| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 12/01/2014 : 16:01:57
|
Hebi ga, manjih plakata se može naći ili na kineskom ili na finskom, tako da sam se odlučio za ovaj, koji ipak ne prelazi gabarite stranice.
A za onolikog mamuta i treba velika fotka, da može stati. 
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47137 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 12/01/2014 : 16:03:28
|
| 10 000 je ok filmič. pogotovo pobuna na kraju filma |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
sretan
Average Member
593 Posts
Member since 16/11/2012 |
Posted - 12/01/2014 : 19:39:45
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Hrpa gluposti!
Efektno građenje eskalirajući opasne situacije za Hulla Barreta, sa za negativce prijetećim neznancem koji se varljivo pojavljuje u daljini, kao da se ovom sa šibicom samo učinilo, da bi u zbivanje ušao duhovito s kantom vode.
Inače je humor ne samo u ovoj sceni jako bitan (ovdje se očituje i u "letenju" palica i pištolja, Preacherovom vrćenju palice i slamanju protivnikove), a gledano očima starog trgovca i njegove žene kroz prozor čitav događaj dobiva i mitske, gotovo biblijske dimenzije.
To je u skladu i s neznančevim nadimkom, i sa sedmoricom revolveraša u završnici, i s klasičnom vestern-situacijom o sredini koju Propovjednik čisti od pohlepnih zločinaca / grešnika.
U svemu tome pričati o neugašenoj šibici znači zakerati. A i ovako je svrha iznenađivanja protivnika postignuta i situacija je okrenuta u Propovjednikovu korist.
Zaštitni znak Clinta još od Leonea. U ovom filmu su mnoge stvari šlampavo izvedene iako odlično zamišljene, a stvar je u tome ta u svim Clintovim filmova su stvari dobro zamišljene ali i daleko bolje izvedene. Cinizam kojeg Clint sije je daleko uspješniji i u Walesu i Drifteru, a same ideje vještije iskorištene i bez gafova. Ovaj film je sklepan na brzinu i to je, na žalost, vidljivo. |
|
|
|
brni
Advanced Member
.jpg)
Croatia
10434 Posts
Member since 18/06/2009 |
Posted - 12/01/2014 : 19:52:09
|
| Jucer sam pogleda na hrt 1 znanstveno fantasticni horor Magla (The Mist) i negdi na pola filma mi je proletilo kroz glavu ovo je sigurno temeljeno na nekoj Kingovoj knjizi jer to je jedan od rijetkih njegovih romana koje nisam cita..poprilicno dobro filmsko ostvarenje..ja sam pricu shvatia na sljedeci nacin - kakve god nas zvijeri okruzivale u odredenoj situaciji, nema vece zvijeri od covjeka.. |
"Clark Kent je Supermanova kritika covjecanstva" |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/01/2014 : 19:59:38
|
The Mist je odličan!
Nepodnošljivo pesimistična studija degradacije ljudskosti i raspada čitavog društva, koje je tipična američka i Kingova idilična provincija. Društvo je efektno smješteno u supermarket, pod ugrozom rastu manijakalni klerikalizam i fašizam sa žrtvovanjem ljudi a umalo i djece, pa su si ljudi međusobno barem podjednako opasni i smrtonosni kao i čudovišta.
Imam ga na DVD-u, gledao sam ga barem 10 puta, a opet mu ni sinoć nisam odolio.
Sve još 10 minuta, još 5 minuta, evo sad ću prekinuti... i tako do kraja. 
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
brni
Advanced Member
Croatia
10434 Posts
Member since 18/06/2009 |
Posted - 12/01/2014 : 20:05:19
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
The Mist je odličan!
Nepodnošljivo pesimistična studija degradacije ljudskosti i raspada čitavog društva, koje je tipična američka i Kingova idilična provincija. Društvo je efektno smješteno u supermarket, pod ugrozom rastu manijakalni klerikalizam i fašizam sa žrtvovanjem ljudi a umalo i djece, pa su si ljudi međusobno barem podjednako opasni i smrtonosni kao i čudovišta.
Imam ga na DVD-u, gledao sam ga barem 10 puta, a opet mu ni sinoć nisam odolio.
Sve još 10 minuta, još 5 minuta, evo sad ću prekinuti... i tako do kraja.
Odlican rezime..to je to.. |
"Clark Kent je Supermanova kritika covjecanstva" |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 16/01/2014 : 16:19:53
|
Večeras u 20:45 na HTV 2 DaBar / Da:bar (The Beaver), r. Jodie Foster, SAD / Ujedinjeni Arapski Emirati, 2011.
za nekad megapopularnog Mela Gibsona i za dvostruku oskarovku Jodie Foster može se reći „he / she used to be a big shot“, odnosno bili su velike zvjerke. Do prije desetak godina Gibson je bio jedna od najpopularnijih svjetskih filmskih zvijezda, koja je pored sjajne glumačke karijere, najmarkantnije obilježene serijalom „Smrtonosno oružje“ i trilogijom o Pobješnjelom Maxu, gradio i reputaciju odličnog redatelja koji je hit-filmovima „Hrabro srce“ i „Apocalypto“, kontroverznom „Pasijom“ te znatno manje uspjelom dramom „Čovjek bez lica“ i kao redatelj stekao naklonost publike i kritike. No onda mu se najprije zbog veze s Ruskinjom Oksanom Gregorijevom raspao brak, nakon čega su uslijedili njegovi grubi seksistički i antisemitski verbalni ispadi zbog kojih mu je karijera dospjela u slijepu ulicu iz koje se vrlo teško nazire izlaz.
I nekad vrlo popularna Jodie Foster, koja je glumačku karijeru započela kao klinka efektnim sporednim ulogama u remek-djelima „Alice više ne stanuje ovdje“ i „Taksist“ Martina Scorseseja, na sličan je način rolama u hitovima poput „Optužene“, „Kad jaganjci utihnu“, „Maverick“, „Kontakt“ i „Soba panike“ gradila imidž sjajne glumice koja se podjednako dobro snalazi i u redateljskom stolcu. Međutim, nakon nastupa u vrlo solidnoj triler-drami „Neustrašiva“ Neila Jordana prilično se povukla u privatnost, a povremeno su se u javnosti pojavljivale najave njezina potpunog povlačenja iz svijeta filma. Srećom, to se još uvijek ipak nije dogodilo, pa je Jodie Foster poslije punih 16 godina uz proračun od 21 milijun dolara režirala svoj treći i zasad posljednji kino-film.
Kao redateljica Foster je prethodno potpisala jednu epizodu serije „Priče s tamne strane“ te hvaljene drame „Mali čovjek Tate“ i „Kući za praznike“, u kojima se usredotočila na elaboriranje slojevitih karaktera intrigantnih protagonista kao i njihovih emotivnih intimnih drama i međusobnih odnosa. Tim putem nastavlja i u zapletom pomaknutoj i dobrano pretencioznoj, ali ipak korektnoj drami „Da:bar“ u kojoj se bavi zategnutim odnosima među članovima jedne disfunkcionalne obitelji. Glava te obitelji je iz na početku nepoznatih razloga vrlo depresivni Walter Black (Gibson), direktor jedne tvornice igračaka kojeg poslije niza svađa i sukoba supruga Meredith (Foster) naposljetku izbaci iz kuće. Kad se poslije neuspjelog pokušaja samoubojstva u alkoholiziranom stanju zatekne u sobi hotela, Walter na neobičan način odluči pokušati vratiti kontrolu nad svojim životom i spasiti obitelj.
Nakon što u smeću pronađe plišanog dabra, lutku nalik guignolu uz pomoć koje kreira svoj alter ego, Walter s drugim ljudima počne komunicirati isključivo preko dabra koji govori neobičnim britanskim / australskim naglaskom i povremeno je vrlo brbljav. Premda njegovu transformaciju i Meredith i njihov stariji sin Porter (Anton Yelchin) dočekaju s priličnom skepsom, uskoro ipak zbog mlađeg sina Henryja (Riley Thomas Stewart) pristanu dati šansu „novom“ Walteru. Henryju se medvjedić izuzetno sviđa, no život s drugačijim Walterom ipak neće biti tako jednostavan jer će se na mnogim stranama pojaviti problemi. Dok neprilagođeni Porter, otvoreno ljutit i netrpeljiv prema ocu, u školi upada u nevolje zbog „honorarnog“ pisanja zadaća i školskih radova svojih kolega, tijekom čega razvija i složen odnos s atraktivnom „štrebericom“ Norah (u vrijeme snimanja nepoznata danas velika zvijezda Jennifer Lawrence), Meredith uviđa da Walter više nijednu odluku ne može donijeti bez „pomoći“ dabra, koji i njihove seksualne odnose pretvara u svojevrsni „menage a trois“.
A u pozadini čitave drame stoji nedavna obiteljska tragedija s kojom se svi članovi nose na različite načine.
Ako dramu „The Beaver“ (u hrvatskoj distribuciji iz nepoznatih razloga naslovljenu „Da:bar“) jednim dijelom i shvatimo kao Gibsonov pokušaj da barem donekle povrati ugled i nekadašnju naklonost publike, svejedno je riječ o dobrano bizarnom ostvarenju koje u recepciji gledatelja nailazi na brojne probleme. Najmanji je taj što je nekadašnjeg postapokaliptičnog „cestovnog ratnika“ Maxa Rockatanskog i ciničnog murjaka Martina Riggsa iz „Smrtonosnog oružja“ neobično gledati u ulozi neurotičnog obiteljskog čovjeka s lutkom na ruci, a mnogo veći što je posve nejasno kome je ovaj film zapravo namijenjen. Mlađim gledateljima koji bi na temelju foršpana mogli zaključiti da je posrijedi šašava komedija slična onima s Jimom Carreyem ipak nije, jer se „teškom“ temom i povremeno sugestivnim tjeskobnim ugođajem „Da:bar“ ponajprije obraća ambicioznijim gledateljima kojima se svidio primjerice oskarovac „Vrtlog života“ Sama Mendesa.
No i oni bi mogli imati problema jer neuvjerljiva i dramski prekonstruirana cjelina s elementima melodrame povremeno pati od nepotrebne infantilnosti, gubljenja pripovjednog ritma, Gibsonovih logoreičnih ispada i mjestimice odveć trivijalne simbolike. Dojmove o filmu dodatno kvare banalnosti u iznošenju životnih „istina“ i „mudrosti“ nalik onima u kakvom priručniku za samopomoć, prekasno i nesvrhovito otkrivanje obiteljske tragedije koja bi nekim likovima trebala pružiti „alibi“ za njihovo ponašanje, te banalno korištenje biblijskih motiva u raspletu. U određenoj mjeri „Da:bar“ je varijacija znatno superiornije obiteljske (melo)drame „Henryjev povratak“ Mikea Nicholsa iz 1991. godine, u kojoj se isprva grubi i arogantni naslovni antijunak u izvedbi Harrisona Forda, nakon što bude ranjen slučajno se zatekavši u trgovini u vrijeme njezine pljačke, obitelji vraća kao sasvim drugačija, smirena, topla i plemenita osoba. No kao što ni Jodie Foster nažalost ne posjeduje redateljsku vještinu i sugestivnost Mikea Nicholsa, ni uvjetno kazano ruinirani Gibson nije Harrison Ford od prije dva i nešto desetljeća.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dr strangelove
Advanced Member
.jpg)
USA
8866 Posts
Member since 26/12/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2014 : 19:57:22
|
Da, to bi trebalo biti to, solidan filmić s Richardom Booneom u sporednoj ulozi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2014 : 20:05:59
|
Večeras u 21:08 na HTV 1, Majka asfalta, r. Dalibor Matanić, Hrvatska, 2010.
Daroviti scenarist i redatelj Dalibor Matanić posjeduje tri istaknute osobine zahvaljujući kojima se s vremenom profilirao kao možda vodeći domaći filmaš kvalitativno najujednačenijeg i najkonzistentnijeg opusa. Pored izražene redateljske spretnosti u oblikovanju uglavnom nenametljivo stiliziranih i estetiziranih urbanih priča i tema, Matanića odlikuje istančan senzibilitet za izbor intrigantnih, često angažiranih te društveno aktualnih i relevantnih sižea, kao i prilično razvijen osjećaj za marketing. U određenoj mjeri zahvaljujući i (auto)ironijskom odmaku te sposobnosti za spretnim poigravanjem stereotipima, Matanić jako dobro zna kako na inteligentan i promišljen način isprovocirati i antagionizirati većinski konzervativne i u domaćem filmu na provokacije ne baš spremne gledatelje, zbog čega se uz njegova u pravilu socijalno angažirana ostvarenja lijepi barem pridjev "kontroverzan", a u slučaju pretposljednjeg filma Kino Lika i "šokantan".
Nakon što se u svojim prethodnim djelima na više ili manje uspjele načine pozabavio licemjernim konzervativizmom, patrijarhalnim nazorima, mizoginijom, postratnim traumama, homofobijom, problematičnim životom tzv. "zlatne" mladeži, nekadašnjim antagonizmom "purgera" i Hercegovaca te još nekolicinom provokativnih i(li) tabu tema, na temelju dvjema Zlatnim arenama ovjenčanog "Kina Lika" bilo je razvidno se Matanić baš i ne snalazi u adaptacijama oporih "seoskih" priča kakve su one u istoimenoj zbirci pripovijetki Damira Karakaša. Stoga se autor u "Majci asfalta" vratio u milje urbanog Zagreba, što je posve jasno i iz naslova filma.
Pred nama je psihološka obiteljska egzistencijalna drama, prilično uznemirujuća, vrlo sigurno i sugestivno režirana te dojmljivo atmosferična i tjeskobna storija o obiteljskom nasilju, disfunkcionalnim obiteljima i (urbanoj) otuđenosti. U središtu zbivanja je emotivna Mare, majka sedmogodišnjeg dječaka Brune i supruga povučenog, šutljivog i grubog Janka, koja sve teže podnosi suprugovu hladnoću i distanciranost. Za nevolju, Mare je koji dan pred Božić dobila otkaz na poslu, a odavno nepostojeći obiteljski sklad ne uspijeva glumiti ni pred zajedničkim prijateljima Ozrenom i njegovom suprugom Ivom. Nakon što ju Janko na samu Badnju večer žestoko premlati, Mare smjesta s Brunom sjedne u automobil i kao privremeno rješenje odabere smještaj kod najbolje prijateljice Višnje i njenog muža Alena. No tu je stanje identično jer je očito da i Višnja trpi Alenove grubosti i zlostavljanja, pri čemu ona njegove udarce pokušava opravdati riječima "znaš kako je, ponekad mu poleti ruka, dogodi se".
To će razočaranu i besparicom mučenu Mare natjerati da sa sinom opet sjedne u auto, čime će započeti njihovo biblijskim konotacijama praćeno lutanje hladnim i negostoljubivim zimskim Zagrebom. A kad se kao tračak varljive nade pred njima ukažu sjajna svjetla jednog šoping-centra, Mare će prihvatiti poziv naglašeno introvertiranog i asocijalnog noćnog čuvara Milana da u njegovoj simboličkoj "štalici" dočekaju jutro. No gledatelj zna ono što protagonistica ni ne sluti, odnosno da je Milan u odličnoj interpretaciji Krešimira Mikića očiti psihopat koji će vrlo brzo pokazati svoje pravo lice i ugroziti Maru i Bruna.
Razmjerno je impresivna vještina kojom Matanić kreira naglašeno tjeskobnu i pesimističnu te uznemirujućim tamnim bojama oslikanu priču o raspadu obitelji i pojedinačnom i društvenom otuđenju, koja je dramski prilično učinkovito kontekstualizirana u vrijeme Božića, u dane formalnog slavljenja obitelji, dobrote i plemenitosti te neobuzdanog kiča i šoping-groznice. Ničega od navedenog u "Majci asfalta" nema, svi su odrasli likovi nesretni, frustrirani i mučeni različitim osobnim demonima, obiteljsko nasilje je gotovo pravilo a ne izuzetak, a i Zagreb se doima negostoljubivim, pustim i hladnim gradom usporedivim s nekom njemačkom ili skandinavskom metropolom. To nije nimalo slučajno, jer autorov izvedbeni minimalizam prigušenih stilizacija u sjećanje neprestano priziva germansku hladnoću Austrijanca Michaela Hanekea i gotovo skandinavsku distanciranost belgijske braće Jean-Pierrea i Luca Dardennea. U kreiranju takvog turobnog ozračja u kojem optimizma praktički nema ni za lijek, Matanić se opravdano oslanja na iznimno sigurne nastupe glumaca čiji likovi dijelom nose njihova osobna imena, kao i na dojmljiv snimateljski rad Vanje Černjula.
Dok sjajna Marija Škaričić, za svoj rad nagrađena Zlatnom arenom za najbolju glavnu žensku ulogu, slojevit karakter nesretne Mare dočarava bogatim rasponom često gotovo opipljivih a ponekad tek naslućenih turbulentnih osjećaja, junak brojnih sapunica Janko Popović Volarić u ulozi Janka predstavlja pravo glumačko otkriće. Uz njegov je lik vezana i možda najozbiljnija zamjerka filmu, koja se odnosi na potpunu motivacijsku neelaboriranost Jankovih postupaka. Bilo bi zanimljivo doznati kako se osoba čini se omiljena u društvu i nekad voljeni suprug i otac prometnula u obiteljskog nasilnika i autodestruktivnog agresivca koji ne uspijeva obuzdati vlastite nagone i impulse. Za razliku od Janka, noćni čuvar Milan je od samog početka postuliran kao izraziti samotnjak u čijem izgledu i ponašanju lako naslućujemo psihopatski poremećaj. Snimatelj Vanja Černjul blijedog i uvijek pedantno počešljanog Milana često efektno snima "iz daljine", kroz prozorsko staklo tramvaja ili kroz nekoliko staklenih površina u kafiću, čime naglašava njegovu prijeteću samoću i apartnost te doslovnu i metaforičku izdvojenost. I dok pomaže starici Milan je zlokoban lik iz čijih postupaka pri kraju, kad zamalo otme Brunu, neki pogrešno iščitavaju pedofilske sklonosti. Jedina naznaka optimizma pojavljuje se u samoj završnici, u kojoj Janko nakon svojevrsne noćne katarze na snijegom prekrivenom Sljemenu, pred šoping-centrom gura automobil u kojemu su Mare i Bruno, time odveć doslovno simbolički gurajući i vlastiti brak. No zagonetnost Jankove motivacije, kao i depresivni ton čitavog filma, itekako ostavlja mjesta slutnji da je završno zajedništvo zacijelo tek zatišje pred novu buru i lomove.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2014 : 20:17:04
|
Večeras u 23:38 na HTV 1, Elitna postrojba (Tropa de Elite), r. José Padilha, Brazil, 2007.
Triler-drama «Elitna postrojba» redatelja Joséa Padilhe i suscenarista Bráulija Mantovanija, za Oscara nominiranog potpisnika scenarija tematski i žanrovski srodnog «Božjeg grada» Fernanda Meireillesa, oslikava vrlo intrigantno i uznemirujuće naličje borbe protiv organiziranog kriminala u favelama Rio de Janeira. Nakon što nas je u «Božjem gradu» upoznao sa šokantnom, nasiljem impregniranom i krvlju natopljenom svakodnevicom sirotinjskih predgrađa brazilske metropole, Bráulio Mantovani nam u «Elitnoj postrojbi», drugom redateljskom a prvom fikcijskom projektu Joséa Padilhe, pokazuje i drugu stranu novčića, identično tjeskobnu, pesimističnu i mizantropsku prirodu borbe protiv sveprisutne narkomafije koja čvrsto i stabilno surađuje s korumpiranom policijom. Jedini koji se u slikovitim sirotinjskim favelama Ria iskreno i nepokolebljivo bore protiv u konačnici nepobjedivog kriminala, su pomno i rigoroznom selekcijom odabrani pripadnici specijalnih policijskih postrojbi zvanih BOPE, elitnih jedinica zaduženih za obavljanje najzahtjevnijih zadataka kakav je i osiguranje Papina boravka u Brazilu.
U središtu energične, iznimno dinamično režirane, sugestivnim pseudodokumentarističkim pristupom realizirane i nerijetko degutantnim nasiljem pretrpane priče, zbog čega se redatelju Padilhi, autoru nagrađivanog dokumentarca «Autobus 174», prigovara zbog zagovora fašizma i adoracije nasilja, nalazi se odlučni kapetan Nascimento. On je obiteljski čovjek koji će uskoro postati otac te koji zbog toga želi pronaći nasljednika za vođenje najopasnijih akcija. U njegovom su najužem izboru mladi intelektualac André Matias, student prava i idealist koji čvrsto vjeruje u pravnu državu odnosno u provođenje zakona suradnjom svih segmenata vlasti, te ne osobito bistri Neto, momak koji skromnu umnu kapacitiranost nadomješta snagom mišića. U skladu s izrekom da «um caruje a snaga klade valja», isprva se čini da će prijatelji i cimeri Matias i Neto u akcijama zavođenja reda predstavljati skladnu i gotovo idealnu simbiozu. No to je tek privid, jer kako jasno sugeriraju redatelj Padilha i suscenaristi Mantovani i Rodrigo Pimentel, iskusni bivši policajac, gola snaga je sasvim nemoćna pred odlično organiziranim kriminalom.
Štoviše, za privremenu i makar pirovu pobjedu nad zločinom bit će potrebno da intelektualac Matias poslije Netove pogibije sasvim zanemari, potisne i prevlada senzibilnu stranu svoje osobnosti, da njegov intelekt ustupi pred agresivnošću i osvetničkim porivima, te da se naposljetku pretvori u krvoločnu zvijer spremnu zarobljenom bezobzirnom narkodileru ispaliti hitac u glavu. Svakako, Padilha i njegovi suradnici nimalo uvijeno zagovaraju desničarske metode obračuna s kriminalom, po načelu «na ljutu ranu ljuta trava», no «Elitnu postrojbu» ipak nije uputno čitati samo u tom ključu. Stvar je znatno složenija, jer i Matias će, naslijedivši svog zapovjednika, itekako morati voditi računa o pravnim, sociološkim, političkim pa možda i filozofskim aspektima svog djelovanja. Intelektualna će mu podloga u tom smislu biti od osobite važnosti, praktički nužna.
Ipak, film nije bez mane, jer odabranom dramaturškom konstrukcijom u kojoj Matiasa i Neta upoznajemo isključivo iz druge ruke, kroz off-naraciju kapetana Nascimenta, o dvojici mladića ne saznajemo osobito mnogo. Padilha taj nedostatak nadomješta furioznom režijom, dominantnim korištenjem kamere iz ruke, sirovom izvedbom i silovitim akcijskim sekvencama, zbog čega «Elitna postrojba» itekako zavređuje najtopliju preporuku.
Film je na YouTubeu s engleskim titlom:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/01/2014 : 20:25:56
|
Večeras u 22:35 na HTV 3, Plavi anđeo (Der blaue Engel), r. Josef von Sternberg, Njemačka, 1930.
Antologijska tragikomedija velikog Josefa von Sternberga ("Maroko", "Grimizna carica") temeljena na romanu "Profesor Unrat" Heinricha Manna priča je o sredovječnom njemačkom gimnazijskom profesoru engleske književnosti Immanuelu Rathu (Emil Jannings), staromodnom i pomalo zbunjenom čovjeku koji se prilikom posjeta zanosnoj kabaretskoj pjevačici Loli Loli (Marlene Dietrich), koju želi upozoriti da nemoralno djeluje na njegove učenike, u nju snažno zaljubi, da bi poslije skorog vjenčanja njoj postao naporan. Remek-djelo s legendarnim parom Jannings-Dietrich možda nije najsretniji izbor za petak kasno navečer, no odavno je dio obavezne filmofilske lektire, pa...
Opet čitavi film s engleskim podnaslovima:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
jaki
Advanced Member
Croatia
26817 Posts
Member since 13/03/2004 |
|
|
jaki
Advanced Member
Croatia
26817 Posts
Member since 13/03/2004 |
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47137 Posts
Member since 09/12/2005 |
Posted - 21/01/2014 : 00:53:56
|
| čudno da niko nije stavia Pad Italije |
depresivni iskompleksirani primitivac i nadrkana budala kojeg financira stari i koji sa skoro 50 godina nema ni žene ni posla.Pa naravno da je ljut na sve, a narocito na one koji su uspješni.
Jbga Lwoode nisam ti ja kriv kaj nisi uspio u životu |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/01/2014 : 20:47:16
|
quote:
Originally posted by lwood
čudno da niko nije stavia Pad Italije
Pad Italije je kao i Okupacija u 26 slika emitiran ne tako davno u sklopu ciklusa hrvatskog filma izdanog i uz Jutarnji, pa se onda pisalo i raspravljalo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/01/2014 : 20:53:39
|
Večeras u 21:12 na HTV 1 Kenjac, r. Antonio Nuić, Hrvatska / BiH / Velika Britanija / Srbija, 2009.
«Why does my heart feel so bad
why does my soul feel so bad...»
Tijekom praćenja izvrsne psihološke obiteljske melodrame «Kenjac», drugog filma izuzetno darovitog scenarista i redatelja Antonia Nuića, gledatelji s više sluha i poznavatelji opusa kultnog njujorškog glazbenika Mobyja lako će u filmskoj glazbi Srđana Gulića Gula prepoznati melodijske varijacije naslovne teme Mobyjeve skladbe s uvodno citiranim stihovima. Spretno koristeći i učinkovito minimalistički varirajući središnji motiv pjesme «Why Does My Heart Feel So Bad», Zlatnom arenom ovjenčan Srđan Gulić uz možebitnu sugestiju također u Puli nagrađenog Nuića, mudro i posve ispravno računa s postizanjem dvaju efekata. Osim skladanja nenametljive melodije koja dodatno pridonosi iznimno sugestivnom ozračju u svakom detalju vrlo promišljeno koncipiranog ostvarenja, te koja posebno naglašava tjeskobna psihološka stanja protagonista i njihove kompleksne međuodnose, autor glazbe zna da će konotiranjem riječi citiranih stihova koji u slobodnom prijevodu kažu «zašto moje srce i duša tako pate», u recepciji djela postići zasebnu razinu gledateljske identifikacije s likovima i njihovim intimnim dramama.
A te je drame, temeljene na anegdoti koju je Nuiću prepričao njegov rođak, najlakše i možda najpreciznije označiti pridjevom strindbergovske. Jer, priča o 40-godišnjem Bori, grubom i šutljivom čovjeku porijeklom iz sela Drinovci u hercegovačkom kršu, koji se u pratnji otuđene supruge Jasne i zaigranog sinčića Luke nakon punih 7 godina u ratno ljeto 1995. vraća u rodno mjesto i ponovo susreće s još grubljim i praktički asocijalnim ocem Paškom, tipična je strindbergovska storija. Priča koja tematiziranjem obiteljskih problema i odnosa među spolovima, baš kao i (ne)morala i hipokrizije u kojima se oslikava i stanje društva, uz jasan i izrazito plastičan uži socijalni kontekst, Nietzscheom i Shakespeareom nadahnutom Augustu Strindbergu duguje podjednako koliko i Krleži. Naime, držim da nije nimalo slučajno za ulogu oca Paška, tragičnim nijansama oslikanog sadista i donekle psihotika u čijem se karakteru zrcalno odražava sva negostoljubivost i nepristupačnost «tvrde stine» hercegovačkog kamenjara, odabran fantastični Tonko Lonza. Osim što je riječ o histrionu kao stvorenom za uloge ponosnih stoika i tvrdoglavih staraca kojima je, u skladu s Gibonnijevim stihovima «lakše umrit nego drugima reć´ oprosti», Lonza je glumački velemajstor koji, kako kaže i sam Nuić, fascinantnom glumačkom tehnikom i s malo «gesta i grimasa» može izraziti i napraviti ono što bi malo kojem glumcu pošlo za rukom.
No u ulogu autodestruktivnog Paška, čovjeka koji je zbog nerealizirane davne ljubavi i posljedično nesretnog života izazvao obiteljsku tragediju koju svi kriju kao zmija noge, i zbog koje očevi i djeca desetljećima pate, šminkom postarani i dodatno pogrubjeli Tonko Lonza unosi i asocijacije na starog Ignjata Glembaja. Vjerujem nimalo slučajno, jer konačni sukob oca Paška i sina Bore, raščišćavanje međusobnih razmirica i svođenje životnih računa koje funkcionira kao dramski klimaks filma i vrtlog u koji se ulijevaju sve prethodno naznačene dramaturške sastavnice, jasno u sjećanje priziva sukob Ignjata i Leonea Glembaja iz filma Antuna Vrdoljaka. Verbalni pa gotovo i fizički sraz dvojice također međusobno otuđenih i prešutno zavađenih ljudi koji, vjerujući da će bježeći jedan od drugog uspjeti umaknuti i vlastitim prošlostima i neumitno tragičnim usudima, ne shvaćaju da ponavljaju grijehe otaca i trasiraju si put u sigurnu propast. U Nuićevu filmu taj će put možda biti izbjegnut, ali možda i tek usporen ili ublažen. U tom će smislu manje bitnu ulogu odigrati magarac iz naslova, po svemu sudeći razmjerno inteligentna životinja čija će krotkost i mirnoća u usporedbi s ljudima dodatno podcrtati njihove negativne osobine, a veću Borin sin i Paškin unuk Luka.
Dok magarcu dijelom pripada funkcija koju je u Šovagovićevoj i Schmidtovoj ratnoj drami «Sokol ga nije volio» nosio konj iz naslova, dakle funkcija «šutljivog» objekta u kontaktu s kojim će neki protagonisti bezuspješno tražiti zamjene za nerealizirane ljudske komunikacije, kao katalizator drame ponajprije djeluje unuk Luka. On je taj zbog čijeg će se kratkotrajnog nestanka početi prisilno zbližavati Boro i Jasna te zbog koga će Borina strina Ljuba Jasni otvoriti srce i uz priču o nesretnom braku s pohlepnim Paškinim bratom Antom načeti temu prešućivane obiteljske tragedije. Napokon, Luka je i zalog zbog kojeg se Paško nada da će ga i sljedećeg ljeta opet posjetiti čitava obitelj, te zbog kojeg djed vjeruje da će boljim i humanijim odnosom prema unuku možda uspjeti ispraviti greške iz prošlosti. Dakako, unatoč prividnom optimizmu, završnica nikome ne nudi pretjeranih razloga za zadovoljstvo, jer otkrivanjem mračne obiteljske tajne i katarzama pojedinih protagonista drama sasvim ne nestaje. Svi sudionici i dalje ostaju nezadovoljne i manje ili više nesretne osobe koje one oko sebe tek trebaju prestati držati razlozima vlastitih nesreća i objektima svojih mržnji.
Stilski dorađenog «Kenjca» odlikuju i iznimno uspjele i uigrane interpretacije čitave glumačke postave, u koju se pored na filmu nezasluženo zaboravljene Asje Jovanović i nikad boljeg Ljubomira Kapora sjajno grubom fizionomijom i odmjerenim nastupom uklapa i srpski glumac Nebojša Glogovac, smišljeno odabran kao u hrvatskom filmu nepoznato lice koje u rolu Bore neće unijeti konotacije na prethodne uloge. Svakako vrijedi izdvojiti i maestralnu fotografiju Mirka Pivčevića, više no zasluženo također nagrađenog Zlatnom arenom. Uporabom sepije i ispranim bojama meštar Pivčević, znan i po dojmljivim radovima na «Divnoj splitskoj noći» i «Živima i mrtvima», fascinantno dočarava atmosferu vrelog ljetnog dana na hercegovačkom kršu, ozračje gotovo taktilne jare na kojoj će se rasplamsati potiskivane mržnje i netrpeljivosti. Ukratko, filmom «Kenjac» Antonio Nuić se predstavio kao iznimno zreo i ozbiljan autor od kojeg u budućnosti valja itekako mnogo očekivati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/01/2014 : 21:03:04
|
Večeras u 23:22 na HTV 1, Elitna postrojba 2 (Tropa de Elite 2 - O Inimigo Agora É Outro), r. José Padilha, Brazil, 2010.
Kad se prije tri godine najprije u brazilskim a potom i u svjetskim kinima počela prikazivati triler-drama „Elitna postrojba“ scenarista i redatelja Joséa Padilhe, sjajan film je osim ubiranja hvalospjeva kritike i brojnih nagrada među kojima je i Zlatni medvjed na Berlinaleu, na domaćem tržištu naišao i na velike postprodukcijske probleme. Naime, kroz pokušaje uplitanja u distribuciju i utjecanja na gledanost i financijska poslovanja, „Elitna postrojba“ se našla na udaru zločinačkih organizacija kojima se bavi. Sasvim razumljivo, jer je riječ o izuzetno snažnom, beskompromisnom i angažiranom filmu suscenarista Bráulija Mantovanija, za Oscara nominiranog potpisnika scenarija tematski i žanrovski srodnog „Božjeg grada“ Fernanda Meireillesa, koji oslikava intrigantno i uznemirujuće naličje borbe protiv organiziranog kriminala u favelama Rio de Janeira.
U svom drugom redateljskom a prvom fikcijskom projektu José Padilha je gledateljima pokazao tjeskobnu, pesimističnu i mizantropsku prirodu borbe protiv sveprisutne narkomafije koja čvrsto i stabilno surađuje s korumpiranom policijom. Jedini koji se u slikovitim sirotinjskim favelama Ria iskreno i nepokolebljivo bore protiv u konačnici nepobjedivog kriminala, su pomno i rigoroznom selekcijom odabrani pripadnici specijalnih policijskih postrojbi zvanih BOPE, elitnih jedinica zaduženih za obavljanje najzahtjevnijih zadataka. Zbog energičnog, neposrednog i nerijetko ekstremnim nasiljem nabijenog pseudodokumentarističkog prikaza novačenja u redove BOPE, obuke specijalaca i njihove borbe protiv kriminala, redatelju Padilhi, autoru nagrađivanog dokumentarca „Autobus 174“, se dijelom opravdano prigovaralo zbog zagovora fašizma i ekstremnih metoda u borbi protiv zločina.
Nakon što je u prvom filmu dao iznimno sugestivan prikaz borbe protiv zločina u slikovitim favelama Ria, José Padilha opet uz suradnju Bráulija Mantovanija priču ovaj put diže na višu razinu te progovara o organiziranom kriminalu i korupciji koji prema autorima kapilarno premrežuju čitavo brazilsko društvo. Vrijeme radnje je 15-ak godina nakon zbivanja iz prvog filma, a u središtu događaja ponovo je odlučni Roberto Nascimento (Wagner Moura), bivši pukovnik u sastavu BOPE iza kojeg je propali brak s Rosane (Maria Ribeiro), iz kojeg ima 16-godišnjeg sina Rafaela (Pedro Van-Held). Nakon što je prije par godina u krvavom svladavanju pobune u zatvoru navodno upotrijebio pretjeranu silu, Nascimento je neformalno degradiran a formalno unaprijeđen u pomoćnika ministra unutarnjih poslova. U suzbijanju spomenute pobune sudjelovao je i nevladin aktivist Diogo Fraga (Irandhir Santos), pošten čovjek koji se u međuvremenu oženio Rosane i tako postao Rafaelov očuh. A zbog poštenja i predanosti poslu i kapetan André Matias (André Ramiro) je došao u sukob s nadređenima, osobito s korumpiranim bojnikom Rochom (Sandro Rocha), zbog čega je izbačen iz BOPE i degradiran u običnog policajca.
No bojnik Rocha je odlučio iskoristiti situaciju u kojoj su pripadnici BOPE kriminalcima iz favela nanijeli ozbiljne udarce, te je razvio svoju zločinačku organizaciju koja ne preže ni od ubojstava novinara i civila. Snažnu zaštitu Rocha je pronašao u kongresniku Guaracyju (Adriano Garib) i guverneru Gelinu (Julio Adrião), kao i u ekscentričnom Fortunatu (André Mattos), voditelju popularnog TV-showa koji se na riječima žestoko bori protiv kriminala. Kad shvati da svi oni čvrsto kontroliraju kriminalni milje, te kad kao njihova žrtva padne i Matias, Nascimento će uz pomoć Fraga krenuti u borbu protiv sistema. No time će ugroziti sina, bivšu suprugu ali i vlastiti život.
Identično prvoj „Elitnoj postrojbi“, i njezin nastavak je dinamično režirano i ponekad degutantnim nasiljem pretrpano ostvarenje iznimno sugestivnog pseudodokumentarističkog realizma. Svakako, Padilha i Mantovani nimalo uvijeno zagovaraju desničarske metode obračuna s kriminalom, po načelu „na ljutu ranu ljuta trava“, čemu ovdje pridodaju i tipični holivudski motiv pojedinca koji se bori protiv sustava, no „Elitnu postrojbu“ ipak nije uputno čitati samo u tom ključu. Stvar je znatno složenija, jer je Nascimento od prvog trenutka svjestan da iz svega ne može izići kao pobjednik, kao i da bi mogao platiti izuzetno visoku cijenu, ali isto tako zna da mora slijediti vlastiti moralni kodeks, jer bi u protivnom poništio samoga sebe i sve ono do čega drži. Spomenuta „holivudizacija“ priče u kojoj je osamljeni grubi junak po pravilima tvrdokuhane proze i film noira opterećen propalim brakom i prisiljen na suradnju s novim mužem bivše supruge jedini je možebitni ozbiljniji prigovor filmu, no autori ga uspijevaju gotovo u potpunosti poništiti energičnošću i sugestivnošću izvedbe te dojmljivom autentičnošću. Zahvaljujući furioznoj režiji, intenzivnoj uporabi kamere iz ruke, silovitim akcijskim sekvencama i aromi sirovog dokumentarizma, i druga „Elitna postrojba“ svakako zavrjeđuje preporuku.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 24/01/2014 : 21:14:31
|
Večeras u 23:33 na HTV 2 Tu, r. Zrinko Ogresta, Hrvatska / BiH, 2003.
Mozaično strukturiran film približava nam sudbine, ili tek bilježi životne fragmente, desetak likova kroz čije se priče, ponekad i međusobno isprepletene, zrcali slika hrvatskog društva na početku novog milenija. Zaokruženost karaktera i fino narativno tkanje film znatno duguje i suscenaristu Josipu Mlakiću ( na ulomku čijeg se odličnog ratnog romana «Kad magle stanu» dijelom i temelji uvodna epizoda), ali nedvojbeno i promišljenosti autorova scenarističkog i redateljskog pristupa. Uvodna priča upoznaje nas sa skupinom hrvatskih branitelja kojoj je, negdje na ratištu, kao šesti član pridružen mentalno zaostali mladić. Svi oni, čiji su karakteri tom prilikom tek skicirani, pojavit će se i u preostalih pet priča, smještenih u ambijent današnjeg urbanog Zagreba, bilo kao protagonisti ili tek epizodisti.
Sve priče imaju emotivne vrhunce (narkomankina socijalna neprilagodljivost, umirovljenikova spoznaja o vlastitoj nevažnosti, razgovor otuđenog muža sa suprugom, nesanica i samoubilački nagon bivšeg vojnika), a u prvoj on pripada zaostalom mladiću i njegovoj dirljivoj brizi za ranjenu pticu. Trenutak u kojem se mačka dočepa ptice, mirnodopski sasvim nevažan, u kontekstu ratnih zbivanja poprima puno složenije konotacije. Kad u trećoj priči mladića prepoznamo u liku serviserova naučnika emotivna ravnoteža bit će naizgled uspostavljena. No, samo naizgled, jer pravog smirenja nema ni za koga. Ni za narkomanku Mariju, djevojku koja će, prikupljajući novac za barem jedan šut, doći u sukob s bratom i sestrom. Ni za Josipa, umirovljenika koji životari u trošnom hotelu, a od stvarnosti bježi slušajući klasičnu glazbu; kad upozna njemačku studenticu i pomisli da može nekako prevariti starost, stvarnost će ga neugodno prizemljiti. Ni za Borisa, propalu televizijsku zvijezdu koja utjehu za raspadnuti brak traži u alkoholu. Ni za razvojačenog branitelja, također narkomana, koji je prisiljen pogaziti i posljednje zrnce samopoštovanja i okrenuti se prošnji. Ni za ratnog zapovjednika iz prve priče koji, životareći od sinove ilegalne zarade, muku muči s nesanicom i PTSP-om.
Svi su oni deziluzionizirane osobe od kojih je većina zaboravila što je to ponos, a ideale, ako su ih ikad i imali, zamijenila je rezignacija.Svjesni su nemogućnosti istinske, stvarne promjene i znaju da do prave katarze nikad neće doći. Mnogo krupnih planova i izgubljenih, tužnih pogleda daje naslutiti bogatstvo intimnog mikrokozmosa svakog od protagonista. Valja samo pogledati sjetno lice Zlatka Crnkovića (u Puli nagrađenog za najboljeg glavnog glumca), ili uznemirujući crnohumorni dijalog Ive Gregurevića (u ulozi Borisa) sa suprugom, da bismo shvatili sve njihove dvojbe i nesigurnosti, ali i prepoznali vlastite strahove. Film dramaturgije «kratkih rezova», čija poetika je bliska onoj Carverove (a Ogresta navodi i utjecaje engleske i norveške) proze, odlikuje suptilno psihološko nijansiranje protagonista, izrazit intimizam i odlična gluma cjelokupnog ansambla. Prava je šteta što pojedine glumce (prvenstveno Mariju Tadić, Barbaru Prpić i Hrvoja Kečkeša) češće ne viđamo u domaćim filmovima. Potpuni izostanak teatralnosti i uvjerljivost čine njihove nastupe izuzetnima.
Autor prilično uspješno ispravlja mane iz svojih prethodnih filmova, no ipak ih nažalost ne uspjeva u potpunosti izbjeći. Bombardiranjem ranjena ptica, kazališni zastor koji se spušta na životnu pozornicu, auto-ringišpil na željezničkoj pruzi i ponoćno tonjenje u mrak uz zvuke «Lijepe Naše» prizori su doslovne simbolike kojima autor kao da želi docirati publici i poučiti je o beznađu i mraku koji vladaju u (trećesiječanjskoj?) Hrvatskoj. Moglo je i bez toga, kao i bez pokojeg nervoznog tika ponekog epizodnog lika, detalja koji nekim scenama daju neželjeni poluparodični prizvuk. No to su relativno zanemarivi prigovori u kontekstu moćne cjeline, beskompromisnog art-filma kojeg domaća publika zasigurno (i potpuno pogrešno) neće dobro prihvatiti. Glazba u filmu, koja najčešće dopire iz izvora izvan ili u kadru (televizor, radio, kasetofon), pluralistički bilježi različite ukuse, od Bachovih fuga do Severininih hitova. U jednom trenutku se, tako, s televizora začuje i glazbena tema iz «Dosjea X», sreije čiji je moto «istina je oko nas». Istina uistinu i jest oko nas, samo je treba znati prepoznati. Filmom «Tu» Zrinko Ogresta, čije je najuspjelije ostvarenje "Projekcije" upravo krenulo u distribuciju, dokazao je da je za to itekako sposoban.
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12626 Posts
Member since 18/05/2005 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/01/2014 : 10:39:32
|
Odlično! Ja na par stranica YouTubea nisam uspio naći kopiju s engleskim titlom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Mr. Bushido
stripovi.com suradnik
Croatia
12920 Posts
Member since 23/09/2005 |
Posted - 25/01/2014 : 11:17:47
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Odlično! Ja na par stranica YouTubea nisam uspio naći kopiju s engleskim titlom.
Film se, u DVD-izdanju Discovery filma, može jeftino kupiti u multimedijalnim knjižarama. |
Comics is any art you can read. -- Sean T. Collins |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/01/2014 : 11:43:50
|
Znam, imam ga otkad je objavljen, samo ovdje pokušavam pronaći ili čitave filmove, ili atraktivnije inserte ili trailere, kad nema ničeg drugog.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
panzer
Advanced Member
12626 Posts
Member since 18/05/2005 |
Posted - 25/01/2014 : 11:51:37
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Odlično! Ja na par stranica YouTubea nisam uspio naći kopiju s engleskim titlom.
tropa de elite 2 + full + english |
Ich bin kein Mensch, ich bin kein Tier, ich bin ein Panzer-Grenadier! |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
