| Author |
 Topic  |
|
dosada
Advanced Member
Croatia
9033 Posts
Member since 13/05/2009 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Luca_Torelli
stripovi.com suradnik
.jpg)
1379 Posts
Member since 05/03/2011 |
 Posted - 11/07/2013 : 16:36:47
|
Nuit et brouillard aka Night and Fog (1955.)
Sažet i efektivan dokumentarac o njemačkim koncentracijskim logorima...
 |
nebesa nisu humana... (Hrabal)
|
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/07/2013 : 12:47:54
|
Daleko od Vijetnama (Loin du Vietnam), r. Chris Marker, Francuska, 1967.
Realiziran kombinacijom dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog filma uz dodatak nekoliko intervjua, naslov "Daleko od Vijetnama" ("Loin du Vietnam") produkt je zajedničke težnje skupine uglednih te idejno i senzibilitetom posve bliskih autora da u jeku vijetnamskog rata 1967. godine na izrazito angažiran i motivirajući način iskažu jasan antiratni stav i prosvjed protiv američkog imperijalizma, ali i službene francuske politike koja je dopustila da zbog američke pomoći u Indokini bude uvučena u prljavu i nemoralnu vojnu. Prema riječima Williama Kleina, jednog od suautora filma koji su režirali Joris Ivens, Claude Lalouch, Agnès Varda, Jean-Luc Godard i Alain Resnais, uz superviziju idejnog tvorca i montažera Chrisa Markera, navedeni su umjetnici odlučili stvoriti djelo koje će o ratu u Vijetnamu progovoriti na način na koji je Picassova „Guernica“ progovorila o španjolskom građanskom ratu.
Projekt je proizveden u okrilju produkcijskog kolektiva ISKRA i aktivističke skupine SLON (Société pour le Lancement des Oeuvres Nouvelles), i predstavnik je čistog i nepatvorenog agit-propa, ujedno i vrhunski koncipiranog i izvedenog umjetničkog aktivizma koji se prometnuo u jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih celuloidnih manifesta otpora ratu po uzoru na kojeg je realizirana ne samo doku-drama "Njemačka ujesen" iz 1978., nego i prošle godine projekt "Far from Afganistan“ usmjeren protiv aktualnog rata u kojem se manifestira američki imperijalizam. Podijeljen u 11 poglavlja kojima su dodani uvod i epilog, "Loin du Vietnam“ s osloncem na stvarne činjenice "obogaćene“ s ponešto fikcije kritički strastveno i nerijetko s ogorčenjem predočava i komentira brojne aspekte vijetnamskog rata, od laži i propagande američke vlade preko medijskih manipulacija i uličnih prosvjeda pro i kontra rata (pri čemu se za rat agresivno zalažu i neonacističke skupine kojima su konfrontirani umjetnički performansi mladih hipija), do čina samospaljivanja kvekera Normana Morrisona pred Pentagonom, aktivista koji je prema riječima njegove supruge Ann slijedio sudbinu skupine budističkih svećenika u Vijetnamu.
Iz današnje perspektive razmišljanja nekih umjetnika, primjerice Jorisa Ivensa koji vjeruje da oružjem i tehnološki neusporedivo inferiornija strana jednostavno mora pobijediti već samo iz razloga što se bori za slobodu, mogu se doimati utopističkima i naivnima, čak i nama koji smo dijelom odgajani u sličnom duhu. No i to u konačnici govori u prilog danas nažalost teško zamislivih strasti i angažmana kojima je stvaran ovaj naslov, jedan od ključnih predstavnika kolektivnog filmskog stvaralaštva i političkog filma uopće.
Dva isječka koji su jedan segment:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 13/07/2013 12:50:03 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/08/2013 : 23:06:29
|
Još malo genijalnog Markera, film parnjak gornjeg Daleko od Vijetnama:
Zrak miriše na crveno (Le fond de l´air est rouge), r. Chris Marker, Francuska, 1977.
Dvodijelni dokumentarac „Le fond de l´air est rouge“ iz 1977. godine u dobroj je mjeri komplementaran točno desetljeće ranije realiziranom naslovu „Loin du Vietnam“. Ne samo stoga što je određeni broj inserata iz starijeg filma uvršten u noviji, pri čemu neki od njih u drugačijem kontekstu dobivaju i ponešto drugačije značenje, nego ponajprije iz razloga što je u njima moguće detektirati promjene u razmišljanjima, stavovima i odnosu prema idealima Chrisa Markera, kako onima vlastitima tako i šire društvenim pa na određeni način i klasnim. U prvom filmu u kojem je Marker supervizor scenarija i montažer neukrotivi duh antiratnog idealizma, gorljivog oponiranja američkom imperijalizmu i neobuzdanog intelektualnog angažmana spremnog i na konkretnu akciju jasno je razvidan u svakom kadru i pročitanoj rečenici svih suautora. U potonjem, pak, neupitna vjera u smislenost, potrebu i nužnost osobnog djelovanja na poljima ne samo umjetničkog i intelektualnog angažmana kod Markera je ustupila mjesto razočaranju, rezignaciji i mirenju sa spoznajom da se svjetska ljevica pokazala jalovom i od šezdesetosmaškog bunta više nije preostalo Bog zna što.
Dok u filmu „Loin du Vietnam“ razgovor s Fidelom Castrom ima prizvuk jasnog motivacijskog govora namijenjenog ne samo onima koji su njemu ideološki bliski, pri čemu je jasno da se autori slažu s njegovim stavovima, u „Le fond de l´air est rouge“ Marker je razočaran Castrom, odnosno njegovom licemjernom „drugarskom kritikom“ sovjetske okupacije Čehoslovačke kojom uz neizbježni „ali“ odobrava intervenciju prema njemu nužnu za spas „revolucije“. Dok je stariji film primjer izrazite propagande, u novijem je ona prisutna tek u tragovima, poglavito kroz zagovor nužnosti „revolucioniranja revolucije“. U ovom filmu kao da Marker marksist ustupa mjesto Markeru melankoliku, umjetniku u kojem još uvijek tinja vjera u socijalizam i mogućnost promjene, no koji se već i previše razočarao u nositelje revolucionarnih gibanja i više nije spreman ni u što bezrezervno vjerovati. No to ne znači da je manje sugestivan i dojmljiv u oblikovanju sjajno montirane filmske cjeline, podjednako onda kad se prisjeća iskustva prvog gledanja Eisensteinove „Oklopnjače Potemkin“ u djetinjstvu, kao i kad opisuje sudbine Rudija Dutschkea, Chea Guevare i Salvadora Allendea.
Marker je svjestan da su se ideje revolucionarnih promjena u Francuskoj i svijetu sasvim rasplinule, pa i da su od samog početka bile tek utopija, a svoje razočaranje razvojem zbivanja ponekad iskazuje na dramatičan a gdjekad i ironičan način koji nije sasvim lišen dvosmislenosti. Takav je slučaj i s epilogom koji je dodan u jedan sat skraćenoj verziji iz 1993. godine koju gledamo na festivalu, a koja jednostavno mami na gledanje izvornog četverosatnog filma.
Na YouTubeu je film u 10 dijelova, s engleskim titlom. Tu su prva dva dijela:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 12/08/2013 : 10:50:05
|
Nije baš dokumentarac, ali svejedno:
10,000 Year Clock:
" ... There is a Clock ringing deep inside a mountain. It is a huge Clock, hundreds of feet tall, designed to tick for 10,000 years. Every once in a while the bells of this buried Clock play a melody. Each time the chimes ring, it’s a melody the Clock has never played before. The Clock’s chimes have been programmed to not repeat themselves for 10,000 years. Most times the Clock rings when a visitor has wound it, but the Clock hoards energy from a different source and occasionally it will ring itself when no one is around to hear it. It’s anyone’s guess how many beautiful songs will never be heard over the Clock’s 10 millennial lifespan ...":
http://longnow.org/clock/ |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
Edited by - panzer on 12/08/2013 10:50:17 |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 12/08/2013 : 11:39:38
|
THRIVE: What On Earth Will It Take?
"... THRIVE is an unconventional documentary that lifts the veil on what's REALLY going on in our world by following the money upstream -- uncovering the global consolidation of power in nearly every aspect of our lives. Weaving together breakthroughs in science, consciousness and activism, THRIVE offers real solutions, empowering us with unprecedented and bold strategies for reclaiming our lives and our future ...":
http://www.youtube.com/watch?v=lEV5AFFcZ-s |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
|
|
|
stripofil
Senior Member
Croatia
1687 Posts
Member since 15/10/2010 |
Posted - 16/08/2013 : 17:51:07
|
Za nama je još jedan SPFF (Starigrad Paklenica film festival). Oni koji nisu upoznati, radi se o festivalu glazbenog dokumentarnog filma, a ono što ga posebno izdvaja su lokacije na kojima se filmovi prikazuju.
Za početak ću spomenuti dva filma koja su me se najviše dojmila, mada je tu još puno dobrih filmova o kojima ću nadam se pisati ovih dana/tjedana. 
Marley (2012)
Obavezno "štivo" za sve ljubitelje ove ikone i velikog čovjeka.
Ukoliko niste fanovi nema veze, film se svakako isplati pogledati, možda proširite svoje poglede na život i shvatite nešto što je Marley odavno shvatio.
Radi se o temeljito odrađenom filmu, koji unatoč trajanju od 2.5h u niti jednom trenu nije dosadan. Film prikazuje članove The Wailers benda, intervju s Marleyem, djecu, ženu/e :) Od malih nogu pa do tragične prerane smrti.
Film koji će vas nasmijati i dirnuti do suza.
Searching for Sugar Man (2012)
Neću previše pisati da vam ne kvarim doživljaj. Ovo je film koji morate pogledati. Film koji će vas odvesti na putovanje nakon kojeg ništa više neće biti kao prije.  |
Edited by - stripofil on 16/08/2013 18:02:37 |
|
|
|
jaki
Advanced Member
Croatia
26835 Posts
Member since 13/03/2004 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 30/09/2013 : 18:42:40
|
Čovjek na žici (Man on Wire), r. James Marsh, Velika Britanija / SAD, 2008.
U Oscarom za najbolji dokumentarac te nagradom BAFTA u istoj kategoriji ovjenčanom naslovu "Čovjek na žici", adaptaciji romana Philippea Petita, redatelj James Marsh ("Wisconsin Death Trip", "Čovjek iz sjene") dokumentarne segmente iznimno vješto isprepliće s igranim odnosno lažnodokumentarnim dijelovima. Storija o osebujnom francuskom artistu Philippeu Petitu koji je u dobi od 24 godine 07. kolovoza 1974. hodajući na žici čak osam puta prešao s jednog na drugi toranj njujorškog Svjetskog trgovinskog centra, pritom na visini 110 kata hodajući i unatrag te se ležanjem „odmarajući“ tijekom pothvata, razmjerno je impresivna studija karaktera umjetnika koji je upravo ovu akciju sebi postavio kao životni cilj šest godina ranije, kad je u čekaonici zubarske ordinacije u nekom šarenom magazinu pročitao napis o gradnji WTC-a.
Uz pomoć samog Petita koji je sve opisao u knjizi, te njegovih onodobnih suradnika koji nas naracijom vode kroz film, Marsh detaljno rekonstruira sve odluke i postupke, baš kao i ama baš svaki djelić priprema i same izvedbe fanatično predanog pelivana klaunovskog lika i reklo bi se infantilne osobnosti. Zajedno s autorom i gledatelji postupno upoznaju Philippea Petita, neopisivo okretnog i u dobi od nepunih šest desetljeća mladolikog čovjeka koji se neprekidno osmjehuje te koji i u vrijeme snimanja filma 2008. godine o svom podvigu govori s istim žarom i zanosom kao i tri i pol desetljeća ranije kad je podvig izveo.
Dok pomalo površno, brzopleto i bez dužnog poštovanja prelazi preko Petitovih ne manje atraktivnih „probnih“ akcija hodanja na žici među tornjevima katedrale Notre Dame i među sjevernim pilonima Harbour Bridgea u Sydneyu, Marsh se izuzetno pedantno posvećuje pripremi i izvedbi završnog performansa koji je u pretjerivanju sklonim američkim medijima proglašen „umjetničkim zločinom stoljeća“. Posljedica toga je i određena repetitivnost i gubljenje ritma u predugom prikazu skrivanja Petita i njegovog suradnika pred stražarima u tornjevima, što svakako ne umanjuje začudnost i povremeno dojmljivu poetičnost djela koje uspjelo rekonstruira ne samo onodobni osobni pa i šire društveni kontekst zbivanja nego i uzbuđenje i gotovo trilerski suspens koji ga je pratio. Tome pridonosi i činjenica da Marsh uopće ne spominje to da tornjeva WTC-a više nema, čime postiže ne samo odsuće patetike nego i aromu autentičnosti zahvaljujući kojoj se Čovjek na žici povremeno doima kao da je stigao iz onog vremena.
Na YouTubeu je prilično dobra kopija čitavog filma:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 30/09/2013 18:43:49 |
|
|
|
stripofil
Senior Member
Croatia
1687 Posts
Member since 15/10/2010 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/12/2013 : 23:21:28
|
Dva odlična dokumentarca Srđana Keče!
Posle rata, Srbija / Francuska, 2005.
Ako je suditi na temelju dva njegova kod nas ograničeno distribuirana filma, mladi srpski dokumentarist Srđan Keča uistinu je jedno od najzanimljivijih uvjetno rečeno novih autorskih imena regionalne dokumentaristike. Kad kažem da je riječ o uvjetno novom imenu, to se prije svega odnosi na činjenicu da je svoj prvi film „Poslije rata“ Keča realizirao još 2005. godine. Iako tada tek 23-godišnjak, on se u tom ostvarenju predstavio kao vrlo inteligentan, promišljen, zreo i nenametljivo angažiran filmaš. Keča je senzibilan i empatičan autor koji sluša i razumije svoje sugovornike, koji u filmu „Poslije rata“ preferira duge i statične kadrove naglašene ugođajnosti i ozračja egzistencijalne besperspektivnosti, te koji svim sugovornicima pristupa obzirno i maksimalno skrupulozno.
U njegovom prvijencu riječ je o maloj etničkoj skupini zvanoj Goranci, o Slavenima islamske vjeroispovijesti koji žive u gradiću Vraništu visoko u planinama na jugu Kosova, a koji su se u tamošnjim ratnim sukobima i tijekom NATO-ova bombardiranja 1999. godine borili na strani Srba. Od samog početka autorova kamera jasno sugerira kakve su posljedice sudjelovanja Goranaca u ratu, jer ono što vidimo je život u velikoj bijedi i siromaštvu u kojem se i kupnja kutije cigareta, pa gotovo i štruce kruha mogu smatrati statusnim simbolima. Dok anonimni stari prodavač pred skromnu i pretpostavljivo slabo opskrbljenu trgovinu do koje povremeno zaluta i poneka krava iznosi staru sjedalicu bez naslona, u nju ulazi njegov poprilici vršnjak koji kao i svakog dana kupi samo spomenutu štrucu kruha. A tada upoznajemo sredovječnog Sultana, ne toliko starog ali razočaranog i ogorčenog čovjeka na čijem su izboranom licu i sijedoj kosi život i proživljene traume ostavili itekakvog traga. Sultan je ratovao točno 73 dana, a osim što se pita za što se i za koga borio, kao posljedicu svega vuče i psihički poremećaj zbog kojeg ovisi o Bensedinu, sredstvu za smirenje kojeg duhovito zove „Bendžo“.
Sultan dane provodi izležavajući se na travi i u polju, s praznom plastičnom bocom kao uzglavljem, učestalo proklinjući onoga tko mu dade tako ponosno ime, ali i samoga sebe zbog toga što je povjerovao u priču o borbi „za kralja i otadžbinu“ i „za svetu srpsku zemlju“. Ozračje beznađa i egzistencijalne tjeskobe opipljivo je u svakom kadru Kečina filma, koji nizanjem prizora dobrano pastoralnog ugođaja vrućeg ljetnog dana izvedbeno a donekle i idejno podsjeća na ranije filmove glasovitog turskog filmaša Nurija Bilgea Ceylana, konkretno na dramu „Gradić“. Keča poput Ceylana s naglaskom na turoban socijalni kontekst dojmljivo oslikava frustraciju, očaj i izgubljenost protagonista, a pored Sultana to je ponajprije dječak Šeap zvan Šeko, dok u znatno skromnijem obujmu upoznajemo i dvije starije mještanke koje uživajući u vrećici bombona skupljaju travu.
Sjećajući se svog u ratu ubijenog oca, Seap često obilazi njegov grob kraj kojeg se i moli, a onda u određenoj mjeri poput svakog dječaka i u pratnji redatelja kreće u obilazak prirode. Taj obilazak nije sasvim djetinje neopterećen i bezazlen, a razlozi tome dijelom leže u stalno upadljivo tužnom licu donekle starmalog dječaka u čijim je očima moguće nazrijeti i suze, a dijelom u povremenim pucnjevima koji odjekuju u daljini. Kad ga Keča upita o čemu je riječ, Šeap mu lakonski odgovori „puca se...“. I šest godina nakon rata pucnjava je u tom kraju sasvim uobičajena pojava, što i ne čudi s obzirom da se Sultan u jednom trenutku redatelju obrati riječima „što misliš kako bi bilo da ja sad tebi rafalom iz puške napravim krst na prsima?“. U spomenutom kontekstu, dozu relaksacije pa i suptilnog humora u film unose određene bizarnosti, poput Šeapova pronalaska starog ali još uvijek ispravnog radio-aparata u jednom grmu, nekoliko sekvenci s kravama koje slobodno šeću ulicama gradića i gotovo ulaze u kuće, te s prisjećanjem seljanki na nesnalaženje tijekom NATO-ova bombardiranja, kad se sve oko njih rušilo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 23/12/2013 23:21:55 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/12/2013 : 23:25:34
|
Pismo ocu, Velika Britanija / Srbija, 2011.
Sposobnost spretnog kombiniranja pesimističnog i začudno vedrog, odnosno turobnog i empatično-melankoličnog, s naglašavanjem poetičnosti, Keča demonstrira i u svom zasad pretposljednjem dokumentarcu „Pismo ocu“. U filmu nagrađenom na Dokufestu u Prizrenu i na beogradskom festivalu Beldocs, te prikazanom u konkurenciji prestižnog festivala IDFA u Amsterdamu, Srđan Keča se na vrlo emotivan, intiman i neposredan način obraća svom pokojnom ocu Marinku. Nekadašnji nosilac Titove štafete i prema riječima njegove supruge Ljiljane miran i plemenit čovjek te pacifist, početkom rata 90-ih dragovoljno se s bratom i najboljim prijateljem prijavio u vojsku, te slijedeće više od tri godine proveo na bojištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Kad se 1995. vratio iz rata, Marinko više nije bio isti čovjek, postao je distanciran, grub i ogorčen, da bi naposljetku 2003. godine sam i bez ikog svog umro od neizlječive bolesti.
Pitajući se zašto se njegov otac toliko promijenio i zašto je tako skončao, Srđan Keča očekivano ne pronalazi konkretne odgovore, ali njih je moguće naslutiti iz njegovih razgovora s majkom, stricem i očevim najboljim prijateljem. Potonja dvojica zbog mogućnosti uhićenja nikad više ne smiju kročiti u Hrvatsku i BiH, a jedan od njih od prošlosti i vlastitih demona bježi tako što većinu vremena provodi u barci na rijeci, ponekad loveći ribu a često samo pušeći i razmišljajući. Koncipirano kao kolaž sastavljen od starih fotografija, obiteljskih video-snimki koje je snimio sam otac, te redateljevih razgovora s majkom, stricem i očevim prijateljem, koje u offu prate Srđanova vrlo poetična i empatična obraćanja pokojniku, „Pismo ocu“ bi također moglo nositi podnaslov „Poslije rata“. Jer ono što gledamo opet su posljedice jednog rata, koje se protežu od očevih drastičnih promjena ponašanja, bolesti i smrti, preko samoizabrane asocijalnosti autorova strica, do majčine odluke da pritisnuta i uspomenama proda njihovu obiteljsku kuću.
I njoj a u dobroj mjeri i redatelju omiljeno mjesto u tom domu je dvorište s vrtom, koje redatelj na impresivan način koristi kao svojevrsni vizualni nastavak, ili čak opredmećenje, nekih svojih i majčinih misli i raspoloženja. Nekad uredno dvorište i vrt sad su zarasli u korov, a rublje koje sušeći se leluja na vjetru funkcionira kao nekovrsna vizualna onomatopeja Srđanovih i majčinih sjećanja i razmišljanja. Imponira vještina kojom mladi autor subjektivni diskurs isprepleće s objektivnim, ni u jednom trenutku ne dopuštajući da njegovi ili majčini snažni osjećaji naštete autentičnosti i kompaktnosti djela. Time što poput svog oca u starim kućnim snimcima uvijek ostaje iza kamere, Srđan Keča sugerira i osobni i filmotvorački kontinuitet s ocem.
No dok je otac suprugu snimao nasmijanu i vedru u okruženju doma, Srđan tužnu majku snima u tamnim interijerima s prigušenim prizornim izvorima svjetla, posve prikladno njenim riječima da tijekom posljednje Marinkove godine života ona prema njemu nije osjećala više ništa. Jedine majčine riječi u osvijetljenom kadru su one koje ona izgovara u offu, dok kamera prikazuje spomenuto zapušteno dvorište s vrtom. Unatoč tome, ni „Pismo ocu“ kao ni „Poslije rata“ nije pesimističan film, već ga se čita kao sjetan, lagano nostalgičan, životno opor i iznimno emotivan oproštaj s ocem.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38104 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
panzer
Advanced Member
12627 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
sretan
Average Member
593 Posts
Member since 16/11/2012 |
|
|
mr murdoc
Advanced Member
Switzerland
14557 Posts
Member since 02/01/2006 |
|
|
Topic |
|
|
|
Dokumentarci & co.
