| T O P I C R E V I E W |
| ivanl |
Posted - 28/05/2025 : 20:47:57
Dakle, dame i gospodo ovdje cu postavljati ubuduce moja videnja koncerata koje pohodim, kako sam to radio i do sada, ali na svom topicu, bas za takvo sto. Za svoj gust i naravno, za sve one koje to interesira.
Pa krenimo...
|
| 25 L A T E S T R E P L I E S (Newest First) |
| ivanl |
Posted - 02/09/2025 : 09:39:14
quote:
Originally posted by Chui
quote:
Originally posted by ivanl
Nista, slijedeci put na pivicu...🍻
Bit će prilike 19.12. dolazim sa chui u hrvatski dom 
E to je lijepo!
Vec sam vas jednom odgledao na tom obnovljenom krasnom mjestu. Prostor je bas odlican.
A drugi put sam bio sprijecen, bas kad ste imali promociju novog albuma, ako se ne varam...
Tad mi je bila supruga i naravno, rekla je da je bilo ludilo!
(A i da znas ja sam 'rasprsio' unaokolo, s zadovoljstvom Chui albume koliko sam god mogao tako da imate sad i u Splitu nekoliko novih fanova, sigurno, sto mladarije sto starcadi ;)
A ovaj datum u prosincu se ne propusta! |
| Chui |
Posted - 01/09/2025 : 18:44:47
quote:
Originally posted by ivanl
Nista, slijedeci put na pivicu...🍻
Bit će prilike 19.12. dolazim sa chui u hrvatski dom |
| ivanl |
Posted - 30/08/2025 : 16:05:19
Nista, slijedeci put na pivicu...🍻 |
| Chui |
Posted - 29/08/2025 : 22:56:49
Tako je 🙂 |
| ivanl |
Posted - 29/08/2025 : 20:36:20
quote:
Originally posted by Chui
Odličan je koncert bio sve se slažem što si napisao 🙂
I javio sam ti se u prolazu, prema izlazu pri zavrsetku koncerta.
👋 |
| Chui |
Posted - 29/08/2025 : 17:44:19
Odličan je koncert bio sve se slažem što si napisao 🙂 |
| ivanl |
Posted - 28/08/2025 : 01:34:46
MARC RIBOT'S CERAMIC DOG
25. kolovoza 2025.
Sustipan, Split
Prvo i osnovno, odmah moram pohvaliti incijativu ljudi u Vibrez Festival organizaciji pri Hrvatskom Domu u Splitu sto su napokon poceli sa dovodenjem stranih glazbenika u nas grad. Na dva prekrasna mjesta; Peristil i Sustipan. Ne znam koje je impresivnije. (Jer imamo se i mi itekako lokacijma pohvaliti i podičiti koju nam je ostavila u 'amanet' burna proslost. Da ne budemo stalno u sjeni Pule ili Šibenika)
Odmah da se razumijemo nisu to neka prvorazredna zvucna imena i ima se tu jos prostora za napredak ali trenutno stanje mora veseliti svakog entuzijastu rock izricaja, u ovom kulture gladnom i nogometom izmucenom gradu.
Ako je i pocetak, dobar je! Nastavimo ovako, jer pokazalo se, publike ne nedostaje, koja je zeljna ovakve glazbe.
I lijepo se drustvance okupilo na Sustipanu, tom starom, bivsem splitskom groblju, na kojem je i moj otac davno sudjelovao u prebacivanju grobova i njihovih 'stanovnika' na novu lokaciju, a sve s idejom da prostor postane lijepi gradski park.
I to se i uspjelo. Generacije klinaca, (mulaca), tu je odraslo s pokojom bocicom u ruci, (a i onim drugim 'problemima' osim tekucim), slusajuci rock and roll. A sad kad su stasali, evo imaju priliku na tom krasnom mjestu i uzivo cuti ponesto rock nota i zvuka.
Dakle Marc Ribot! (I jedan od njegovih brojnih glazbenih ogranka), u najljepsem parku u najlipsem gradu na svitu!
Potrebno je reci par stvari o njemu.
Poceo je pred 40 godina kao studijski gitarist, session glazbenik i odmah 'ubo' kapitalno djelo. Naime odsvirao je dobar dio Tom Waitsovog albuma Rain Dogs iz 1985e, te poprilicno utjecao na daljnji tok karijere slavnog pjevaca, a kojem je bas taj album proglasen za jedan od najboljih. U onome sto dolazi, tada, mladi Marc Ribot odsvirace mu ih jos 6! Nije lose za jednog, onda 1985e, mladog glazbenika...
Od tog momenta na ovamo, Marc Ribot je suradivao sa Elvis Costelom, John Zornom, T Bone Burnettom, Davidom Sylvianom, Wilson Pickettom, Robertom Plantom, Elton Johnom, Mike Pattonom, Alenom Ginsbergom, Diane Krall, Marianne Faithfull i mnogim, mnogim, mnogim drugima.
A uz impresivan popis suradnji s drugim velikim imenima, Marc je konstantno imao svoje projekte, (pocesto i istovremene, kao upravo sad kad svira s cak tri benda), u rasponu od kubanske glazbe, preko sviranja filadelfijske soul glazbe sve do post rocka. (Tesko mi je ovdje sve to nabrojiti, nije ni potrebno, nisam ja vikipedija)
Ali bitno je za splitski koncert da evo pod stare dane, a 71 godina mu je, nikad nije bio zesci. Nikad rockerskiji. Nikad avangardniji, i totalno alternativan.
Na Sustipan je dosao sa zbilja izvanrednim basistom Shahzad Ismailyem i bubnjarem Ches Smithom, koji su prikazali, to jest izveli cudesnu magiju, bas improvizacije u punom smislu rijeci, prateci totalno opustenog i jos vise 'caknutog' Ribota u svojevrsnom koncertu jazz, post rock alter nastupa.
U svakom slucaju, nikad zesci Marc Ribot u alternativnom izricaju u Splitu, mislio sam se u sebi prije nastupa, potjerat ce on pola te splitske publike, koja, moram to kazati, nije navikla na ovu vrstu glazbe u gradu. A dobro smo se i 'iscakulali' o koncertima i glazbi nas grupica pohadaca nastupa. Kako je kazao Vika, vidis da nas ima, jos malo i vise nas je nego u Vintageu u Zagrebu. I bio je u pravu skupilo nas se i za jednu punu Mocvaru na Trnjanskom nastupu.
Ali dobrano sam se prevario.
Vec sa prvim stvarima sa recentnog albuma Connection od prije dvije godine preko retrospektive ostalih ploca, publika ga je odlicno prihvatila.
Od momenta kad je sjeo u stolicu, (a sviraju sjedeci), onako pogrbljen uz gitaru, s boka desno pred publikom, (basist u sredini, bubnjar takoder s boka lijevo, zanimljiv nadasve koncept na pozornici), auditorij ga je odmah isprve dozivio i ostao fokusiran sve do kraja postene svirke od sat i 40.
Mene je odmah podsjetio na Eugena Chadbourna i dva mu davna koncerta koja sam pohodio, (jedan uz pratnju prvog bubnjara Franka Zappe i Mothersa, Jimmy Carl Blacka, po imenu Jim and Jack Show) i to sam kazao Miru do sebe, bratu mog kuma koji valjda ima Zappinih snimaka vise negoli i njegova rodena djeca u onom cuvenom Tresoru, iz kojeg svako malo nesto vade pa remasteriziraju i objavljuju...
I jest odgovara mi on, uz dobar dio zvuka i atmosfere Captain Beefhearta. I bogami, sjetim se da su bas Chadbourne i Jim Carl Black izvodili onomad i dosta tih pjesama osobenjaka Beefhearta.
I to je taj neki glasno-tihi alt-prog izricaj sa puno improvizacije. Zanimljivo, svo troje su imali notni stalak i pratili bi odredeno vrijeme notni zapis, dok jednostavno papiri ne bi popadali na pod a 'davo odnio smjer' glazbe uz nesto pomoci ljetnjeg maeštrala.
Raspistoljilo bi se to i otislo u duga improvizirajuca sola gitare sa fenomenalnom pratnjom basa i bubnja, od kojih nisam znao gdje da gledam prije, koliko su bili dobri oboje a savim, rekao bi; spontani. Mislim se, kako je i ovo bend koji nikad ne ponavlja istu stvar iako i pocne po nekom zadanom i uvjezbanom kosturu pjesme. Bas po mimici i pogledima ovo dvoje glazbenika koje prate Ribota vidi se da ni oni u odredenom trenutku ne znaju gdje ce, vec se jednostavno prepuste momentu, sve dok nakon nekog vremena Marc ne digne glavu i klimne; okej idemo sad ovo. Ili ono. Svejedno.
U jednom trenutku Marc je i otisao s bine i ostavio njih dvoje da 'krce ledinu' sve dok se nije vratio s pivom i nastavio neki skroz novi solo.
Bubnjar Ches je bas izvanredan, ali njega se zna iz mnogih takoder velikih suradnji, a meni najvaznijoj i najzanimljivijoj, onoj s Mr. Bungle i Pattonom, pjevacem iz Faith no More, sa kojim je i svirao cijelu turneju.
Basist Shahzad Ismaily, multinstrumentalist i producent fascinira svirajuci svoj instrument, ali i pjeva na koncertu, ne libi se ni gitare i sola, udara po elementima bubnja, samplira i svira klavijaturice, a Marc ga je i predstavio kao basistu ali i sviraca 'the other staff'.
Meni je najzanimljivija bila interpretacija Soldiers in Army of Love, koja se pretvorila u nesto nalik rokacini Steve Wynna i njegovih nikad prezaljenih, jednih od najvecih ikada; Dream Syndicate.
Svasta ste tu mogli cuti i dozivjeti. Marc nije nikakav rob navike ni stila i svojom desnom rukom, (iako je ljevoruk!!!), odlazi na koliko skripave puteve gitare, toliko i njezne, lirske... u jednom trenutku bili smo i u latino ritmu, sto mu je moment fascinacije zvukom s Kube.
Svo troje su dali jednu od najneobicnijih svirki ikad u mom gradu, ako ne i najintrigantniju, ako ne racunam Eugena Chdbournea koju je organizirao, bas moj kum.
A pojavila se i jedna poveznica s njim,( ne kumom Niksom, vec Eugenom Amerom, sjajnim sviracem bendža;), jer je Marc rekao kako se vraca iz ovog prekrasnog grada u svoju sad okupiranu zemlju i kako 'drzave' vise nisu njegove drzave...
I to me podsjetilo kako je davno u kinu Zlatna vrata netko dobacio Eugenu Chadbournu americku zastavu na pozormicu, a ovaj je uzeo te obrisao nos u nju i bacio je. Znaju biti, (malo je kazati), kriticni ti Ameri prema svojoj zemlji. (Po meni, jbg. imaju i zasto)
Ali ostavimo se politike, ovo je bio prvorazredni dogadaj u mom rodnom gradu i sad to statisticki zadnjih godina pomalo krece naprijed. (Prije par godina radio sam statistiku nastupa stranih imena u Splitu, i rezultat je bio vise nego porazan, u 40 godina koje sam obradivao 1983-2023, manji broj od tog broja je izvodaca i grupa u drugom gradu drzave. Zagreb takvo sto 'obavi' u jednoj tekucoj godini. Minimalno.)
Ali reci cu za kraj i ovo, bas je bilo gust doci pjesice, lagano na koncert. Kao pravi Purger. I isto tako, jos laganije 'pjehe' vratiti se svojoj kuci u manje od 15 minuta. (Blago vam se Zagrepcani i ne znate sto imate)
Ali eto, da se i ja jednom nauzivam i osjetim kao pravi Purger. Bas sam i zasluzio. (Stalno 'patim')
Dajte Vibrez, jos. I dajte vise. Jos 'jacih' imena, vec slijedece godine.
Ima nas za takvo sto. Pokazalo se...
A i zasluzili smo! (Da ne patimo stalno ;) |
| ivanl |
Posted - 24/08/2025 : 13:10:14
BLIND GUARDIAN
23. kolovoza 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Pri pocetku ove tekuce koncertne godine promislio sam; ovo ce biti godina heavy metal svirki. I lijepo je to pocelo; Pantera, Pagan Fest, Dirkschneider, Godsmack, Harder than Rock Festival, Coven...
Ali iz objektivnih, ali meni tesko prihvatljivih razloga preskocio sam Saxon i njihovu festu slavljenja kompletnog Wheels of Steel albuma, te WASPovog izvodenja istoimenog prvjenca u zivo, (jer su svirali u blizini gdje, eto ne idem), i to me je poprilicno razocaralo. Gorak okus u ustima isprati ce WASP u Boogalooa ubrzo, za koje sam vec uzeo ulaznicu, odmah po nedavno objavljenoj fantasticnoj vijesti, a i taj mi bend puno duguje jos od odbijanja svirke u Zadru 2012e na Metalfestu i uzasnih scena sa Megadethom uzrokovanih bas zbog svade dvaju velikih bendova te ruzne i proklete veceri. (Sto je vec posebna tema za cijelu jednu pricu)
U meduvremenu sam odgledao NIN, Manowar, Gojiru...tako da sam se prilicno, dostatno usrecio, a sad je evo sinoc dosao i Blind Guardian u metropolu nakon dugih 14 godina da donese jos malo utjehe, (jer to sto nisam uhvatio Saxon koji svira kompletan Wheels of Steel meni je grdna i gadna steta), mojoj metalskoj, (ili metalnoj ;), dusi. Kako vec...
Prvaci i doajeni power metal stila ili bardovi zanra kako ih naziva mnogobrojna sljedba, njemacki Blind Guardian svira vec 40 godina! A predvode ih konstantno sa ponekom izmjenom stila na albumima od samog pocetka pjevac Hansi Kürsch te gitaristi André Olbrich i Marcus Siepen. Veterani i vrhunski profesionalci-glazbenici, kako to vec samo moze dati heavy metal.
Bend je prosao 'sito i reseto' i iskalio se tijekom vremena u jedno od najvaznijih imena scene i zanra te dobio duboku zahvalnost publike, koja je moze se to reci; slijepo vjerna bendu. Kako uostalom to i radi metal publika diljem globusa. A to i jest odlika metal bratstva koje je trajno i dozivotno te publika samoobnoviva. Vjernost do kraja. Bolje kazati; pravovjernost sa svim znacajkama religioznosti koja se javlja iznimno samo za ovu vrst glazbe.
A Blind Guardian ljudi bas vole!
I to se pokazalo sinoc i vise nego drugdje po svijetu, te se subotnji koncert pretvorio u pravu svetkovinu singalongsa na cemu bi pozavidio i jedan Mate Miso Kovac. A sve je rezultiralo i dodatnom minutazom kao nagrada zagrebackoj publici i njihovim gostima. I mogu ponovo kazati; u Zagreb se ide gledati koncerte. Svaki drugi, treci zavrsi sa dodatnim vremenom, rekao bi produzecima koji se ne daju drugima u drugim gradovima. Prokleto volim koncerte u Zagrebu i iznova se svaki put odusevim atmosferom i zaista se to mora napisati; poznavanjem materije od strane posjetitelja koncerata. Profilirana publika koja sa izricitom svrhom i zeljom dolazi na ciljani koncert, nevjerovatna je! I tako vec radi desetljecima, da me iznova uvjerava u to pri posjeti koncerata u glavnom nam gradu. A i krasno je biti dijelic toga.
Negokako, jesje.
I cijeli zivot hodcastim po koncertima, kako u blizoj okolici; Ljubljana, Sarajevo, Beograd... te malo dalje po Europi; Barceloni, Ateni, Pragu, Becu, Munchenu, Parizu, Milanu, Rimu, Budimpesti, Kopenhagenu, Londonu (nedavno prvi put), pa jos malo dalje; Singapuru, Buenos Airesu... da ne nabrajam kao ludak, ali Zagreb je broj 1! I tocka!
I stoga i zato, sinocnja puna dva sata i pokoja minuta povrh, prvorazredne metal svirke.
Zivimo u vremenu kad se sve moze, kad u istom danu krenes iz Splita, a navecer si vec u Singapuru, a klikom 'misa' imas dostupnu svaku mogucu informaciju ovog svijeta i drustva, pa nije tesko provjeriti koliko Blind Guardian svira svoje koncerte. Kad nisu u festivalskoj skracenoj setlisti, to je uvijek super pristojnih sat i pol do postenih sat i 45 za ovu vrst glazbe.
A u Zagrebu 2 sata i pet minuta.
Ima tu nesto, zar ne?
Bez predgrupe, (a i sto ce im), od prve pjesme The Ninth Wave, preko gromogasnog; Dobra vecer Zagrebe kao uvod u Blood of the Elves, preko prvog highlighta veceri; Nightfall, odsvirali su nam, bolje reci odprasili 18 pjesama.
Dupke puna Tvornica u kojoj se natiskalo po meni vise od 2000 ljudi, te rasprodane ulaznice vec od prije par mjeseci mogle su biti znak da se ide u veci prostor. Bocarski dom mozda. To ostavljam organizatoru na dusu jer mogli su prepoznati prostor za dodatnu dobit ako nista drugo, i sreca je da Tvornica sad ima skoro pa urednu klimu prostora inace bi svi bili 'gola voda'. Ovako sam se, istina oznojio kao pas ali i hladio me je bar nesto AC sustav sa stropa.
Na koncertima ako ne redovno a ono pocesto se dogada, sto se moze vidjeti po svim objavljenim snimkama raznih bendova, pregrst floskula, tipa; volimo vas, najbolja ste publika ikada, rasturate, ovo je najbolje dosad... i ostala lazna preseravanja. U Zagrebu toga nema. Jer nema ni potrebe za ikakvim podilazenjima. I ovo sinoc je ponovo istinski dokaz. Hansi nije mogao ni pricati kakvo je bilo skandiranje. A kad je pjevao, publika bi jednostavno preuzela vodstvo i uglas pjevala tekstove. Pa kome to ne bi bilo milo... bendovi zive za takvo sto. Gustali su Boga svoga. Smijali se, gestikulirali, pljeskali, mahali publici i naravno, ubacili u vecu brzinu! (Podijelili su i zavidnu kolicinu trzalica, ekipi u parteru)
Hansi ima inace taj prisan odnos s auditorijem i interakcija je izvanredna. Svaku pjesmu opise kako je nastala ili ubaci neku anegdotu. A sinoc mu je svaka deseta rijec bila Zagreb.
Inace su im koncrti vrhunski a ovaj je bio poseban.
Ja sam se nazalost podbocio na desnoj strani na zid negdje na sredini povisenog dijela gedalista jer sam bio umoran kao pas i nisam mogao odraditi koncert u uzbibanom parteru, pa zbog toga i na tom mjestu nisam imao najbolji moguci zvuk ali to sam si, sam kriv. Mogao sam proci i puno bolje na ovakvom koncertu. Koji je, reci cu to po stoti put, izvnredan primjer razlike slusanja nosaca zvuka doma i prave koncertne izvedbe, apsolutno u prednosti po svim stavkama ove potonje. (Naravno, ako je i izvodac pravi i u pravom modu, a metal bendovi prokleto rijetko to nisu)
Priznajem, prije mi je bio malo cudan nacin na koji Blind Gurdian radi tekstove i stihove svojih pjesama, nekad davno, jer se referiraju na J. R. R. Tolkiena, Stephena Kinga, Alana Moora...kao to je vec onako zamisljeno kako treba biti u samom originalu, ali sad mi je to sasvim u redu. Izraziti zahvalnost i ljubav prema odredenim djelima njihovih favorita sad potpuno razumijem, i to mi je dobro, i zasto da ne... Zao mi je samo sto nisu odsvirali mocnu i odlicnu; Secret of a American God direktno prislonjenu na ostavstinu Neil Gaimana, a koja je do sada bila standardni dio repertoara. No sve ove ostale ipak su je uspjesno zamijenile.
Glazbeno sto se tice mojih zapazanja i osjetilnih senzacija tu mi je na prvom mjestu bubnjar Frederik Ehmke koji je u sastavu zadnjih dvadeset godina i sad ga se smatra punopravnim clanom, kao zamjena za prvog bubnjara Thomasa Staucha koji je 2005 otisao i osnovao Savage Circus i jos neke druge projekte.
I mogu reci da je ovo jedan od slucajeva gde je zamjena jako bolja od originala. Kako taj Ehmke udara duple bas pedale jedno je od jacih iskustava do sad. Inace su bubnjari podjeljenih umova na cetiri djela, za svaki ud jedan dio bunjarskog seta na kojeg 'možđani' salju signal, ali ovaj je podjeljen 'samo' na pola. Do pojasa i od pojasa. On je cijeli koncert proveo u divljem ritmu duplih pedala, a gore setao prelazima kad ne bi 'unistavao' cinele. I u ovom slucaju to je bilo spektakularno koliko i jedinstveno iskustvo.
Gitaristi su me kroz cijelu vecer podsjecali na najbolji gitarski par rock svijeta; K.K. Downinga i Glenn Tiptona, i ja ovim Njemcima bolji kompliment ne umijem udijeliti. Dakle ne pricam o Hendrixu, Claptonu, Knopfleru, Satrianiu ili Vaiu. Vec o duplim gitarama. O svirci u dvoje. A ovo dvoje se besprijekorno razumiju.
I inace me u dosta segmenata podsjecaju na Judas i to poglavito Pain Killer album sa svojom strukturom solaza, sto se brzine, tehnike i stila tice a upraznjava ga bas i njemacki bend.
A cujem i rani Queensryche te Helloween, recimo u meni jako dragoj pjesmi Majesty.
I ti i takvi momenti bas mi se svidaju, nema rijeci o nekoj kopiji vec je to samo nadogradnja na osebujan stil Blind Guardiana.
Sve je cisto i perfektno. Ovo je epski, grandiozni metal.
A takvi su i refreni; velebni, operni, monumentalni, kao i svaka struktura njihovih pjesama bilo brzih bilo sporijih, elektricnih ili akusticnih. Sa melodijama i meduigrama srednjevjekivne glazbe s nekih engleskih ili skotskih dvorova.
Hansi ima glas i dandanas, ne libi ga se pustiti, onda kad mu je to zagrebacka publika dopustila, ako ga nije nadglasala...
Jos uvijek odlicno pjeva nakon 40 godina.
Rekao je da smo Blind Guardian predugo cekali, (14 godina je proslo od zadnjeg njihovog nastupa u Hrvatskoj), ali da to sad nece biti slucaj, pogotovo ne, nakon ovakvog koncerta.
Zivi bili pa vidjeli!
Dugo su se oprastali od nas poslije izvrsnog bisa sa Sacred World, Walhalla i Mirror Mirror.
Walhalla mi je bila posebno upecatljiva sa zbornim pjevanjem cjelokupne dvorane dok Stauch drzi goli ritam kostura pjesme na bubnju. Impresivno!
Ne snimam gotovo nikad nista s koncerata jer mi to i odnosi paznju i ide na nerve s onim mnostvom mobitela u zraku, ali dio ovog 'ludila' morao sam zabiljeziti.
Dakle, punokrvni heavy metal koncert sa nagradom za one koji zele malo vise i znaju malo vise. Uzivanje za sjecanje.
Hvala Blind Guardianu na ovoj srcanosti i predstavi nakon toliko godina a hvala i zagrebackoj publici koja je i nagradena od samog benda. Da nije takve publike, ne bi ni bilo ovakve svirke. I zato i dolazim u Zagreb te prelazim te nemile kilometre koji su mi vec i postali sasvim prirodni i normalni. Uđe to u krv.
Bas kao i heavy metal.
Te ne pusta vise nikad!
|
| ivanl |
Posted - 23/08/2025 : 00:50:54
DISCHARGE
na cetrnaestoj Vlajternativi
9. rujna 2025.
Benkovac
Od kad sam bio prosle godine na svojoj prvoj Vlajternativi, koja je ugostila britanski Toy Dolls usred dalmatinskog krsa, ostao sam koliko iznenaden ovim alternativnim festivalom, toliko i prezadovoljan atmosferom, organizacijom i programom.
Nevjerovatan entuzijazam, vjera u ono sto rade i susta iskrenost ove grupice momaka i koliko znam jedne cure, profesorice u organizaciji, teska je zaraza, i posebno je fascinantno kako to stanje uma u hipu prelazi na posjetitelje cim stupe u mjestasce zvano Benkovac usred sivog dalmatinskog krsa i stoljetnih stijena, te mu dignu populaciju za bar 25%.
A Benkovac je mjesto koje sudbina i nije bas zagledala u bivsoj drzavi, dapace, cini se da nije ni znala za njega, zaobilazila ga je i ekonomski i kulturoloski sve dok ga nije totalno bacila u mracno vrijeme tijekom Domovinskog rata, kad je gradic posteno propatio za vrijeme srpske okupacije te teskih borbi do samog mu oslobodenja.
A to se i dandanas moze vidjeti, setajuci njegovm ulicama, na proceljima mnostva kuca i zgrada koje jos uvijek nose oziljke granata te na krovovima koji su onomad nestali u plamenu.
I u tom, takvom izmucenom gradicu, ovi entuzijasti uspiju dovesti Vlajternativu od prvih susreta demo bendova do pravog pravcatog raspasoja od festivala, meni trenutno najdrazeg.
A bio sam na mnostvu slicnih. No ovaj ujeda za dusu neposrednoscu i iskrenoscu.
I postaje sve zesci.
Nakon Toy Dolls, evo jos jednih britanskih punk legendi, ni manje ni vise do slavnih Discharge! Nepomirljivih buntovnika jos od 77e.
(sad sam vec upisao dosita dosta odgledanih nastupa britanskih punk legendi u svoju 'kajdanku', poput; Buzzcocks, PIL, Sham 69, The Exploited, Anti-Nowhere Ligue, Subhumans, Peter and the Test Tube Babies, The Varukers, Toy Dolls...preko legendarnih Sex Pistols sve do evo Discharge)
Mnogi vise ne postoje kao bendovi, a mnogi vise nisu ni zivi, na nekim sam se od tih koncerata morao boriti 'samo' za kisik, a na nekima i za goli zivot, ali svima je bilo zajednicko; bunt i energija. A ni Discharge od toga ne odskacu, dapace; prednjace.
O tome, nesto kasnije.
Inace Vlajternativa je zamisljena kao jednodnevna terevenka sa sest bendova. Ove godine jedan je otpao zbog bolesti, a mi smo odledali cetiri.
Kao i lani odsjeli smo i zamezili u Dart Bobana i narucili iste mesne plate, koje, zacudo imaju istu cijenu kao i lani, ali kvaliteta a cinilo nam se to, i kvantiteta je u laganom padu. No nije nam to previse smetalo da pocistimo tanjure koji nisu ni trebali poslije u 'makinu' za pranje. Sjedili smo na benkovackom 'korzu' i pomalo nadrealno nam se cinilo dok smo gledali razrusene objekte da su tu mozda na istom mjestu sjedili pobunjeni Srbi sa nekakvim brkatim majorom te mezili mozda iste plate...
Jbg. to zaista nije davno bilo, i tim vise, kapa dolje recenim entuzijastima koji su podarili ovu rock festu svom mjestu. A i nama svima ostalima, jer su registarske tablice bile odasvud, i na tome se toj djevojci i tim momcima ne moze dovoljno zahvaliti za ovaj, vise nego opusteni festival.
Prvi bend nije dosao, mislim da se zovu Mizerija i zato je na platou srednje skole Knez branimir, prva raspalila zadarska Alergija. Sad vec etablirana punk rock institucija koju sam vec odgledao u Sibeniku, Zagrebu i Osijeku. I nema se tu sto posebno reci. Uigrani bend sa par hitova, uhu ugodan, samo sto pjevac prevec psuje i ako i jest punker, pretjeruje. A moje osobno misljenje je i da lagano ima problema sa alkoholom, tocnije; pelinkovcem.
Da se malo sredi, dode sebi, bilo bi sve skupa i puno bolje. Ovako, cetvrti put mi je vise dosadio sa svojim 'bestimanjem', citaj; prostaklukom... jbg.
Drugi po redu su na scenu izisli Kryn, heavy bend iz Rijeke koji ima tu specificnost tisuca metal bendova a koja po meni, unatoc tome sto su cak na Wackenu svirali, izaziva zamor i dosadu. Cini mi se da sam ih vec negdje odgledao, u Rijeci ili Zagrebu, ali eto kazem, repetitivnost pa stoga i dosada a onda i zaborav.
Debelo smo vec zagazili u vecer i u gemiste, kad su se ukazali Discharge.
Tri 'orididi' clana od 77e koji se izvanredno drze, nabrijani i nabildani, Terry "Tezz" Roberts, Roy "Rainy" Wainwright i Tony "Bones" Roberts, gitristi i basist, te dva mlada clana pjevac i bubnjar kako izgledaju tako i sviraju.
Nemilosrdno. Brzo. Agresivno.
Oni inace njeguju hard core izricaj i mnogi metal bendovi navode njih kao jedne od uzora, recimo; Slayer.
Meni su pocetkom, tijekom nastupa i na samom kraju izgledali kao Motorhead na stereoidima samo bez solaza.
Sve im je jedna velika duga pjesma puna politickih poruka i kritika svih drustava i politika, posebice britanskog. Ali u moru psovki nade se mjesta i za Trumpa i USA.
Meni se takoder cini, da kad bi oni i mogli izmjeniti sistem i postaviti neki svoj model, opet bi mu jebali mater...jer je to jednostavno tako.
Uzvikivali su i podrsku Palestini, a bas su Benkovcu posvetili pjesmu War is Hell koju bas i ne izvode, jer su kako su kazali, setali kroz mjesto i sa istim zaprepastenjem kao i mi sto smo, gledali u rane po kucama od gelera i projektila te kazali kako mi znamo sto je rat i sto je pakao, a jedno i drugo je isto. I kako im je itekako jasno sto smo prosli...
To je bio i jedini mirni trenutak koncerta te jedino ono sto se zaista dalo razaznati u moru buke i psovki.
Glazbeno, oni su 'Singerica' koja ne staje. Takav im je ritam i energija. Zacudo, u tom bucnom zidu uspjeli su i neke od nas uspavati koliko je to izgledalo kao jedna pjesma od sat i nesto, sto je eto, kontradiktorno ali desilo se...
Bas su sabili i vrijeme i prostor. Ne bi ih bas ponovo odgledao, ako bas ne moram.
Cetvrti po redu su srpski veterani Goblini iz Šapca, zbog kojih sam i ponajvise dosao. Dugo slusam ovaj bend i nikako ih uhvatiti uzivo negdje. Ovo u Benkovcu je bilo bas prava prilika. Odslusao sam vec uzivo zestoke srpske punk rock bendove Six Pack i Mortal Kombat, ali Gobline nikad. I ovo mi je, (ne samo meni, vec i suprugi i sinu te ostaloj ekipi highlight veceri. Tocnije noci, jer su poceli svirati u jedan ujutro)
Cim su izisli kazali su, tocnije rekao je Branko Golubovic; mi smo oni zabranjeni! Aludirajuci na nemilost u kojoj su kod vlasti u susjeda, te na najnoviju nepodobnost jer im nije dano da sviraju na slavnoj gitarijadi u Zajecaru, a koja ce vjerovatno propasti zbog solidarnosti svih ostalih bendova koji su dali podrsku Goblinima i ne zele ni oni nastupati. (Osim Langera i Atomaca te Alena Islamovica)
Dakle Goblini sa reputacijom boraca za pravdu kroz teski punk rock oldschool.
Goblini koje je masa u Srbiji gadala kamenicama, (bas kao i Partibrejkerse pa je stoga onomad dosao i album, Ledeno doba, a Cane je kazao; sta je Srbi, kameno doba, ledeno doba...), samo sto je Branka i pogodilo te je bio ozljeden.
Goblini sa iskrenim i mocnim zvukom te sa par zajebanih stihova u vise od par fantasticnih pjesama. Poput; to od cega bezis ti, to se ne leci, to se pobeduje!
Ili; mirno more nikad nije dalo dobroga mornara...
Goblini koji su raspalili auditorij, digli svih iz mrtvih kamo su nas poslali Discharge, i koji su napravili nevideni rock raspasoj. Veselicu. Miting.
Svi su uglas pjevali stadionske refrene i odavno se vec nisam 'odnio' i 'razvalio' tako na nekom koncertu.
Npokon sam cuo u zivo; Lunu, Dobro more, U magnovenju, Daleki put, Splet okolnosti, Negde pred zoru, Petru, Decu iz komsiluka, Ima nas i obradu KUD Idijota; Marjane, Marjane za koju je Branko kazao da nas je onaj drugi Branko iz Idijota zaduzio zauvijek i napravio nas boljim ljudima...
Strasan nastup. Goblini su bili izrazito raspolozeni i tijekom svirke su se grlili i ljubili te vidno bili zadovoljni. A kako i ne bi, kad je bar tisucu ipo glasova, oni koji smo ostali, grlo izderali pjevajuci njihove tekstove...
Obecali su da se opet negdje vidimo, uzivo, a ja bi to i zaista zelio sto prije, jer ovakva energija i hipnoza bila je samo na Kud Idijoti koncertima i starim Partibrejkersima, da ne idem daleko u proslost, to jest mladost i adolescenciju kad su zarili i palili Stulic i Azra te stara Corba...
Peti bend nismo niti docekali. Jebiga, nema to smisla poslije Goblina. Moglo se cuti; pa gdje je ovaj bend cijeli moj zivot...
Znaci za kraj, Goblini cista desetka, a Vlajternativa cista jedanaestica!
Rekao bi; punkerska hipi komuna!
A za brzole sa gradela, (tisuce komada), u dvije fete kruha i ajvar iz petkilogramske limenke da i ne spominjem. Za 3 Eura! (Inace, sve su cijene friendly. Studentske. Rocerske.
Tko zna sto ce nam slijedece godine prirediti i koga ce dovesti entuzijasti iz Benkovca...
Kako je Lada Furlan Zaborac dobro kazala; lako ti je napraviti festival u Zagrebu ili Novom Sadu, ali ajde u Benkovcu...
Prvim zrakama zore smo izlazili iz mjesta, a na masu punktova putem kojim smo prolazili vec su se pekli deseci janjaca na raznju, koji ce okrijepti posjetitelje poznatog sajma u Benkovcu dan iza nas. Pankeri, metalci i rokeri ustupili su mjesto farmerima, zanatlijama, ratarima i stocarima.
Svaka cast u svemu i na svemu! Festival ide dalje, a mi za njim. To jest, s njim. |
| ivanl |
Posted - 15/08/2025 : 21:12:48
SATCHVAI BEND
2.kolovoza 2025.
Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik
Dakle, druga vecer vikenda zaredom u Kresimirovom gradu, sa dva virtuoza na djelu, na najljepsoj pozornici na obali.
Kako je sam Vai kazao auditoriju u petak; jeste li vi svjesni u kako lijepom gradu zivite?
Jesmo naravno, (iako ne zivimo tu), ali sve vise smo redovni gosti u šibeniku kojem se takoder 'otvorila špina' bar koncerata sto se tice.
A Satriani je bio odusevljen u subotu i tijekom jedne od mnogih virtuoznih, citaj; bjesomucnih solaza, ispricao kako je uzivao u setnji gradom i Rivom te da ne moze vjerovati kako je lijepo u ovom dijelu svijeta.
Nista cudno. Nije ni prvi ni zadnji kojeg je, i koje ce, 'otvoriti' tvrdava Sv. Mihovila.
Pamtim dobro odusevljenje Kurta Wagnera i ostalih clanova Lambchopa koji su bili osupnuti ovim mjestom 2015e na kojem su svirali te su kazali da u zivotu na ljepsem nisu bili. Te sam im veceri na Mihovilu pri kraju svirke doviknuo da odsviraju obradu Sistersa, This Corrosion, a Kurt se nasmjesio i rekao evo nesto drugo, te nam odsvirao Bowievu, Young Americans.
Uglavnom, u ovih deset zadnjih godina, koliko idem na Mihovila, tko god tu da zasvira nagazi na gas, i ubaci u vecu brzinu. U veci stupanj prijenosa.
Mjesto je jednostavno takvo. Izvlaci najbolje iz glazbenika.
A na to nisu ostali imuni ni Satrani i Vai, odrzavsi nam reprizu koncerta od veceri prije i iako je setlistom bila identicna , emocijom je bila nabrijanija. Cak emotivnija.
Ni to ne cudi, posto im je ovo bio kraj toura i jedini 'dupli' grad u Europi. A na cemu svaka cast organizatoru jer ovo je zasigurno jednom u zivotu, sad i vise nikad, a kamoli to dobiti/potvrditi dvaput u dvije veceri.
Na tom tragu i u tom smislu objasnio sam supruzi gdje bi trebali biti te subote i zasto je to vazno.
Ona ne da nije ljubiteljica heavya vec joj je redovna fraza; ne volim te gitare! A gdje ces vise gitara od ovoga...
No uspio sam u svom naumu i sa sestrom joj i njenim momkom, doveli smo je na tvrdavu, iako se opirala i negodovala, te cak kazala da je najbolje da prodamo tu njezinu kartu...
A ovo jest bitno za kazati, jer je poslije koncerta bila odusevljena i rekla je da ovakvo sto nikad nije dozivjela.
Mislim da je ovo dovoljno dobro za opisati koncert i sve sto se tice recenih gitara.
A gitare su ovdje sve. I sva.
Ponovo eksplozija elektricnih zvukova bez kraja i bez milosti. A eto, moja draga koja ne podnosi heavy gitare,(hajde rekla je da onaj celavi iz Accepta nije los kao i ona dvojica iz Judasa da su okej, kad ih je jednom prilikom gledala u Ateni to jest Grazu), ostala je zadivljena i impresionirana.
A kako i ne bi.
Ovo i jest nesto carobno, nesto posebno, nesto savrseno istrenirano poput programa cirkusa Moire Orfei, ako ste kojim slucajem taj program vidjeli. Nesto cemu si podredio cijeli zivot vjezbajuci i vjezbajuci do bola. Nesto poput priprema za Olimpijadu.
I na to se sve i svodi. Savrsena istreniranost dovedena do savrsenstva i praznik za sva cula onog tko dolazi na ovakav show.
Iako je kazem, set lista bila identicna, cisto sumnjam da zvukove i tonove sviraju identicno uvijek i stalno. Tu je otvoren prostor za gomilu improvizacija i iako ja nisam ni 'G' od gitarista a napose ne neki sonar, radar ili zivi sismis koji biljezi sve razlike, svjestan sam koliko je ovo bilo perfektno.
I vjerovatno, jednom u zivotu.
I jedan, od njih, je vec cista perfekcija, a 'stereo' nesto nevjerovatno...
Iako je vrijeme zaprijetilo da kisom pokvari dozivljaj na otvorenom, tmurni oblaci samo su prijeteci stali nad nama i nisu pustili ni kapi, valjda i oni impresionirani onim sto ova dvojica rade u zivo. Dakako, uz pomoc ostatka benda koji odmah mogu zamjeniti bilo kojeg asa iz bilo kojeg trenutno najvaznijeg benda na svijetu.
Od uvodne I Wanna Play My Guitar, preko svih tih monumentalnih solaza koje se redaju i traju i traju, do zavrsne desetminutne obrade klasika Born to be Wild, ovo je bio jedan poseban i nesvakidasnji koncert, koji se, odgovorno to tvrdim, nece vise ponoviti.
Kojim je to cudom Šibenik ovakvu rokacinu zasluzio u dvije veceri, i tko je, (a svaka mu cast), zasluzan za to, nije uopce na meni da istrazujem, mogu samo kazati; nikad blize i nikad bolje!
Ovo je bilo cista uzivancija a mogu samo pretpostaviti kako je tek gitaristima iz svih staleza i nivoa vjestine sviranja kojima je ovo Sveti Gral.
Tesko da se ovakvo nesto moze ponoviti u zivotu. Jedino ako negdasnjeg ucitelja i ucenika, a danas prijatelje nesto nekad, ponovo ne zasvrbi i ponovo posalje; on the road.
Tko zna.
Mozda i hoce. A dotad Surfin Vith The Hydra ostaje debelo utisnuta u sive stanice svih nas koji smo ovo dozivjeli u vremenu koje je pred nama. Imamo bogme sto pamtiti. |
| ivanl |
Posted - 11/08/2025 : 18:01:20
SATCHVAI BEND
1. kolovoza 2025.
Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik
Pod ovim krajnje jednostavnim imenom benda nalaze se dva virtuoza gitare, koji po svim mjerilima i kriterijima u sastavljanju raznih top ljestvica svih vremena, redovno ulaze medu prvih deset ikada. I tako vec par desetljeca bez obzira koji ih i kakvi ih znalci, profesionalci, bilo glazbenici, bilo teoreticari, redovno uvrstavaju medu desetoricom najpriznatijih, najcuvenijih i najboljih gitarista svih vremena.
To dvoje su, dakako; Joe Satriani i Steve Vai.
Nekim cudom dovedeni na najljepsu pozornicu u Dalmaciji, to jest na citavoj obali nase strane Jadrana, na Svetog Mihovila u Kresimirovom gradu, da u dvije veceri prvog vikenda kolovoza zavrse svoju europsku turneju.
Tko je tocno zasluzan za taj pothvat, a nesumnjivo je rijec o jakom, slozenom i povijest ce pokazati, bitnom manevru, moja malenkost ne zna, ali znam da su jedino u Hrvatskoj spojili dvije koncertne veceri a to itekako nesto znaci.
Dakle, zatvaranje europske turneje Surfing Vith The Hydra, vecer prva!
Na svojoj turneji ova dva maestra gitare vode jos jednog americkog gitaristu, Neda Evetta, koji je u prvom redu poznat kao inovator, jer je napravio gitaru staklenog vrata bez pragova i koju, (koje), sad koristi za komponiranje i sviranje svojih pjesama. A one su sve i svasta, folk, blues, pop i rock, koliko i alternativni pristup sviranju instrumenta. Uostalom on je svirao s mnostvom drugih glazbenika, izmedu ostalog i sa Satrianiem sa kojim se u meduvremenu i sprijateljio, a uspjeli su i stvoriti animiranu seriju zajedno, Crystal Planet, koja postoji i kao cetverodijelni strip ili graficka novela kako Ameri to vole naglasiti.
I stoga nije za cuditi se sto ga Joe vuce uokolo sa sobom i kolegom Vaiem.
A vuci uokolo i nije bas pretjeran izraz jer gledati i slusati, Neda Evetta, a znati da poslije njega na pozornici dolazi cista gitarska magija i ne daje mu bas prevelike sanse da se nametme i svidi auditoriju iako on i nije uopce los.
Ali nema sansi pred nastup i iscekivanje dva carobnjaka, tako da je publika vec na drugoj mu pjesmi mislima i razgovorom odlutala na neke posve druge stvari. Mislim, bilo je sporadicnog, rekao bi, mlakog aplauza i pokoji zvizduk odobravanja, ali sve to, slabo i nista...
No nije da je i njemu nesto smetalo. On je svoje izrecitirao, odpjevao, ostrugao iz gitare, isceprkao te note i zvukove, iskoristio dvadesetak minuta slave i sa smjeskom napustio binu.
Ja sam svo vrijeme bio sa jednom dobrom ekipicom iz Biograda, i sa Vedranom vrsnim poznavateljem glazbe i pohadacem koncerata, ali pred pocetak glavne svirke zauzeo sam po prvi put mjesto visoko gore na tribinama. Gdje do sad nikad nisam sjedio, a pokazat ce se to kao stratesko mjesto i za jos koji put, jer osim sto se sve odlicno vidi i jos bolje cuje sa pozornice, sa tog dijela tribina puca fantastican pogled na sibenski kanal i biti ce to uz svirku poslije pun pogodak carolije za usi, oci i dusu.
Ja nisam gitarist, i nikad nisam 'parao vene' za solazama, nikad mi taj segment nije bio najbitniji u heavy metalu. Nisam kao klinac kupovao Kerang, Metal Hammer i ostale tada bitne magazine pa vodio dan-noc rasprave tko je najbolji i najvjestiji gitarist. Nisam kao svi onda, kupovao prva 'vesla' od gitara pa dobivao krvave zuljeve od skidanja rifova i vjezbanja skala.
Jednostavno sam ima neki prirodni osjet u sebi, za kojeg sam mislio da je prilicno ok za prepoznati ono sto vrijedi, ono sto je dobro. Bez obzira na floskulu da se o ukusima ne raspravlja. Dapace, mislim da se itekao treba raspravljati, a to smo tad pa sve do sad uglavnom i radili. I radimo jos uvijek.
Ja sam vec kao klinac znao za Satriania i Vaia. Ovog potonjeg smo gledali svi kao u Boga u filmu Crossroad u duelu gitara, bez obzira jesmo li pokusavali svirati taj instrument ili ne...
A kad je Satriani i propjevao na prilicno rockerski metalnom, (da ga tako slobodno nazovem), albumu Flaying in a Blue Dream iz 89e, zauzeo je jedan prilican komadic moje paznje i moje memorije, posebice sa Big Bad Moon pjesmom koju pustam cijeli zivot.
Ali kazem, nisam se nikad ubijao raspravama kako li je samo to Blackmoure, Iommi, Gilmour, Hendrix ili pak Knopfler izveo. Samo sam osjecao da je to lijepo, dobro i bitno.
A priznat cu, ovu dvojicu sam dozivljavao kao glazbenike koje mahom slusaju glazbenici. I koji kad idu na turneju uzivo imaju neke genericke bendove koji sluze samo kao tiha pratnja eksplozijama energije njihovih gitara.
Sve do Sibenika.
Vec i prije same svirke, set bubnja govorio je vise od stotinu rijeci, takav set nije samo za obicni glaznenu podlogu i pratnju. I vec na samom pocetku nastupa to je Kenny Aronoff odmah i dokazao. U prve dvije minute 'maprobijao' je komplet kao da mu nisu dali mjesec dana da svira...
Odmah je uhvatio zestok ritam gitara ove dvojice cim su se popeli na stage i sa vokalom basite Mendoze napravio rock raspasoj u prvoj pjesmi; I Wanna Play My Guitar, kojeg se ne bi posramila ni najbolja punokrvna rock grupa.
Koncept je takav da sviraju malo oboje, skupa pa malo jedan, malo drugi, pa onda opet zajedno. Kad je samo jedan na pozornici nadopunjava ih treci izvrsni gitarist; Pete Thorn i to je Sachvai bend.
Sad bi se naravno neki dobar gitarist mogao nadovezati u pojasnjavanju njihovih tappinga, terci, ljestvica i skala, rifova i soloa i to prezentirati sa podosta smisla, ja bas i ne mogu, a nije mi ni bitno. Bitno je da je to sve zvucalo a bogami i izgledalo, koliko zvjerski toliko i lirski. Koliko nadnaravno, svemirski toliko i toplo ovozemaljski, dusevno. Ne znam, da umjesto sto ovako sviraju svoje Ibaneze, cijepaju recimo drva, tih drva bi bilo pedesetak kubika. Ili da se ova elektrika akumulira i zauzda te potom iskoristi i sprovede za osvjetljavanje, Šinenik bi svijetlio kao nikad. Padne mi na pamet Nikola Tesla, sto bi on sa ovom energijom, bi li nasao nacina da je zauzda i iskoristi za nekakav rad...
A govoreci o toj njihovoj energiji sto vise napisati... nekad ucitelj i ucenik. A sad veliki prijatelji i saucesnici u ovoj totalno nekomercionalnoj raboti koja nikada nece zauzeti nikakva mjesta na top ljestvicaa hitova. A opet, vidi se da je njima sve to hit. Smiju se i gustaju Boga svoga. Isto kao i cirka tisucu ipo celjadi svake vele. Rockera, bikera, glazbenika i propalih i stalnih, sijedih glava, mladarije koja moze biti sretna sto ovo vidi, (vjerovano jednom u zivotu), nekoliko padobranaca u majicama Guchi i D&G, nasih i 'furesta', ali svi fascinirani cemu prisustvujemo.
Bilo da Vai svira gitaru s tri vrata, bilo da Satriani ide u provjereni rock i metal touch a Vai eksperimentira, bilo da oboje odnesu auditorij nabijenim bugijem ili elektricnim bluesom.
Niceg nije zafalilo, pobogu bilo je toliko toga da je izgledalo da ga ima i prevec, ali zmaja kojeg su jahali i skupa i naizmjenice nisu pustili da sprzi auditorij u jednom gromoglasnom dugom plamsjaju koji nosi pakleni oganj...
Nekako bi se zauzdali i smirili, stali pa ponovo zapoceli. 'Prziona' ne na kvadrat, vec na kub!
Nikad ih nisam gledao. Ni jednog ni drugog a sad evo, skupa!
Nevjerovatno.
Uspjeli su me tim gitarama sabiti i uzdici kao da sam ja onomad listao Guitar Player i Guitar World...
Pustili su i treceg gitaristu da se izsolira i to je napravio najmanje ravan njima. Nisu ga izabrali tek tako.
A bubnjar je posebma prica. Koliko su se ovi nasolirali toliko je on istresao dusu iz seta bubnja. Lupao je kao da je on zvijezda veceri, a na neki nacin to i jest. (Toliko o generickim bendovima)
Dakle, uvjeren sam da je ovo jednom u zivotu, kako rekoh, zaista.
Ali lukav sam ja. Kupio sam bio ulaznicu i za subotu, te nastavak opisa drugog dana, to jest druge veceri slijedi... (sa jednim drugim drustvancem)
;)
|
| ivanl |
Posted - 07/08/2025 : 01:48:06
THE ATOMIC BITCWAX
30.07.2025.
Vintage Industrial Bar, Zagreb
Bogme, vec sam se naviknuo da mi prostor ovog bara bude poput dnevnog boravka, i nije to samo floskula, natuknica. Jer vec me i konobari prisno oslovljavaju, sa; evo ga ponovo Splico, a redovni gosti, dugogodisnji pohadaci rock koncerata, lokalci Purgeri, zovu da sjednem za njihov stol. A najvece iznenadenje i ono sto ti izmami osmjeh na lice je kad me je jedan zagrebacki taksist cim sam mu usao u naruceno vozilo, oslovio sa; Split i rock and roll.
I jest. Tako je. Sto cu...
Dakle, osoba koja je cjelozivotni konzument rock and rolla poput moje malenkosti, mora s vremena na vrijeme uzesti dobranu dozu istog. To je takvima nasusno potrebno kao voda i kisik.
Znaci, neovisno o kvaliteti i kvantiteti zivih nastupa koje pokusavam ispratiti, a tu spadaju i heavy i dobar pop kojeg mislim da treba cuti, preko kvalitetne alternative za koju mi se cini da je treba zabiljeziti sve do, hajde da to napisem tako; sintetickog-elektro izricaja za kojeg vjerujem da mu vrijedi svjedociti, ja moram s vremena na vrijeme uzesti dozu ljutog rocka.
I to je zaista, kako rekoh, ljuta potreba. Ona bazicna. Fundament. Kompletno punjenje baterija, da tako izkarikiram ili da napisem, cak doslovno mijenjanje istih. Kompletan 'maintanence'.
To se ne desava tek tako, pogotovo ne cesto, ali mora biti s vremena na vrijeme, inace ne bi bilo dobro. Nikako.
Radi se o hodocascenju onim bendovima, koje ne mozete vidjeti cesto, dapace; vrlo rijetko pod jedan. A pod dva, to su oni bendovi koji pice zestoki rock bez zadrske, do daske. Silovito, gromovito, zestoko, masno i cijeli se daju u to. Zive ustvari rock and roll, a to mu i je sustina, jer rock je stav i nacin zivota, niposto ne samo glazbeni izricaj.
Desi se to, kazem rijetko, ali ipak pravovremeno, bas kad treba, kad 'voltmetar' pokaze 'nisku' struju.
I onda se ukazu kroz zivot: The Ramones, The Sonics, the Hangmen, Supersuckers...Motorhead!
Jedno od tih ukazanja je bilo evo u Zagrebu predzadnjeg dana srpnja.
The Atomic Bitcwax! Trio sastavljen od bivsih i sadasnjih clanova Monster Magneta.
Chris Kosnik, Bob Pantella i Garrett Sweeny su jedan od takvih beskompromisnih bendova. Trio. Tris... Taj cuveni magicni zastitni znak rock and rolla, bas-bubanj-gitara i stav! Nadasve stav!
A ovdje kod njih, na njihovim svirkama stava niposto ne nedostaje.
Nemaju predgrupu i to im i ne treba. A i ne znam tko bi ili bolje reci; sto bi njima prethodilo i kako bi uopce netko pokusao puniti prostor zvukom prije njih.
Kad krenu, rokaju od prve i ne staju do zadnje. Amen i tocka.
A predstavljaju se; We are Atomic Bitcwax from New Jersey, and We play rock 'n' roll!
Zvuci poznato?
I sve se svodi na to, bez puno filozofije, pici i rokaj.
Rekao bi takoder, evo u jos friskim danima odlaska Ozzya sa pozornice ravno u grob, i sa puno, puno 'sabbathovstine' u njihovoj svrci uzivo.
Necu uopce prepricavati koncert, od nas tu, grupice od stotinjak ljudi, tko je cuo-cuo je, tko je vidio-vidio je!
Reci cu samo da su svirali 45 minuta i to otvara put za raspravu.
Da li je to pederski? Sugavo?
Da li je to prokleto nista i malo?
Da li je to nepostivanje publike?
Kad bi se gledalo doslovno, da. Jest. Kako je kazao Jupi, covjek iz tisucu i jedne koncertne bitke, veteran rock koncerata i osoba za koju ne biste uopce vjerovali koliko je toga i sto je sve vidio uzivo; fantasticno! Ali fakat malo!
Je, da bi rijec rekao...(potpuno su u pravu ljudi kad kazu da im je malo)
Ali ipak, kazat cu i napisati jos ovo; kostali su 12 Eura. Ekvivalent dvije pive. Tih 45 miunuta bilo je tako intezivno da je to za stresti se. Prepasti. Nevjerovatno zestoka svirka. Strasan nastup! Cinilo se zaista da traje kudikamo vise, i samo stoga sto sve precizno pratim, znam tocno trajanje koncerta. Da sam se potpuno prepustio atmosferi mislio bi da je bilo duplo duze.
Ha, kratko al' slatko.
A zakljucit cu i s ovim; da li se isplatilo? Put iz Splita do Zagreba za 45 minuta?
Da! Jest! Za ovakvih 45 minuta, sigurno!
I to, ama bas svaki cent i svaki kilometar. 100%. I opet bi...
To jest, kad i ako slijedeci put ponovo dodu, bit cu tu! Sad su baterije pune. Na maksimumu. Do tad ce se opet lagano prazniti bez obzira koliko toga i sto budem vidio i cuo.
Jer ovakvi bendovi sviraju rijetko, rijetko dolaze a i ima ih prokleto malo. A kad ih pronades, kad ih odgledas daju prokleto puno pa makar i u tih 45 minuta.
A to sto si dobio, cuvas za cijeli zivot. Neprocjenjivo je. |
| ivanl |
Posted - 05/08/2025 : 02:03:24
LACUNA COIL/GOJIRA
27 srpanj 2025.
ŠRC Šalata, Zagreb
Ne bi bilo posteno izostaviti ovaj taljanski gothic metal sastav iz naslova. Postoje vec 30 godina i imaju 10 studijskih albuma, sto je respektabilna karijera i ne mogu ih tek tako imenovati samo warm upom. Kako sami kazu uzori su im saroliki, od Type O Negative do Paradise Lost. Od neizostavnih Black Sabbath do Depeche Mode cija pjesma Enjoy the Silence je na repertoaru Lacune Coil svaku vecer kad sviraju. Bend je to dvoglasja. Pjevaju on i ona. Andrea, (to je on) je tenor, a Cristina je alt. Pjesme rade na engleskom uglavnom, ali par ih je i na melodioznom taljanskom, rekao bi tipicno talijanski kanconijerski. Osobno, meni je Cristina najpoznatija iz dueta sa Daveom iz Megadetha za remaster fantasticne pjesme Tout Le Monde iz 2019e. Sto je odradila perfektno i tu me je jako privukao njen vokal. A tu pjesmu, taj duet nitko bas i ne spominje. Steta jer radi se o odlicnom remasteru ionako odlicne pjesme iz sad vec davne 1994e.
Znaci, bend je to s postenim stazem i mnogobrojnim odradenim koncertima kako solo tako i na najvecim festivalima danasnjice. I evo ih dakle na premijernom nastupu u Hrvatskoj.
I sad, sve tu stima za one koji takav izricaj vole. Malo se growla, malo se pjeva normalno u ovom muskom dijelu benda a malo ona to sve dize na jednu vecu razinu svojim zvonkim cistim vokalom i impresivnim refrenima. Meni su osobno tu negdje izmedu Evanesence i Nightwisha.
Ali ja imam problem kad vidim bend 'namaskaran' kao tamo neki horror metal bend. Meni su te sheme, (osim kod Alice Coopera), cijeli zivot isle na nerve. Od Kissa do King Diamonda, od eurovizijskog Lordi do Slipknota. To mi je infantilno i te sheme Ronald McDonald/Marilyn Manson su mi totalno saljive. A pocesce i tuzne...bezvezne. Sasvim nepotrebne. Ali ocito to pali i svatko ima svoju publiku. (Svakoj budali njegova zabava)
Na neki nacin to je onda sasvim u redu.
Kazem, za one koji to vole.
Glazbeno, Lacuna Coil je pristojna u onom sto radi iako je to po meni sve vec videno i stoput dozivljeno. I nekako mi je potpuno bezveze da ti je najveci hit u trideset godina postojanja obrada tude pesme. Vec spomenuta Enjoy the Silence koja je istini za volju ali i ocekivano izazvala najvecu euforiju.
I sve mi se cini da im nije Cristine kao vokala bili bi puno, puno slabiji i nezanimljiviji. Nek je stga cuvaju jer ona im je najveci adut i dok je nje bit ce i zanimljivosti u njihovoj svirci...
Korektno odraden zvuk ali tih. Ocito francuski tehnicari ne daju pun kapacitet i snagu razglasa predgrupama sto je potpuno nepotrebno jer, pokazat ce se poslije, pri eksplozivnom nastupu Gojire nitko bas ni nema neku veliku sansu za izricaj prije njih, ma sto da svirali.
Dakle Gojira, ponovo u Zagrebu.
Imao sam burnu raspravu nakon sto su im zadnji koncert odgledali Srdan i Goran u Domu Sportova po povratku u Split. Cini mi se prije par godina. Oni su se vratili osupnuti, pod nevjerovatnim dojmom a meni, koji sam Gojiru slusao samo doma to mi se ucinila nemusta i repetitivna glazba, pocesto dosadna, za kako sam tada mislio lisena nekih vrijednih momenata i detalja. Dobro sam se potkacio s Goranom o tome, tada da je sve zavrsilo i u dugom nepricanju to jest neobracanju...bar neko vrijeme dok nismo nasli neku drugu temu za potkaciti se... ;)
Ali bilo je ozbiljno.
Jbg. sto sve glazba moze uraditi... i to je veliki dokaz da su emocije zajebana stvar. A glazba je neiscrpno vrelo istih.
Morao sam se tako, ovog puta osobno uvjeriti u njihov nastup i sto je to pobogu kod njih toliko posebno...kopkalo me je i svrbilo dobrano.
I cujte, jbg. samo budala ne mjenja misljenje. A ja sam ga bome promjenio. I ne libim se to reci i napisati.
Uglavnom, za Antom i mojom malenkoscu vrijeme je nosilo tmurne oblake i kisicu cijelim putem od Istre do Zagreba. Te je ponovo postojala realna prijetnja da se ovaj open air koncert pretvori u fijasko na dupke punoj Šalati koja je jos jednom bila rasprodana.
Kako ce se pokazati zamalo se to i dogodilo, ali Bog rock and rolla uspio je zamajavati Boga kise sve do predzadnje pjesme Gojire, kad se ovaj sjetio da mora ljosnuti pljusak na zemlju. Do tada uspjeli smo odgledati Talijane i Sat i skoro 40 minuta Francuza.
A Francuzi su pobogu zapoceli to jest grunuli spektakularno i nisu spustali gas sve do kraja koncerta. Eto da odmah to kazem i rijesim stvar. To jest da rijesim one prijasnje nedoumice i da jos jednom evo i javno prizmam kako sam zajunio u misljenju da je ovaj bend bezveze ali ispalo je molim lijepo da mi se oprosti, da oni itekako imaju veze i to na vise nivoa.
Prvi je energija. To je nevideno nesto. To doma kad se slusa veze nema s ovim uzivo. Do trece pjesme vec sam stopostotno bio zarobljen voznjom i ritmom.
Drugo je strast. Nevjerovatno je kako se ova cetvorica postavljaju i ponasaju na sceni. Sto cu... mislio sam da sam sve vidio, ali ovo je gornji dom scenskog nastupa nekog benda. Sve gori. I doslovno i figurativno. Kako emocijama clanova benda tako i odlicnim scenskim efektima.
Trece i po meni najzanimljivije i rijetko uopce videno je da bubnjar cini srce i dusu benda. Motor pokretac. Cijelu propulziju grupe. Nevjerovatna umjesnost, snaga, virtuoznost to jest preciznost ovog brata pjevaca i gitariste, nosi po meni bar 65% svog benda. To je zaista nesto nevideno, bilo da tutnji po 5-6 minuta na duplim bas pedalama, bilo da koristi obruce i cinele u tehnicki zahtjevnim, tisim ali spektakularnim ritmovima. Ovu energiju bilo je zaista, nakon pocetnog soka, uzitak primiti na sebe i simbiozirati se sa njom.
Cetvrto, jos nisam dozivio da se prvi solo odsvira tek na desetoj pjesmi. Ej... A pricam o heavy bendu. Dakle, energija i samo energija. Silna voznja i mocan groove koji ne jenjavaju cijelim nastupom. Ovaj bend su prozvali metal masina i ja sad to potvrdujem. Stopostotno od sada stojim iza tog izraza.
Peto, ovaj bend je cijeli u borbi za ekologiju i bolje sutra ovog sirotog plneta sto bezrezervno podrzavam. Bilo da se radi o zastiti kitova ili amazonskih prasuma, sto je sve bilo popraceno vizualom na ekranima te motivacijskim govorom drugog brata, pjevaca.
I tako bi mogao jos nabrajati ali mislim da je i ovo dovoljno.
Daleko je ovaj bend dosao u malo vremena. Od dnevnog nastupa u dvoristu Mocvare prije 13 godina kao predgrupa Slayeru, do krcate Šalate koja je pucala po savovima. A i zasluzili su. Kao i moju kompletnu ispriku za nepoznavanje i neshvacanje materije. Sad je drugacije. Sad znam. Progledao sam.
Amte mi je takoder ostao sokiran, a kako rekoh on je rocker i metal stuje samo u onom pravovjernom old school dijelu NWOBHMa, i kako se tek prije par dana izjasnio, jer nije htio odmah na vruce, Gojira je sve 'potaracala macama' i 'iskopla masklinima' te da takvo sto jos nije vidio, (a bio je bas nedavno na Iron Maiden u Londonu), i da su mu bolji i od Godfathersa te Sistersa, uzivo od veceri prije a oni su mu odlicni bili...
Pa ti sad vidi.
A valjda takvo sto i znaci onda: nesto, od covjeka kojemu je ovo prvi dodir s ovim stilom. A nekako mi se cini, nece biti zadnji ni njemu ni meni.
Gojira je i odala pocast Ozzyu taman u danima njegovog pokopa i cijela je Šalata gromoglasno skandirala njegovo ime a potom je bend izveo Under the Sun/Every Day Comes and Goes, velikih i u stvari najvecih: Black Sabbatha. Cime su pokazali i klasican pristup hard rocku i heavyu s odmakom od zestokog munjevitog metala iz celicane. Znaju ljudi svirati...
Prilicna kisa je rastjerala ljude na posljednoj stvari ali ne i mene, ja sam to stoicki izdrzao jer uostalom imam carbonu torbu poput Sport Billya iz koje sam izvukao 'suskavac' s kojim me tako lijepo opremila supruga, kupivsi ga koju sedmicu prije za kisni London. Jbg. treba i naci a i zasluziti takvu suprugu...
Ante i ja spojili smo ljuti rock vikend ali nismo puno pricali o tome napustajuci Salatu s rijekama ljudi koje su se slijevale doslovno s kisom put centra grada. Nismo ni po povratku kuci kad sam ga iskrcao a potom i parkirao u svoje dvoriste, dok mi je 'celer' pokazivao novih 1250 predenih kilometara.
A ja sam penjuci se kuci uz stepenice lagano smislio i novu pjesmu, ciji cu radni naslov ovdje postaviti, mozda cak i u podnaslovu topica; kilometri, maligani i decibeli. Bas mi okej zvuci.
Tek smo posteno danas prokomentirali Gojiru, pustili smo malo vremena da se slegne utisak, i oboma je isti zakljucak; strasna su bila ova cetiri razlicita koncerta u dva dana. Prejaka, a Gojira mislim ipak zasluzeno na prvom mjestu sa svojom iskrenom postojanom energijom.
Kako rekoh na pocetku, Taljani tu nisu imali nikakve sanse i njih stavljamo na cetvrto mjesto ove mini radne ljestvice.
A i da se jos jednom pospem pepelom za prijasnje krivo percepiranje njihove glazbe citirat cu njihovu pjesmu za kraj, to jest naslov; Mea Culpa! |
| ivanl |
Posted - 04/08/2025 : 11:26:02
THE GODFATHERS/SISTERS OF MERCY
26/07/2025.
Cave Romane, Vinkuran-Medulin
U Istri se odraduje strasan rock and roll posao sa organiziranjem koncerata. I tu nemam sto nadodati, osim biti ljubomoran na stanje stvari u mom rodnom gradu. Istini za ljubav Istriani imaju i neke od najnevjerovatnijih te najljepsih lokacija za koncerte uopce. Uz tisucljetnu Arenu, u kojoj tko god dode svirati i nastupati, ostane 'ko gromom pogoden' i 'otvori' ga na dodatnu snagu i bar 'par crtica' veceg svirackog entuzijazma zbog velebnog i krajnje impresivnog prostora, tu su jos i malo rimsko kazaliste u centru Pule te Cave Romane nevjerovatno mjesto tek desetak minuta voznje od sredista grada.
Ne bi bilo u redu ne spomenuti klub Kotač, u negdasnjoj kasarni Karlo Rojc, gdje nastupaju i nastupali su neki jako bitni alternativni bendovi poput The Tiger Lillys, The Exploited, brace Cavalera, Markya Ramonea, Fun Lovin Criminalsa i drugih.
Puljani i Istriani imaju sto cuti i vidjeti i imaju to gdje organizirati. Svaka im cast. Moglo bi se reci da im se 'spina otvorila'. Bez ikakve sumnje i pretjerivanja.
A kad pisem da imaju gdje to organizirati, onda se radi o zaista impresivnim mjestima koje im je povijest tako nesebicno udjelila i moze se kazati da su vise nego 'sreckovici'. S razlogom.
Jedno od tih mjesta su, dakle; Cave Romane o kojima sam se naslusao prica i impresija onih koji su tu bili te ostali osupnuti mjestom i prostorom.
Cesto sam u Puli, mozda ne bas koliko bi ja bas htio, ali relativno dovoljno, jer Arena mi je zaista bitno mjesto koncertnog uzivanja i svaki put tu dozivim glazbenu katarzu, bez obzira koji stil glazbe hodocastim u njoj. (Ajde, da budem iskren osim Jean Michel Jarrea nedavno, jer je Francuz 'izupirao' s techno partyem i 'nalupao' mi mozak)
Ali ostaju iznimna sjecanja na Marlyna Mansona, Foo Fighters, a pogotovo na 'rasturacinu' Simple Mindsa prosle godine u ovo vrijeme.
Cave Romane eto nikad jos nisam posjetio unatoc ucestalim vizitama Puli i blizine samog mjesta centru. (Mozete i Uberom za male pare pa se prepustiti pivama)
Nedavno sam, bas sam sa sobom odzalio nastup The Stranglersa u Cave Romane jer zbog objektivnih i onih malo manje takvih razloga u mojoj 'ludoj' glavi nikako nisam tu mogao biti. I u stvari, lazem, jebiga nisam ih odzalio. Ali trudim se...
No nekidan je eto doslo vrijeme za hodocastiti i tu lokaciju a razlog je bio prebitan za moju percepciju i poimanje glazbe, a taj je; koncert Sisters of Mercy. Bend ili projekt, (kako god), Andrewa Eldritcha utemeljitelja, Alfe I Omege spomenutog benda i jedinog konstantnog zivog clana benda ako izuzmemo poznatu ritam masinu imena Dr. Avalanche a koja je od samog pocetka s Andrewom. (Iako se tip masine takoder mijenjao ime mu je isto)
Sistersi su naprosto neizostavan dio mog zivota i ono nesto sto me je zaokupilo u ranoj mladosti kroz formativne rock godine i sto sam ispratio, mogao bi slobodno kazati, od samih pocetaka rada grupe. I nikada me intezitet njihovih, (njegovih), pjesama nije napustio. Nisam bio na njihovom legendarnom prvom nastupu u Domu Sportova o kojem jos legende kruze, ali jesam u Klaonici, Tvornici i Bocarskom domu. I svaki slijedeci put, pomalo mi je padao nivo po nivo nastup kultnog benda jer je Eldrich sve vise i vise nerazgovjetno mumljao a ne pjevao te se scenski cudno ponosao. Da ne kazem, gubio se. A gubio je godinama i onu neupitnu negdasnju frontmensku karizmu, sto je donekle i razumljivo posto godine idu a proces starenja jos nitko nije zaustavio, kamoli sprijecio.
I sad dolazim do onog bitnog. Prostora Cave Romane i nastupa, petog po redu u Hrvatskoj, Andrewa Eldritcha i njegovih Sistersa.
Dakle Cave Romane su mjesto s kojeg su Rimljani kirurski precizno, kao danasnjim laserima i dijamantnim brusiicama, kidali blokove kamenja za gradnju pulske Arene. Sto je i dandanas vidljivo i cini se kao da su prekjucer to prestali raditi. Ta velebna kotlina koja recenim visokim zidinama nastalim sjecenjem kamena zaklanja udolinu koja moze primiti par tisuca posjetitelja postala je nadnaravno mjesto za odrzavanje koncerata. Ulazak puteljkom do mjesta s pozornicom odmah me je asociralo na uzrecicu majstora Stephena Kinga u Kuli tmine; dolazak na cistinu na kraju puta. I jest tako na vise nivoa. Prvo se zapitate pa jeli ovo uopce moguce da na svijetu postoji ovakvo mjesto a kamoli u nas doma. U RH. I sve one impresivne price koje sam slusao o ovom mjestu napokon se pretacu u stvarnost. I to moju stvarnost. Nasu, moram kazati; nasu, Antinu i moju jer moj kolega je bas kao i ja proputovao 'tusta i tma' svijeta ali ovakvo sto vidjeli nismo. I vilice su nam se zaista objesile pri ukazanju mjesta gdje ce se odvijati koncert. A to se, siguran sam dogodilo i Eldritchu, ali doci cu i do toga.
Vec sama informacija o koncertu Sistersa na tom mjestu bila je vise nego dovoljna da ulaznice budu spremne vec cetiri mjeseca u dzepu, a od nedavno plasirana obavijest da Godfathers jedan od mojih najdrazih najboljih garaznih rock bendova ikad nastupa sa kompletnim koncertnim repertoarom prije mracnog gotika, ucinila me je vise nego radosnim i ushicenim. Tim prije sto ih nisam mogao pogledati krajem ozujka u Zagrebu zato sto su istu vecer u Bocarskom svirali Godsmack. I jedva sam izabrao na sto otici. Jedino zato sto sam Godfatherse odgledao dvaput a Amere nikad, uvjetovala je moju odluku kamo poci. Ali s velikom mukom jer Godfatherse naprosto obozavam, a njihov rock mi vec desetljecima uporno udara po bubnjicima nesmiljenom zestinom.
(Tek nedavno smo ustvari, sto se Godsmacka tice, skuzili Srdan i ja da smo ih gledali vec jednom u Munchenu kao predgrupu Black Sababathu, ali tko je te 99 za njih kao warm up mario dok cekas najvece i najbolje na svijetu i to u 'orididi' postavi s nedavno preminulim Ozzyem. Upamtili smo samo da je bend zestok i dobar, ali to je neka druga prica)
Dakle The Godfathers drugi put u Hrvatskoj u istoj tekucoj koncertnoj godini!
Bas se poklopilo, da covjek ne povjeruje i pomalo smo da tako kazem, saputali putem da je lako moguce da ovo bude ona od rijetkih prigoda i raritetnih situacija da predgrupa bude bolja od hedlinera. A sve zbog blagog a neumitnog pada Sisters nastupa s godinama.
Kisa je roskala cijeli dan po Puli a crni su se oblaci kupili nad gradom sve veci i veci dolazeci iz prvca Italije. Sve su prognoze 'zvale' nevrijeme i povodanj u veceri koncerta, ali organizatore to nije smelo, kako im i samo ime kaze, organizirali su veliki sator pred binom za brat bratu, 1000 ljudi. I na tome im svaka cast jer su sve manifestacije i koncerti po Istri, bez iznimke taj dan bili otkazani.
Pouceni iskustvom proloma oblaka na Stranglersima, ovaj put nista nisu prepustili slucaju i decidirano su izjavili, koncert se ni pod kojim uvjetima nece otkazati. I to se zove prava organizacija i dokaz je kako se dobro radi! Amen!
Tako i bi. Pod kisicom smo usli u prostor i jedino doticni sator koji nam je ustvari ostavio suhe i noge i glavu, kvario je vizuru na strme kao nozem odsjecene litice, koje bi u suhoj ljetnoj veceri obasjane reflektorima bile puna vizuelna fantazija. No ne mozes sve, i zahvalni smo mi na satoru ali obecali smo si najskoriji povratak u ovu udolinu po povoljnijim uvjetima jer je zaista potrebno ovo jos jednom vidjeti bez oluje i platna nad glavama.
A istini za volju, nije meni ni oluja smetala sa kisom koja je bas dobro padala i stvarala sarene, raznobojne dugine slapove pred svijetlima reflektora jer je i u takvim uvjetima ovaj prostor cinila mozda i jos vise nezemaljskim.
Godfathersi su kako je receno svirali cijeli set od sat i 20 i sto da vam ja kazem...
Bas volim ovaj bend i nakon sto godina onomad nekim cudom u Splitu i jednom u Zagrebu, gledam ih treci put uzivo u Vinkuranu. Pristran sam. Volim ovaj zvuk. Volim ovaj bend. Volim ove pjesme.
Volim ih i stare i nove. I Petera Coynea sad i onog nekad s bratom Chrisom na basu kojeg odavno nema. U ovoj i onoj postavi. Stare i nove albume. A ovaj zadnji; Alpha Gama Betta Delta mi je izvanredan. A takvi su im i nastupi. Efektni, elektrizirani, rocerski...
Nista se tu nema ni nadodati ni oduzeti. To je mala rock and roll skola. Ni manje ni vise. Ova je postava 'upucana' i maksimalno uvjezbana. Peterov vokal je jos postojan, bas tutnji, bubanj trese gitara skripi... svaki se ton cuje. Sve je odavno poslozeno.
Izvanredan nastup. Bas kao sto sam i ocekivao.
Prije godinu ipo su nam odsvirali u Boogalooa cijeli album Birth, School, Work, Death sto je bilo prokleto dobro iskustvo a sad su 'sarali' hitovima unakrsno po cijeloj karijeri. 5 plus i tocka. Iako sam totalno pristran mislim da je ovo top rock and rolla danas a i inace kroz povijest, a sudeci i po impresiji Ante koji ih prvi put gleda tome je zaista tako a covjek nevjerovatno voli bas rock. A bogme i roll.
Temelji su udareni da se Cave Romane sjecam za cijeli zivot i da Sistersi nisu ni dosli poslije ovo bi bilo to. Bilo bi dosta. Zaista.
Ali dosli su.
I sad se vracam na ono nesto sto se vjerovatno dogodilo i Andrewu Eldritchu kao i nama pri ulasku u Cave Romane.
Vjerovatno, u stvari sigurno, ga je 'udario' prostor koji mu se otvorio pred ocima, a i morali su odrzati tonsku probu tu pod stijenama, i mozebiti ga je podsjetio na Jordan i Petru gdje je snimio legendarni spot za Dominion. I to se odrazilo i na kasni vecernji koncert. Nikad ga nisam vidio ovako raspolozenog. Ni uzivo ni na snimkama. Andrew je danas sezdesetsestogdisnjak i lagano je 'usao u se'. Malen je covjek. Krhak. Sad potpuno celav. I jako puno pusi, pa i na pozornici. Na koncertima nista ne prica. A pobogu i sve manje pjeva, vise mrmolji sam za sebe. Gunda. I samo zbog snage i moci njegovih pjesama ja sam pohodio njegove nastupe i davao mu beskrajno puno kredita iako mi je jasno da je njegovo vrijeme gotovo. Vrijeme Sistersa kao velikog benda i kako se to moderno kaze: brenda, niposto. Ali kako je to ustvari bezuvjetno povezano, iskreno, svaki sam se slijedeci njihov koncert pitao ima li to smisla...
I samo bezrevni spomenuti krediti na njegovu mocnu glazbu i nesumnjivo ono sto su Sistersi u smislu vrijednosti za rock glazbu uopce, te za mene osobno, te pjesme i taj zvuk, isao sam im ponovo na koncerte. Nisam odoljevao prilikama za to. Jednostavno sam morao jos malo upiti tog mocnog groova, pa kako god...
A uvjeravao sam se eto doslovno koncertom za koncertom u pad pojave Eldritcha i njegov vokal, recimo crticu po crticu, godinu za godinom. (Ali kazem, morao sam ga opet poslusati. Bas sam morao.)
Sve do veceri nastup u Cave Romane krajem srpnja. Ovo mjesto, ovaj ugodaj, ova kisa sigurno su ga digli do nivoa koji je i on sam pomalo zaboravio. Na trenutke je blistao u dugoj bijeloj kosulji. Na trenutke je pjevao i to su tad bili oni zvukovi i glasovi sa onih velebnih hitova, sa onih fenomenalnih ploca. (On ne snima vise nista. Ni albume ni spotove a radi nove pjesme i svira ih samo uzivo. I to onda kad ponekad ode na turneju, sto nije cesto.)
I ti su trenutci bili izvrsni. Setao je po pozrnici. Gestikulirao. Plesao. Sakrivao se iza pojacala pa vracao. I ono najcudnije, pokusavao se obracati publici. Iako je to bilo nerazumljivo, on se obracao gomili, a to nisam nikad vidio. Znaci, dobro ga je 'otvorilo'! Bio je zadovoljan.
A tezak je to covjek. To se zna. Po snimanju prvjenca izbacio je kompletan bend koji ce poslije postati jos jedna britanska legenda; The Mission! Pa poslije Floodlanda je izbacio izvanrednu i karizmaticnu Patrciu Morrison. Ni to nije bilo dosta vec se po zavsetku odlicnog Vision Thing, metalnog elektriziranog albuma i sjajne te uspjesne tada svijetske turneje koja je prosla i kroz Zagreb, povukao u skoro stopostotnu anonimnost. Te naravno, raspustio bend...
Sve su to kaprici Andreva, ali evo uspio ih je u antickom prostoru, nadomak Pule zatomiti, srediti i ponasati se bar na trenutke kao onaj negdasnji frontmen i stup nosac benda.
Ben Christo koji je vec neko vrijeme s njim uzivo, skoro deset godina sto je sad vec pravo cudo, standardno izvrstan i u rifovima i u melodijama te pokrivanju vokala na pravim za to potrebnim mjestima. A Japanac Kai koji je tu par godina takoder impresivan kao gtarist te raspolozen u ponasanju na bini. Oboje daju dobru vizuru goth misticnosti glazbe Sistersa a s dovoljno raspolozenim Eldritchem cine ovo vjerovatno jednim od najboljih nastupa grupe u mnogo godina. Siguran sam. A i siguran sam da je to zbog ovog monumentalnog prostora. Bilo kako bilo, iako je vrijeme Eldritcu kako ja mislim proslo, ovo mu je bio labudi pjev i meni, njegov najbolji nastup. Trebalo mi je za to cetiri pokusaja, ali isplatilo se. Mozda bi sad na ovom trebao stati i ostaviti u najboljem sjecanju ovog karizmatika i njegovu, meni tako vaznu glazbu.
Kao sto on sam kaze na This Corrosion;
I got nothing to say I ain't said before
I bled all I can, I won't bleed no more
I don't need no one to understand
Why the blood run hold
The hired hand
On heart
Hand of god
Flood land and driven apart
Run cold (hey now, hey now now)
Turn
Cold, burn like a healing hand
Mozda je to, bas to! Tocka. I dugo sjecanje.
Vidjet cu...
Ovo je bio opako dobar koncert na strasno dobrom mjestu koje zove na povratak. Supruga mi je u zadnji trenutak odustala i moci ce sad zaliti za ovim...
Steta. (Ali bit ce ovdje jos koji pravi koncert. Nema sumnje.)
Jer koliko je bilo efektno, ja to ne mogu ispripovjedati. Samo cu ostati u pokusaju. Vjerujte mi.
Sad je vec vise od 50% njegovog koncerta sastavljeno od pjesama koje nisu objavljene. Nisu snimljene, postoje samo lose snimke mobitelima iz publike, i to je vec samo po sebi teski raritet i dio njegovog teskog personalitija, ali odlicne su bile. A kad bi dosli stari provjereni zgoditci u zlatu uklesani u povijest rocka, poput; More, This Corrosion, Lucretia My Reflection, Temple of Love i meni posebno bitna; I Was Wrong, to je cisti adrenalin i osjecaj masovne hipnoze na koju publika reagira kao u nekom cudnom eksperimentu jer svi disu i djeluju kao jedan i prepustaju se bezvremenskim ritmovima i potpuno daju melodiji. Nije bilo osobe koja nije 'bengala' cijelim tjelom na gromoglasni zvuk sa bine.
Zbilja cudesno i dojmljivo. I ono jedino koncertno bitno.
Nije bila samo puka zabava na dobrom koncertu, ispalo je hodocasce.
Ako je Eldritch i dao svoj zadnji glas, zadnji trzaj, u Cave Romane je to uradio sa stilom, a bogami i zeljom. Sve ostalo je ostavstina, s kojom itekako znamo sto cemo raditi, slaviti je pa bilo kako bilo. Vratio se on nama s sliedecim koncrtom ili ne. O tome cu razmisljati kad do toga dode.
Ili ne. Nebitno...
Bitno je bilo ovo sad.
I potpuni pogodak!
|
| ivanl |
Posted - 25/07/2025 : 23:00:45
MANOWAR
19 srpnja 2025.
Brixton Academy, London
Bila jednom, jedna grupica poklonika heavy metalne glazbe u Splitu gradu. Golobradih mladica, teenagera, na pragu ulaska u zivot koji su otkrili čar, pa i žar NWOBHMa prije mnogo desetljeca. I nesebicno taj plam dijelili, propagirali, marljivo uzivali u toj glazbi, te se nepovratno otrovali njome. Zauvijek.
Britanski val novog heavy metala osamdesetih zauzeo je jedan poveliki komadic duse tih mladica i koliko god kroz zivotno stasavanje upoznavali novih i drugacijih stilova glazbe, zauvijek je nekako, njima ostao broj jedan. Pocetak i pomalo kraj, jer velikani tog stila i tog pravca polako odlaze s ovog svijeta kao sto je to velicanstveno uradio nedavno, neprikosnoveni otac heavya, Ozzy Osbourne. (I vjerovatno vec sad, u ovom trenu s Lemmyem radi neku ludu pjesmu)
Uglavnom, ti negdasnji mladici, danas su ljudi s obiteljima, potomcima, karijerama. Uredenim zivotima. A heavy metal i dalje im je zivotni luconosa.
Troje od njih onda, iz tog nevinog i naivnog stila zivota su Srđan i Goran, te moja malenkost.
A sa malo mladim pobocnicima Hrvojem i Žarkom, odlucili smo napokon otici po prvi put u London i to na koncert najglasnijeg benda na svijetu; Manowara!
Tako se naime potrefilo. Srđan i Goran, te moja malenkost bili smo valjda u svakom mjestu, selu, rupi i rupcagi ove planete, i iako imamo staza za necija tri zivota plovidbe morima i voznje cestama, te smo u avionu bili vise vremena nego vecina ljudi u svom automobilu, London smo vidjeli samo na slikama.
Zanimljivo, Hrvoje i Žare iako puno, dosta manje on the road, od nas troje London su vec vidjeli uzivo.
Bilo kako bilo, Manowar nismo nikad vidjeli ni culi uzivo nitko od nas. A nekima od nas su njihovi golemi posteri krasili djecacke sobe.
A prokrstarili smo ovu nasu 'balotu' koncertnim putovanjima, i uknjizili sve valjda moguce teskometalne spektakle. Od Deep Purple pa do Black Sabbatha. Judas, Saxon, Maidene, Motorhead, Metallicu, Megadeth...da ne nabrajam u beskraj do dna stranice, neke bendove i visekratno, a neke i vise od toga.
Ali Manowar nikad.
Ovaj teskometalni adut sjeverne Amerike, od 1980e, koji kao da je i sam iz Engleske, kao da je tamo ustvari i stvoren, napokon nam se ucinio mogucim za pohoditi ga. I sve se poklopilo u milimetar. I zelja i mogucnost. A Srđanova ekspeditivnost kao i nas nabujali entuzijazam ucinio je da smo mjesecima ranije zakupili apartman, bukirali let i naravno rijesili ulaznice u ovaj kultni prostor. Veliki i poznati Brixton Academy.
I tako dosao je i taj dan za polazak iz splitske zracne luke u posebno dizajniranim majicama kojim nas je pocastio Hrvoje. Sa prednje strane znakom Sign of the Hammer istoimenog Manowar albuma iz 1984, a odazadi s logom grupe te nabrojenim nasim imenima i godistima, (jednom je bas i bio rodendan na koncertu), natpisom da je to fun club iz Splita, Croatia, te mjestom radnje, kultnim Brixton Academyem.
Bijelim majicama za put. Crnim za koncert. Fantasticnim.
Koje su vec u splitskom aerodromu polucile veliki interes i znatizelju, a po dolasku u engleski Luton s kojeg smo se taksijem prebacili u London bile su vec pravi spektakl i ljudi po ulici su nas zaustavljali i interesirali se tko smo to mi. Jesmo li mozda neki bend? Mislim, da smo uradili ogroman posao i za hrvatsku turisticku zajednicu, bas onako kako smo i navikli biti hrvatski ambasadori po bijelom svijetu na svojim proputovanjima i putesestvijama.
Voznja je trajala dva sata od Lutona do Brixtona i zurili smo impresionirani kroz prozore u londonska predgrada kao i u samu vizuru tog ogromnog grada kad smo jednom vec usli u njega. Meni je najveci impresij tog trenutka bio 'Floydovska' tvornica sa albuma Animals pokraj mosta Chelsea, koju sam bas htio vidjeti uzivo.
Razgovor s crnoputim vozacem, rodenim u Britaniji, kršćaninom katolikom bio je sve samo ne politicki korektan, i vec smo u tih dva sata dobili gomilu podataka iz prve ruke stanovnika koji uredno placa porez, o politici Engleske, odnosu prema migrantima, koje je nas sofer nazvao probisvjetima i lijencinama-neradnicima, s posebnim naglaskom na Birmigham jer da je pun Pakistanaca muslimana koji nista ne rade, a sve stoga sto je Žare nedavno bio bas u Birmighamu na Back to begining, oprostajnom ,(kako se to i zaista pokazalo), Ozzyevom koncertu. Ispricao nam je sve i o porezu, zdravstvenoj zastiti i jos desetke drugih stvari koje razmjenjuju pripadnici drugih naroda kad zele saznati malo vise jedni o drugima. Cudio se nekim postulatima Repubike Hrvatske jer su takve stvari po njemu, nemoguce u Britaniji. A Goran se svojski dao u objasnjavanja i polemiku usporedujuci i jedmo i drugo s USA jer je puno zadnjih godina tamo proveo...
Ja sam to sve odavno znao i rade sam zurio kroz prozore.
Sve dok Srdanu nije dopizdio razgovor o politici te je na bluetoth s dozvolom sofera napicio Manowar u for gasu. Ovaj je ostao sokiran...oci mu ispale zamalo...
Meeting point nam je bio ogroman market u Brixtonu gdje nas je vec cekao Hrvoje koji se tu odvezao sam vlakom i podzemnom, dokazavsi nam da moze biti brzi, kako je rekao na aerodromu, te snimivsi u meduvremenu i video sa porukom koju nam je poslao ispred Cosco marketa; eat shit you motherfucers...
Bravo Hrvoje, prvi si. Nema sto.
Bilo kako bilo, u tom marketu smo uzeli 'provistu', (namirnice), za 5 dana. Piva, kruha, piva, kobasica, gotovih jela, piva, piletine, piva, rebaraca, tune, piva, sira, sunke, piva, dzina i tonika i piva naravno...(nesto i vina)
I s tom kolicinom potrepstina na ramenima i ogromnim kesama u sakama, zapoceli nase trosenje dzonova po engleskom tlu. Tocnije, forsirali smo Brixton par kilometara pjeske do apartmana, a lokalni zivalj je buljio u nas. Jednom oznojeni, potpuno mokri otkljucali smo nase prenociste i avantura je mogla poceti.
Meni je sve izgledalo kao u Trainspottingu, i ulice i zgrade, a pogotovo nasa u kojoj cemo odsjesti.
Sto cu...
Ne smijem sve pisati jer jebiga ne smijes biti toliko transparentan, iako prica tim mnogo gubi, u svakom slucaju reci cu vam ako hocete kupti 'dima' to mozete odmah. Na uglu. U prvog crnca. A sve ostalo je povijest. Rekao bi Štulić; nek to ostane izmedu nas.
Iako je, to moram spomenuti, Hrvoje pomagao nekim crncima staviti im reklamu na frizerski salon sto je i dokumentirano u video zapisima. Vjestina rukovanja cekicem i penjanje na stepenice te nepoznati jezik izazvao je salvu odusevljenja medu tim crncima. Nicim izazvan taj Hrvoje. Jak si jebiga. Stvarno je bila scena...
Londonski nocni zivot udaran je, bio vikend ili ne, bio dan ili noc. Tu se zivi 200 na sat, a to smo pokusali, bome i mi, nakon sto smo locirali Brixton Academy uzivo i napokon ga sa zadovoljstvom vidjeli bas ispred nas i iako nismo od ovog novog đira sve snimi i objavi, nismo odoleli grupnoj fotki ispred kultnog koncertnog hrama.
Noc je bila duga i naporna, ali sve je to rock and roll. Mozda i heavy metal, jebiga. Sto da ne. Jednom se zivi.
Preci cu odmah na koncert i vecer dolaska u kultnu halu, jer sve prije toga je bilo jos rock and rola, jos heavy metala uz konstantnu englesku kisu koja me je podsjetila na Newcastle u kojem sam bio mjesec dana 96e, i gdje sam vidio razglednicu podjeljenu na dvije polovice obicnom crtom. Na prvom polju je bila namrgodena ovca ispod kisnog oblaka i pisalo je; England in summer, a na drugoj polovici ista namrgodena ovca ispod istog kisnog oblaka, ali pisalo je; England in winter.
Ulazak u Brixton Academy je potrajao jer se kruzi oko cijele zgrade koja je u stvari u rezidencijalnom kvartu, te tisuce metalaca doslovno prolazi ljudima pokraj kuhinjskih prozora, prozora soba i dnevnih boravaka. Vidio sam to vec na snimkama jer Brixton Academy se moze pohvaliti sa pedesetak sluzbeno snimljenih koncerata, no uzivo je to apsolutno presuludo koliko i fantasticno.
Osiguranje je jako. Prejako. A ulaznice vise ne postoje. Umjesto toga imate neko pulsirajuce djubre preko ticketmastera na svom telefonu. I mora biti aktivno jer vas sami screanshot niposto ne vodi unutra.
To je ta moderna tehnologija koja zastrasuje. Uostalom po londonskim ulicama vise nema bobbya ni policije, ali zato ima cca 5 miliona kamera pa se ti igraj. Sve se snima. Ne mozes se ni olaksati u grmlju nekog parka...
A nema skoro vise ni gotovine. Sve je kartica. A cash je posljednji bastion slobode. Kad nam to uzmu spremni smo za cipiranje i barkodiranje. Svi.
No dobro, jednom kad ste unutar dvorane ostanete paf! To bivse kino iz 1920e pa poslije i diskoteka, a danas koncertni prostor od 5 000 ljudi od osamdesetih, jednostavno je prekrasno!
Dojmilo me je vise negoli i pariska Olimpya.
Sjajan prostor u koji se ulazi iz prostranog hodnika. A cijeli prostor lagano podom pada prema pozornici u blagom nagibu, tako da i oni kraj sanka na vrhu vide sve na bini kao i oni pola metra od nje. Pri vrhu ukrasena svodovima iznad mocnog luka pozornice, su kao nekakvi rimski ljetnikovci na obije strane u visini. Kao nekakve kucice s dvoristem gore iznad, te sa balkonom iznad samog ulaza koji je kako smo culi za pretplatnike. Bas spektakuarna dvorana.
Manowar nema predgrupe, to njima ne treba i jednom kad ste se smjestili negdje s Gunnessom u ruci, a kosta lijepih 10 funti, mozete ocekivati udar na sva cula, sve ono sto ste vidjeli po snimkama koncerata tijekom proslih desetljeca. A mi smo ocekivali i vise, jer na ovoj turneji negdje sviraju cijeli Sign of the Hammer, a negdje kompletni Halil to Engand plus mnostvo hitova...
Logicno, na kraju turneje, a to je bio Brixtom, najavili su cijeli Hail to England.
Tako i bi. Kao da krece u boj, u rat, na scenu izlazi Manowar sa prvom istoimenom pjesmom. I dvoje stalnih clanova od prvog do zadnjeg albuma, Eric Adams pjevac od 73 godine sa basistom Joey DeMaiom od 71 godine vas kompletno obuzmu. Uopce ne trebate gledati bubnjara i gitaristu jer ovo dvoje je srce i dusa Manowara.
I odmah vam je sve jasno, kako i tekst kaze; Manowar is born to live forever more, a tako se bogami i cini. Odmah na prvu.
A na drugu u Kings of Metal; pjevaju kako; other bands play, Manowar kill!
Na trecoj pjesmi, Fighting the World bi vec svima trebalo sve biti jasno, jer se nedvosmisleno kaze; Fight fight fight
Fighting the world every single day
Fighting the world for the right to play
Heavy Metal in my brain
I'm fighting for Metal 'cause it's here to stay
A ako i to nije dosta za razumijevanje trenutnog stanja stvari, tu je cetvrta udarna pjesma, Brothers of Metal gdje je jasno receno;
Brothers of metal
We are fighting with power and steel
Fighting for metal that's all that's real
Brothers of metal will always be there
Standing together with hands in the air
I ta metal eksplozija je bas to sto su cijelu karijeru propagirali; death to the falsh metal!
I unatoc, a to cu jasno kazati, svom seljastvu i dzikanizmu svojih omota i nosnji kojima su sve zacinjavali, kozama, lancima, cekicima, sjekirama i macevima, Manowar su istinski fantasticni heavy metal bend koji je uzivo neprikosnoven!
Amen!
I uvijek sam govorio; najbolja glazba, njlosije majice. (A nase su bome izazvale odusevljenje i dvorani), i zbog toga ja nemam ni jednu Maiden ili Judas majicu. Pogotovo ne Manowarovu sa svim onim viskom misica na muskulaturi prikazanih likova...
Amen i na to! (Masu golih zena, lose nacrtanu da i ne spominjem)
Ali oni su totalno ufurani u taj đir.
Mozda bi zgodno bilo nadodati da bi i nas Marko Perkovic Thompson stosta mogao uzesti od ikonografije Manowara, te implementirati u svoje nastupe. Konja, ratnika, maceva, orlova i zastava ne manjka niposto.
No glazba...e to je pravi, virtuozni, old school jedini metal.
Nakon uvoda slijedi kompletni Hali to England iz 84e a koji ustvari i jest posvecen onomad, dakako i danas, njihovoj bazi fanova u Engleskoj. I cijeli je zborno otpjevan sve do grande finala, Bridge of Death za koju pjesmu ni sanjao nisam da cu je cuti uzivo ikad, to istinsko remek djelo.
Na slijedecem setu od 5 hitova, ukljucujuci meni izvanrednu Sons of Odin, ja sam vec kompletno izgubio glas. Promukao. I mogao sam samo piskutavo krestati sto jos nisam u onoj buci i gomili potpuno shvacao.
Na bisu sam jedva docekao Wartiors of the World United na koju sam razvio veliku hrvatsku zastavu i uz pomoc Žare nismo je skinuli do zadnjeg takta. A koja je opet visoko u zraku izazvala silno cudenje, znatizelju i simpatije. (Uz jednu Japana u nasoj blizini)
Do zadnje pjesme Black Wind, Fire and Steel vec nista nisam mogao govoriti, ali mogao sam se slikati sa svima koji su htjeli uspomenu na hrvatski barjak. A bilo ih je mnogo.
Jedina zamjerka na pretih zvuk, sto je cudo za Manowar jer im snage i moci nije nedostajalo niposto. Utrenirani su kao za olimpijadu. Jace negoli i Rammstein.
No to sa zvukom ima veze sa dopustenim decibelama kako smo poslije analizirali, posto je dvorana usred kvarta gdje zivi gomila ljudi. Mozda je to tonac komprimirao, stisao, smanjio...
Jbg.
Steta. Ne bi bas da mi krv tece iz usiju, ali da sam malo dodatno trenutno oglusio ne bi imao nista protiv, uz gubitak glasa. Ipak je to Manowar!
Dva sata intezivne svirke izvanredno je za ovako stare ljude, ali da su bar za sami kraj turneje, u Londonu odsvirali mozda i Guyanu Cult of the Damned, bilo bi sjajno. Jebiga sad mi je zao sto ih jos negdje nismo popratili posto su izvodili dva albuma uzivo. Ali to ti je covjek. Nikad dosta. Dobijes prst, hoces saku.
Na ulici opet spektakl sa hrvatskom zastavom.
Pa u pub na proslavu rodendana.
Pa opet spektakl...
Zastava. Guinness. Fotografiranja...
I tako do rane zore.
Sve kao u pjesmi Clasha, Guns of Brixton...
Ostalo je bio turizam u alkoholnim parama. Voznja podzemnom. Tower Bridge. Piccadilly Circus, (mislio sam da cu vidjeti Dylan Doga kako sece po njemu). Apollo Theater. Buckingham Palace i crveni mundiri... Goran mi je rekao sad ce izletiti Blek Stena pa ce ih srediti...smijali smo se, nitko nije razumio cemu.
Rijeka Temza i tako to...
Ulice, trgovi, spomenci, pubovi...
Ogroman grad.
Meni odlican. Nista to nije vidjeti na slikama. Vracam se tu sigurno.
Povratak u Luton vlakom kroz countryside. I jos piva...
Aerodrom. Jos piva. Let, pa Split. A moja nas je supruga sacekala te razvezla kucama smusene ali potpuno dojmljene.
Evo danima poslije u trenutku kad se stalno prica o Ozzyu Osbourneu, i sjeca na njega, sjajno mi zvuci parola na kraju koncerta preko cijelog zida pozornice;
Let it be known, that on july 19 2025, the Manowarrior of London, kicked fucking ass! We will return, to do it again!
Manowar
Ono sto sa sigurnoscu znam, i zelim, bit cu tu ako ikako do toga ponovo dode! A bogme, i za neku drugu prigodu.
Cim prije. Jer London, taj tako opjevani grad izvanredan je uzivo. Dojmovi su ljudi moji, fantasticni.
A heavy metal je u stvari samoobnovljiva glazba. Samoodrziva. I tipicna religija. Koju je kao takvu Biff Byford iz Saxona htio i sluzbeno registrirati. Ne znam sto je bilo s tom idejom u zbilji ali ovaj grad i (jos uvijek ova zemlja), pravo su mjesto za takvo sto. Uostalom ovdje je sve i pocelo, ovdje je metal roden. Neizmjerno je, makar i dobrano kasno u zivotu, bilo gust biti makar mali dio toga.
|
| ivanl |
Posted - 14/07/2025 : 22:59:15
THE KILLS
12 srpnja 2025.
Tvornica Kulture, Zagreb
Samo par rijeci o predgrupi jer vise ni ne mogu s obzirom da smo stigli na zadnje dvije pjesme. Prvo sto sam registrirao usavsi u Tvornicu je da cura svira bubanj. Onako jednostavno i solidno. I pjeva pomazuci gitaristu i pjevacu u nekom funky plesnom ritmu. Pomalo discu. Ki klop se zovu. Trio iz Zagreba za koji nikad prije nisam cuo. Istini za volju nije ni potrebno da cujem za njih ni poslije, cini mi se...
Dvije pjesme nisu dovoljne da napisem nista posebno o njima, osim da gitarist ima stil sviranja gitare i plesni mot, Davida Brynea sa Stop Making Sense, i da ih prilikom najave zadnje pjesme doslovno potjeralo s pozornice, pustivsi neki stari blues sa razglasa a neki covjek im pokazivao na rucni sat. Prilicno neugodna situacija je bila, a clanovima benda nije ni pristojan aplauz publike ispravio kisela lica dok su istekavali instrumente. Ima vec dugo da takvo sto nisam vidio, jos od ranih devedesetih kad je Gopca i Psihomodo Pop doslovno iskljucilo iz struje usred pjesme te potjeralo sa bine prije velikih Ramonesa.
The Kills izlaze tocno u sekund, u zakazanih 21:00. I zbog toga volim zagrebacke koncerte vise nego u ijednom drugom gradu. Uvijek se zna red, i maksimalno se postuje satnica. (Najcesce)
Alison Mosshart i Jamie Hince, americko-britanski par, koji cine ovaj duet slavljeni su i vec jako poznati kao najcijenjeniji indie projekt zadnjih dva desetljeca i o njihovim nastupima uvijek se pisalo u superlativima. Ja ih nisam uhvatio u akciji pri zadnja dva nastupa u Zagrebu i nisam imao sto reci na to, ali sam im uredno slusao svaki studijski album, koje od prvijenca 2003, sad imaju sest. Zadnji od prije dvije godine i diskografske te koncertne pauze od cak sest godina.
I svaki od njih mi je bio dobar, interesantan i jako drugaciji od svega sto se danas svira pod alternativni rock. Uostalom radi se o dvije osobe koje su veterani na sceni jer su oboje vec prije imali svoje razlicite bendove i projekte, od kojih je najznacajniji sigurno The Dead Weather, u kojem je bogme Alison zasjenila i jednog Jacka Whitea.
I to s razlogom, jer je njeno scensko ponasanje upravo izvanredno kao i sama pojava, a vokal jedan od meni najdrazih uopce, a ne samo pri alternativnoj sceni koja i nema bas nesto puno obozavatelja. Sto je steta, jer ovakav iznimno ugodan glas bi trebao doprijeti do puno sirih masa.
I to je bio razlog da supruga i ja pohodimo Tvornicu po ko zna koji put u zivotu, evo ovog puta u jeku turisticke sezone, to jest u samoj spici smjena gostiju na cestama, na sto sam i ja sa svojim dugim iskustvom ostao iznenaden vozivsi vise od sest sati Split-Zagreb. Malo je reci da sam bio nemilo sokiran sporoscu na cesti i neprohodnoscu iste. Put je to koji, kad sam u pravom modu obavim za tocno tri sata ali ovoliko stranaca na cesti, ne sjecam se da sam ikad vidio.
A koliko smo culi i autobusu koji je vozio bend nije bilo lako jer su imali puknuce gume u Sloveniji na putu do Zagreba, te takoder guzvu na prometnicama.
Bilo kako bilo, pisalo je start u 21:00, i tako je i pocelo.
Minimalisticki stage sa ogromnim slovima The Kills koja mjenjaju boju, par reflektora i njih dvoje sa dvije gitare efektno zapocinju koncert sa Kissy Kissy, odlicnom rock pjesmom sa starinskim stihom. I vec sa njom, sa prvom stvari koju izvode vidi se zasto su tako poznati i cijenjeni. A o tome cu poslije, skrenut cu samo paznju na dvije lose stvari koje moram imenovati.
Prva je stroj koji simulira i proizvodi udarce bubnja a koji su nepotrebno genericki i ne mogu se oteti dojmu,(a tako ce biti tijekom cijelog nastupa), da je prava steta sto ovo dvoje karizmaticnih glazbenika nemaju zivog covjeka koji ce iole drzati neki posteni cvrst ritam na pravom setu bubnja.
Ovo je zaozbiljno tuzna steta jer su njih dvoje izvrsni, prokleto dobri na pozornici a za vid tog nekog bubnjara kojeg bi vodili sa sobom bili bi efektni i fantasticni poput ranih Jesus and Mary Chain ili Pixiesa. Zbilja. Toliko su interesantni i dobri.
Na albumima taj zvuk ritam masine jos je i isproduciran da zvuci skoro 100% kao pravi bubanj, ali uzivo nije bas najsjajnije. A i njihova ulozena energija zahtjeva, vapi pace za pravim rock cekicanjem.
To je prva losa stvar, drugu cu ostaviti za kraj price.
Sve ostalo, izmedu, naprosto je sjajno. Ona je toliko posebna, toliko dobra, toliko iskrena da je meni najbolja frontwoman koju sam ikad vidio. Prejaka pojava. Glas fantastican, posebice u Baby Says tom briljantnom komadicu pop rocka za kojeg bi puno cijenjeniji, bogatiji i poznatiji popularni bendovi dali pravo bogatstvo! Ne znam ni sam koliko sam puta sam sebi pustio ovu pjesmu... a kad je pustim, zavrtim je bar triput za redom. Nevjerovatno je zadovoljstvo bilo cuti je uzivo.
On je sjajan minimalisticki gitarist koji je ama bas svaki zvuk osim ritam masine proizveo prstima. I nekih 90% koncerta svira prstima, vrlo rijetko trzalicom, samo kad ode u hipnoticke rifove. Svo ostalo skripanje, udaranje, potezanje i natezanje zica radi golim prstima. Cudo je koliko toga, rekao bi covjek; kao da nece, izvlaci iz sestozicanog elektricnog instrumenta. Tim prije, jer je imao teski lom sake u proslosti te je kompletno ispocetka morao uciti svirati.
Jamie je posebno nadaren i izvrstan u sviranju, a jos je k tome i karizmatican.
Ali Alison je prava zvijezda. I to nepatvorena, nonsalantna, prirodna. Pozornica joj je zivot. Rock joj stoji, rodena je za ovo. A glas, to sam vec rekao i ponovit cu, neponovljiv je. Kao i uostalom koncert jer siguran sam izvode ga sa toliko strascu da ovo sve ne vjezbaju, vec kako im dode tako se i ponasaju na pozornici. U Tvornici su eto, bili nasmijani i orni. Zadovoljni i prijemcljivi. S gustom su odradili sve te odlicne pjesme; 103, New York, Wasterpiece, Black Baloon, DNA do zborovski izvedene, gospelovski dirljive my Girls My Girls, na kojoj se cinilo da pjeva deset osoba a ne njih dvoje.
Koncert je iznimno dobro i efektno voden do bisa od tri odlicne pjesme; rijede izvodeme Last Days of Magic, Fried My Litlle Brains i No Wow.
Znaci; snaga, energija, zvuk, scena volja... sve 5 plus. Istinski rock koncert samo bez bubnja, i sad eto dolazimo do druge lose stvari.
Nakon pozdrava i odlaska sa pozornice, sa prijasnjom pauzom, The Kills su nam odsvirali navucenih sat i osam minuta! Sto je ispod svake razine pristojnosti. I to se tako jednostavno ne radi, jebiga.
Supruga mi kaze, pa tek sam se razigrala... i ja sam, mislim se, ali ovakva im je setlista sa vrlo malim varijacijama izmjena pjesama, i duzine koncerta. Sat i deset maksimum, sto je nedostojno. I kazem, nepristojno.
Sve ostalo, sami superlativi. Bit ce mi drago u nadolazecim vremenima sjtiti se ovog koncerta, narocito kad im budem slusao albume doma, (sto cinim cesto), ali gorak ukus kratkocom nastupa tesko cu isprati.
Ne mogu uopce prihvatiti tako kratki nastup. Festivalskog trajanja. I nije mi utjeha da tako cine u svakom gradu.
Da su imali bubnjara i otpicili jos 30 minuta, ovo bi mi bio jedan od najboljih koncerata.
Ovako, kazem, fali...
A ja bi dao koliko treba, nebitno je li karta 35, 45 ili 55 Eura. Nebitno apsolutno. Toliko su odlicni. Samo te dvije stavke, jbg. koje nije tesko popraviti, urediti, izmjeniti.
Mozda ce slijedeci put biti duze. Nadam se. Doci cu opet. Isplati se jbg. sto cu... |
| ivanl |
Posted - 11/07/2025 : 00:07:53
Bear Stone Festival, dan cetvrti
06.07.2025.
Donje Primišlje
Negdje sa prvim sumrakom, kad sve sjene polako postaju duze pod svijetlima reflektora sa pozrnice, fascinantno je vidjeti kako se magla dize i lagano klizi po glatkoj povrsini rijeke Mreznice. Cini se da je u prvom sutonu kad dnevno svijetlo lagano gasne granica magle vidljiva kao nozem odsjecena. Kao u onom djelu Stephena Kinga kad svi zavrse zatvoreni u onom supermarketu...
I zaista je to dozivljaj za sva cula iako pomalo jeziv, jer mozak sam trazi slicnost sa iskustvom procitanog, ako vec ne dozivljenog.
A ovo je zaista rijedak fenomen. Rijetko viden dozivljaj za mene.
A to je sve nista prema ovome, kad sam u nedjelju ujutro otvorio oci.
Magla se navukla kao neprozirna dimna zavjesa preko cijelog kampa. Preko cijele poljane. Vec sam visekratno zbog temperaturnih razlika dozivljavao gustu maglu, posebice pri nocnim voznjama, ali ova je bila malo zesca, i jos jednom tako gusca. Pretpostavljam da je to uredna pojava zorom, no meni se po prvi put ucinilo da razumijem ono; magla je bila gusta, nozem si je mogao sjeci...
Nevjerovatan prizor, koji cu pamtiti. Cak i na fotografijama vidi se samo koprena kao nekog bijelog dima. Ne vide se niti konture najblize parkiranih automobila koji su tu bili sinoc, a ni susjedskih satora nema.
Ma nevjerovatan prizor. Ne budi lud, kakav vec jebiga jesam, palim auto i vozim sasvim lagano koji kilometar brdskom uskom cestom do polozaja gdje vidim cjelu kotlinu u kojoj je kamp. (Dva su, jedan manji a blizi pozornicama za artiste i jedan ogromni za nas, posjetitelje)
Prizor je nadrealan. Kao da je dolina zastrta oblacima. Sanjiva, skrivena dolina. Bas fascinantan prizor.
A doslovno naocigled, magla se gubi, rasprsuje i nestaje dolaskom dnevnog svijetla. Dok sam se vratio dole, sunce je vec ugrijalo i kamp se vratio jutarnjoj uzurbanosti. Kemijski zahodi su ugrijani dok kazes: keks, a domalo i usijani. Alternativa je otici u sumu, ali tko zna ima li medvjeda u medvjedem kamenu...
Bolje se malo iznojiti u kabini WCa i zamisljati da si u sauni nekog SPA.
Ovaj nedjeljni dan, zadnji dan, ekipa iz organizacije je zamislila kao dnevnu aktivnost koja zavrsava u 17:00 zbog ljudi koji sutradan rade. Sto je bas hvale vrijedno. Naravno jos jedno nocenje je opcija za one najtvrdokornije, ali kamp se zatvara sluzbeno u ponedjeljak u podne.
Zadnju pivu, (ne daj Boze da je zadnja), jer cu predvecer voziti za doma, ispijam u drustvu psihijatra Karla iz Makarske, a koji mi je i prvi dao mnostvo infrmacija o festivalu. On je sad tu vec veteran. Razglabamo o nevjerovatnim temama, to jest vise ja slusam jer ga je otvorilo na strucnost, a dozivljaji iz ordinacije te sa prakse doslovno nisu normalni. Prekidam ga da; pari ka u ludnici, na sto oboje 'varimo'...
Dobro je sve. Predobro pace. Tesko ce biti ici odavde...
Bilo kako bilo jedan je sat 'poza' podne i vrijeme je za prvu svirku.
THE FLUKES OF SENDINGTON
Ovaj mladi bend, osnovan prosle godine, iz daleke Australije, donosi mjesavinu rocka-funka-psihodelije i sprdacine. Bas kako im i ime kaze, smijesnosti iz Sendingtona. Obuceni u havajske kosulje i razlicite dokoljenke sa suludim kapicama, vise izgledaju na skupinu cirkusanata nego na rock bend. Ali svakoj budali njegova zabava. Tako se i ponasaju dok sviraju, budalasto. Prednjaci basist najsarlatanskije obucen i najbudalastijeg ponasanja. Forte mu je ulazak u publiku i sviranje u gomili. Sve to skupa meni je redikulozno ali odgedao sam. Moglo se istrpiti.
TONS
Ovi Talijani iz Torina vec se ne mogu istrpiti.
Ovaj bend je potpuno zalutao u ovu schemu i ovu pricu. I dok bend jos nekako i mozes istrpjeti iako ulaze u debelu repetitivnost svojom svirkom, pjevaca ne mozes nikako. Covjek ne da growla, sto je vec isuvise, on skici. Dere se. Izvodi atak na sluh i slusnu ravnotezu. Ovo je neki los metal. Dosadan i jednolican. Nisam sekunde nasao za sebe tu, iole podnosljivog, bolje reci prijemcljivog zvuka. Katastrofa od grupe. Tim vise kad znam da su tu uletjeli umjesto vrhunskih El Perro koji su nazalost otkazali dolazak. A El Perro sam odgledao u Hard Place i bas sam se radovao ponovnom susretu. Steta.
Ovi Taljani ne mogu stati ne u istu recenicu s njima, vec ni u isto slovo.
Da nisam dobro odgojen, rekao bi da su sranje!
E da, oni redikuli iz Australije, iz benda prije, dobro su se razbacali na ovom kocertu Talijana. Neka ih...
EARTH TONGUE
Ovaj duo iz predalekog Novog Zelanda sam vec odgledao i znao sam po sto dolazim. Gledao sam ih ni manje ni vise kao predgrupu Brant Bjorku. I cak u tako nezahvalnoj poziciji otvaranja za najveceg nisu se dali smesti i ostavili su odlican dojam u zagrebackoj Mocvari. A sad su pruzili i jos bolju partiju. Imaju i novi album pa su nas pocastili i s novim stvarima. Dojam mi je jos i bolji nego zadnji put. Sad ih vec znam. Ona pjeva i svira gitaru, on nadopunjuje grubim vokalom i udara bubanj. Sve stima. Ima tih dueta danas koliko ti dusa iste, a sve je zakuhao Jack White onomad i donio jednu totalno drugaciju glazbenu kako formu, tako i modu. Tesko je u moru tih i takvih dueta biti originalan ali nade ih se. Earth Tongue je jedan od takvih. Simpaticna pjevacica je poslije prodavala svoje majice, a to je i jedina koju sam kupio na festivalu. I to nesto govori...
LAZARVS
Ovaj bend iz Budimpeste, jako poznat u Madarskoj donosi sirovi heavy rock. Na trenutke naslonjen na The Clutch, na trenutke na Crowbar. Sa prstohvatom dooma u nizim rasponima vokala. Mislio sam da ih necu bas nesto dozivjeti ali brutalna svirka i sirov nastup zaokupili u mi potpuno paznju. Beskompromisna energija za zatvaranje festivala. Trio su takoder, a basist i gitarist pjevac su odradili dobru 'dionicu' svirajuci u publici. Medu gomilom. Vidi se da su ustimani, da znaju, da mogu i da su veterani svirki. Imaju pet albuma i to je vec jedna dugovjecna prica. Nisu moj đir, ali pet plus za nastup i pet plus za kraj. Gomila koja 'benga' pred pozornicom ritmicki 'svi ko jedan' posebna je bila slika. Kako je frontmen rekao, ovo im je kraj turneje, umorni su, dat ce sve od sebe tu za kraj festivala a onda ce navecer zapaliti gomilu trave i odmoriti. Kako god, zasluzili su.
Sve je dakle, gotovo do 17:00. Nemm sto vise cekati, palim auto i odlazim sa svojim mislima. Jos jedan pogled na ovu carobnu dolinu s vrha ceste prema Slunju i znam da se ovdje vracam dogodine. I to sirim evandelije. Ovo je za dijeljenje. I na tome cu raditi nesebicno. Ne znam koliki je maksimum kpaciteta ovog festivala i koliko ce novih ljudi ovdje nahrupiti i da li ce se ovo siriti, ali ovo jest za podijeliti sa dragim ljudima. Da li ce se ovo iskomercijalizirati? Da li ce se moci odrzati ovakav intimni mod? To ne znam. Ali znam da su mi ovo bila perfektna tri dana. Vrijeme ce pokazati, ali mislim tri najbolja festivalska ikad.
Ponovila se!
Put kratim razmisljanjem, procesuiranjem dozivljenog i slusanjem King Buffala, i u 21 i 30, vec sam na svojoj terasi sa hladnom pivicom. Jos razmisljam o ovom festivalu i jos cu dugo.
I sad dok tipkam ovo, debelo razmisljam koliko je bilo dobro.
Momci i cure iz Bear Stnea, hvala vam lijepo
Kako rekoh; ponovilo se!
Nema nikakvog razloga da tako ne bude. Bila je na merch standu blind tickets, za slijedecu godinu, sad mi je bas zao sto je nisam kupio. Na nevideno. Siguran sam da ne bi pogrijesio.
Nista, uzest cu je na drugom mjestu. I na Bear Stoneu sam i dogodine. To je bar, stopostotno sigurno.
Daj Boze zdravlja. I mira...
Kraj! (Bar ove price)
|
| ivanl |
Posted - 10/07/2025 : 21:58:37
quote:
Originally posted by igor23
Lipo Ivane :) Bila bi čista desetka a budući da si stal tamo di triba stat i spomenul" mahovinu i teski zaborav" moram ocijenit sa 10++ :)
Tnx! |
| igor23 |
Posted - 10/07/2025 : 16:58:55
Lipo Ivane :) Bila bi čista desetka a budući da si stal tamo di triba stat i spomenul" mahovinu i teski zaborav" moram ocijenit sa 10++ :) |
| ivanl |
Posted - 09/07/2025 : 23:57:11
Bear Stone Festival, dan treci
05 srpnja 2025.
Donje Primišlje
Drugog dana, jutro svojim bljestavilom prodire kroz sofersajbe automobila i rapidno podize temperature u zagusljivim satorima grijuci njihova platna. Ekipa se budi, vec tko je gdje bio, neki i po podu, na livadi...
Dan zapocinje uzurbanim muvanjem po kampu. Kuha se kava, caj. Otvaraju se i limenke pive, uz limenke oastete, mesnih i sardina...
Rade se marende, moja je Bogu fala, obilna i kripna, da se moze izdrzati cijelodnevni rock and roll koji slijedi.
Dojma sam da sve funkcionira tocno i tecno. Komuna na djelu i u praksi. Ljudi idu na toalet, tus...
Kemijski WCi se prazne, a papira ima, nadopunjuje se. I neko povrsno gledajuci, iznenadio bi se urednoscu istih tih ljudi, naspram prilicno opustajuceg, recimo to tako; neurednog looka posjetitelja. Ima tu doduse i onih fenci-smenci hipstera, sa skupim podsisanim bradama koji na svojim vozilima i satorima imaju sve po ultima modi za kampiranje.
Kod tuseva, ljudi uredno ostavljaju sampone i gelove, za one slijedece. Lavaboi za pranje suda, asketsko vojni, imaju spuzvice i deterdente takoder sremne za one koji dodu poslije.
Smece se odlaze na za to predvideno mjesto t se dvaput dbevno odnosi.
Moze se i gradelati za na to predvidenom mjestu, takoder. (Ali koliko je moje strucno oko grill majstora primjetilo, prilicno se ova omladina muci s tom plemenitom vjestinom, cije se znanje prenosi s kolina na kolino), naucice, na mlado je.
Pisoari su na uzdignutom podestu i urin se sakuplja pa kompostira, (sto li vec, nisam bas slusao detalje, meni je bilo draze olaksati se na obali rijeke, kao sto to doma cinimo u more), sto cete...tradicija.
Ali dojma sam da sve funkcionira. Ljudi su spremni na dijeljenje. Htio sam ranije prije svirki otici malo na voznju po okolnim bregima, ali dva automobila ZG i ŠI tablica prilicno su me zagradila. No odmah se nalaze i skacu dva dragovoljca koji me pokusavaju navoditi izmedu auta i konopa satora. Hvala lijepo, istrenirao sam se ja po tijesnim kaletama splitskog Varosa...
Uglavnom rano jutro provodim u laganoj voznji pri drugoj brzini okolnim bregima. Krasno mjesto. Primjecujem masu kombija ljubitelja kajaka koji uzivaju po rijeci Mrežnici. Istini za volju ovo je teska invazija nas stranaca na domicijelno stanovnistvo kojih je tek par desetaka. Nista, strpljen spasen, oticicemo i mi brzo, pa ce se ovaj kraj opet uljuljkati u neku vrstu sna. Iako, kako cujem, pravi san im je kompletna elektrifikacija, ziva voda, (koja se nerijetko dostavlja cisternama), te asfaltiranje cijelih puteva. Politika je ovdje davno rekla laku noc, i nema nitko ni interesa a ni razloga ovde se eksponirati i obecavati brda i doline...
Brda i dolina, vec je i ovako prevec, a necega konkretnog bas i ne. Mogu zamisliti samotne zime ovdje. I gomilu snijega. A opet, nesto je tu prekrasno u toj divljoj samoci...
Jbg. nije to za svakoga.
Mi smo tu jos tren, i onda se vracamo natrag u civilizaciju i blagodati. Ovih par desetaka ljudi ostaje i samo oni znaju kako im je...
Zaustavljam se kod jednog ogromnog spomenika iz NOBa. Nekad grandioznog. Sa velikim pristupnim stepenicama s obje strane, onako, bas autenticnog socijalistickog junackog neimarstva sedamdesetih. Ili ranijih, nebitno. Danas totalno devastiranog, izbijenih ploca s imenima, a cini mi se da ih je bilo masu. Totalno zaraslog u korov i zbunje. Mahovinu. I mislim se kako li je teska bila nasa proslost. Neobjasnjiva za sve strance, pa i copor postarijih bikera Talijana, koji se tu zaustavljaju i pitaju se sto je to...
Pa se opet nekko mislim, bas vi bi ste to trebali i znati...
Ali odustajem od ikakve rasprave i podbadanja. Davne mrtve mucenike ostavljam toj mahovini i teskom zaboravu...
Vracam se u kamp, i parkiram izbjegavajuci ZG i ŠI, nonsalantne kampere susjede.
Po livadi vec trce bosa i gola djeca, te sijaset kusih pasa avlijanera s pedigreom, koji jedini na svijetu mogu voljeti svoje gazde, kao valjda i oni njih...
Idem se naci sa svojim Purgerima, veteranima tisuca koncerata, na par, (ajde,desetaka) pivica. A trebali bi i rucati. Za jelo ima svega i svacega. Pizza, grilla, lazanja, variva, slatkog, kebaba, falafela, vocnih salata i gomila veganskih jela. Sto me ne cudi. S obzrom na ideje i stavove mnogih posjetitelja. Cijena i kvalitet vec su upitni, ali to je neka druga prica. Pametniji ili bar lukaviji donjeli su dosta toga sa sobom...
Nakon jako ugodnog razglabanja sa ekipom iz metropole, a usput smo opili i raskrabili dva Slovenca, krecemo vidjeti nesto koncerata. Za stolom smo ih uz craftice, culi vec mnostvo, jer kako rekoh tu se roka od ranih jutarnjih sati, a nemoguce je upratiti sve.
Sa iznenadenjem, shvacam da je debelo proslo 6 popodne i da je ziva istina kako u dobrom drustvu vrijeme leti.
Dakle, prvi su na redu, koje s paznjom pratim;
KARKARA
Francuski trio na srednjem stageu. Ovi momci pice zestoki hipnoticki stoner, sa pokojim mediteranskim elementom, a sve skupa na dubokoj ostavstini Black Sabbatha. Kao uostalom i doijedan bend ovdje. Upravo je nevjerovatno koliko je slavni bend iz Birmighama izvrsio utjecaja na tisuce drugih bendova, i kako je dobro rodilo sjeme koje su posijali. A eto bas u vrijeme odrzavanja ovog festivala, Black Sabbath, najveci od svih, sviraju svoj zadnji oprostajni koncert u rodnom gradu. (Blagoslovim te Boze rock and rolla, sto si mi dopustio da vidi uzivo najveci bend ikada, 1999e, to se ne zaboravlja!)
Karkara je svoj posao odradila, zivo i energicno. Volim ta rock tria, pa to ti je!
Idemo na glavni stage.
VINTAGE CARAVAN
E da, ovi Islandani su me osvojili na mah u Vintage Industrial Baru, i zarekao sam da cu ih odgledati kad god budem mogao. Dakle treci njihov posjet Hrvatskoj i to pred najvecim auditorijem. Sto da napisem...nista se nije promjenilo od naseg susreta iz studenog 2023. Meni je ovaj retro đir, na suvremenoj produkciji fantastican. Bas mi se svida zvuk ove grupe. Takoder trio. A zna se sto je trio kad przi dobar rock. Nesto najbolje. Momci su nam predstavili i nove pjesme, materijal s novog albuma, koje su meni odreda odlicne, a skupa a starim hitovima, ucinile ovaj nastup izvanrednim. Meni ne moze biti boljeg otvaranja glavne bine. Vintage Caravan su takoder jedan od kljucnih razloga mog dolaska u,(na), medvjedi kamen. Ni sam, opet, ne znam tko mi je tu bolji. Svo troje sviraju izvanredno, i sad je vec sigurno da ce se vracati u Hrvatsku jer im se na facama vidjelo ogromno odusevljenje. Da je bilo i sat jos, bilo bi mi malo, ali satnica je rigorozno tocna,(kad nema ljetne nevere).
A kad sam kod toga, patike i dugi rukavi te veceri koje sam kao s razlogom ponio uopce mi nisu bili potrebni. Skuhao sam se od vrucine. Ovakve velike i nagle promjene vremena u jednom danu, kisu, maglu, sunce, zegu...vidio sam, to jest dozivio samo u Melbourneu u Australiji.
Dakle, rezime nastupa, Vintage Caravana jest; cista petica!
MOTORPSYCHO
Norveski bend koji se bavi istrazivanjima zanra. Eksperimentalnog teskog zvuka. Tesko ih je i definirati, ali kad bi morao, rekao bi da se naslanjaju na grunge i heavy metal. Ali ipak malo indie...znam, zvuci cudno ova definicija, ali i oni zvuce tako. Cudno. Drugacije. Na pauzi za ovaj nastup sam malo isao sjesti, jer su mi opet proradile pive na motoriku, i eto odsjedio sam ga skoro cijelog. (Ima posvuda zgodnih velikih stolova i klupa i samo sjednete medu druge)
Ovim Norvezanima volje i energije ne nedostaje i moram to cijeniti, no u svojoj specificnoj zestini koju isporucuju live i nisam bas nasao sebe. Usprkos dobrom sviranju. A mozda je opet do mene i blagog umora. U svakom slucaju iznenadenje nastupa u zadnjoj fazi koncerta kad nicim izazvani odsviraju bar deset minuta dugu obradu UFOa, Rock Bottom. Na prvi takt sam skocio i sjurio se u gomilu na meni izvanrednu pjesmu jos drazeg starog benda, ciji mi je live iz 1979e, Strangers in the Night, jedan od najboljih ikad zabiljezenih live albuma. Dakle izvedba ove pjesme od Motorpsycho, bogme je jedan od vrhunaca festivala! Bas me iznenadilo i jednako tako odusevilo za kraj njihovog koncerta.
KING BUFFALO
Jos jedni Amerikanci. Ali kakvi...
Ovo mi je bio favorit koncerta i bend koji nikad nisam odgledao i mislio sam da i necu. Ali nikad ne reci nikad. Momci i cure iz Bear Stonea, svaka vam cast na dovodenju ovog benda! Amen na to!
Ovo ja slusam stalno doma. A u autu za duge voznje, pogotovo. Od momenta kad sam im cuo prvi takt, prve pjesme kupili su me zauvijek. Ovolika sofisticiranost u gradenju atmosfere i to u prilicno dugim pjesmama, koje vas posve zaokupe, rijetko se vida. Kako doma, tako i na koncertu, deset plus je moja ocjena. Ovaj trio, uz Brant Bjork Trio, rusi mi moj ustaljeni zivotni koncept tria uopce; Azra-Motorhead-The Police...
Kako dobro ovi ljudi sviraju, ej...
Evo ovako bi ja svira kad bi mogao.
Kakva transcendentalna voznja je ovaj njihov nastup...
Sta da vam ovo prepricavam...poslusajte ih!
Prvi put u Hrvatskoj, nadam se ne i zadnji. Na ovo se ide obvezatno negdje, nekad, slijedeci put. Na njihov puni koncert. Meni i 3 sata ovakvo necega ne bi bilo dovoljno.
Uglavnom, Ameri uzimaju prva dva mjesta festivala i doslovno nam pokazuju kako se to radi. I zasto je stoner to jest rock iz pustinje dosao od tamo.
Kapa do poda, ne sjecam se ugodnijeg koncerta. (Do Splita sam u voznji bar tri sata slusao King Buffalo, sto vam vec sve govori)
A PLACE TO BURY STRANGERS
Jebiga, tesko je nastupati poslije onakvog benda, ali ovi Ameri ne misle se puno o tome. Zauzmaju pozornicu u jednom bljesku post punka i noise rocka sa vise nego prstohvat psihodelije. A o energiji nastupa bas je potrebno govoriti. Mene je jos drzala suptilnost King Buffala, ali na ovo nisi mogao ostati ravnodusan. Pod svom silom reflektora koji obasjavaju prve redove stabala mracne usnule sume i surih klisura, ovaj bend je jednostavno eksplodirao u buci. I to tako, od prvih taktova pa do samog kraja nece jenjati. Kazem Jupiju, veteranu doslovno tisucu koncerata, malo mi je ovo too much! A on ce;da jest, ali i da su oni svjezi a mi mrtvi umorni, sto je istina. Da je ovaj bend bio mozda prvi a ne meni vec peti taj dan, bio bi mi puno upecatljiviji. Ovako, poslije King Buffala bas i ne. Mozda puno buke ni za sto, da kazem. Ali mislim se dok sad ovo pisem da li je to posteno reci? Ovaj takoder trio totalno je sokantno eksplozivan. Cista energija. I to se mora ispostovati. A i dvije su tu vraski zafrkane stvari; Lider i pjevac-gitarist nije normalan, to scensko ponasanje i ludiranje nije bas uobicajeno. Letio je po pozornici u suludom gestikuliranju i jos suludijem koristenjem, (ne sviranjem u punom smislu te rijeci), gitare. A negdje izmedu pocetnog i krajnjeg koncertnog ludila gitaru je i slomio nakon sto ju je visekratno bacao u zrak da bi tresnula na pozornicu i jednom tom zgodom i pukla vodoravno. Tocno se odvojio gornji dio tjela do magneta i on ju je nastavio tako svirati. Kazem, svirati i nije bas prava rijec, ali proizvoditi kojekave zvukive, jest. I to je trebalo vidjeti. I to je trajalo.
A lomljene gitare uzivo, huh, nisam vidio bit ce desetljece.
A druga stvar je bubnjarica. Zena. E tome je takoder trebalo svijedociti. Zena metronom. Kakav ritam. Kakvo cekicanje. Kakvi udarci! Kaze mi Jupi takoder; nemrem ti tocno reci ali kad je zena ovakva bubnjarica nadomjestava mnoge tehnicke nedostatke koje ima kao njezniji spol. Nemrem ti to tocno artikulirati.
I zaista, rekao bi ja, ovakvom sportskom snagom, istreniranom snagom nestvarno tocnog ritma stvarno ne zaostaje za muskarcima, iako nema sofisticirane tehnikalije. Nisu ni potrebne ovom bendu i ovom zvuku, ali konstantni galiotski ritam za napad, upecatljiv je koliko i tezak i to je bas bilo nesto sto je impresioniralo.
Zavrsili su koncret u toj istoj buci, i ostavili naglo utihnuvsi, poljanu samo pod svijetlima zvijezda.
Kazem da mi nije bio peti koncert zaredom bio bi mi i bolji. Ovako, reci cu ponovo, do mene je...
Htio sam otici jos malo na srednji stage, pozdravivsi zagrebcane koji su posli na pocinak jer eto, mogu ja jos, ali sve se svelo na masni kebab i jos jednu pivu...
Ove sto su udarali po instrumentima tamo desno, nisam ni vidio...jbg.
Jedva sam se odgegao istim prasnjavim putem, u isti kamp, kao i sinoc, malo ispruziti umorno tijelo. I dobro isprocesuirati sve videno. Ali kako se cini nisam uspio, sljedece sto vidim kad otvaram oci jest ogromna magla po poljani...
Ali to je vec prica iz jednog drugog sutra, za sutra...
Nastavice se...
|
| ivanl |
Posted - 08/07/2025 : 22:29:30
Bear Stone Festival, dan drugi
04 srpnja 2025.
Donje Primišlje
Stavio sam u naslov lokaciju mjesto Donje Primišlje, sto je kao i sluzbeno naznaceno od strane festivalskih organizatora entuzijsta, ali nije to bas tako jednostavno. (Postoji i donje i gornje i samo Primišlje)
Naime, slusao sam vec dvije godine o ovom prostoru, i o ovoj lokaciji festivala, i svi su mi se kunili, koji su tamo vec hodocastili da nista nalik tome nisu vidjeli, a ni nista nalik tome ni dozivjeli. A bome ni na izoliranijoj a prekrasnijoj lokaciji nikada ni bili. Samim tim i otezano dostupnoj.
Intrigiralo me je to, vec dvije godine bar, a te price i opisi dozivljaja te lokacije upareni sa vrhunskim bendovima koji su svirali na tom stoner i psihodelicnom festivalu, (poput Monster Magneta, Kavadara i recimo 1000Modsa), nisu mi mira davali. I zato po objavi lineupa koji je ove godine bio vise nego impresivan a sam festival produzen sa dva dana na cetiri, dvoumljenja vise nije bilo i odluka da se ide tamo zacementirana. I jedna od mojih najvaznijih, ispalo je tako, glazbenih odluka, a vjerojatno ce ispasti i najdrazih. O tome u mislima u vremenu koje slijedi, ali ovako na intezivno frisko stanje uma, ovaj festival je najbolji i najludi na kojem sam bio. A nije mi ih manjkalo vjerujte...
I sad da se vratim na put. Na lokaciju.
Tocno bi bilo kazati da se festival odigrava izmedu Ogulina i Slunja, ako cemo ga locirati kraj vecih mjesta, gledajuci prilaz s autoputa ili stare ceste, a pravo mapiranje bi bilo reci da se nalazi izmedu sela Tržić Tounjski i Primišlja, na lijevoj obali rijeke Mrežnice a vrlo blizu poligona hrvatske vojske i NATOa, Eugen Kvaternik koji je jedan od najvecih u Europi u potpuno divljoj i netaknutoj prirodi. A takva je i lokacija festivala. U nedirnutoj prirodi. I put od Slunja, a kojeg sam ja izabrao, za one koji se prvi put tu voze i nije bas macji kasalj. Imao sam dobre informacije prijasnjih posjetitelja a i navigacija je svoje djelomicno obavila bas do ispred kampa, jer u dolini istoga vise ne radi. E da, nema signala, nema ni interneta! Nevjerovatno zar ne? U 2025oj...
Ali nema ni Putina, Trumpa, Kineza i terorista, inflacije i crne kronike, agresivnih turista, depresije ni stresa... nicega tu nema, osim, kako rekoh nedirnute divlje prirode, rock and rolla, i dobrog stanja uma kojeg brzo stave u red ovo dvoje uz pomoc obilja craft pive, dakako.
Signala zapravo ima na brdu iznad doline gdje su kampovi i infrastruktura festivala, a kako volim istrazivati i voziti se unaokolo brzo sam to otkrio, i to bas u selu Tržić Tounjski, koji kako sam saznao broji dvadesetak stanovnika. Prije rata kazu, samo djece je bilo par stotina...
A bas rata sto se tice, slike su distopijske. Rane jos vidno nezacijeljene, kuce srusene i izresetane nakon srpske agresije i okupacije, sa jako puno spomenika pognulih branitelja. Javio sam se supruzi na brzinu i bas mi je ona savjetovala da ne gazim svuda jer mozda ima jos i mina. Shvatio sam to upozorenje zaozbiljno i iako nisam vidio table sa karakteristicnim crvenim kosturskim glavama, lijepo sam se vratio u kamp i ostao tamo slijedeca puna tri dana.
Dakle, nogom sam stupio u prostor medvjedeg kamena u petak, (iako je vec i u cetvrtak, prvog dana bilo zanimljivih grupa), relativno rano i instant se 'zarazio' okolisem. Stoljetna zelena suma, isto tako zelena rijeka, slapovi, mostici, strme klisure, pjescani i zemljani sprudovi, kao i kamene obale obrasle raznim siprazjem momentalno su me prebacili iz naseg svijeta u zemlje iz Gospodara prstena. Doslovno. Te boje i mirisi davali su mi dojam da sam u Tolkienovoj sagi, ili u filmu o istoj, Petera Jacksona.
A tek dodir sa posjetiteljima. Kakav vizualitet... to mi se jos vise cinilo na mjesto nekog sastanka; patuljaka, vilenjaka, ljudi i hobita, ali i orka i svih ostalih iz izmastane masterpiece trilogije majstora J. R. R. Tolkiena.
Boze moj, ljudi i zena. Neopisivih dok ih i sami ne vidite. Neopterecenih. Mirnih i pitomih. Celavih, kosijanera, bradonja, tetoviranih od 'glave do trave', bosih i prljavih nogu, a cistih srca. U opravama kojih se ne bi ni spomenuta trilogija posramila. Gomila pasa. Djecurlije. Mnoga i u pelenama. Komuna...bogami sto nije...
Satori. Ognjista. Prostorke i vrece za spavanje. Rasklopni stolci i stolovi. Resoi. I gomila boca...
Automobila, kombija i motora odasvud.
Mislim da je dobra polovica registracija stranaca. Sigurno. Odnos nekih 50:50. U cudu sam u svemu tome parkirao svoje vozilo ST tabli. Mozda sam vidio jos 3-4 iz mog grada. Ostalo iz cijele Hr i okolice bivse Juge, te bar iz dvadesetak europskih zemalja. Vozila bas odasvud...
Sredio sam se, raspakirao i odmah u žižu, jer raspored nije imao milosti. Cijeli dan od rano ujutro se prasi do bar 2-3 iza ponoci. Tridesetak bendova koji su najvljeni garancija je da se nece bas spavati, a od tih 30, bar 8 ih je krema stoner izricaja.
Tri su stagea. Mill, Jam i Stoner. Sistem je izvanredan. Cim zadnje note utihnu i 'padnu' pojacala s jednog, u istom momentu grune novi bend na drugom. Tako prekida svirke nema, jedno cca 15-16 sati...
Preludo!
Pa da krenem;
WEDGE
Prve sam dobio za aperitiv, Njemce, Wedge iz Berlina. Psihodelicni, kraut-rock trio, koji svojim energicnim nastupom zalaze cas u garazni izricaj sezdesetih, cas u klasicni rock sedamdesetih. Malo The Stooges, malo Deep Purple. Malo rifovi, malo beskonacna progresivna sola. Malo Yes, malo VDGG. Svega. Udrobi, rekao bi. Jako dobri uzivo. Hoce se pokazati. Valjda im je dosta underground Berlina.
ACID ROW
Ovaj česki bend iz Praga, spaja energiju punka sa doom metalom. I iako se to cini posve nemogucim, oni uzivo u sporijem dijelu ritma upadnu i u valjajuci grunge. Uzivo, sve skupa; prezestoki. Bubnjar me se toliko dojmio da sam bend otisao gledati s leda. A mislim da to nikad nisam do sad ucinio. (Jednom sam sjedio kao momcic bas do Leinera na koncertu Azre) Bubnjara sam bas s uzitkom gledao kako dize prasinu, (jer svirao je sa setom na goloj zemlji), i bio je odlican, a dva kosijanera za basom i gitarom gledao sam u leda kako bengaju. Pubika, iako jos malobrojna, (tek je bilo 18 sati), vrhunski ih je prihvatila. Skandiralo se za jos, ali satnica je neumoljiva...
CISNIENIE
Ovaj poljski bend vec sam vidio u Sibeniku prosle godine na SHIP festivalu, i njihov rock-jazz mi se svidio u tadasnjem lineupu bendova. Sad i jos vise. Jako energicna svirka. Sax, bas, bubanj i violina, a deru da je to nevideno. Toliko da je ljosnula kisa. Pravi pljusak. Povodanj. Oni su bili zadnji na dvije manje pozornice koje su i natkrivene, pa su vjerovatno dobili zadatak da deru dok pljusak ne stane, posto se na glavnom stageu nitko ne moze zakloniti od kise. Nema cerade. A kad vec spominjem ceradu, ova ispred Poljaka je pala koliko se natopila kise, no tehnicari festivala to su lagano poslije bez puno drame namjestili. Poljaci freneticni, i to u skoro duploj satnici od predvidene u ulozi zabavljaca dok ne stane potop. I fenomemalno su to odradili. Za medalju.
MAIDAVALE
Ove Šveđanke, (sve cetiri su zene), su meni jako drag bend, i njima je zapala uloga otvaranja glavne pozornice pred nekih tisucu ipo ljudi. A zbog kise sve se pomaklo jedan sat unaprijed i toliko kasnilo od strogo propisane satnice. Imace ostaje odluka festivalskih organizatora da ce samo u petak i subotu svirati headlineri na stone stageu. Samo od ove godine cak po cetiri po danu!
Dakle ovdje imamo rock psihodeliju u finijoj maniri. Zenskoj. Damskoj, rekao bi. Sa puno njeznijih melodija, (gitaristica je bas odlicna), koje leprsaju i od post punka do cak popa. Sviraju lijepo, tocno, sigurno i mnogi bi se razvikaniji i slavniji pop, post punk bendovi mogli ugledati u njihov zvuk uz koji se i s gustom moze plesati, kao recimo uz pjesmu Trance, koja kako joj samo ime kaze, vozi u plesnu hipnozu. Odlican prvi nastup headlinera te veceri. Sjajan uvod i otvaranje prvog veceg benda.
BRANT BJORK TRIO
I evo ga opet! Kod nas, doma! Covjek koji je izmislo stoner, te ga rasirio svugdje po bijelom svijetu! (Ono, ne bas za siroke mase istini za volju ali za nas koji se valjamo uz taj zvuk, on je kralj. Jedan i jedini!) Ponovo je dosao sa Mario Lalliem, s tim iznimnim basistom sa kojim vec duze vremena suraduje, i sa kojim je prosle godine doslovno prozracio Mocvaru. Bubnjar mu je neki drugi covjek, ali identicne snage, preciznosti i ritmike kao i prosli. Ustalom Brant je sam vrstan bubnjar pa itekako pogada tko ce ih pratiti. Sto reci...
Drugi put uzivo gledam i slusam ovog nevjerovatnog glazbenika. Covjek je legenda! To sto oni sviraju cista je ugoda, cisti uzitak. Tako se to radi. Tako se svira stoner. Ili pustinjski rock kako ga Brant ponekad zove. Odlicna boja glasa, odlican zvuk Fendera. Stara skola. Odlican razglas. Milina. Ovaj put sam vise paznje posvetio Mariu i njegovom 'basiranju'. I ljudi moji, od ovog stila tesko da ima neki bolji. Vec sam kazao, ali ponovit cu; tip je Flea-Harris-Butler-Entwistle-Watt, sve u jednom! I tocka! Satnica je kazem, neumoljiva i svirali su tocno sat vremena. Htjeli su jos, ali nije dopusteno. Zanimljivo mi je da je ovaj mag stonera nastupio drugi po redu. Jbg. bit ce do godina, pa se ne zeli vise penjati na pozornicu u ponoc...
Bilo kako bilo, tesko je poslije ovakvih svirati. Tko zna, mozda je organizator zato i promjenio raspored pa Graveyard stavio za trece mjesto iako su trebali zatvoriti glavni stage. Tu su nam obavjest plasirali na ekranu iza benda.
Kazem, Brant i trio bili su raspolozeni i odlicni u komunikaciji i prici sa publikom, a po odlasku sa scene, meni je vec bilo jasno da je ovo highlight festivala. I jedan od najvaznijih razloga mog dolaska.
GRAVEYARD
Ovaj svedski bend iz Gothenburga, dobrano je poznat ljubilteljima stare skole. A ljudi iz benda kao da su ispali iz istog doba vremeplovom, kad su Lynyrd Skynyrd bili najbolji. Kao da su odrasli na teskom jugu, grijanim vrelim zracima sunca, a u stvari su dosli iz leda i mraza Skandinavije...
Moji prijatelji iz Zagreba s kojima sam se druzio izmedu nastimavanja instrumenata i micanja opreme, zivo su me uvjeravali da je ovo najbolji bend festivala. Moji najveci bodovi i glas idu, naravno Amerima, ali bogme i ovi su uzivo tip-top. Slusao sam im albume doma, ali uzivo su bomba. Hoces blues, hoces hard rock, hoces psihodeliju... sve je tu. Sve sviraju! Kazem, likom i djelom kao da su dosli iz neke juzne drzave USA. I zvukom dakako. Dvije gitare pletu li ga pletu i obojica gitarista pjevaju. Ritam sekcija bi mogla bilo gdje, mogli su biti u ono vrijeme i u Allman Brothers Bendu...
Zbilja jak koncert. I odlicno su primljeni, ali tako su se na isti nacin i predstavili, pa mi u publici i nismo mogli nista drugo do da ih otpratimo ovacijama. Biseva nema ni za koga po strogom pravilu i momci su sa smjeskom napustili binu.
MONOLORD
Jos jedni Švedi za kraj prvog dana. (Makar mog jer sam jedva odstajao na nogama na ovom nastupu koji mi je bio sedmi u nizu taj dan, bilo ih je jos dva na srednjem stageu debelo u noci, ali bio mi je dosta)
Dakle zemljaci, jedni iza drugih. Ali ovi puno, puno zesci i bucniji. Monolitniji. Metalniji. Ali i monotoniji. Cak sam nakon par pjesama promislio da bi se mogli zvati i Monoton. A mozda je i zbog mene, bio sam vec vraski umoran. Slusao sam ih kuci, ali za kraj veceri bili su mi too much agresivni.
Ko voli dobro je. Meni ipak malo do puno monotoni.
Ali imaju tog basistu grmalja, vrlo velikog covjeka koji izvodi kerefeke s basom, pa plijeni paznju. Sve u svemu, gomila decibela i svekolikog glazbenog izricaja za jedan dan, cak mozda, (tesko mi je ovo napisati), i prevec.
A kako je pljusak ohladio i zemlju i zrak, dobro sam se nauzivao zime pored maglovite sume i jos maglovitije rijeke, u kratkim rukavima i slapama...
Otisao sam po debeloj noci prasnom stazom u obliznji kamp na gomilu poslijeponocnih 'pozitivnih' masti koje ce mi posupati svo pivo, umoran i smrznut ali zadovoljan. Necemo sutra ovako, promislio sam; hudica i patike idu sa mnom, dok sam se u nocnoj hladnoci Korduna pokrivao dekom.
Nastavak slijedi...
|
| ivanl |
Posted - 06/07/2025 : 23:24:29
Je. Prava steta ne vidjeti uzivo tog karizmatika kad se moglo. Ali ne mozes sve, ma kako se trudio. To jest zelio. A opet, vidio sam toga za necija tri zivota i nemam se sto zaliti...
Kad samo pogledam iza sebe koliko ih vise nije uopce zivo, a koje sam dozivio na koncertima...
Dobro je sve! |
| Shaner |
Posted - 05/07/2025 : 16:58:37
quote:
Originally posted by ivanl
Inace, privukle su me bas snimke novih nastupa Faithlessa jer iako slove za jedan od najvaznijih elektronskih bendova, danas doslovno sve rade 'na ruke', koncert izvode na basu, gitari, bubnju, udaraljkama i neizbjeznim klavijaturama te programima Sister Bliss.
I kao takvi zvuce jako dobro. Bendovski snazno.
Rade tako već dugo. Ne znam za ranije, ali barem od 2005. kad sam prvi put bio na njihovom koncertu. I složio bih se da zvuče jako dobro. Naravno, još i bolje s Maxijevim vokalom uživo, šteta da si to propustio.
|
| ivanl |
Posted - 05/07/2025 : 12:17:27
FAITHLESS
29 lipanj 2025.
ŠRC Šalata, Zagreb
Volim kad mi se zalomi, kako to znam kazati; 'spajanje'. Tu i tamo dogodi mi se koncertna prica koja traje danima. I to mi je jos uvijek bas zanimljivo nakon svih ovih godina. Voznja nekim novim cestama i rock and rol. Evo i ovom zgodom, tri grada tri koncerta uzastop u tri veceri. Nakon Beca i Pule, krenuo sam za Zagreb da po prvi put poslusam-odgledam Faithless u zivo. (Iako, ruku na srce, put jest bio itekako put, rock bas i ne, ali intezitet trajanja nekog 'rokijanja' svakako jest)
Sad, jbg. moram se ovako izraziti, Maxia Jazza vise nema. Taj karizmaticni isposnik koji je bio dusa i um Faithlessa otisao je do cistine na kraju puta. I to je to. Krajnje i konacno. Ali jedan od najpoznatijih elektronskih bendova ipak nastavlja dalje, bez svog vode. Cak i spremaju novi album, a nesto novog materijala smo culi i u Zagrebu. Tocnije, jednu novu pjesmu za koju joj ime nisam cuo, kad je rekla Sister Bliss, Jazzova dugogodisnja suradnica, a danas bi mogao reci i nova liderica benda. (Uz ispomoc Rolla koji je s Maxiem radio u studijima, a dio je postave ove turneje)
Inace, privukle su me bas snimke novih nastupa Faithlessa jer iako slove za jedan od najvaznijih elektronskih bendova, danas doslovno sve rade 'na ruke', koncert izvode na basu, gitari, bubnju, udaraljkama i neizbjeznim klavijaturama te programima Sister Bliss.
I kao takvi zvuce jako dobro. Bendovski snazno.
Ali prvo malo o warm upu...
Eto, trecu vecer uzastopce dopalo me je da koncert otvara DJ. Mislim, jednog sam jedva izdrzao onog agresivnog Svabu u Stadthalle, drugi u Puli me je 'satrao', a ovaj treci mi je skoro dosao glave. Jebiga, priznajem javno, ja to bogatebe nista ne razumijem. Ni tko, ni kako, ni zasto ni ko tu koga...
Meni je treca vecer 'peglanja' mozga zaredom nekog DJa kosti 'satrala', i pamet isusila, sabilo me je toliko da sam sad bar 3 centimetra manji, po jedan cm za svaku vecer torture. (mogu samo zamislit kako je onim Arapima, teroristima bilo, i valjda jos traje u Guantanamu kad im americki isljednici pustaju Metallicu, Slayer, Megadeth i druge)
Toliko o tome...
Nadam se da se ovo dogodilo sad i da necu imti vise ovoliko 'glazbene' nesrece u daljnjem zivotu. Odgovorno tvrdim, nije lako!
Ali da se vratim na Faithless.
Ovo je koncert, za kojeg sam se pripremio i kako rekoh malo sam izvidio bespuca interneta te popratio kako to danas oni rade uzivo. I svidjelo mi se. A meni jako drag koncertni prostor Šalate, takoreci u samom centru Zagreba, cinio se odlicnim izborom za jedan ljetni open air nastup.
Rekao bi zabavan. S takvom sam se mislju popeo na Šalatu.
I u konacnici tako je i bilo. Posteno i zabavno. Faithless su samo nastavili raditi ono sto najbolje znaju; izvoditi plesnu glazbu. Ni manje ni vise. Samo sad sa potpuno bendovskim zivim instrumentima. Par vokala, po potrebi u doticnim pjesmama funkcioniralo je kako treba, a glas i lice Maxia Jazza pustali su su sa razglasa i ekrana na pjemama; Insomnia, God is a DJ te We Come 1, za koje ruku na srce, bez obzira kojem zanrovskom pravcu dajete svoje vrijeme i ljubav, moramo svi priznati da smo visekratno tu plesnu ritmiku popratili govorom tjela. Hocu reci, uhvatili se kako cupkamo na ono; tammm, tammm, ta ta, ta tammm...
I bogme, ako ranih devedesetih, kad se ovaj đir glazbe pretvorio u masovni pokret, bolje kazati; masovnu hipnozu, i nisam nesto mario, danas mi je to bas drago cuti.
Te hitove. Jer bas su hitovi. Znate ono; tammm, tammm, ta ta, ta tammm...
Skroz je ugodno to bilo cuti. Produkcijski bezprijekorno, zvukom odlicno.
Mnogi kazu, pa tu se lovica trzi na imenu pokojnika. Pa jest, jebiga. Zasto i ne...
Siguran sam da i sam Maxi Jazz ne bi imao nista protiv da njegove pjesme idu dalje...
Uostalom zvimo u vremenu tehnologije kad recimo udovica jednog od najvecih vokala u povjesti glazbe uopce, a ne samo rocka, a rijec je o Ronnie James Diu, daje dopustenje da se koristi njegov hologram.
I naplacuje to, dakako...
To tako danas ide. Jer se moze. Bilo bi i prije, da su mogli. Sto je kljucna rijec.
Meni je osobno bilo drago na ekranima vidjeti lik i djelo, te cuti glas karizmatika Maxia Jazza. Makar i ovako posmrtno uz kvalitetan zivi bend.
A i sama Sister Bliss je kazala; Zagrebe dobro dosli u nasu crkvu! Pa se i ova turneja moze shvatiti, (i prikazati), kao misa zadusnica. Zadto da ne...
Drago mi je sto sam i ovo 'odradio', i skroz je zabavno bilo u dobrom drustvu malo cupkati i razgibati kukove, onako, na mjestu u svojih po kvadrata dupkom ispunjene Šalate. Uz pokojeg Zlatnog medu, pivovare Medvedgrad...
No moram reci, i dovoljno samo jedanput. Za ovakvim necim ne bi posezao iduci put. Sasvim je dosta jednom u ovih sat ipo. Malo mi je tu kumovalo i previse sintetike tri veceri za redom ali dobro, i to se sve racuma u staz.
Sad se okrecem teskom masnom rock and rollu nakon sintetike u slijedecim vecerima, (i cijelim danima dapace), o cemu ce biti ovdje rijeci takoder u slijedecim danima. Prvu sam vecer vec odradio, ali ovdje uopce nema signala i morao sam se popeti iz ove prekrasne prirodne divljine na vrh brda da otipkam ovo...
Sokiran sam gdje sam i sto upravo dozivljavam.
Izvjesce, naravno slijedi. |
| ivanl |
Posted - 01/07/2025 : 20:30:12
JEAN MICHEL JARRE
28/06/05.
Arena, Pula
Jel da, da svi znamo za domete i ostvarenja ovog pionira elektronske glazbe?
Ma retoricko pitanje... naravno da sve znamo.
I sa zvukom revolucionarnih prvih 5-6 albuma, sa kojima je poceo utabati stazu neceg skroz novog a drugacijeg, jednostavnog a grandioznog, a naposlijetku ne da ju je poplocao, vec tu stazu prosirio na velicinu avenije sa po par traka na svakoj strani, a ujedno je i pozlatio u omjeru vreca cementa-vreca zlata, da malo iskarikiram, ali nisam daleko od istine.
Sudeno mu je bilo, i dano mu je bilo da bude drugaciji, zanimljiviji i senzibilniji u svemu sto je cinio, pa je tako ispao i donositelj vatre, a i ostao luconosa jednog drugacijeg vida glazbe, te slavu iste pronosio diljem svijeta, bolje reci globusa.
I silne prekrasne, prepoznatljive melodije...
Iz cega su proizasli i zaista nevjerovatni rekordi. Ozvucen Houston. Koncert na Kineskom zidu, u Sahari, podno piramida u zabranjenom gradu, Tiananmenskom trgu...
I te krasne melodije...
Miljuni ljudi na koncertima, (doduse nisu se placale karte), od Place de la Concorde u Parizu 1979e, do Moskve 1986 sa tri i pol miljuna ljudi...
Visekratni ulasci u Guinnessovu knjigu rekorda...
I melodije, koje sam bas htio cuti u Puli.
Izdavanje albuma u samo jednom primjerku kao vid pobune protiv nepravedne diskografske politike i grabezi cijele industrije, te unistavanje svih mastera te prodaja istog nekom sretniku na nekoj aukciji za par vreca dukata...
Sve to znamo, jel da?
I slazemo se da je jedinstven, zaista unikatan oblik glazbenika. To mu je za vjecnost svima nama. Ostavstina civilizaciji i ljudskom rodu.
Bio je vec u Hrvatskoj, u Zagrebu, u areni. Pred 14 godina. Kazali su mi, nije bila bas popunjena...
Nisam ga uspio cuti i vidjeti tad, zarko sam to zelio sad. U Areni Pula. Onoj pravoj areni od 2000 godina, najocuvanijoj na svijetu. To mi se cinilo vise nego pravi pravcati zgoditak, narocito osupnut starim vec dozivljenim nastupima u tom velebnom, carobnom i neponovljivom ambijentu koji utjece na sve glazbenike i grupe koje sam tu vidio. Bilo da se radilo o koncertu Marilyna Mansona oko kojeg se digla bas halabuka pa i hajka, preko rasprodanih Foo Fightersa u dvije veceri za koje ne da se trazila karta vise, nego se nudio bubreg, do proslogodisnjeg bomba spektakla Simple Mimdsa...
Na svakog Arena Pula ostavi dojam. Neumitno. To sam se kazem, visekratno osvjedcio. Glazbenici ne znaju 'gdje bi udarali' od cuda pri susretu s publikom u tom prostoru i sviraju bar u jednoj brzini vise ako ne i dvije.
I zato sam tu htio cuti te stare, dobre melodije.
Nista manje ni drugacije nije reagirao ni danas, sa 76 godina, gospodin Jean Michel Jarre. Vise mu se bas ni ne ide na turneje. Zatvori ili otvori tu i tamo neku olimpijadu ili proslavi pad Bastille pa uvelica te dogadaje svojom glazbom, ali poziv za nastupom na Trgu svetog Marka u Veneciji, u Pompejima i evo Areni Pula, kako je rekao; ne odbija se. I to je nekoliko puta ponovio i u intervjuima prije koncerta, te na samom nastupu, da mu je cast i zadovoljstvo biti u tom grandioznom prostoru.
I shodno tim izjavama samog glazbenika, te osobnom unutrasnjem osjecaju kojeg dugujem iskustvu dozivljaja nota u tom stoljetnom kamenu, samo sam krenuo iz Beca za Pulu. Spojiti NIN i JMJ. Sto da ne. Zbog melodija iz mladosti.
Smatrao sam to perfektnom idejom.
Sve dok nisam dosao na koncert. Jbg.
Malo sam cekao s ispisom ove recenzijice, jer su se po novinama i portalima dijelili hvalospjevi danima, ovom nastupu, sakom i kapom. No po meni to nije bilo za toliku hvalu.
Da krenem redom.
Opet je warm up bio neki 'tehnas'. Neki nas. Neki Durdov. Kazu, jako ime od tog đira...
Veze ja to nemam. Uspio me je opet izubijati sintetikom skoro kao onaj Svabo u Becu, prije NINa. Arena je u samom zalasku sunca isijavala obilje stupnjeva celzija akumuliranih u stoljetnom kamenu i sve je to bilo tesko probavljivo i jos teze izdrzivo...
Ni pivu nisam popio, vec tri bocice vode, samo ilustracije radi, da se vidi koliko je sve to tesko bilo.
I ajde, da se ne zadrzavam prevec tu. Pokoji sporadicni pljesak. Sunce udara. On pusta neku 'cikiciju', ljudi nako...pa ovako...sve bez veze dok nije otisao. Dvije veceri pulta i techna, ajme meni mi je.
Nista, idemo dalje kazem ja. Lukovi Arene pune se crvenilom i zutilom zalazeceg sunca i stvaraju spektakularnu koreografiju. Nebo se vec blago mraci, a neopisive boje se dizu sa strane mora koje reflektira oganj sunca na zalasku. Prekrasne slike. Vec sama priroda u spoju sa nevjerovatnim inzinjeringom ljudskog uma i volje, Arenom samom, stvaraju efekt koji ni jedan bend nece nikada moci pa da ih i preuzmu sami Industrial Light & Magic, Georga Lucasa i Stevena Spielberga... no way. Ovakvo sto se samo moze vidjeti u prirodi samoj na koju smo posve zaboravili, ali ona nam se javi ovako, posalje poruku da je tu, ako to vec nije poziv za pomoc majke Zemlje...
I onda ide ono sa razglasa; 10,9,8,7,6,5,4,3,2,1,0
vec simptomaticno za JMJ koncerte, i sve eksplodira. Zvuk, svjetlo, efekti, razglas...
Sve je cisto. Prokleto dobro producirano. Bezobrazno kristalno i tocno.
Redaju se numere, ne mogu kazati pjesme, ali sve novije. Agresivnije. Gospon Jean je sam na pozornici okruzem tim cime vec jest, tim masinama i uredajima kojima nareduje prstima da proizvode to zvukovlje.
Ali nema nikog osim njega. Nema, kako da to kazem; benda.
A nema nista ni od starih dobro znanih melodija iz stotina jinglova, radio i TV spica, gomile uvoda u sportske emisije, a o reklamama da i ne govorim. Sjecate se one za JAT?
Ako i ima natruha onih krasnih avangardnih, pionirskih zvukova sa Oxygena, Equinoxea, Magnetic Fieldsa, oni su krnji, izremastizirani, masakrirani, skraceni i izmjenjeni. Jednom rijecju izmuceni. I ni nalik originalima. I sto 'koncert' duze traje to se sve vise pretvara u techno party, na momente rave party. Bogami kad ja znam sto je obuzelo Sjor Jarrea...
A on cupka, skakuce, u sitno plese, patikicama vrti...
Kazem, ovo uopce koncert nije. Ovo je mantranje DJa.
Samo sto nije sa dva Tehnicsa, vec vrag ce ga znati s kojih davolskih sprava JMJa.
Cak nam je i kroz kamere na svojim naocalama dopustio da vidimo sto to on prcka, iliti krcka u njegovoj kako je kazao; kuhiji.
I zaista, povlaci on, bode, gura, pomice stosta prstima, ali onih starih melodija nema pa nema...
I tako sve do kraja. 22 teme, niposto ne pjesme, u sat i 40, na samostalnom DJ setu gospodina Jean Michele Jarrea, nisu i ne mogu biti koncert. A pogotovo sto tu nije pusten, kad vec nije odsviran, nijedan kapitalac. I to za prilicno paprene pare, kad vec to moram spomenuti, a vjerujte, to mi za dobru glazbu i dobar nastup nikada nije protuargument.
Tja, dobio sam sto sam dobio tu vecer. Citam u novinama, rasplesala se Pula, pa bas i ne. Iako se cupkalo. Jest malo. Cak sam i ja udarao ritam zamisljenog basa, rola i fusa, ali ljudi moji, daleko je to od koncerta. Predaleko.
Ali bez onih svima znanih melodija...bar ne originlnih.
Da nije bilo ovog magicnog prostora, puno bi, svasta nesto losije napisao za velikog Jean Michele Jarra, koji jebiga mozda vise nije ni velik. Mozda mu je samo s godinama sve dopizdilo, ili je malo 'porebambia', pa se vraca u mladost i ludost pa pusta tesku 'cikiciju'. (Iako, covjek se zaledio u vremenu i izgleda predobro, kao mladic, tko zna sto trosi da tako dobro izgleda)
Pa je bolje da stanem sada jer nije mi drago da unatoc svemu, govorim kontra velikana. Tko i jesam ja jebiga za to. Ali bogami nije mi se, bas mi se nije svidjelo.
Ostao sam nasuho, bez ijedne od onh velicanstvenih, svima znanih, i dragih, najradio frendly melodija ikad. Ni jedna nije bila u originalnom ruhu.
Tako da, Last Night a DJ Saved My Life, nije niposto!
Bogami nije!
Naprotiv, dobro ga je iziritirao. Izmucio. Nazalost.
|
|
|
