| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 16/03/2012 : 20:44:52
|
Super veliki ja (Super Size Me), r. Morgan Spurlock, SAD, 2004.
Godine 2005. nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg dokumentarnog filma, te nagrađen na prestižnim festivalima u Sundanceu i Edinburghu, dokumentarac Super veliki ja debitantsko je ostvarenje producenta (The Future of Food, Class Act, Chalk, The Third Wave, What Would Jesus Buy) i scenarista Morgana Spurlocka, koji je naknadno među ostalim režirao i zapažene dokumentarce Where in the World Is Osama Bin Laden?, Freakonomics i Najveći film ikad prodan. Zaintrigiran činjenicom da su Amerikanci najdeblji narod na svijetu, te da je čak 60% odraslih Amerikanaca predebelo, u veljači 2003. godine se tada 32-godišnji Spurlock odlučio podvrgnuti neobičnom eksperimentu. Privučen podatkom da se velik broj stanovništva Amerike svakodnevno hrani isključivo u McDonaldsovim restoranima bze prehrane, gdje konzumiraju i do tri obilna i visokokalorična obroka, Morgan je odlučio na mjesec dana postati «pravim Amerikancem». Uz stalan nadzor triju liječnika, kardiologa Stepena Siegela, gastroenterologinje Lise Ganjhu i liječnika opće prakse Daryla M. Isaacsa, te povremene konzultacije s drugim stručnjacima poput dijetetičarke Bridget Bennett i fiziologa Eica Rawleya, Morgan je unatoč protivljenju svoje zabrinute djevojke, veganke Alexandre Jamieson, pristao točno 30 dana hraniti se isključivo u McDonaldsovim restoranima, kojih samo na Manhattanu ima čak 83. Pritom je svoj eksperiment u suradnji sa snimateljem Scottom Ambrozyjem odlučio neumorno, duhovito i uz konstantan autoironični odmak bilježiti kamerom, te istodobno dati znanstvena objašnjenja svih svojih tjelesnih i zdravstvenih promjena i problema uzrokovanih konzumiranjem svakodnevnih redovitih, «big» i «super size» obroka obogaćenih kemijski proizvedenim pojačivačima okusa, jedenjem ogromnih porcija kolesterolom izuzetno bogatih krumpirića, kao i ispijanjem jednolitarskih čaša Coca-Cole, Fante i ostalih barnumovski reklamiranih gaziranih pića.
Već poslije nekoliko dana posjećivanja McDonaldsovih restorana, Morgan se počeo širiti u struku, osjećajući zamor i vidne pomjene raspoloženja, da bi mu se nakon jednog tjedna tjelesna masa povećala za 5 posto. Poslije manje od 2 tjedna fast-food prehrane Morgan je već bio teži čitavih 8,5 kilograma, istovremeno osjećajući da zapada u čudna i bezrazložna stanja bezvoljnosti praćena gubitkom želje za intimnim odnosima s Alexandrom. U međuvremenu, posjećujući nekoliko škola diljem Amerike i razgovarajući s Johnom Benzhafom III, profesorom prava sa sveučilišta George Washington, s odvjetnikom Samuelom Hirschom, koji je u ime dviju pretilih i bolesnih djevojčica podignuo sudsku tužbu protiv McDonaldsa, s glasnogovornikom lanca restorana Subway Geraldom Fogleom i drugima, Spurlock je odlučio ukazati na zabrinjavajuće nezdravu dječju školsku prehranu i općeniti nemar s kojim se ljudi odnose prema kvaliteti i količini hrane koju unose u organizam. Potrudio se gledateljima predočiti i procese proizvodnje nekih popularnih McDonaldsovih jela, poput primjerice «Chicken McNuggettsa», složenim tehnološkim i kemijskim procesom dobivenih prerađevina ostataka najnekvalitetnijih dijelova pilećeg mesa. Spurlockov je pokus naposljetku, nakon svih 30 dana hranjenja nezdravim instant pripravcima, rezultirao njegovim debljanjem za punih 13 kg, uz istodobnu opću bezvoljnost i gotovo ovisnički odnos prema mirisnoj i primamljivoj McDonadsovoj ponudi. Jedna od posljedica nastanka angažiranog i intrigantnog Spurlockovog filma bio je i bezuspješni pokušaj McDonaldsa da zabrani njegovu distribuciju. Ipak, šefovi najpoznatijeg svjetskog lanca restorana brze hrane, motivirani negativnim publicitetom i uznemirujućim detaljima prikazanim u Spurlockovu djelu, svoju su gastronomsku ponudu naknadno odlučili obogatiti navodno znatno zdravijim pripravcima poput prirodnih salata i niskokaloričnih napitaka i sladoleda, uz istodobno ukidanje «super size» obroka. A za povratak na nekadašnju tjelesnu težinu i opće stanje organizma, Morganu Spurlocku je uz vegetarijansku kuhinju brižne Alexandre trebalo 8 tjedana.
Tu je i čitav film, dostupan na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/03/2012 : 09:34:14
|
Nije ti život pjesma Havaja, r. Dana Budisavljević, Hrvatska, 2012.
Za hrvatske pojmove razmjerno mlada dokumentaristica Dana Budisavljević pozornost ljubitelja dokumentarnog filma i posjetitelja festivala privukla je još 2005. godine vrlo uspjelim naslovom „Sve 5!“, sugestivnom pričom o tegobnom životu Kaštelanke Lidije Šunjerge koja nakon povratka iz Londona, gdje se među ostalim bavila i snimanjem porno-filmova, u rodnom kraju upravo zbog toga ne uspijeva započeti miran život i izbjeći stigmatizaciji. Doks koji je na Danima hrvatskog filma osvojio Grand Prix, na Sarajevo Film Festivalu posebnu nagradu za ljudska prava, a prikazan je i na prestižnom festivalu IDFA, navijestio je veliki potencijal Dane Budisavljević kao senzibilne i angažirane umjetnice tematski fokusirane na intrigantne intimne priče osoba nerijetko s ruba društva, gdje su nerijetko dospjele i protiv svoje volje. Budisavljević je kasnije surađivala na zapaženim televizijskim dokumentarnim serijalima „Veliki brodolomi u Jadranu“ i „Mijenjam svijet“, a prošle je godine potpisala i uspjeli doks „Dianina lista“. A sada je pred nama njen autobiografski projekt naslovljen „Nije ti život pjesma Havaja“, na realizaciju kojeg se autorica odlučila zaključivši kako je red da, kad se već bavi intimnim dramama drugih ljudi, kamerom zabilježi i vlastitu priču i dramu svoje obitelji.
Prema vlastitim riječima nadahnuta i šestodijelnim dokumentarnim serijalom „Letenje – ispovijesti slobodne žene“ redateljice Jennifer Fox, prikazanim na ZagrebDoxu 2007. godine, te istodobno odlučna pozabaviti se intimnim problemima osoba manjinske seksualne orijentacije, Budisavljević je prvotno snimila materijal radnog naslova „Sedma epizoda“ kojim se formalno nastavila na serijal „Letenje...“. No da bi sve zaživjelo kao konkretan projekt autorica je, i zbog nekih emotivnih brodoloma i nevoljkosti svojih prijateljica i znanica da stanu pred kameru, naposljetku krenula u realizaciju filma koji će posve imati pod nadzorom. Uspjevši svoje roditelje i mlađeg brata privoljeti na suradnju, te koncipirati priču u dramskom fokusu koje je više od desetljeće staro suočavanje njezine obitelji sa spoznajom da im je kći gay, Budisavljević je naposljetku bila prisiljena posve se odmaknuti od redateljskog postupka i stila Jennifer Fox te snimiti sasvim svoj, naglašeno osobni i intimistički film čija je realizacija potrajala čitave dvije godine. Ispočetka je to trebala biti priča o obiteljskom neprihvaćanju njezine seksualne orijentacije, o nerazumijevanju razloga za to i izbjegavanju te teme u obiteljskom krugu čitavo desetljeće, kao i o njenim emotivnim stanjima i unutarnjim dramama prouzrokovanim takvom situacijom. No tijekom rada na filmu autorica je shvatila da suštinski malo zna o svojim roditeljima, ali i da je njena obiteljska priča sa strahovima i traumama svih članova vrlo podatna za stvaranje šire slike.
I tako je nastao neposredan, intiman, autentičan, vrlo emotivan i na trenutke duhovit doks „Nije ti život pjesma Havaja“, na nedavno održanom 8. festivalu ZagrebDox ovjenčan Posebnim priznanjem u regionalnoj konkurenciji i HT nagradom publike. Osim što se prisjeća na više od desetljeća staru spoznaju svoje obitelji o njezinoj seksualnoj orijentaciji, a koja iznenađenje nije bila jedino autoričinoj sada pokojnoj ciničnoj i zajedljivoj baki zvanoj Otrov, Dana Budisavljević nudi i dojmljiv pogled na kolokvijalno rečeno „disfunkcionalnu“ mikro-zajednicu koja se tijekom desetljeća suočila i s majčinim preljubom i odlaskom od kuće, i s pokušajem života u petero s njenim ljubavnikom, i s otkrićem teške bolesti redateljičina mlađeg brata. Najveće vrline ovog filma su njegova neposrednost, intimnost i autentičnost, što u kombinaciji s humorom i minimalističkim no efektnim karakternim profiliranjem sudionika za posljedicu ima zanemarivanje nekih slabijih strana doksa. Tu je ponajprije riječ o njegovoj dominantnoj priređenosti koja rađa sumnju u potpunu iskrenost sudionika, te pribjegavanju nekim možda nepotrebnim stilizacijama i izvedbenim rješenjima poput snimanja zbivanja u prostoriji kroz prozor s balkona. Ipak, posrijedi je doks koji svakako valja preporučiti. Život uistinu nije pjesma Havaja, i uvijek treba biti spreman i na njegove svijetle i tamnije strane.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/03/2012 : 09:40:34
|
Zeleni val (The Green Wave), r. Ali Samadi Ahadi, Njemačka, 2010.
Prikazan na nedavno održanom 8. ZagrebDoxu, film "Zeleni val" Iranca Alija Samadija Ahadija iznimno je potresno i sugestivno te često šokantno svjedočanstvo o neopisivoj režimskoj represiji kojoj su neposredno nakon predsjedničkih izbora 2009. godine bili izloženi glasači kandidata Mir-Hosseina Mousavija, reformističkog političara, iranskog premijera iz 80-ih te oponenta aktualnom predsjedniku Mahmoudu Ahmedinejadu. Film realiziran kao kompilacija dokumentarnih zapisa, inserata televizijskih reportaža, mobitelskih snimaka, poruka s Twittera, svjedočanstava nekoliko naknadno izbjeglih aktivista i intelektualaca te animiranih segmenata kojima se ilustriraju zločini vlasti koje je državna cenzura pod svaku cijenu pokušala prikriti, nudi mučan i zastrašujući uvid u sve pred- i post-izborne prevare koje su kulminirale zvjerskim nasiljem nad pripadnicima i zagovornicima pokreta Zeleni val koji je naznačio mogućnost liberalizacije i otvaranja iranskog društva. No ta je mogućnost nadajmo se privremeno u korijenu zatrta najprije makinacijama s izbornim listićima, moderiranjem pravila glasovanja, zametanjem glasačkih kutija i sličnim opstruiranjima održavanja barem koliko-toliko demokratskih izbora, a potom eksplozijom nasilja nad političkim rivalima, koja je kulminirala sijanjem panike, ubojstvima prosvjednika i slučajnih prolaznika različitim hladnim i toplim oružjem te premlaćivanjima na smrt mladih ljudi i tinejdžera čiji je jedini grijeh bio što su naletjeli na eskadrone smrti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 31/03/2012 : 13:01:16
|
Oblak, r. Miroslav Sikavica, Hrvatska, 2011.
Kad je 12. lipnja 2008. godine od posljedica premlaćivanja od strane četvorice huligana preminuo 18-godišnji Luka Ritz, taj tragični događaj je posve opravdano rastužio, uznemirio i revoltirao građane Zagreba i čitave Hrvatske. Na prvi pogled običan, a zapravo vrlo senzibilan, samosvjestan i za bavljenje glazbom nadaren tinejdžer od svojih se vršnjaka donekle razlikovao tek dugom kosom i nekonvencionalnijim stilom odijevanja, no to je bilo dovoljno da kobne noći 31. svibnja 2008. godine, točno mjesec dana nakon njegova 18. rođendana, bude nemilosrdno prebijen od skupine agresivnih mladića koje je pretpostavljivo iritirao svojim izgledom. Iako se isprva činilo da posljedice tog događaja neće biti tako tragične, jer se Luka u bolnici naizgled počeo uspješno oporavljati, batine koje je dobio izazvale su unutarnje krvarenje što je naposljetku dovelo do smrti. A Luka je pomalo bio i idealist koji je, prema vlastitim riječima, u budućnosti želio postati bas-gitarist u bendu ili pokrenuti komunističku revoluciju. Kao da je slutio svoju preranu smrt, Luka je u jednoj bilježnici još kao 14-godišnjak zapisao da ne zna kamo ide, ali da bi nakon smrti htio biti kremiran i stavljen u neku lijepu pepeljaru.
Govoreći o svom radu na ovom dokumentarcu, redatelj Miroslav Sikavica, autor niza zapaženih filmova iz odličnog TV-serijala „Direkt“, kaže da su ga na snimanje ponajviše nagnale ogorčene reakcije Lukine obitelji i prijatelja, ali i čitave javnosti nakon što su njegovi frendovi Zagreb oblijepili plakatima s fotorobotom ubojice, ključnog pripadnika agresivne četvorke, s kojih su vrištale poruke „Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?“ i „Želimo siguran grad – Luka Ritz – da se ne ponovi“. Ponukan maksimom „Tko ne djeluje – sudjeluje“, Sikavica je odlučio stati iza kamere i godinu dana pratiti Lukine roditelje i prijatelje, te tako zabilježiti njihovu očajničku borbu s očajem, bijesom, tugom i razočaranjem, često uzaludnu borbu u kojoj su im snagu za suočavanje sa svakim novim danom davale uspomene na sina i odličnog frenda. Šokiran onim što se dogodilo Luki, Sikavica je kao dijete Zagreba osjetio neizmjeran bijes i razočaranje, te se naposljetku ipak odlučio na zahtjevno snimanje filma o nekome tko više nije živ. Zaintrigiran ponajprije psihološkim a ne sociološkim aspektima tragedije, autor je s vremenom osvijestio svoj društveni angažman, kontaktirao Lukine roditelje i prijatelje te se uz njihovo razumijevanje i pomoć odvažio na snimanje doksa.
Čvrst u nakani da pod svaku cijenu izbjegne patetiku, ili je barem svede na najmanju moguću mjeru, Sikavica je neposredno, intimno i izuzetno sugestivno, ali i vrlo obzirno i nimalo trivijalno sentimentalno zabilježio stanje i zbivanja u obitelji i među Lukinim prijateljima. Sa svima njima i Lukinom bivšom djevojkom provevši godinu dana nakon njegove smrti, redatelj je kreirao potresnu obiteljsku dramu i drame pokojnog tinejdžera. Luka je s nestrpljenjem iščekivao izlazak novog singla benda Coldplay „Viva la vida“ (Živio život), a u tom naslovu njegov otac Reno iščitava simboliku mladićeva života i tragičnog usuda. Prisiljeni na ubrzano odrastanje i sazrijevanje, Lukini se prijatelji odlučuju na studij u Varaždinu, ponajprije da se koliko-toliko maknu sa zagrebačkih ulica na kojima ih previše toga podsjeća na tragediju. Sikavica je vrlo uspješno obavio odabrani zadatak, pa film „Oblak“, naslovljen prema crtežu na kojem je Luka prikazan kao anđeo-gitarist koji s oblaka promatra Zemlju, uistinu nije nimalo patetičan ni prvoloptaški emotivan. Štoviše, riječ je o zrelom i izuzetno sugestivnom ostvarenju opipljive tragike, u kojem autor ni u jednom trenutku nimalo ne eksploatira intimne drame sudionika. Sve u svemu, posrijedi je odličan doks vrijedan najtoplije preporuke.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/04/2012 : 20:18:38
|
Beyond the Mat, r. Barry W. Blaustein, SAD, 1999.
Snimljen pod producentskom paskom glasovitog glumca, scenarista i redatelja Rona Howarda (Čahura, Willow, Parenthood, Vatrene kacige, Daleki horizonti, Apollo 13, Ucjena, EdTv) i utjecajnog producenta Briana Grazera (Cry Baby, The Doors, Komora, Luckasti profesor, Lažljivac, Bowfinger, 8 milja, serija 24), obojice nagrađenih Oscarima za režiju i produkciju biografske drame Genijalni um, dokumentarni film scenarista (Policijska akademija 2, Princ otkriva Ameriku, Bumerang) i redatelja Barryja W. Blausteina nudi intrigantan i sugestivan autorov osoban pogled na njegovu omiljenu zabavu wrestling, američko profesionalno hrvanje. U ambicioznom filmu snimljenom digitalnom kamerom iz ruke, koji je nastajao pune tri godine, Blaustein bilježi svakodnevicu nekih od najvećih zvijezda wrestlinga, njihove osobne i profesionalne uspone i padove, intimne drame, otkliznuće u alkoholizam i narkomaniju, detalje iz nerijetko disfunkcionalnih bračnih života te suočavanje s neumitnim starenjem i sviješću o neminovnim završecima karijera. U njihovim izuzetno nasilnim mečevima, u prezentaciji kojih je sve podređeno showu i spektaklu, iznenađujuće emotivni Mick «Mankind» Foley, problematični Jake «The Snake» Roberts, nemirni Terry Funk i ostali izlažu se unaprijed dogovorenim i koreografiranim, no često po život opasnim udarcima, ponekad i pred očima svojih strpljivih supruga i uznemirene djece. Dok im lica i mišićava tijela oblijeva znoj, na tragičnu sudbinu predodređeni Darren Drozdov, ambiciozni Tony Jones i drugi pokušavaju uspjeti u okrutnom svijetu profasionalnog wrestlinga, svijetu koji traži neprekidno odricanje i spremnost na najveće žrtve. Njihove sudbine presudno određuje prijetvorni Vince McMahon, predsjednik upravnog odbora Svjetske hrvačke federacije i nekadašnji američki i svjetski prvak u više kategorija, koji diktira nemilosrdne uvjete koji vladaju svijetom wrestlinga. Štoviše, doznavši da Blaustein snima dokumentarac o američkom hrvanju, McMahon je pokušao spriječiti njegovo prikazivanje i distribuciju, svjestan da će u filmu neizbježno biti prikazan u negativnom kontekstu. Upravo zahvaljujući ovom dokumentarcu McMahonov je rad došao pod povećalo javnosti, a njegova Svjetska hrvačka federacija (WWF), čiji su se inicijali podudarali sa Svjetskim fondom za zaštitu divljih životinja (također WWF), je sudskim putem bila prisiljena promijeniti naziv. Među mnoštvom hrvača koji u ringu odmjeravaju snage s protagonistima filma je i Dwayne «The Rock» Johnson (Povratak mumije, Kralj škorpiona, Dobro došli u džunglu, Sve je cool), danas zvjezdica akcijskih filmova a u vrijeme nastanka dokumentarca zapaženi wrestler. Efektan soundtrack filma potpisuje sve traženiji skladatelj Nathan Barr (Koliba straha, The Dukes of Hazzard, Hostel 1 i 2, Grindhouse), specijaliziran za glazbene podloge horor filmova.
Na YouTubeu je čitav film, doduše podijeljen na 10 dijelova, pa tko voli...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47169 Posts
Member since 09/12/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/04/2012 : 22:47:28
|
Strah od Boga: 25 godina filma Exorcist (The Fear of God: 25 Years of The Exorcist), r. Nick Freand Jones, Velika Britanija, 1998.
Snimljen 1998. povodom 25-godišnjice nastanka glasovitog fantastičnog horora The Exorcist / Istjerivač đavola Williama Friedkina, ostvarenja koje je od 10 nominacija za Oscara potvrdilo one za najbolji zvuk i najbolji adaptirani scenarij, dokumentarni film scenarista, redatelja i producenta Nicka Freanda Jonesa (David Cronenberg and the Cinema of the Extreme, Godzilla, king of the Monsters, Mel Gibson: God´s Lethal Weapon) priča je o pozadini, okolnostima i uvjetima realizacije kultnog filma, jednog od ključnih i prijelomnih naslova u okvirima žanra horora. Kroz razgovore s ekipom filma, redateljem Williamom Friedkinom (Noć u kojoj je izmišljen striptease, Cruising, Živjeti i umrijeti u Los Angelesu), dobitnikom Oscara za rad na znamenitom krimiću Francuska veza, scenaristom Williamom Peterom Blattyjem (Pucanj u tami, Što si radio u ratu, tata?, Špijunka Darling Lili, The Exorcist II i III, Exorcist: Početak), ujedno i Oscarom ovjenčanim autorom književnog prijedloška prema kojem je The Exorcist snimljen, te sa slavnim glumcima koji su nastupili u filmu, ponajprije oskarovcima Ellen Burstyn (Posljednja kino predstava, Alice više ne stanuje ovdje, Samo dvaput u životu, The Yards, Rekvijem za snove) i Maxom von Sydowom (Sedmi pečat, Djevičanski izvor, Hannah i njezine sestre, Bijeg u pobjedu, Pele osvajač, Specijalni izvještaj), ali i mladom Lindom Blair (Aerodrom, Crveno usijanje, Vrisak), tada djevojčicom kojoj je uloga klinke opsjednute sotonom zauvijek obilježila karijeru, autor dokumentarca gledateljima efektno otkriva sve detalje o realizaciji izuzetno provokativnog i istinski zastrašujućeg, kontroverznog i često osporavanog djela. Počevši od činjenice da je pisca Williama Petera Blattyja, inače autora uspjelih komedija, novčana oskudica prisilila da se okuša u žanru horora i zaplet djela kreira prema istinitoj priči o navodno «opsjednutom» dječaku, preko toga da je u radu na filmu sudjelovao i pravi egzorcist, svećenik Thomas Bermingham, potom detalja o problematičnom izboru glumaca prilikom čega su producenti priželjkivali angažmane tada velikih zvijezda Jane Fonda, Audrey Hepburn, Paula Newmana ili Jacka Nicholsona, do toga da je tijekom produkcije filma i nedugo nakon završetka snimanja poginulo čak 9 članova filmske ekipe, pred gledateljima se pomalja intrigantna slika o tegobnom nastanku jednog od najznačajnijih filmova svih vremena. Već snimljena glazba cijenjenog Lala Schifrina (Prljavi Harry, Ostermanov vikend, Gas do daske) naknadno je na Friedkinovo inzistiranje zamijenjena onom popularnog instrumentalista Mikea Oldfielda (Tubular Bells), a distribuciju snimljenog djela pokušala je omesti i crkva. Pojedinosti o tome otkrivaju i glumac Jason Miller (The Nickel Ride, Toy Soldiers, Light of Day), tumač uloge svećenika Damiena Karrasa, te višestruko za Oscara nominirani direktor fotografije Owen Roizman (The Heartbreak Kid, Otmica na letu Pelham 1-2-3, Stepfordske supruge, Tri kondorova dana, TV mreža, Električni kauboj, Tootsie, Obitelj Addams, Havana, Wyatt Earp), čest Friedkinov suradnik.
Doks možete čitav pogledati i na YouTubeu, a prvi dio je ovdje:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 26/04/2012 : 22:31:19
|
Tražeći Fidela (Looking for Fidel), r. Oliver Stone, SAD, 2004.
Nakon što se 2003. godine u hvaljenom dokumentarnom filmu Il Comandante pozabavio likom i (ne)djelom kubanskog diktatora Fidela Castra, glasoviti i kontroverzni producent (Plavi čelik, Klub sretnih žena, Narod protiv Larryja Flinta), scenarist (Conan barbar, Lice s ožiljkom, Godina zmaja, Evita) i redatelj Oliver Stone (Salvador, Wall Street, The Doors, JFK, Nebo i zemlja, Rođene ubojice, Nixon), nagrađen Oscarima za režiju filmova Vod smrti i Rođen 4. srpnja, te za scenarij izvrsne drame Ponoćni Express Alana Parkera, karizmatičnom se Castru vratio i godinu kasnije novim dokumentarcem. Dok se u filmu Il Comandante, 95-minutnom sažetku svog 30-satnog interviewa s Castrom vođenog u veljači 2000. godine, na donekle hagiografski način, no i razmjerno kritički pozabavio Fidelovom biografijom i njegovom ulogom vođe revolucije započete svrgavanjem vlade korumpiranog Fulgenzia Batiste u siječnju 1959., Stone se ovaj put zamjetno kritičkije posvetio aktualnim zbivanjima na Kubi i represijom Castrova režima nad političkim disidentima.
Fidel Alejandro Castro Ruz jedan je od posljednjih komunističkih autokrata današnjice, čovjek koji već 47 godina željeznom rukom vlada Kubom, i koji je tijekom gotovo pola stoljeća, osobito za vrijeme hladnog rata, preživio mnoštvo pokušaja svrgavanja s vlasti, bilo planiranjem brojnih neuspjelih atentata ili američkim uvođenjem strogih gospodarskih i političkih sankcija. Premda je on osobno odgovoran za katastrofalno ekonomsko stanje kubanskog stanovništva izloženog gospodarskoj i socijalnoj represiji te zatiranju bilo kakvih naznaka demokratičnosti, Castra mnogi drže zaslužnim za provođenje razmjerno solidnih obrazovnih reformi i razvoj zdravstvenog sustava koji svim Kubancima jamči kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Paradoksalno je da danas, u vrijeme kad se Kina ubrzano otvara prema svijetu i pretvara u možda vodećeg azijskog gospodarskog tigra, te dok sjevernokorejsko društvo pritisnuto sankcijama grca u gladi i neimaštini, revolucionarni duh na Kubi još uvijek živi, a teško bolesni Fidel Castro uživa gotovo nepodijeljenu naklonost stanovništva.
Sve je to razvidno i u filmu Looking for Fidel, u kojem Oliver Stone, prema vlastitim riječima veliki Castrov štovatelj, ostarjelog diktatora propitkuje o recentnim zbivanjima na Kubi, poglavito o smrtnim kaznama izvršenim nad trojicom ljudi koji su 2003. godine pokušali oteti trajekt i prebjeći u Ameriku, te o nemilosrdnim obračunima s političkim neistomišljenicima, uhićenima i po kratkom postupku osuđenima na višegodišnje robije. Naizgled ležerno odgovarajući na intrigantna Stoneova pitanja i sugestije o možebitnom povlačenju s vlasti i preuzimanju uloge savjetodavca svog nasljednika, Fidel Castro, koji vjeruje da će smrt dočekati u vojnoj odori radeći za dobrobit revolucije i naroda, neprestano izbjegava odgovore ili poseže za generalizacijama i propagandnim frazama. Unatoč tome, i Stoneu i gledateljima postaje jasno da sa skorim Castrovim biološkim odlaskom završava i jedno dugo i važno poglavlje u životu Kube. U stvaranju ovog intrigantnog dokumentarca Oliveru Stoneu je pomogao i cijenjeni direktor fotografije Rodrigo Prieto (Pasja ljubav, Frida, 8 milja, 25. sat, 21 gram, Aleksandar Veliki, Babel), stalni suradnik Alejandra Gonzáleza Iñárritua, za svoj rad na romantičnoj gay drami Planina Brokeback Anga Leeja nominiran za Oscara.
Čitav dokumentarac dostupan je na YouTubeu...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/05/2012 : 20:55:44
|
Slučajni sin, r. Robert Tomić Zuber, Hrvatska, 2007.
Izvrsni «Slučajni sin» Tomislava Mršića i Roberta Tomića Zubera, koji uz Davora Šišmanovića supotpisuje i scenarij filma, na 17. je Danima hrvatskog filma zasluženo ovjenčano Oktavijanom i nagradom Dana za najbolji dokumentarni film. Da se u Robertu Tomiću Zuberu krije vrsni novinar i reporter-istraživač gledateljima državne dalekovidnice dobro je znano već godinama, a hrabrim, izuzetno intimnim i na određeni način angažiranim dokumentarcem «Slučajni sin», realiziranim u sklopu UNICEF-ove akcije «Svako dijete treba obitelj», on uvjerljivo dokazuje da posjeduje i istančani dokumentaristički nerv. Odlučan unatoč brojnim sumnjama i dvojbama doznati tko mu je biološki otac te otkriti vlastite korijene, Zuber je uznemirujuću potragu započeo u rodnoj Puli. Razgovarajući sa svojom biološkom majkom Radmilom, koja ga je napustila u dobi od godine dana, te tragajući za ocem nedokučiva imena i mjesta boravka, Zuber se uz suočavanje s vlastitim predrasudama, strahovima, dvojbama i nadama, te uz registriranje većine egzistencijalnih dvojbi, tjeskobnog osjećaja nepripadanja i uzaludnih nada s kojima se susreću napuštena djeca i mladi ljudi sudbina sličnih njegovoj, suočava i s često apsurdnim domaćim pravosudnim sustavom oličenim u nelogičnim zakonskim odredbama i hladnim birokratima kojima je primarni cilj neriješeni predmet staviti «ad acta». Zatekavši se u mreži laži, obmana i višestrukih identiteta, u kojoj se teško uspijeva snaći i razaznati korijenje svog obiteljskog stabla, Zuber uz prijetvornost i licemjerje na neočekivanim mjestima i kod nepoznatih ljudi nailazi i na iskrene ljudske emocije, na osmijeh i suze koje govore više od riječi.
Rezignacija prikriva žal za grijesima počinjenima u mladosti, a svijest o prouzrokovanim osobnim dramama i loša savjest pokušavaju se ispraviti hinjenim majčinskim osjećajima i unaprijed pripremljenim patetičnim izjavama, tiradama o nepostojećoj ljubavi, brizi i želji za iskupljenjem. Tijekom filma stječe se dojam da i sam Zuber, zabrinut zbog ponavljanja povijesti i moguće sudbine svog sina koji odrasta kao dijete razvedenih roditelja, i svojim humanim televizijskim angažmanom na zbližavanju odavno rasutih obitelji dijelom iskupljuje i svojevrsne osobne grijehe. Naposljetku zaključujući da mu pravi roditelji nisu lažima primjetno sklona biološka majka i navodni otac pored čije je kuće godinama ne znajući svakodnevno prolazio, već požrtvovni bračni par koji ga je udomio, podigao i odgojio, autor shvaća da život često piše tragične drame bez smisla i da roditeljska ljubav gdjekad nije pitanje krvi već prvenstveno dobrote i etičnosti. U znak zahvalnosti svojim adoptivnim roditeljima svom prezimenu pridodavši i njihovo, Robert Tomić Zuber je određenu, makar skromnu zadovoljštinu doživio i nakon svojedobne svečane premijere filma, kad mu je biološka majka potresena viđenim priznala da ne bi promijenila niti zarez njegove priče, jer je riječ o uznemirujućoj i bolnoj istini s kojom se i sama mora suočiti i naučiti s njom živjeti. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/06/2012 : 22:23:46
|
Mjesto moje malo (El lugar más pequeno), r. Tatiana Huezo Sánchez, Meksiko, 2011.
Prikazan u Međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg 8. ZagrebDoxa, izvrstan meksički doks "Mjesto moje malo" na festivalu je nagrađen kao film koji na najbolji način promiče ljudska prava, što je svojevrsna utješna nagrada ostvarenju koje je zaslužilo važnija priznanja. Posrijedi je debitantsko dugometražno ostvarenje redateljice Tatiane Huezo Sánchez, izuzetno dojmljivo svjedočanstvo o stanovnicima mjesta Cinquera u El Salvadoru, ljudima koji ni 20 godina nakon povratka u mjesto potpuno razoreno u građanskom ratu ne mogu a i ne žele potisnuti sjećanja na proživljene traume i strahote.
U krvavim zbivanjima koja su započela 1979. godine svi su oni izgubili najbliže članove svojih obitelji, sinove, kćeri, braću i muževe, a uspomene na tragedije kojima su nerijetko svjedočili i vlastitim očima i danas ih razdiru podjednakom snagom kao i tada. Svoje mjesto nazivajući Novim Cinquerom, oni svakodnevno pokušavaju stvoriti makar privid normalnog života, istodobno u nemogućnosti nošenja s uspomenama sve više tendirajući egzistencijalnom očaju, asocijalnosti i suicidalnim nagonima.
Priču o njima autorica impresivno dramaturški, režijski i vizualno oblikuje, a efektna vizualnost i ne čudi obzirom da je riječ o razmjerno iskusnoj snimateljici. Ljepota i užas, život i smrt, prošlost i sadašnjost, prisilni optimizam i autentična depresivnost iznimno se sugestivno isprepleću pred gledateljevim očima te rezultiraju djelom koje Tatianu Huezo Sánchez predstavlja kao vrlo potentnu filmašicu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/06/2012 : 22:30:13
|
Pet uništenih kamera (5 Broken Cameras), r. Emad Burnat i Guy Davidi, Okupirani palestinski teritorij / Izrael / Francuska / Nizozemska, 2011.
U filmu „Pet uništenih kamera“ aparati iz naslova bilježe smrti očajnih ljudi, Palestinaca koji ginu u neprekidnim sukobima s izraelskom vojskom na Zapadnoj obali. Kamere pripadaju samoukom snimatelju i obiteljskom čovjeku Emadu Burnatu koji njima bilježi u pravilu krvava zbivanja tijekom prvih pet godina života svog najmlađeg sina, osobito u vrijeme gradnje zida koji je trebao dodatno getoizirati Palestince. Tragičnim događajima autori kontrapunktiraju humanost, emotivnost i toplinu, pa čak i natruhe gdjekad crnog humora, osobito u oslikavanju Burnatove obitelji i notiranju psina koje si međusobno priređuju sukobljene strane. A kad pogine Burnatov rođak, među lokalnom djecom omiljen zbog neprestanog zafrkavanja i izigravanja klauna, dodatno biva podcrtana poruka o nesreći i besmislu vječnog sukoba.
Insert iz filma dug 5 i pol minuta:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
.jpg)
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
Posted - 06/06/2012 : 22:44:32
|
Encounters at the end of the world (2007.)
Fantastičan Herzog snimio je fantastičan film, a što drugo? Oku impresivnu, a mozgu i srcu poučnu priču o najjužnijem dijelu svijeta.
|
nebesa nisu humana... (Hrabal)
|
|
|
|
dcopic
stripovi.com suradnik
Croatia
6221 Posts
Member since 20/01/2005 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Marenovic
Junior Member
Serbia
426 Posts
Member since 08/01/2009 |
|
|
Risar_69
Advanced Member
Slovenia
11679 Posts
Member since 05/05/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/08/2012 : 10:20:54
|
Che - novi čovjek (Che. Un hombre nuevo), r. Tristán Bauer, Kuba / Argentina / Španjolska, 2010.
Nakon što je površnom marketinškom eksploatacijom i apliciranjem na sve i svašta, od jeftinih majica „made in China“ do šalica za kavu na jutarnjim korporacijskim „brejnstorminzima“, tijekom prethodnih desetljeća gotovo posve ispražnjen od bilo kakvog smislenijeg sadržaja i sveden na trivijalni ideološki amblem u navodno bezideološkom društvu, lik argentinsko – kubanskog marksističkog revolucionara Ernesta Chea Guevare kroz posljednjih desetak godina ponovo poprima obilježja konkretne ideološke figure. Na valu teške gospodarske krize koju živimo, a zbog koje je i primjerice Marxov „Kapital“ ponovo izuzetno tražena lektira u knjižarama i knjižnicama diljem svijeta, i Ernesta Chea Guevaru se više ne doživljava isključivo kroz varijacije glasovite fotografije Alberta Korde naziva „Guerrillero Heroico“, već se kroz niz proznih, glazbenih i filmskih djela opet tematiziraju osobni i revolucionarni Cheov lik i djelo. Bez obzira radilo se o romanu „I, Che Guevara“ Johna Blackthorna odnosno Garyja Harta iz 2000. godine, o naslovnici albuma „... od trnja do žaoka“ i pjesmama Damira Avdića ili o filmovima „Dnevnik Che Guevare“ Waltera Sallesa, „De handen van Che Guevara“ Nizozemca Petera de Kocka i dvodijelnom “Cheu“ Stevena Soderbergha, u osnovi tragična figura legendarnog revolucionara u vremenima galopirajuće neimaštine i nesigurnosti pokazuje se kao još uvijek potentan simbol, nevezano za načine na koje mu spomenuti umjetnici pristupaju. Nažalost, ipak samo kao simbol, premda se Chea u recimo spomenutom Blackthorneovu romanu u skladu s aktualnim trendovima pokušava predstaviti manje kao komunista a više kao ideologa direktne demokracije.
U ukratko opisanom kontekstu još pokoju ciglu u mit o Cheu pokušava ugraditi i dokumentarac „Che – novi čovjek“ nagrađivanog argentinskog filmaša Tristána Bauera. Iza pomalo pretencioznog naslova krije se predug i nažalost dobrano hagiografski portret revolucionara kojeg je naposljetku progutala revolucija čiji je bio najmarkantniji i zapravo amblematski predstavnik. Bauer pohvalno pokušava proniknuti u um i dušu osebujnog marksista vođenog idejom da je pojedinac ništa a narod sve, no pritom povremeno otklizava u patetiku i trivijalnosti. Velikim dijelom složen od vrlo zanimljivih dosad nepoznatih filmskih i zvučnih zapisa koje su autoru ustupili Cheova supruga i sin Camillo te bolivijski vojni arhivi, „...novi čovjek“ započinje audio – snimkom posljednjih Cheovih riječi upućenih supruzi. Te riječi izgovara razumljivo slab i iscrpljen glas, a kroz njih je moguće vizualizirati sliku osobe svjesne da je stigla na kraj svog životnog puta, čovjeka barem u tim posljednjim trenucima oslobođenog mitske dimenzije nezaobilazne u njegovoj javnoj percepciji. Dok govori o religiji, mraku i izgubljenosti, Che mekano i pomalo zbunjeno izgovara rečenicu „Ne znam“, a iz navedenog se može zaključiti da je na samom kraju postao svjestan konačnog gubitka bitke, ne samo životne nego i revolucionarne.
Nakon takvog uvoda u kojem demoralizirani Che kao da preispituje smisao pobune i borbe, kreće priča o njegovu životu, a već iz detalja da mu je unatoč dozvoli samog predsjednika države omogućen tek djelomičan uvid u spise o Cheu u bolivijskom vojnom arhivu, autor jasno sugerira da su život i smrt nekad najbližeg Castrova suradnika još uvijek dobrano prekriveni velom tajne. Kronološki slijedeći važnije epizode iz Cheova života koje je s jasnim no prikrivenim afinitetom prema znamenitom pokojniku u dvama filmovima fikcionalizirao Steven Soderbergh, Tristán Bauer se vraća na detalje o obitelji iz gornje srednje klase iz koje je Che potekao, na njegovo upoznavanje s ljevičarskim idejama i dolazak na Kubu, na zbližavanje s Castrom i borbu za rušenje režima Fulgencia Batiste tijekom koje će upoznati svoju prvu suprugu, te na Cheova putovanja svijetom u cilju razvoja ideje komunizma. Na jednom takvom putovanju Che se susreo i s Josipom Brozom Titom, a kao najzanimljivije fotografije izdvajaju se one koje svjedoče o njegovoj vezanosti sa svojom djecom, ali i o svijesti da je zbog svoje predanosti revoluciji tu djecu zanemario.
Dakako, iz svakog kadra Bauerova filma isijavaju Cheova karizma i gotovo magnetična privlačnost osobe bez imalo dvojbi uvjerene u ispravnost vlastitih ciljeva i opravdanost žrtvi nužnih za njihovo ostvarenje, osobe koju do samog kraja ne uspijevaju pokolebati ni odricanje od Lenjina ni neuspjesi poput nerealiziranog širenja revolucije u Afriku preko Konga. Tu karizmu i privlačnost idealnog objekta za svakog filmaša dodatno podcrtava naglašavanje intelektualnog i reklo bi se pjesničkog aspekta Cheove osobnosti. Kroz čitav se film, naime, provlače ne samo njegova recitiranja sjetnih stihova iz pjesama primjerice velikog Čileanca Pabla Nerude i uglednog peruanskog književnika Césara Valleja, nego i Cheovi intimni zapisi u kojima je na dnevnoj bazi bilježio vlastita razmišljanja i opservacije o revoluciji, društvu i osobnoj egzistenciji. Nažalost, unatoč neospornoj intrigantnosti i zanimljivosti filma Tristán Bauer gledateljima ipak ne nudi slojevit i dubok prikaz Ernesta Guevare. Razlozi tome ponajprije leže u autorovoj možda i tendencioznoj distanciranosti i hladnoći kojima pristupa Cheu, što je moguće posljedica težnje za stvaranjem njegova nepristranog portreta. No taj nedostatak strasti i izraženije autorske osobnosti rezultira i hladnim gledateljskim prijemom filma.
Na YouTubeu je čitav doks, ali nažalost bez prijevoda:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
Posted - 24/08/2012 : 16:30:34
|
Final Cut: The Making and Unmaking of Heaven's Gate
fascinantan dokumenmtarac o filmu i filmskoj kompaniji (united artist) koja je skoncala propascu filma na kino blgajnama....
i kad smo vec kod dokumentaraca, evo jednog zanimljivog filma imenom Stalags. Priča o ženskim pripadnicama SS-a i njihovom zlostavljanju zarobljenika. Nije za one ispod 18!
samo na španjolskom, ali ima nacina da se to riješi i ubace podnaslovi na engleskom...
|
razmjena filmova za stripove!
http://forum.stripovi.com/topic.asp?TOPIC_ID=45640
|
Edited by - dosada on 24/08/2012 16:31:48 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/09/2012 : 15:17:18
|
Prošli je vikend u Ičićima održan 10. Liburnia Film Festival s vrlo reprezentativnim izborom domaćih dokumentaraca i onih realiziranih kao manjinske suprodukcije, o nekima sam već manje ili više opširno postao, pa evo kratkih osvrta na još neke prikazane doksove.
Za početak o doksu Veliki dan redatelja Đure Gavrana:
Dokumentarac Veliki dan redatelja Đure Gavrana dobrano je mediokritetsko ostvarenje koje se na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma neopravdano zakitilo Velikom nagradom za najbolji film i Nagradom za najbolju režiju. Riječ je o benignoj, dobrano kičastoj i ni po čemu pamtljivoj priči o organizaciji nekoliko vjenčanja. Detaljno opisujući sve faze tijekom priprema za izricanje sudbonosnog „da“ nekoliko parova, redatelj prilično suhoparno, bez izraženijih autorskih ambicija te s pretjeranim osloncem na opća mjesta predočava sve detalje pripreme vjenčanja, od zaruka na Medvedgradu jednog para do njihovog konačnog „velikog dana“ iz naslova.
Pri tome se jasno no nenametljivo oslanja na ironiju i empatični humor, ali i gubi u režijski slabom nizanju doslovnosti, redundantnosti i klišeja u prikazu grozničavih odabira vjenčanicâ i odijelâ, jelovnikâ i fotografâ, te svega važnog za same događaje. Najuspjeliji segment doksa je sama završnica u kojoj već umorni organizatori jednog vjenčanja, suočeni sa zabrinjavajućim kašnjenjem mladenaca i uzvanika, to cinično komentiraju pitanjima da se nisu možda predomislili i u posljednji trenutak odlučili pobjeći. No to je ipak premalo za bitno popravljanje tek osrednjeg dojma o ovom filmu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/09/2012 : 15:21:24
|
25. sat, r. Tomislav Mršić, Hrvatska, 2012.
25. sat iz istoimenog naslova dokumentarca scenarista i redatelja Tomislava Mršića nema veze s nekad kultnom radijskom emisijom Pjera Vukelića, već se odnosi na onaj jedan sat „viška“ koji dobivamo u noći sa subote na nedjelju kad posljednjeg vikenda u listopadu prelazimo na zimsko računanje vremena. Putnici vlaka na relaciji Vinkovci – Zagreb imali su nesreću da ih je taj sat zatekao na postaji u Novoj Gradiški, a prisilno stajanje vlaka i čekanje na usklađivanje s voznim redom natjeralo ih je da baš kao i željeznički službenici vrijeme pokušaju „ubiti“ šetnjama, razgovorima, ispijanjem kava ili neudobnim spavanjem. Zbivanja na postaji Mršić bilježi naizgled distanciranim no zapravo pronicljivim okom kamere kojim efektno minimalistički oslikava egzistencijalno – socijalni kontekst.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/09/2012 : 15:23:50
|
L.E.F., red. Goran Trbuljak, Hrvatska, 2011.
Turobna društvena stvarnost na različitim meridijanima i paralelama izbija iz svakog kadra također rubno eksperimentalnog doksa L.E.F. Gorana Trbuljaka. U kontrastu s naslovom koji je izvorni akronim glasovitog slogana francuske revolucije o jednakosti, bratstvu i slobodi, autor nam u svega 9 minuta prikazuje drugačije i tjeskobnije „pobratimstvo lica u svemiru“, ono siromašnih i nesretnih ljudi koji diljem svijeta kopaju po kontejnerima i kantama za smeće prebirući po otpacima i ostacima hrane. Ovo djelo o odabranoj temi progovara na znatno artikuliraniji i promišljeniji način od odveć doslovnog eksperimentalnog filma – blizanca Složne ruke Igora Grubića, koji kopanje po kontejnerima registrira po zagrebačkim kvartovima. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/09/2012 : 15:37:19
|
Bosanoga (sasvim slučajna smrt), r. Morana Komljenović, Hrvatska, 2011.
U Regionalnom programu ovogodišnjeg ZagrebDoxa Posebna su priznanja dodijeljena odličnim domaćim dokumentarcima koje potpisuju žene i koji se bave „drugačijima“, dijelom biografskom filmu „Bosanoga (sasvim slučajna smrt)“ Morane Komljenović i autobiografskom naslovu „Nije ti život pjesma Havaja“ Dane Budisavljević, kojem je pripala i HT nagrada publike i o kojem sam na ovom topicu opširnije postao nekoliko postova iznad. Doks „Bosanoga (sasvim slučajna smrt)“ pokušava istražiti još uvijek nerazjašnjene okolnosti pogibije Nenada Vižina, „posljednjeg riječkog hipija“ koji je 3. lipnja 1981. bježeći od tadašnje milicije poginuo pri padu s prozora hotela Kontinental. Inteligentno koncipiran po uzoru na „Građanina Kanea“, sa zagonetkom koja se polako „odmotava“ i čiji se djelići mozaika postupno slažu pred gledateljima, film „Bosanoga...“ jasno daje do znanja da je većina znanih i neznanih Riječana (Damir Martinović Mrle, Bruno Langer, Nikola Petković...) uvjerena da su Vižina ubili „čuvari zakona“ ondašnjeg režima. Kad autorica uspije telefonski kontaktirati jednog od njih, iz njegovih riječi i intonacije glasa s jedne strane izbija osornost i grubost nekadašnjeg "čuvara reda i poretka", a s druge nelagoda i nesigurnost preplašenog starog čovjeka.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/10/2012 : 18:29:38
|
Blues - glazbeno putovanje (The Blues), SAD, 2003.
Nakon što je projektom «Stoljeće filma» dao dojmljivu posvetu sedmoj umjetnosti, veliki Martin Scorsese je ciklusom dokumentaraca o bluesu odao priznanje i glazbi koju voli. Zajedno sa skupinom darovitih redatelja, također mahom zaljubljenika u blues, Scorsese je kao izvršni producent i autor uvodnog dokumentarca potpisao serijal od sedam dugometražnih filmova koji pokušavaju obuhvatiti i objasniti bit bluesa, prisjetiti se najznačajnijih blues glazbenika (od kojih su neki i danas živi), istražiti njegove korijene, ali i propitati povijesni i suvremeni utjecaj bluesa na brojne glazbene pravce i glazbenike diljem svijeta. I čine to, valja odmah reći, iznimno uvjerljivo, nenametljivo gledatelja uvlačeći u gotovo magični realizam delte Mississippija, vodeći ga na uzbudljivo, sjetno, no gdjekad i tjeskobno putovanje poviješću, ali i prezentom možda najosebujnijeg američkog glazbenog pravca.
Serijal otvara sam Scorsese filmom «Povratak kući», zanimljivim, no mjestimice pomalo suhoparnim i odveć distanciranim priznanjem Delta-bluesu. Istražujući korijene glazbe koja, kako sam Scorsese veli, «...u sebi sadrži izrazitu emocionalnu zvučnost i čini temelje američke popularne glazbe...», blueser Corey Harris plovi niz Mississippi, put ga odvodi i do Malija u Zapadnoj Africi, a kroz rijetke sačuvane arhivske snimke (Son House, Muddy Waters, John Lee Hooker, Lead Belly) i razgovore s i danas i te kako aktivnim glazbenicima (Ali Farka Toure, Salib Keita, Taj Mahal, Willie King,...), Scorsese skida kapu i čini duboki naklon začinjavcima bluesa u delti Missippija.
Činjenicom da se u Voyageru 1, NASA-inoj letjelici lansiranoj 1977. godine, među različitim primjerima kulturnih dostignuća Zemljana namijenjenim zemaljskom predstavljanju izvanzemaljcima, nalazi i disk s arhivskim snimkama legendarnog bluesera Blind Willieja Johnsona, započinje «Duša čovjeka» Wima Wendersa, zasigurno najpopulističkiji i najpovršniji film serijala. Glasoviti redatelj koji kreativnu krizu posljednjih godina donekle uspješno prevladava snimanjem dokumentaraca, kombinacijom vrijednih arhivskih snimaka i insertiranjem pseudodokumentarnog filma unutar filma, daje razmjerno sugestivan, no ne osobito uvjerljiv i pomalo bizaran prikaz života i uglavnom nesretnih sudbina svojih omiljenih bluesera (uz Blind Willieja Johnsona tu su Skip James i J. B. Lenoir). Svejedno, obradama blues klasika u izvedbi suvremenih, nerijetko kultnih glazbenika poput Lou Reeda, Nicka Kavea, Marca Ribota, Lucinde Williams, Bonnie Raitt ili skupine Los Lobos, svakako ne nedostaje šarma, a vrijedi izdvojiti i duhoviti švedski dokumentarac o J. B. Lenoiru. Blues prepjevan na švedski uistinu treba čuti.
Filmom «Put za Memphis» redatelj Richard Pierce opisuje životni put i glazbenu karijeru blues legende B. B. Kinga, dajući počast gradu iz kojeg je potekao novi stil bluesa. Rane 50-e godine prošlog stoljeća bile su razdoblje u kojem su B. B. King, Howlin´ Wolf, Rufus Thomas i mnogi mladi neafirmirani blueseri, nakon napornog radnog tjedna u poljima pamuka, zadovoljstvo pronalazili u vikend-nastupima na lokalnim radio postajama i opskurnim svratištima kraj prašnjavih puteva. A tu tradiciju i danas njeguje Bobby Rush, pomalo ekscentrični glazbenik koji je karijeru klupskog bluesera izgradio daleko od reflektora diskografske industrije i koji, iako duboko zašavši u 60-e, još uvijek 300 dana godišnje provede na turneji. Pierceov je film efektna ilustracija autorovih riječi o «...prikazu veličine jedne od posljednjih autentičnih američkih formi prije njezinog potpunog nestanka...».
Dokumentarac «Kumovi i sinovi» redatelja Marca Levina vodi nas, u društvu s hip-hoperom Chuck D-jem, frontmanom banda Public Enemy, u Chicago u posjet diskografskoj kući Chess Records i njezinu vlasniku Marshallu Chessu. Chess Records, dugogodišnji zaštitni znak pouzdane blues kvalitete, utemeljio je Marshallov otac Leonard tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada je «glazba gladnih, siromašnih i (ne)sretno zaljubljenih» bila još mlada i kada je rijetko koji diskograf pristajao objavljivati blues izvođače. Pionirsku ulogu Leonarda Chessa i važnost objavljivanja albuma Otisa Rusha, Ikea Turnera, Sama Laya ili Paul Butterfield Blues Banda u vrijeme dok je američka srednja klasa blues ignorirala, prepoznali su i Rolling Stonesi, a Chuck D priznaje da je «Electric Mud», netipični, zvukom električne gitare obilježen album Muddyja Watersa, možda presudno utjecao na početni zvuk Public Enemy. No svi su svjesni da su zlatni dani čikaškog bluesa davna prošlost, a posljednji blues Mohikanci ne bi smjeli dopustiti da sveta vatra bluesa zauvijek ugasne.
«Crveno, bijelo & blues» redatelja Mikea Figgisa upoznaje nas s iznimno živom britanskom glazbenom scenom ranih 60-ih godina prošlog stoljeća i vremenom u kojem su tada mladi Tom Jones, Van Morrison, Eric Clapton, Mick Fleetwood i Steve Winwood upijali utjecaje «američke crnačke glazbe», implementirali ih u svoje rane radove i razvili novi, otočki blues izričaj koji je ubrzo bio univerzalno prihvaćen. Liverpool, Birmingham, Manchester i Newcastle imali su tada zasebne glazbene scene, London je bio Meka engleskog klupskog života, a utjecaje bluesa lako je prepoznati u ranim skladbama Beatlesa i Rolling Stonesa, ali i u suvremenom iskazu Jeffa Becka. Činjenica da je i sam Mike Figgis bio član jednog od ranih sastava Bryana Ferryja njegovoj zanimljivoj priči o britanskom bluesu daje dodatnu kvalitetu.
Zacijelo najosobniji film serijala potpisuje Clint Eastwood, jedan od najznačajnijih suvremenih američkih filmaša. Njegov Piano Blues dojmljiva je, intimistička priča o osobnoj strasti za glasovirom i bluesom, dana kroz Eastwoodove ležerne i često vrlo duhovite razgovore sa živućim blues velikanima poput Davea Brubecka, Pinetopa Perkinsa, Professora Longhaira, Dr. Johna, ili s pokojnim Rayem Charlesom. Eastwood je i vrlo dobar pijanist čiji odlični dokumentarac ostaje u sjećanju i po duhovitoj anegdoti sa snimanja njegovog filma «Any Which Way You Can». Jednom se prilikom, naime, glasoviti Fats Domino zatekao na setu filma i sjeo za glasovir postavljen na sredini šumskog proplanka. Kad je zasvirao i zapjevao «I Want to Take You Home» sve je odjednom utihnulo, a pozorno ga je, nakrivivši glavu, s ruba šume poslušalo i deset jelena. Eastwoodov film bjelodano dokazuje da glazba i strast prema njoj uistinu ne poznaju granice.
Serijal zaključuje odličan, topao i poetičan dokumentarac «Grijanje nad vražjim ognjištem» redatelja Charlesa Burnetta, autobiografska priča o 50-im godinama prošlog stoljeća i danima autorovog djetinjstva provedenim s ujakom, velikim zaljubljenikom u blues. Ujak je ljubavlju prema bluesu zarazio i nećaka Charlesa, a mladić je u «đavoljem mumljanju», kako sam kaže, «...s vremenom pronašao nužan izvor poetskog stila, humora, ironije i pronicavosti koji nam omogućuju shvaćanje ljudske prirode.» I suočavanje sa svakodnevnim životom, dodao bi potpisnik ovog teksta. A Burnettova istinita tvrdnja samo je dodatna potvrda Scorseseovih riječi o bluesu kao «...univerzalnom načinu pripovijedanja koji nadahnjuje ljude i izvan granica Amerike...». Ne propustite da izvrstan serijal dokumentaraca o bluesu, nekad prezrenoj, a danas gotovo izumrloj glazbenoj formi, nadahne i vas.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 06/10/2012 18:32:15 |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Dokumentarci & co.
