Alack Sinner postao je privatni detektiv jer u policiji nema mjesta za buntovnike poput njega. Živi i radi u New Yorku, ali nećete ga vidjeti kako šeta Petom avenijom. On svoje dane provodi među ostalim gubitnicima i neprilagođenima za šankom Joe’s bara, uronjen u duhanske i alkoholne pare. Ciničan i lišen iluzija, lica izrovanog patnjom, melankolijom i tugom, Alack Sinner je potomak klasičnih detektivskih romana Dashiella Hammetta i Raymonda Chandlera, ali sa snažnim južnoameričkim revolucionarnim pečatom. Carlos Sampayo i José Muñoz, slavni argentinski autorski dvojac, natapaju Alackove pustolovine beznađem, samoćom, nepravdom, depresijom, ogorčenjem i mrakom. Vrlo brzo napuštaju klasičnu detektivsku formu osjećajući potrebu da progovore (s ljevičarskih pozicija) o njima bitnim stvarima: aktualnim političkim, društvenim i socijalnim temama, ubacujući česte reference na svoje strasti i ljubavi (od filma do književnosti, od slikarstva do glazbe) prikazujući jedan duboko bolestan i izopačen svijet, svijet u kojem, nažalost, i sami živimo.
“Alack Sinner je ujedno i pozitivan primjer upotrebe stripovskoga jezika u svrhu prikazivanja ljudskih problema, naših i vaših. Fašističkih stripova imamo napretek u svim dijelovima svijeta. Pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj put uzvraćamo napad njihovim vlastitim oružjem.”
Ova dva toma obuhvaćaju sve dosad objavljene epizode Alacka Sinnera, a drugi tom donosi i iscpran pogovor Zorana Đukanovića.
Odlične knjige! Taj divni crno beli Munjozov svet je nešto najlepše u svetu stripa. Munjoz je ionako jedan od najvećih strip crtača na svetu a Alek Siner verovatno njegovo najbolje delo. Ako k tome dodamo još odličan dizajn i sjajan Djukanovićev pogovor, ovo je favorit za najbolje stripovsko izdanje ove godine.
Došlo u riječku knjižnicu! Pročitao sam obe knjige i došao do slijedeg zaključka: najviše su mi se svidjele priče s početka osamdesetih, oko epizode Vietblues. Prije toga se Munoz još tražio u crtežu, a u kasnijim epizodama je znao i pretjerati sa stilizacijom. Isto vrijedi i za scenarij, ima epizoda koje su fino izbalansirane, a ima ih i koje su čisti treš. Bez obzira na to, gušt je pratiti razvoj i mijenjanje stilova tog fenomenalnog crteža, kao i pročitati cijelu sagu, od Alackovih prvih slučajeva pa do zadnjih epizoda gdje je već postao djed i gdje mi se činilo da čitam o pustolovinama nekog starog frenda. Jedinstven strip, dostojan jednog npr. Morta Cindera. Svaki kolekcionar na Balkanu koji drži do sebe mora imati ove knjige u svojoj kolekciji! (Ja još nisam odlučio da li držim do sebe pa sam stripove sa žaljenjem vratio u knjižnicu)
Fascinacija crtezom , jednostavnosti price i specificnim humorom ovaj strip cine bezvremenim. Drago mi je da sam ova izdanja napokon uvrstio u svoju kolekciju.
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde
kad sam ga prvi put video mislio sam da je ovde u pitanju tvrd noar kriminal, al ovo ne nesto potuno deseto.pocetak cine klasicne detektivske price, jednostavni likovi, autori propagiraju levicarske stavove gde i kad mogu i sve mi to deluje nekako nabacano i nikakvo. jos kad se uzme vizija Nju Jorka kroz prizmu uvrnutih Almodovarovih filmova, gde su svi em cudno izgledaju em su cudnije obucenim, strip deluje jos cudnovatije (i mozda odbojnije). al sa druge strane, strip me je lagano uvukao u taj neki ritam sto ima. hah, sad lagano, strip sam nesto cituckao pre dve godine, i evo sad. strip se lagano pretvara u remek delo o 'puknutim ljudima'. i ovo puknuti ne vazi samo u negativnom kontekstu, obe strane su puknute. imamo gomile minijatura epizodnih likova koji kazu ili promisle par recenica, i to je dovoljno da se vidi ta tuga, melaholija, beznadje, htenje, samotinja, camotinja, ta smesna strana coveka. strip polako postaje kritika celog drustva i to se sjajno vidi tako sto Alak radi na potpuno razlicitim krimi slucajevima. e sad, na pocetku smo imali taj sistem i pojedinca u raljama sistema koji igra svoju ulogu u okviru njega. kasnije se stvari nadogradjuju gde taj pojedinac aktvino gradi taj razvaljeni sistem. i sto je najbolje svi su krivi . malo me u svemu ovome smara pasivnost glavnog lika.
intermeco scena u kojoj su Frenk Sinatra, Dzo Luis i Dzek Lamota mi je jedna od najlepsih u stripu , malo je falilo da zaplacem
sad oko crteza, ajde da ne racunamo starijem Brecu, Meobiusa, mozda Macukelija i jos ponekog, sve ostale Munjoz moze ladno da posalje da mu kupe kikiriki na kiosku. cak u drugoj knjizi imamo sjajnu posvetu tome . mozda se malo najezim kad vidim da je Frenk (frankenstajn) Miler se oslonio na Munjoza sa Grad Greha.
od 4 albuma vidi se jasna promena u crtezu, Munjoz naglo srece ka nekoj svojtvenoj stilizaciji crteza, likove crta ogoljeno, kao da im slika samo emotivna stanja. a scenario ovde ide u paru sa crtezom, sad radnja i nije toliko bitna koliko su bitni ljudi.
sad, sto se toga tice, mozda su malo skrenuli u 5tom albumu, Nikaragva. predaleko odose i sa svojim (ultra levicarskim) stavovima i pogledima. a bice i to da su od tada Sinera radili cisto za svoju dusu, a ostalima ako se svidi svidi. i na kraju se crtez pretvorio u obrise
i na kraju, mnogo mi se svidja recenica na zadnjog korici, gde je ovaj strip kontra udarac fasistickim stripovima, ah.
preporuka za sve koji vole ozbiljno stivo i citati ovo samo pri punoj koncentraciji
Odlično izvučeno ovo "pojedinac aktivno gradi taj razvaljeni sistem". Upravo čitam Alacka, hteo sam da kupim strip na Sajmu, ali nisam izdržao, otkad ga pikiram... Jeste, sam početak je malo bledunjav, stereotipan i predvidljiv u odnosu na sredinu, ali posle kreće luda vožnja. Strip koji ne bih mogao da uporedim ni sa jednim drugim...
Originally posted by Gil-galad Strip koji ne bih mogao da uporedim ni sa jednim drugim...
mislim da bi ovaj bio idelan za poslednji procitani strip u zivotu. sad nesto razmisljam, dok drzim Stefija u krilu dok gleda crtace, sta citati posle ovog, ima li resenja...
Alack Sinner je jako dobar strip, tu nema sumnje. Melankolični samotnjak razočaran sistemom i praktički bez ikakve volje za životom, ali s i dalje aktivnim osjećajem za pravdu i uvijek spreman pružiti pomoć onima kojima je potrebna, lik je koji nas, unatoč mnogim klišejima, neizbježno dotiče. Za to je prije svega zaslužan Munozov fantastičan, izuzetno ekspresivan crtež koji stvara gotovo opipljiv crno-bijeli (samo vizualno!) svijet i u potpunosti nas uvlači u njega. Moj problem je što je to depresivan, zadimljen svijet nepravednosti i loših odluka koji zaudara na alkohol i nosi uteg neprospavanih noći. Da, svjestan sam da je i naš svijet takav, no ja se trudim okružiti se pozitivnim stvarima i dobrim ljudima i biti sretan u njemu, i za sada mi dobro ide. Valjda se zato, kao i majka njegovog djeteta, teško nosim s Alackovom tugom.
Nema sumnje da se u Dobu razočaranja Munoz oslobađa klasične figuracije, a Sampayo odrednica kriminalističkog žanra, no pitam se je li baš to razlog zašto me ovaj tom osvojio više od Doba nevinosti. Da, priče su složenije, slojevitije, možda čak i emotivnije, a slično vrijedi i za crtež, no bi li dojam bio jednak da nisam polako upoznavao likove Alackovog svijeta, pa i njega samog, kroz "obične" detektivske priče, da nisam postepeno uviđao svu kompleksnost i bogatstvo Munozovog crteža? Čisto sumnjam. Zato, iako je meni drugi tom za nijansu bolji, oba čine jedinstvenu cjelinu iz koje je grijeh bilo što izostaviti. Tom unikatnom svijetu potrebno se u potpunosti predati jer nakon plovidbe njegovim crno-bijelim stranicama nećete ostati isti.
Sa Sampajom i Munjozom sam se sreo u DW Baru kod Džoa i Bili Holidej.Ovaj prvi,iako ima status klasika,nije na mene ostavio neki utisak,a potonji mi je jedan od najlošijih stripova koje sam čitao;ikad.Zato sam i bio pomalo skeptik prema Alaku Sineru, i da se prvi broj nije rasprodao (a ja ugrabio jedan od zadnjih primeraka),verovatno bi mi još dugo bio na wish listi.
Odmah bi primetio jednu jako interesantnu stvar, a to je očigledni "autorski dualizam" na ovom stripu.Naime,postoje epizode skoje su strejt nacrtane (skoro celo prvo i treće poglavlje),pravilnog i jako lepog crteža, i one koje "slobodnije" urađene (druga i četvrta deonica + prva priča).E sad,najbolja je fora što i scenario prati crtež - uz strejt olovku ide strejt priča, uz opičenu vizuelizaciju ide i opičena priča.Kao da su se i Sampajo i Munjoz (a možda i jesu) zajedno "radili" nečim kad su stvarali određene epizode. Bili Holidej i Bar kod Džoa spadaju u ovu drugu kategoriju.
Malo i o stripu - prvo i treće poglavlje,"strejt",je po meni neka mešavina Hill street bluesa i modernijeg Majk Hamera - detektivsko-policijski strip sa usamljenim ciničnim gubitnikom u naslovnoj ulozi, a sve to obojeno južnoameričkim revolucionarnim nijansama - jako,jako dobro,mada i tu ima pojedinih delova gde bi scenario mogao biti malo koherentniji - između8/10 i 9/10
Priče drugog i trećeg poglavlja su mi za ocenu i po lošije (beton 7/10), i ne bih rekao da mi nešto posebno leži takav Alak,mada bih naglasio da svakako ima tu i jako dobrih delova, kao i da mi u nekim trenucima čak tako slobodnija priča i više godi neke one druge (Konstanco i Manolo & Čeril,zlato moje).Ali crtež koji mi nije ni malo po guštu to sve kvari.Posebno me nervira katastrofalno crtanje anatomije tela.Ako je to neki fazon,ni najmanje mi se nije svideo.
Kažu da je Munjoz kopirao Prata i Breću - ali meni je on u toj otkačenoj fazi najbliži Tardiju. A takođe me zanima koji crtež je onaj njegov pravi?
Nadam se od Doba razočaranja što više crtačko/scenarističkog stila koji mi je draži.
Dajte nam Ralph Azhama;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
Dobro je, ako je za vjerovati Antu, ima da mi se AS dopadne. I ja sam prvo procitao Bili (btw, strip se prodaje ako ima potenc. kupaca) koja me ostavila potpuno ravnodusnog, a mozda su bila i ocekivanja prevelika, onda Bar kod Dzoa je bio vec bolji, crni, tumorni, depreseivni (?) ali ne znam kada cu ga obnoviti. Alacka ganjam sada vec neko vrijeme ali doci ce, doci ce ...
Anything is possible dec d uej Be the Change You Want to See