Ma već mu se obilo o glavu to što je sve to objavio to na fejsu. I naravno da traži profesionalce jer ovih ostalih ima na pretek, pogotovo kad znaš da za malde nadobudne talijanske crtače Bonelli predstavlja životni san, odmah nakon Marvela.
Ali možda netko od profesionalaca ima želju se okušat u Italiji. Mada, čist sumnjam zbog urođene odbojnosti prema svemu što je Bonelli.
Asso (As) je autobiografski strip Roberta Recchionija koji to zapravo i nije, strip o jednoj neobičnoj osobi koji je ujedno i njezina biografija te najviše od svega rasprava sa samim sobom. Asso je Recchionijev alterego, izbrušena, devijantna, (željena?), verzija njega samog. Asso je Recchioni ali Recchioni nije Asso, ili obrnuto.
Priča je to o mladom stripašu, rock-zvijezdom među stripašima, koji je od malena suočen sa misterioznom bolesti. Nakon jednog težeg napada kad čak i umire na tri minute odlučuje uživat u životu pod svaku cijenu. Osoba opsjednuta seksom, pornografijom i igricama životom se ruga u lice smrti, bez žaljenja spreman svaki čas pogledat smrti u oči.
U finalu, nakon još jednog teškog napada, suočen je sa svojom najvećom protivnicom: Mater Morbi. I po drugi put (prvi put kao Dylan Dog), Recchioni je pobjeđuje. Ovaj mu na malo manje romatičan način - jebačinom.
Na kraju Asso se izborio za još jedan dan. Spoznajući da postoje granice, teži tome da nađe određenu sredinu u svom životu, između demona u obliku Assa (ili je demon sam Recchioni a Asso samo njegov duhovni vodič?) i lutke kojom dirigira Mater Morbi.
Strip, grafička novela, biografija, autobiografija - odlučite sami, možda će vam se i svidjeti.
Povodom današnje 20. obljetnice smrti Jacka Kirbyja comicus.it je objavio ovaj kratak strip autora Tita Faracija i Roberta Recchionija. Strip je originalno objavljen 2004. na desetu obljetnicu u albumu Jack Kirby: Tributo al re.
Asso je brutalan, iskren, ciničan, komičan, pametan, lukav i đubre. Kurva, prodaje sebe za pažnju, istinu za dramu, seks za emocije... Asso je Robertov alterego, s posebnim naglaskom na ego. I ovo je njegova autobiografija.
Western sa zombijima podnaslova Ubiti ću opet Billya the Kida, projekt kojim je Rrobe dokazao svoje ambicije i prije Bonellija. Naime bio je to kako amalgam žanrova tako i formata, objavljiv u obliku bonellida, američke svešćice ili francuskog albuma. Od svega toga đoživio je samo francusko izdanje. Imam doma Cosmov reprint kao i originalnu prvu svešćicu ali nikako da ga pročitam.
Ovo predavanje sam pogledao prije možda godinu dana, i sinoć opet, jer sad bolje razumijem i zaista se može dosta toga naučiti, također su zanimljive neke njegove insajderske opservacije.
Prvi (ili među prvima) strip lkoje je izdala izdavačka kuća i lanac knjžara Feltrinelli u liniji Feltrinelli comics.
RRobe u ovoj kako kaže posljednjoj priči nas vodi u postapokaliptični svijet. Ne bi on bio dijete '80-tih kad ne bi na neki način omažirao svoje djetinjstvo. Ali nakon hladnog rada i straha od crvenog gumba postapokalipsa je nekako izgubla svoju veličinu i nije dugo bilo pravog straha koji bi je evocirao.
Ovaj put je postapokalipsa nastupila kad je pravo na mišljenje, politička korektnost i generacija uvrijeđenih ustupila prvenstvo znanosti, činjenicama i samokritičnosti. Odnosno kada se svijet sa društvenih mreža potpuno preslikao na stvarni svijet. Kada su, kako je to autor lijepo sažeo, dali jednostavni odgovori na kompleksna pitanja. Strip je pisan brzo i čitan brzo. Kao naslovi današnjih novina koji su jedini bitni. Strip, kao i ti naslovi, i nema dubine i balansira na granici pamfleta prezentirajući to kao svjesnu odluku a ne grešku. Da li je autor pogodio je na čitatelju da odluči. Crtež je skoro pa klasični Asso crtež ali je produkcija lošija. Želeći steći dojam nekakvoga postapokaliptičnog dnevnika crtež je često zrnat, previše tmuran i jeftinog izgleda. S tim da se Rrobeov grafički izričaj ne može omalovažavati, ima on stripova iza sebe i zna što radi tako i tu zna zabljesnuti.
Strip je i lijepa posveta njegovoj majci, koja je mislim baš negdje u to vrijeme i umrla.