| Author |
 Topic  |
|
panzer
Advanced Member
12625 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 02/02/2012 : 23:09:27
|
U zaklon (Take Shelter), red. Jeff Nichols
Egzistencijalna psihološka drama s elementima fantastike i horora „U zaklon“, na festivalu u Cannesu proglašena najboljim filmom na Tjednu kritike i s uspjehom prikazana na Sundanceu, drugi je scenaristički i redateljski projekt Jeffa Nicholsa, izuzetno darovitog 33-godišnjeg filmaša koji se 2007. afirmirao kod nas nedistribuiranom hvaljenom dramom „Shutgun Stories“. Radnja tog filma, s pričom o članovima patrijarhalne obitelji u Arkansasu koji se suočavaju sa smrću religioznog no grubog i okrutnog oca, također je bila smještena u ruralnu američku provinciju, a odlikovali su je polagani ritam, sigurna režija, dojmljiv realistički prosede i sjajna uloga Michaela Shannona. On se izgleda specijalizirao za role osebujnih i mentalno pomaknutih likova kakvi su oni u „Putu oslobođenja“ Sama Mendesa i drami „My Son, My Son, What Have Ye Done“ Wernera Herzoga. Zanimljivost vezana uz film „U zaklon“ jest podatak da je realiziran u produkciji tvrtke Hydraulx Entertainment čiji su vlasnici braća Colin i Greg Strause, redatelji reklamnih spotova i trivijalnih eksploatacijskih ostvarenja „Alien protiv predatora“ i „Skyline“, koji su kao majstori specijalnih efekata surađivali na nizu blockbustera poput Cameronovih „Titanica“ i „Avatara“, a kao producenti supotpisali mediokritetske hitove „Fantastična četvorka“ i „2012“. To neupućenom gledatelju može sasvim pogrešno sugerirati da film „U zaklon“ nudi još jednu fantastičnu eksploatacijsku priču prekrcanu specijalnim efektima. Istina, u Nicholsovu djelu ima elemenata fantastike i horora, baš kao i atraktivnih računalno realiziranih efekata, no ipak je riječ o promišljeno koncipiranom, prilično ambicioznom i kakvoćom superiornom „indie“ naslovu koji dio kritike s dobrim razlozima uvrštava među najbolje ovogodišnje filmove.
U središtu zbivanja je isprva mirni i racionalni Curtis u interpretaciji Michaela Shannona, marljivi građevinski radnik i predani obiteljski čovjek koji s brižnom suprugom Samanthom u izvedbi Jessice Chastain i kćerkicom Hannah jednostavnim životom živi u idiličnoj seoskoj provinciji Ohija. Sve se čini gotovo savršenim, jer Curtisu ima jako dobru plaću, skladne odnose sa šefom te kolegom i najboljim prijateljem Dewartom, ali i odličnu zdravstvenu zaštitu zahvaljujući kojoj će senzibilnoj gluhonijemoj Hannah uskoro moći ugraditi pužnicu. No njegov će se život iznenada početi mijenjati kad ubrzo počne doživljavati uznemirujuće vizije i sanjati zastrašujuće snove. U njima ga žestoko napadaju nepoznati ljudi i odani kućni pas, nebom mahnito lete ogromna jata ptica, a kao najveća opasnost doima se tajfun koji se približava njihovoj kući. Kad prijetnje u tim snovima počnu eskalirati, odnosno kad ga u njima napadnu i Samantha i Dewart, te kad osobno ugrozi i Hannahin život, Curtis odluči konzultirati psihološke priručnike te se za pomoć obrati psihologinji. Istodobno, njegovo se ponašanje pod utjecajem vizija i mora počinje mijenjati, pa Curtis iz kuće izbaci psa ali i postane znatno grublji prema Samanthi i Hannah. I stanje na poslu biva sve gore, osobito kad Curtis odluči kupiti stari kontejner i pored kuće izgraditi podzemno sklonište od tajfuna za koji zaključi da se približava. No to mu nitko ne vjeruje, već ga kolege a naposljetku i supruga počinju doživljavati kao osobu sa sve ozbiljnijim psihičkim smetnjama. A to muči i njega samog, jer je njegovoj majci prije četvrt stoljeća dijagnosticirana paranoidna shizofrenija, pa Curtis sumnja da je genetski predodređen za tu bolest.
Vrlo sugestivno režiran film „U zaklon“, čija su zasebne vrline sjajno kreiranje ekspandirajućeg tjeskobnog i gotovo paranoidnog ozračja te učinkovita nadogradnja realističkog prosedea fantastičnim i horor elementima, odlično funkcionira na više razina. Ponajprije kao intrigantna psihološka studija muškarca na rubu srednjih godina koji strahuje od mogućih prvih simptoma pojave ozbiljnog i možda genetski uvjetovanog mentalnog poremećaja. Potom kao analiza obiteljskih odnosa u na prvi pogled vrlo skladnoj mikrozajednici čiji se članovi sa životnim nevoljama suočavaju stoički i oslanjajući se jedni na druge. No autor inteligentno u taj sloj ubacuje i poneki naizgled usputni detalj koji ozbiljno narušava sliku prividnog sklada. Tu je manje riječ o Curtisovu zategnutom i hladnom odnosu s bratom u pozadini čega su zacijelo ozbiljni sukobi iz prošlosti moguće povezani s majčinom bolešću, a više o nezdravim relacijama u Curtisovoj porodici čiji je šef njegov autoritativni i naglašeno religiozni punac pred kojim se protagonist mora pravdati zbog svojih neodlazaka u crkvu. Ti su detalji samo naznačeni, no pažljivijem gledatelju jasno sugeriraju napukline u Curtisovoj obiteljskoj idili, zbog čega se njegove psihičke smetnje i mijene mogu čitati i kao odgovor na jednoličnu svakodnevicu u kojoj je izložen i opresiji. Napokon, „U zaklon“ sjajno funkcionira i kao suptilna socijalna alegorija o američkom društvu koje trese prvi val gospodarske krize, a u tom prvom valu obitelj kao mitska i arhetipski embrionalna američka mikrozajednica i njezin širi društveni okvir u također mitskoj američkoj provinciji još uvijek funkcioniraju naizgled normalno. No protagonist na horizontu vidi razorni i pogubni drugi val krize, ono što ekonomisti nazivaju njezinim dvostrukim dnom, a njegovi snovi i vizije predstavljaju slutnju ne samo osobne i uže obiteljske ugroze nego i raspada svih društvenih vrijednosti i instanci. Redatelj Nichols kritičan je prema trenutnom stanju u američkom društvu, u kojem čovjek s mogućim simptomima ozbiljne bolesti, koji je k tome i otac hendikepiranog djeteta te hranitelj obitelji, nemilosrdno dobije otkaz zbog male i u osnovi neškodljive zlouporabe tvrtkine imovine, posljedica čega je i gubitak zdravstvene skrbi za njega, suprugu i kći. Da sve bude gore, takvog čovjeka pod otkazom i s još neuspostavljenom dijagnozom svi smjesta izbjegavaju kao da je kužan, premda je posrijedi ekonomskim rječnikom rečeno katastrofičar koji predviđa skoru kataklizmu. „U zaklon“ je film koji se doima kao da ga je u vrijeme nastanka „Misterioznih znakova“ mogao režirati M. Night Shyamalan, koji završni kadar posuđuje od izvrsne satirične humorne drame „Ozbiljan čovjek“ braće Coen, te koji Jeffa Nicholsa afirmira kao izuzetno zanimljivo novo redateljsko ime.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/02/2012 : 23:13:49
|
Naša majka (Incendies), red. Denis Villeneuve
Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja prošle je godine osvojila neosporno vrlo solidna, angažirana i intrigantna, ali i pretjerano tezična, odveć doslovna i plakatno idejno usmjerena psihološka drama „U boljem svijetu“ danske autorice Susanne Bier. Naslov koji se nasiljem i generacijskim nerazumijevanjem obilježenim dramama dviju danskih obitelji pozabavio u kontekstu širih društvenih zbivanja, smještajući ih u okruženje susreta i posredno sukoba kultura i civilizacija, tako je pobijedio eststiziranu no pretencioznu dramu „Biutiful“ Alejandra Gonzáleza Iñárritua, hvaljenu i kod nas još nedistribuiranu dramu „Kynodontas“ Grka Giorgosa Lanthimosa, navodno vrlo uspjelu ratnu krimi-dramu „Hors-la-loi“ Francuza izraelskog podrijetla Rachida Bouchareba, te film „Naša majka“ kanadskog filmaša Denisa Villeneuvea koji se donedavno prikazivao na domaćem kino-repertoaru. Premda s naslovom „U boljem svijetu“ dijeli određene žanrovske podudarnosti, jer je i ovdje riječ o psihološkoj egzistencijalnoj antiratnoj drami s elementima melodrame, na kazališnom komadu Wajdija Mouawada temeljena i feministički intonirana „Naša majka“ je znatno zaokruženije, slojevitije, promišljenije, sugestivnije i na određeni način mudrije ostvarenje. U oba slučaja posrijedi su filmovi koji tematiziraju suživot uvjetno rečeno „prvog“ i „trećeg“ svijeta, no dok je kod Susanne Bier ta tema ravnopravna s obiteljskim dramama, u „Našoj majci“ ona je dramski okvir odnosno ponajprije kontekst u koji Denis Villeneuve smješta priču o krvavoj i kaotičnoj povijesti jedne neimenovane zemlje i njezinim traumatičnim i tragikom podjednako obilježenim posljedicama. Ta se povijest ali i sadašnjost prelamaju kroz živote članova jedne nepotpune obitelji u čijim se sudbinama oslikava gotovo sva složenost turbulentne druge polovine 20. stoljeća u Libanonu, jer upravo je o toj zemlji i o građanskom ratu u njoj riječ.
U središtu zbivanja su mlada Kanađanka Jeanne Marwan, matematičarka i sveučilišna profesorica koja zajedno s bratom blizancem Simonom prisustvuje čitanju oporuke njihove majke Nawal. Ona je, naime, kupajući se na bazenu u pratnji Jeanne jednog dana doživjela moždani udar, te je nakon faze katatoničnosti i gubitka moći govora ubrzo preminula. Vjerujući da znaju sve o svojoj majci i njezinoj prošlosti, brat i sestra se iznenade kad im pokojničin odvjetnik priopći da majka od njih posthumno zahtijeva da Jeanne u jednoj zemlji na Bliskom istoku pronađe svog pravog oca kojemu mora predati kovertu, dok Simon istodobno mora pronaći brata te njemu također predati drugu kovertu. Uznemireni saznanjima da im odavno pokojni muškarac iz majčinih priča nije otac, te da imaju i brata za kojeg nikad nisu čuli, Jeanne i Simon na različite načine u skladu sa svojim karakterima prime te vijesti. Jeanne je kao matematičarka mnogo racionalnija i smirenija osoba koja se stoički suočava sa životom, a Simon je impulzivan i čini se temperamentan mladić koji je majku smatrao psihički nestabilnom i koji isprva odluči posve zanemariti njezine posljednje želje. Dok se on privremeno gubi iz fokusa priče, Jeanne prvi put u životu kreće u Libanon a pred gledateljima se istodobno kronološki nižu događaji iz Nawalina života. Ona je kao mlada kršćanka započela zabranjenu ljubavnu vezu s mladićem s kojim je ostala trudna, da bi nakon njegova ubojstva od strane pripadnika njenog plemena novorođenče bilo ostavljeno u sirotištu. Tijekom sljedećih 20-ak godina Nawal će pod ujakovom skrbi krenuti na fakultet i postupno pod njegovim utjecajem postati gorljiva ljevičarka. A onda će 1975. godine izbiti građanski rat u kojem će se uz pomoć Sirije i Izraela sukobiti islamske i kršćanske frakcije, sve do izraelske invazije na Libanon 1982. godine. U jeku rata Nawal će ustrijeliti desničarskog vođu te dospjeti u zatvor u kojem će biti podvrgnuta dugotrajnoj i nemilosrdnoj psihofizičkoj torturi. A kao njen osobito žestoki mučitelj izdvojit će se psihopatski sadist koji će Nawal i silovati, te će ona roditi Jeanne i Simona.
Govoreći o drami na kojoj se temelji film Denisa Villeneuvea i suscenaristice Valérie Beaugrand-Champagne, njezin autor Wajdi Mouawad kao ključni motiv pisanja navodi tragičnu sudbinu Sohe Becharre, žene koja je tijekom građanskog rata šest godina u neljudskim uvjetima bila zatočena u Khiamu u južnom Libanonu. Prema njegovim riječima temeljni razlog uspjeha i drame i filma leži u tome što je toj ženi kroz umjetnička djela posredno i na vrlo ograničeni način ali ipak omogućeno pravo glasa i koliko-toliko joj je vraćen život. A publika i kritika su to prepoznale, u storiji o plemenskoj i religijskoj netrpeljivosti, o krvnoj osveti i nasilju kao načinu života, o beskrajnom kolopletu agresije i neprijateljstva te o neprekinutoj tragediji jedne zemlje prepoznavajući univerzalnu priču o neiskorjenjivoj mržnji ali i o neočekivanoj ljubavi koja je gdjekad sposobna premostiti i najdublje ponore. A pravo takav ponor se u završnici otvara pred Jeanne i Simonom, koji užasnuti shvaćaju da im je nepoznati brat iz majčine oporuke ujedno i otac, odnosno da je sadist koji je u zatvoru mučio i silovao Nawal bio njen vlastiti nakon poroda oduzeti sin. Sve se tu podvrgava snažnoj i nemilosrdnoj kritici, i slijepi tradicionalizam s fundamentalističkim poimanjem plemena, vjere, krvi i tla, i iracionalna mržnja koja perpetuira beskonačnu tragediju, i iskonsko zlo u čovjeku koje ga tjera na najveća zvjerstva, a sve to zajedno dovodi do rasapa obitelji, zatiranja humanosti i nesagledive tragedije koja transcendira granice, stoljeća i civilizacije.
Režija Denisa Villeneuvea je vrlo sigurna, atmosferična i izuzetno sugestivna s naglašenim dokumentarističkim prosedeom, pri čemu se u nekim segmentima, konkretno u Jeanneinu lutanju Libanonom u traganju za ocem, primjećuje utjecaj iranskog majstora Abbasa Kiarostamija i njegove „trilogije o potresu“ ili „Koker trilogije“. Slično Kiarostamiju i Villeneuve u tim segmentima briše granicu između stvarnosti i filmske fikcije, te nudi oporu i gotovo meditativnu sliku ljudske opstojnosti i u krajnje nehumanim okolnostima. Zahvaljujući dramaturgiji u kojoj se skokovito isprepleću dvije vremenski različite narativne linije, ona današnja sa zbivanjima od prije 30 do 50 godina, takve se scene izmjenjuju s izuzetno uznemirujućim sekvencama kakva je i ona najpotresnija s ubijanjem putnika jednog autobusa, pri čemu Nawal bezuspješno pokuša spasiti jednu djevojčicu. Vrijedi izdvojiti i sjajne glumačke interpretacije, osobito onu belgijske glumice Lubne Azabal koja liku nesretne Nawal pridaje konotacije Brechtove „majke hrabrosti“. Ona je nevjerojatan stoik koji unatoč svim nedaćama uvijek pronalazi snagu za preživljavanje i opstanak, sve do samog kraja kad po tri tetovirane rupice na peti u mladiću pored bazena najprije prepozna svog sina, a podizanjem pogleda u njegovu licu odmah potom i svog mučitelja i silovatelja. Premda će tada zanijemiti i postati katatonična, Nawal će zahvaljujući spomenutom stoicizmu na samom kraju smoći snage i sve mu oprostiti, u pismima mladiću posthumno poručujući da ga voli i kao sina i kao prisilnog oca svoje djece. „Naučit ću neprijatelja ono što je život naučio mene“, kaže u jednom trenutku jedan od likova, a upravo to i jest poruka filma u čijem soundtracku odjekuju stihovi pjesme „You and Whose Army“ benda Radiohead i kojem je nezasluženo izmakao Oscar.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/02/2012 : 23:19:58
|
Zona (La zona), red. Rodrigo Plá
Iznimno daroviti meksički filmaš urugvajskih korijena Rodrigo Plá još je jedan novi sjajni autor kojeg hrvatski filmofili možda nikad neće upoznati na odgovarajući način. Dijelom zahvaljujući kolonijalnom kulturnom mentalitetu, a dijelom nemilosrdnim zakonima tržišta zbog kojih u klimatizirane dvorane multiplexa vrlo teško stižu ambicioznija artistička ostvarenja iz tzv. «drugog» i «trećeg» svijeta, dok repertoare istih popunjavaju besmisleni horori i nerijetko isprazni holivudski pop-corn hitovi, ime i djelo autora nagrađivanih kratkih filmova Rodriga Plá zasad su poznati samo publici 6. Zagreb Film Festivala. Ondje je, naime, ujesen 2008. godine prikazan redateljev drugi dugometražni igrani film, izvrsna, izuzetno intrigantna, tjeskobna i mračna religijska egzistencijalistička psihološka drama «Pustinja duše». Vremenom radnje smješteno u meksičku provinciju 1928. godine, u doba u kojem vlast represijom i zvjerskim zločinima progoni kršćanstvo i pokušava suzbiti utjecaj katoličke crkve, Pláovo je djelo epska priča o ocu Elíasu, obiteljskom čovjeku koji mimo svoje volje skrivi tragediju velikih razmjera, izgubi razum i vjerskim fanatizmom u znak pokore dušu odluči iskupiti izgradnjom crkve. U izvrsnoj animiranoj sceni koja se zbiva u kukuruzištu, Elías se obraća Bogu kojeg moli za izbavljenje duša svoje supruge umrle pri porodu i svog sina obješenog zbog sudjelovanja u revoluciji. Međutim, umjesto da mu udijeli utjehu i iskupljenje, Bog očajnom Elíasu najavi da su muka i pokora jedine svrhe ostatka njegovog života, te da će kazna sustići i druge članove njegove obitelji. Elías ima sedmero preostale djece, što jasno sugerira dodatnu biblijsku simboliku djela, a s nesrećama koje će sustizati svakog od njih rast će crkva, ali i tragedija oca koji s užasom shvaća da ničim ne može iskupiti svoj grijeh. Ispripovijedana iz vizure njegova sina Aureliana, talentiranog slikara vjerskih motiva koji desetljećima svjedoči očevoj destruktivnosti i uništavanju obitelji, «Pustinja duše» je impresivno zrela i snažna, vrlo sugestivno režirana, vizualno dojmljiva, emotivno iscrpljujuća i gdjekad nepodnošljivo pesimistična studija vjere, nadanja, iskupljenja, devijantne religioznosti i iz nje proizišlog totalitarizma, koja jasno korespondira i s današnjim vremenom. Grijesi otaca uvijek progone i sustižu emotivno prikraćenu i obogaljenu djecu, a razdjelnica između krajnje predanosti odnosno umjetničke kreativnosti i ekstremne destruktivnosti gdjekad je vrlo teško razaznatljiva i gotovo nepostojeća. Ona je opredmećena u Aurelianu, senzibilnom mladiću koji mržnju prema ocu a posredno i prema Bogu kanalizira kroz incest, djelomični samoizabrani autizam i mahnito udaranje očeva mrtvog tijela u završnici, a iskupljuje izradom prividno «živih» slika religijskih motiva.
U jednom intervjuu govoreći o nagrađivanoj «Pustinji duše», Rodrigo Plá potvrđuje da ga je uz dnevnik Sørena Kirkegaarda pri stvaranju filma nadahnula starozavjetna priča o strpljivom Jobu, o poštenom i pravednom čovjeku predanom obitelji, koji je da bi spoznao Boga i njegovu moć gubitkom sve svoje djece bio prisiljen podnijeti neopisive žrtve. No iz samog je filma prilično razvidno da redatelj i njegova supruga i stalna suradnica, suscenaristica Laura Santullo, nisu religiozne osobe, ili barem da nisu osobito praktični vjernici, jer oštro, sasvim jasno i gotovo radikalno kritiziraju život u slijepoj predanosti vjeri, život u sjeni svijesti o grijehu i strahu od naslućivane no nedokučive kazne vrhunaravnog bića koje bi moralo biti blago i milosrdno. Storija o odnosu ljudi prema Bogu i religioznosti nije ugodna ni laka za gledanje, ali nudi izuzetno sugestivan, intrigantan, hrabar, pronicljiv i potresan prikaz obitelji čiji opstanak ovisi o nadi da će im Bog naposljetku oprostiti zbog toga što su preživjeli.
Zaokupljenost religijskim motivima i etičkim pitanjima, baš kao i aktualnim političkim temama, posve je očita i u Pláovu dugometražnom igranom prvijencu, na nizu svjetskih festivala nagrađenoj egzistencijalističkoj triler-drami «Zona», kod nas objavljenoj na DVD-u. Film za koji je autor 2007. godine u Veneciji osvojio nagradu za najboljeg debitanta mračna je i pesimistična socio-politička alegorija, satiričkim momentima protkana, na suptilan način angažirana, izvrsno režirana i uzbudljiva priča o nepomirljivim klasnim sukobima koji potresaju i primarno određuju suvremeno, ne samo meksičko društvo. Riječ je i o iznimno uspjelom variranju arhetipske storije o zločinu i kazni, o pohlepom, bezdušnošću, mizantropijom te pojedinačnim i društvenim licemjerjem uvjetovanom kolopletu egoizma, sebičnosti, straha i smrti, o nerazmrsivom klupku u kojem nema nedužnih i iz kojeg je praktički nemoguće pobjeći.
Kad u uvodnoj sekvenci ugledamo elitnu gradsku četvrt s ljupkim obiteljskim kućama svježe oličenih pročelja, pred kojima se na brižno njegovanim tratinama igraju djeca i veselo trče psi, a paru uniformirane djece njihov nešto stariji školski kolega pomaže u zaustavljanju prometa i prelasku ceste, na temelju tog niza gotovo mitskih detalja zaključujemo da je riječ o nekom tipičnom i navodno idiličnom američkom predgrađu. Zadovoljni ljudi izlaze iz kuća i odlaze na posao, u jednom automobilu vozi se tinejdžer Alejandro koji će se uskoro pokazati središnjim protagonistom filma i koji sa zanimanjem promatra svoju četvrt, a nad svom tom arkadijom leti jedan zaigrani leptir. No kad leptir iznenada naiđe na visok zid kojeg pokuša preletjeti, te kad se sprži u dodiru sa žicama pod visokom strujom i naponom na vrhu tog zida, postaje jasno da je umjesto rajskih atributa ograđenoj četvrti prije prispodobiva usporedba s predvorjem pakla. Dakako, pred nama je prestižna četvrt Mexico Cityja zvana Zona, elitni dio grada u kojem žive bogati odvjetnici, uspješni poslovni ljudi ili barem pojedinci s jakim političkim i ekonomskim vezama, osobe koje tu ni imetkom ni stvarnim statusom ne pripadaju, no koje su mitom i korupcijom uspjele sebi i svojim obiteljima barem privremeno kupiti iluziju mirnog i sigurnog života. Tijekom filma postat će posve bjelodano da je čitava ta zajednica jedna velika laž i privid, kula ud karata koja svojim stanovnicima nudi nestvaran i posve fluidan osjećaj spokoja i sigurnosti, osjećaj koji će se rasplinuti najprije voljom prirode a potom i drugih ljudi neočekivano pristiglih iz vanjskog svijeta. Ti su ljudi trojica mladih delinkvenata, sitni lopovi i provalnici koji će iskoristiti činjenicu da je zbog olujnog nevremena na zaštitnu ogradu s izvanjske strane pao betonski stup, zbog čega je tijekom noći isključena struja i omogućen upad u naselje. U tom trenutku Rodrigo Plá poseže za vrlo efektnom elipsom te gledatelje i ostale stanovnike Zone dovodi pred gotov čin, u kojem policijski zapovjednik Rigoberto i njegov pomoćnik Diego kasnije iste noći s Alejandrovim roditeljima i drugim građanima obilaze poprište teškog zločina. Jedna je starija žena usmrćena kad je iznenadila lopove, u lovu na njene ubojice ustrijeljena su dvojica mladića, provalnika u Zonu i možebitnih ubojica, pri čemu je i jedan čuvar smrtno ranjen u nerazjašnjenoj pucnjavi. Nitko ne zna što se, kako i kad uistinu zbilo, a postupnom rekonstrukcijom tragičnih događaja uz uporabu snimki s nadzornih kamera i suradnju jednog nesigurnog svjedoka postat će očito da se negdje u naselju krije i treći provalnik.
U stupnjevitom slaganju mozaika čitavog događaja, redatelj se vješto poigrava dvjema slikama stvarnosti, onom prividno stvarnom posredovanom okom kamere, i onom realističnijom i tjeskobnijom koju su zabilježili objektivi nadzornih kamera. Dok stanovnici Zone, među kojima se autoritetom i odlučnošću izdvaja upravo Alejandrov otac Miguel, bijesni i ogorčeni kreću u potragu za trećim mladićem te zahtijevaju linč, i inspektor Rigoberto planira vlastitu osvetu. Kao u slumovima odrastao pripadnik pauperizirane i stalno ponižavane društvene klase koja bi se uvjetno mogla nazvati «bijelim smećem», a koja poslom ili zbog egzistencijalne bijede prevrće po doslovnom i simboličkom «prljavom rublju» i smeću bogatih sugrađana, Rigoberto odavno duboko prezire i zapravo mrzi mještane Zone, ljude u kojima vidi simbole svega dekadentnog, negativnog i u cjelini pogubnog po meksičko društvo. Odlučan stvari istjerati na čistac i čitav slučaj iskoristiti za demaskiranje sebičnosti, licemjerja i lažnog morala koji okružuju bogataše u Zoni, Rigoberto će se postupno suočiti i s neprobojnim zidom korupcije koji stanovnike Zone štiti učinkovitije od zaštitnog bedema. Naime, kad inspektor otiđe predaleko te ispravno zaključi da su dobro naoružani mještani preuzeli zakon u svoje ruke i hladno i bez imalo premišljanja ubili dvojicu provalnika, te da je netko od vigilanata greškom iz straha ubio naoružanog čuvara, njegov će ga nadređeni spriječiti u daljnjoj istrazi, a mito i obećanja o budućoj poslovnoj suradnji dobivena od Alejandrova oca popratiti riječima da se ne smije uznemiravati i bez dokaza klevetati društvenu elitu. U međuvremenu, trećeg provalnika u svom podrumu pronalazi upravo Alejandro, koji shvaća da je riječ o njegovu vršnjaku imenom Miguel, o dječaku koji snosi tek posrednu krivnju za tragediju i kojem valja pomoći u bijegu. Silom prilika družeći se s Miguelom, Alejandro će po prvi put u životu i na vlastitoj koži osjetiti postojanje stvarnog izvanjskog svijeta koji okružuje Zonu, svijeta možda prljavog, neuglednog i često besprizornog, no u cjelini poštenijeg i zdravijeg od onog unutar zidina njegove četvrti. To će se i potvrditi kad Miguel pred kraj konačno padne u ruke navodno civiliziranoj i pravdoljubivošću vođenoj rulji opet predvođenoj Alejandrovim ocem, gospodi u finim odijelima pretvorenoj u krvoločne zvijeri koja će nesretnog mladića nasred ulice premlatiti i izmrcvariti do smrti.
Pored samog Alejandra, jedina koja će se tome pokušati neučinkovito suprotstaviti je njegova majka Mariana, ujedno i jedini predstavnik ženskog principa u filmu te osoba u kojoj će se u ključnim trenucima u odnosu prema uhvaćenom tinejdžeru dijelom probuditi majčinski nagoni. Unatoč kratkoj minutaži i uglavnom tek skiciranom liku, Marinu sugestivno utjelovljuje izvrsna Maribel Verdú, glumica koje se sjećamo iz sjajnog filma ceste «I tvoju mamu također» Alfonsa Cuaróna. Dok razularena rulja umlaćuje jadnog Miguela, a inspektor Rigoberto svoj nemoćni i reduciranom pravednošću vođen bijes iskaljuje na dječakovoj majci i prijateljici, inspektorov šef Miguelovo prepuštanje linču hladno opravdava riječima «ako ga danas spasiš, sutra ćeš imati još jednog kriminalca». Stavovi i poruke angažiranog i beskompromisnog autora Rodriga Plá posve su jasni i nedvosmisleni, on je ljevičarski sangvinik i skeptik duboko razočaran stanjem u današnjem meksičkom društvu, ali i egoizmom, dekadencijom, nemoralom i prijetvornošću tzv. Zapada u cjelini. Uvodna sekvenca koja sugerira da je mjesto zbivanja neka prestižna i idilična američka četvrt nije nimalo slučajna, a redatelj istu i praktički neizmijenjenu sekvencu varira i pred sam kraj filma. I tada je sve na broju, i uređeni travnjaci, i zaigrani pas, i školarci koji oprezno prelaze cestu, i Alejandro koji vozi luksuzni crni automobil. No on je sad zamišljen i gotovo prestravljen, jer je kao i jedna obitelj koja se seli iz Zone spoznao mračno i užasavajuće naličje prividno savršenog mikrosvijeta u kojem živi, ali i zbog toga što u prtljažniku prevozi mrtvo Miguelovo tijelo koje će sahraniti na skromnom groblju građana izvan Zone. Zaključnim kadrom u kojem vidimo Alejandra koji na nekom neurednom i prljavom kiosku naručuje hot-dog ili neki drugi brzi zalogaj, Rodrigo Plá kao da naznačuje mogućnost da bi stvari u neodređenoj budućnosti možda mogle krenuti i na bolje. No i to je samo iluzija, jer je naizgled svjesni tinejdžer koji trenutak prije grubo nasrnuo na očajnu Miguelovu majku, ne znajući tko je ona niti što želi. Dakako, agresivni egoizam, strah, sebičnost i klasna diferencijacija meksičkog i općenito zapadnog društva i u budućnosti mogu samo eskalirati. U takvoj je budućnosti možda i bolje da dekadentni i primordijalnim nagonima vođeni bogataši budu zatvoreni u samoizabrana geta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 03/02/2012 : 00:13:52
|
upravo sam pogledao "Pustolovine Robina Hooda" iz 1938. iako mislim da film ima nekih rupica u radnji (npr. kako je Richard Lavljeg Srca uspio pobjeći iz zarobljeništva i vratiti se u Englesku?), moram reći da je ovo uistinu jedan klasičan film! što u biti nije čudo, budući da je redatelj bio jebeni Michael Curtiz!! 
uz to, za razliku od BBC-jeve serije i Costnerove verzije, u ovom filmu su glavni negativci ustvari Ivan Bez Zemlje (koji se ne pojavljuje u Costnerovoj verziji niti u BBc-jevoj seriji) i Guy od Gisbournea, dok je šerif iz Nottinghama sporedni negativac. odličan film, sve u svemu! ako ga niste pogledali, učinite to sad!! XD |
"Nothing lasts forever." |
Edited by - Darth Ivan on 03/02/2012 00:15:09 |
|
|
|
wele
Advanced Member
Montenegro
3727 Posts
Member since 21/12/2009 |
|
|
mladjo
Advanced Member
.jpg)
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/02/2012 : 16:35:27
|
Zimska kost (Winter´s Bone), red. Debra Granik, SAD, 2010.
Američkog književnika Daniela Woodrella domicilna kritika naziva „jednom od najbolje čuvanih tajni američke književnosti“, te ga nerijetko uspoređuje s glasovitom Flannery O´Connor. To nije nimalo čudno, jer osim činjenica da oboje potječu iz ruralnih predjela Iowe i da su pohađali radionicu kreativnog pisanja The Iowa Writer´s Workshop, i Woodrell i O´Connor dijele niz zajedničkih tematskih preokupacija i autorskih obilježja. Oboje pisaca priče svojih djela smještaju u dobro im poznate krajolike zabitih seoskih sredina, često se bave mentalno ili tjelesno hendikepiranim ljudima s ruba društva pa i preko njega, majstorski psihološki i karakterno profiliraju protagoniste te kreiraju izuzetno životne i uvjerljive dijaloge. Također, i Woodrell i O´Connor mnogo pozornosti poklanjaju komponiranju rečenice i stvaranju začudne atmosferičnosti, nerijetko apostrofiraju fatalističke dimenzije svojih priča te pokazuju izrazitu sklonost realističnim prosedeima u kojima se grubost križa s nježnošću, naturalizam s poetičnošću, a ekstremna bestijalnost dobiva premaz gdjekad iznenađujuće suptilne emotivnosti.
Nakon što su navedena obilježja proze Daniela Woodrella privukla velikog Anga Leeja, koji je hvaljeni roman „Woe to Live On“ pretočio u remek-djelo „Zajahati s vragom“, na ekranizaciju osmog piščeva romana „Winter´s Bone“ odlučila se darovita Debra Granik. Ako je suditi samo po izvrsnoj, za četiri Oscara i Zlatni globus nominiranoj te Velikom nagradom žirija na festivalu Sundance ovjenčanoj noirovskoj triler-drami „Zimska kost“, suscenaristica i redateljica Debra Granik novo je vrlo zanimljivo autorsko ime američkog nezavisnog filma. Premda njezin prvijenac „Down to the Bone“ iz godine kod nas nije distribuiran, imponiraju promišljenost i zrelost kojima autorica pristupa zapletom razmjerno jednostavnom romanu nakrcanom osebujnim likovima i njihovim naglašeno kompleksnim međuodnosima. Uz maksimalno i vrlo učinkovito eksploatiranje ikonografije „južnjačke gotike“, „Zimskom kosti“ dominira izrazito sugestivan ugođaj pesimizma i tragike.
U kultnom remek-djelu „Oslobađanje“ Johna Boormana skupina urbanih muškaraca željnih malo vikend-opuštanja i pustolovine koja ne doseže dalje od raftinga, neočekivano postane žrtvom agresivnih primitivnih gorštaka u sukobu s kojima će, nakon što dotični siluju najslabijeg od njih, biti prisiljeni oružjem braniti gole živote i u sebi probuditi animalne instinkte. U podjednako slavnoj i kultnoj „Južnjačkoj utjesi“ Waltera Hilla, obična vojna vježba s manevarskim streljivom u močvarama Louisiane za skupinu vojnika iz pričuvnog sastava pretvorit će se u noćnu moru kada se nepromišljeno odluče „našaliti“ s članovima domorodačke zajednice Cajuna, ljudi posve odvojenih od civilizacije i lakih na oružju. Oba navedena filma maestralno se bave temom dubinskog nerazumijevanja „urbane“ i „ruralne“ Amerike, nepremostivom i prema autorima kobnom civilizacijskom barijerom koja stoji među njima i opasnosti koju necivilizirana Amerika predstavlja za onu civiliziranu. Hill u značenjskoj složenosti „Južnjačke utjehe“ ide i korak dalje, jer Cajune u završnici prikazuje kao u određenoj mjeri simpatične ljude koji, njegujući tradiciju i rituale, svoju zajednicu i način života štite od ugroze.
U jednu takvu vrlo negostoljubivu ruralnu sredinu u Ozarku na početku zime odvodi nas i „Zimska kost“. To je mjesto napučeno prljavim, grubim i krezubim individuama gdje su svi naoružani i oružje potežu i za najbenigniju raspravu, gdje su humanost, osjećaji i empatija potpuno nepoznati pojmovi i gdje život jednog bika vrijedi znatno više od ljudskog života. U sredini u kojoj vrijeme kao da stoji sve vrvi od ilegalnih pecara alkohola i kućnih pogona za proizvodnju amfetamina, u organizaciji nalik mafijaškoj svaki se neposluh bez puno predomišljanja kažnjava smrću, a djeca su od najmanjih nogu predodređena za žrtve zlostavljanja i pretpostavljivo silovanja. U takvom miljeu posve se apartnom doima 17-godišnja Ree Dolly, neizbježno gruba ali emotivna djevojka koja, dok joj otac Jessup boravi u zatvoru, požrtvovno skrbi za psihički nestabilnu majku Connie, 12-godišnjeg brata Sonnyja i 6 godina mlađu sestricu Sonyju. No kad dozna da je Jessup uz jamčevinu pušten iz zatvora, te da je kao polog založio njihovu kuću i imanje, Ree otkrije da se otac nije javio lokalnom šerifu zbog čega bi kroz tjedan dana svi mogli ostati bez krova nad glavom. Želeći spasiti majku, brata i sestru, Ree odvažno krene za pomoć moliti rodbinu, susjede i jedinu prijateljicu, čime započinje njezina kalvarija. Jer, čini se da je Jessup iznevjerio „zakon šutnje“ zbog čega je ubijen i zbog čega su i njegova supruga i djeca u životnoj opasnosti, a o sudbinama im odlučuje bliža i dalja rodbina. Jedini koji bi Ree mogao pomoći je njezin isprva arogantni stric Teardrop, čovjek koji zbog ljubavi prema bratu želi otkriti njegove ubojice.
Uz suradnju suscenaristice Anne Rosellini i snimatelja Michaela McDonougha Debra Granik kreira uistinu impresivno djelo noriovskog i hard-boiled predznaka, izuzetne snage i vizualne dojmljivosti, u svoj punini oslikavajući užasavajuću sredinu u kojoj vladaju nepojmljiva okrutnost, bezdušnost i agresivnost. Obiteljsko i ino nasilje je svakodnevna pojava, muška djeca imaju izgleda za opstanak dok su ženska prepuštena sudbini i samima sebi, a obuka u rukovanju oružjem spada u temeljno obrazovanje, o čemu vrlo plastično govori efektna scena u školi u koju Ree dovodi brata i sestru, a čijim hodnicima prolaze adolescenti s puškama u rukama. Sigurna i nenametljivo stilizirana režija, sugestivan realizam i naturalizam, iznimno učinkovito i često minimalističko karakterno-psihološko profiliranje likova, savršeno korištenje prirodne scenografije i impresivni glumački nastupi u vrlo zahtjevnim i nezahvalnim ulogama, osobito sjajnih Jennifer Lawrence i Johna Hawkesa, najuočljivije su vrline „Zimske kosti“. U filmu baš kao i na stranicama Woodrellove proze dominiraju očaj, tjeskoba i crnilo, depresivni socijalni kontekst je iznimno bitan, a u galeriji odbojnih likova pored mlade junakinje koja će stoički podnijeti sve mizogino omalovažavanje, zlostavljanja i batine, nijansom sivog u spomenutom crnilu izdvaja se njen stric Teardrop. U čitavoj priči nema mjesta ni trunku optimizma, jer i završetak koji Ree i njenoj obitelji donosi tragedijom obilježeno privremeno olakšanje sve je samo ne smirujući. Nakon što je s ubojicama svog oca u rijeci pronašla njegovo tijelo i sudjelovala u piljenju pokojnikovih šaka koje će pred plašljivim i zacijelo korumpiranim zakonom biti nepobitan dokaz njegove smrti, Ree će od Teardropa doznati da je, otkrivši ime organizatora bratova umorstva, on time i samog sebe osudio na smrt. Djevojka tako u budućnosti gubi i posljednji krhki oslonac, pa je teško povjerovati da joj, bez obzira na osobnu hrabrost i spremnost na kompromise, u takvu okruženju uz ubojice oca i uskoro strica moguć život.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 06/02/2012 : 20:09:40
|
Uvodna mjuza za TR je tka - tak, vuče na original (što je dobro) ali može to i puno bolje. Tako sam se razočarao i sa mjuzom u novom The Thingu. Sve u svemu, bumo vidli. Baš sam danas prije spavanja odlučio malo prelistati Dickove Filmske priče |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/02/2012 : 13:29:29
|
Put rata (War Horse), red. Steven Spielberg
Premda je iza njega izuzetno respektabilna redateljska karijera duga puna četiri desetljeća tijekom kojih je nagrađen s 3 Oscara, iako je posrijedi ključni autor novog Hollywooda koji je u drugoj polovini 70-ih zajedno s Georgeom Lucasom obnovio žanrove pustolovnog i znanstveno-fantastičnog filma i tako spasio „tvornicu snova“, te premda je riječ o filmašu koji praktički stalno radi na nekoliko projekata istovremeno, Stevenu Spielbergu dio kritike ni danas nije spreman priznati status ozbiljnog umjetnika. Kao što je razvidno i iz nerijetko omalovažavajućih napisa o njegovoj recentnoj ratnoj drami „Put ratnika“, unatoč ambicioznim remek-djelima poput „Schindlerove liste“, „Spašavanja vojnika Ryana“, „Uhvati me ako možeš“ i „Münchena“, da nabrojimo samo neke znane naslove, Spielberga dio kritičara i danas prvenstveno drži zabavljačem koji je s Lucasom najodgovorniji za infantilizaciju holivudskog mainstreama i koji navodno još uvijek pati od kompleksa nevoljenog djeteta i osjećaja da mora stalno potvrđivati svoju umjetničku veličinu. Štoviše, dio kritike na temelju Spielbergova dosadašnjeg opusa, iz osobnosti njegovih junaka te iz njihovih želja i postupaka detektira i određena obilježja autorova karaktera. Protagonisti su njegovih filmova tako članovi disfunkcionalnih obitelji, ljudi koji žele ostvariti svoje snove, neurotični muškarci koje muči osjećaj nepripadanja i koji teže za ispunjenjem, emotivci koji nastoje prevladati racionalno u sebi, nerijetko odrasli koji se još uvijek ponašaju poput djece, i gotovo uvijek hičkokovski obični ljudi u neobičnim situacijama, svladavanje kojih iziskuje izuzetne sposobnosti, ali i neizbježno oslobađanje naivnog, prostodušnog i infantilnog u sebi. Teme Spielbergovih djela su odnosi roditelja s djecom i stvaranje obitelji, primjerice u „E. T.“-ju, „Kuki“, „Umjetnoj inteligenciji“, ali i u serijalu o Indiani Jonesu, potom čvrsto muško prijateljstvo u „Raljama“ i „Spašavanju vojnika Ryana“. U „Bliskim susretima treće vrste“ i fantastičnoj egzistencijalnoj drami „Uvijek“ Spielberg se bavi razvijanjem vjere u samoga sebe i u nadnaravne sile, u „Dvoboju“ i „Umjetnoj inteligenciji“ zanima ga sukob čovjeka i stroja odnosno ljudskosti i mehanizacije, a suočavanje s kompleksom Petra Pana tematizira ne samo u „Kuki“. U većini autorovih ostvarenja ispod površinskog sloja zabave i vrhunske produkcije kriju se ponekad teško izreciva sjeta i tjeskoba, baš kao i žal za nekim minulim i možda časnijim i dostojanstvenijim vremenima, a sve to gdjekad nije najsretnije prožeto s redateljskim bravurama, vratolomnom akcijom, manje ili više prisutnom patetikom te pomalo kičastim vizualnim dizajnom.
Neke od spomenutih boljki opterećuju i „Put rata“, prilično solidnu i za 6 Oscara i Zlatni globus nominiranu, no ne i u svim segmentima sasvim uspjelu adaptaciju 1982. godine objavljenog dječjeg romana „War Horse“ britanskog književnika Michaela Morpurga prema kojem je postavljena i nagradom Tony ovjenčana brodvejska predstava. Posrijedi je u vrijeme neposredno prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata smještena priča o konju Joeyu, plemenitoj i izuzetno izdržljivoj, ali i svojeglavoj životinji s kojom će se zbližiti mladi Albert Narracott. On je tinejdžer iz pokrajine Devonshire, sin tvrdoglavog, alkoholu sklonog i ponosnog Irca Teda te razumne i požrtvovne majke Rose, emotivan momak kojeg je Joey oduševio još u trenucima dolaska na svijet. Nakon što Albert postupno uspije obuzdati konja te rasno trkaće grlo privoljeti i na vuču pluga, prijateljstvo mladića i životinje poremetit će izbijanje rata i činjenica da će otac kronično pritisnut novčanim nevoljama Joeya prodati britanskoj vojsci. Sve što će Albert prije rastanka uspjeti napraviti je da će Joeyu za ular privezati crvenu vrpcu koju je njegov otac zaslužio za herojsko sudjelovanje u burskom ratu. Dolaskom na bojište započet će Joeyeva odiseja među zaraćenim stranama, pri čemu će dospjeti i kod bolesne francuske djevojčice i njenog djeda, a sudbina konja i njegovo preživljavanje i u najžešćim bitkama i najnehumanijim okolnostima Spielbergu će očekivano poslužiti za prikaz nemilosrdnosti i apsurdnosti ratovanja, ali i neobičnih proplamsaja ljudskosti i plemenitosti i u najtežim trenucima.
Uistinu, „Putu rata“ se dosta toga može prigovoriti. Ponajprije, riječ je o naglašeno tezičnom djelu koje pretjerano proračunato igra na kartu antiratnog angažmana i ne osobito suptilne melodrame, što je i inače osobina filmova sa životinjama ili o njima. Potom, scenarij Richarda Curtisa i Leeja Halla namjerno se i svjesno poigrava osjećajima i očekivanjima gledatelja, pa će se tako usred rata s konjem sprijateljiti i smrtno bolesna francuska djevojčica o kojoj skrbi stari djed, susret sa životinjom dvojicu mladih njemačkih vojnika nagnat će na bezuspješan pokušaj dezerterstva, naklonost prema konju glave će stajati i nekolicinu britanskih vojnika, a u samoj završnici životinja će se pokazati katalizatorom nevjerojatne humanosti i altruizma svih prisutnih odnosno preživjelih. Spielberg i suradnici, a navodno je tako i u Morpurgovu romanu, spremno posežu i za klišejima i banalnostima, pa će nasred bojišta u bodljikavu žicu zapleten konj postati inicijator pomirljivih nastupa dvojice međusobno neprijateljskih vojnika koji će mu zajedničkim snagama spasiti život i možda udariti temelj nekom poslijeratnom prijateljstvu. A kad se progonjena od tenka zatekne u smrtnoj opasnosti, odvažna životinja će skokom preko tenka izvojevati slobodu. Dok vojnici po izlasku iz rova poput muha ginu na bojištu, konj u galopu opustjelim rovom kao da leti iznad svog tog užasa i razaranja, jer on je jedini simbol života i opstanka u sveopćoj kataklizmi.
Ipak, unatoč navedenim banalnostima te mjestimice odveć kičastom i bajkovitom dizajnu, vrline „Puta rata“ znatno nadvisuju njegove nedostatke. Spielbergova režija i ovdje je majstorska i u pravilu iznimno sugestivna, a potpomognuta je sjajnom fotografijom Janusza Kamińskog, uobičajeno raskošnom zvučnom kulisom Johna Williamsa i nizom odličnih glumačkih nastupa među kojima osobito valja izdvojiti one Petera Mullena i Emily Watson. Kad govorimo o Spielbergovoj režiji, kod nje imponira efektna uporaba elipsi, pa tako u jednom kadru vidimo konja s jahačem koji juri prema neprijateljskom mitraljezu, a u sljedećem konja koji bez jahača preskače mitraljez. Redatelj se velikim dijelom kloni izravnog prikaza nasilja i umiranja, pa primjerice dvojicu braće u trenutku smrti pred streljačkim vodom zaklanjaju krila vjetrenjače, a u trenucima ubijanja jednog iscrpljenog konja gledamo uznemirene reakcije drugih konja oko njega, čime je nelagoda zbog samog čina dodatno naglašena. Potpisniku ovog teksta naročito je dojmljiva prva trećina filma koja se odvija u irskoj provinciji, u oslikavanju prirode i atmosferičnosti koje se prepoznaju posvete filmovima Johna Forda i Davida Leana. Također, način na koji konj mijenja privremene vlasnike asocira na prelazak puške Winchester 73 iz ruke u ruku u istoimenom remek-djelu Anthonyja Manna, kao i na slične zgode jednog magarca u izvrsnoj drami „Na sreću Baltazar“ Roberta Bressona. Općenito, čitav „Put rata“ je i u ideji i u izvedbi velika posveta klasičnom Hollywoodu, za kojim Spielberg kao da žali. Svakako, to je još jedan razlog za gledanje ovog vrlo dobrog filma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3793 Posts
Member since 03/02/2010 |
Posted - 07/02/2012 : 13:54:15
|
Preveli su ga kao "Put rata"? Ne znam što bi falilo doslovnom prevodu, ali ajde.
Vrlo dobar mi nije bio, solidan da. |
Moja domovina je mene dala ovu koru bijelog hleba, sretne ljude, srecnu mladost, velik komad vedrog neba... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38000 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 07/02/2012 : 14:30:07
|
quote:
Originally posted by Beren
Preveli su ga kao "Put rata"? Ne znam što bi falilo doslovnom prevodu, ali ajde.
Vrlo dobar mi nije bio, solidan da.
Kod nas ga preveli u "Grivasti vojak", konji imaju grivu pa... 
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Beren
Advanced Member
Montenegro
3793 Posts
Member since 03/02/2010 |
Posted - 07/02/2012 : 14:36:14
|
quote:
Originally posted by Poli
Kod nas ga preveli u "Grivasti vojak", konji imaju grivu pa...
|
Moja domovina je mene dala ovu koru bijelog hleba, sretne ljude, srecnu mladost, velik komad vedrog neba... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/02/2012 : 12:31:05
|
Adrienn Pál (Pál Adrienn), red. Ágnes Kocsis, Mađarska / Francuska / Austrija / Nizozemska, 2010.
Distribucija nekog mađarskog filma u hrvatskim kinima iznimna je rijetkost, štoviše endemska pojava koja još jednom svjedoči o učmalosti i provincijalnom mentalitetu naše kulture. Činjenica da se u ovdašnjim kinima poput ekscesa doima prikazivanje filma iz zemlje čiju su kinematografiju kroz minula desetljeća dominantno obilježila velika autorska imena Alexandera Korde, Zoltána Fábrija, Pétera Bacsóa, Miklósa Jancsóa i Istvána Szabóa, a danas ju ključno oblikuju velikani poput Bele Tarra, Györgyja Pálfija i veteranke Márte Mészáros, jasno govori o samoizabranoj marginalnosti hrvatske kulture i duhu kulturnog kolonijalizma koji njome vlada.
Zlatno doba mađarskog filma poklapalo se sa zlatnom erom tamošnjeg nogometa tijekom 50-ih i 60-ih godina, u vrijeme dok je najprije ugarskim a potom španjolskim nogometnim terenima vladao Ferenc Puskás. To ne treba čuditi jer su i umjetnost i sport područja u kojima se uvijek mogu ostvariti liberalniji duh i makar partikularna sloboda. Dok se tijekom druge polovine 20. stoljeća u doba socijalizma mađarski film dominantno bavio povijesnim temama od borbi protiv Turaka do Drugog svjetskog rata, ili je pak u žanru satirične komedije subverzivno ismijavao tadašnje društveno uređenje, kroz posljednjih 20-ak godina mađarski su se filmaši okrenuli suvremenim pričama, tranzicijskoj stvarnosti i socijalnom angažmanu. Među takve naslove spada i odlična psihološka egzistencijalna drama „Adrienn Pál“, drugi dugometražni film darovite mađarske redateljice i suscenaristice Ágnes Kocsis, koja je za sjajnu no kod nas nedistribuiranu dramu „Friss levegö“ iz 2006. godine nagrađena u Cannesu te na festivalima u Varšavi i Bruxellesu. Posrijedi je ugođajem tjeskobna i naglašeno pesimistična storija o plahoj i povučenoj Piroški, interpretira ju izvrsna Éva Gábor, pretiloj medicinskoj sestri s odjela za terminalne bolesnike jedne budimpeštanske bolnice, ženi na pragu srednjih godina pritisnutoj teretima lošeg braka, vrlo teškog i stresnog posla i egzistencijalne bespserspektivnosti. Premda naizgled mirna osoba koja stoički i bez posljedica podnosi sve, od skrbi o umirućim pacijentima čije posljednje otkucaje srca neprestano prati na ekranima s EKG-om, preko tračeva kolegica i zamornog rada u noćnoj smjeni, do hladnog odnosa s distanciranim suprugom Kálmánom u izvedbi Istvána Znamenáka, Piroška je ipak senzibilna i ranjiva osoba koju će iz prividne ravnoteže konačno izbaciti smrt stare pacijentice Adrienn Pál. Naime, upravo tako se zvala i Piroškina najbolja prijateljica iz djetinjstva, razredna kolegica koja je iz škole otišla nakon četvrtog razreda. Od tada su prošla dva i pol desetljeća tijekom kojih ju Piroška nikad nije vidjela, te ona odluči u svoje slobodno vrijeme potražiti Adrienn. Njezina potraga počet će u staračkom domu gdje će razgovarati s njihovom starom razrednicom, a nastaviti se susretima s nekadašnjim kolegicama, davnim prijateljima i osobama koje bi mogle znati nešto o Adrienn. Međutim, čini se da se djevojčice gotovo nitko ne sjeća, a dosta Piroškinih sugovornika ne pamti ni nju osobno. Traganjem za Adrienn Piroška će pogoršati svoje odnose sa šefom i kolegicama te dodatno zanemariti muža Kálmána, strastvenog maketara, da bi jednog dana po povratku s posla shvatila da ju je muž napustio.
Fasciniraju tematsko bogatstvo, suptilno psihološko profiliranje protagonistice i značenjska slojevitost dramaturški i narativno linearnog te prividno jednostavnog filma Ágnes Kocsis. Vrlo sugestivnim pseudodokumentarističkim prosedeom s elementima naturalizma i uz oslanjanje na glumce naturščike realizirana priča o medicinskoj sestri koja, potiskujući svoje frustracije i nezadovoljstva, traga za davno izgubljenom prijateljicom, zapravo je storija o nesigurnoj, zanemarenoj i nevoljenoj ženi koja traga za vlastitim životom i njegovim smislom. Racionalno dijelom možda i nesvjesna svoje čemerne svakodnevice i slijepe ulice u koju joj je život dospio, no pritisnuta slikama i zvukovima s EKG-ekrana koje stalno nadzire, brigom o posve bespomoćnim pacijentima koji s ovog svijeta odlaze u neljudskim i ponižavajućim uvjetima, kao i terorom supruga koji ju prisiljava na dijete i tjelovježbu, Piroška makar podsvjesno osjeća da nešto svakako mora promijeniti i svojoj egzistenciji dati dublji smisao. U tom kontekstu njezino traganje za Adrienn Pál, prema njenom uvjerenju jedinom pravom prijateljicom koju je ikad imala, postaje traganje za samom sobom, za vremenom mladosti, bezbrižnosti, nevinosti i barem prividne sreće. No podatak da se Adrienn nitko osim nje ne sjeća govori o Piroškinoj iluziji, odnosno o neosnovanom idealiziranju vremena koje je čini se samo njoj ostalo u lijepom sjećanju. Naime, svi ostali koje susreće uglavnom s nelagodom pamte ta vremena, a riječ je o posljednjoj dekadi mađarskog socijalizma za koju neki Piroški pretpostavljivo lažu da ih se ne sjećaju. Jer, film Ágnes Kocsis osim egzistencijalne drame protagonistice nudi i kirurški preciznu sliku današnjeg mađarskog društva. To društvo obilježavaju velike klasne razlike u rasponu od siromašnih umirovljenih nastavnica u staračkom domu, preko nižeg srednjeg sloja oličenog u provincijskom novinaru i paru usidjelica koji žive okružene čoporom mačaka, do uspješnog poslovnog čovjeka u suvremeno minimalistički dizajniranom stanu koji se ne želi sjetiti Piroške ni Adrienn, te njihove razredne kolegice koja se pretvorila u dekadentnu suprugu tranzicijskog tajkuna. U opisanom kontekstu film Ágnes Kocsis je srodnik reprezentativnim djelima suvremenog rumunjskog filma, od kojih baštini socijalni senzibilitet i neizravnu no jasnu kritičnost. Piroška tom svijetu ne pripada, ona je katatonična osoba koja u samoj završnici shvaća da je zapravo živi mrtvac, baš poput pacijenata nad kojima bdije. Ukratko, unatoč određenim manjkavostima poput mjestimičnog gubljenja ritma, povremene redundantnosti i pokoje suvišne doslovnosti, egzistencijalna drama „Adrienn Pál“ iznadprosječno je uspjelo modernističko ostvarenje koje ambiciozniji filmofili ne bi smjeli propustiti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 09/02/2012 : 14:16:32
|
Tinker Tailor Soldier Spy (2011)
http://www.imdb.com/title/tt1340800/
Apsolutno remek djelo, briljantni film koji svojom koncepcijom, dramom i napetošću ostavlja bez daha. Pogledao sam ga dva puta zaredom. Film ima veliki broj finesa, dijelova i priča koje sve vjerojatno ni nećete primijetiti nakon prvog gledanja, čime drugo gledanje postaje podjednako zanimljivo. Svakako pogledati. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
.jpg)
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
Posted - 09/02/2012 : 14:48:19
|
quote:
Originally posted by mladjo
Tinker Tailor Soldier Spy (2011)
http://www.imdb.com/title/tt1340800/
Apsolutno remek djelo, briljantni film koji svojom koncepcijom, dramom i napetošću ostavlja bez daha. Pogledao sam ga dva puta zaredom. Film ima veliki broj finesa, dijelova i priča koje sve vjerojatno ni nećete primijetiti nakon prvog gledanja, čime drugo gledanje postaje podjednako zanimljivo. Svakako pogledati.
bez uvrede ikome ali film je teška nula spram vrhunske bbcjeve serije - zapravo tek jedan u nizu bespotrebnih remakeova koji nije ni mogao donijeti ništa nova ali eto htio je napraviti nešto još bolje i valjda još starije...i falio po obje stavke... |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 09/02/2012 : 15:21:01
|
| Vidio sam poslije gledanja filma da postoji i serija, budem ju skinuo. Nisam gledao seriju te je stoga ne mogu usporediti s filmom, što je i odgovor zašto je tebi film loš jer ti se očito serija jako sviđa. Ali, bez obzira na kvalitetu serije (koju ću pogledati) meni je film izvrstan i preporučam ga svakome da ga pogleda. Pravo osvježenje. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
|
|
rommel
stripovi.com suradnik
Croatia
7436 Posts
Member since 26/11/2001 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29618 Posts
Member since 06/02/2007 |
Posted - 09/02/2012 : 19:34:32
|
pogledat cu i ja Tinker Tailor Soldier Spy (2011) zbog mladjine preporuke
inace, seriju necu pogledati, nemam volje opcenito za serije
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/02/2012 : 22:13:59
|
Dečko, dama, kralj, špijun (Tinker, Tailor, Soldier, Spy), red. Tomas Alfredson
Govoreći o svojim bestseler-romanima i svom najpoznatijem liku, osebujnom agentu tajne službe Georgeu Smileyu kojemu više odgovara pridjev antijunaka nego junaka, britanski pisac David John Moore Cornwell globalno poznat pod pseudonimom John Le Carré često je isticao da mu laska ali ga isto tako i iznenađuje što čitatelji toliko ozbiljno shvaćaju njegova djela. Premda su svi likovi i operacije u njegovim romanima plod mašte, Le Carré je ugled i popularnost stekao kao uistinu rijedak pisac koji je u prozi naglašeno realistički prikazao međunarodnu špijunažu iz doba hladnog rata. To ne treba nimalo čuditi jer je on zapravo insajder, čovjek koji je tijekom 50-ih i 60-ih radio za tajne službe MI5 i MI6, pa mu je milje špijunskih operacija, spletki i zakulisnih hladnoratovskih igara bio itekako dobro poznat. Upravo je Le Carréovo osobno iskustvo izuzetno značajno za jedinstvenu aromu autentičnosti koja odlikuje njegovu prozu, koju je pak počeo pisati još za vrijeme aktivne službe. No nakon što je treći roman Špijun koji se sklonio u zavjetrinu (The Spy Who Came in from the Cold) postao međunarodni bestseler, Le Carré se sasvim posvetio pisanju. Filmaši su se razmjerno često s promjenjivim uspjehom odlučivali na adaptacije njegovih romana, među kojima su najpoznatije dosta solidna Mala bubnjarica Georgea Roya Hilla iz 1984., osrednja Ruska kuća Freda Schepisija iz 1989., odlični i dominantno cinizmom obojani Krojač Paname Johna Boormana iz 1996. te vrlo dobri Brižni vrtlar Fernanda Meirellesa snimljen 2005. godine. No kakvoćom se osobito izdvaja sjajna BBC-jeva serija Dečko, dama, kralj, špijun iz 1979., s velikim Alecom Guinessom u glavnoj ulozi.
Glavni problem s kojim se suočavaju svi koji prione ekranizacijama Le Carréovih romana odnosi se na nemogućnost odgovarajućeg odnosno dovoljno dobrog sažimanja gustog narativnog tkanja obimne proze koja obiluje mnoštvom likova te njihovim suptilnim karakterizacijama i često kompleksnim međuodnosima. Istaknuti realizam kao posljedicu ima i nedostatak akcije, veliki broj dijaloških dionica i generalnu statičnost, zbog čega su piščevi romani prilično teški za filmsku prilagodbu. S takvim su se izazovima suočili i scenaristi za 3 Oscara i 11 nagrada BAFTA nominirane špijunske triler-drame Dečko, dama, kralj, špijun Peter Straughan (Muškarci koji bulje u koze) i Bridget O´Connor, koji su ipak uspjeli na iznimno učinkovit način sažeti složenu priču iz koje su dosta toga izbacili, te unatoč skokovitoj dramaturgiji i čestim flash-backovima kreirati narativno kompaktnu i sasvim preglednu cjelinu. Nakon što 1973. godine u akciji u Budimpešti bude ubijen njegov kolega Jim Prideaux, mirni i povučeni George Smiley (fantastični Gary Oldman) od svog šefa zvanog Kontrola dozna da su njih dvojica poslani u mirovinu. No kad Kontrola ubrzo umre, Smiley će biti vraćen u službu s ciljem obavljanja zahtjevnog i neugodnog zadatka. Jasno je, naime, da je u njihovim redovima već duže aktivan izdajnik koji Sovjetima predvođenima Smileyevim starim znancem zvanim Karla odaje britanske državne tajne i špijunske planove, a Kontrola je krug sumnjivaca sveo na pet ljudi među kojima je i sam Smiley.
Fasciniraju izuzetna sugestivnost i gotovo hipnotička snaga smirene i sigurne režije Šveđanina Tomasa Alfredsona, potpisnika remek-djela Neka uđe onaj pravi, koji minuciozno dizajnirane i neopisivo ugođajnom fotografijom Hoytea van Hoytema snimljene kadrove prezasićuje ozračjem tjeskobe i hladnoratovske paranoje, uz istodobno umetanje detalja koji jasno signaliziraju dekadenciju, licemjerje, mizantropiju i trulež čitavog sustava. Kao i u svim velikim dramama i tragedijama, postupci likova i ovdje su najvećim dijelom motivirani emotivnim razlozima i sklonostima, od prikazanih i sugeriranih gej-veza među likovima – sve do konačne egzekucije zatočenog negativca od strane njegova bivšeg ljubavnika – do Smileyeva otkrića da ga supruga vara upravo s kolegom koji će se u završnici, uz vidno Smileyevo zadovoljstvo, razotkriti kao izdajnik. Protagonistovoj supruzi Anne pritom ni u jednom trenutku ne vidimo lice, što nije samo efektna dosjetka kojom se dodatno naglašava njihov zategnut i distanciran odnos, baš kao što tijekom njezina grljenja s ljubavnikom pred suprugovim pogledom, a to su jedini trenuci u filmu u kojima potreseni Smiley pokazuje osjećaje, ne doznajemo njegov identitet. Neke sekvence, poput one maestralno uprizorene na štekatu kafića u budimpeštanskom prolazu pa čak i vrlo dojmljive uvodne špice, funkcioniraju kao zasebne cjeline, gotovo kao filmovi u filmu, a autori djelo obogaćuju i duhovitim ludičkim crnohumornim detaljima kakvi su let pčele u automobilu tijekom snježnog zimskog dana ili upad sove u učionicu kroz dimnjak.
Ukratko, Dečko, dama, kralj, špijun je ostvarenje koje već sad u veljači konkurira za titulu najboljeg naslova na ovogodišnjem kino-repertoaru.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12917 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 09/02/2012 : 22:22:32
|
I ja sam pogledao Tinker, Tailor, Soldier, Spy, zbilja je sjajan. Nevjerojatno kvalitetan spoj odlične režije i genijalnih glumačkih izvedbi.
Film je vrlo bogat i treba ga pogledati nekoliko puta da bi se pohvatali svi detalji. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
mladjo
Advanced Member
Croatia
20013 Posts
Member since 15/04/2007 |
Posted - 10/02/2012 : 00:09:36
|
Inače, ako niste pogledali film, nemojte čitati Johnovu recenziju, barem ne do kraja
A da ne ispadne da samo pametujem - izvrsna recenzija
Inače, glumačka postava je fenomenalna. Nema nekakvih Hollywoodskih klišeja u obliku mladih ultrazgodnih glumaca u srednjim dvadesetim/tridesetim sa plastičnim karakterima, jeftinih ljubavnih zapleta i dijaloga (jedina malo duža ljubavna veza je između Rikija i ruskinje, a ona je pokazana na dosta dobar, pravi, muški način, bez limunada i jeftinih osjećaja)napetost se, iako je film, generalno sporijeg ritma, može rezati nožem, a sam zaplet i neviđeni broj detalja je izvrsno uklopljen u cjelinu.
Ovakve filmove i ovakve glumce volim. |
COUNT ZERO INTERRUPT
an interrupt of a process decrements a counter to zero
|
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
