Author |
Topic |
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 23/03/2011 : 10:18:33
|
Da li se itko seča naslova onog smiješnog afričkog dokumentarca o Austrijancima (kako su u stvari oni zaostali a ne Afrikanci)? |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
TORQUE
Senior Member
Croatia
2781 Posts
Member since 27/04/2005 |
Posted - 15/04/2011 : 15:17:29
|
jedini dokumentarci koje gledam su o serijskim ubojicama. |
Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing, Doubting, dreaming dreams no mortal ever dared to dream before.. |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
PJ24MKD
New Member
Fyro Macedonia
275 Posts
Member since 28/07/2009 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
ordell
Senior Member
Slovenia
1899 Posts
Member since 20/08/2006 |
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:02:38
|
Doks „Još sam tu: Priča o Joaquinu Phoenixu“ redateljski je prvijenac znanog glumca, scenarista i producenta Caseya Afflecka. Riječ je o rubno-dokumentarnom naslovu, štoviše o lažnom dokumentarcu odnosno „mockumentaryju“, djelu kojem je lako osporiti autentičnost ali ne i umjetničku vrijednost. Uz scenarističku suradnju samog protagonista Affleck je doks „Još sam tu“ složio kao dijelom lažno dokumentarnu storiju o psihofizičkoj autodestrukciji osebujnog glumca. Dijelom lažnu, jer je teško reći gdje završava stvarnost a počinje fikcija, koje se skladno i nerazmrsivo isprepleću. Affleck svoj film konstruira na način da inicijalno lažni stvarnosni okvir s uvjetno rečeno „izmišljenim“ protagonistom učinkovito nadograđuje snažnim i sugestivnim dokumentarizmom. Affleck i Phoenix slavnom glumcu oduzimaju dio njegove umjetničke osobnosti te tijekom dvije godine stvaraju protagonistov paralelni identitet koji će na zanimljiv način uzdrmati holivudske glumačke i medijske krugove. Pred sveprisutnom Affleckovom kamerom Phoenix se odlučuje alternativno-umjetnički i u tom smislu ljudski potvrditi kao hip-hop glazbenik. Naime, glumac je navodno razočaran i frustriran činjenicom da se svakom novom ulogom sve više udaljuje od samog sebe, odnosno da ulazeći u svaki novi lik osjeća kako gubi novi dio svog identiteta, pa u jednom trenutku odlučuje Hollywoodu i glamuru okrenuti leđa te uspjeti na drugom polju umjetničkog djelovanja. A to okretanje leđa je uistinu radikalno i drastično, te se neobaviještenom gledatelju može doimati posve iskrenim i autentičnim.
Prividni psihofizički striptiz dvaput za Oscara nominiranog Joaquina Phoenixa pred okom kamere supruga njegove sestre Afflecka potpun je i nemilosrdan te povremeno tendira šokiranju gledatelja. U tom striptizu Phoenix ide do kraja pa i još malo dalje, te se predstavlja kao umjetnik koji je izgubio vjeru u sebe i svoje sposobnosti, kao gotovo beskućnik koji planove za budućnost donosi pod utjecajem alkohola i kokaina, kao vrlo arogantna i nepodnošljivo egoistična osoba čiji odnos s prijateljem i cimerom Antonom posjeduje i određene homoseksualne konotacije. Nakon što film otvori vjerojatno autentičan tri desetljeća star arhivski snimak Joaquinova idiličnog dječjeg boravka s ocem na šumskom jezeru, vraćamo se u 2008. godinu u kojoj je pred nama neuredan i u bradu zarastao glumac mučen prethodno opisanim egzistencijalnim dvojbama. On je nedavno završio snimanje vrlo uspjele psihološke romantične drame „Ljubavnici“ te u sklopu promocije filma javnosti obznanjuje svoju nakanu o napuštanju glume i ponovnom pronalaženju u svijetu hip-hop glazbe za koju se smatra nadarenim. Vjerujući da će mu u tome pomoći glasoviti hip-hop glazbenik i producent Sean „P. Diddy“ Combs, Phoenix priželjkivano samoostvarenje u hip-hopu pretvara u fiksaciju kojoj je spreman podrediti sve drugo. I odnose s menadžerom i asistentima prema kojima se ponaša naglašeno grubo i s omalovažavanjem, i vlastitu javnu predodžbu koju će ruinirati besprizornim izgledom i ponašanjem te gostovanjem u talk-showu Davida Lettermana, a napokon i upornošću da uspije u svom naumu unatoč očitom nedostatku talenta i banalnosti pjesama koje piše i sklada. Isprva se čini da bi Phoenix u svemu mogao i ostvariti određeni uspjeh, osobito kad se uspije probiti do P. Diddyja koji mu načelno pristane producirati debitantski album, no od toga naposljetku neće biti ništa jer to i nije ono što autori žele. Lažni doks „Još sam tu“, naime, nije zamišljen kao priča o glumčevu uspjehu u pronalaženju navodno pravog sebe, već upravo suprotno kao storija o njegovu bespoštednom i nimalo uljepšanom padu na dno. Taj je pad oslikan iznenađujuće uvjerljivo i sugestivno, što Caseya Afflecka, suscenarista Van Santova filma „Gerry“, predstavlja kao potencijalno vrlo zanimljivog dokumentarista i redatelja igranih filmova.
Nažalost, autori povremeno gube osjećaj za mjeru te pretjerivanjem zalaze na teren nepotpuno i nedosljedno provedene parodije i groteske s elementima satire kojima je teško definirati cilj i svrhu. Phoenixov pad ne obilježavaju samo alkohol i kokain, internetska pornografija i zabavljanje s jeftinim prostitutkama, posrtanje na pozornici i fizički obračun s nezadovoljnom publikom, nego i doslovno podnošenje izmeta kojim će ga pred svoj odlazak „počastiti“ poniženi i uvrijeđeni cimer. Također, filmu „Još sam tu“ nedostaje i barem malo humora i autoironije koji odlikuju primjerice Banksyjev „Uradi i bježi“. No to bi s druge strane možda umanjilo dojam autentičnosti kojom Phoenix i Affleck oslikavaju „portret autodestruktivnog umjetnika u mladosti“. Autentičnosti koja ponajviše proizlazi iz nemogućnosti razlikovanja što je u filmu stvarno a što priređeno, što glumljeno a što uistinu dokumentarno. Phoenixov dvogodišnji habitus hip-hop glazbenika prema riječima autora konstruiran pod utjecajem Huntera S. Thompsona jest lažan, no to ne zna ni javnost ni njegovi prijatelji i suradnici od Jacka Nicholsona i Brucea Willisa preko Bena Stillera i Billyja Crystala do Davida Lettermana i P. Diddyja. Lažni Phoenixov identitet koji on živi dvije godine u konačnici tako postaje stvaran, što je recimo usporedivo sa shizofrenijom u kojoj bi pacijent u potpunosti preuzeo svoje drugo ja i u pitanje doveo dijagnozu svog stanja. U roli alternativnog pomaknutog sebe, čiju artificijelnost nisu prepoznali mnogi glasoviti kritičari poput primjerice Rogera Eberta, Joaquin Phoenix je i u doslovnom i prenesenom smislu ostvario ulogu života.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:06:45
|
Dokumentarac "Uradi i bježi" ("Exit Through the Gift Shop") kao svoj debitantski film potpisuje zagonetni britanski grafiter, politički aktivist i slikar nadimkom Banksy. Ovaj 36-godišnjak navodnog imena Robert Banks ponikao je na underground sceni Bristola, a tijekom posljednjeg se desetljeća proslavio kao ulični umjetnik koji slikanjem i lijepljenjem plakata na fasadama, kao i pomaknutim instalacijama i intervencijama u prostor, kombiniranjem crnog humora, nadrealizma i satire daje često angažirane političke i društvene komentare u kojima ne štedi apsolutno nikoga. Banksy je kultna figura najznačajnijeg kontrakulturnog pokreta posljednjeg desetljeća, a svoj je film koncipirao kao križanac zbilje i fikcije kojim na bizaran no vrlo inteligentan način reklamira samog sebe i svoj rad. U središtu priče je slikoviti Thierry Guetta, porijeklom Francuz nastanjen u Los Angelesu koji već godinama predano snima svoj grad i sve što ga okružuje. Guetta je prostodušan i neobrazovan čovjek čiji se kreativni dometi svode na deriviranje tuđih ideja i najčešće prizemne intervencije u djela glasovitih umjetnika. Vođen mišlju da u današnjem društvu sve prolazi i da je baš sve umjetnost, Guetta se napokon odvažio krenuti u snimanje filma o uličnim umjetnicima, te u sklopu toga ući u trag neuhvatljivom Banksyju. Takav koncept Banksy inteligentno eksploatira na više razina. S jedne strane on uspješno ironizira svoj lik i djelo, znajući da će mistificiranjem samog sebe samo pridonijeti vlastitoj popularnosti. S druge strane stvara zabavnu mini-povijest ulične umjetnosti, na način da prividnim demistificiranjem nju istodobno mitologizira. S treće strane Banksy duhovito razotkriva sav snobizam društvenog mainstreama i njegovu opsjednutost trendovima, ma koliko prizemni bili. A s četvrte tom mainstreamu i svojim obožavateljima neuvijeno u lice govori koliko su neobrazovani i primitivni. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:13:44
|
Najuspjeliji doks prikazan u konkurenciji prošlogodišnjeg Zagreb Film Festivala je "Odustat ću sutra", dugometražni prvijenac Michaela Collinsa, autora koji se kao producent i redatelj specijalizirao za snimanje angažiranih priča o društvenoj nepravdi. Takvu nudi i ovaj film, koji detaljno elaborira neveselu sudbinu mladog Filipinca Paca Larrañage, koji je još 1997. godine pod sumnjivim okolnostima uhićen zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu jedne djevojke i nestanku njezine sestre. Te ´97. Paco je bio 19-godišnji student kulinarstva kojeg je policija na provincijskom otoku Cebu osumnjičila da je sa skupinom prijatelja organizirao otmicu svojih vršnjakinja, sestara Chiong, te ubojstvo jedne od njih budući tijelo druge nikad nije pronađeno. Premda su u njegovu obranu stale 42 osobe, podjednako profesori i fakultetske kolege koji su svjedočili da je Paco u vrijeme zločina bio na stotinama kilometara udaljenom fakultetu u Manili, mladić se smjesta našao usred kafkijanskog apsurda u kojem je bio osuđen najprije na doživotnu zatvorsku a naknadno i na smrtnu kaznu. Kafkijanskog apsurda iz razloga što u njegovu korist nisu govorili samo dokazi i svjedočenja drugih, nego i postupno otkrivene činjenice da je otac nesretnih djevojaka radio za mafiju, da je sudac poznat po aljkavosti i sumnjama na korupciju bio u rodu sa žrtvama, te da je poznati kriminalac koji je priznao zločin posve nelogično oslobođen, nakon čega je majka žrtava dotičnom priredila svečani doček i gotovo ga pretvorila u kućnog prijatelja.
Pedantno iznoseći kronologiju čitavog slučaja, koji će u završnici postati i međunarodni problem za rješavanje kojeg će intervenirati i španjolski kralj i nova filipinska predsjednica Gloria Macapagal-Arroyo, autor kreira možda ponešto tendencioznu no svakako izuzetno dojmljivu sliku filipinskog društva impregniranog korupcijom, kriminalom i nemoralom. U poput trilera uzbudljivom filmu realiziranom punih 6 godina, Michael Collins kriminalistički zaplet vrlo vješto križa sa sudskom, egzistencijalnom ali i društvenom dramom, naglasak stavljajući na turobne intimne priče Paca i članova njegove obitelji. Slično Hitchcockovu antijunaku u remek-djelu Krivo optužen, i Paco se kao Don Quijote bori s vjetrenjačama sustava, s rasnim i klasnim predrasudama, sa senzacionalističkim medijima, sa zakulisnim političko-kriminalnim igrama u kojima je ulog njegov život. I dok naposljetku na vidjelo izlaze dokazi o korumpiranosti i umiješanosti u kriminal bivšeg filipinskog predsjednika Estrade, baš kao i policije, tužitelja i suca koji je u međuvremenu počinio suicid, Pacovu obitelj ostavljamo kao dragovoljne izbjeglice u Španjolskoj, a mladića kao zatočenika znatno liberalnijeg i humanijeg pravnog sustava koji bi ga uskoro trebao posve osloboditi. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:17:01
|
Marijine, red. Željka Suková
Iznenađujuće zreo, životan, vizualno promišljen i dojmljivo estetiziran doks "Marijine" debitantice Željke Sukové dokumentarni okvir priče o trima unukama pokojne Marije Violić koje 6 godina nakon bakine smrti odluče ukrasiti njezinu nadgrobnu ploču, učinkovito nadograđuje elementima eksperimentalnog filma koji slavi ljepotu i radost življenja. A u činjenici da unuku Daniru iz neobjašnjenih razloga „glumi“ Mila Čuljak krije se i sitan ali bitan element igranog filma. Željka je jedna od triju unuka šest godina ranije preminule Marije Violić, koja s rođakinjama Danirom i Ninom Violić dio pokojničine rodbine i njezinih prijateljica okuplja u njenom stanu u Kraljevici. Isprva sjetno i s uspomenama na Mariju presudno obilježeno ozračje postupno se počinje mijenjati kada Nina nekolicini žena i jednom muškarcu dade zadatak da skiciraju svoje prijedloge kako bi trebalo urediti pokojničinu nadgrobnu ploču. Prisjećajući se da je tijekom posljednja dva desetljeća života gotovo posve slijepa Marija obožavala Papu te da je u 80-ima uživala u sapunici "Dinastija", koju je pratila lica praktički priljubljenog uz ekran razlikujući sjene glumaca, dok bi joj unuke govorile što se na ekranu zbiva, svi nazočni se sve više otkravljuju pa sjeta postupno ustupa mjesto humoru i nostalgiji, uz obilnu pomoć crnog vina i akorda u izvedbi češkog underground punk-benda Midi Lidi. Djelo ovjenčano nagradom kritičara FEDORA na 46. Međunarodnom festivalu u Karlovym Varyma oslanja se na blagotvorni crni humor, apsurd i nadrealizam, a efektna uporaba starih kućnih video-snimaka i znane glazbe iz "Dinastije", kao i ubrzavanja slike i jarki kolorit, rezultiraju efektnim ironijskim odmakom i ekspandirajućim ugođajem groteske. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2012 : 12:21:38
|
Na rubu Rusije (Koniec Rosji), red. Michal Marczak, Poljska, 2010.
Na prošlom ZFF-u možda i nezasluženo ovjenčan Zlatnim kolicima za najbolji doks, naslov "Na rubu Rusije" debitantsko je dugometražno ostvarenje poljskog filmaša Michała Marczaka. Djelo koje je na lanjskom festivalu HotDocs osvojilo nagradu HBO za debitantskog redatelja neosporno je sugestivan i iznadprosječno uspio, ali i razmjerno hladan i distanciran te ponešto predug film koji oslikava život skupine ruskih vojnika u jednoj od udaljenih postaja na Arktiku. Izgrađene prije gotovo šest desetljeća s ciljem obrane i najnepristupačnije sjeverne granice tadašnjeg Sovjetskog Saveza, te su se postaje s vremenom pretvorile u svojevrsne simbole apsurda hladnoratovske politike, militarizma i demonstracije moći nekad sovjetskog a danas ruskog društva. Naime, tijekom čitavog njezinog postojanja konkretnoj postaji se na udaljenost manju od nekoliko stotina kilometara nije približio baš nitko, ni saveznik ni neprijatelj, što je i logično budući se vječnim ledom okovane nastambe i poligoni za obuku doimaju savršenim ambijentom za snimanje prepravka Carpenterova "Stvora". U takvo negostoljubivo okruženje u kojem se voda dobavlja iz rupe u ledu stiže 19-godišnji Aleksej, pomalo naivni i neodgovorni novak koji se pridružuje petorici starijih. grubljih i znatno iskusnijih kolega. I razočaranijih i ciničnijih, dakako, jer se tijekom filma ispostavlja da su svi oni službu uz nevidljivu granicu i u nepreglednoj bjelini odabrali kao makar privremeno sklonište od životnih poraza te problematičnih osobnih i obiteljskih egzistencija. Dok ga zapovjednici iniciraju u rigorozna pravila svakodnevice s prividnom strogošću i održavanjem borbene spremnosti, čiju hladnu rutinu mogu zagrijati tek poneka boca votke i sjetno pjevušenje tradicionalnih pjesama, Aleksej mašta o boljoj budućnosti i odlasku na fakultet. Najveća vrijednost filma "Na rubu Rusije" leži u vrlo sugestivnom, neposrednom i grubo realističkom prikazu života na Arktiku, koji autor nenametljivim okom kamere inteligentno dočarava naglašavajući humanizam, empatiju i toplinu minimalistički profiliranih no slikovitih protagonista. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/01/2012 : 13:53:39
|
EKV - Kao da je bilo nekad, red. Dušan Vesić, Srbija, 2008.
Izvorno realiziran kao televizijska mini-serija od četiri polusatne epizode, odnosno premontiran i ponešto skraćen za potrebe kino-distribucije, dokumentarni film "EKV - Kao da je bilo nekad" povjesničara, rock-kritičara i stručnjaka za politički marketing Dušana Vesića priča je o povijesti Ekatarine Velike, jednog od najznačajnijih bendova nekadašnje Jugoslavije koji i danas, više od dva desetljeća nakon nastanka njihovih najboljih pjesama i četrnaest godina poslije smrti frontmana i utemeljitelja Milana Mladenovića, uživa izniman ugled i trajni kultni status. Kad su 1982. godine, nedugo nakon raspada također legendarnog beogradskog benda Šarlo akrobata, pjevač i gitarist Milan Mladenović te njegov kolega po Fenderu Dragomir Mihajlović Gagi utemeljili skupinu prvotno nazvanu Katarina II, malo je tko mogao naslutiti da je riječ o bendu koji će možda presudno obilježiti srpski i jugoslavenski Novi val i postnovovalno razdoblje. Utemeljiteljskom su se dvojcu iste godine pridružili osebujna klavijaturistica Margita Stefanović Magi, bas-gitarist Bojan Pečar i bubnjar Ivan Vdović Vd, također član Šarla akrobate, a dvije godine kasnije izdani prvi album naslovljen jednostavno «Katarina II» dočekan je hvalospjevima kritike ali mlakim reakcijama publike. Razlozi tome krili su se ponajprije u kompleksnom, razmjerno hermetičnom, umjetnički zahtjevnom i introvertnom pjesničkom, glazbenom i izvođačkom stilu benda, odnosno upravo u osobinama zbog kojih će skupina, nakon odlaska Ivana Vdovića Vda i Dragomira Mihajlovića Gagija preimenovana u Katarinu Veliku, ubrzo i doživjeti najveće uspjehe te steći odani krug poklonika i kultni status. Dominantno oporu storiju o Katarini Velikoj, bendu u tragičnim sudbinama čijih se protagonista prerano preminulih od infarkta, AIDS-a i raka na određeni način zrcali i tragedija posttitovske Jugoslavije, Vesović iznosi sugestivno, dinamično i nimalo patetično, kloneći se žaljenja za mladošću i mistificiranja tzv. «bolje prošlosti». Ipak, dok o Milanu Mladenoviću, Magi Stefanović i ostalim članovima benda govore «Zeleni zub» Dušan Kojić Koja, također preminula glumica Sonja Savić i drugi autorovi sugovornici, teško se oteti dojmu da je na današnjoj glazbenoj sceni gotovo nemoguće zamijetiti energičnost, autentičnost i beskompromisan pristup glazbi koji su odlikovali EKV. Cura i dečki iz benda u kreativnom su žaru izgarali na sceni i u osobnim životima, a prema riječima Sonje Savić činili su skupinu nesretnih ljudi s kojima si bio sretan što možeš podijeliti vlastitu nesreću.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 10/03/2012 : 13:03:55
|
Ptice selice (Le peuple migrateur), r. Jacques Perrin, Jacques Cluzaud i Michel Debats, Francuska / Italija / Njemačka / Španjolska / Švicarska, 2001.
Svake godine milijuni ptica selica iz različitih dijelova svijeta dva puta, krajem zime i krajem ljeta, kreću na dugotrajna, iscrpljujuća i izuzetno pogibeljna putovanja iz hladnijih u toplije predjele. Leteći u većim ili manjim jatima, ptice prelaze stotine tisuća kilometara, pritom se ravnajući prema položaju Sunca i zvijezda, prema Zemljinu gravitacijskom polju i smještaju velikih gradova, ili prema prepoznatljivim građevinama poput Kineskog zida ili egipatskih piramida. Tijekom leta mnoštvo ptica ugiba uslijed iscrpljenosti, neke ustrijele lovci ili ulove veće grabežljivice, a neke uspiju preživjeti tek zahvaljujući kratkim odmorima uz rijeke i tople gejzire, ili usred snažne snježne oluje. Nakon što nas je u impresivnom dokumentarcu Mikrosvijet, za produkciju kojeg je 1997. godine osvojio prestižnu francusku filmsku nagradu César, upoznao s fascinantnim svijetom insekata, poznati francuski glumac, scenarist, producent i redatelj Jacques Perrin (Novo kino Raj, Scene zločina, Vučje bratstvo, Clémentov opus) odlučio je gledateljima približiti podjednako zadivljujući svijet ptica selica. U realizaciji dokumentarca snimanog više od četiri godine i nominiranog za Oscara i Europsku filmsku nagradu, Perrin je uz pomoć čak 450 suradnika neumorno bilježio svakodnevicu ptičjeg svijeta. Predanim radom 5 filmskih ekipa, među kojima je bilo 17 pilota i 14 snimatelja, ambiciozni su filmaši ptice pratili u 40 zemalja i preko svih 7 kontinenata, sve do arktičkog i antarktičkog kruga, u snimanju njihova leta koristeći se zrakoplovima, helikopterima, padobranima i balonima. Nakon 15 tisuća sati snimanja i gotovo dvogodišnje montaže, rezultat njihova rada uistinu je impresivan, jer je riječ o nenametljivo poučnom filmu koji nam očaravajućim prizorima i nezaboravnim scenama iz velike blizine i gotovo intimistički prikazuje detalje opasne ptičje selidbe. Kamere se naizmjence približavaju pticama i udaljavaju od njih, prate ih postrance, iz žablje, ali i iz doslovce ptičje perspektive. Uz suredatelja, suscenarista, suproducenta i naratora Perrina, koji je za koprodukciju glasovite političke drame Z Coste Gavrasa 1970. godine bio nominiran za Oscara, film redateljski supotpisuju cijenjeni Jacques Cluzaud, pomoćnik redatelja u izvrsnoj drami Indokina, i Michel Debats, pomoćni redatelj u filmovima Sedma meta i Madame Butterfly. Među producentima filma je i glasovita francuska glumica Daniele Delorme (Gigi, Vrijeme ubojica, Jadnici, Cléo od 5 do 7).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite, i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
Topic |
|
|
|