| Author |
 Topic  |
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19835 Posts
Member since 23/10/2011 |
 Posted - 04/02/2015 : 18:12:10
|
Gledao sam ga i ja, legao mi je ok (6/10), ali fali tu dosta stvari.
Pogotovo što se tiče ovog kraja, mislim, film uopće nema kraja. Ovakav film po meni ipak zaslužuje malo definiraniji završetak odnosa učenika i profesora. Ono na kraju ipak nešto znači.
Što se glume tiče, obadvojica su mi ok. S tim da mi se Andrewov lik ne sviđa toliko (preobičan po meni), a profesorov je ok (iako mi se ne čini toliko nerealan kao Poliju). |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 05/02/2015 : 11:05:18
|
Nisam mislio nerealan kao nemoguc, da takva osoba ne postoji, ali tesko da bi mogao uciti na najboljoj skoli. Tako kazu i oni koju su prosli te najbolje muzicke skole u Americi. Ali prije nekoliko desetljeca, tamo u 50-ima, ma moguce bi bilo, sto da ne.
Jucer konacno pogledah Das Finstere Tal. Dobar jodlarski spagetivestern u Alpama. 
Kad bi pricali u stripovskom jeziku, ovo je vise kenparkerovski vestern nego texwillerovski. Dobro razrađen, dobra kamera, scene, ok neki su se nesto bunili za muziku ali meni ne smeta. Ionako je nema previse. Good ol' Winchester! 
Riley zivi u Berlinu, it makes a sense.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/02/2015 : 13:04:45
|
Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit), r. Jean-Pierre i Luc Dardenne, Belgija / Francuska / Italija, 2014.
Još od sjajne egzistencijalne socijalne drame Rosetta, 19999. godine realizirane priče o temperamentnoj mladoj djevojci iz naslova koja živi s majkom alkoholičarkom te koja je za zadržavanje posla u lokalnoj pekari spremna poduzeti i radikalne korake, braća Jean-Pierre i Luc Dardenne uživaju status miljenika festivala u Cannesu i Europske filmske akademije. Premda su i svojim prethodnim, tri godine starijim filmom Obećanje, žanrovski srodnom storijom o ocu i sinu koji žive od iznajmljivanja stanova ilegalnim imigrantima i njihova povremenog zapošljavanja "na crno", da bi se, nakon što inspekcija u neočekivanom nadzoru otkrije jednog imigranta, u odnosu prema njemu i njegovoj supruzi počele otkrivati karakterne i ine razlike između oca i sina, privukli pozornost kritike ali i socijalno senzibiliziranije publike te kao Belgijanci osvojili nominaciju za prestižnu francusku nagradu César u kategoriji najboljeg stranog filma, braća Dardenne su spomenutom Rosettom stekli izrazitu i, obzirom na brojnost i redovitost nagrada koje osvajaju, čini se trajnu naklonost žirija u Cannesu i članova Europske filmske akademije. Iako im redateljska karijera traje nepuna četiri desetljeća, još od nezapaženog dokumentarnog filma Le chant du rossignol iz 1978., braća Dardenne su nakon niza podjednako nezamijećenih dokumentaraca i kratkih filmova realiziranih krajem 70-ih i u prvoj polovini 80-ih godina prvo ambicioznije ostvarenje, ratnu dramu Falsch, snimila 1987. godine.
Uslijedila je drama Mislim na vas (Je pense à vous) iz 1992., a onda spomenuto Obećanje u kojem su Jean-Pierre i Luc, koji su s iznimkom naslova Mislim na vas uvijek i jedini scenaristi svojih filmova, jasno naznačili svoje danas već itekako prepoznatljive tematske, stilske i općenito izvedbene preokupacije i smjernice. Njihova su djela u dokumentaristički vjerodostojan i dojmljivo oslikani realizam, u jasno zadan realistični društveni kontekst duboko usidrene egzistencijalne socijalne drame s uravnoteženim omjerom egzistencijalnih i socijalnih tema i motiva koji su čvrsto isprepleteni, neraskidivo povezani i snažno međusobno uvjetovani, te ponekad obogaćeni romantičnim (Dijete), trilerskim (Lornina šutnja) ili krimi-podzapletima (Dječak). U ishodištima njihovih filmova uvijek su intimne ljudske sudbine koje zadane mikro-društvene okolnosti (kroz koje se pak logično i neizbježno oslikavaju širi socijalni uvjeti i problemi) okreću u određenim smjerovima te oblikuju na određene načine, pri čemu su razvidni svjetonazorski pesimizam i generalno nepovjerenje u ljudski rod braće Dardenne. Točnije, oni kao da vjeruju u pojedinca, u njegovu snagu, sposobnost i moć da opstane ipak i unatoč svemu, unatoč pa i u inat vlastitim slabostima i nedostacima, širim društvenim otegotnim okolnostima i nevoljama te opresiji i ugrozama kojima je izložen u mikro-sredini, a u tim se rasponima kreću i izraženi humanizam te emotivne skale njihovih filmova. No u konačnici, unatoč drugačijim signalima koje šalju i optimističnijim mogućnostima koje naznačuju, nemaju povjerenja u ljudsku zajednicu i čovječanstvo kao takvo, jer ti pojedinci naposljetku ipak, na ovaj ili onaj način, blaže ili intenzivnije, s manje traumatičnim ili tragičnijim posljedicama, bivaju iznevjereni i izdani od zajednice.
Sve to razvidno je i u njihovu recentnom naslovu Dva dana, jedna noć, impresivnoj egzistencijalno-socijalnoj freski za fantastičan nastup u kojoj je jedna od najboljih glumica današnjice Marion Cotillard ovjenčana Europskom filmskom nagradom, a nadam se da će i potvrditi nominaciju za Oscara. U filmu za koji su joj braća Dardenne ulogu napisala nakon što im se svidjela u izvrsnoj naturalističkoj i naglašeno pesimističnoj egzistencijalnoj psihološkoj drami Hrđa i kost Jacquesa Audiarda poslije gledanja koje su je i upoznali, Cotillard tumači depresijom pogođenu Sandru koja se oporavlja od nedavnog živčanog sloma. Ona je udana žena i majka iz industrijskog belgijskog grada Serainga, i odmah u prologu zatječemo ju u vrlo depresivnu stanju dok se u petak ujutro vrlo teško budi te prikuplja volju i snagu za ustajanje. Nakon određenog izbivanja s posla, a radnica je u malom privatnom pogonu za izradu solarnih panela gdje posao dijeli sa 16-ero kolega, Sandra bi se trebala vratiti na svoje radno mjesto, no upravo je doznala da je tijekom njezina izbivanja šef zaključio da se uz nešto dulju pojedinačnu satnicu isti obujam posla može obavljati i s djelatnikom manje. Očekivano, upravo je Sandra radnica viška koja bi trebala otpasti, dijelom i zbog vlastitih slabosti oličenih u nervnom slomu i depresiji, a s čovjekom manje u pogonu šef je ostalima u mogućnosti isplatiti i tisuću eura bonusa. Štoviše, oni su već natpolovičnom većinom izglasovali da se Sandri dade otkaz i da se njima isplati bonus. No ipak postoji način na koji bi ona mogla zadržati posao, a to je da do ponedjeljka natpolovičnu većinu kolega, devetero njih, uvjeri da promjene mišljenje te da iz razloga solidarnosti, kolegijalnosti i(li) prijateljstva u novom glasovanju odustanu od bonusa. Za ostvarivanje toga i za pojedinačne razgovore sa svima njima Sandra na raspolaganju ima tek dva dana i jednu noć, tijekom kojih će joj uz supruga Manua (vrlo dobar stalni glumac braće Dardenne Fabrizio Rongione) najviše pomoći kolegica i prijateljica Juliette (Catherine Salée).
Očaj protagonistice koji jasno, vrlo sugestivno i uznemirujuće pulsira u svakom kadru najdojmljiviji je segment dokumentaristički verističkog filma u kojem izvedbeno mudro uopće nema izvanprizorne glazbe, a i ona unutarprizorna bilježi se samo u dvjema sekvencama, tijekom vožnje automobilom Sandre i supruga koji joj i glazbom s radija pokušava pružiti dodatnu potporu i podignuti joj samopouzdanje. To samopouzdanje na početku je na izuzetno niskoj i zapravo najnižoj mogućoj razini, praktički ga uopće nema, jer i protagonistica baš kao i oni oko nje a pogotovo gledatelji od prvog trenutka, od spomenutog prizora teškog buđenja iz depresivnog sna, slute da je bilo kakav "sretan" završetak jednostavno nemoguć. Štoviše, i Sandrina se depresija, koja će ju u jednom trenutku stajanja pred očito neprelaznim "zidom" dovesti i do pokušaja suicida, može interpretirati kao razultat suočenja s intimnom i društvenom ako ne nesrećom a ono svakako ne-srećom, odnosno s raspadom svih solidarnih, zajedničkih, društveno-kohezijskih a u suštini i ljudskih vrijednosti.
Taj se raspad ogleda u egoizmu i materijalizmu većine njezinih sugovornika i kolega, redom obiteljskih ljudi kojima bonus treba iz različitih razloga, jednima za otplatu nekoliko rata kredita, drugima za školovanje djece a trećima za uređenje dvorišta, pri čemu su neki bez previše ili imalo grizodušja spremni svojim odgodivim ili na drugi način rješivim privatnim i obiteljskim potrebama dati apsolutni prioritet pred ugroženom egzistencijom jedne žene i njezine obitelji. U razgovorima sa Sandrom i mijenjanjima svojih odluka humanijima se i sućutnijima pokazuju imigranti odnosno podrijetlom ne-Belgijanci, ljudi koji su prema braći Dardenne očito svjesniji i svog i njezina marginalnog te suštinski obespravljenog statusa, oni koji imaju više razumijevanja za probleme slične svojima, unatoč identičnoj klasnoj pripadnosti svih radnika i neizbježnoj spoznaji da bi već sutra i netko od njih mogao doživjeti sudbinu sličnu Sandrinoj. U tom bi se smislu moglo reći da braća Dardenne prikazuju raspad marksističke "klasne svijesti" i ostvarenje društva po zamisli Margaret Thatcher, društva kao skupine pojedinačnih vlasnika domova koje nije briga ni za što drugo osim za navodnu sigurnost njihovih malih obiteljskih posjeda i zajednica, pri čemu je ta sigurnost vrlo varljiva i u svakom trenutku izložena ugrozi.
Ono pozitivno do čega će tijekom filma Sandra doći i što će dijelom u završnici i jasno verbalizirati, jest njezino postupno vraćanje samopouzdanja, samosvijesti i osobnog digniteta, kao i dardenneovska vjera u pojedinca ali ne i u društvo. Unatoč formalnom porazu, njezina pobjeda na kraju nije samo moralna nego i duboko osobna, a skalu Sandrinih mijena i osjećaja od krajnje ranjivosti i fragilnosti do čvrstine i borbenosti, Marion Cotillard dočarava na uistinu impresivan način.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/02/2015 : 13:08:22
|
Kratki razgovori s Marion Cotillard o radu na filmu i njezinoj ulozi:
Plus njeno gostovanje i predstavljanje filma kod Larryja Kinga:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19835 Posts
Member since 23/10/2011 |
Posted - 07/02/2015 : 20:01:53
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit), r. Jean-Pierre i Luc Dardenne, Belgija / Francuska / Italija, 2014.
Gledao sam i ja danas ovaj film. Bio mi je tek ok, a očekivao sam ipak više. Sviđa mi se pozitivan kraj, ali radnja prije toga je slabija od samog kraja. Većina ljudi je ipak prikazana u dobrom svijetlu, osim onog mladog kolege (no njegove reakcije možemo pripisati hirovitosti) i Juliena koji je ipak djelomično razuman. Film je na trenutke nezanimljiv (u scenama u kojima nema prave radnje), a na trenutke i pomalo patetičan. Marion Cotillard je dobro prikazala osobu koja se liječi od depresije, ali njena uloga i gluma su na trenutke poprilično neuvjerljivi. |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/02/2015 : 20:17:35
|
Kraj je pozitivan samo u smislu da je Sandra tada generalno optimističnija nego na početku i tijekom filma, makar je i taj optimizam sa zadrškom i gorčinom, što je i logično s obzirom na sve što je prošla u dva dana, na pristajanje na ponižavanje i srozavanje ljudskosti.
Točnije je reći da je ona tada samosvjesniji stoik a ne optimist, odnosno da je osoba koja zna da nema izbora nego unatoč i usprkos svemu boriti se za sebe.
Jer ipak je (spoiler!) izgubila posao a i kolege / zajednica / društvo su joj generalno okrenuli leđa tj. izdali je. Ta zajednica / društvo su se odčovječili i pretvorili se u skladu s onim što je govorila Margaret Thatcher, tj da postoji pojedinac ali ne i društvo.
Više nema zajedništva a nema ni klasne svijesti, neoliberalni kapitalizam je pobijedio jer svatko gleda isključivo vlastite interese, i nove pločice, komad namještaja ili što već su važniji od sudbine jedne žene i njezine obitelji.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19835 Posts
Member since 23/10/2011 |
Posted - 07/02/2015 : 20:25:17
|
| Pozitivan kraj u smislu da ipak ima ljudi koji stavljaju tuđu potrebu ispred svojih želja, a i osoba poput Sandre koja neće pristati na to da netko neopravdano dobije otkaz da bi ona dobila isti posao. A također i kraj daje pozitivan ton jer se u Sandri očitava nada u bolje sutra. |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/02/2015 : 21:15:44
|
Slažem se, ali nada u bolje sutra samo za sebe, u smislu da je ona na putu izvlačenja iz depresije i da si je dokazala da je borac odnosno spomenuti stoik. Svakako, ima pozitivnih i altruističnih pojedinaca, ali društvo / zajednica u cjelini je u raspadu, gube se ljudskost, osjećaj kolegijalnosti i zajedništva te klasna svijest, a primat preuzimaju egoizam i materijalizam.
Sandra je na kraju spremnija na suočavanje s takvim okolnostima i borbu nego što je bila na početku, moguće da je depresija manjim ili većim dijelom i uzrokovana njenim (pod)svjesnim spoznavanjem toga kakvi su ljudi i u kakvom društvu živi, i u smislu njenog "samoiscjeljenja" je završetak recimo "optimističan". Makar je društvo i dalje u komi u koju tone sve više.
Jer sasvim je logično očekivati da će sve više biti onih kojima će 1000 eura bonusa odnosno njima kupljeni komad namještaja, vrtna garnitura ili već koji klinac, biti važniji od kolegice, njenog radnog mjesta i obiteljske situacije.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 11/02/2015 : 14:15:41
|
Jucer pogledao Reachera (bas je bio na telki, jos i u normalno vrijeme - u 20h :D), i iznenadio me. Pogotovo svojim "salama", dovtipima. Recimo ona s nozem, te neke od Reacherovih izjava. :D
Mislio sam da je ozbiljniji. :P
Sasvim gledljivo i zabavno.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
Posted - 11/02/2015 : 16:47:22
|
quote:
Originally posted by tinton
Gledao sam ga i ja, legao mi je ok (6/10), ali fali tu dosta stvari.
Pogotovo što se tiče ovog kraja, mislim, film uopće nema kraja. Ovakav film po meni ipak zaslužuje malo definiraniji završetak odnosa učenika i profesora. Ono na kraju ipak nešto znači.
Što se glume tiče, obadvojica su mi ok. S tim da mi se Andrewov lik ne sviđa toliko (preobičan po meni), a profesorov je ok (iako mi se ne čini toliko nerealan kao Poliju).
Meni je bas kraj najbolja stvar u ovom filmu. Bas to sto je izbjegnuta patetika i kliseji, sto nismo gledali veliki pljesak publike, niti kako Andrew postaje zvijezda i dobija ne znam kakve ugovore i sta sve ne. Sve sto je trebalo je taj medusobni smijesak i pogled u kojem se vidi odobravanje i sreca obojice jer su napokon postigli sto su htjeli. Fletcher je napokon nasao svog Charlie-a, a Andrew je napokon postao dovoljno dobar da dobije njegovo odobravanje. |
Sve je relativno (E = mc^2) |
|
|
|
vukozec
Advanced Member
5029 Posts
Member since 17/08/2013 |
Posted - 12/02/2015 : 10:14:28
|
Birdman
Filmčina. Toliko dobrih stvari se može reći o filmu.
- Fantastični soundtrack sastavljen samo od perkusija.
- Sjajna gluma, sjajan casting gdje je svatko odabran sa razlogom.
- Duhovite, pametne igra uočavanja referenci: mislim da je scena u kojoj se Naomi Watts i Andrea Riseborough ljube referenca na Mulholland Drive, na sličan način na koji se par scena sa Nortonom mogu pročitati kao reference na American History X i Fight Club. Sa tim kratkim referencama (koje su skoro na razini insajderske šale) na najsjajnije trenutke u karijeri sporednih glumaca u ovome filmu, film pojačava glavnu temu o borbi glavnog lika/glumca sa svojom slavnijom proslošću.
- Tehnički uzbudljiv film - podjsetio me na Gravity, i gle čuda, ta dva filma imaju istog direktora fotografije.
- No za razliku od Gravityja, koji mi je bio odličan, no u kojem je priča ipak samo priljepak tehničkoj ekstravaganciji, Birdman je film o pravim ljudima, pravim emocijama, snovima i strahovima. Premda se radi o glumcima/filmskim zvijezdama i njihovoj neuhvatljivoj slavi i depresiji koja ju prati, ja sam se prepoznao u likovima, njihovim osjećajima i sumnjama. Svatko u ovom filmu se osjeća nesigurno, lažira emocije i koristi cinizam kao samoobranu. Film zapravo priča o svima nama. |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 12/02/2015 : 10:59:17
|
quote:
Originally posted by vukozec
Birdman
Filmčina. Toliko dobrih stvari se može reći o filmu.
Bas sam ga sinoc gledao, odusevio me. Bojao sam se prevelikog ocekivanja od tog silnog hypea, ali ispunio je sva moja ocekivanja, pa mozda cak i vise. Drago mi je da je Innaritu konacno ispuzao iz kaljuze crnila i posvemasnje depresije svojih proslih filmova (pogotovo Biutuful) i pronasao mrvicu humora i poletnosti i napravio ovakav film. Iako uopce ne drzim do Oskara, bilo bi mi drago da ga Birdman dobije, bilo bi potpuno zasluzeno. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19835 Posts
Member since 23/10/2011 |
Posted - 13/02/2015 : 17:40:55
|
quote:
Originally posted by Felagund
quote:
Originally posted by tinton
Gledao sam ga i ja, legao mi je ok (6/10), ali fali tu dosta stvari.
Pogotovo što se tiče ovog kraja, mislim, film uopće nema kraja. Ovakav film po meni ipak zaslužuje malo definiraniji završetak odnosa učenika i profesora. Ono na kraju ipak nešto znači.
Što se glume tiče, obadvojica su mi ok. S tim da mi se Andrewov lik ne sviđa toliko (preobičan po meni), a profesorov je ok (iako mi se ne čini toliko nerealan kao Poliju).
Meni je bas kraj najbolja stvar u ovom filmu. Bas to sto je izbjegnuta patetika i kliseji, sto nismo gledali veliki pljesak publike, niti kako Andrew postaje zvijezda i dobija ne znam kakve ugovore i sta sve ne. Sve sto je trebalo je taj medusobni smijesak i pogled u kojem se vidi odobravanje i sreca obojice jer su napokon postigli sto su htjeli. Fletcher je napokon nasao svog Charlie-a, a Andrew je napokon postao dovoljno dobar da dobije njegovo odobravanje.
Pa dobro, ne mora kraj nužno biti takav. Po meni bi bolji bio da je Fletcher ostao "đubre" kao tokom cijelog filma. Ali dobro, to je valjda više osobni dojam.
Pogledao sam i Birdmana.
Ostao malo razočaran. Ocjena mi je isto negdje kao Ritmu ludila. Gluma mi je odlična (svih od reda, pogotovo Keatona), odlična mi je i šema s kamerom jer pritom ne osjećamo nikakvu neprirodnost u toj težnji da sve izgleda kao jedan kadar. Ipak, priča mi je bila na trenutke rastegnuta (što stvarno nisam očekivao), a i nešto mi je još falilo. Sam lik koji glumi Emma Stone mi je previše...dramatičan? Ali bilo je i dobrih trenutaka, dapače, recimo kad se Riggan istrese na onu kritičarku Timesa. Ili još bolje kad je ušao u kazalište u gaćama i s prstima namještenima kao da su pištolj. Ali ipak za nešto okarakterizirano kao komedija fali mi duhovitih trenutaka, nije da ih nema, ali ipak. Recimo 6,5/10.  |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
|
|
|
Felagund
Average Member
Croatia
872 Posts
Member since 01/10/2010 |
Posted - 14/02/2015 : 01:07:48
|
| A pa uvjek se na kraju sve svede na osobni dojam. Meni je takav kraj bas pasao, tebi nije, nema tu neke velike mudrosti. Sto se tice Birdmana, slazem se vise manje s vecinom onog sto su rekli dante i vukozec. |
Sve je relativno (E = mc^2) |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 15/02/2015 : 02:41:56
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Jurica Pavičić u Jutarnjem iz Berlina o 50 nijansi sive, kojeg je festivalska publika izviždala i ismijala.
http://www.jutarnji.hr/festivalska-publika-ismijala--50-nijansi-sive-/1293821/
A znate kak se ono kaže: "Ne možete od govana napraviti zlato." Takvu katastrofu ne bi ni Spielberg, ni Cubrick, ni Scorsese, ni Coppola, a niti jedan drugi režiser - velikan uspio spasiti. Kamoli tamo neka ženskica koja je do sada (ispravite me ako griješim) režirala jedan "veći" filmski projekt. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/02/2015 : 10:14:51
|
Ona je napravila prilično dobru biografsku glazbenu dramu "Nowhere Boy" ("John Lennon - dečko koji ne obećava") o mladim danima Johna Lennona i vremenu kad se oblikovao, i to je sve.
Pretpostavljam da se nitko ambiciozniji ne bi ni prihvatio ekranizacije ovakvog nečeg, zbog pite i govna kako si rekao.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 15/02/2015 : 17:00:00
|
Samo da napomenem, knjiga je u gotovo svim knjižnicama posuđena.
Primjera radi, u Gradskoj imaju 8 primjeraka (ako sam dobro izbrojao), a svi posuđeni [:] |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/02/2015 : 20:16:08
|
Takva su pravila, r. Ognjen Sviličić, Hrvatska / Francuska / Srbija / Republika Makedonija, 2014.
Socijalna drama s elementima melodrame "Takva su pravila" scenarista i redatelja Ognjena Sviličića prvi je hrvatski film nakon punih petnaest godina prikazan u sklopu venecijanskog festivala, na kojem je prethodno u sekciji Filmovi današnjice 1999. prikazana "Crvena prašina" Zrinka Ogreste. Film je na Mostri uvršten u sekciju Horizonti, koja služi kao svojevrsni poligon za predstavljanje zanimljivih novih redatelja i trendova, te u kojoj je glumac Emir Hadžihafizbegović nagrađen za najbolje glumačko ostvarenje. Naslov za koji je Ognjen Sviličić na festivalu u Varšavi osvojio nagradu za najboljeg redatelja u nekim je segmentima njegovo najzrelije odnosno najmanje problematično djelo. U njemu se autor bavi jednom od svojih omiljenih tema, sudbinama jednostavnih i pomalo grubih, ali poštenih i plemenitih ljudi iz provincije u Zagrebu, pri čemu imenica "provincija" ima i doslovno i metaforičko značenje. Riječ je o supružnicima podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, čiju mirnu svakodnevicu sa sinom tinejdžerom u sugeriranom novozagrebačkom naselju Utrina poremeti a ubrzo i posve razori suočenje s okrutnim, iracionalnim i bezrazložnim noćnim premlaćivanjem mladića koje će dovesti do tragedije.
U uvodnoj sekvenci, koja započinje kadrom totala u kojem promatramo sivu novozagrebačku aveniju koju dijeli tramvajska pruga i na kojoj u rano jutro iz prvih tramvaja izlaze malobrojni putnici, kadrom koji će autor varirati i pred sam kraj, tinejdžera za kojeg ćemo nešto kasnije doznati da se zove Tomica Jozić pratimo u povratku s naizgled još jednog običnog izlaska u grad. Dok mladić kojeg glumi Hrvoje Vladisavljević pazi da se što tiše i neprimjetnije uvuče u svoju sobu, njegovi brižni roditelji, otac Ivo kojeg tumači Emir Hadžihafizbegović i majka Maja koju utjelovljuje Jasna Žalica, upravo ustaju i pripremaju se za odlazak na posao. Ivo je pritom vozač ZET-ova autobusa koji na poslu s mješavinom čuđenja, razočaranosti i rezigniranosti promatra obijesne sinove vršnjake koje često prevozi, te koji zajedno s Majom gunđanjem o sinovu kasnom povratku iz grada započinje još jedan dan, dan koji će završiti sjedenjem roditelja pred televizorom s neizbježnim grickalicama na stolu.
Iz svakog kadra u kojima ih promatramo jasno je da su Ivo i Maja obični, svakodnevni te opet i s navodnicima i bez njih "mirni ljudi", kako je glasio i radni naslov filma, odnosno osobe koje se stoički nose sa životnom rutinom u trošnom stanu. S određenom iznimkom nešto modernije uređene Tomičine sobe, njihov stan interijerom i općenito scenografski jasno asocira na 80-e godine, a u filmskom smislu na rumunjski "novi val", u njemu je mnogo toga dotrajalo i disfunkcionalno, od štednjaka koji se često kvari do kvake na vratima dnevnog boravka koja ispadne u najnezgodnijem trenutku, dok se Ivo trudi ne probuditi od brige i umora usnulu Maju. Ti mirni ljudi su oni koje inače ne primjećujemo, kao što netko drugi sličan njima ne primjećuje ni nas, a koji se sa svakodnevnim nevoljama nose najbolje što znaju i umiju, dobrano fatalistički i s povjerenjem u sustav, znajući da osobno ne mogu ništa promijeniti jer su jednostavno takva pravila. Naslov filma je replika koju će Ivo hinjeno utješnim a zapravo očajnim i beznadnim glasom uputiti Maji u bolnici, nakon nekoliko gotovo isključivo kratkih i vrlo službenih, suhih i administrativnih razgovora s liječnikom i sestrama koji će zbrinuti Tomicu, a koji je u bolnicu dospio nakon što se iz roditeljima nepoznatih razloga onesvijestio u svojoj sobi.
Mladića je tijekom noćnog izlaska žestoko premlatio njegov vršnjak, agresivan momak za kojeg ćemo naknadno saznati da mu je prezime Matić, a koji je Tomici u konačnici kobne ozljede nanio jer mu ovaj nije želio dati nekoliko kuna za kupnju bureka. Razlozi za nasilne ispade su banalni, neracionalni i impulzivni, i svatko od nas u svakom trenutku može postati njihovom metom. Kad uskoro stupe u kontakt sa sinovom djevojkom Teom koju tumači Veronika Mach, a koja nažalost kasnije, nakon Tomičine smrti, biva posve zaboravljena, Ivo i Maja će doznati da je netko iz mladićeva društva mobitelom snimio sam čin premlaćivanja. Dok na Teinu mobitelu gledaju snimak koji im ona odluči poslati, u razgovoru djevojke i Ive opet su zamjetne problematične naznake nekovrsnog civilizacijskog jaza koji Sviličić čini se konstantno vidi i eksploatira u oslikavanju odnosa klišeiziranih "Bosanaca" i Zagreba. Naime, u redateljevu filmu "Armin" također Emir Hadžihafizbegović čudi se i divi atlasu svijeta kojeg je sinu za 30-ak kuna kupio u jednom zagrebačkom kiosku, sugerirajući da takvo nešto – što se ovdje na svakom uglu prodaje za sitan novac – u Bosni nikad nije vidio, a isti se glumac u Sviličićevu scenariju za Schmidtove "Metastaze" s oduševljenjem ali i karikaturalnim odmakom divio Zagrebu kao simbolu modernosti, razvijenosti, urbanosti te stvarnog ili navodnog europejstva. Hadžihafizbegović tako u liku Ive baš i ne razumije funkcioniranje mobitela, pa kad mu Tea pošalje snimak Tomičina premlaćivanja on ju upita "to će mi stići?", na što mu ona objasni da snimak "najprije odlazi gore do satelita, a onda se vraća na Zemlju". Čini se da Sviličić ne samo da ne uspijeva izbjeći takva banalna oslikvanja kulturoloških pa i civilizacijskih razlika među dvjema susjednim zemljama, nego on konstantno i uporno na njima inzistira u nizu filmova.
U dramaturški, narativno i izvedbeno minimalističkom, od bilo kakvih suvišaka očišćenom te isključivo na najbitnije svedenom filmu koji traje svega 74 minute, autor se dotiče mnogih stvari, od spomenutog iracionalnog i patološkog nasilja među tinejdžerima, preko Ivina i Majina čuđenja i nerazumijevanja zašto je netko snimio premlaćivanje njihova sina i zašto bi netko to uopće želio snimiti, a u čemu se ogleda ne samo mladenačka fascinacija nasiljem nego i potrebom njegova bilježenja, do pokušaja nošenja "običnih" i "malih" ljudi s tragedijom koja im se događa te s tim povezanom moralističkom dimenzijom. Ti ljudi vjeruju u sustav i njegove institucije poput policije i zdravstva, oni su se sustavu prilagodili i kao da izvan njegovih granica ne znaju ni razmišljati, makar podsvjesno drže da je sustav uvijek tu i da im pruža zaštitu, a kad ih on iznevjeri i nanese im nepojmljivu bol s tim se suočavaju zatečeni, nespremni, nijemi i u nevjerici da je ono što im se zbiva stvarno i da je njihova nesreća tako birokratizirana. Odlična je scena u kojoj medicinski brat ili bolnički patolog kojeg tumači Nikša Butijer Ivu i Maju suho, brzim i odsječnim rečenicama i s namjerom da sve što prije bude obavljeno, obavijesti da je Tomica umro i da moraju uz potpisanu potvrdu preuzeti njegovo tijelo. Par minuta ranije oni su sina posjetili u sobi, bio je spojen na aparate i izgledao živim, pa ne mogu prihvatiti da su ga zapravo već vidjeli mrtvog jer aparati prema pravilima moraju raditi sat vremena nakon pacijentove smrti.
Činjenica da im je sin preminuo kao da uopće ne dopire do njih, Ivo sa zakašnjenjem pita "naš sin je što?", da bi kasnije na svaki način pokušavao ostati staložen i biti oslonac Maji. No u filmu okvirno nadahnutom slučajem Luke Ritza, 18-godišnjeg Zagrepčanina koji je u lipnju 2008. godine preminuo od posljedica premlaćivanja od strane četvorice huligana, mirni čovjek Ivo će makar privremeni i kratkotrajni ventil za neposredno abreagiranje tragedije pronaći u osveti Matiću, mladiću koji je skrivio Tomičinu smrt. U toj će osveti Ivo doznati Matićev identitet i koju školu pohađa, da bi ga nakon slijeđenja na putu kući premlatio i nanio mu teške ozljede slične onima njegova sina, ali se ipak u ključnom trenutku zaustavio u nakani da momka batinama ubije. I kad to škrtim riječima i kao da o tome ne želi pričati po povratku u stan govori Maji, kod oboje je zamjetno određeno olakšanje, i zbog samog čina osvete ali i zbog Ivina suzdržavanja od oduzimanja života. Sviličićeva režija je mirna, sigurna i vrlo atmosferična s razvidnim osloncem na rumunjski novi val, socijalni kontekst i ekspandirajuća drama uvjerljivi su i stvarnosni, a izvedbenom minimalizmu i realističnosti kao i tjeskobnom ugođaju cjeline sjajno pridonosi i rad snimateljice Crystel Fournier, stalne suradnice darovite francuske redateljice Céline Sciamma. Valja se nadati da će na valu međunarodnog uspjeha film "Takva su pravila", koji vraća povjerenje u glumačke sposobnosti Emira Hadžihafizbegovića, i u domaćoj distribuciji ostvariti pristojnu gledanost.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 15/02/2015 20:57:06 |
|
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29625 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 15/02/2015 : 20:53:48
|
quote:
Originally posted by supermark
Odlicna recenzija
Hvala! Film je vrlo dobar, pa nije bilo teško.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Ernie Pike
Senior Member
Croatia
2892 Posts
Member since 06/03/2012 |
Posted - 15/02/2015 : 23:02:59
|
quote:
Originally posted by Darth Ivan
Samo da napomenem, knjiga je u gotovo svim knjižnicama posuđena.
Primjera radi, u Gradskoj imaju 8 primjeraka (ako sam dobro izbrojao), a svi posuđeni [:]
Film je zaradio 158 MUSD izvan USA ovaj vikend, a čujem da se i kod nas tražila karta više
Loše kritike su izgleda samo pomogle filmu. |
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 16/02/2015 : 10:02:29
|
quote:
Originally posted by Ernie Pike
quote:
Originally posted by Darth Ivan
Samo da napomenem, knjiga je u gotovo svim knjižnicama posuđena.
Primjera radi, u Gradskoj imaju 8 primjeraka (ako sam dobro izbrojao), a svi posuđeni [:]
Film je zaradio 158 MUSD izvan USA ovaj vikend, a čujem da se i kod nas tražila karta više
Loše kritike su izgleda samo pomogle filmu.
Ovaj film (kao i Sumrak saga) ima takav profil gledatelja koji se ne zamaraju citanjem kritika filmova ili bilo cega. |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
