| Author |
 Topic  |
|
teller
Advanced Member
Slovenia
19039 Posts
Member since 02/06/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 17/02/2012 : 21:11:42
|
Ovo su prva 3 od 8 dijelova razgovora Mosora i Borisa Dvornika, dvije legende Splita i Dalmacije, a bome i Hrvatske. Ocekivano je šarmantno i vrlo duhovito, a ostatak potražite na YouTubeu...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
dnevni boravak
Senior Member
Croatia
1033 Posts
Member since 26/07/2008 |
Posted - 17/02/2012 : 21:17:44
|
Nemogu vjerovat, koja ružna vijest. Iz vedra neba dode.  |
I'm working on a dream Though sometimes it feels so far away
I'm working on a dream And I know it will be mine someday...... |
|
|
|
velka031
Advanced Member
.jpg)
Croatia
17039 Posts
Member since 18/03/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/02/2012 : 21:20:00
|
A ovo je nekrolog Ante Tomica iz Jutarnjeg...
Autor: Ante Tomic
Takvog nekoga nikad prije nisam vidio i vjerojatno necu. Milorad Bibic Mosor bio je potpuno jedinstvena osoba. Gotovo zastrašujuce pojave, celava ljudeskara od preko dva metra, a u duši djecak. Bio je plah i ranjiv, naivan i iskren, smijao se slatko kao dijete gromkim baritonom od kojega su stakla pucala. Raskošni zvonki kikot nježnog gorostasa, potaknut nekom cesto potpuno infantilnom, budalastom šalom, ispunjavao je naša srca radošcu. Ako bismo culi vic, ili ako nam je na pamet pala kakva ludorija, on je bio prvi s kojim bismo je podijelili, tek da gledamo njegov neobuzdani prasak veselja, kako mu se tresu ramena i dlanovima otire suze od smijeha.
S Mosorom u društvu osjecali smo kako je lijepo biti živ.
“Mi smo ovdje na Zemlji da se zajebavamo naokolo. Ne dajte da vam itko tvrdi drugacije”, napisao je americki književnik Kurt Vonnegut i ta blasfemicna misao možda ce najbolje poslužiti da opiše našeg pokojnog prijatelja i njegov blagotvorni utjecaj na nas. Nezrele šale i psine rastjerivale su kišne oblake iznad naših glava, kraj Milorada Bibica citav se život cinio kao jedna zdrava, neodoljiva, prekrasna zajebancija.
Mislim, nemojte me krivo shvatiti, on je u isto vrijeme bio vrlo ozbiljna, odrasla osoba, odgovoran i brižan suprug, otac, sin i brat, odan i nesebican prijatelj, nesvakidašnje marljiv i pouzdan suradnik. Rijec ako vam je dao, ona je bila uklesana u kamenu. Dvadeset obaveza je u svakom trenutku imao i krupnim koracima pognut grabio plocnikom istodobno telefonirajuci na dva mobitela, a problemi koje je rješavao cesto su bili i teški i mucni, ali eto, veselje ga nije napuštalo. Ništa ga nije moglo obeshrabriti i pokolebati. Cinio se neuništiv. Besmrtan.
I njegova energija bila je nekako djecja. Katkad bi nam se cinilo kao da gledamo cetverogodišnjaka koji se ne može umiriti. Hiperaktivnost, culi ste vjerojatno za taj poremecaj. Rijec je o relativno novijoj medicinskoj pojavi. Prvi je put zabilježena prije šezdeset godina, kad je Milorad Bibic Mosor došao na svijet. U gluhu nocnu uru, kad bi svi u konobi vec izginuli i padali s glavama po stolovima, on je još pricao viceve, pjevao ruske ili vojvodanske ili tek tako, za zajebanciju, nekome do zore poslao sto pedeset SMS poruka.
“Covice, di se ti gasiš?”, upitali bi ga koji put zapanjeno.
I, evo, ugasio se.
“Mile je umro”, napisala mi je Slavica danas, a ja sam se na trenutak zaustavio ne znajuci o cemu se radi jer nitko ga od nas nikada nije zvao Mile. To je intiman, obiteljski nadimak, nešto što cuvaš za mamu i ženu. Ipak, bilo je to, shvatio sam kasnije, zapravo prikladno. Pustoš u mome srcu, tuga koja je stegla utrobu, bili su kao da mi je umro brat.
Nismo se ni pozdravili
Užasno ce mi nedostajati taj Regoc. Otišao je, a da se nismo cestito ni pozdravili. Nije za to bilo vremena. Bolest koja je došla iznenadno i silovito kao mecava otpuhala ga je u samo nekoliko tjedana.
“Je li ovde možda pokojni Bibic?”, upitao sam tobože nedužnim tonom ulazeci u njegovu bolesnicku sobu na Križinama, ocekujuci kako ce se on poceti smijati. No, nije se nasmijao, nije mu bilo do zajebancije. Shvatio sam kako je stanje ozbiljno kada sam ga vidio kako tih i prepadnut leži na postelji. Ništa potresnije vjerojatno nikada prije nisam vidio. Bio je tako krhak i nemocan, strava u njegovim ocima bila je gotovo djecja.
Umro je Milorad Bibic, maticne knjige tvrde da je to bilo u dobi od šezdeset godina, ali ja se ne bih pretjerano pouzdavao u taj podatak.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/02/2012 : 21:36:07
|
... i nekrolog Renata Baretica iz Nacionala...
Piše Renato Baretic
Gordosija od covika
Nisu ovo nikakva nekrologicarska sranja, ne treba to Mosoru, ovo je samo jedno tužno zavijanje i lizanje rane koja nikad nece u cijelosti zacijeliti.
Samo su dvije stvari sasvim jednostavne i sigurne: covjek se rodi i covjek umre. Sve ono izmedu silno je komplicirano i nesigurno. A najteže je od svega, najkompliciranije i najnesigurnije, u cijelom tom meduvremenu biti - covjek. Bez ostatka i bez ijedne pauze, svake sekunde. Biti mocna planina ljudskosti, prijateljstva, dobrote i veselja. Poznajem samo jednoga kojemu je to doista i uspjelo: Milorada Bibica Mosora.
Premda je bio i ateist i titoist, i zajebant i hedonist, u Mosoru je, samom samcatom, bilo više kršcanskoga covjekoljublja nego na svim nedjeljnim misama u zadnjih dvadeset godina! Bio je bolji i Hrvat i Zemljanin, više gradanin i veci Splicanin, nego itko koga cete u životu upoznati! Bio je vulkan smijeha i gejzir kolegijalnosti. Bio je planina covjecnosti i nesebicnosti, bunar anegdota i najtajniji NASA-in laboratorij za smišljanje novih genijalnih dosjetki i namještaljki.
Nisu ovo nikakva nekrologicarska sranja, ne treba to Mosoru, ovo je samo jedno tužno zavijanje i lizanje rane koja nikad nece u cijelosti zacijeliti. Ovo moje "utorkaško" društvo izgubilo je najboljega medu sobom, bez imalo dileme, i još ni sami ne shvacamo koliko ce nas u ostacima života Mosorov šokantni odlazak doista koštati, koliko cemo okljaštrenije dane živjeti bez njegove nesebicnosti i neprigušive vedrine.
Otišao je covjek koji je intuitivno znao za što jedino vrijedi postojati: za objašnjavanje drugima zašto se ipak valja veseliti životu! Otišao je u teškim fizickim mukama, ali - siguran sam! - u nutrini, skrivenoj tankom i sve slabijom tjelesnom opnom, ipak zadovoljan cinjenicom da je dao i davao ama baš sve što je mogao dati i davati, ne tražeci od nas ostalih zauzvrat ništa osim dobre volje. One koju nam je on ionako vec malocas darovao.
Danas se mnogi pitaju "kako?" i "zašto?". Ja cu vam reci: Mosor je imao dva metra i cetiri centimetra, a u njima nekih sto i dvadeset kila. I rastao je sa svakom uspjelom dobrohotnom dosjetkom, i u visinu i u širinu. I, jednostavno, Split mu je postao prenizak, a Hrvatska preuska. Previše je u njemu bilo duha za tu usku varoš i te uske ljude.
Citam vijest o Mosorovoj smrti po raznim portalima i na svakom nalazim, ispod teksta, poneki uvredljivi "anonimni" komentar na racun gordosije od covjeka kojemu je vec i samo srce bilo dovoljno veliko da ponese nadimak Mosor. Prije par godina, dok je ovaj portal još bio u povojima, bio sam medu prvima koji su tražili da citateljima dopustimo komentiranje naših tekstova. Danas, evo, zbog tuge za velikim prijateljem i zgadenosti nad mogucnošcu da se i ovdje ispod oglasi neko štakorsko srdašce i odgovarajuci mozak, molim urednika da blokira bilo kakvo komentiranje ovog javno-privatnog oproštaja. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/02/2012 : 11:33:01
|
...kao i nekrolog Ivice Ivaniševica opet iz Slobodne...
COVJEK S ENERGIJOM BAGERA I TOPLINOM VISOKE PECI, DO POSLJEDNJEG DAHA SMIJAO SE SEBI I DRUGIMA
DOBRI SPLITSKI DIV 'Nije, Mosore, meni pa snig, nego mi se srušija svit...'
Jucer je u šezdesetoj godini, nakon kratke i teške bolesti, preminuo Milorad Bibic Mosor.
Dobrih pola sata nakon što sam udario tocku na ovu recenicu, kursor je iritirajuce pulsirao, kao da i sam histericno ponavlja pitanje “kako dalje?”. Mosor bi znao kako. Covjek s energijom bagera i toplinom visoke peci rado je ponavljao lozinku “Idemo naprid!”. U teškim trenucima, kada ti se cinilo da stojiš pred zidom, odnekud bi se pojavio šašavi div i s najdubljim uvjerenjem izgovorio te dvije rijeci. Ma koliko trivijalne bile, iz njegovih su usta zvucale kao ljekovita mudrost.
Zadnji put smo razgovarali u subotu. Ne pamtim ništa od onoga što sam mu odverglao u slušalicu. Trudio sam se obodriti ga ili barem utješiti, duboko svjestan da biram kilave i krive recenice. Na koncu je ispalo da on tješi mene. Nakon nekoliko mucavih minuta, pozdravio me svojim tradicionalnim sloganom: “Idemo naprid!” Kao i toliko puta prije, opet sam mu povjerovao. A kako i ne bi?
Prije petnaestak dana, dok se hrvao s prvim, neugodnim simptomima bolesti za koju nije mogao ni slutiti koliko je zapravo strašna, u grobarskoj je radnji birao lijes za svoju, koji dan prije preminulu, tetu Rokomilu. Kolos kojemu sam godinama nabijao na nos da ima teški poremecaj hipofize – a on bi mi spremno uzvracao da sam patuljak koji robu kupuje u “Maje” – poslao mi je tipican mosorovski SMS: “Evo me biran kovceg za tetu, pa san naletija na jedan šesni kapsilic ka stvoren za tebe.”
I kako, poslije svega, da ne povjerujete takvome tipu kada vam kaže da idemo – dakle “mi”, obojica, skupa... – naprid?!
Svaki je nekrolog neka vrsta inventure, završnog racuna koji saldira sve važne epizode necije karijere i života. U Mosorovu slucaju i posmrtno slovo htjeli-ne htjeli mora biti u skladu s njegovim gabaritima, odnosno nadimkom. Covjeku kojega nikada nije napustila strast za zafrkavanjem svih i svega, samo je jedna stvar bila svetinja s kojom nema sprdnje i oko koje ne smije biti pogadanja: rad. S disciplinom koja bi posramila Spartanca, štancao je tekstove i knjige, a svaku je recenicu ispisivao s uvjerenjem i strašcu kao da mu je posljednja. I kada bi se dogodilo da mu koji nehajni urednik zalijepi bedasti naslov, požderao bi se od muke. Satima bi grintao sebi u bradu i drugima u slušalicu, a onda pomirljivo zakljucio: “Idemo naprid!”
I išao je, sto na sat. Samo je tako bilo moguce ispisati pregolemi opus s desecima i stotinama antologijskih tekstova koji su ušli u kolektivno pamcenje i simbolicni imaginarij podneblja ciji je Mosor bio marljivi kronicar. Diplomirani inženjer jake – a kakve bi druge?! – struje ni dana nije proveo u maticnoj struci, ali je zato duga desetljeca utukao puneci novinske plahte reportažama, intervjuima, komentarima, pricama o velikim i malim ljudima... te potrošio puste sate, dane i mjesece na vodenje televizijskog talk-showa Mosorijada, odnosno izgovaranje satiricnih komentara za emisiju “Nedjeljom u dva” Ace Stankovica.
Kao iskreni sportski zanesenjak i pravi fanatik košarke kojoj se predavao u svim zamislivim svojstvima – prvo je bio osrednji igrac, potom odlican sudac, da bi na koncu postao ugledni komesar FIBA-e – novinarsku je karijeru zapoceo logicno: uz rub igrališta. I toj je infišaciji dugo ostao vjeran. Osim nebrojenim clancima, naš je sport zadužio i knjigama u kojima je s akribijom predana istraživaca i šarmom velika pisca zamrznuo sjecanja na dane ponosa i slave.
Njegove monografije o Košarkaškom klubu Split i njihovim nogometnim imenjacima iz Parka mladeži zauvijek ce ostati nezaobilazna lektira za sve sportske fanove, baš kao i Mosorove biografije Dina Rade, odnosno Mirka Novosela (koju je napisao u suradnji sa zagrebackim kolegom Zoranom Kovacevicem).
I premda su mu te knjige donijele i komplimente kritike, i zahvalne citatelje, i prestižne nagrade, pravu pomamu u javnosti izazvala su tek dva ispovjedna naslova u kojima se bavio svojim, i splitskim, nježnim godinama. Kada je izdavac, Seid Serdarevic iz zaprešicke Frakture, pripremao drugi po redu svezak Mosorovih uspomena, zamolio me da napišem bilješku za ovitak knjige. Ne bih podlegao kušnji citiranja samoga sebe, da me ne muci osjecaj kako sam ga svojim lakomislenim recima zapravo urekao. Napisao sam, naime, sljedece:
“Sve je pocelo ‘Zakonom Pjace’. Godine 2005. Milorad Bibic Mosor napisao je de iure šezdeset nostalgicnih zapisa o splitskim šezdesetima, a de facto sentimentalnu kroniku vlastita odrastanja. Na tome bi, vjerojatno, i stalo da je vrijedni autor naucio starjeti sukladno biološkoj dobi. Ali vraga, dok se kod prosjecnog covjeka adolescencija mjeri u godinama, kod Mosora ona traje desetljecima. I sada nam, evo, nudi drugi svezak zapisa o svojim nježnim godinama, knjigu pod naslovom ‘Zadnja pošta Riva – spliske sedandesete u sedandeset slika’.
David u tijelu Golijata
S Pjace, središta društvenog života mladarije u šezdesetima, fokus je usmjeren na Rivu, nezaobilazni punkt diravanja i kortedavanja u sedamdesetima. I grad i svijet u meduvremenu su izmijenili svoje lice, samo je njihov kronicar ostao isti: razdragani kolos koji se od jutra do mraka zafrkava i ruga, sebi i drugima, da ne bismo opazili kako je u tijelu Golijata zarobljen ranjivi David.
Kako je Mosor celjade hibernirano u pubertetu, ne treba ni sumnjati da ce za ovom knjigom slijediti još nekoliko svezaka u kojima ce elaborirati svoje odrastanje u osamdesetima, devedesetima i dalje... Sjajna vijest za sve nas tobože mlade od njega, a zapravo beznadno starije.”
Za ovom knjigom, sada znam, nece ništa uslijediti. Mosor je umro ne docekavši izlazak iz puberteta. Kako i prilici balavome spadalu, zadnji reci što ih je ispisao bili su poslovicno zajebantski. U rubrici Mosorova pitalica, koju je svakodnevno vodio na našemu portalu, u nedjelju je postavio pitanje za moju malenkost: “Je li, šjor Ivica, za spuštanje od Marjana do grada koristite svoje velike biciklisticke ili skijaške sposobnosti?”
Malo zatim stanje mu se pogoršalo i nisam mu dospio odgovoriti. A rekao bih mu: Nije, Mosore, meni pa snig, nego mi se srušija svit.
IVICA IVANIŠEVIC
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
fikus
Senior Member
1966 Posts
Member since 02/11/2010 |
|
|
fikus
Senior Member
1966 Posts
Member since 02/11/2010 |
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12938 Posts
Member since 23/09/2005 |
|
|
kosmajac
Average Member
Serbia
751 Posts
Member since 07/09/2010 |
|
|
adriano
Advanced Member
Croatia
4599 Posts
Member since 12/11/2009 |
Posted - 22/02/2012 : 16:10:21
|
"Premda je bio i ateist i titoist, i zajebant i hedonist, u Mosoru je, samom samcatom, bilo više kršcanskoga covjekoljublja nego na svim nedjeljnim misama u zadnjih dvadeset godina!"
Upravo to, bio je onaj tip covjeka koji je mogao biti prijatelj sa svima, bez obzira na to, od kud je i šta je. |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Topic Locked
