| T O P I C R E V I E W |
| Paka01 |
Posted - 30/05/2023 : 14:40:04
Znam da gnajvim s ovim topicima o koncertima, al eto, nadam se da neće smetati još jedan za države u okolici...
JUDAS PRIEST + SAXON + URIAH HEEP
1.4.2024. - Beč
Jebena kombinacija bendova, trebalo bi ovo otići vidjeti. |
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| emirem |
Posted - 31/10/2024 : 18:48:32
U ponedeljak 28.10.2024 sam bio na koncertu Bob Dylana, turneja "Rough and Rowdy Ways". Koncert je bio "phone-free".
Zadnji put sam ga slusao 2011 godine (turneja sa Mark Knoflerom) i primjetne su velike promjene.
Iako mu je glas bio i onda prije 13 godina dosta promijenjen jos je i mogao nekako uhvatiti ritam svojih starih pjesama.
Ne treba zaboraviti da je ipak on 83 godine star i gledajuci ga kako ne radi vise od metar i pol u krug i svako malo se pridrzava rukom za piano.
Turneja je pocela u Pragu i prenosim samo prevod dio teksta ceskog novinara.
Za svakog umjetnika koji postoji tako dugo kao Dylan, pogotovo za onog sklonog tako dramatičnim metamorfozama, pitanje kako pristupiti svom starom materijalu očito je nezgodno. Pjevač se s tim tradicionalno nosi tako što jednostavno odbija odsvirati svoje najpoznatije pjesme ili ih iskrivljuje do neprepoznatljivosti.
Ostatak na linku…
https://brnodaily.com/2024/10/08/culture/review-bob-dylan-in-prague/ |
| mamlaz |
Posted - 28/09/2024 : 22:51:22
Rim
I sada preko ograde slusamo reprizu jer nemam karte za danas😁 |
| ivanl |
Posted - 28/09/2024 : 18:04:24
quote:
Originally posted by Poli
Gdje to bio?
Rim. Roma. |
| Poli |
Posted - 28/09/2024 : 14:55:39
Gdje to bio?
|
| mamlaz |
Posted - 28/09/2024 : 00:59:37
Upravo zavrsio koncert Gilmour-a. Stvarno dozivljaj, bas sam pod dojmom |
| igor23 |
Posted - 04/09/2024 : 12:52:33
Di je Dylan ? Aha ,sorry ..nisam pročitao ovo " van ex Yu":)quote:
Originally posted by emirem
01.10. Bryan Adams
12.10. Alice Cooper i specijalni gosti (navodno "Judas Priest")
28.10. Bob Dylan (kupio kartu pred neki dan.)
|
| emirem |
Posted - 04/09/2024 : 11:31:51
01.10. Bryan Adams
12.10. Alice Cooper i specijalni gosti (navodno "Judas Priest")
28.10. Bob Dylan (kupio kartu pred neki dan.) |
| emirem |
Posted - 15/07/2024 : 09:35:54
Subota 13.07.2024 Hockenheim(DE)
Pamtit cu ovaj koncert kao najbolji u zadnjih 30 godina. Dugo sam htio ici na ACDC, ali zbog obaveza i inih stvari nije mi bilo to moguce realizirati.
Vise od 100.000 posjetitelja u naelektrizaranoj atmosferi napumpanoj adrenalinom nije nikoga ostavilo ravnodusnim.
Jednostavno legende! |
| ivanl |
Posted - 29/06/2024 : 13:46:15
AC/DC
26. lipanj 2024.
Ernst Happel Stadion, Wienna
Jbg. kako sam ovaj bend cekao cijeli zivot, (ne mogu reci 50 godina koliko postoje, jer puno su stariji od mene), ali dovoljno dugo i prevec, otisao sam ih potvrditi ponovo. Dva puta u cetiri dana, jer kako rekoh, tko zna kad ce opet u Europu...
I sve napisano od nekidan vrijedi i za ovu vecer. A bas tu se krije i problem, doduse jedan jedini, ali nadao sam se da ce nam 'udijeliti' neku drugu pjesmu, neku drugu set listu, no drzali su se programa kao zacementirani. Totalni preslik pjesama od nedjelje. Steta. Po meni bas bezveze svirati potpuno isti program u istom gradu, no ocito su kao i Maideni, kad uvjezbaju 'gig' nista ne mijenjaju do kraja turneje. Kazem steta, jer evo gledam krenula je i Simple Minds Europe tour i svaki grad ima razlicite pjesme. Nadao sam se da ce nam se posreciti sa par drugih brojeva, ali nista od toga. Isto, kompletno isto. Preslik.
I to je jedina zamjerka.
Sve ostalo. 5 +!
Zvuk bolji, i to od samog pocetka, jer u nedjelju su se malo trazili u startu. Angus jos raspolozeniji nego za vikend. Trckara, skakuce, sulja se, cak se baca na leda sa '7 banki'. Nevjerovatno. Prsti od energije. Struja struji, sve je napumpano i prepumpano! Vozi!!!
Iskoristio sam moment pa sam obratio paznju i na druge pjesme. Tipa Back in Black i Hells Bells, sa Brianovog prvijenca. (Bogati kako mu je 'sikira u med upala', na pravom mjestu u pravom trenutku, iako tragicnom onomad), jer tu prakticki pocima drugi dio legende o AC/DC. Cak cetiri pjesme s njegovog prvjenca. Lijepa posveta u 2024oj.
Pa recimo Rock'n' Roll Train. Vrhunska novija stvar.
Riff Raff, TNT, Whole Lotta Rosie... stari udarni hitovi. Predobro.
Let There Be Rock, 21 minutna oda, (stopao sam, lud sam...), sa 15 minutnim solom... ej... to je nesto!
I tako, utvrdio sam gradivo. Trebalo mi je. Morao sam. Mozda odem i treci put, razmatram...
Austrijanci kao i Njemci, teski farmeri. Frizure fudbalerke, 'repi', prisivke, zakovice i 'điletincici'... to se ne vida nigdje nego na njemackom govornom podrucju za vrijeme Rock/Heavy koncerata. A kad tek pocnu ono; oj-oj-oj... u beskonacno skandiranje, svojstveno samo ovom govornom podrucju, to treba dozivjeti na svoje usi. Meni je malo i dosadilo.
Zene male, lakse ih je preskociti no zaobici, ruzne, preeeeistetovirane, cine se 'sporke' koliko pretjeruju. Zar ne znaju da pokrivenost koze tintom donosi 25% mogucnosti vise da te 'posjeti' rak...
Jbg.
Skupo za nase pojmove. Kobasica vulgaris i stari kruh sa vodenastom pivom- 20 Eura. Jbg. Austrija je to.
Inace predgrupa ponovo udavila i sefa i stanicu. Ne cuh toliko floskula, sablona, stereotipa i stupidnih replika na nekom koncertu, ikad u mom zivotu. Bas pretjerivanje i ulagivanje, a ni za sto...
Ali ko ih jebe, izdrzao sam. Ponovo sam cuo Sin City. Iz 'postola' sam ispao.
Trebala je po prognozi 'roknuti' kisa taman na ACeov nastup, ali Bog se smilovao. Imao sam ja 'suskavac' jer moj je ruksak kao Sport Bullijeva torba, ali bolje da nije pala kisa. Lijevala je na putu kroz Austriju, Sloveniju i Hrvatsku sve do metropole na voznji do kuce, ali to je davalo neki poseban sarm povratku sa ovog odlicnog koncerta.
Opet 21 pjesma. Opet 2 sata i 15. I to je to!
Bi li se ikako mogao uvesti nekakav serijatski zakon za podizanje ruku sa 'mobovima' na masovnim, (i drugim), koncertima jer ne samo sto zagaduju vidni prostor vec je i laiku koncentriranom na glazbu, jasno da te sugave brzokadrirane, treskajucke snimke ne valjaju niti za kucno gledanje...
Stvarno je to postala toksicna, vrlo neugodna situacija uzivo.
Nadam se do slijedeceg puta opet ih svim cuvstvima osjetiti, ali kazem, vidjet cu jos. Tteba 'napadati' ostale dogadaje...
Zasto ih ne pogledati doma? Ionako mi je Australija druga najomiljenija zemlja poslije Hrvatske. Ta ideja itekako ima na cemu stasati.
Sto se mene tice, za sad, san odsanjan, ispunjen, dozivljen i prozivljen u duplo! Izvanredno koncertno iskustvo. Stalno mi je u glavi For Those About To Rock (We Salute You), sa topovima i vatrometom na velikom zavrsetku showa... sjajno je bilo, i ja pozdravljam vas, AC/DC, pozdravljam vas iz dubine duse i nikad vam ovo necu zaboraviti. Posebno Angusa! On je zasluzio pijadestal na najvecem vrhu Rock Hall of Fame, zasigurno vec za ovog dugog i posebnog rockerskog zivota kojim nas je pocastio.
Fala van ACe! Veliko van fala na ovoj silnoj struji! |
| emirem |
Posted - 29/06/2024 : 09:10:38
Ja sinoc dosao sa koncerta "poluoanih tikvi",eeeextra svirka, uzivo mi bolje zvuce, slusam ih stalno zadnjih godinu sa "best of"-a i B-side. Imao sam dosta dugu pauzu slusanja sa nekim bendovima, a sad mi je zao sto su mi "pumpkinsi" ispali iz kosare.
U nedelju imam jos Bruce Dickinsona, a onda nakon ganjanja parkinga oko Hockenheimovog prstena i AC~DC. |
| ivanl |
Posted - 26/06/2024 : 14:31:19
AC/DC
23. lipanj 2024.
Ernst Happel Stadion, Wienna
Ha! Jednom rijeci; napokon!
Ili; konacno!
To!!!
Spletom svakakvih okolnosti, po meni ruznih i nepovoljnih nikada nisam 'uhvatio' ovaj bend uzivo, za mene dio potpune i beskompromisne velike cetvorke, perjanice Rock' n Rolla, koji nikada nisu ni trunke promjenili svoju esenciju to jest, state of mind, a ako i jesu ponekad varirali to jest istrazivali malcice drugaciji zvuk to nije utjecalo niposto na njihovu duboku povezanost sa, i utjecajem na zanr.
U konacnici, to je uvijek bio bazican Rock. Veliki i grandiozni Rock, to njegovo neunistivo velicanstvo, ljuti Rock and Roll. A po meni i mom skromnom misljenju, esencijalna i najistaknutija cetvorka uvijek su bili; Motorhead, Ramones, AC/DC i ZZ Top!
Kako bi Lemmy nekad, to jest uvijek na koncertu pozdravio auditorij te kazao; We are Motorhead, We play Rock'n Roll!
Tako i AC/DC nisu ni Hard, ni Heavy vec cisti Rock and Roll.
Dvoje tih velikana, da grubo napisem su 'obavljeni' long time ago, a u nedjelju je dosao red i na Australce.
I sad, iz ovog uvoda mozete itekako razabrati moju duboku povezanost, uvazavanje i naklonost ovom bendu, pa mozda i nisam stopostotno objektivan. Ali nije me stvarno briga, meni je ovo bio jedan od najvaznijih koncerata u zivotu. Vec sam polako gubio nadu da cu ih ikada odslusati/odgledati na pozornici, ali cuda se dogadaju svakodnevno a ovo je jedno koje je 'pogladilo' mene. Zadnja turneja po Europi im je bila prije 'debelih' osam godina i ne zeleci nikoga ureci tesko da ce ponovo biti njihovog zivog ukazanja na starom kontinentu.
Ok, istini za volju neki nisu vise tu, neki niti na ovom svijetu, nisam imao priliku odgledati drugog Younga, Rudda, Williamsa a da ne govorim o Scottu, no onaj koji je Alfa i Omega cak i u ovoj pozamasnoj dobi je tu, i briljira. Ustvari on je sve. Srce i dusa i zastitni znak. Angus Young je ovaj bend. A znajte, gitaru 'kolje', bas i kao prije 50 godina.
Dodavola, mogao bi i nazvati ovaj koncert 50 godina za 50 000 ljudi. Od kojih pola nisu bili Becani, vec nas se okupilo sa 'pola' svijeta. Od Skandinavije do Gibraltara...
Set lista je impresivna. Sviraju 21 pjesmu iz svih razdoblja benda, koncert traje 2 sata i 15 minuta. Sto reci? S tolikim godinama njih dvojice. Da njih dvojica, jer uz Younga je tu Brian Jonnson koji se toliko udomacio da cak ponekad, samo ponekad zaboravim na Bona Scotta. (Ajde jbg. ipak, samo ponekad) Ali stari magarac je tu toliko dugo da mu se mora nakloniti i skinuti kapa. I bogme, odlican je. Jest da nakon pjesama puse kao hobotnica na suhom, ali ipak odlican je. Sve svoje pjesme otpjeva kao na albumu a one Bona Scotta, pa jebiga, ne. Nije on Bon Scott, ali u redu, ipak je to bilo toliko davno da bi ga ja u 2024oj mogao i morao, valjda, ostaviti na miru.
Evo, nisam se ni u primisli nekoj, nadao da cu cuti uzivo Sin City, na primjer, pa eto ipak jesam. Nema cijene sto sam je dozivio uzivo. Neprocjenjivo mi je to!
Pa recimo Let There be Rock, od 20 i kusur minuta... i sola od 15 minuta...
Ma ljudi moji to je cista carolija!
Highway to Hell, recimo, kad doslovno sve gori!
Da ne opisujem svaku pjesmu ponaosob sad, a bilo je bar 10 vrhunaca veceri, evo vam setliste, pa proberite te dragulje iz skrinje s blagom... a svaka, 'udara' u prsa!
Set lista;
01 If You Want Blood (You’ve Got It)
02 Back in Black
03 Demon Fire
04 Shot Down in Flames
05 Thunderstruck
06 Have a Drink on Me
07 Hells Bells
08 Shot in the Dark
09 Stiff Upper Lip
10 Shoot to Thrill
11 Sin City
12 Rock ‘n’ Roll Train
13 Dirty Deeds Done Dirt Cheap
14 High Voltage
15 Riff Raff
16 You Shook Me All Night Long
17 Highway to Hell
18 Whole Lotta Rosie
19 Let There Be Rock (with Angus guitar solo)
Bis:
20 T.N.T.
21 For Those About to Rock (We Salute You)
Pa pogledajte samo kakvi su to hitovi. Kakvi istinski biseri...
Jest, istini za volju da su pauze izmedu pjesama neugodne i da ta tisina od cca. cetrdesetak sekundi nanosi bol za usi, no kad 'voze' onda, bogami; 'voze'! A osjecaj struje iz instrumenata nalik je osjecaju rada ogromnog diesel agregata sa novim rasprskacima, koji je u stanju danima napajati Beč! Bogami. Taj pulsirajuci, potmuli ritam sa reskim gitarama necete nigdje cuti kao kod 'ACea'. Nevjerovatno elektricno iskustvo. Doslovno, kristalno jasno slusate to jest, cujete zice gitara i basa. O ozvucenju bubnja da i ne govorim. Rudd je koristio Sonor, a valjda ga i ovaj danas koristi, ne znam sa sigurnoscu bio mi je daleko za prepoznati, no zvuk i udarac mu je fenomenalan.
Koncert je poceo sa izvanrednim videom na kojem Ford Mustang, (mislim da je bio on), sa oznakama AC/DC juri kroz dole i brege, sume i pustinje ostavljajuci plameni trag i dolazi do table za grad Wienna. 'Ore' i unistava gume do stadiona na kojem pise; Ernst Happel. Smanjuje 'đire' ulazi u njega, pici kroz njegovu utrobu i dolazi na pozornicu. Naravno u tom trenutku grunu prvi taktovi If You Wanna Blood, bend je izisao na stage, i nastaje raspasoj od 2 sata i 15.
Jest da sam se upitao; pa jeli groteskno vidjeti starcica Younga, (koja dobra igra rijeci), u uniformi skolarca, i jeli to prizor pomalo kao iz ludnice? Ali nije, jebiga. Stoji mu ta 'montura' i kako sad da je ikad skine na koncertu poslije cijelih 5 desetljeca? To mu je zastitni znak kao i crni Gibson. Godinama usprkos. S tim ce ga pobogu i 'ukopati'...
Strava od koncerta! Ludilo, i panika mozga! Cijeli stadion na celu s parterom to jest travnjakom, se pretvori u jedno pulsirajuce tijelo. Od ovih megalomanskih stadionskih nastupa uz rame su sa Stonesima uzivo! To je zaista kompliment koji im moram dati. A gledao sam po stadionima svijeta; Watersa, Black Sabbath, The Who, Metallicu, Pink Floyd, RHCP, REM, Rammstein, U2, Springsteena, Bowia, Iron Maiden, The Muse, Aerosmith i druge teskase, i znam sto govorim, i s punom odgovornoscu pisem!
A i na licima Angusa i Briana nije silazio smjesak. Vidjelo se da gustaju kao 'prasci u malo vode'.
E da, predgrupa; Pretty Reckless davez zesci. Sat i nesto prangijanja sablona i kricanja. Bez veze. Jedva sam cekao da nas stanu maltretirati na onom impozantnom razglasu.
A za 'ACe', sto jos reci, osim ponoviti; napokon OBAVLJENO!
Sad samo da uhvatim negdje ZZ Top, i to je to!
Dat ce Bog. Dobar sam i posten Rocker. A Rock je vjecan dok su mu djeca vjerna na tom putu! Ja, definitvno jesam, pa dok traje!
|
| emirem |
Posted - 09/06/2024 : 23:54:49
quote:
Originally posted by emirem
quote:
Originally posted by emirem
Sad sam dosao sa koncerta "Dogstar"-a bilo je dobro, predgrupa mlada luda grupa "Troubles in Paradize".
Stizu decki iz benda prvi Keanu, veli jedna zena do mene na engleskom svom muzu "pa ovo nije Keanu, ovo je neki starac! ". Tu se okrenem i nasmijem se njenom komentaru, a ona istih godina. Samo jos Keanu ima 50kg manje.
Pa, dobro se postario, smrsao dosta, ali je cuku vremena odsvirao svoje na basu. Slusam ih koju godinu i dobre su mi "32 Stories" i "Enemy".
Nosio kao stripas njegov "Brzkrz",ali nema sanse za potpis koliko, god mahao sa njim nije se mogao ocekivati neka solidarna gesta. Ziher imaju protokol bez kontakata sa publikom, tko je imao 250€ mogao je ici prije koncerta u VIP i slikati se njima. Ako budu dogodine opet navracali ponesem jos druga dva stripa za potpis. Hej, neke stvari nemaju cijenu. Ja cufriden.
Ovaj mjesec jos "Smashing Pumpkins","Body Count", Bruce Dickinson. 06/08 Chris Isaak, u desetom mjesecu Alice Cooper i gosti (suska se "Judas Priest") i Bryan Adams.
|
| ivanl |
Posted - 04/04/2024 : 13:55:16
URIAH HEEP/SAXON/JUDAS PRIEST
(Metal Master 2024)
01 travnja 2024.
Wiener Stadthalle, Wien
22 puna mjeseca cekam na neki punokrvni Heavy Metal koncert i eto ga docekam u potpunom sjaju i moci. Vise nego sto sam i mogao ocekivati. Nije da od Iron Maidena u ZG Areni nije bilo nicega, (dogodili su mi se i Nightwish i Terion), ali to nije jedan i jedini NWOBHM. Iako sam jednom bio pocascen u Atheni necem vrlo nalik ovoj festi, a svirali su mi Accept, Saxon i Judasi istu vecer, ovaj bečki koncert nestrpljivo sam iscekivao. Ovo zaista nosi s pravom naslov Metal Masters!
A osim toga, ljuto sam kukao na otkazivanje 'Jurajinog' zagrebackog koncerta od prije godine ipo, kad su izbacili 7 europskih gradova sa svojeg schedula zbog sumnjivih financijskih postpandemijiskih razloga...
Toliku sam zelju imao ih poslusati uzivo da sam stvarno bio nesretan, ali vratilo mi se i vise nego duplo. Vratilo mi se trostruko. Steta sto su imali ovu kratku, kracu nego festivalsku satnicu, ali to su Uriah Heep legende, i tko zna kad cu ih opet imati priliku vidjeti...
18:45-19:25 Uriah Heep setlist;
Save Me Tonight
Grazed by Heaven
Rainbow Demon
Hurricane
Free 'n' Easy
Gypsy
Easy Livin'
Lady in Black
Okej, svi znamo da nema vise Byrona, Hensleya, Lawtona... otisli su iz benda, a i sa ovog svijeta, neki prije, neki poslije... no ne moze se kazati da Bernie Shaw nije dobar pjevac od kad je na mikrofonu iz polovice osamdesetih do danas. Dobar je cak i vise od toga, ali s njim je Uriah ipak malo vise metalski bend, kakav im je i zadnji, proslogodisnji album. Osobno mi tu fali puno vise psihodelije i progresne glazbe kakva je bila na ranim im poznatijim albumima. I nastup im je Heavy, pri cemu ni ovaj u bečkoj gradskoj dvorani nije bio iznimka. Usli su odmah u klinc bezkompromisno. Brzo i zestoko. Mick Box, Alfa i Omega benda, gitarist Uriaha jos od kraja sezdesetih na svakom uratku, ziva je casna starina i punokrvna legenda. Ne da se godinama. Prasi gitaru kao da nema sutra. Ali meni stvari potpuno lijezu na drugoj polovici skracenog nastupa, a na takvo sto je vec ukazala i Rainbow Demon koja je legla kao budali samar, a koju naprosto obozavam. Tu se tek vidjelo sto su pravi Uriah Heep! A kazem, pokazali su to i sa zadnje cetiri numere od kojih se izdize jedan od najvecih hitova ikada: Easy Livin'. Premocna stvar. Bilo je ogromno zadovoljstvo cuti je u pristojno ispunjenoj dvorani. Uzmite u obzir ogroman kapacitet i rani termin nastupa, no mi koji smo bili unutra razdragano smo je otpjevali. Nista manje freneticno, publika nije docekala ni druge dvije stare pjesme. Ubitacnu retro 'Ciganku' i zadnju Folk/Metal, Damu u crnom. Berni je cijelo vrijeme animirao publiku i vjezbao svoj prilicno tocan njemacki. A posebno bi izdvojio nevjerovatno vjestog bubnjara, Russella Gilbrooka koji je s bendom od 2007e. Naravno, poseban je gust bio vidjeti starog sijedog a kosatog Micka koji je dokazao da su godine samo broj.
Ovo ustvari i nije neki tamo warm up, neka predgrupa... ovo je u stvari HM familija i to su prijatelji Judasa, i to nikako ne moze omaniti. Sjajan prvi nastup veceri! A ujedno i moj prvi uzivo Uriah Heep na cemu sam istinski zahvalan. Kako je Bernie kazao, zao mu je zbog limitirame minutaze i da ce sigurno doci opet sa pravom set listom. Obecanju se nadam i ovo zaista treba repetirati u pravim gabaritima.
19:50-20:50 Saxon setlist;
Hell, Fire and Damnation
Motorcycle Man
Sacriface
There's Something in Roswell
And the Band Played On
Madame Guillotine
Heavy Metal Thunder
Crusaider
Broken Heroes
Denim and Leather
Wheels of Steel
Princess of the Night
Obozavam Saxon taj iskreni i posteni bend s kojim poslije koncerta mozete otici na pivu...
Ok, sad su i tu godine, pa mozda ne na pivu, ali osjecaj iskrenosti, gusta i vjere u ono sto rade ne napusta vas cijeli njihov nastup. Malo je falilo da potpuno ne preotmu show u Beču. Moj peti nastup Saxona uzivo i prvi bez Puola Quinna, clana koji je svirao na svih 27 albuma osim zadnjeg recentnog. Covjek je jednostavno kazao da mu to siroto tijelo sto ga jos ima ne moze izdrzati mamutske turneje i da se okrece necem jednostavnijem nakon 48 godina Saxon staza. (Ej, cetrdeset osam godina!!!)
Zamjenio ga je Brian Tatler iz Diamond Heada koji su takoder prvoborci NWOBHMa. Vrsni gitarist koji nista ne mora dokazivati, sve je vec odavno rekao svojim gitarama, a danas je eto u dva benda istovremeno. Ostaje da se vidi kako ce to uspjesno odradivati. Ovaj novi recentni Saxon album s njegovom pomoci nema greske. A tako su ga i prezentirali sa tri pjesme u Beču, od kojih je Madam giljotina pravi stopostotni izvrsni hit, kakvih ne manjka na njihivim nosacima zvuka koji uredno snimaju svako dvije godine otprilike. Od prve udarne koncertne i naslovne s albuma simpaticnog naziva 'Pakao, vatra i prokletstvo', nastup ne gubi na intezitetu a Biff dokazuje sti znaci biti jedan od najvecih frontmena na svijetu. Nigel Glockera na Crusaideru je pravi uzitak gledati i slusati a na koncertnu izvedbu te pjesme trebali bi nazociti svi bubnjari planete da vide sto je udarac i tehnika. Bili pocetnici ili mestri svog zanata od Glockera se itekako ima sto usvojiti, pokupiti i prekopirati. Genijalac za baterijom Saxona jos od legendarnog The Eagle Has Landed! Kralj i moj omiljeni bubnjar. I svi ostali su odlicni, Doug i Nibbs su samo takve marke i zajedno sacinjavaju istinsku sliku onoga sto Heavy Metal jest i sto biti mora.
Inace prekrasna a rijetko svirana Broken Heroes je iznenadenje veceri i nisam mogao ni zamisliti da cu je ikad dobiti uzivo. Publika ju je izabrala u svojevrsnom malom kvizu koji je ponudio Biff. Tipa koju vise volite, koju vise zelite od ponudenih cetiri, a najvise se inzistiralo za nju pa je i odsvirana. Carobni trenutak. I tako sve prosarano hitovima sa svih albuma koliko stane u sat vremena. Magija Saxona ne jenjava i oni se sad razdvajaju od turneje sa Judasima i sviraju svoj vlastiti show, duplo duzi. Bec im je bio, mislim zadnja stanica Metal Mastera i odlican je bio moment za uklopiti ih sa drugim legendama.
Inace, Judas Priest imaju strasne predgrupe koje to uopce nisu, vec cvrsta velika i stamena imena kojima je cast svirati sa Bogovima Metala. Pa sam ja tako dobio u zivotu prije Judasa; Panteru, Thinn Lizzy, Whitesnake, Accept, Saxon i sad Uriah Heep!
21:20-22:55 Judas Priest setlist;
01 Panic Attack
02 You’ve Got Another Thing Coming
03 Rapid Fire
04 Breaking the Law
05 Lightning Strike
06 Love Bites
07 Saints in Hell
08 Crown of Horns
09 Turbo Lover
10 Invincible Shield
11 Sinner
12 Metal Gods
13 The Green Manalishi (With the Two Prong Crown) [Fleetwood Mac cover]
14 Painkiller
Bis:
15 Electric Eye
16 Hell Bent for Leather
17 Living After Midnight
Kako ovo opisati nepristrasno kad sam ljuti fan Judasa i sesti put hodocastim njihovom spektaklu...
A nista, idemo redom pokusati opisati odsvirane pjesme...
Odmah u glavu Panic Attack nova stvar koja i nije drugo do panika mozga. Ubitacna stvar uzivo i zesce nije moglo. Halford iznenadujuce dobar s vokalom unatoc dobu. Kao da godine, (73), za njega nemaju vaznosti i utjecaja. Inace, novi album im je dugoocekivan i prezentirao se na najbolji moguci nacin; punokrvni odlicni HM album!
You Got Another Thing Comin' je uvijek bila uspjesnica za kulminiranje koncerta te se izvodila u maniri Mise Kovaca, koju bi publika zvonko pjevala. Sad tome nije tako. Ide odmah u glavu te dokazuje zasto je 'Screaming' jedan od njihovih najboljih albuma a i uopce jedan od najboljih Rock snimki. I bolje joj stoji ta neopterecenost dijelom pjevanja 'za ekipu'. Prvi pa odmah udarni highlight koncerta!
Rapid Fire je remek djelo sa 'Britisha' i njen celicni hipnoticki ritam melje pred sobom. Sve gori. Doslovno. Halford rastura!
Hit Breaking the Law je: pa, tradicionalni hit i tu se nema sto kazati. Najcesce i ne cujes bend od pjevanja rulje a unutra nas je bilo 16 000 tisuca i pjevali smo kao ludi.
Bas mi je drago sto su ostavili na repertoaru jednu pjesmu s proslog albuma i to bas: Lightning Strike! Odlicna izvedba odlicne dinamicne pjesme.
Iznenadenje veceri: Love Bites sa Defendersa, izvucena iz zaborava, je leprsava, svjeza i mocna kao da je jutros snimljena. Drugi higlights koncerta i nisam se tome uopce nadao.
Saints in Hell sa Stained Classa iz 78e! Pravi biser proslosti Judasa. Sve gori bas kao da smo u paklu. Intezivan dozivljaj upotpunjuju figure sa video zida koje kao da je crtao Mike Mignola. Halford ponovo briljira.
Novi hit, Crown of Thorn sa novog albuma, je pjesma koja stoji uz bok mojoj najdrazoj Judasovoj: Worth Fighting For! Prihvacena od publike izvanredno i za koju je i moja zena, koja ne voli Judas rekla da je fantasticna! Nevjerovatno kako su uboli mocnu stvar.
Turbo lover!!! Halford danas izgleda kao dobrodusni djed mraz. Ali svi mi znamo sto je i sto je Turbo Lover...i neka. Svi smo mi Turbo Lover ako treba! Bezvremenski hit. Ritchie briljira na ovom solu.
Naslovna novog albuma je zestoka i mocna ali meni treba jos malo da je procesuiram. Neka joj jos malo vremena.
Sinner! Kao da je ispala iz onog livea iz Memphisa osamdesettrece... cudo jedno. Premocna. Smeta mi ipak sto nema 'Ke Kea' i Tiptona, a Faulkner je preuzeo 95% sola. To ipak nije stari Judas vec nesto drugo. Njihov najveci trade mark je bio duplo soliranje i izmjena gitara. Sad, danas to vise nije slucaj.
Metal Gods su upravo to; metalni bogovi i tako se i ponasaju. Zvuk izbija iz cipela. Hipnoza i ritmicna mantra. Velika pjesma za velike koncerte.
Green Manalishi su Judas davno prisvojili i napravili je svojom. Obozavan ovu pjesmu i prati me cijeli zivot. Jedan od najboljih riffova u zivo ikad i hvala Bogu cuo sam je visekratno. Stvarcina!
Painkiller je vrhunac koncerta i tu nema dvojbe. Zestoko pa zestoko. Inace mi nije to najdrazi album ali ovo se mora odslusati uzivo. Ne da se Halford ne sverca, vec doslovno krici kao mladic. Umijece Scotta Travisa ostavlja bez daha. Razvaljivanje do daske. Ne mozes vjerovati da tako izvode van na setnju ovo cudoviste iz devedesete... strasan dio koncerta.
Bis nam donosi jos jedno remek djelo sa Screaminga; Electric Eye! Ukopljena sa koreografijom ludog novog svijeta i velikog brata koji sve vidi, ne ostavlja nikog ravnodusnog. Refren je karizmatican i tako ga i pjevamo. Strasan moment. Vrh!
Hell Bent for Leather i Halford tradicionalno na Harleyu. Opet hipnoza i opet kolektivno ludilo. Veliki hit i to se ocekuje da bude ovako karizmaticno. Nista nije bilo prepusteno slucaju.
Kraj koncerta sa Living After Midnight nam kaze da je gotovo i da 'idemo ca', 'zivit posli ponoca'. Opet tradicija koja se ne napusta i tako treba biti! Oprastamo se dugim zagrljajima i obecanjem sa panoa iza pozornice, da ce se Priest vratiti... Priest will be back! Nekom drugom zgodom u drugo gradu na novom koncertu! I bit ce tako sigurno jos.
Svi rasponi Halfordovog vokala su bili tocni skoro kao na albumima. Nevjerovatno je kako taj civjek pjeva. Vjerovatno jedini danas zivuci u Rocku sa cetiri oktave.
A ja se samo mogu Bogu pomoliti da nas uslisi i da jos zivota kako Halfordu tako i bendu!
Jer ako cete slikovito, odlicni Rolling Stones koje obozavam i dan danas, recimo, kresu i podrezuju biljke i grancice, a Judas kopaju i sade krompire! Toliko i tako je taj neki realni gerijatrijski omjer.
Ne propustite neki od slijedecih nastupa Judas Priesta. Negdje. Cak i da niste njihov poklonik a voli te glazbu ostavit ce vas impresionirane.
Rock Hard Ride Free!
|
| ivanl |
Posted - 29/03/2024 : 13:31:25
PIXIES
26.ozujka 2024.
L'Olympia, Paris
O cemu prvo napisati nesto? O ovom izvanrednom prostoru? Jednoj od najcuvenijih svjetskih koncertnih dvorana ili o samom fantasticnom koncertu?
Mozda za pocetak o dubokim emocijama koje smo dozivjeli na groblju Pere Lachaise, tijekom dana a ticu se itekako Rock and Rolla.
Prva je da smo setajuci grobljanskim stazama cuvenog groblja u zelenilu nabasali na grob vrlo mlade i lijepe djevojke. 21 godinu je imala. I privukli su nam pogled trzalice po nadgrobnoj ploci. Malo smo obratili paznju jer te slike djevojke i te trzalice su tako odudarale od daha proslih vremena ostalih posljednjih mjesta pokojnika da smo se zaprepastili vidjevsi datum smrti! 13 november 2015!!! Bataclan !!! Ubijena je na koncertu Eagles of Death Metal!!!
Shvatili smo to u hipu i protresli se. Supruga i moj dragi dobri Stipe su se odmah pomolili i suzu pustili jer je zaista strasno djelovala ta spoznaja. Samo mogu kazati da je na mene to duboko djelovalo i pogodilo me, da evo i sad razmisljam o tom cudovisnom teroristickom cinu tih muslimanskih razbojnika koji su posijali smrt na mjestu na kojem se slavi zivot. Uzas. I nikada taj grob necu zaboraviti dok sam ziv.
Druga je eto, grobljanska impresija da sam ispunio svoju davnasnju zelju i poklonio sam se Jimu Morrisonu! Nasli smo mu grob i ostali tu konteplirati neko vrijeme. Ni dan danas ne prestajem se diviti tom samanu Rock and Rolla i drago mi je sto sam to obavio. Sad je ostao Phil Lynott u Dablinu jos, kome sam duzan takoder veliki naklon za sve.
Ajmo sad malo o prostoru i dvorani, da se na brzinu rijesim ovih grobljanskih osjecaja. Jer s prostorom sve i pocinje. Zar ne? A kamoli ovako cuvenom u kojeg smo krocili.
Obisao sam gomilu koncertnih prostora, i znam sto je dobar zvuk i akustika, ali ova cuvena dvorana je vise od pokojeg koplja naprijed od ostalih sala i hala. Nije bezveze tako hvaljena, poznata i svrstana u prvi esalon hramova glazbe, uz bok Royal Albert Hall, Radio City Music Hall ili Sydney Opere Haus, da nabrojim samo neke...
Vec na prvi pogled, ima taj sik izgled, smjestena u krasnom kvartu starinskog ugodaja ulica i drvoreda sa prekrasnim fasadama okolnih zgrada, lijepo i dostojanstveno uklopljena medu njima.
Odmah na ulazu je onaj retro look neonskih slova koja oznacavaju izvodaca veceri a u ovom slucaju samo jedna rijec: Pixies! Vidljiva nadaleko, crvenim velikim slovima, koja obavijestava izdaleka sve nadolazece prolaznike kakvi se majstori tu vecer spremaju izvesti show.
Dosli smo po dosadnoj kisici, koja, pravo je kazati u Parizu ima svoj sarm. Rekao bi nas dragi Rundek, a bas umjetnik koji je dugo zivio u Parizu, u jednoj svojoj pjesmi: pocela je sitna kisa...
Na ulazu je rigorozna kontrola kroz nekoliko punktova, (ali i inace je strasno policije na ulicama, na stotine dugih cijevi, a i mi smo nocili u rezidencijalnom kvartu blizu parlamenta i Macrona), te se doslovno pregledaje sve i sva.
Imali smo ulaznice za balkon kupljene pred godinu dana jer ovaj se prostor rasproda u cas, cemu su svijedocili i mnogobrojni likovi nudeci prava mala bogatstva za papiric koji srecu znaci za ulazak u glazbeni raj. Islo je to prilicno brzo i dojma sam da su Francuzi smireni, uredni, civilizirani i dostojanstveno prihvacaju regule i kontrole.
Sam ulaz je prostran, s nizom velikih plakata koji reklamiraju buduce nastupe, kojih u Parizu, fala Bogu ne manjka nimalo. (Blago im se) Iz prostranog hodnika ulazite u taj famozni crveni prostor, sa dva para stepenica sa svake strane za balkon, te ulazima ispod njih za parter. U sredini je prostran sank do kojeg vode desetak stepenica dolje od ulaza. Sve je grandiozno ali s ukusom na mjeru. Nema sto, odmah ste uhvaceni u osjecaj slave i ponosa svih tih bivsih fantasticnih glazbenih dogadanja. Ne treba pisati lakav je prestiz svirati ovdje. I pjevati, dakako. I ispred ulaza na balkon je prostran sank. Rekao bi pristojnih cijena za Francusku i tako cuveno mjesto. 7 Eura pivo, nesto manje za decilitar vina.
Toaleti su uredni, ne ceka se puno, a i kad se ceka, red je u nonsalantnom zajebantskom, vickastom ugodaju. Ovi Francizi zaista znaju zivjeti, gustati i opustiti se. A ja sam, valja i to priznati, stubokom promjenio misljenje o ovoj zemlji i njenim stanovnicima. Bar svim ovim s kojima sam dosao u doticaj i razgovor. Nisam imao prevec simpatija prije za njih a razlozi nisu bas za objavljivanje, rekli bi smo danas: politicki nekorektni. No samo budala ne mjenja misljenje. Mene su maprosto razmazili izvanrednom gastronomijom i jos izvanrednijim vinima. Pa tako im: Merci!
Mjesta gdje smo sjedili na balkonu su bila centralna, strateska sa izvanrednim pogledom na pozornicu, a sam osjecaj sjedanja u te stolice je; pa, izvanredan! To je osjecaj pripadanja necemu zbilja slavnom i grandioznom. Samo jedan mali, mali prigovorcic za skucen prostor. Svaka sjedalica ima vrlo malo manevarskog prostora ali sve se to da izdrzati bez problema.
Ljudi su pristojni i svi vam se uredno bez 'zuganja' dizu kad trebate na wc ili u bar. I tako stalno. Protocno je i pristojno. Veselo i razdragano. Auditorij je bas prstao pozitivnom energijom.
U dogovoreno vrijeme na scenu izlaze The Pale White, Englezi osnovani 2016e u Newcastleu. Mladci, rekao bi. Momci. Sretni sto ih je veliki Bostonski bend izabrao za Warm up. Uvjek su navodili razlicite glazbene uzore u rangu od Beatlesa i Oesisa pa do Grungea. Ali meni su najvise davali na Nirvanu, narocito stil sviranja bubnja koji je pravi Grohl moment i ocigledni uzor.
Nije to uopce lose. Trude se. Ne boje se ni prostora ni publike. Nastup je tvrd, uigran ali sa ipak smanjenim zvukom i vokalom jer tako se to radi. Oduvijek. Ne smije nijedna predgrupa dobiti zvuk headlinera. To je naprosto tako, manje poznatima se jednostavno oduzme dio zvuka ma gdje i u kakvom dobrom prostoru svirali. (Samo Supersuckersi daju svojim predgrupama svoje vlastite instrumente i razglas)
Nastup je dakle, efektivan, nikako ne zamara i taman je na mjeru. Nakon tridesetak minuta i sedam pjesama, momci se ushiceno pozdravljaju i zavrijeduju pristojan aplauz. Ipak se cekaju prave zvijezde R'n Rolla uopce, i tko bi sad prevec gubio vrijeme na bendove, posteno je kazati, par klasa nize i jos zelene.
Nedugo zatim, jer je sve spremno i instrumenti za Pixies su bili pokriveni crnim plahtama ready to use, izlaze Francis, David, Joe i nova basistkinja, cetvrta po redu, Emma Richardson koja mjenja Paz Lenchantin nakon njezinih punih deset godina rada u bendu.
Sto reci...odmah eksplozija odusevljenja! Ljudi strahovito vole Pixies po cijelom svijetu i to je naprosto tako. Moje peto hodocasce nekom njihovom nastupu i uvjek su bile salve odusevljenja. Na pocetku, tijekom nastupa i pogotovo na kraju.
Nista necu napisati o pjesmama i set listi, jer i ne moram nista. Ovom turnejom Pixies izvode cijelokupne Bossanova i Tromp le Monde albume od pjesme do pjesme. Cijele!!! Dva u glavu! U solarni plexus! U usi! U dusu! Za pamcenje, za cijeli zivot!
Rijetkost je kad dobijete cijeli album na nekoj turneji, (hvala vam The Cult, Šefe, U2, Godfathersi, to je zaista rijetko), ali dva po veceri je upravo nezamislivo! A dogodilo se. Ispred mene. Genijalno! Kompletna dva albuma u cugu sa zavrsna rendom cetiri hita ukljucujuci; Wawe of Mutilation, Nimrod's Son, Hey i Caribou.
Bez dobra vecer, kako ste i laku noc!
Samo pjesme perfektno odsvirane. Upucane, uigrane, glasne i strasne! Perfekcija. Cak je i simpaticno bilo kako nisu 'uboli' Dig for Fire izprve, vec iz treceg pokusaja, valjda i zato sto je basistica tek dosla na pocetak ove turneje.
Sat i 45 ciste perfekcije. Bez pauze. Zadnji put sam bio u Pragu, prije dvije godine, iznenaden kad su nam izveli 39 pjesama sto je tesko ludilo, ali ovo je uspjelo biti jos bolje! Bas bolje. Dva albuma!!! U Olympiji!!!
Nakon sto su se (bez rijeci), poklonili i nestali s pozornice, dvorana se doslovno tresla od topota nogu i skandiranja. Kaze mi supruga, ne daju se tako lako ovi Francuzi, ali eto... Black Francis nikada nikome ne govori nista i niposto ne izlazi na biseve. I to je naprosto tako, pa cak ni u ovoj cuvenoj dvorani. Ali jesu se smijesili, to sakriti nisu mogli.
To je on. To su Pixies! Legende!
Ljudi su nakon, bit ce i 7-8 minuta skandiranja, polako poceli napustati dvoranu. Opet sve smireno, regulirano, pristojno sa sretnim i zadovoljnim licima. Mi smi izisli medu zadnjima, izfotografirali se za dugo sjecanje gore, dolje, lijevo-desno te vani, i otisli na jednu krasnu buteljucu Rozea da slegnemo i protresemo utiske. A oni su, ti utisci, 7 od mogucih 5 maksimalnih! Nezaboravan koncert! I ja sam cekao par dana da napisem ovo bez vruce glave pod dojmom nastupa i prostora. A i samog Pariza, dakako, Eiffelovog tornja, Champs Elysees, Notre Dame, Louvra, Monmarta, Arc de Triumphe, Place Concorde...
Ali zaista su i jedno i drugo, i koncert i dvorana; nista doli izvanredni! Kao i sva ostala cuda Pariza dakako. I to je to! |
| ivanl |
Posted - 28/03/2024 : 11:22:21
ANA POPOVIĆ
25. ozujka 2024.
Pan Piper, Paris
U Hard Place, u najveci mali klub, kad su zive svirke, obicno dodem ranije, za vrijeme odrzavanja tonskih proba, i zauzmem desnu poziciju uz jedan mali barski stolic. Tad jos nema uopce gostiju i lako se smjestim na omiljenu poziciju uzivajuci u spontanim pripremama omiljenih glazbenika. Iznad tog sitnog barskog stolica za recimo,stisnute tri osobe je jedan veliki plakat, u moru ostalih Rock memorablija, kojih ne nedostaje u tom rockerskom baru. A na povecem uokvirenom posteru je rodena Beogradanka, naturalizirana Amerikanka, Ana Popovic. Zena koja je od najranije mladosti preko svog oca koji je donosio LPje sa svojih putovanja, upijala Blues. Svaki put kad sjednem za taj stolic iznova i iznova se upitam, gledajuci taj veliki poster, kako sam je dodavola preskocio na tom nastupu u Boogaloou...
Ali i u Kastavu, Opatiji...na njenim gostovanjima u Hrvatskoj.
Tu fantasticnu Blues gitaristicu koja je djelila pozornice sa Zakk Wyldom, B.B. Kingom, Joe Bonamassom, Dweezil Zappom, Joe Satrianiem, Robertom Randolphom...
Gitaristicu za koju se kaze da je najbolja zenska gitaristica na svijetu, a bogami i jedna od boljih uopce u oceanu muskih Bluesera, Rockera i Metalaca.
Zenu koju je u ranoj fazi zivota u svirku uveo virtuoz Radomir Mihailovic Tocak.
Zenu koja je rasturala Blues na ovim prostorima svirajuci sa svojom prvom grupom Hush, a onda je rasformirala odlaskom na studij Jazz gitare u Amsterdam.
Da bi se mukotrpno probijala, marljivo vjezbajuci i u Americi na velika vrata usla u svijet slave, izmedu ostalog i doslovnim skidanjem najveceg Jimmya Hendrixa, te stepenicu po stepenicu dosla do onoga sto je sad. Neprijeporna svjetska zvijezda Bluesa, Funka, Soula i Jazza.
Napokon sam je uhvatio, evo u Parizu i bome ispalo je to najbolje moguce mjesto za takvo sto. Pan Piper je prekrasna akusticna dvorana daleko od centra Pariza, bas pored ulaza u groblje Pere Lachaise gdje je pokopan slavni Jim Morrison, kojem cemo bas sutra hodocastiti po danu supruga, moj veliki prijatelj Stipe i moja malenkost, jer pobogu, osim sto je nocu groblje zatvoreno nije ni red a ni prijatno nocu tumarati grobljanskim stazama.
Strpljivo smo cekali u povecem redu medu pristojnim Francuzima svi odreda 'roba' 50 plus, koji su dosli hodocastiti slavnoj Ani.
Usavsi u dvoranu odmah smo promislili, Boze kako bi bilo krasno da ovakav prostor od kojih tisucu ipo ljudi ima Split. Puste sanje, naravno...
Cijene su jbg. francuske. Pivo 7 €, dec vina 5.
Odmah smo uhvatili lezeran mot Francuza koji su uokolo zidova nonsalatno posjedali po podu i stali zivo Cakuluti. Divili smo se prostoru i gledajuci zidove pitali kakav ce biti zvuk. Sve je obecavalo na kvalitetu. I bi tako!
Bez predgrupe u dogovoreno vrijeme bend izlazi na scenu i u svojevrsnom Intro Jamu vec vidimo o kakvim se tu klasama glazbenika radi... bez Ane, petorica glazbenika ulaze u ritam, odmah mi je palo na pamet, bas kao nekadasnji veliki Doorsi. Jedan po jedan instrumenti zapocinju stvarati zvucnu sliku. Uvod zapocinje klavijaturist stvarajuci podlogu. Bubnjar sjeda i pocinje voznja, za koji trenutak potpomognuta hipnotickim pulsirajucim ritmom basa. A kad na scenu stupe trubac i saksofonist imate zivu caroliju improvizacije ispred sebe. Nesto neopisivo. Odmah imate jasnu sliku sto vam slijedi u slijedecih sat i 45. A to samo za uvod. Bez Ane. Publika freneticno pozdravlja bend i uhvaceni ste u eksploziji pozitive i srece. Dok traje uvod, dvorana se giba. Pocinje doslovno zivjeti svoj zivot. Do dolaska Ane koja dohvaca svoj srebreni Strato, svi su nasmijani od uha do uha. I mi dolje i oni gore. Valjda je to taj Pariz, ta atmosfera, glazbenici uzivaju doci ovdje.
Ana pozdravlja grad svjetlosti, auditorij urla i topce nogama, i svi zajedno uskacemo u kako ce se poslije pokazati, nezaboravan koncert.
Od prve numere Rise Up, do posljednje Change the World, to je jedna festa, jedno virtuozno slavlje sviranja uzivo! Kakvi talenti. Cudo jedno sto su nam prezentirali s pozornice. Ne znas tko je bolji, da li americka crna ritam sekcija, (ciji je bubnjar neprijeporna posebna klasa ali ni ogromni crni basist i pozadinski vokal milimetra ne zaostaje), ili taljanska brass sekcija sa klavijatiristom koji je carobnjak na tragu Manzareka!
To je jedno ludilo od improvizacije i solo tocaka koju je svaki clan benda izveo. Vec spomenuti Doorsi su mi cijelu vecer bili u usima slusajuci klavijaturistu. Sax je pobogu topao kao onaj pokojnog Miroslava Sedaka Bencica. Truba je reska, virtuozna, carobna. Basist hipnozitira a solo mu ubija. Bubnjar je posebna prica. Sa smjeskom koji ne skida s lica, pojeo je bateriju bubnja.
A sto reci za Anu...
Pa to je neopisivo. Njen touch gitare, njena ritmika, neopisiva sola za koje gledate ispred sebe u zivo u njene prste i ne vjerujete sto vidite, to je zaista za posvjedociti samo svojim culima uzivo. Kako usima, ocima tako i dusom. Sve je bolje, kristalnije, cisce, zesce nego na nosacu zvuka. Energija je opipljiva. Uvlaci vas doslovno u vir osjetilne senzacije i ne popusta ama ni u jednoj pjesmi. Ana je polako napustila bazicni Blues i puno vise se okrenula Jazzu, sto uopce nije ispalo lose. Dapace. Zanimljivo na entu. Sama je kazala da su joj dosadile pomalo stare stvari i da puno vise gusta u novim Jazz kreacijama. I evala! Tako i jest. Savrsen koncert u koji je ulozila beskompromisnu energiju.
Ova vecer je bila poseban uzitak i nimalo ne sumnjam da je ovako bilo i bas na racun Pariza, gdje se Ana skroz raspojasala, a to je i naglasila kazavsi da joj je sutra dan off i da ce gustati u Parizu.
Nakon koncerta je s bendom potpisivala CDove a ja sam iskoristio trenutak da joj kazem par rijeci. Oslovila me na francuskom i nastavila sa smjeskom na engleskom, a kad sam joj kazao da smo dosli iz Splita na njen nastup iznenadila se silno i bas razgalila. Naravno popricali smo na jeziku za kojeg su svi Francuzi okrenuli glavu prema nama sa zanimanjem. Zazelio sam joj puno srece i nahvalio koncert a ona nama sretan put i da joj je sok odkud smo dosli. Srdacno smo se pozdravili i ljudi moji cijelu noc sam procesuirao ovaj koncert u glavi.
Bas drugaciji od drugih. Poseban.
Neizmjerno mi je drago sto sam ovo dozivio pa jos u Parizu. S gustom cu je pogledati neki slijedeci put zagarantirano.
Rekao bi, (nakon nedavno odgledanog Filma i Stublica u Zagrebu), Ana Nirvana! Doslovno!
|
| emirem |
Posted - 11/12/2023 : 21:40:30
U zadnjih deset dana kupio karte za Bruce Dickinsona, Smashing Pumpkins i Mike's Oldfield Tubular Bells. |
| Paka01 |
Posted - 21/11/2023 : 17:43:52
AC/DC u Minhenu 12.6.
Gradonačelnik Minhena slučajno izlanuo na sjednici  |
| Paka01 |
Posted - 07/11/2023 : 00:26:01
Života ti, to je vrhunska cijena, očekivao sam barem duplo.
Šteta što datumski ne mogu nikako to izvesti. |
| ivanl |
Posted - 07/11/2023 : 00:25:32
Jucer mi je cijeli dan prijatelj pokusavao kupiti ulaznicu za Dublin, ali je stalno ispadao...
Dobro je naravno kupiti kartu jeftinije, ali bit ce toga jos. Uvijek, poslije ima karata.
Pa ako se i da poslije za ulaznicu 200 Dolara vise, jbg. Ides na ono, za sto ne zalis para. Osobno, meni je placanje ulaznica koliko god kostale; nebitno.
To ne smatram nikakvim troskom.
Uglavnom, dat cu koliko treba.
A i davao sam. Vjerovatno bi nekom to bilo suludo bacen novac i bezobrazno astronomska cifra jer se takvo sto trezveno ne prihvaca. Meni to nije bitno. Na koncerte se ide i bas me briga koliko kotaju. I takva mi je cijela ekipa.
Ionako se svi izvodaci i bendovi gase ka lumini...treba to sve pohvatati, 'odraditi', vidjeti i cuti dok se jos moze. Ponoviti sigurno, a i jos sigurnije ako je prvi put. |
| vukozec |
Posted - 06/11/2023 : 23:56:22
quote:
Originally posted by Paka01
Koliko te došla karta?
70 eur parter. I još nije rasprodan. Milano parter 150 eur rasprodan odmah. Go figure. |
| Paka01 |
Posted - 06/11/2023 : 23:35:57
Koliko te došla karta? |
| vukozec |
Posted - 06/11/2023 : 23:23:37
quote:
Originally posted by ivanl
Bome, nastavak...
https://brucespringsteen.net/news/2023/bruce-springsteen-and-the-e-street-band-add-22-european-stadium-shows-to-2024-world-tour/
Opet nista od Hrvatske!
Nista, ide se u Dablin, mozda, (nikad tamo nisam bio), ili vec negdje...
Vjerovatno i dvaput. (Nagovara me prika da ga pogledamo u njegovom dvoristu, negdje u Americi), ali Milano, dvije veceri mi izgleda preprivlacno, em obozavam taj grad, em je Sef u Italiji, standardno, najraspojasaniji i daje jos malo iznad vec standardne njegove nadprosjecne koncertne energije.
Uglavnom, slijedi nastavak i ponavljanje gradiva svakako.
Prag riješen. |
| don_draper |
Posted - 05/11/2023 : 00:01:43
Pokušat će se uloviti Springsteena, kad već ove godine nisam uspio
Žao mi je da Foo Fightersi zaobilaze iduće ljeto Europu (osim UK) kako stvari stoje |
| ivanl |
Posted - 01/11/2023 : 05:49:31
Bome, nastavak...
https://brucespringsteen.net/news/2023/bruce-springsteen-and-the-e-street-band-add-22-european-stadium-shows-to-2024-world-tour/
Opet nista od Hrvatske!
Nista, ide se u Dablin, mozda, (nikad tamo nisam bio), ili vec negdje...
Vjerovatno i dvaput. (Nagovara me prika da ga pogledamo u njegovom dvoristu, negdje u Americi), ali Milano, dvije veceri mi izgleda preprivlacno, em obozavam taj grad, em je Sef u Italiji, standardno, najraspojasaniji i daje jos malo iznad vec standardne njegove nadprosjecne koncertne energije.
Uglavnom, slijedi nastavak i ponavljanje gradiva svakako. |
| Paka01 |
Posted - 18/10/2023 : 11:31:41
Kupljene 4 ulaznice za Rammstein u Klagenfurtu!  |
|
|
