| Author |
 Topic  |
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
 Posted - 31/01/2013 : 17:02:27
|
Znači, ovo bi bila zvanična forumska tema za horor filmove? Onda vam neće smetati ako i ja napišem neke svoje utiske (ne tako opsežne kao Gonzovi i Difulovi)?
The Tall Man (2012)
(grdni SPOJLERI slijede, ne čitajte ako niste već odgledali film!)
U suštini, "The Tall Man" je još jedan u nizu naizgled dobrih filmova, vrijednih gledanja, koji nam se predstavljaju kao horori, kupe niz "trikova" i emocionalnu manipulaciju gledatelja od ovog žanra - ali je, na kraju svega, njegova pripadnost vrlo sumnjiva i granična, iako ih hororofili često pokušavaju svrstati u njihov voljeni žanr kako bi pokazali da "to nije samo klanje, ima tu dubine i dobre radnje" (sasvim tačno!, za onaj mali dio inteligentnih filmova). Ono što se meni ne sviđa kod ovoga filma je njegova dramska neujednačenost i neubjedljivost na nekim mjestima, dijelovi atmosfere, i, još bitnije, idejno-ideološka podloga, vrlo sumnjiva, barem na način kojim je predstavljena, ako ne i promašena.
Sam početak filma me nije naročito zainteresovao: gledamo taj propali, sumorni gradić, možda i neku verziju mog rodnog mjesta u budućnosti, kada potpuno propadne, i živote jednog siromašnog sloja stanovništva Zapada o kome nam se ne priča tako često... Tema je svojevrsni tabu, mračni čvor anksioznosti i užasa u svijesti svakog savjesnog roditelja: otimačina djece, malih i nezaštićenih stvorenja, podmladka, budućnosti grada. U tom smislu, njihovo nestajanje je samo još jedan simptom dekadencije ove provincijske prčvarnice, konačni ekser na njenom mrtvačkog sanduku: svojevrsno biološko uništenje i zadnje klice budućih produktivnih snaga, razaranje osnovne jedinice, baze svega ostalog - porodice. I to je konačni užas naše kanadsko-redneck-sirotinje, koga dodatno mistifikuju legendama o "tall manu", nekoj lokalnoj babarogi. Ovo razmišljanje, ispostaviće se, može da navede čovjeka na konačno, prilično nepredvidljivo, rješenje misterije.
No, "žrtva" čija nam je agonija najdetaljnije prikazana - doktorka, udovica Džesika (čini mi se da se tako zove), zapravo je dio establišmenta, zvaničnih institucija grada, i u tom smislu ima veliki dio "odgovornosti" prema žiteljima grada. I ona naizgled to i ispunjava: nudi beskućnici šolju kafe, brine se za sudbinu trudne maloljetnice, pomaže šakom i kapom, deleći osmehe svima... Ličnost kao ličnost na stranu: dakle, "dobri, funkcionišući" dio Systema. Empatija je već postignuta, sada je vrijeme za Patnju: njena kuća i život su bogati, moderni, znaci obilja se svuda nalaze, njen sinčić živi srećnim i lagodnim životom. Ipak, mrak vreba tek iza osvojenog parčeta zemlje odvojenim teškim radom (američki erekcioni ideal, zaista, "man on your own", radi i pobeđuje sam!), i pored svih mera sigurnosti - brava, dadilja, telefon kojim se pomoć može pozvati... i udara!, odnoseći - mlado dete, blago kuće.
Dakle, tipična buržujska, i srednjeklasna, paranoja: da će sile nekog iracionalnog Haosa, ljudskog mraka koji ne pripada "normalnog" i cinično mu se smije u lice, doći i oštetiti ih, rasturiti upravo usred njihovih klasnih statusa i trofeja, i oni će biti nemoćni: jer Zlo funkcioniše po drugačijim principima, nepojmljivim i nesavladivim. Naravno, to se dešava... majka se oštro bori, podsjećajući nas da smo u dobu feminizma i emancipacije, da onemoćalih žrtvi više nema i da je svako od "srećnog" sloja spreman na mnogo toga, ogorčenu borbu ne bi li očuvao svoj ideal, balans, stabilnost - gubitak nas plaši samo ako imamo šta za izgubiti...
Elem, ubrzo nakon toga slijedi niz preokreta, koji ću vam bezobzirno otkriti: prvo smo navedeni da je djevojka manijak-ubica, žderačica djece koja svoju jalovost nadoknađuje otimanjem od drugih, vitalnijih, siromašnih i prostih, ali suštinski zdravih i ne-oštećenih (marksista bi rekao: dekadencija viših klasa se održava na krvi i znoju nižih, koji se ne smiju osvijestiti i osvojiti budućnost, već nastaviti da budu samo krv i meso - marva modernog svijeta)... već solidno tkivo radnje se nadgrađuje šokantnim obrtom, tako čestim u modernim hororima, naoružanim "novomilenijskom sviješću" i etitjudom, spremnim na inverziju uloga zarad efekta šoka, ali i mračne ironije.
Ne lezi vraže, ni tu ne bješe kraja: ispostavi se da ona zapravo spašava djecu "nesrećnog života proleterijata", odnosno dijeli ih dobrostojećim usvajačima srednje-više klase, koji će im sve pružiti, skupa sa svojim ne-tako-pokojnim mužem. Kakav primjer altruizma i neshvaćenog pol. radikalizma! Dakle, to je rješenje problema, to jest sveopšte sirotinje i degradacije koja se spušta nad stotinama gradića i gradurina - save the children, ne smiju mala stvorenjca da pate od ruke mračnih zlotvora i roditelja-kretena. Neka istrune sve, ali mi ćemo ih prenijeti na "drugu stranu!", te vajne vilajete bogatih buržujskih roditelja koji "actually care". Ova nakaradna zamisao nam nije, pazite, prikazana kroz perspektivu nekog isprepadanog malog djetešceta koji silom gubi svoj dotadašnji život, već kroz oči zrele tinejdžerke koja sama bira taj put - kako bismo saosjećali sa počiniocima i donekle "opravdali" proces, iako je taj konkretni slučaj - izuzetak, svi ostali su bili mala djeca! Kakva manipulacija publike, kakvog poigravanje vrlo ozbiljnim pitanjima.
U čemu je razlika između ovih postupaka i Anđeline koja usvaja djecu kao poklon svojim dadiljama širom svijeta? Samo u tome što: društvo ne prihvata aktere ovoga filma, i Džesika grdno najebe zbog svojih "ideala". Plitkost njenog altruizma, i nemogućnost da sagleda bilo kakvu širu društvenu sliku - dakle, da se ta nesrećna zajednica može izvući samo napornim radom i da krađom njihove djece gube i zadnji tračak nade - izazvala je u meni ne (od strane režisera) namjeravano divljenje, već prezir. Samo bogati imaju pravo na djecu, da bi im omogućili ono "što žele"! Mjesto socijalne svijesti, pomoći, solidarnosti koja bi doprla i do najsiromašnijih slojeva i pomogla im da se kolektivno uzdignu iznad svog jada i bijede - imamo ovu nakaradnu pomisao, plod jednog pre-emocionalnog i impulsivnog uma, i film koji datu ideološku zamisao i licemjerno "samarićanstvo" ne iznosi jasno i smjelo, već kroz zaobilaznu formu horora: vještu manipulaciju gledaocem, beskrajno vještu, poput onih koje i danas koriste mediji tog istog Sistema, koji slično komadaju i ubijaju siromašne slojeve, samo ne na tako ličnom nivou, već obezličene birokratije i krupnog kapitala.
Tako da je ovo mućak. |
Edited by - Mhejl on 31/01/2013 18:33:04 |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 31/01/2013 : 22:09:13
|
Inače, film još nisam gledao, ali Jessica Biel mi je prekrasna, a Pascal Laugier mi se prilično svidio u vrlo pesimističnom i mizantropskom "Martyrs", koji svakako nije film za svačiji ukus i za one slabijeg želuca. |
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 31/01/2013 22:09:38 |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 02/02/2013 : 12:39:36
|
Hvala, Difule.  Mada je uvodna scena koja nam pokazuje panoramu tog malog gradića na sjeveru jako lijepo snimljena, i onda sam se ponadao da će biti nešto od filma. Podsjeća me, donekle, ni sam nisam siguran zašto, na Džeksonov film "Lovely Bones" - koji u prvoj polovini ubjedljivo prikazuje neke od najgorih strahova i histeričnih scenarija am. srednje klase, uspješno trumirajući publiku nenaviklu na takve priče, da bi se u drugoj polovini pretvorio u neopjevanu imbecilnost i girlish patetiku prve klase.
U svakom slučaju, pređimo na malo bolje stvari. (Mislim da ovo spada u horor, zbog nekih fairly krvavih scena i sveopšte atmosfere.)
The Diable (1972)
Nakon stalnih Ropeovih "napomena" kako moram početi sa Zulavskim, pogodite... konačno i jesam. Ne mogu reći da sam se pokajao - ali mogu da ovo nisam očekivao, dijelo ovog tipa i (tako užasno mračnog) senzibiliteta. "Diabel" je dvočasovna noćna mora, presjek jednog propalog i moralno bankrotiranog društva kroz um mladog revolucionara-idealiste, koji sve više gubi samog sebe u ludilu, gubeći svoju "neiskvarenost" u novonastalom "društvenom bitku" čistog očaja.
Zapravo, početak nas može itekako zavarati. Počinje kao naizgled sasvim realističan film, naturalistička istorijska drama - i nakon uvodne scene očekujemo da se naš mladi "junak" vrati kući, bori protiv zala koja zasipaju njegovu otadžbinu, tko nam prenoseći ključne poruke o patriotizmu i hrabrosti. Odnosno, ovo bismo očekivali od nekog naivno-didaktičkog filma, klasične naracije, jer se i sama Jakubova prošlost uklapa u profil heroja takvih priča. Republikanac? Čovjek koji je digao ruku na kralja, THE simbol feudalnog uređenja? Junak koji bi mogao odgovarati ideologiji komunističke Poljske.
Ali Zulawski kreće sasvim drugim putem. Prikazuje nam suštinu raspada jedne zemlje, istorijskog neuspjeha jednog naroda i trulosti njegovih "idola" - kroz nadrealnu, krvavu i nevjerovatno histeričnu naraciju. Ipak, ne može se poreći da savršeno gradi jednu atmosferu dostojnu gašenja stare Poljske - mada kroz drugačija sredstva negoli glavnotokovska produkcija. I sad... ništa ne ostaje neokrznuto. Porodica? Otac je leš, koji ne može da ponudi bilo kakav savjet, pomoć ili patrijaralno-otečestvenu mudrost, ali njegova jadna pojava u Jakubovoj psihi svejedno pokreće klupko naslijeđene krivice, teških odgovornosti i bola. Sestra je nije više "svetica" kakvom je pamti, sada je postala antipod - "kurva", koja se ne da "popraviti" odnosno vratiti u stanje snežno-bele nevinosti, kako Jakub naivno zamišlja. Majka je... trgovac najnižim ljudskim strastima, opsenar koji ostvaruje perverzije bogatih i vodi srećnu "porodicu" djevojaka-prostitutki. Vjerenica, to jest nekadašnja ljubav, je na ivici ludila, ako ne i preko, daleko preko, i ne može sebi oprostiti izdaju. Prijatelji-drugovi? Ljudi koji su ga zaboravili, život ga je pregazio u njihovom sjećanju, i sad je on za njih smetnja - podsjetnik na mnoge neprijatne stvari i lične neuspjehe. Jakub mora ostati mrtav - za Revoluciju, za ideal neophodan omladini i narednim generacijama, Jakub-simbol će živjeti u iskrivljenoj verziji istorije, dok je Jakub-ličnost već mrtav, mora ležati u grobu, i drsko je od njega što diže glavu sa svojim prohtjevima (kako mu polu-brat kaže u lice!). Sve je rastureno, dakle - porodica, crkva, ljubav, prijateljstvo... ali kroz unutrašnju korupciju, ne spoljnu prijetnju.
Sve ovo nadgleda figura malog čovječuljka odjevenog u crno - Jakubovog čuvara, vodiča, pogubitelja. Na momente izgledajući kao Đavo, ili kao alter-ego, oslobođeni id, pa i društveni sloj ljudi-nula koji se čudesno izbavljaju iz svake situacije zahvaljujući nedostatku kičme i samopoštovanja - njegove pojave su među najinteresantnijim momentima filma. OVAKO bi Đavo mogao izgledati, na jedan jeziv i tako ne-banalan način, dragi moj Karpenteru, za razliku od tvojih bljujem-gazirane-sokove-Zla spodoba, šake jada ("Prince of Darkness"). Režija je brza, frenetična, kretnje i riječi likova potpuno histerični, i zaista stičemo utisak da smo u jednom umu pred slomo, koji sa sve većom mukom razlučuje stvarnost od svojih deluzija. Bolje je gledati ovaj film ukoliko ste već naviknuti na filmski nadrealizam - posle Bunjuela, Žodorovskog, i drugih, ja sam navikao i čak zavolio takvu formu pripovjedanja, sa svim njenim specifičnostima.
Treba sagledati i istorijski kontekst. 1791. je za Poljsku najniža tačka istorije, uz Drugi svjetski rat - država je raskomadana u čeljustima pobješnjelog imperijalizma Rusije, Pruske i Austrije, nestajući sa političke karte svijeta sve do 1918., uprkos tome što je poljska istorija 19. vijeka - istorija neprekidnih ustanaka i političke borbe. Dakle, mrak priče je sasvim opravdan i neupitan - feudalno-plemićka Poljska je zgažena i ponižena, raspadajući se, u ulozi pravog "gubitnika istorije". Pokušaj njenog povampirenja bi bio ustanak tridesetih godina (19.vijeka), inspirisan reakcionarnim idealima uspostavljanja domaće nezavisnosti na temelju ranije tradicije, feudalizma i plemstva. No on je propao, i iznutra i spolja, raznešen novim idealima i ruskim bajonetima; i sledeće veliko gibanje poljskih masa, 1848. godine - vođeno je kao pokušaj uspostavljanja republike, kapitalizma, tipične nacionalne države. To je velika pobjeda poljskog naroda nad sopstvenim dušmanima i reakcijom - i svijet "Diabela" pokazuje trenutak Sloma, raspadanja iza svake pomoći. Rečenica koja se često čuje u filmu jeste:"Sejm (plemićka skupština) je odobrio podjelu zemlje." Izdaja, smrt, zaborav.
Dobra je i zadnja scena. Slom je tako sveobuhvatan da se čak i bubašvabe-profiteri, lumpen-proleterijat, koji stoji van "normalnih" društvenih tokova, ne može održati - naš mali lažni Đavo, nestaje, nad pasjim lešom pasjeg života plešu dva maloumnika, uma oštećena i kao u djeteta. Nad zgarištem civilizacije, Apokalipsom jednog svijeta od mnogih, plešu - bezumnici, izgubljeni, ludi... |
Edited by - Mhejl on 02/02/2013 12:40:29 |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 09/02/2013 : 14:45:17
|
Jisatsu Sakuru (2002)
Moram reći da je "Suicide Club" nešto slabiji film nego što sam očekivao, podstaknut fenomenalnom manga-adaptacijom Usamarua Furuje: no, ispostavilo se da je zaplet potpuno drugačiji, bolje rečeno, sagledat iz fundamentalno drugačije perspektive. Što samo po sebi ne bi bilo problem, da nema drugih falinki i neuspjeha filma, koje ću probati da obrazložim.
Počinje izuzetno potresnom scenom samoubistva 54 srednjoškolke koje se bukvalno bace pod japanski brzi voz, uz očekivano krvave rezultate - i, u internet-recenzijama filma, manje pažljivi pisci se zalijepe za ovu scenu i ostatak filma pokriju copy-paste frazama tipa "mračni uvid u probleme modernog japanskog društva", "jezivo i melanholično", i slično, et cetera. Ali stvari nisu tako jednostavne; niti je svaki hororac iz Japana "suvo zlato".
Kao prvo - samoubistvo nije nimalo lagana tema, i svakako da film ne uspijeva da psihološki uvjerljivo prikaže razloge za tako drastičan čin (inače, moja Pljevlja su prva u čitavoj CG, možda i Jugoslaviji, po stopi samoubistava, vjerovali ili ne). Zaboga, ljudi, pa čak ni ta amoralna, razmažena omladina se ne odriče života tek tako, u naletu jednog hira, praktično crnohumornoj igri; moraju postojati daleko dublji razlozi, psihička oboljenja ili stalan, intenzivan duševni bol koji nesrećnika gura u smjeru najcrnjeg "rješenja". Frojd u svom radu "Razmišljanja o smrti i ratu" iznosi tvrdnju da svako od nas, na jednom dubljem, potisnutom, nesvjesnom, da, nivou - zapravo vjeruje u svoju besmrtnost (stoga mnogi slučajevi sumanuto hrabrog "ratnog herojstva"). Id ne može da pojmi zamisao sopstvenog kraja ili ne-postojanja, svako od nas, kada se sve ogoli, neizbježno vjeruje u svoje vječno trajanje, slijepo, nagonski, iracionalno. Većina samoubistava ne uspije - zato što izvršilac ne želi da umre; plitko isječene vene, nedovoljan broj tableta za spavanje i ostalo su zapravo samo svojevrsni signal, krik za pomoću i razumijevanjem. Zaboga, jedan prijatelj moje porodice je, kako da kažem, nazvao rodbinu, rekao im gdje se nalazi, a zatim skočio u jezero ne bi li se udavio! Da, "pokušaji" samoubistva.
Dakle, realističan prikaz psihičkih problema ne drži vodu, nikako. Zapravo, ja bih rekao da je atmosfera krajnje otuđenosti, duboke melanholije i nebitnosti granice život-smrt, koja se prelazi u jednom treptaju oka, zapravo Sonov način da prikaže... specifičnu Apokalipsu, gubitak suštine i zdravog jezgra japanskog društva. Osjećaj koji stičemo svakako podsjeća na "poslednje dane starog svijeta" - propraćen jeftinom pop-muzičicom tinejdž grupe (!), brutalnom ciničnošću oslikavajući moralno-duhovnu prazninu novog doba koje ne donosi ništa, uprkos jeftino-šljašteće-veseloj površini dešavanja i estetike. Likovi su niz izgubljenih, fragmentiranih pojedinaca, nesposobnih za samostalan život, da budu istinske ličnosti, ono samouvjereno Ja, i stoga, u nedostatku unutrašnje snage i svjesti o sebi ("are you connected to yourself?", kaže mali creepy balavac, mnogo puta), okreću se karikaturi "kolektivnog duha". Karikaturi, koja prave veze solidarnosti i razumijevanja (rijetke, ali ipak!), zamijenjuje fizičkim bolom i smrću - jedinim stvarima koje mogu da nadraže otupjeli perceptivni aparat "homo digitalusa", he-he. Samo neko ko se osjeća gostom u "rođenoj koži" i dalekim posmatračem sive svakodnevnice - može imati onako malo uvažavanja za svoj, a kamoli za živote drugih.
No, nije sve tako "ružičasto" i čvrsto formulisano, avaj. Ja sam na jedvite jade napabirčio ovu poentu iz nekih utisaka tokom gledanja i napomena drugih gledaoca - jer sam film, mlako, konfuzno i nejasno ističe svoje namjere, i naprosto se gubi. Takođe, u njemu imamo dva prava narativna slijepa crijeva - segment u bolnici i sekta manijaka željnih senzacionalizma, koje nude par umjereno strašnih trenutaka, ali su suvišni i čine film previše dugim. Da je skraćen, mislim da bi još jače uticao na gledaoca. Zatim... nedostatak pravog moralnog oslonca, i nedovoljno jasna osuda "zla". Stvari su previše relativizovane. Ja nisam moralizator, i ne volim takve tipove ličnosti, naročito njihove tirade - no ovdje se na momente ide u drugu krajnost, to jest u povlađivanje amoralizmu "negativaca" i umobolnoj filozofiji koja propagira samoubistvo kao način povezivanja sa drugim ljudima, prelaženje one provalije subjektivnog između dva jedinstvena bića. Potpuno pogrešno.
Naravno, ne smijemo zaboraviti ni istorijski kontekst samoubistva u istoriji Japana - kao načina da se očuva čast, bolje rečeno jedan odveć skupo plaćen privid časti. No nije li to samo još jedan znak dezintegrisanja nekadašnjih društvenih pojava u hladno, klasične ljudskosti lišeno lice svakodnevnice: od lične žrtve kao simbola očaja/protesta/izvinjenja (samo-kažnjavanje), do odbacivanja života omladine koje se ni ne pretvara da ima bilo kakav viši smisao, već juriša pravo u ralje praznine?
Za kraj... ovo je neobičan film, i svakako mnogo suptilniji od dobrog dijela "BU!" hororaca. Moje oštre riječi ne znače da u njemu nema nekih genijalnih momenata, ili prave umjetničke vrijednosti - samo da je cjelina, suma summarum, problematična po mnogo čemu. No, nema monstruma, paralelnih dimenzija, duhova, i ostale galerije užasa... samo zeitgeist.
(Ovaj režiser ima još zanimljivih filmova. Sada skidam "Strange Circus" - izgleda da se radi o teškoj drami, ali ne smeta mi. Drame i horoci su za mene, all the way down.) |
Edited by - Mhejl on 09/02/2013 14:52:28 |
|
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 19/02/2013 : 22:18:19
|
Elem, ispade da se u zadnje vrijeme skoro isključivo bavim Japancima, što nije daleko od istine. Naizmjenično me hvataju groznice rusofilije i japanofilije, dok ne istutnje svoje, ja sam nemoćan. A, svakako, ne nalećete svaki dan na tako zanimljivog režisera kao što je Šijon Sono. Njegov "Čudni cirkus" od mene ima fantastično jaku četvorku, "Jisatsu Sakuru" je takođe izuzetno uznemirujući i mislim da sam bio previše strog u gorenapisanom prikazu, a odgledao sam i dosada najslabiji njegov film - "Noriko's Dinner Table" - klasičan primjer kako se sjajna, pomno promišljena i egzistencijalistička ideja može potkopati slabom, mlakom i kilavom izvedbom, i, koliko god neki dijelovi bili izuzetni na emocionalnom nivou, troma dramaturgija i pretjerana pretenciznost čine dva i po sata ovoga filma, barem veći dio njih, pravim mučenjem. Ali pošto se ipak radi o drami, više o "Noriko" ćete čitati na drugoj temi. Zato, je, he-he, njegov Cold Fish kao stvoren za ovu temu.
Cold Fish (2010)
iliti: pasivnost je truljenje
Čak ni ingeniozno crnohumorni "Cold Fish" ne uspijeva da izbjegne glavni nedostatak svih Sonovih filmova: predugi su, a dodatna minutaža se popunjava ili "praznim hodom" ili povremenim namjernim, agoničnim, usporavanjem dešavanja i repeticijom unutrašnjih razmišljanja likova, koje su, stoga, u opasnosti da budu svedene na fraze-mantre. Ovakav utisak, ipak, nisam stekao dok sam gledao njegovo malo remek-dijelo, "Čudni cirkus", baš naprotiv: magija tog filma me je potpuno opčinila i ni na trenutak nisam pomišljao "are we there yet?", već sam žalio što nema... još, pod dubokim utiskom. "Cold Fish", na sreću, ne pati naročito od toga: isključivo se jedno dvostruko ubistvo osjećalo usiljeno-nepotrebnim, dramaturškim slijepim crijevom, kao i par scena seksa koje su mu prethodile, na nivou najobičnije eksploatacije. Dugačak uvod, prilično konvencionalan do određene tačke, pak, služi kao savršen uvod u kasnija dešavanja i pruža neophodan kontrast između svakodnevnog i monstruoznog, stanja na početku i gorke kulminacije, kraja svega.
Ovo je... na momente izuzetno perverzan, nasilan, otuđen i plain beznadežan film, ispunjen čistom mizogenijom i mračnim filozofijama "prava jačeg", ali istovremeno i prožet jakim crnohumornim tonom, ironijom i preispitivanjem koji se dotiču mnogih ključnih, čak opšte-društvenih, socioloških pitanja. Veliki je talenat iskazan ovdje, i od strane glumaca i režisera: od porodične drame, do blage komedije, preko priče o veselim sociopatama do sumorne propasti modernog pater familiasa i nemogućnosti pravog kontakta čak i sa članovima porodice. Glavne grupacije horordžija će biti zadovoljna: inteligente porcije promišljanja i socijalne satire (svijet krupnog i srednjeg biznisa), ogromna količina nasilja, komadanja i sakrivanja tijela, iz ugla sociopata koji se nimalo ne stide svojih radnji, i senzualne, erotične scene, koje često povlače uznemirujuće paralele i uzročno-posljedične veze između Erosa i Tanatosa (svejedno, mljac). I, na kraju: bolna katarza, preobražaj glavnog junaka do zapanjujućih razmjera, koji konstantno ostaje uvjerljiv, neopisivo energičan i primalan, tjerajući nas da se zapitamo nad smislom tolike patnje i krvi i smrti... a sve je počelo takonormalno, malograđanski-natrulo. Da, da: Šijon Sono.
A ja mislim da smisla ima, itekako. Neću vam prepričavati radnju filma, siže se može naći gdje god poželite; raspoloživi prostor će biti pametnije iskoristiti za razradnju nekih ideja i premisa zapleta. Kao prvo: sve počinje prikazom porodice, random japanske društvene jedinice: otac, majka, kćerka, koji se izdržavaju samostalnim biznisom (prodavnica egzotičnih riba). Ideal, reklo bi se - samo što nam je od prvog kadra jasna potpuna disfunkcionalnost ove zajednice. Zapravo, "zajednice", jer se prije radi o tri ličnosti povezane samo najlabavijim konvencijama društva i davno umrtvljenim emocijama: nema prisnosti, prave misli se prikrivaju učtivim šablonima, frazama, robot-ponašanjem, problemi se ne rješavaju, bilo kako, već pasivno podnose, iako su očigledni. Nema ujedinjujuće snage, bilo kog tipa, autoriteta koji drži sve konce u rukama i stvara pravu Zajednicu: a u patrijarhalnoj zajednici ta ličnost mora biti otac. Bićemo otvoreni: mužić Šamoto je otužna kreatura, primjer ničeanskog "poslednjeg čovjeka", bez i traga muževnosti i samo-svjesti, stava, snage koju guramo u lice haotičnom svijetu zla, bodro se smijući (kao glavni junak "Old Boja", recimo, on je anti-teza ovoga jadnika). Njegova uloga u filmu je neopisivo pasivna, "primalačka" skoro do same završnice: vokabular mu se svodi na "hai" i "arigatou", manje-više, i servilno klimuckanje glavom. On je Average Joe, džapaniz-staj, sa klicama potencijala i težnjama ka višem, bolje, koliko god ih bilo teško opaziti. Ali nije sposoban izraziti se, sklepao je sebi kakav-takav konformistički život u kome se može živiti sa što manje truda: slika i prilika današnjeg čovjeka koji odbija odgovornost, zakopava se u fantazije i relativitete, lišenog ideološke matrice i kritičkog promišljanja, te Volje, volje koja je kadra usuditi se na sve. Kćerka je buntovno i izrazito priglupo derište, dok domaćica, njena maćeha, ćuti, krijući u sebi bijes prema mužu, potkopavajući ga svojim tihim nemirom i prividnom "podrškom": ona nije plod poštovanja ili ljubavi, već još jedan psihološki mehanizam odrane. E, pocijepaćemo ih, i ogoliti sve do mesa i kostiju, bukvalno.
To je trenutno stanje društva, koje stvara svoje sušte suprotnosti, anti-teze, kontra-kulturne pojave koje se bore i egzistiraju uprkos društvenom koncezusu "prihvatljivog" i "normalnog", što je dovelo do negiranja istine, samozavaravanja i cvileće pasivnosti. Sada na scenu stupa ono Drugo, mrak u nama, opcija koja je uvijek prisutna, ali se rijetko bira: sloboda amoralnosti i do krajnosti zaoštrene borbe za opstanak u jednostavnijem svijetu: pobjednik i poraženi, volja koja se bori i sebi podređuje sve oko sebe, do granica krajnje perverznosti. Sada stiže Filozof noža, krvi i mesa, koji sjecira mešine mjesa i čini da "osobe nestanu": serijski ubica Murata, naizgled dobroćudni čikica koji drži veliku radnju riba, fenomenalno i savršeno pogođeno odglumljen od strane japanskog komičara Dendena. Eto, od smijeha do jeze, i nazad, i naprijed... sve se može kad se hoće.
Čikica Murata je osoba poštovana u društvu, vesela i "prijateljska", a konačna potvrda njegove "vrijednosti" je sam materijalni uspjeh: ogromna radnja sa više od deset radnica, lijepa i dosta mlađa žena (i neopisivo pervezna, hehehe, eye candy): čovjek koji se snašao, imamo i mi dosta takvih, mada nisu naučili da tako dobro prikrivaju svoje prave boje, još uvijek. On je kapitalista, da, Veliki Posjednik novca, žena i radnika, ali i "humanista" koji zapošljava Šamotovu kerkicu Mitsuko, smije se i voli ljude, zračeći srdačnošću... čak i tješi Šamotovu mladu, prsatu ženicu, u svojoj kancelariji, dok joj samo odjednom ne kaže:"Skidaj se.". Dame, zapamtite ovu lekciju o muškoj ljubaznosti, trebaće vam... elem, ne može se poreći da je Murata, na beskrajno ciničan način, idealan čovjek kapitalizma i svijeta Muškosti: kako sa ponosom ističe, on je self-made man, lafčina, pobjednik trke života u kome manja riba jede veću. A on čini da protivnici "nestanu". Scena u kojoj otruje svog poslovnog partnera je naprosto genijalna, nakon velike runde pregovora o investiciji od deset miliona jena, ubistvo se čini kao samo još jedan korak dalje u tom nemilosrdnom okušavanju svih čovjekovih snaga... i to ne ponajmanje logičan.
Ponor zuri u nas. Gledajući ga, primamo njegove uticaje: silna snaga i uticaj Zla leži u tome, što muslimani genijalno primjećuju dajući njihovom Šejtanu (Iblisu) isključivo moć šaputanja u ljudska srca: parodija, mračni odraz božanskog Logosa. A Murata počinje da koristi Šamota kao saučesnika u svojim ubistvima, gledajući u njemu... samog sebe u mladosti, i želeći da ga "popravi", započinje jedan bizarni, okrutni, ali i gotovo očinski odnos. Šamoto dobija svog Oca, koji će ga naučiti ono što pravi Tajo nije mogao: udri sine, prije nego što oni sjebu tebe. Udri, bez milosti i žaljenja, neka ti pesnica uvijek bude čvrsta. Svoje probleme riješavaj sam.
Ali, ni Murata nije tako divno-zaokružena ličnost kakvom se predstavlja, njegova filozofija ostaje maska, naknadna racionalizacija dubokih emotivnih ožiljaka koje mu je ostavio njegov otac, ludi hrišćanski fanatik opsjednut grijehom i kaznom. Nije li gotovo logično što se Murata re-definiše kao negacija očevog gledišta svijeta, nacerekana amoralnost koja pljuje pravo u lice svakog moralno-religioznog sistema? A opet, njegov metod je takođe kukavički: fizički uništiti protivnika je daleko manje muški od slamanja samom nadmoći svojih snaga, koja i ne mora djelovati tako drastično da bi se pokazala. I, naš čikica zaboravlja još nešta: Frojdov "prvobitni zločin", u dobu polu-ljuskih primata - Pobuna, oceubistvo. Stoga je kraj više nego logičan: Šamoto otkrije dubinu svoje nemoći i odlučuje da uzvrati, da jebe i ubija i dominira. Šamotov učenik ga je nadmašio, sada je on sitnija riba, protiv koga su se zavjerili i njegov proto-sin i žena, kurveštija, "opasnost" neograničenog divljanja ženske seksualnosti.
Koliko sama po sebi bila strašna scena Šamotovog "disciplinovanja" porodice, ona je i neopisivo katarzična: zavođenje (Stinki bi rekao "zagorovskog", hehe) Reda u srce pomahnitalog haosa poremećenih rodnih, porodičnih i generacijskih uloga. Brutala: Mitsuko je premlaćena skupa sa svojim bezvrijednim momkom, natjerana da u miru presjedi čitav porodični obrok, a žena... žena je natjerana da se konačno izjasni o bezvrijednosti sopstvenog života sa mužem, a zatim, u stilu šovinjaskih, podivljalo-muških fantazija, kažnjena, em... silovanjem, kojim se uspostavlja prevlast muškog: nema "velike majke", niti "porodice jednakih", samo pater familias, nepravedan, ali provjereno funkcionalan model.
Šamoto, konačno PROBUĐEN, natjeran da shvati surovi besmisao života, krhkost nas samih i klanje kao besmislenu radnju, bijes malog mrava ljudskog, ubija žene - podivljalu Muratinu ženu, koja komada tijelo svoga muža, doduše po Šamotovom naređenju, ali samom tom... muško-hulnom radnjom zaslužuje smrt, jer je njeno postojanje besmisleno, nalazeći uzbuđenje u morbidnom: rijetko se gdje vidi tako eksplicitan spoj Erosa i Tanatosa, krvi, crijeva i penetracije, samo što je ona "penetrirana" na nešto drugačiji način od očekivanog - čelikom noža. I ženica broj jedan je ubijena, na kraju polu-ludi iliti lucidni Šamoto, zavisno od ugla tumačenja, prenosi svojoj kćerci Istinu, onu mračnu do koje je došao žrtvovanjem sopstvene iluzije ljudskoti: život je bol i borba, ćero, probudi se i prestani da izigravaš wanna-be buntovničića. A onda se prekolje: žrtvovanje Oca koji je ispunio svoju svrhu - spremio sledeću generaciju, nastavio lozu, obavio svetu dužnost. Mrak pada nad svime... crvena tama bez kraja i početka, praiskonska drama dovedena do grotesknog se odigrala pred nama.
Petparački psihoanalitičar je završio svoje tumačenje, o hordo čitalaca. |
Edited by - Mhejl on 19/02/2013 22:37:27 |
|
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38069 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4066 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 11/06/2013 : 14:55:56
|
The Serpent and the Rainbow (1988)
Ovaj pandemonijski Haiti nam nudi košmar bez kraja, koji istovremeno i plaši i privlači: rijeke krvi koje se slivaju u zakovane kovčege, poslednju suzu tek zakopanog čovjeka, neprirodno dugačke, mršave ruke zatočenih koje izviru iz malih ćelijskih prozorčića, pokušavajući da opipaju Slobodu, Život, mrtvi ustaju iz grobova samo da bi besciljno lutali, bez "velike tajne" koju bi prenijeli živima, te itekako stvaran užas mučilišta tajne službe, gdje je misterija "ljudskog bića" možda i najbliža rješenju - jer je sveden na parče drhtavog mesa, živac koji čeka nadražaj bola...
http://levoilevlje.blogspot.com/2013/06/the-serpent-and-rainbow-1988.html |
|
|
|
sretan
Average Member
593 Posts
Member since 16/11/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/09/2013 : 20:07:39
|
Prizivanja (The Conjuring), r. James Wan, SAD, 2013.
Intrigantan i iznadprosječno uspio fantastični horor-triler „Prizivanja“ redatelja Jamesa Wana („Slagalica strave“, „Podmuklo“ 1 i 2) predstavlja još jednu varijaciju arhetipske žanrovske priče o ukletoj kući, priče kakvih smo se u povijesti žanra a i tijekom posljednjih desetak godina prilično nagledali, od remek-djela „Uljezi“ Alejandra Amenábara i „Đavolja kralježnica“ Guillerma del Toroa, preko prepravka „The Amityville Horror“ Andrewa Douglasa iz 2005. i adaptacije kratke priče „1408“ Stephena Kinga, sve do serijala „Paranormalno“ i primjerice „Uklete kći“ s Kevinom Costnerom, promašene „Kuće snova“ s Danielom Craigom i otprilike podjednako nesuvisle „Žene u crnom“ s Danielom Radcliffeom. U svim navedenim i sličnim filmovima, među kojima u kvalitativni vrh spadaju primjerice kultno „Isijavanje“ Stanleya Kubricka, glasoviti „Pad kuće Usher“ Rogera Cormana prema E. A. Poeu i znameniti „House on Haunted Hill“ Williama Wallacea, autori uvijek barataju s nizom identičnih motiva, od stare kuće u engleskom stilu negdje na osami i senzibilnih (novih) stanara koji se u nju useljavaju, preko postupnog otkrivanja tajni iz prošlosti vezanih uz kuću i njene nekadašnje stanare koji su u pravilu tragično skončali, potom poigravanja svjetlom i zvukovima koji se moraju doimati nadrealnima i ekspandirajuće zlokobnima te dolaziti iz nedefiniranih prostora, do djelomičnog ili kompletnog zaposjedanja jednog od stanara od strane zloduha koji želi raščistiti dugove iz života, ili se ponovo reinkarnirati, ili pak tek iz obijesti zagorčavati život novim stanarima, sve dok ih ne otjera u smrt.
Horor-triler „Prizivanja“ režirao je James Wan, potpisnik već kultnog prvog i najuspjelijeg nastavka serijala „Slagalica strave“ koji u „portfelju“ ima i zasad dva dijela serijala „Podmuklo“ te naslove „Smrtna tišina“ i „Smrtna kazna“, a u scenarističkom i treću „Slagalicu strave“. Prije nego što sjedne u redateljski stolac sedmog nastavka hit-franšize „Brzi i žestoki“, Wan se ovim filmom očito odlučio odmaknuti od „torture porn“ podžanra te okušati u tradicionalnoj priči o duhovima i ukletoj kući, priči koja je u osnovi klišeizirana i konvencionalna, no koja ipak nudi dovoljno intrigantnih detalja i uzbuđenja da bi se kakvoćom izdvojila od prosjeka. U središtu zbivanja je bračni par Lorraine (Vera Farmiga) i Ed Warren (Patrick Wilson), stvarne osobe koje su se tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća afirmirali kao vodeći američki autoriteti za paranormalne pojave i slučajeve zaposjedanja. Veteran američke mornarice iz Drugog svjetskog rata i bivši policajac Ed Warren Miney proglasio se stručnjakom za demonologiju o kojoj je zapaženo pisao i predavao, a u poslu mu se pridružila navodna proročica i medij Lorraine. Godina je 1971., i Ed i Lorraine stižu u gradić Harrisville na Long Islandu, da bi razriješili neobičan slučaj koji muči obitelj Rogera (Ron Livingston) i Carolyn Perron (Lili Taylor). Roger i Carolyn su roditelji senzibilnih kćeri Andree (Shanley Caswell), Nancy (Hayley McFarland), Christine (Joey King), Cindy (Mackenzie Foy) i April (Kyla Deaver), koje baš kao i njih terorizira zagonetna mračna sila u njihovoj novoj kući na osami.
Ed i Lorraine ubrzo otkriju da je kuća na određeni način povezana s progonom vještica iz Salema, a u snagu zloduha koji je zaposjeo kuću svi će se uvjeriti kad ubrzo na okrutan način bude ubijen pas ljubimac Perronovih. Ugođaju narastajuće prijetnje uskoro će pridonijeti otkriće zaključanog podruma pretrpanog čudnim smećem, hladnoća koja vlada u svim prostorijama kuće, neobični mirisi, satovi koji se iznenada zaustavljaju, zastrašujući zvukovi i glasovi te snažan osjećaj nečije prijeteće prisutnosti kojem gledatelji svjedoče registriranjem protagonistima nevidljivih zlokobnih sjena. A kad se na Carolyneinom tijelu pojave neobjašnjive masnice, Ed i Lorraine se odluče na neko vrijeme nastaniti kod Perronovih te pokušati pomoći nesretnoj obitelji za koju vjeruju da je u smrtnoj opasnosti. Sve će se dodatno zakomplicirati kad se pokaže da je povijest kuće povezana sa samoubojstvom i obavljanjem sotonističkih rituala, kad se u istragu umiješaju pomoćnik Warrenovih Drew (Shannon Kook) i nepovjerljivi policajac Brad (John Brotherton), te kad se za pomoć pokuša angažirati katolička crkva čiji bi predstavnici trebali izvršiti obred egzorcizma. U filmu za koji scenarij potpisuju Chad i Carey Hayes („Kuća voštanih figura“, „Žetva“), podrijetlom Malezijac James Wan se posve odmiče od splattera na kakve nas je navikao, te nudi gotovo posve staromodnu priču o zaposjednutosti.
Posrijedi je B-film čiji aduti nisu litre krvi i degutantne nasilne scene, nego kreiranje klasičnih horor-situacija s misterioznim zatvaranjem vrata, sjenama, zvukovima i glasovima, što rezultira sugestivnim razvijanjem i gradiranjem dramske tenzije te vrhuncem koji će i slabije obaviještene filmofile nepogrešivo asocirati na legendarnog „Egzorcista“. Pored formulaičnosti, klišeiziranosti i generalne predvidljivosti, u nedostatke valja ubrojiti i poprilici prvih pola sata trajanja u kojima se praktički ništa ne događa, već samo upoznajemo posve konvencionalne i simplificirane likove, kao i dobro znan žanrovski i dramski okvir, te uvjetni podzaplet s nekakvom lutkom-ubojicom koji ostaje nerazrađen i sugerira možebitni nastavak. Izvrsna karakterna glumica Vera Farmiga („Pokojni“, „Ni na nebu, ni na zemlji“) raspoloženo tumači glavnu ulogu, a partneri su joj pouzdani Patrick Wilson („Gorki slatkiš“, „Watchmen“), također odlična karakterna glumica Lili Taylor („Reci bilo što“, „Ucjena“) i znani Ron Livingston („Adaptacija“, serija „Združena braća“), a većinom povoljnim dojmovima o cjelini pridonosi i izuzetno atmosferična fotografija Johna R. Leonettija („Maska“, „Znam tko me je ubio“). Sve u svemu, ako ste ljubitelj klasičnih horora ovaj bi vas film mogao zaintrigirati, u protivnom u kinu odaberite neki drugi naslov.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
Posted - 19/09/2013 : 21:59:05
|
Meni je baš loš.
Kvalitetno snimljen, ali dosadan, nezanimljiv.
Stalno nešto iščekujem, barem neki mali twist, a ono ništa.
Prvi Insidious je puno bolji. |
Edited by - Windwalker on 19/09/2013 22:00:18 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/09/2013 : 22:05:50
|
Ja sam dobio više nego što sam očekivao, pa mi je bolje legao.
Ništa novo ni pametno, ali OK.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Dr.GonZo
Senior Member
Croatia
1203 Posts
Member since 31/03/2002 |
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
|
|
Topic |
|
|
|
HororFilm Playground predstavlja...
