posted by Salkan
Hej, ovo me zanima. Romantik!!!!
Kaj je to? Naslov zbirke na sunce.
Usput, Hiperion mi je skroz drag. Drago mi je da si čitao to.
Kaj se tiče Novalisa, ima u Hrvatskoj izdano par stvari od njega. Čak sam i kupio poodavno. Samo nisam još pročitao:)) Ih, koliko mi još doma stoji blaga, dečki moji. A ja Platona pa Platona. Iznova. Kaj da se radi;)
|
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 13/10/2025 : 21:26:28
|
Ovo ti je Biblioteka Orfej
Nolit, Beograd 1959
NEMAČKI ROMANTIČARI
ODABRANE PRIPOVETKE I
(Izabrao Vasko Popa).
Ima u biblioteci stvarno dosta njemačke književnosti, moram to malo posložiti sebi u nastavku istrage. |
Škafiškafnjak |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 19/10/2025 : 08:29:52
|
Ne znam kako djeluje na druge ljubitelje njemačkog ranog romantizma, ali od svih dosadašnjih priča iz gorepomenute zbirke, Ludwig Tieck sa svojim Tajanstvenim brdom (iz 1796) me je jednostavno pomeo i slobodno mogu reći da je u domenu vrsnog opisivanja ljepote Prirode Sir T.H. dobio žestoku konkurenciju.
Naoko jednostavna, bajkovita pričica u kojoj se prepliću sanjarska atmosfera i ritmična, površinska zaljubljenost u osjećaju moći prirode se pretvara u vrlo dubok sukob čovjeka sa svojim strahovima. Kristijan je mladi lovac koji je napustio svoj dom i porodicu u ravnici i dao se u lunjanje po okolnim planinama. U tim brdima on osjeti određeni magnetizam, neku mračnu privlačnost prožetu strahom, koju ne može da pobijedi i koja ga ne napušta. Neprestano taj strah izaziva želju za otimanjem od stvarnosti i sudbine, tako da Kristijan, bez obzira kako pustio ruke da ga život vodi, ima osjećaj da nešto nedostaje, da je neispunjen i da tamo na vrhovima prijetećih brda postoji nešto što ga priziva i da tamo ustvari leži smisao kome on treba težiti. Dakle, u skoro-pa-svetom prostoru "tajanstvenog brda" čovjek u tom jezivom strahu dolazi do samospoznaje, sve kroz sukob samoizolacije, sudbine, prihvatanja krivice i pokušaja iskupljenja.
Kroz specifičan stil naracije, koji nije zgusnut kao kod Achima von Arnima, Tieck vara čitaoca tim plesom između stvarnog svijeta i mističnih litica prožetih simboličnim izdancima Prirode koja priziva. Dakle, osim psihološkog momenta, tu je mnogo mitološkog prizvuka, jer Tieck pokazuje Prirodu kao živo biće koje šapuće, posmatra i pamti - a opet, ono što Kristijana mami, nisu nikakvi duhovi i utvare, nego baš njegovo istinsko Ja, njegovi strahovi, želje i projekcije. Može se reći da zbog toga ova priča više liči na psihološku dramu nego bajku, što je fascinantno obzirom na vrijeme kada je nastala. A to kažem bez uvrede i derogiranja doprinosa Jenske škole njemačkoj književnosti.
Sada sam našao put dalje, čak prema Schellingu, jer ako je taj gospodin govorio kako je priroda duh u snu, ova priča to dokazuje kao narativnu istinu, jer brdo je taj usnuli duh, a kada se Kristijan odvaži prići tom brdu, on ga budi - i time budi i sebe. Možda to dalje znači da su se u "Tajanstvenom brdu" čovjek i priroda sastali kao dvije strane medalje, kao dvije dimenzije istog bića? Ne znam, ali znam da se Tieck MORA dalje istražiti.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 19/10/2025 08:32:25 |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 30/10/2025 : 22:13:12
|
NOVO LETO traži više čitanja i mnogo pažnje. Ova preteča anti-romana, nastala kao eksperiment miješanja esejistike sa klasičnom formom novele daleke 1957., jedna je od najvećih i ujedno najslađih glavobolja koje sam doživio tokom ove godine. Jednom kada sam završio sa čitanjem, trebalo je dana i dana da se saberem i pokušam povezati niti, uvezati činjenice i spojiti misli, da bih na koncu utvrdio da sam se ovom piscu/filozofu trebao posvetiti puno ranije, i da je Novo leto trebalo biti neko od posljednjih štiva koje treba savladati. Naravno, sve ima svoje razloge, i kako to mr.Patmor negdje u dubini svojih metafizičkih rijeka kaže, sve što se dešava u svijetu dešava se i u ovoj kantini, sve je sad i ovdje – pa se tako ne smije uzaludno uzdisati za propuštenim vremenom.
Radnja ovog anti-romana odvija se u maloj kantini negdje na liniji fronta između zaraćenih država Ambrade i Basarga, u kojoj zatičemo vlasnika mr.Patmora i njegovog ugostitelja, pukovnika grofa Votana. U priču uranjamo putem slučajnog spominjanja neobične sudske parnice u kojoj je izvjesni kapetan D'Arigo oklevetan pred tužbom advokata Kaustinena, te se u kafanu uvaljaju novi likovi poput Suabedisana i Čipordana, koji preko fronta švercaju zmije i polarne medvjede. Nakon što se ekipi priduži i gospodin Eulestenzen, te im predoči svoju teoriju razgraničenja između Ambrade i Basagra, odnosno kultova fondetrentova i čimpalančana, saznajemo kako su sve stvari povezane nekim čudnim nitima i mr.Patmor nas vodi u razrješenje situacije, koje će uzgred budi rečeno biti užasno mučno i teško.
Silina ovog djela prije svega, na površinskom sloju, ogleda se u nevjerovatnom suprotstavljanju antiklimakterične atmosfere pune ustajalog straha i mreže bezbrojnih likova koji će se, prije ili kasnije, naći u datoj kantini. Imena poput gorepomenutih, te Bel Matata, madam L'ekventije, Mardesalena, Rašdaila, madam Ivihi, Ude Brazovića (iz Hercegovine), Papendalea, Abel Aftera, dr.Ordala (koji je izmislio četiri vrste narkotika kojima vlast kontroliše svoje stanovništvo), Murzetklodzhajeva (čija je supruga jednooki Mongol), tužne ljubavne storije o Dalaboru i Nauri, ledi Morašt, Adate, Hajme, admirala od Vadrikana, gospodina Hamilahala, dr.Opodipoa, Glikolotija i Grimoširdana, Nirguna i Falama al-Firuza, inžinjera Ilena, Aksea i slikara Teoklodinija, Estenazija i Topaza Sitoka (koji je osnovao Ministarstvo za skraćenice i prkosi teoriji o hiperteoriji), Savladena, te robijaša br.329008 – prosto je nemoguće povezati, niti ona šta u suštini znače – no su samo identifikacija određenih misli.
Naime, autorov alter-ego, mr.Patmor, pasivni je posmatrač gašenja jednog velikog doba, ukidanja istorije, u trenutku kada čovječanstvo mijenja kurs, slomljenoga ponosa, izgubljene tradicije i na pragu bezvoljnog bacanja u ambis besmisla. Stručnjaci kažu da je u ovom djelu Bela Hamvas povezao svoje afinitete u istočnjačkim i zapadnjačkim filozofskim krugovima, te ih projicirao kroz prizmu trijumfa nihilizma. Civilizacija je na koljenima, um gubi moralnu dimenziju, ljudi gube mjeru, laž postaje istina i obrnuto, Kao takav, mr.Patmor je lišen aktivnog djelovanja u nekakvom zapletu (jer zaplet i ne postoji, postoje samo eksplozivna pojavljivanja i objelodavljivanja fiks-ideja, čitaj: gorespomenutih fantoma), ali je njegova funkcija misaona/refleksivna. Dakle, radi se o kritičaru nerazrađenih likova/ideja što su više simbolične i funkcionalne, jer ti likovi/ideje služe kao nekakav teren za misaonu igru autora, sa pitanjima kako će čovjek funkcionisati u takvom prelazu, kako radi njegova svijest, da li je čovjek tada spreman za izdaju sebe i vrijednosti ili će ostati dosljedan itd.
U svakom slučaju, vrlo je interesantno povezati dostupne podatke sa interneta koji govore o tome kako je NOVO LETO (Szilveszter) zaista napisano 1957.godine, ali nije objavljeno do čak 1991.godine u nekoj od zbirki ovog autora sa činjenicom da se najpoznatiji anti-roman „Školice“ (Rayuela) od Cortasara pojavljuje mnogo kasnije, iako intenciju umjetnika da stvore anti-roman možemo posmatrati iz početne tačke, Ulyses-a.
Stoje velike preporuke, ali samo za one sa jakim živcima i mnogo strpljenja, jer iznad svega napisanog stoji lični doživljaj haotičnog rasipanja različitih misli na početku romana, koji se vremenom slaže u mozaik neslućenih razmjera i vodi ka sređivanju, konsolidaciji i uviđanju problema. A sve se desilo u jednom momentu, koji je označio prelaz iz stare u Novu godinu.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 30/10/2025 22:19:03 |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4926 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
naker
Advanced Member
5943 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 04/11/2025 : 20:42:14
|
Nisam se proslavio sa prevozom do sajma, pa nikad skromnija nabavka. Ali bolje išta nego ništa, nije kao da sam stigao da iščitam ranije nabavke... Sve što vredi biće pročitano... jednom. Valjda.
 |
|
|
|
jogurt
Average Member
(6).jpg)
Serbia
708 Posts
Member since 23/01/2020 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1141 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 07/11/2025 : 20:10:10
|
Negdje sam pročitao kako je Goethe govorio da su „SRODNE DUŠE“ njegova najbolje napisana proza, ali ujedno i djelo koje su čitaoci najmanje razumjeli, pa sam, u nadolasku njegovih Odabranih djela, popustio znatiželji i poslužio se Gradskom bibliotekom. Ovaj zanimljivi roman, završen 1809.godine govori o tužnoj sudbini bračnog para Eduarda i Charlote, te kruga ljudi oko njih koji se usude dirnuti u njihov iskreni, ljubavni odnos. Bogataši su se nekada davno, u mladosti, zaljubili, ali su društvene prilike i obaveze htjele da se Charlota uda za nekog grofa i rodi mu jedno dijete, dok ju je Eduard čekao. Upoznajemo ih kako uživaju u svojoj obnovljenoj ljubavi, Charlota sada kao Eduardova supruga, udovica-grofica, koja je svoju kćer Lucijanu poslala u internat. Charlota se osim nje, brine i o svojoj pokćerki, odnosno sestričini Otiliji, a o kojoj iz internata dobija neobične glasove – kako je Otilija vrlo povučena, inteligentna i tiha, a uz to odaje znake mudrosti, strpljenja i pedagoške afinitete. Eduard dolazi na ideju da u dvorac pozove svog prijatelja, Kapetana – pa iako se Charlota buni isprva, na kraju pristaje na muževljevu ideju. U jednoj sceni tokom razgovora troje ljudi, Eduard pojašnjava da će zbog „hemijskih međuodnosa koji određuju Prirodu“ tražiti da Otiliju dovedu u dvorac na brigu porodice, čemu se Charlota opet protivi, jer je svjesna da bi se sa Otilijom, propupalim djevojčurkom situacija mogla opasno zakuhati (pardon: bračni odnosi potpuno istumbati). Ipak, Otilija dolazi u dvorac, mlada, jedra i pametna, te osvaja Eduardovo srce – dok se Charlota zaljubljuje u Kapetana. Nakon što se društvo raziđe bez bitnijih miješanja tekućina, ali sa dubokim emotivnim zemljotresima u srcima, sa Kapetanovim odlaskom, iz dvorca odlazi i Eduard, i to u vojsku, jer mu Charlota ne da razvod. Ono što on ne zna jeste da je njegova supruga trudna. Tako počinje mučni period razdvojenosti, kruženja raznih kobaca i tetrijeba oko dvorca, dok Charlota nosi plod svoje ljubavi u stomaku, a Otilija u silnoj nesreći zbog propale ljubavi pokušava da svojoj tetki bude pri ruci.
Eto, dakle, po ovome napisanom, nikakve nema razlike od Goethea do klasičnih ljubića. Ali, to naravno nije istina. Istina je malo dublje, unutar strukture koju Goethe kroji da bi pokazao kako smjelost, ljubav i naglost nose ogromnu dozu odgovornosti. Za razliku od prethodnica (prvog dijela Fausta i Wilhelma Meistera), ovaj roman nosi vrlo tmurno i tragično breme; dakako da Goethe opet preispituje individualnost morala (moral pojedinca i njegov izbor) i prirodne nagone, a ljubav ovaj put postavlja negdje protiv braka i društvenih normativa. Korak dalje od uobičajenih suprotstavljanja – i pretpostavljam, ono što čitaoci nisu u mogućnosti čistodušno razumjeti (kako je i on to priznao) – je posmatranje spleta ljudskih emocija kao hemijskih reakcija, tj. zakona afiniteta, odnosno kako je to velemajstor JWG uspio hemiju ispostaviti kao metafiziku. No, na pitanje da li je ljubav sila prirode jača od moralne odgovornosti, Goethe ne nudi nikakvu utjehu, no strast daje u maksimalno destruktivnom smislu.
Jako je zanimljivo na koji je način Goethe prikazao svoje glavne likove: dok je Eduard oličenje djetinjaste impulsivnosti, neodrasle egocentričnosti, koristi taj famozni „zakon afiniteta“ da bi kršio etiku – Charlota je tradicija i razum, ustrojeni društveni poredak svjestan da emocije imaju i svoje posljedice. Kapetan je racionalan, cio, ali ujedno i aktivan, pokretan, energičan, oličenje strukture – a Otilija je tiha, predstavlja unutrašnju čistotu, prava ideja ljepote sa jakim teretom tragične privlačnosti (u svojoj pasivnosti i predanosti).
Što se tiče stilizacije, i ona je sušta suprotnost dotadašnjim radovima i može se reći da dijeli polje dvaju estetika romana: klasicizma (u kojem sve fršti od razuma, hijerarhije, simbolizma, ali i jasno ustrojenog sistema vrijednosti) i dolazećeg romantizma (gdje preovladavaju osjećaji, intuicija i neka vrsta fatalizma). Goetheov jezik u Srodnim dušama je hladan, klinički precizan i odmjeren u toliko da neki dijelovi liče na naučne eseje ili analize. Takođe, u tonu se osjeti nenametljivost, objektivnost i distanca; tek je to neka vrsta eksperimentalnog posmatranja ljudi i halabuka koji prave nakon što popuste svojim emocijama da eruptiraju. Uz napomenu da u jednom dijelu (drugi dio romana) Goethe uvodi i odlomke iz „Otilijinih dnevnika“ da bi prelomio klasični narativ, a sa saznanjem da je to ustvari uvod u modernu formu novele u vidu unutrašnje introspekcije – jasno je kako se baš u tom trenutku radnje, zajedno sa romanskom formom raspada i moralna hijerarhija likova. Još jedna napomena o grandioznosti ovog velikana i njegovoj inovativnosti: mnogi se ne osvrću na to, ali sam primjetio i određene geometrijske relacije. Možda pretjerujem, ali sa 4 glavna lika, odnosno 2 para, Goethe nudi 1 zamjenu i 1 tragediju, što je racionalnost do balčaka, hladnoća strukture unutar koje emocije razaraju sve okvire.
Negdje sam čitao o Goetheu, između ostalog kako je on bio TAJ majstor koji koristi ono što ne kaže, jer su mu dijalozi kratki i potisnuti, najbitniji momenti se odvijaju u šutnji i pogledima, pa tišina postaje neovisan, unikatan stil.
Sve u svemu, vrlo ugodno i tečno čitanje, koje u određenom trenutku pali sijalice i tjera na ponovna preispitivanja i analize. Čini mi se da nisam pogriješio, prezadovoljan sam Silom koja me usmjerava na „slučajan odabir“. Odavno je prošlo vrijeme lutanja, grešaka i traćenja pažnje – pa ako želite poslušati savjet, ako već niste, pročitajte i ovo, Goetheljupcima će se sigurno svidjeti, a vi ostali, nemojte. Ja sam odavno zabrazdio u klasiku i tamo mi je ugodno: čitam njegove eseje i divim se. Na pamet mi padne jedno od njegovih pisama ljubljenoj Lotti, Charlotti fon Stein u kome kaže „...s tobom mogu najmanje da se kavžim, šta god mi kažeš i kako god me prekoriš, ja ostajem uvijek tvoj dužnik. Ako promislimo koliko se mučimo radi svih ljudi, ipak ćemo se brinuti i za mnogo ljubavi jednog prema drugom“.
Stvarno mi je bio šmele, ovako tuđoj ženi biglisati.
|
Škafiškafnjak |
Edited by - Salkan on 07/11/2025 20:11:36 |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
4926 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3811 Posts
Member since 03/02/2010 |
Posted - 08/11/2025 : 20:38:40
|
Čitah u poslednjih par mjeseci:
24 sata u starom Rimu (Filip Metizak)
Preporuka za ovo. Daje lijep prikaz svakodnevnog života u zlatnom dobu Rima. Vrlo interesantno i pitko napisano. Imate čak i recept za rimski hljeb :)
Ognjena kapija (Stiven Presfild)
Ne znam kako dosad ovo nisam pročitao a toliko sam pohvala čuo. Uglavnom, svaka je zaslužena.
Despot i žrtva (Dobrilo Nenadić)
Ovo mi je već bilo pozitivno iznenađenje, jer ništa nisam znao ni o autoru ni o knjizi. Zaista Nenadić dobro piše, uvuče čitaoca u taj srednjevjekovni haos kroz prizmu malih ljudi, gdje svako (ili skoro svako) gleda samo sebe. Uživao sam u svakoj stranici.
|
Moja domovina je mene dala ovu koru bijelog hleba, sretne ljude, srecnu mladost, velik komad vedrog neba... |
|
|
|
wesskowaz
Advanced Member
Serbia
12173 Posts
Member since 10/07/2007 |
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3811 Posts
Member since 03/02/2010 |
Posted - 10/11/2025 : 00:53:28
|
| Hvala na preporuci. Već sam se interesovao za tu knjigu, ima je po knjižarama, pa ću je uzeti. |
Moja domovina je mene dala ovu koru bijelog hleba, sretne ljude, srecnu mladost, velik komad vedrog neba... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
