| Author |
 Topic  |
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
 Posted - 22/04/2026 : 09:56:14
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Budućnost: ovde ću se sukobiti sa generalnim stavom foruma, i pročitati "ženski" roman. I to "najženskije" od svih spisateljica.
Spisateljica je Jane Austen. Ali pričaćemo tek za nekih mesec dana o tome. (Ili ću bar ja pričati...) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
8317 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 22/04/2026 : 21:54:57
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Sadašnjost: knjiga koja počinje šahovskim problemom - eto nju čitam.  (Shaner će sigurno odmah pogoditi  .)
Ih, uperio svjetla pozornice u mene, a ja neznalica. I sad mi neugodno. 
Šalu na stranu, mozak stvarno više ne radi kao nekad (a ni tad nije bio na nekoj zavidnoj razini) i uopće mi ne pada na pamet što bi to bilo. Nemoj nas me držati u neizvjesnosti!
S druge strane, baš bi mogao pročitati nešto od Austen. Nikad ju nisam čitao i već dugo imam želju, a evo sabrana djela stoje na polici (supruga, struka, već sam spominjao).
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 23/04/2026 : 06:10:42
|
quote:
Originally posted by Shaner
Šalu na stranu, mozak stvarno više ne radi kao nekad (a ni tad nije bio na nekoj zavidnoj razini) i uopće mi ne pada na pamet što bi to bilo. Nemoj nas me držati u neizvjesnosti!
Pa Through the Looking Glass. Nije mi prvi put, naravno, ali dugo je nisam čitao. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 23/04/2026 : 17:38:30
|
quote:
Originally posted by Shaner
S druge strane, baš bi mogao pročitati nešto od Austen. Nikad ju nisam čitao i već dugo imam želju, a evo sabrana djela stoje na polici (supruga, struka, već sam spominjao).
Onda da pomenem, za tvoje zadovoljstvo, da Austen nije politična, nimalo. Ovde ne mislim na modernu "retoriku zbunjenog uma" - na politiku nepolitike ("sve je politika" i slične budalaštine), pa čak ni na politiku odnosa polova - već na političku politiku. Austen je nema, iako je živela i pisala u jednom od nejnestabilnijih perioda evropske istorije (Francuska revolucija i Napoleon).
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
8317 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 23/04/2026 : 21:26:50
|
quote:
Originally posted by ridiculus
quote:
Originally posted by Shaner
Šalu na stranu, mozak stvarno više ne radi kao nekad (a ni tad nije bio na nekoj zavidnoj razini) i uopće mi ne pada na pamet što bi to bilo. Nemoj nas me držati u neizvjesnosti!
Pa Through the Looking Glass. Nije mi prvi put, naravno, ali dugo je nisam čitao.
Dodatni problem je što ju nikad nisam čitao odvojeno od prve knjige i doživljavam ih kao cjelinu, tako da u mojim očima to nije početak.
Kod Austen nisam ni očekivao političnost. Ali svakako je dobro čuti potvrdu. 
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 25/04/2026 : 20:59:21
|
Kušanje Svetog Antonija (Gistav Flober)
Majku mu, ko bi rekao da će čovek koji je svetu podario takva dva bisera klasične književnosti kao što su Madam Bovari i Sentimentalno vaspitanje, biti u stanju da napiše jednu tako psihodeličnu knjigu. Roman su droge na stereodima, i to je najblaže rečeno.
Kao što sam naziv knjige kaže, ovde se radi o iskušenjima svetog Antonija koji je kao hrišćanski monah boravio u Egiptu i pokušavao da se odbrani od iskušenja i demonskih vizija. Sama radnja u ovom romanu ne postoji niti se ovaj roman može čitati na normalan način. Flober na jedan izrazito religijsko-filozofski način piše o veri, hrišćanstvu, egiptologiji, bogovima iz Antičke Grčke i Rimskog carstva... Iako ova knjižica ima samo 180str., krcata je likovima i božanstvima o kojima cenim većina nikada ni čula nije (na kraju knjige se nalazi popis svih likova). Ali Flober ne staje na religiji, on ide i korak dalje i u priču ubacuje i neke kosmičke i ezoterične stvari, ovo je zaista jedno putovanje do kraja svemira i nazad, psihodelija u svoj svojoj punoći i silnoći. Kada se kao likovi između ostalih pojavljuju Satana, Požuda (mlada žena), Smrt (starija žena), da li se uopšte može očekivati nešto drugačije?
Flober je poznat kao majstor forme, autor koji je ceo svoj život posvetio traženju prave istine i prave lepote. Ali sa ovim romanom se svega toga odriče! Flober odbacuje uobičajenu formu romana, i knjigu piše kao pozorišni komad. Poglavlja su podeljena na činove, pre svake rečenice koju izgovaraju likovi sledi kratak opis šta čine na sceni, svaki dijalog i rečenice su potpisane ko ih izgovara itd. Roman je napisan kao predstava za pozorište, ne kao knjiga. Zaista fascinantan podatak da je Flober ovaj roman koji ne broji ni dvesta stranica, pisao decenijama! Prijatelji kojima je Flober dao da pročitaju ovu knjigu, su mu poručili da je nikad ne objavljuje i da je spali. Možda je trebao da ih posluša...
Flober je jedan od najvećih, ali ovde su radile neke teške droge jer je roman čista psihodelija. Nadrealna studija religija, paganizma, filozofije, ali napisana kao pozorišni komad. Mogu da prepoznam lucidnu genijalnost koja stoji iza redova ovog romana jer ovo je delo pisao inteligentan čovek, ali teško je dati jaču preporuku za ovo delo jer je toliko nekarakteristično ostvarenje ovog autora i nezahvalno za uživanje u čitanju. Štivo samo za hrabre i one otvorenog uma, i za one kojima psihodelija nije strana |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 26/04/2026 : 09:08:46
|
Through the Looking Glass nam daje priču kao igru, i daje nam priču kao san. (Više ovo drugo nego prvo, ali element "igre" je ovde daleko značajniji nego u prvoj priči, Alice's Adventures in Wonderland.) Neke od situacija su postale arhetipske u našoj kulturi i mogu se naći kod Pajtonovaca, kod Kafke, te Vilijama Barouza, Filipa Dika...
(Na primer, prodavnica puna sjajnih stvari, ali bilo koja konkretna polica koju Alisa pogleda je prazna. Najbolja roba je uvek negde pored. Večito pored.)
Neke stvari su vrlo aktuelne i danas i mogu se primeniti na duše potpuno zakucane u političkim i moralnim stavovima:
quote:
But how can you talk with a person if they always say the same thing?
Carroll je jednako jak u stihu kao i prozi - The Walrus and the Carpenter, pesma koju je ponovio Humpty Dumpty, i ona Vitezova sa nekoliko naziva () su među vrhuncima poezije "besmisla" (nonsense poetry). I ovde su Pajtonovci na njegovom tragu, ubacujući pesme u svoje skečeve.
Da li je Carroll čitao Čuang Cea (Chuang-tzu, po novoj transkripciji Zhuangzi)? Ovaj kaže na jednom mestu da ne zna da li je čovek koji je sanjao leptira ili leptir koji sanja čoveka. Slična dilema postoji i u Iza ogledala. Ali ne verujem da je Carroll mogao znati Čuang Cea, posebno ne u vreme kada je pisao priču (objavljenu 1871) - mada je moguće da grešim.
Ne znam da li sam ranije pomenuo: tokom 90-ih godina prošlog veka je bila popularna teorija po kojoj je Carroll, tj. Charles Lutwidge Dodgson, bio Džek Trbosek.
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
8317 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 26/04/2026 : 09:59:22
|
Ovde imaš ukratko:
Jack the Ripper, Light-Hearted Friend
Pomislio bih da se posle Swiftovog ubilačkog napada na tu tehniku "pronalaženja tajnog značenja" u rečima niko neće usuditi da bude tako ismejan, ali eto, ništa ja ne znam.
(Zato su gurnuli Swifta manjim delom u književnost za decu, a ostatak u teško dostupne kutove književnog sveta. ) |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
8317 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 29/04/2026 : 20:13:04
|
Dar (Vladimir Nabokov)
Duša me zaboli kada knjigofili ime velikog majstora kao što je Nabokov vezuju samo za Lolitu, kao da je to jedini njegov roman vredan čitanja. Početnička greška pored žive Blede vatre i Dara! Lolita je njegovo najpoznatije delo, ali nije najbolje. Jer ta čast pripada Dar-u, jer treba imati talenat da svetskoj književnosti podariš ovakav poklon.
Dar je roman koji je veoma složen i kompleksan u svojoj razradi, ali niko mu ne može osporiti njegovu originalnost. Svako poglavlje je pisano tako da podražava stil nekog drugog ruskog pisca, kao omaž ruskoj književnosti. Jedno poglavlje je napisano u stilu Puškina, drugo u maniru Gogolja, tu je i ono čuveno o Černiševskom itd. Teško je i pojmiti koliko je potrebno provesti vremena izučavajući ove pisce, i koliko je potrebno biti književno obrazovan, inteligentan, sposoban pisac, da bi uspešno mogao da podražavaš tuđi stil na svoj način i da mu daš svoj identitet. Knjiga je jedan ogroman omaž, ljubavno pismo (oproštajno) Nabokova od rodne majčice Rusije jer ju je napustio i preko Berlina završio u Americi. Ali kakav je to oproštaj! Ako je Fjodor Konstantinovič glavna muška uloga, glavna ženska uloga je ruska književnost. Ovo je bio poslednji roman koji je Nabokov napisao na maternjem jeziku, a sam autor je priznao da mu je ovo najbolje napisan roman na ruskom jeziku.
Nabokov u ovom romanu demonstrira neviđenu lucidnost i intelekt gde se igra sa formom knjige. Ovaj roman je napisan čas u prvom, čas u trećem licu jer Fjodor Konstantinovič je nekada protagonista, a nekada narator. Kao što sam već ranije spomenuo, svako poglavlje je omaž jednoj eri ruske književnosti. Roman je polu-fiktivan, polu-autobiografski, gde često nisi siguran šta je fikcija, a šta epizoda iz života samog pisca. Roman potpada pod više žanrova jer ovo je u isto vreme drama, putopis, poezija, biografija, književna kritika, memoari Rusa u Berlinu, kritika nemačkog društva tog vremena, enciklopedija o leptirima, flori i fauni, ljubavna priča... Moraš biti jako talentovan i hrabar pisac da uradiš ovakav mišmaš žanrova, a da sve to tako skladno funkcioniše. Ljubavna priča iz romana verovatno mnogo toga duguje ljubavnom životu samog Nabokova. Autor je napustio Rusiju, i jedno vreme živeo u Berlinu, pa ovaj roman dođe kao portret vremena i tog podneblja kada je poveći broj Rusa emigrirao u Berlin. Čuveno četvrto poglavlje o Černiševskom je naravno bilo previše kontraverzno za osetljive urednike tog vremena pa je ta celina bila cenzurisana i tek naknadno objavljena. Roman je takođe i meta literatura, jer autor ne samo da piše o ruskoj i svetskoj književnosti, već na kraju knjige imamo i samog glavnog lika koji odlučuje da napiše roman koji se zove - Dar! Da, upravo onaj roman koji smo pročitali... Ako ovo nije epski završetak neke knjige pitam ja vas onda ne znam šta jeste...
Kada sam svojevremeno po prvi put iščitao Idiot-a od Dostojevskog postavio sam sebi pitanje da li uopšte ima smisla čitati dalje, kada je sve bitno već napisano i da nikada ponovo neću pročitati nešto što će biti toliko kvalitetno. Čitanje Nabokovljevog Dar-a takođe izaziva takav krajnji utisak. Genijalan roman, jadna ona knjiga koja sledeća dođe na čitanje posle ovoga. Nabokovljev Dar je kapitalac |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5028 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Sneaksie Thiefsie
Advanced Member
5497 Posts
Member since 22/04/2008 |
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 14/05/2026 : 14:54:46
|
Gibbonov The Decline and Fall of the Roman Empire ima 6 tomova, oko 3500 stranica u originalu, bez dodataka. Lista sadržaja za prva tri toma zauzima 44 stranice, praktično kao polovina Kamijevog Stranca.
Audio-verzija traje 126 sati.  |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 17/05/2026 : 21:46:13
|
Korektura (Tomas Bernhard)
Veliki roman velikog Bernharda. Autor voli da piše o Vitgenštajnu, čuvenom austrijskom filozofu, pa ne čudi što imamo još jedan roman koji je umnogome baziran na njegovom životu. U knjizi pratimo neimenovanog lika koji čita rukopise koje je ostavio Rojthajmer nakon svog samoubistva. Živeo je lucidan život jer je praktički ceo svoj život proveo gradeći kupu u sred austrijske šume. Kupu gradi u čast svoje voljene sestre, kupa je i fizički i psihički dizajnirana i krojena da odgovara ličnošću njegove sestre, i nakon završetka gradnje ona treba da se useli u nju. A ovaj ambiciozan građevinski projekat pokušava da sakrije i od nje same...
U romanu se mogu prepoznati razni slični motivi koji se mogu pronaći u mnogim drugim delima ovog autora (odnos prema majci i porodici, ljubav prema prirodi, mržnja prema Austriji itd). Nemoguće je odoleti njegovom specifičnom stilu pisanja koji podseća na opsesivno-kompulzivni poremećaj jer non-stop ponavlja jednoteiste reči i stvari, kao da ih kleše u kamen. Bernhard je jedan veliki čovekomrzac, možda i najveći mizantrop u istoriji književnosti, on u ovom, kao i u većini drugih svojih dela, kritikuje praktički sve živo. Autor je opsednut tom idejom da nas naše detinjstvo i dečaštvo formira i oblikuje kao jedinke, a kakva smo iskustva doživeli u mladosti će nas obeležiti za vjek vjekova. Autor nemilosrdno i bez pardona kritikuje austrijsko društvo, i taj malograđanski stalež u kom se rodio. On tvrdi da se gresi roditelja prenose na decu, i sve ono što je pogrešno sa decom i nama samima nastaje kao posledica lošeg detinjstva i lošeg odnosa roditelja sa svojom decom. Bernhard u ovom romanu takođe ide i u neke druge širine jer pokriva i oblasti o kojima ranije nije pisao kao npr. građevinarstvo i arhitektura. Zadržava taj svoj filozofski pristup gde pokušava da pronikne u samu suštinu prirode i dušu ljudi, i to ogoljeno saznanje bez pardona i bez dlake na jeziku baca na svoje čitaoce. Jedan od najvećih hejtera književnika koje sam do sada imao prilike da čitam. Vitgenštajn tj. Rojthamer jedan od glavnih likova u romanu, a kako se primičemo kraju to se sve više brišu granice između protagoniste koji čita rukopise i čoveka koji je te rukopise napisao...
Kada se dođe do kraja romana i shvati na šta se odnosi ta "korektura", šta svako treba da "koriguje" tj. izbriše u svom životu, teško je ostati ravnodušan na zaključak do kojeg dolazi Bernhard u ovom delu. Veliki roman velikog Bernharda, možda i najbolji roman koji sam do sada iščitao od njega |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1511 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 18/05/2026 : 13:17:38
|
Prije nego se profesor Pnin ušunjao na moju adresu, tiho, neprimjetno i gotovo posramljen zbog svoje naivnosti pred okrutnim Svijetom, tonovi jednog mediteranskog filosofa su kolali prostorom i odguljivali tapete. Ta strašna, mučna ozbiljnost suočenja u kojoj i Klemens i P.Merso osjećaju da između čovjeka i svijeta više nema unaprijed zadane harmonije! Pa iako Alber uprkos svemu traži način da se živi bez laži, iako njegovi junaci tonu, griješe, otuđuju se, on nam ispod svih tih papazjanija ostavlja pitanje dostojanstva: kako živjeti a da se ne izda „istina o apsurdu“? Kako je moguće ostati moralan bez metafizičke garancije?
Dakle, Sretna smrt (objavljen posthumno, 1971) i Pad (1956) se mogu čitati kao dva međusobno povezana stadijuma iste duhovne drame – prvi roman istražuje mogućnost sreće nakon odbacivanja društvenih iluzija, dok drugi pokazuje šta ostaje kada se raspadne i posljednja iluzija moralne nevinosti. U Sretnoj smrti pratimo Patrisa Mersoa, mladog činovnika koji osjeća da mu svakodnevni život i društveni ritmovi (dekori) oduzimaju mogućnost STVARNOG življenja. Nakon razgovora sa bogatim, hendikepiranim Zagreusom – osobom koja tvrdi da je novac samo sredstvo za kupovinu vremena – Patris ubija svog sagovornika i uzima njegovo bogatstvo kako bi pokušao živjeti slobodno i potpuno. Roman prati njegovo lutanje kroz putovanja, ljubavne odnose, samoću i postepeno približavanje jednoj vrsti tihe, gotovo fizičke sreće: pomirenju sa svijetom, sa suncem, sa morem, ritmom disanja i konačnošću smrti. Kami ovdje naime (jer ovo je njegov prvi roman) još uvijek vjeruje da čovjek može pronaći mir ukoliko odbaci lažne društvene ciljeve i nauči živjeti u neposrednosti sadašnjeg trenutka. Ah, kako je tužan taj mali alžirski sirotan bio!
U Padu, međutim, Kami ruši tu mogućnost. Roman je strukturisan kao duga ispovjest Žana Batista Klemensa, nekada uspješnog pariškog advokata koji u amsterdamskim barovima nepoznatom sagovorniku polako otkriva vlastiti moralni slom. Presudni trenutak dolazi kada jedne noći čuje ženu kako pada u rijeku, ali ne učini ništa da joj pomogne. Taj događaj razara njegovu sliku o sebi kao plemenitom i pravednom čovjeku. Klemens potom shvata da su njegova dobrota, altruizam i šarm bili tek sofisticirani oblici samoljublja i potrebe za moralnom superiornošću. Iz tog saznanja razvija svoju filosofiju „sudije-pokajnika“: pošto niko nije nevin, jedini način da vlada drugima jeste da prvo optuži samoga sebe.
Filosofska paralela između ova dva romana leži u Kamijevom sve dubljem suočavanju sa pitanjem autentičnosti. Patris Merso, rekosmo, pokušava pobjeći od društvene laži kroz sopstvenu sreću; Klemens opet otkriva da je ideja lične moralne autentičnosti možda samo još jedna maska ega. U Sretnoj smrti još postoji mogućnost sklada između čovjeka i svijeta – sunce, priroda, tijelo, put i tišina mogu pružiti privremeno iskupljenje. U Padu čak ni iskrenost više nije čista, jer se i priznanje krivice može pretvoriti u oblik dominacije.
Nevertheless, oba ova romana povezuje Kamijeva opsesija istinom života bez metafizičkih utjeha. Reći ću jasno i hrabro: jadni, siroti Alžirac tvrdoglavo je lupao glavom u zidove racionalnog i odbijao utjehu. Jer, Kamijevi junaci u ova dva romana (a znamo da je i Merso u Strancu njihov bliski rođak i istomišljenik) odbacuju religijske i društvene iluzije, ali završavaju pred istim pitanjem: može li čovjek živjeti bez laži o sebi? Patris pokušava odgovor naći u sreći, a Klemens u samorazotkrivanju. Nijedan odgovor nije potpun, ali baš u tom nemiru nastaje najdublji Kamijev sloj – osjećaj da je ljudsko dostojanstvo možda sadržano ne u pobjedi nad apsurdom, nego u odbijanju da se pred njim zatvore oči.
I naravno, onda je sinkronicitet iznad kauzalnosti uradio svoje: preporuke za Nabokova. Dakako, biblioteka nije imala Dar, ali ja sam imao dar da napravim plan za čitanje ovog neobičnog i kako-sam-obaviješten velikog pisca: Pnin – Smijeh u tami – Poziv na pogubljenje – Dar – Blijeda vatra. Jer i tu, već vidim u početnim poglavljima o profesoru Pninu, junak pokušava pobjeći od pogleda drugih ljudi. Iako on ne dijeli okrutnost prokazanih Kamijevih promišljanja, nazire se Pninova (Nabokovljeva) privatna geografija rituala, sjećanja i akademske rutine. I nadam se da će Pnin do kraja zadržati svoju nevinost i čisto srce, jer razumijevanje Kamijevih junaka gura u provaliju. O Pninu kasnije, nakon dovršetka čitanja. Zasad toliko, jer je postojala mogućnost da zaboravim na ove Kamijeve izmišljaje. Ne zaboravimo da je krajem četvrte decenije prošlog vijeka, u vrijeme pisanja svog prvog romana – a koji će biti objavljen tek posthumno, Alber rekao: „Smrt daje pravi smisao igri i junaštvu“. Tek da se napomene koliko je duboka bila njegova opsjednutost činjenicom da se život, kao niz iskustava i mijena, ipak u jednom trenutku mora dokinuti.
|
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 22/05/2026 : 19:28:55
|
Izgubljen u Americi (Isak Baševis Singer)
Autobiografsko delo poznatog židovskog pisca koji je na vreme uspeo da pobegne iz Poljske pre dolaska nacista i komunista. Prvi deo romana se odnosi na njegovo bekstvo iz Evrope, dok se drugi deo bavi njegovim životom u Americi. Singer se smatra srećnim jer je imao brata u Americi koji mu je pomogao da na vreme izbegne koncentracione logore. Ali njegov boravak u Americi nije bio med i mleko. Grizla ga griža savesti što je imao sreće da pobegne iz Poljske, dok brojni drugi njegovi sunarodnici nisu mogli niti želeli da napuste zemlju. Autor oseća veliki dug prema bratu, i svima onima koji su pokušali da mu pomognu da stane na noge i prilagodi se novom životu u Americi. Singer iz nekog svog ponosa i inata često odbija pomoć i pokušava da se otuđi i izoluje od drugih. Možda je izbegao smrt u Poljskoj, ali ga je dočekao drugačiji vid "smrti" u Americi. Izgubio svoje korenje, svoj identitet, našao se u drugoj, novoj zemlji, koja je totalno drugačija od njegove rodne zemlje.
Autor je poljski Jevrej, i često će to spominjati i naglašavati. Iako ovaj roman broji oko dvestatinjak stranica, mislim da su reči "Jevrej" i "jidiš" izgovorene 4000 puta. Šta god da mu se desi u životu, na koje god okolnosti naišao, ovaj autor će uvek spominjati činjenicu da je on Židov. Ne bih da budem optužen da sam antisemista, ali Singer za moj ukus prikazuje previše samosvesnosti. Ovo delo je autobiografskog karaktera, i autor je priznao da je ovaj roman napisao kako bi pomogao ljudima koji će u budućnosti raditi na njegovoj biografiji? Wtf?! Singer jeste poznat jidiš pisac, ali pisati knjigu o sebi kako bi pomogao drugima da pišu knjigu o njemu je bar za mene primer iz bukvara samoljublja. Singer za sebe kaže da nije bio zgodan, nije bio bogat, nije bio popularan pisac, ali iz nekog razloga on u isto vreme ima četiri žene?! Krupno parče ovog romana otpada na slice-of-life ljubavnu priču gde glavni protagonista u isto vreme žonglira između čak četiri žene. Recite da sam skeptik i cinista, ali odbijam da verujem u ovako nerealnu životnu priču i ne mogu da se otrgnem utisku da je autor pojačao i poboljšao utisak o samom sebi.
Unatoč nerealnoj i čudnoj ljubavnoj priči, i konstantnom insistiranju da je odgovor na sve što se desi u životu: "Ja sam Jevrej", ovo je zanimljiv autobiografski roman o jidiš piscu koji je uspeo da izbegne kandže nacista i iz Poljske pobegne u Ameriku. Daleko od boljih radova ovog autora, ali na momente znalo da bude edukativno jer prikazuje život Židova pisaca tog podneblja
p.s. Pošto je ovo strip forum cenim da je suvišno spominjati ko je autor ilustracije na koricama, ali za one neupućene - jedan i jedini Robert Kramb  |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5028 Posts
Member since 26/12/2009 |
Posted - 24/05/2026 : 10:15:59
|
quote:
Originally posted by ridiculus
Gibbonov The Decline and Fall of the Roman Empire ima 6 tomova, oko 3500 stranica u originalu, bez dodataka. Lista sadržaja za prva tri toma zauzima 44 stranice, praktično kao polovina Kamijevog Stranca.
Audio-verzija traje 126 sati.
A svi dostupni prevodi su krs i kasapljenje.
Vredi samo u originalu. |
sangue navajo |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5028 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 28/05/2026 : 19:11:11
|
Amerika (Franc Kafka)
Prvi roman velikoga Kafke i odmah u startu kapitalno delo. Nije najbolja stvar koju je Kafka napisao i po stilu nije uobičajen rad ovog autora jer ima dosta humora i smešnih situacija, i da se videti da mu ovde u još ranoj fazi njegovog spisateljstva stil i forma još nisu rafinirani i razrađeni. Ali je po tematici i ambicioznosti delo vredno divljenja.
Kafka se u ovom romanu dotiče ideje emigracije gde pratimo momka koji pod prinudom napušta Evropu i započinje nov život u Americi. Odlazak preko bare nije med i mleko i tamo nailazi na ne baš toplu dobrodošlicu od strane svog ujaka. Pretpostavljam da ovde ima mnogo toga autobiografskog gde je Kafka iskoristio lik ujaka da prikaže njegov odnos sa sopstvenim ocem. Primetna je jaka doza hladnoće i otuđenosti između dve osobe iako su krvni rod. Ali srž i kičmu ovog romana čine dva lika koja se odazivaju na imena Robinson i Delamarš. Ne znam kada mi se poslednji put desilo prilikom čitanja neke knjige da imam uzavrele emocije koliko me je ovaj dvojac pokvarenjaka nervirao. Sjajni likovi, veći od života, i ovde se mora odati priznanje Kafki kako je umeo ne samo vešto da smisli likove već i da napiše roman u kojem će čitalac da se poistoveti i počne lično da shvata neke stvari kao da je on jedan od aktera tog romana. Bizarne i apsurdne situacije, kao da im je mesto u nekoj tragikomičnoj pozorišnoj predstavi, a ne u stvarnom životu. Često kod Kafke nisi siguran da li je nešto san ili stvarnost, iako je ovaj roman realističniji od većine njegovih drugih radova.
Ono što je fascinantno kod ovog romana je činjenica da je ovo roman o Americi, a Kafka nikada nije bio u Americi! Zaista frapantan podatak da je neki čovek u stanju da kroz istraživanje materije i čistom snagom svoje mašte i uma uspe da verodostojno osmisli okruženje koje bi trebalo da mu je strano. Ono što mi se svidelo kod ovog dela je ta kreativna sloboda koju je Kafka koristio jer u njegovom romanu nije stvarna Amerika već alternativna Amerika. San Francisko je na istočnoj obali, između Bostona i Njujorka postoji most, Kip Slobode ne drži u ruci baklju već mač itd. Sviđaju mi se ove sitne izmene koje život znače, slučajnom prolazniku bi prošle ispod radara ali moglo bi se reći da se u tim sitnim izmenama krije dosta toga bitnoga.
Kao što cenim većina poštovalaca lika i dela Kafke to već zna, ovaj roman je nedovršen. Kod bilo kojeg drugog autora bi ovo bilo crveno svetlo, ali ne i kod Kafke! Istina da se nedovršenost ne oseća samo kod izostanka poslednjeg poglavlja i završetka priče, već i pre toga se da primetiti da poslednja dva napisana poglavlja odstupaju od ostatka romana i primetne su rupe i čudni skokovi u radnji kojih verovatno ne bi bilo da je Kafka dovršio svoje čedo. Ali unatoč ovome, usudio bih se reći da ovom romanu odlično stoji što je nezavršen jer je priča stala taman kada je trebala da postane najzanimljivija. Ima nešto u tome da se priča o emigraciji u Ameriku završava sa ubacivanjem i trpanjem silne mase lakomislenih i naivnih ljudi u vozove ka nekom pozorištu u Oklahomi koje je nepoznato i misteriozno za većinu putnika... Cela ova situacija neugodno podseća na nacističke koncentracione logore, a Kafka je ovaj roman pisao pre WWI... Zanimljivo u svakom slučaju i tera na razmišljanje. Ostaje na svakom čitaocu da za sebe predviđa kako bi se ovaj roman završio da ga je Kafka kompletirao.
Američki san zna da dovede da čovek koji ga sanja jednostavno... iščezne, nestane. Prvi Kafkin roman, još mu ovde stil i forma nisu rafinirani i razrađeni, ali kapitalno delo koje ostavlja jak i upečatljiv utisak upravo zbog svoje nedovršenosti |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1511 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 31/05/2026 : 18:50:53
|
Ih kakav sam ja bio pisac u izbjeglištvu - pa to je strahota kakvih inspiracija navali u glavu i navali se u dušu čovjeku kad ga istrgnu iz jedne stvarnosti i potisnu u neki drugi svijet, koji taj čovjek nipošto nije želio! Bilo je tu i proze, najviše versa, plakalo se nad tim aleksandrincima - razmjeravalo se tu štošta, krvlju pečatile ljubavi, najmanje se šišala kosa i najdraža je bila pomisao da ćemo, akobogda, a davao je i šakom i kapom, sutra osvanuti, bolji, ljepši i pametniji. I sunce će biti jače, tako smo i ja pisac i oni koji su čitali i bili uz mene razmišljali: sutra će biti bolji dan. Svirali smo kurcu, drugim riječima, nismo imali pojma, ponašali smo se kao vašljiva djeca kojoj prijeti neki podli brico što zna da ćemo mu dolijati, koliko god bježali od njega.
Tako da mogu da razumijem početni impuls cijenjenoga Nabokova. Evo šta još mogu da razumijem:
Čitanje Smijeha u tami (1933/1938) i Pnina (1957) u kratkom vremenskom razmaku nekako otvara mogućnosti da se ne prate samo dvije različite priče, nego i razvoj jednog od najprepoznatljivijih stilova XX vijeka. Između ta dva romana koja sažvakah (da ih preživam barem jednu sedmicu poslije), nalazi se eto čitava putanja Nabokovljevog književnog sazrijevanja, tj.od pisca koji vanredno vlada pripovjedanjem do autora koji je vlastiti stil pretvorio u jedan zaseban estetski svijet.
Prvopomenut Smijeh u tami (1938 - a originalno "Camera obscura" iz 1933), prati Albina, uglednog sredovječnog intelektualca (umjetničkog kritičara) koji napušta suprugu i dijete zbog mlade kučkice Margot Peters. Ono što započinje kao kasna ljubavna opsesija (iliti kriza srednjih godina iliti andropauza, kako utvrdiše i zapišaše ovi novi medicinski kvazinaučnici), ubrzo prerasta u proces sistematskog samouništenja. Margot naime nije nikakva romantična heroina kakvom je Albin zamišlja: njena privlačljivost počiva na površnosti, hirovitosti i sebičnosti, a u priču se ubrzo ubacuje i Rex, Margotin bivši ljubavnik, cinični karikaturista koji će zajedno s njom učestvovati u Albinovom ponižavanju. Nabokov od samog početka ovog romana otkriva gotovo sve ključne događaje. Ne gradi on nikakvu neizvjesnost oko pitanja "šta će se desiti", nego oko pitanja "kako čovjek može tako uporno odbijati da vidi ono što mu se nalazi pred očima". Roman se kreće kao poznatom kraju poput mehanizma čiji su zupčanici već pokrenuti, a čitalac sam postaje svjedokom sporog sudara između stvarnosti i iluzije.
20ak godina kasnije, Nabokov stvara Pnina, roman koji naizgled pripada poptuno drugačijem emocionalnom registru. Timofej Pnin je ruski emigrant, profesor na američkom univerzitetu, čovjek koji neprestani kasni, griješi, gubi se, pogrešno dešifruje društvene kodove i ostavlja utisak simpatične komične figure. Međutim, ispod takve površi razvija se jedna vrlo nježna i tužna priča: Pnin nosi sa sobom teret izgubljene domovine, raspadnutih ljubavi, revolucije, rata i egzila. Njegov život sastavljen je od sitnih poraza koji nikada ne prerastaju u otvorenu tragediju (kao u gornjem slučaju), ali upravo zato ostavljaju jak utisak. Roman je građen kroz niz epizoda koje se postrepeno uvezuju u portret čovjeka koji pokušava da sačuva dostojanstvo u svijetu koji ga neprestano gura na marginu.
Na prvi bi se pogled reklo kako je teško pronaći zajedničke tačke između Albina i prof.Pnina. Jedan je imućni kritičar koji strada zbog vlastitih fantazija, a drugi je usamljeni profa koji opstaju zahvaljujući svojoj dobroti. Ipak, oba ova lika dijele temeljno iskustvo nepripadanja. Albim: otuđen od stvarnosti, jer je zamjenjuje željama. Pnin: otuđen iz društva jer ga istorija premješta iz jednog svijeta u drugi. Kod obojice stoji jaz između unutrašnje slike života i života kakav zaista jeste. Kao da Nabokova taj međuprostor zanima više od događaja. Ovi romani dakle ne govore o velikim istorijskim procesima ili društvenim teorijama; rekao bih da je njihova prava tema percepcija, odnosno način kako čovjek vidi svijet i način na koji ga pogrešno vidi.
Ovdje se otvara i pitanje stila. Autorova stilizacija nije niti ukras niti je to demonstracija neke erudicije, ne. Ona predstavlja osnovni instrument autorovog poimanja književnosti: u Smijehu u tami stil služi priči - rečenice su precizne, elegantne i pune ironijskih obrta, ali funkcija im je prevashodno narativna. Autor želi da čitalac osjeti kako se oko likova steža omča sudbine. U Pninu dolazi do značajnog otklona i promjene - stil nije sredstvo kojim se prikazuje svijet, stil postaje način postojanja tog svijeta. Rečenice funkcionišu poput složenih mehanizama sastavljenih od ritma, zvuka, asocijacije i sakrivenog odjeka. Detalj priziva drugi detalj, jedna sličica otvara niz uspomena, dok se humor i tuga pojavljuju unutar iste sintakse. Nabokov očito pokazuje sjajnu sposobnost da kombinuje mikroskopsku pažnju prema predmetima sa gotovo muzičkom organizacijom pasusa. Jer: njegovi opisi rijetko imaju čisto dekorativnu funkciju, oni uspostavljaju mrežu značenja koja se otkriva tek pri pažljivijem čitanju.
Meni je najzanimljiviji i ujedno najdelikatniji način na koji Nabokov koristi ironiju. Recimo to tako, kod manje vještih pisaca ironija često služi da bi se likovi ismijali. Ili razotkrili, možda. Ovde, kod Nabokova ironija ima nešto složeniji zadatak i ulogu. Albin je recimo predmet ironije, ali njegova propast ne prestaje biti tragična. Pnin jeste komičan, ali njegova smušenost nikad ne poništava njegovu ljudsku veličinu. Ironija se dakle zato ne pojavljuje kao oružje protiv likova nego kao sredstvo pomoću kojeg se istovremeno prikazuju različiti slojevi stvarnosti. Čitalac vidi više od junaka, ali ga to ne oslobađa empatije prema njima. Mislim da sam utrefio ovu relaciju baš zbog pomenutih zapažanja: Smijeh u tami - Pnin; razvoj između ovih romana je dragocjen za praćenje. U prvom se može vidjeti nastajanja nečega što će kasnije postati prepoznatljiv rukopis: fascinacija iluzijom, igra perspektiva, estetska kontrola i precizno doziranje ironije. U Pninu se pomenuti elementi pojavljuju u zrelijem obliku, pa pisac više nema potrebu da demonstrira svoje umijeće. Njegova virtuoznost je postala prirodno stanje teksta. Dakle, nešto što je bio postupak, sada postaje instinkt.
Ova putanja naravno vodi ka Loliti, i sad se kockice sklapaju. Neke su mi krupne, plave, vlažne oči stenjale o tome kako ljudi ne razumiju važnost "Lolite" za književnost i svi je gledaju kroz taj neprirodni ljubavni odnos. Sad klimam glavom tim okicama, istina je, ove su estetske kontrole dostigle savršenu ravnotežu u Loliti. Ali, ponavljam, i Smijeh u tami i Pnin imaju posebnu vrijednost. Neka kažemo da prvopomenuti roman pokazuje kako se veliki stil oblikuje, a drugi kako izgleda kada se taj stil potpuno ustali. Jedan je roman o sljepilu, drugi o samoći; jedan je ciničan, drugi nježan. I zajedno ta dva naslova ustvari svjedoče o jednoj književnoj ambiciji: da se ljudsko iskustvo pokaže kroz preciznost percepcije, kroz ritam jezika i kroz uvjerenje da se istina o čovjeku najprije nalazi u detaljima koje većina prolazno i neprimjetno zaobiđe. Ta vjera u detalj, u sposobnost da običan predmet, gest ili uspomena postanu nosioci čitavih emocionalnih univerzuma, to je ono zašto se Nabokova smatra za jednog od najvećih stilista XX vijeka - ne možete me ubijediti u suprotno.
Sledeće (nakon stripova): Poziv na pogubljenje. |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
naker
Advanced Member
6650 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 03/06/2026 : 21:07:03
|
Poremećaj (Tomas Bernhard)
Iskusni doktor vodi sa sobom sina sa kojim nema idealan odnos u obilazak svojih pacijenata. Ruta obuhvata šetanje po šumama i zabačenih ruralnim predelima Austrije. Prvi pacijent je vlasnik birtije čija je supruga brutalno ubijena. Drugi pacijent je talentovani muzičar koji je otišao sa živcima i živi zatvoren u kavezu. Treći i poslednji pacijent je knez Zaurau, habzburški aristokrata koji nema zdrav odnos sa sinom i čiji monolog će dominirati knjigom jer prikazuje njegov nepovratan ponor u ambis ludila...
Ovde je Bernhard još na početku svoje spisateljske karijere i ovo je drugi roman koji je napisao. I već se u ranoj fazi njegove karijere da primetiti o kakvom se autoru radi. Sve ono što će ga karakterisati u kasnijoj karijeri se u krupnim nagoveštajima može pronaći u ovom romanu. Ova knjižica je podeljena u dva dela, koja se poprilično drastično razlikuju po stilu i tematici. Prvi deo čine opisi raznih ljudi, austrijske prirode i šuma, u prevodu opisi spoljašnjih faktora; dok drugi deo čini ubitačan monolog samo jednog čoveka toliko karakterističan za ovog autora gde on secira ono što se nalazi unutra tj. unutrašnje stanje ljudske duše. Odnos između kneza i njegovog sina je odraz u ogledalu odnosa doktora i njegovog sina. Prvi deo romana deluje kao da je vidno inspirisan Drakulom jer zamak aristokrate izgleda kao da je proizašao iz Transilvanije. Autor vešto dočarava tu jezivu gotsku atmosferu aristokratije koja živi u duhu sa prirodom, ali koja je dekadentna i propada iznutra. Šteta što Bernhard nije pisao horore jer bi se odlično snašao u tom žanru. Drugi deo je već klasičan Bernhard gde bez prestanka imamo jednu ubitačnu monotonu tiradu čoveka koji klizi u ludilo. Kasnije će on ovaj stil detaljnije razraditi i unaprediti u njegovim drugim, boljim romanima, ali već se ovde može primetiti šta on želi da postigne sa svojim pisanjem.
Bernhard je ovde na početku karijere i ovo je drugi roman koji je napisao. Imaće bolje napisane knjige od ove, ali ovaj roman pruža dobar uvid u razvoj i evoluciju njegovog spisateljstva. Ako ništa drugo ovaj roman će se pamtiti po toj jezivoj atmosferi austrijskih šuma koje kao da su smeštene oko čuvenog dvorca u Transilvaniji. I ako ništa drugo u ovom romanu se može pronaći najspontaniji i najnasumičniji genocid nad pticama u svetskoj literaturi. Poremećaj ne spada u najbolje radove ovog autora, ali cenim da bi se neki drugi horor autori postideli na umeće Bernharda da stvori tu lepljivu jezivu atmosferu koja uteruje strah u kostima zbog načina na koji autor prikazuje raspad ljudske psihe. Jezivo |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 06/06/2026 : 20:46:55
|
The History of the Decline and Fall of the Roman Empire, Edward Gibbon
Ovo mi je bila jedna od najboljih kupovina ikad, ali imam samo prvu trilogiju, od Everyman Library. Gibbonov najveći rad je obično podeljen na 6 tomova, a prvi tri i zadnja tri čine zasebne celine. Pomenuto izdanje u celini, sa svih 6 tomova, dostiže između 3 i po i 4 hiljade stranica, sve sa beleškama, koje su uglavnom od samog pisca, ali ponekad i od prvog priređivača za tu ediciju, iz 1910.
Nekoliko dodataka je od silne pomoći u snalaženju u prostoru i vremenu narativa. Mape, indeks imena na kraju treće knjige, i spisak sadržaja na početku prve, koji upućuje čitaoca na svaku temu koja ga zanima. Takvu listu sadržaja verovatno još niste videli, jer je skoro dugačka kao neke knjige.
Postoji srpsko izdanje, ali ono je sažeta varijanta skraćene verzije. Verujem da ovo zahteva objašnjenje. Na engleskom su tokom godina objavljivane skraćene verzije, u cilju komunikacije sa širom publikom, a domaće izdanje (Dosije, 2007) preskače mnoga poglavlja, posebno iz drugog dela, koji se uglavnom bavi Vizantijom. Ono ima prilično dobar prevod (Gordana Vučićević) i nove dodatke - fotografije statua careva i hronološke spiskove vladara i drugih bitnih titula srednjovekovne istorije - ali original je nezamenljiv. Na primer, skraćeno izdanje nema deo gde Gibbon priča o sastavu legije, ili o rimskim spomenicima i građevinskim radovima (i neprevaziđenom Herodesu Atticusu).
Kako reče Emerson, ako čitate istoriju kao priču o nekim tamo ljudima i narodima, čitate je pogrešno. Sve to je aktuelno, iz mnoštva razloga, a najmanji od svih nije taj što je današnje društvo, i Amerika posebno, izgrađeno na mnogim rimskim principima (ali ne svim). Drugo, što je ljudska priroda još uvek ista. Treće, istorija je učiteljica života, sve se vraća, itd.
Elem, Gibbon je pisao u drugoj polovini XVIII veka, i neke činjenice su otkrivene u međuvremenu, druge se tumače drugačije, ali generalni okvir stoji, a kao narativ ovo delo stoji poput planinskog lanca. (Na primer, Gibbon je izračunao broj stanovnika carstva u doba Klaudija, i taj račun je kasnije osporen. 60 miliona plus robovi, kojih je bilo "bar koliko" i slobodnih ljudi, kaže Gibbon, što daje cifru od 120 miliona. Ne, robova je bilo manje, kažu drugi, jer zapadne provincije obično nisu zavisile od njihovog rada, već su se farmeri oslanjali uglavnom na sebe i porodicu.) Svejedno, koju god modernu knjigu o toj temi uzeli, dobićete neke tačnije informacije i mnogo manje materijala, manje zanimljivo napisanog.
Prva tri poglavlja se bave stanjem carstva u doba vrhunca, Hadrijana i dvojice Antonina, u vojnom, ekonomskom, kulturnom, i političkom pogledu, a posle toga priča ide hronološki, prateći i careve i najbitnije veće događaje iz života naroda. U tom uvodnom delu centralna ličnost je prepredeni Oktavijan Avgust, koji postavlja temelje carevini i svemu što je dobro i loše u njoj.
A meni ostaje da razmišljam o sledećem: da li se vatra genija izgubila u periodu rimskog mira u II veku, kao što kaže Gibbon? I da je samo ostalo podražavanje? Istina je da iz II-V veka jedino ime kojeg mogu da se setim kao genija književnosti je Avgustin (u njegovom slučaju, i genije religije).
U današnjem svetu, malo ih ima koji nisu upućeni u Zvezdane ratove. Lukas je osnovnu ideju države uzeo od Rima, to je očigledno. Ali kod njega imamo dobru Republiku prema zlom Carstvu. Ne da nije bilo tako u stvarnoj istoriji, nego ti epiteti ne bi pogodili ni stranu sveta. Rimska Republika je ta koja je vršila skoro sva osvajanja (uz časni izuzetak Trajanovih pohoda i Britanije), a carevi su se zadovoljavali svojim. I globalizmom, a ponekad, bogami, i meritokratijom. Nije bilo bitno odakle je ko, nego koliko vredi. Čak i robovi su dobijali slobodu ako je zasluže vrednošću. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 09/06/2026 : 20:44:13
|
Kod Gibbona su i beleške bitne, jer ne služe samo za označavanje istorijskog izvora. Nekad daju više detalja, ili pričaju anegdotu, a nekad kroz njih pisac daje svoje mišljenje. Na primer, evo dela o Marku Aureliju, čije Meditacije su trenutno jedna od najprodavanijih knjiga u Srbiji! 
quote:
The enemies of Marcus charged him with hypocrisy, and with a want of that simplicity which distinguished Pius and even Verus. This suspicion, unjust as it was, may serve to account for the superior applause bestowed upon personal qualifications, in preference to the social virtues. Even Marcus Antoninus has been called a hypocrite; but the wildest scepticism never insinuated that Caesar might possibly be a coward, or Tully a fool. Wit and valour are qualifications more easily ascertained, than humanity or the love of justice.
|
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5028 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
