| Author |
 Topic  |
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
 Posted - 19/06/2026 : 19:12:43
|
Poniženi i uvređeni (Fjodor Dostojevski)
Siromašni pisac koji pokušava da se probije kroz svet književnosti, igrom slučaja upadne u konflikt između dve zaraćene familije. On je zaljubljen u Natašu koja potiče iz nekada ponosne familije koja je bila bliska caru, ali je sada postala siromašna zbog sudske parnice i afera koje porodicu stavljaju pod lošu reputaciju. Nataša ne uzvraća ljubav piscu jer je ona na veliko protivljenje svoje familije slepo zaljubljena u mladog Aljošu, sina bogatog kneza koji je glavni uzrok problema sa kojima se sučeljavaju Ihmenjevi. Ljubav, ponos i novčani problemi dovode do rata između dve porodice gde će mnogi ostati poniženi i uvređeni...
Prvi od šest velikih romana Dostojevskog, koji ostaje u senci njegovih poznatijih i bolje napisanih romana. Prvi put čitao ovo delo, pa je zanimljivo primetiti koliko je Dostojevski u ovoj fazi svoje karijere bio pod uticajem Dikensa. Usudio bih se reći i anglosaksonske literature, rat između dve familije i ljubavni odnos između dva člana zaraćenih strana se može doživeti kao iskrivljena u ogledalu sovjetska verzija Šekspirovih Romea i Julije. Ihmenjevi su plemenita porodica, nekada ponosna i časna, ali u ovom romanu postaju tragični i siromašni, dok nasuprot njih stoji demonski knez Valkovski koji je bogat, uticajan, uspešan, ali duhovno, moralno, časno, gnjida od čoveka. Kroz ove dve familije se ocrtava evolucija i promena u ruskom društvu. Ovo delo je netipičan roman Dostojevskog u smislu da nema tu filozofsku i duhovnu veličinu kao njegovi kasniji, bolji romani. Ovde se mogu prepoznati pojedini motivi koje će on kasnije u svojim narednim knjigama nadograditi i razraditi, ali u ovoj fazi svoje karijere još nije dostigao tu spisateljsku zrelost.
Roman je u suštini podeljen na dva dela: prvi se odnosi na sukob između dve zaraćene porodice i ljubavne spletke između Aljoše i Nataše; dok se druga celina bavi mladom devojčicom Neli i njenom strašnom i tragičnom sudbinom. Za jedan roman gde dominiraju elementi ljubavne sapunice, knjiga ne da nije dosadna niti zamorna za čitanje, već je zapravo poprilično zarazna i teško je ispustiti knjigu iz ruku zbog te konstantne napetosti. Dostojevski radi odličnu karakterizaciju i likovi zaista odišu životom kao da su stvarni likovi. Autor pokriva čitav spektar konfuznih ljudskih osećanja i emocija, gde bi mu pozavideli mnogi drugi i hvaljeniji autori iz ovog žanra. Dijalozi, razgovori između glavnih likova, i njihovi međusobni odnosi i spletke, su vešto odrađeni i postavljeni, i spadaju u bolje atribute ovog dela. I onda tu je Neli, ne zaboravite na Neli! Ovo je netipičan roman Dostojevskog u smislu da je retko u svojim delima imao tako detaljno razrađen mladi lik kao što je Neli, i što nije imao tako detaljno razrađenog zlog i beskrupuloznog lika kao što je knez Valkovski. Neli je zaista sjajan lik, veća od života, a knez je toliko mračan i demonski lik da zavidim svakome ko može bez uzburkanih emocija da čita šta radi i misli ovaj zao i podmukao lik.
Prvi od šest velikih romana Dostojevskog, iako se sa razlogom ne ubraja u bolje radove ovog autora, meni lično je fino legao i ovaj roman će se uvek pamtiti po sjajnoj karakterizaciji mlade devojčice Neli, i sjajne karakterizacije zlog i demonskog lika kneza Valkovskog. Dobar je i ovde Dostojevski, ali njegovi najbolji romani tek slede nakon ovog dela  |
 |
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 21/06/2026 : 23:00:56
|
Tajne kabale (Isak Baševis Singer)
Ova knjižica sakuplja kratke priče koje je dotični autor napisao u poslednje dve decenije svog života tj. u najplodnijoj eri svoje karijere. Kao i svaka zbirka kratkih priča, neke su jako dobre, neke lako zaboravljive, kao prosek može da prođe. Ne da mi se komentarisati i pisati kratki osvrt za svaku posebnu priču pa ću samo izneti neke generalne stavove.
Tematski se priče koje sakuplja ova zbirka mogu podeliti na one autobiografske koje se dotiču ličnog života autora, i na one fiktivne gde dominiraju elementi nadrealnosti i fantazmagorije. Ovde moram reći da je Singer jedan do autora kod kojeg se iz aviona vidi da priče iz svog života previše doteruje i prehvaljuje. Činjenica je da svaki pisac to radi jer nema tog pisca koji neke stvari neće preuveličavati, ali Singer stvarno zna da preteruje u nekim stvarima. Pogotovo je iritantan kad slikovito prikazuje svoj seksualni život i susrete sa ženama, dozvolite mi da iznesem sumnje da mnoge stvari ovde nisu istinite jer su previše nerealne i čudne i nisam ubeđen da je Singer takav Don Huan kako sebe često prikazuje. Singer je poljski Jevrej, pisao je na jidišu, i u njegovim pričama se konstantno provlači ta činjenica da je Židov i on će to naglašavati na apsolutno svakom ćošku što zna da iritira. Što se tiče onih priča koje su nadrealne i fantazmagorične, one su bar meni bolje napisane od onih autobiografskih, ali ovde se javlja jedan drugi problem: bolje nadrealne i fantazmagorične priče se mogu naći kod nekih drugih autora i boljih pisaca od Singera.
Singer se smatra majstorom kratke forme i cenjen je zbog toga što je pisao na davno zaboravljenom židovskom pismu tj. jidišu, ali nije cenjen samo u ovoj uskoj tržišnoj niši već je visoko cenjen i u svetskoj književnosti. Iskreno ne uspevam da vidim zbog čega je njegovo pisanje toliko cenjeno i hvaljeno ali OK, ne moraju nam se svideti svi autori. Još mi preostala samo jedna knjiga od Singera koju treba da overim i mislim da će to biti to što se tiče Singera i mene |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 24/06/2026 : 09:51:41
|
Dva superlativa, proistekla iz onog što čitam ovih dana:
1. Najgori rimski car. Moćno postignuće, uz sve talente i sav trud u unazađivanju ljudskosti. Nemam više nikakve dileme ovde. Kad se sve sabere i oduzme, Karakala. Čak i stvari koje su imale pozitivnog uticaja na potomstvo, uradio je sa lošim namerama (za druge).
Najboljeg cara bi bilo teže odrediti. Ali ne nedostaje ih, jer sama priroda carstva daje mnogo veću težinu ličnosti koja je na vrhu, pa se i vrline i mane bolje vide, i jače osećaju.
2. Najveći pisac našeg doba. Ovde ću malo da varam, pa ću pod "našim dobom" računati poslednjih 50 godina, jer zaista nemam ni vremena ni želje da se oprobavam sa tekućom produkcijom, godinu za godinom. Onda je odgovor: Žoze Saramago. Potpuno mu je strana savremena zaljubljenost u ispovest, u memoare, u autobiografsko, i bavi se zamišljenim i satiričnim, većim od sebe. Swift je verovatno najbliža odrednica. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 25/06/2026 : 21:51:50
|
"...glupa, bunovna greška - promrljao je tiho Cincinat - Pogrešno sam protumačio uskomešanost. To je štetno za srce.
- Ma ne, hvala, sitnice - rasejano je promrmljao advokat. Pri tome je očima tragao po uglovima ćelije. Videlo se da ga je žalostilo gubljenje skupe stvarčice. Videlo se. Gubljenje stvarčice ga je žalostilo. Stvarčica je bila skupa. Bio je ožalošćen gubljenjem stvarčice."
POZIV NA POGUBLJENJE (1938 Rus. - 1957 Eng.) se čita kao polagano otkrivanje pukotine u samom tkivu stvarnosti. Nabokov ovdje polazi od kafkijanske situacije: čovjek je osuđen, ne zna zašto, okružen je mehanizmom koji djeluje istovremeno apsurdno i neumoljivo. Međutim, dok Kafka ostavlja čitaoca pred zidinama nerazumljivog poretka, Nabokov zavlači ruku iza kulisa i pokazuje kako je ta scenografija sastavljena. Njegov svijet je pozornica od kartona, privod koji opstaje samo dok mu vjerujemo - a ne neki tamo lavirint bez izlaza.
Cincinatova krivica nije politička ni pravna ni moralna. Njegov se zločin sastoji u tome što posjeduje unutrašnju gustinu među bićima načinjenim od prozirnosti. On je jedini stvaran među ljudima koji djeluju kao loše odigrane uloge, kao lutke što ne znaju da su lutke. Iz tog razloga roman prerasta u metafizičku dramu o odnosu pojedinca i svijeta, svijesti i privida, odnosno autentičnosti i kolektivne simulacije.
Ipak, filosofska dubina sama po sebi ne bi bila dovoljna da Poziv na pogubljenje učini velikim romanom. Njegova istinska veličina leži u stilu: Nabokov više ne piše rečenice, nego izvodi verbalne akrobacije. Predmeti pulsiraju vlastitim životom, slike se neprestano preobražavaju, metafore klize jedna u drugu kao neki snovi. Svaki detalj nosi dvostruko dno, svaka scena djeluje kao da je osvijetljena nekom čudnom svjetlošću koja istovremeno i krije i otkriva. Sve napisano u mjeri posmatranja Nabokovljevog traganja za vrhuncem; jer ja ovdje čitam pisca koji priča priču da bi oslobodio mogućnosti jezika, ne nekoga ko koristi jezik da bi tu priču tek ispričao.
Priznajem, dugo sam prema Nabokovu osjećao stanovitu rezervu - i ovo je baš najblaža varijanta i ton kojim opisujem svoj odnos sa njim. Njegova estetska aristokratija, samouvjerenost i prezir prema prosječnosti lako mogu izazvati otpor - moramo to podvući. Ima tu podosta i provokativnog. Međutim, ovaj me roman naveo da odustanem od takvog otpora. Nije Nabokov skromniji, nego sam ja uvidio da ta njegova samouvjerenost nije poza. Ovo proizilazi iz rijetke sposobnosti da kao umjetnik vidi više slojeva stvarnosti odjednom. Ovaj njegov elitizam nije društveni, nego čisto estetski; nije ga utemeljio na podjeli ljudi, ne, nego na nepomirljivom zahtjevu da umjetnost bude uvijek potpuno budna.
"...Pomoću retuširanja i drugih fototrikova kao da se postizalo postupno menjanje Emičinog lica (veštak je, uostalom, koristio fotografije njene majke, ali kada bi se pogledalo izbliza, postajala je prostački jasna ružnoća ove parodije na rad vremena. Emica, koja je izlazila iz pozorišta u krznu sa cvećem pritisnutim na rame, imala je noge koje nikada nisu igrale; a na sledećoj fotografiji, koja ju je već prikazivala u venčanom velu, pored nje je stajao mladoženja, vitak i visok, sa okruglom fizionomijom msje Pjera. Sa trideset godina na njoj su se pojavile uslovne bore, izvučene bez smisla, bez života, bez poznavanja njihovog pravog značenja - ali su poznavaocu govorile nešto čudno, kao što biva kada se slučajan pokret grana podudari sa pokretom koji razume samo gluvonem. A sa četrdeset godina Emica je umirala - i ovde, dozvolite da vam čestitam na povratnoj grešci: njeno lice na samrtnom odru nikako nije moglo da prođe za lice smrti!
Rodion je odneo taj album gunđajući da gospođica sada odlazi, a kada se opet pojavio, smatrao je za potrebno da saopšti da je gospođica otputovala..."
Samo još da dodam zadnju misao pokojnog Albaharija koju podvlači u svom Predgovoru ovog romana:
"Protivnik svih oblika društvenih i intelektualnih totalitarnih sistema, Nabokov je dosledno saopštavao samo jednu poruku: svoj svet moramo sami da stvaramo".
Ako kažem da sam oduševljen, to će biti laž, jer otpora više nema, predao sam se. |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5032 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 08/07/2026 : 22:17:02
|
Došla je u pravo vrijeme u moje ruke – kao i svaka dosad. Jer, neke knjige čovjek ne završava posljednjom okrenutom stranicom. Te „neke“ još dugo vremena ostanu u mom hodu, u mom načinu kako posmatram šumu, nebo, zvijezde, ljude koji prolaze i onu tišinu koja se meškolji između izgovorenih riječi. To je bio moj prvi susret sa Hamsunom. Ne, nisam imao dovoljno (ne)sreće da do Knuta dođem preko Gladi, i tih čuvenih unutrašnjih groznica, gladovanja i raspada čovjeka pred ravnodušnim svijetom. Imao sam (ne)sreću da moj prvi Hamsun bude stariji, smireniji, okrenut putevima i prirodi. To je bio njegov lutalica koji pod jesenjom zvijezdom prelazi krajolike, razgovara sa slučajnim ljudima, prihvata prolazne poslove i susrete, a ipak uz to ostaje neko ko se nikada sasvim ne nastanjuje ni u jednom mjestu.
PRIGUŠENA SVIRKA, izdanje Matice srpske iz 1963.godine u sebi okuplja romane Pod jesenjom zvijezdom i Lutalica svira sa sordinom. Već sam naslov ove knjige nosi ključ za razumijevanje Hamsunovog svijeta. Sordin je, naime, prigušivač zvuka: ne uklanja melodiju, ne prekida muziku, nego joj mijenja boju. Tako i Hamsunov lutalica još uvijek osjeća, traži, pamti i sanja, ali kroz iskustvo života njegov glas više nije isti. Melodija postoji, ali je utišana. Hamsunov stil pisanja je ono što prvo osvaja: proza naizgled djeluje jednostavno, gotovo ogoljeno. Rečenice su mu čiste, bez suvišnog ukrašavanja, kao da ih je napisao čovjek koji samo bilježi ono što vidi – ja bih bio vulgaran i dodao uz ovo, da mi na prvu djelovaše ovi pasusi kao iskaz nekoga ko sjedi u čekaonici kod zubara ili piše iz dosade. Ipak, iza sve te jednostavnosti stalno treperi nešto neuhvatljivo. Pogled, kratka šutnja, promjena vremena ili prolazni susret kod Hamsuna mogu otvoriti čitav unutrašnji pejsaž. Izgleda da je ovaj Norvežanin jedan od onih pisaca kod kojih se ne čita samo priča, nego se i osluškuje ritam postojanja. Hamsunova priroda nije dekoracija: šume, putevi i polja i godišnja doba nisu pozornica na kojoj se odvija ljudska drama – oni su dio same drame. Čovjek ne odlazi u prirodu da bi pobjegao od života – on tamo pokušava ponovo čuti tihi glas života.
Dakle, u prvoj knjizi, Pod jesenjom zvijezdom, ima neke posebne svjetlosti. Iako je riječ o knjizi Jeseni, ovo nije jesen propadanja. To je više kao vrijeme sazrijevanja, smirenja i prihvatanja. Lutalica prolazi kroz svijet bez velikih zahtjeva prema njemu. Nadnica, poljski radovi, pomaganje ljudima, razgovori s njima, upoznavanje sa njihovim manama – ali lutalica ne prezire njihove nedostatke. U njegovom pogledu postoji ta neka blaga mudrost čovjeka koji je shvatio da je ljudska nesavršenost sastavni dio ljudske ljepote. I onda u taj mirni pejsaž ulazi tačka pucanja: gospođa Falkenberg.
Riječ je o najzanimljivijem liku prvog romana zato što joj se ne može prići jednostavnom presudom. Ima u njoj oholosti, hladnoće, neugodnog titranja, hirovitosti i te odvratne potrebe da bude viđena. Njena nevjera i ponašanje prema mužu otkrivaju slabosti takvog karaktera; međutim, Hamsun ne podiže moralni prst. Njega manje zanima krivica nego čovjekova unutrašnja zarobljenost. Tragičnost gđe Falkenberg posebno se otkriva pred sami kraj druge knjige – dok traži oprost, ona ne odustaje od zavođenja, očijukanja i u tom trenutku potpune ogoljenosti, straha i kajanja – ostaje ista potreba za pažnjom i igrom. Kao da njen problem nije samo jedan grijeh, nego nemogućnost da utiša unutrašnju melodiju koja je stalno tjera da traži potvrdu izvan sebe. Dakle, nevjerna gospoja nije hladna figura poroka, nego čovjek koji ne uspijeva pobjeći od vlastite prirode. Tako da je Hamsun nipošto ne opravdava u konačnici, ali je ni ne pretvara u karikaturu. Zato njena sudbina ne ostavlja osjećaj pravedne kazne, nego tugu. I život ima pravo da rasipa, kaže gospodin Knut (inače: veliki fan DAP-a i NSDAP-a).
Drugi roman donosi još tiši ton, jer nosi duže sjene. Život proizvodi zvuk, ali je taj zvuk prigušen iskustvom. Da, čovjek još voli, pamti i želi, ali zna da se neke staze više ne mogu ponovo preći. I tu vidim posebnu dimenziju, veličinu ovog pisca: nije riječ samo o onome što se čovjeku događa, nego o tome kako čovjek kroz godine mijenja način na koji doživljava ono što mu se događa. Ritam sjećanja – vrati se, zastani, lutaj.
Imam neki osjećaj da sam se upoznao sa piscem koji ne pokušava osvojiti svijet velikim riječima – a to mi je poslije Nabokova bilo prijeko potrebno. Hamsun naime traži ono što se gubi u buci svijeta. Njegova umjetnost počiva na nekim malim pomjeranjima duše, na tihim momentima u kojima čovjek na trenutak postane svjestan vlastitog postojanja. Možda je tu još jedna neartikulisana ljepota ovog djela – ove prigušene svirke, da čovjek ne mora uvijek stići na odredište da bi čuo muziku na svom putu.
I tako, ne samo da je došla meni u pravo vrijeme - nego me je gurnula u još jedan veliki problem (jer, dođe to vrijeme kad se na žene gleda kao na literaturu) - kako naći treću knjigu ove Trilogije Lutalice, kada je nema nigdje. Svakako ću još progovoriti o ovom velikom, neobičnom piscu. |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5032 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 12/07/2026 : 19:58:51
|
Napisah nedavno jednu gnusnu i nesnosnu laž – i čim sam je otisnuo u pdf i ponovo pročitao post, shvatio sam breme pogreške, ali sam se ujedno vježbao strpljenju, pohrlio u biblioteku i ponovo uzeo Hamsunovu „GLAD“. Nije ni bitno kada sam je čitao, ono što je do neki dan ostalo u sjećanju bio je osjećaj nezadovoljstva i gorčine zbog nečeg, neke sitnice iz prošlosti koja me uzrujala – i evo, sad kada sam ponovio gradivo: moram ispraviti svoju grešku.
Rekoh naime, da je Glad priča o odnosu čovjeka sa ravnodušnim svijetom.
Ravnodušnim.
To je apsolutno netačno.
Svijet u kojem živi glavni junak ovog Hamsunovog romana uopšte nije ravnodušan. Ako bih morao tražiti pravu formulaciju i staviti je u pravilan kontekst, rekao bih – to je svijet koji je nepristupačan. Pa čak, to nije svijet koji je nepristupačan glavnom junaku, nego svijet kojem glavni junak ne dopušta da mu priđe i osvoji ga.
U svojoj nevolji, mučnoj gladi i neimaštvu, siroti pisac drži svoj obraz i karakter iznad svega i uporno odbija povremene „zrake svjetla“ koji ga obasjaju. Kako se periodi siromaštva ponavljaju, tako se i produbljuje patologija njegove duševne bolesti. Na krajnjoj granici razuma, ovaj se čovjek uporno otima pejsažu i podsvjesno potvrđuje nesklad između čovjeka i tog svijeta.
Jer, niti je more neprijatelj – niti prijatelj. More postoji.
Ali kod našeg paćenika ono izaziva pomiješane emocije i različita značenja: čas ga umiruje, pa ga nervira, pa nekad i budi nadu. Dakle – nije more ono koje se mijenja, nego čovjek koji ga posmatra.
A sve ovo radi Ylajali i mog nezadovoljstva ukidanjem iste. Sjetih se da sam, kao čitalac, htio da je Knut zadrži u priči – iako sam svjestan da bi, njenim ostankom tragedija dobila epske razmjere i pomjerila guzice. Ovako, neka nas da mudrujemo i promišljamo, da li je ovaj nobelovac u svojoj ranoj fazi stvaranja ipak bio dosljedan stvorenoj umjetničkoj logici. Baš onako kako je i svog junaka posadio na taj brod, odveo ga iz Kristijanije u drugi život, u narednim njegovim djelima želim da nađem tačku gdje je stilizacija simplificirana zarad titranja/gorenja ispod suhih rečenica.
Ah, da ne zaboravim.
Radi se o sjajnom romanu.
|
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5032 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 13/07/2026 : 15:16:29
|
Pošto je Sirius (ili Arcturus) prošle godine uradio sjajno izdanje Miltonovog "Paradise lost" sa 50 Doreovih ilustracija,
Pitanje glasi: planira li Školska knjiga uraditi izdanje slično Danteovoj "Komediji" iz prošle godine?
Jer, bilo bi lijepo imati i taj svezak.
Ne znam gdje drugo da postavim ovo pitanje na forumu. |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
ridiculus
Senior Member
2016 Posts
Member since 11/06/2008 |
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 20/07/2026 : 22:29:50
|
Krečana (Tomas Bernhard)
Bračni par se seli u krečanu i započinje tamo novi život. Suprug je od malih nogu maštao da poseduje tu krečanu, da živi u njoj. Supruga od prve minute kada je videla krečanu shvatila je da ne želi tamo da živi. Ona je hendikepirana, ne može da hoda niti da se stara o sebi, i u potpunosti živi od pomoći svoga supruga. On se bavi prirodnim naukama i želi da napiše epohalnu studiju o sluhu, najbolju studiju o sluhu ikada napisanu. Samo što celu tu ideju o toj studiji drži u glavi, nikako da počne da je piše, čeka pravi trenutak, a godine prolaze...
Ludi Bernhard je lud pisac. Sa ovom, svojom trećom knjigom, je konačno kristalizovao svoj stil i formu. Sve ono što će krasiti njegove kasnije i uspešnije romane, svoj debi ima u ovom romanu. Spominjao sam ovo još ranije, ali stvarno ostaje žal što se Bernhard nikada nije oprobao u horor literaturi jer ovaj spisatelj je mogao da briljira i u tom polju. Njegova Krečana je horor izolacije, horor bračnog života, horor disabiliteta, horor ludila, horor odlaganja. Jako je malo autora, ako ih uopšte ima, koji su u stanju da na jedan tako elokventan i manijakalan način sa ponavljanjem jednoteistih stvari i rečenica, prikažu jedan postepeni, ali nepovratan silazak i sunovrat u ludilo bivstvovanja.
Krečana je treći roman koji je napisao Bernhard, i ovaj roman se smatra njegovim pravim debijem jer je prvi gde je on sazreo kao pisac i gde je uspešno definisao stil i formu po kojoj je ovaj hvaljeni autor toliko karakterističan i prepoznatljiv. Težak je Bernhard autor, teška štiva piše, ali kakva su to štiva... Uf |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 23/07/2026 : 08:10:39
|
Razmišljao sam o Karahasanovom pečatu na književnost. Sada, kad sam (sasvim slučajno) došao u posjed jedne divne basne, NA RUBU PUSTINJE, neke su se stvari posložile.
Sad slobodno mogu reći sledeće: na osnovu djela koje pročitah (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Šta pepeo priča i Na rubu pustinje), tvrdim da se Dževad Karahasan veoma približio sufijskom modelu prihvatanja, ali uz jednu vrlo važnu razliku - on nikad ne piše kao sufijski učitelj, već kao romanopisac koji dijeli istu intuiciju o svijetu.
(Klasični sufizam polazi od toga da čovjek ne može ovladati svijetom svojim razumom. Što se više opire onome ŠTO JESTE, čovjek više pati. Mir dolazi onda kada čovjek prihvati da postoji viši red kojem ne mora uvijek znati smisao). Kod Karahasana se ta misao pojavljuje gotovo neprestano.
- U Istočnom diwanu istina nikad nije samo jedna. Svaki pripovjedač vidi samo dio cjeline. Ovo je to što je vrlo blisko sufijskom nepovjerenju prema apsolutnim ljudskim sudovima: NIKO NE POSJEDUJE ISTINU, čovjek joj se samo približava;
- U Šahrijarovom prstenu još je izraženiji osjećaj da je stvarnost satkana od priča. Prihvatanje nije pasivnost, dokazano, nego prije razumijevanje da se svijet ne može svesti na jednu perspektivu. Svaka priča naime, otvara narednu, novu, kao da je stvarnost beskonačan niz ogledala.
- U Šta pepeo priča je najjasnije izražena sufijska ideja prolaznosti. Pepeo nije kraj nego podsjetnik da svaki oblik nestaje kako bi ustupio mjesto drugom, a smrt se ne pojavljuje kao neka katastrofa, nego kao dio ritma postojanja.
A Na rubu pustinje, zbog svoje bajkovitosti, stoji najbliže sufijskoj duhovnosti i meditaciji. Nema tu više neke velike romaneskne konstrukcije, i ostaje samo čista kontemplacija. Čovjek ne pobjeđuje svijet, niti ga objašnjava, samo: uči kako da bude u njemu. Pročitajte hroniku Konstantinove porodice, preporučujem, radi se o 50-ak stranica.
Ipak, Karahasan nije "čisti" sufijski pisac, i to je njegova velika vrijednost. Nikad ne ukida sumnju. Jer - sufijski tekstovi često vode prema smirenju, dok Karahasan ostavlja čitaoca u nemiru. Njegovi junaci prihvataju da je svijet tajna, ali ih ta tajna baš i dalje boli (nisu to nikakvi prosvijetljeni derviši, ne). To su ljudi koji osjećaju težinu istorije, nasilja, gubitka i samoće, a ipak odbijaju da zbog toga izgube vjeru u Smisao.
Zaključak 1: Dževad Karahasan nije pisac koji pripovjeda predavanje sudbini, nego pomirenje sa složenošću postojanja. Da, blisko je sufijama, ali je ostalo duboko književno i bez dogme. Dakle, uvjerljiv mi je, jer ne traži od mene da povjerujem u određene puteve, metafizike. Kao da mi kaže: dovoljno je da prihvatiš mogućnost da svijet uvijek sadrži više nego što tvoj razum može obuhvatiti. Pa i ja sa njim, ovako uvjeren u te džidže, dreždim u svom domu, između tajne i znanja.
I kad se ovako pogleda, dublje promisli, dolazi se do onog što mudriji i pametniji rekoše: ne tražite Karahasanu ni prethodnika ni nasljednika. Jedan je to od rijetkih savremenih pisaca koji je uspio spojiti evropsku filosofsku tradiciju i islamsku duhovnost, a da nijednu nije podredio drugoj. Jer u toj se jedinstvenosti sluti i Borges i Hesse i Camus (barem onaj koji je prihvatio metafiziku) i Eco, pa čak i Marilynne Robinson (u dijelu stvarnosti kao svetinje i njenih dubina van čovjekovih objašnjenja). Od svega pomalo, svakome blizu, ali potpuno originalan. No, meni je jedna sitnica još zanimljivija: poređenja sa stoicizmom. Vara se onaj koji misli da je suština ista: na površini ima nekoliko dodirnih tačaka koje mogu zavarati čitaoca. Svi govore isto ili slično - treba prihvatiti granice, izbrusiti svijest da čovjek ne upravlja svime i shvatiti potrebu da se ne rasipa energija na ono što se ne može promijeniti. ALI, kad se zagrebe, razlike postaju mnogo važnije od sličnosti. Stoik prihvata svijet zato što vjeruje u njegovu racionalnu uređenost. KOSMOS JE LOGOS. Čovjek postiže mir kada svoj razum uskladi sa razumom svijeta; ideal je unutrašnja postojanost, tj.određena vrsta samovladanja. Kod Karahasana, s druge strane (ipak!) - a i u sufijskoj tradiciji koja mu je bliska - svijet prvenstveno nije racionalna struktura koju treba razumjeti. Svijet je tajna kojoj se treba približiti. Razum jeste važan, ali nije vrhovni sudija. Postoje slojevi iskustva koji se ne mogu iscrpiti logičkim objašnjenjima. Dalje: stoik teži miru. Karahasanova filosofija često ne doseže mir; njegovi junaci postižu pomirenost sa nemirima. Još jedna razlika: odnos prema Drugom (Jaspers). Stoicizam je najčešće usmjeren prema unutrašnjoj tvrđavi ličnosti! Iako stoici melju o zajednici i kosmopolitizmu, ideal im ostaje snažno individualan. Kod Karahasana čovjek nikada nije samodovoljan - čovjek postaje ono što jeste kroz razgovor, pripovjedanje, ljubav, susret i sjećanje. Istina se ne nalazi u izolovanom subjektu.
Zaključak 2: jasno je kako je Karahasanova filosofija bliža sufijskom adabu (i poniznosti pred tajnom) nego stoičkoj apatheiji. Njegovi junaci ne nastoje utišati strasti kako bi postali "neuzdrmani" - nego nastoje biti otvoreni prema svijetu, čak i kada ih ta otvorenost izlaže boli, gubitku i nesigurnosti. U konačnici, to nije pisac smirenosti, već duboke budnosti. A to je, priznaćete, velika razlika.
 |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
Edited by - Salkan on 23/07/2026 08:25:28 |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5032 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 04/08/2026 : 21:38:29
|
Opis jedne borbe (Frank Kafka)
Ova veoma lepa zbirka hronološki sakuplja sve bitne kratke priče, pisma, novele i pripovetke koje je tokom svoje nažalost previše kratke spisateljske karijere ostavio iza sebe čuveni Kafka. Neke od ovih priča je LOM već ranije objavio u svojoj knjižici "San", pa ima par preklapanja i obnove gradiva. Neke od ključnih novela kao što su Preobražaj i Presuda cenim da je suvišno spominjati o kakvim kvalitetnim delima se ovde radi. Kratke priče i pisma/komentari su meni bili hit-or-miss. Lično, više mi paše da čitam gotova i kompletna dela, negoli radne verzije nečega započetog i nedovršenog. Ima i ovde brdo genijalnih stvari, potencijal je nepresušan, ali kod mnogih priča sve ipak ostaje nedorečeno i samo to - neiskorišćen potencijal.
Cenim da je ova zbirka više namenjena za Kafka kompletiste, ili ljude koji žele da se okušaju u pisanju pa ih zanima kako početi pisati, kako izgleda neka radna verzija pre puštanja u etar itd. Meni više prijaju i zanimljiviji su mi za čitanje Kafkini romani ili novele |
|
|
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1522 Posts
Member since 20/01/2021 |
Posted - 08/08/2026 : 21:01:48
|
Ja se stvarno ne mogu sjetiti kad me je zadnji put neki roman ovako neprimjetno prevario. PAN sam ustvari dugo čitao kao priču o Glahnu, šumi, Edwardi i nekoj paganskoj čežnji za životom izvan svih ljudskih pravila. Poručnik mi je bio čudan, grub, nekad nepodnošljiv, ali u toj njegovoj neprilagođenosti bilo je baš nečeg autentičnog. Kad bi zapao u malodušnost, jadnik se uvijek vraćao prirodi, svojim mislima o Edwardi i ljubavi, o Iselini i Didericku. Činilo mi se da tamo negdje ispod svega toga, još postoji čovjek koji zaista zna gdje pripada.
Dok se roman nije počeo raspadati uporedo sa raspadanjem poručnika Thomasa Glahna.
Zanimljivo mi je koliko je Hamsun mudro ostavio lik doktora između Glahna i Edwarde. Taj čovjek kao da nam daje posljednju mogućnost da Glahna ne otpisujemo. Jer - doktor konta Edwardinu mladost, hirove, njene igre približavanja i udaljavanja, i on vidi kako je Glahn u svemu, među tim pravilima i propisima postao žrtva. A bilo mi je važno da to shvatim, posebno na kraju, jer do samog konca scene držao sam vjeru da je Glahn ipak čovjek punog intenziteta: samo još jedan čovjek koga je jedna ljubav iznutra pojela.
Do Eve.
Tu sam počeo da mijenjam obzir. Do tad Glahnova patnja je još uvijek njegova stvar. Možemo razumjeti tu patnju, čak i kada je pretjerana, bolesna ili nepravedna. Ali kada Eva nastrada zbog njegove igre, njegovog hira i njegovog raspada, više ne gledamo SAMO nesretnog čovjeka. To je čovjek čija je nesreća postala tuđa nesreća, i tu se ona lijepa magla oko Glahna prvi put ozbiljno razišla.
Možda je zato Ezopova smrt tako strašna. Ne znam dal sam to mogao očekivati od čovjeka kojeg sam do tada, uprkos svemu, još uvijek pokušavao razumjeti. A onda, završna sličica iz Indije/Tamila - i Hamsun ga više ne štedi. Tamo, na tom meridijanu, Glahn je neko ko svjesno ide prema vlastitom uništenju. On nema snage da napravi zadnji korak, zato češlja Maggie jer više ne želi živjeti. Glahn traži nekog ko će ga ubiti.
Tada sam se osjetio prevarenim i vratio na sve ono ranije - šumu, prirodu, samoću, na trenutke u kojima je Glahn djelovao gotovo kao neko ko je pobjegao iz civilizacije da bi pronašao svoj pravi oblik življenja. I sad vidim da me je tu Hamsun zaveo namjerno. Glahnova unutrašnjost je toliko neposredna da vrlo lako počnemo njegovu osjetljivost zamjenjivati za veličinu, njegovu samoću za slobodu, njegovu ljubomoru za strast, a njegovu neprilagođenost za autentičnost. Da bih shvatio da smo svo to vrijeme Glahna gledali tek iznutra. Dakle, to je Hamsunova majstorija, i to vrlo podla: ne laže nam o poručniku, nego nas pusti da sami povjerujemo njegovoj verziji sebe. Sličan trik sam slutio u Prigušenoj svirci - scena gdje se djevojka utapa, a jasno vidio u Gladi - gdje junak bježi od cure u vlastitom inatu; kao da Hamsun iznenada probuši romantičnu opnu i pokaže koliko tuđa stvarnost može biti strašnija od junakove unutrašnje drame. Kod njega uvijek postoji neko ko plaća cijenu za ono što se junaku čini kao njegova velika, usamljena tragedija.
Tako, na koncu ispade, da je Pan manje priča o ljubavi i prirodi, jer je ispočetka izgledala kao povratak sebi - a do kraja je izrasla u istinu da Glahn nije mogao ni u šumi pobjeći od onoga što je nosio u sebi.
I ostade neka čudna tišina, Hamsun napuni onu lijepu šumu nečim mračnim. Svaka mu čast, kao da mi je Djalminha provukao loptu kroz noge. |
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
|
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
|
|
naker
Advanced Member
6696 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 10/08/2026 : 23:57:14
|
Neprijatelji: Ljubavna priča (Isak Baševis Singer)
Kako ono kažu: jedna žena je zatvor, dve su ludnica, a tri su žurka. Čuveni židovski pisac koji je pisao na jidišu testira ovu teoriju jer u ovom njegovom diskutabilno i najpoznatijem romanu svog glavnog protagonistu dovodi u vezu sa čak tri žene.
Slice-of-life ljubavna priča i romansa, ali ne bi se ova knjiga smatrala kvalitetnom da je glavna premisa ostala samo na ovome. Naravno, i dalje gro knjige čine odnosi glavnog junaka sa tri žene. Prva je pomalo priglupa poljska seljančica koju je oženio ne iz ljubavi, već iz časti i zahvalnosti što mu je spasila život dok se sakrivao od Hitlera. Druga je najuzbudljiva žena, luda neurotična Maša u koju je zaljubljen do ušiju, i ona u njega, ali sa kojom ima večito neke probleme i često se svađaju, rastaju, pomiruju, ponovo vole itd. U suštini - strast. Treća žena je zapravo njegova prva žena, sa kojom je bio oženjen još dok je živeo u Poljskoj i koja je majka njegove dece pre nego što su ih nacisti ubili. Za nju su svi smatrali da je odavno poginula, ali ispostavilo se da je izbegla streljanje i da je uspela da pobegne u sovjetsku Rusiju. Tri žene na jednog muškarca, malo li je na ovu skupoću.
Spominjao sam ovo već ranije kod osvrta za neke druge knjige ovog autora, kod Singera je uvek prisutan taj jedan osećaj neverice i kolutanja očima koliko su njegove ljubavne priče nerealne. Glavni protagonista u njegovim romanima je po pravilu smotan i ćutljiv tip, nimalo fizički atraktivan, niti u mladim poletnim godinama, često ispranog izgleda jer ga je život pregazio, nije bogat, nije poznat, nije napadan, u prevodu nije ništa! Ali žene lude za njim, i po pravilu one jure njega, a ne obrnuto. Možda bi čak i moglo da se pređe preko ovoga, da autor bar ponudi neko objašnjenje zbog čega su dotične žene zaljubljene u njega (iako mu često traže mane i kritikuju ga), ali ne, autor retko tj. skoro nikad ne nudi malo više informacija i zahteva od čitaoca slepu veru da prihvate njegovo pisanje. Cenim da ovo nije za svakoga, mnogi kažu za njegove knjige da su njegove ljubavne priče previše čudne i nerealne, ali izgleda da je to stil koji ovaj autor gaji, ili jednostavno to predstavlja njegov način na koji pristupa problemu koji se ne može objasniti jer je u svoj svojoj suštini logički neobjašnjiv - ljubavi.
Iako je ovo ljubavna priča, ova knjiga se nipošto ne bi trebala poistovetiti sa ovim žanrom niti svesti samo na to. Pošto je autor Jevrej, on u svojim romanima pokriva taj istorijski period kada su brojni Židovi bežeći od Hitlera napustili Evropu i našli se u Americi. Autor na veoma zanimljiv način prikazuje ove ljude, njihov način razmišljanja, njihove sumnje i nadanja. Prikazuje sav taj besmisao teženju ljubavi, a sekunde su odlučile da neko ne završi mrtav pod nacistima. Autor na jedan egzistencijalan način provlači kroz svoje likove njihove misli i promišljanja o toj grižoj savesti koju mnogi Židovi osećaju jer su nezasluženo preživeli holokaust, dok brojni njihovi sunarodnici nisu bili te sreće. Zašto su neki Jevreji preživeli, dok su drugi morali da umru u koncentracionim logorima pod najvećim mukama? Nije fer, a jedini koji ima odgovor je onaj koji mudro ćuti - Bog.
U prethodnim osvrtima sam bio pomalo kritičan prema Singeru, možda previše oštro i nezasluženo, da sam odmah u startu pročitao njegovu najbolju knjigu možda bih imao drugačije mišljenje. Sve u svemu, ljubavna romansa muškarca sa tri žene, ali koja odlično prikazuje iracionalnost ljubavi i tu eru i podneblje kada su brojni Židovi pod pretnjom Hitlera pobegli iz Evrope i pronašli novi život u Americi. Kraj knjige fenomenalan. Najbolji Singerov roman |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
