| Author |
 Topic  |
|
Salkan
Senior Member
Bosnia and Herzegovina
1552 Posts
Member since 20/01/2021 |
 Posted - 30/08/2026 : 15:19:48
|
Bekim Sejranović je za svoj roman „NIGDJE, NIOTKUDA“ iz 2008.godine dobio nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na prostoru BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore već naredne godine. Praktično je preko noći dobio mjesto među najzapaženijim imenima post-jugoslovenske književnosti, a kasniji reprinti (četiri izdanja) su samo potvrdili taj status. Ovih dana sam mu se vratio bez obaveze da učestvujem u kolektivnom književnom oduševljenju i tvrdim da ga vrijedi ponovo čitati: ne kao himnu nomadizmu, nego kao vrlo precizno ispisanu anatomiju jednog čovjeka koji od vlastite nepripadnosti pravi životni princip.
Sejranović je, manje-više, bio moj sugrađanin i iako ga nisam poznavao neposredno, znao sam ga iz druge ruke, preko ljudi koji su mu ovdje bili vrlo bliski. Pa čak sam znao i za njegovu porodicu. Zato njegov nomadizam za mene nije književna poza. Bekimov život je zaista bio obilježen odlascima, povratkom, promjenom staništa i trajnim osjećanjem privremenosti. Nekad je u nekom intervjuu sam izjavio kako mu je sve bilo privremeno još od djetinjstva, od razvoda roditelja, kada je živio kod djeda i majke (nene), dok su roditelji odlazili i vraćali se. Međutim, tu bi trebalo početi sumnjati u onu blagu kritičarsku formulu po kojoj se nepripadanje gotovo automatski pretvara u slobodu. Jer, Bekimov postupak mnogo je zanimljiviji od njegove deklarativne filosofije. Sadašnjost piše kratkim, jednostavnim, gotovo potrošenim rečenicama. Misao zaokružuje ekstremnim cinizmom. Prošlost se, naprotiv, širi: dobija prostor, ritam, atmosferu, detalj, muziku. Scene iz sjećanja pažljivije su komponovane i jezički bogatije. Kao da sadašnjost samo prolazi kroz njega, dok prošlost tek u književnosti dobija mogućnost da bude nastanjena. Čovjek koji nije uspio da nastani vlastiti život zato ga nastanjuje u jeziku.
I tu kreće moja nelagoda.
Nije problem u tome što Sejranović pati. Nije problem ni u tome što je njegov život bio težak, rasut ili autodestruktivan. Problem nastaje onda kada vlastita pukotina prestane biti rana koju čovjek pokušava zatvoriti i postane nešto što se njeguje. Odlazak tada nije više bijeg iz nesreće, nego način da se nesreća održi. Povratak u Brčkom majki i djedu, ulicama djetinjstva, ne mora nužno značiti povratak domu; može značiti uzimanje nove doze nostalgije postrebne da bi se ponovo moglo otići. Tako Bekim uspostavlja savršen zatvor – odlazim zato što ne pripadam, vraćam se zato što ipak negdje pripadam, a zatim ponovo odlazim kako bih dokazao da nigdje ne pripadam. Dom se zaista pojavljuje kao mjesto sjećanja, ali nikada kao odluka. A dom, za razliku od nostalgije, traži i cijenu: ostati, odgovarati, pripadati, odreći se dijela beskonačnih mogućnosti vlastitog „ja“.
Zato je možda i najzanimljivija činjenica o ovom romanu ona koju njegova recepcija najradije pretvara u vrlinu: autentičnost. Sejranović je koristio vlastiti život kao sirovinu, a njegovo preplitanje života i književnosti bilo je svjesni dio njegovog stvaralačkog postupka. Ali šta ako je ta „sirovina“ bila istovremeno i zamka? Šta ako čovjek vlastitu propast može pretvoriti u književni kapital, pa onda od tog kapitala izgraditi vlastiti mit? Tad se krug zatvara: živim rasuto, patim zbog rasutosti, od patnje pravim književnost, književnost potvrđuje moj identitet, a identitet mi daje razlog da nastavim živjeti isto. Vlastita nesreća postaje građa; usamljenost postaje stil; lutanje postaje identitet. Ono što je moglo biti poziv na preobražaj pretvara se u estetiku. Eto tu se ne slažem s onom blagonaklonošću koja nomada automatski pretvara u slobodnog čovjeka, nepripadanje u autentičnost a samouništenje u cijenu umjetnosti. Književnost mora biti velika i kada govori iz velike zablude. Pisac može biti uvjerljiv upravo zato što je savršeno iskren u reprodukciji vlastite zablude, zar ne?
Zato ovaj roman na kraju ne mislim kao roman o čovjeku koji nije pronašao svoje mjesto – vidim ga kao mnogo mračniju mogućnost, o čovjeku koji je od vlastite nemogućnosti da pronađe mjesto napravio svoj jedini identitet.
Možda Sejranović nije samo tražio vječnost kroz književnost, moguće je da je književnost postala način da vlastitu prolaznost prevede u trajanje. Ali cijena tog prevođenja bila je opasna – što je život rasutiji, to je književna legenda mogla biti potpunija. Što je pukotina bila dublja, to je tekst mogao biti ljepši. Ovdje se za mene završava romantika Sejranovićeva nomadizma. Možda njegova najveća književna vještina nije bila u tome da opiše vlastitu propast, nego u tome što je znao učiniti da propast izgleda kao sudbina, a sudbina kao umjetnost. Mislim da bi i kritika trebala da prestane diviti se rani i konačno, da se upita, onako lažno elitistička, isprazna i jeftina (kakva kritika danas i jeste, jelte, jer ko pobogu danas čita išta od potplaćenih medija): jesmo li mi u Bekimovom slučaju pred velikim piscem koji je svjedočio vlastitom padu ili pred čovjekom koji je vlastiti pad toliko dobro estetizirao da smo zaboravili pitati zašto je uopšte odbio ustati?
Horizontala = rinaka
Bez vertikale nema dobra.
|
Škafiškafnjak:
https://zelimdasamrobot.blogger.ba/ |
Edited by - Salkan on 30/08/2026 15:21:32 |
 |
|
|
naker
Advanced Member
6845 Posts
Member since 05/06/2020 |
Posted - 02/09/2026 : 20:27:34
|
Malj za učenjake (Aleksandar Dobrijević)
Tomas Bernhard jedan od popularnijih autora na ovim prostorima, pa ne čudi da postoji klub udruženja fanova dotičnog autora u Srbiji. Jedan od članova ide toliko daleko da odluči da podražava način života Bernharda. On filozofski smatra da je Bernhard uspeo kao pisac upravo iz razloga što nije morao da ima posao jer je imao "tetku" koja je finansirala njegovu spisateljsku karijeru. Ako pisac želi dobro da piše, on ne sme sebi dozvoliti da brine o svakodnevnim i uobičajenim finansijskim problemima koji dotiču obične ljude. On je svoje neuspehe u pronalaženju dotične tetke mecene koja bi izdržavala i finansirala pisca, napisao u knjigi Roman o Tetki...
Roman je zamišljen kao ljubavno pismo Tomasu Bernhardu. Autor podražava i kopira stil i način pisanja dotičnog Germanca. Mora se reći da autor sasvim uspešno skida tu čuvenu naraciju Bernharda gde mu se roman ne deli na poglavlja, i gde je sve napisano u tom jednoteistom ritmu sa dugačkim rečenicama gde se autorova misao ređa bez prestanka i bez pauze. Ali nažalost autor nije uspeo da skine tu opsesivnu naviku Bernharda da ponavlja jednoteiste stvari kao da kleše svoje stavove u kamen. Ali OK, polovičan uspeh je korektan rezultat. Roman ima par smešnih situacija, ali sem stila koji podražava Bernharda nema ovde baš puno toga.
Cenim da je roman prevashodno namenjen fanovima čuvenog stila pisanja Bernharda. Za slučajne prolaznike ipak ne 
..........
Na osnovu ogromnog reprezentativnog uzorka od čak tri knjige moderne ex-yu literature, zaključujem da su naši moderni autori čitali dobre stvari i da su imali dobre uzore. Oni mogu relativno uspešno da skinu stil i naraciju iz romana autora koje vole. Ali ipak izostaje neki vid kreativnosti ili originalnosti, neka jača ideja vodilja ili nešto što bi nas nateralo da se zamislilo, ili bilo kakav jasniji pokazatelj da čitamo domaću literaturu, a ne samo ljubavno pismo autorima koje volimo. Na ove knjižice više gledam kao na vežbe i zadatke u pisanju koje bi jedan profesor na katedri zadao svojim studentima kako bi vežbali i radili na svom pisanju, nego kao neko kompletno i nezavisno delo koje ima težinu nekog romana. Ali OK, moguće da su moja očekivanja previsoka
.....................
Ovo je bila poslednja knjiga koju sam imao na lageru za ovu temu. Prepuštam reč cenjenim kolega da ostavljaju svoje utiske o pročitanom |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5043 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
ridiculus
Senior Member
2027 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 16/09/2026 : 10:27:31
|
Kako sam već ranije rekao, dosta vremena sam proveo sa Gibbonovim Decline and Fall of the Roman Empire. Samo prva knjiga od tri (koje imam, u celokupnosti ih ima 6), ali dosta je tu bilo materijala, kako anegdota, tako i pogleda i argumenata u korist uzroka istorijskih događanja i promena.
Neke anegdote su vrlo zabavne i pamtljive - kao ona sa Carusom (kod nas: Kar) kome dolazi persijsko izaslanstvo dok je on sa vojskom u pohodu na Persiju - ali Gibonovo delo se zasniva na ovom drugom, na širokoj filozofskoj viziji koja događajima daje širi smisao. Nema u ovoj istoriji mnogo godina i brojeva.
Usredsrediću se samo na jedan deo: poglavlja 15 i 16, to jest, poslednje poglavlje u knjizi I i prvo poglavlje u knjizi II, su o hrišćanstvu. Ovo prvo je o razvoju hrišćanstva uopšte, dok je drugo o odnosu careva prema toj religiji i crkvi. Usudio bih se reći da je u pitanju jedna od važnijih rasprava ikad napisanih o toj temi. Gibbon nalazi 5 razloga zbog kojih se hrišćanstvo proširilo i bilo toliko uspešno. Peti, poslednji u nizu, je hrišćanska organizacija, to jest crkva, to jest, država u državi. Prethodne religije su spajale ljude, hrišćanstvo ih je odvajalo: ili si sa nama, ili nisi. Nije to ekskluzivna odlika hrišćanstva, ima je i zoroastrizam, i judaizam, ali kod ovog poslednjeg nema svojevoljnog ulaska ili izlaska (to jest, nema ili-ili, zna se gde je ko praktično od rođenja).
Naravno, uprošćavam da bih dao širu sliku, a uvek je bilo jeretika i izuzetaka.
A posle Gibbona, išao sam od Tolstoja do Hawthornea, od ruskih stepa (ili kavkaskih brda) do divljih šuma Severne Amerike. O Hadži-Muratu sam rekao koju tamo na temi o ruskom piscu, a svako ko me bolje poznaje zna da smatram Hawthornea, uz Emersona i Whitmana, najznačajnijim piscem ovog drugog kontinenta. Znam da bi mnogi umesto njega stavili Poea... vratićemo se na to kasnije.
Elem, čitam kratke priče od Hawthornea, Selected Tales and Sketches, u izdanju Penguin Classics iz 1987, koje sadrži oko 30 priča i skica. Ovaj drugi termin je bitan, i ne odnosi se na nezavršene priče ili one samo okvirno započete, već na pristup u pripovedanju. Kratka priča, kao forma, bi trebala biti, u modernom obliku, zaokružena celina. Čehov i Borhes su njeni apostoli, modeli, i, možda, vrhunci. Čehov, sledeći Turgenjeva, i Borhes, sledeći Kafku, pristupaju formi na različite načine, koje bih najlakše, iako vrlo grubo, mogao da opišem kao emocija i imaginacija. E sad, Kafka je pisao skice, a ne kratke priče u smislu koji pominjemo. Skica je slična, ali nema kraj, nema poentu, ne daje čitaocu vremena da se događaj slegne, jednostavno je tako kako je. Ali Kafka spaja Hawthornea i Poea, imaginaciju prvog sa svetom nervozom drugog.
Evo šta Hathorne ima a Poe nema i zbog čega sam ga uvek smatrao boljim piscem (a posle ovih pročitanih priča, još i više):
- jezik, stil, figuracija... neka od poređenja i slika koje daje su među najboljim koje sam ikad pročitao;
- imaginacija koja vodi daleko u budućnost i u ljudsku prirodu, ne samo u njenu mračnu stranu; ovo što je u priči Mrs. Hutchinson rekao o ženama kao piscima koje će u budućnosti po broju i radinosti istisnuti muškarce je proročanski koliko išta to može biti;
Njegovu priču Wakefield je Borhes smatrao prvom modernom pričom. Radi se o čoveku istog imena, koji, živeći sa porodicom u velikom gradu, jednog dana odluči da se ne vrati kući, i da živi inkognito negde dovoljno blizu, ali gde ga ne znaju. I tako živi mnogo godina odvojeno, bez pravog razloga, bez pravog smisla, osim želje. i onda se vrati, i to je to. Ali meni je Feathertop još draža (nema je u kolekciji koju čitam), jer u našem dobu veštačke inteligencije, čovekolikih robota, i svakojakih imitacija i simulacija, dobija novi značaj i novu snagu. (Ukratko: čovek ne ume da prepozna čoveka, zaveden je površinom.)
Možda dodam još nešto kada pročitam čitavu zbirku. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
Edited by - ridiculus on 16/09/2026 10:30:06 |
|
|
|
Combatrock
Advanced Member
Serbia
5043 Posts
Member since 26/12/2009 |
|
|
ridiculus
Senior Member
2027 Posts
Member since 11/06/2008 |
Posted - 03/10/2026 : 12:39:44
|
Što se tiče Hotorna, jedan dodatak.
Kosmos je objavio izbor njegovih kratkih priča, i to vrlo skroman, ali i to je bolje nego ništa (videti ovde). Neke od priča se nalaze u zbirkama izdavača Naratora, na primer, Beleg (The Birth-mark) i Rapaćinijeva kćerka.
Evo kako Kosmos najavljuje te priče:
quote:
ove pripovetke obuhvataju rane primere naučne fantastike u svetskoj književnosti, ali i duboke psihološke uvide u unutrašnje svetove likova.
Ovo drugo je tačno, ali "naučna fantastika"?
Ne poričem da je nema u naznakama, baš nigde*, jer sam čitao samo 20-ak pripovetki (i imam pri ruci još desetak), ali od onog što jesam čitao, jedino veštice, vešci, i crna magija imaju zapažen deo. Možda "crna nauka", "magijska nauka", ili kako god, sve osim "nauke" u strogom smislu XX veka i atomske bombe. A najčešće je moguće naći i racionalno objašnjenje - ostavlja se čitaocu da veruje u šta želi.
Hotorn uživa u misteriji, u tajni. Čitajući Mr. Higgibotham's Catastrophe, jednu od meni omiljenih, zaista nisam mogao da naslutim u kom smeru će se razvijati priča. Sada, kada je osnovna misterija razvejana, ostaje pitanje kako ću primiti priču na drugo čitanje. Wakefield je drugačiji slučaj. Tu priču sam pročitao dva puta, i drugi put ništa nije izgubila na snazi i prodornosti. I u njoj postoji velika misterija, ali to nije misterija zapleta već motivacije. Skoro sigurno je svako od vas čitao ili gledao nešto slično, gde prosečan, miran, povučen čovek uradi nešto neočekivano i surovo (u nekim slučajevima čak i ubistvo) i svi njegovi poznanici se iščuđavaju, kunući se da nikad ne bi pomislili da je sposoban za tako nešto. Sve to je začeto već u Wakefield-u.
Druga stvar je da Hotorn voli masovnu histeriju i njene posledice, što se vidi u priči My Kinsman, Major Molineux, ali i na samom završetku romana Skerletno slovo. Čak i pomenuta Katastrofa gospodina Higinbotama me u jednoj sceni podseća na Velsovo čitanje Rata svetova, koje je izazvalo paniku u Americi. Fake news u prvobitnoj verziji! Na ovo bi bilo dobro dodati razmišljanja Hotornovog prijatelja i najuticajniju ličnost američkog intelektualnog života, Emersona, o odnosu rulje i pojedinca, ali nisam sad spreman za takav poduhvat. 
Ali ima i drugačijih priča, usamljeničkih, odigranih u divljini ili onoj drugoj divljini, urbanoj (jer, reče Emerson, i među gomilom se može biti sam), sa likovima čija sudbina se tragično prekida bez pompe ili meta-samosažaljivanja omiljenog u naše vreme. Nema tu deljenja traumatičnih iskustava i traumatizovanih stanja! Priroda (ili viša sila) gazi one koji se ne uklope ili koji, jednostavno, nemaju sreće.
*Eksperiment Doktora Hajdegera zvuči kao ulazak u taj žanr, ali nisam je čitao. |
Thought's the slave of life, and life Time's fool. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Knjige & co (popis recenzija u prvom postu)
