| Author |
 Topic  |
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
 Posted - 16/02/2015 : 10:38:06
|
Mislim da bi im u tom primjeru pregorjela i ta jedina preostala zarulja.  Pa bolje da ne pokusaju. 
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
Edited by - Poli on 16/02/2015 10:40:48 |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 16/02/2015 : 13:19:07
|
U prvom vikendu prikazivanja "50 nijansi sive" u Hrvatskoj je pogledalo 66 545 gledatelja, što je najbolji rezultat svih vremena.
Jest da je bilo i Valentinovo, ali svejedno. Za godinu dana ćemo nažalost gledati i nastavak, "50 nijansi mračniji".
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 16/02/2015 : 13:22:00
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
U prvom vikendu prikazivanja "50 nijansi sive" u Hrvatskoj je pogledalo 66 545 gledatelja, što je najbolji rezultat svih vremena.
Bilo bi zanimljivo čuti koliko ih je bilo zadovoljno. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 16/02/2015 : 13:24:18
|
quote:
Originally posted by Ernie Pike
quote:
Originally posted by Darth Ivan
Samo da napomenem, knjiga je u gotovo svim knjižnicama posuđena.
Primjera radi, u Gradskoj imaju 8 primjeraka (ako sam dobro izbrojao), a svi posuđeni [:]
Film je zaradio 158 MUSD izvan USA ovaj vikend, a čujem da se i kod nas tražila karta više
Loše kritike su izgleda samo pomogle filmu.
A Pavičić očito dobro veli...
Kvaliteta nula, al svejedno zlatna koka za one koji su ga snimili. |
"Nothing lasts forever." |
Edited by - Darth Ivan on 16/02/2015 14:05:28 |
|
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
(1).jpg)
Croatia
29625 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
vukozec
Advanced Member
5029 Posts
Member since 17/08/2013 |
|
|
Windwalker
Advanced Member
Croatia
4530 Posts
Member since 08/03/2008 |
Posted - 16/02/2015 : 14:39:59
|
| Ja sam išo gledat onaj neki Kingsman i sad vidim da sam pogriješio i trebao ići gledati te Nijanse sive, kad su očito film godine. |
|
|
|
tinton
stripovi.com suradnik
United Kingdom
19835 Posts
Member since 23/10/2011 |
Posted - 16/02/2015 : 17:20:47
|
Šta mislite, jel' ima šanse da pokupi nominaciju za Malinu za godinu dana?
Makar za onu kategoriju "the worst screen couple", tako li se zove? |
Dajte nam Banija Libre;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!
|
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 16/02/2015 : 17:38:54
|
Boze, moja me tera na gledanje. A ja mrzim kino "pleksuse" (zaboli me od njih), osim ako nije nesto izvanredno u pitanju, ili da idem vise "u pocast redatelju", drukcije ih izbjegavam kao đavo kriz.
A kada ni nasa kinoteka nema vise neke kremice, skoro da me nema po kinima.
A Charlie se jos nije izjasnila!? :o
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
Edited by - Poli on 16/02/2015 17:41:12 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/02/2015 : 21:20:45
|
Igra oponašanja (The Imitation Game), r. Morten Tyldum, Velika Britanija, 2014.
Priča o Enigmi, njemačkom stroju za šifriranje i dešifriranje tajnih poruka kojeg je pred kraj Prvog svjetskog rata konstruirao njemački inženjer Arthur Scherbius a čiji je sustav tijekom Drugog svjetskog rata uspjela probiti britanska tajna služba, točnije tim u kojem je ključnu ulogu odigrao matematičar, logičar i kriptograf Alan Turing, piscima i filmašima već dugo predstavlja očito prilično potentnu temu. Ugledni britanski dramatičar Hugh Whitemore tako se u kazališnom komadu Breaking the Code pozabavio likom i djelom Alana Turinga kojeg je na daskama odigrao Derek Jacobi, sjajan glumac koji je istu ulogu ponovio i u TV-adaptaciji Whitemoreova komada realiziranoj 1996. godine. Za popularnost čitave priče izuzetno je značajan roman Enigma Roberta Harrisa iz 1995. godine, ponešto slobodnija obrada storije o njemačkom stroju koju je u filmu Enigma 2001. godine ekranizirao Michael Apted, kojem se prigovaralo zbog proizvoljnosti i nepridržavanja povijesnih činjenica.
No pričom o Enigmi pod naslovom Tajna Enigme još se 1979. godine pozabavio poljski filmaš Roman Wionczek, a Enigma je važan dio zapleta i kultnog filma Podmornica Wolfganga Petersena iz 1981. kao i filma U-571 Jonathana Mostowa iz 2000. godine. U romanu Cryptonomicon američki književnik Neal Stephenson dijelom koristi zaplet o Enigmi, no čini to vrlo površno i s također priličnim zanemarivanjem povijesnih fakata. U svim spomenutim djelima osim u komadu Hugha Whitemorea, lik i djelo Alana Turinga bili su posve zanemareni i izostavljeni. Razlozi tome leže u činjenici da je on sve do 2009. godine u britanskom društvu neslužbeno bio prešućivan, dijelom zbog posla kojim se bavio a koji je nužno bio obavijen velom tajne, a dijelom zbog njegove istospolne seksualne orijentacije koja je u britanskom društvu u ono vrijeme bila kriminalizirana te se držala sasvim neprihvatljivom i zazornom. Tek je 2009. godine tadašnji britanski premijer Gordon Brown pod pritiskom internetske kampanje u ime vlade izrazio službenu ispriku zbog načina na koji je Turing bio tretiran, da bi ga 2013. kraljica Elizabeta II i službeno rehabilitirala.
Režiju biografske triler-drame Igra oponašanja, temeljene na knjizi Alan Turing: The Enigma britanskog matematičara, pisca i gej-aktivista Andrewa Hodgesa, redateljski potpisuje Norvežanin Morten Tyldum, dominantno televizijski redatelj domaćim gledateljima najpoznatiji po vrlo dobrom trileru Lovci na glave, adaptaciji istoimenog romana Jøa Nesboa. Tyldum je redateljski pismen i vješt autor sposoban na ekran prenijeti najzanimljivije i najintrigantnije detalje proze koju ekranizira, te pritom ostati usredotočen na likove, njihove složene osobnosti i nerijetko još složenije međuodnose, zbog čega njegovi uspjeliji filmovi funkcioniraju i kao karakterne studije. Takav je slučaj i s adaptacijom Hodgesove knjige, biografije fokusirane na predočavanje kompleksnog Turingova karaktera, djela u kojem se, ako je suditi po Tyldumovu filmu, u cilju što učinkovitijeg oslikavanja njegove osobnosti ponešto i žrtvovalo, primjerice vjerodostojnost u prikazu sporednih likova kakav je onaj arogantnog i iracionalno destruktivnog zapovjednika Alastaira Dennistona (Charles Dance), u nedostatku konkretnijih antagonista – osim protoka vremena i rata kao takvog – pretvorenog u priručnog protagonistova protivnika.
Kad 1951. godine u dom Alana Turinga (izvrsni i zasluženo za Oscara i Zlatni globus nominirani Benedict Cumberbatch) stigne policija, formalna istraga prijavljene provale dovest će do Turingova uhićenja zbog nemoralnog ponašanja, odnosno zbog krivičnog djela homoseksualnosti. Nepuna četvrt stoljeća ranije 15-godišnji Alan pohađao je školu u Buckingamshireu, a bio je plah i povučen tinejdžer izložen bullyingu, koji je u godinu dana starijem Christopheru Morcomu, također odličnom matematičaru, pronašao dobrog prijatelja s kojim je počeo otkrivati svijet kriptografije i pod nastavom komunicirati tajnim šiframa. Kad je 12 godina kasnije stigao na razgovor s Dennistonom, voditeljem Vladine škole za kodove i šifre u Bletchley Parku, Alan se već jako dobro snalazio u probijanju šifri i tajnih kodova, a nakon njihova razgovora i o Enigmi, koju prema Dennistonovim riječima nitko nije mogao probiti, stvorena je jezgra budućeg tima kojeg će proslaviti upravo Alanov rad. U tome će se timu naći i oštroumna Joan Clarke (odlična Keira Knightley, također nominirana za Oscara), s kojom će Alan postupno uspostaviti prisan odnos koji će dovesti i do lažnih zaruka, a u svom opsesivnom radu na konstruiranju uređaja za univerzalno probijanje šifri Turing će saveznika dobiti u šefu novoosnovane službe MI6 Stewartu Menziesu (Mark Strong).
Drugu adaptaciju Hodgesove knjige scenarist Graham Moore i redatelj Tyldum komponiraju kao dramaturški i režijski vrlo vješto i elegantno vođenu priču koja se odvija na tri vremenske razine, koje se skladno isprepleću. Istodobno genijalna i tragična osobnost neshvaćenog Alana Turinga predočena je u sugestivno režiranoj, izuzetno raspoloženo glumljenoj, dojmljivo ikonografski i scenografski rekonstruiranoj, vizualno estetiziranoj i dominantno pastelnim tonovima oslikanoj te očekivano intrigantnoj storiji čija dramaturgija otkucava poput preciznog sata, u kojoj je suspens povezan i s otkrivanjem izdajnika u vlastitim redovima, te koju nosi sjajan nastup Benedicta Cumberbatcha. On Turnigovu obilježenost i Aspergerovim sindromom ne koristi za preglumljivanja i samodopadne ekshibicije, nego za stvaranje slojevitog karaktera koji je u svojoj genijalnosti dojmljiv kao i u emotivnosti, ranjivosti i tragičnosti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 19/02/2015 : 11:40:27
|
Odlična vijest, koju još boljom čini to što ide neovisno o Prometeju 2!
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
lwood
Advanced Member
Colombia
47491 Posts
Member since 09/12/2005 |
|
|
supermark
stripovi.com suradnik
Croatia
29625 Posts
Member since 06/02/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 21/02/2015 : 22:57:17
|
Jucer konacno odgledah prvi hrvatski ratni akcioner "Broj 55" (2014) o kojem ste vec pricali.
mozda je to samo meni zapalo u oko, ali vec na samom pocetku me malo zbolo, ono, stara slovenska boljka "govora u filmu", kao da su u teatru a ne u filmu, jednom je Davor Janjic dobro rekao sta je najveci problem slovenskog filma, to sto glumci vecinom dolaze iz kazalista, a tamo je vazno kako i kada nesto reci dok u filmu imas mozda samo 2-3 mjesta za to, ostalo je gluma, mislim na tu nenaravnost, kao da imas tremu pa sve jasno, ljepo pricas, pomalo drveno
nije da je bilo toliko lose kao kod nas, pogotovo kasnije u zoni sa psovkama je vec uvjerljivo
same akcijske scene su mozda malo ... kako da kazem, premalo "akcijske", u smislu tenzije, energije, ono kad vidis da Jenki zna posao, mada sa glupim scenarijima naprave gledljive kadrove koji te uvuku,
tu se cesto ni ne vidi gdje pucaju, nema pogleda vani, smer metaka, pa malo opadne, nekako na kraju ne bih rekao da je film bio samo sat i pol, malo mi vukao
malo mi u filmu cudno ispalo kako su uspjeli odrzati se toliko dugo, sto ih ovi nisu tezim narouzanjem prije pokusali
a i da bi bradonje samo tako pili i kartali tek par kuca dalje kada su ovi uletjeli na njih, a navodno se nije znalo da ih je tek sacica, kao da su mislili da je veci napad u pitanju, ne znam
procitao sam i o pravom događaju, strasna i "repriza" na drugu godinu
no, mozda je redatelj uistinu mogao proraditi malo vise na karakterizaciji likova jer bi film mozda dobio drugu razinu,
ono djeluje dobro kao akcioner ali ipak kao da nesto fali (ili sam ocekivao ne znam sta poslije svih kritika)
ali sve o svemu, veoma korektno i gledljivo, odskocna daska za daljni rad (i za ostale redatelje u smislu zanra), neke scene su odlicne i vidi se da je truda ulozeno
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
dante
Senior Member
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
Posted - 22/02/2015 : 14:22:56
|
"A most violent year" je stvarno jako dobar film.
Fenomenalne izvedbe, Oscar Isaac rula, Jessica Chastain i Albert Brooks odlicni. Ima "feel" kao nesto sto bi Sidney Lumet snimio krajem 70-ih i pocetkom 80-ih. Old school s dusom.
Potpuno ignoriran od Akademije, naravno.
 |
These pretzels are making me thirsty... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/02/2015 : 20:09:38
|
U očekivanju dodjele Oscara:
Snajperist (American Sniper), r. Clint Eastwood, SAD, 2014.
U svojedobnom novinskom interviewu govoreći o imageu tvrdog momka i desničara koji ga s manjim ili većim intenzitetom prati tijekom čitave glumačke pa i redateljske karijere, Clint Eastwood je, prethodno ustvrdivši da nitko ne razumije da je on zapravo feminist, zasluge za spomenutu javnu predodžbu o sebi pripisao kultnim ulogama koje je ostvario na početku karijere. Naime, osim glavne uloge u tijekom prve polovine 60-ih kultnoj TV-seriji "Neštavljena koža", njegov su glumački habitus obilježile role Bezimenog u glasovitoj "dolarskoj trilogiji" Sergija Leonea, u vesternima kakvi su "Objesite ih visoko" Teda Posta te "Šerif u New Yorku" i "Dvije mule za sestru Saru" Dona Siegela te u ratnim filmovima "U orlovskom gnijezdu" i "Kellyjevi heroji" Briana G. Huttona. U svima njima, kao i u svom redateljskom prvijencu "Jeza u noći", Eastwood je tumačio šutljive, grube i vrlo učinkovite momke koji odlučno i energično djelovanje uvijek pretpostavljaju razgovorima i možebitnom izmjenjivanju nježnosti.
A kad je 1971. godine uslijedio Siegelov antologijski i za onodobne standarde izrazito mizantropski i nasilan krimić "Prljavi Harry", zbog kojeg je glasovita kritičarka Pauline Kael glumca proglasila fašistom, pojednostavnjena i prilično pogrešna predodžba o Eastwoodu kao arogantnom, tvrdom, beskompromisnom i nasilju sklonom momku lakom na okidaču bila je zacementirana. U stvarnosti, Eastwood unatoč jasnoj naklonosti republikancima prema kojima je često i dosta kritičan, te unatoč svjetonazoru koji ispoljava u nekim svojim filmovima, baš i ne odgovara predodžbama o desničarima jer je u privatnom životu vegetarijanac koji otvoreno osuđuje i prezire svako nasilje. Imagea desničarske ikone Clinton Eastwood Jr. se nije uspio osloboditi ni sjedanjem u redateljski stolac. U sasvim pristojno režiranim i žanrovski korektnim no dometom ograničenim naslovima iz 1970-ih, primjerice spomenutoj "Jezi u noći" te filmovima "Kazna na planini Eiger" i "Veliki izazov", Eastwood se doimao kao solidan ali ne osobito zanimljiv redatelj, da bi jasne naznake njegovog autorskog potencijala postale razvidne u alegorijskim vesternima "Nepoznati zaštitnik" i "Odmetnik Josey Wales". Ipak, tek će efektne posvete znamenitom vesternu "Shane" i legendarnom nezavisnjaku Johnu Hustonu filmovima "Blijedi jahač" i "Bijeli lovac, crno srce" skrenuti znatniju pozornost na njega kao redatelja. Nakon što je nagrađivanom biografskom glazbenom dramom "Bird" ponudio intrigantnu i vrlo uspjelu sliku kompleksne osobnosti glasovitog Charlieja "Birda" Parkera, najvećeg saksofonista svih vremena i jednog od najutjecajnijih glazbenika 20. stoljeća, Eastwood je snimio antologijski revizionistički vestern "Nepomirljivi", fascinantnu epsku moralku biblijskih konotacija i jedan od najznačajnijih filmova posljednjih desetljeća.
Kao učenik Dona Siegela i Sergia Leonea, Eastwood je od njih baštinio jasan autorski svjetonazor te konzistentan i prepoznatljiv redateljski stil. Tijekom karijere se okušavši i kao producent, shvatio je važnost ekonomične režije i precizne naracije, te uz izraženu sklonost određenim temama i karakterima protagonista razvio i osebujan autorski prosede. Premda je svojedobno izjavio da svaki novi film od redatelja zahtijeva zaseban stilski pristup, te da ne vjeruje da ga kao filmaša krasi stilska konzistentnost, Eastwood je djelima uvjerljivo demantirao svoje riječi. Svako njegovo ostvarenje obilježava promišljena vizualnost kojom stvara određeni, manje ili više sugestivan ugođaj, kojem doprinose i duge vožnje kamere, povremeno korištenje kamere iz ruke kao i uporaba ptičje perspektive te blizih i krupnih planova. Svime navedenim, pa čak i ponekim odveć grubo odrezanim kadrom, pojačavaju se željene dramske i emotivne tenzije, a upravo je emotivnost, uz sklonost humoru i autoironiji, ono čime nas je redatelj Eastwood ugodno iznenađivao tijekom protekla tri desetljeća.
U opisani autorski svjetonazor i redateljski prosede skladno se uklapa i njegovo najnovije ostvarenje, na istinitim događajima i memoarskoj knjizi "American Sniper: The Autobiography of the Most Lethal Sniper in U.S. Military History" Chrisa Kylea, Scotta McEwena i Jima DeFelicea temeljena žanrovski biografska ratna a idejno antiratna drama "Snajperist", u vrijeme pisanja ovog teksta nominirana za 6 Oscara uključujući one za najbolji film, najuspjeliju glavnu mušku ulogu i najbolji adaptirani scenarij. Šteta što izvorni naslov filma nije doslovno i značenjski točnije preveden kao "Američki snajperist", jer je puka imenica "snajperist" neutralna i ne posjeduje konotativnost izvornog naslova. Posrijedi je priča o Chrisu Kyleu, američkom vojnom snajperistu koji je tijekom karijere službeno ubio 160 a neslužbeno više od 250 ljudi, te koji se smatra najpoznatijim i najučinkovitijim vojnim snajperistom u američkoj povijesti. Njega izvrsno interpretira Bradley Cooper, čiji je Kyle tipičan lik kakve je u mladost tumačio sam Eastwood, u uvodu opisan šutljiv i odlučan tip škrt na riječima i nježnostima, ali učinkovit i posve predan poslu koji obavlja. Odmah na početku filma Eastwood i scenarist Jason Hall idu slikovito rečeno "izravno u glavu", i Kylea zatječu u akciji u iračkoj Fallujahi, gdje s krova jedne zgrade nišani u bombom naoružanog dječaka i njegovu pretpostavljivo majku koji kako se čini planiraju napasti američke vojnike.
Dok Chris sve više stišće okidač na snajperu, autori nas odvode u razdoblje njegova djetinjstva, u vrijeme dok su on i njegov mlađi brat Jeff odrastali uz strogog oca koji je dječacima objasnio da na svijetu postoje tri vrste ljudi: ovce, vukovi i psi ovčari. Dok su ovce plašljivi ljudi koji nisu sposobni skrbiti o sebi, vukovi su predatori koji snose odgovornost za sve zlo i loše na svijetu, a psi ovčari su osobe obdarene hrabrošću i agresivnošću zahvaljujući kojima preuzimaju ulogu zaštitnika ovaca. Navedene očeve riječi postat će Chrisova svojevrsna ideja vodilja kroz život i dakako film, pa će se on formirati u metaforičkog "psa ovčara" koji će najprije u tučnjavi zaštititi Jeffa, a naposljetku postati borac protiv također metaforičkih "vukova" koji ugrožavaju Ameriku i sve ono što ona predstavlja. Već je ovdje razvidna osnovna kontroverza Eastwoodova filma, ona o tome je li riječ o desničarskom zagovoru bespogovornog domoljublja i militarizma s apoteozom Domovine s velikim D i svega što ona simbolizira, ili je pak "Snajperist" antiratni ep čiji protagonist postaje ratovanjem opsjednut i PTSP-om obilježen čovjek koji kad se iz čak četiriju misija u Iraku vraća kući ne uspijeva pronaći svoj mir niti se skrasiti uz suprugu Tayu koju tumači Sienna Miller i njihovo dvoje djece koje ona sama podiže.
U skladu s profiliranjem spomenutog "istvudovskog" tipa protagonista, odnos Chrisa i Taye prikazan je s vrlo malo emotivnosti naznačene tek na početku njihove veze, a dramski je fokus na Chrisovim akcijama i likvidacijama u Iraku. Kao argument u prilog tezi da "Snajperist" s desničarskih stajališta afirmira domoljublje mogla bi se navesti scena dijaloga između Chrisa i Taye, u kojoj mu ona nakon njegova povratka iz jedne ture u Fallujahi prigovara zašto želi opet ići na bojište iako to ne mora, a on joj odgovara da je njegova dužnost zaštita njihova doma od neprijateljskog napada. No istina je ta da Chris sudjelovanjem u ratu postaje trajno traumatiziran čovjek koji se i u Americi trza na svaki neobičniji zvuk, čak i na zvukove televizijskog programa ili graju djece u igri, a tijekom jedne takve igre na dječjem rođendanu umalo zadavi zaigranog psa koji simulira napad na jednog dječaka. Točnije, "Snajperist" nudi realističan prikaz američkog sudjelovanja u ratu u Iraku, prikaz koji podrazumijeva i domoljublje i opravdanje djelovanja i postupaka američkih vojnika na terenu, ali i oslikavanje mračnog naličja tog djelovanja. To mračno naličje oličeno je u traumama, zategnutim obiteljskim odnosima, PTSP-u i agresivnosti, posredno i u razaranju američkog društva kroz destruiranje obitelji kao njegove mitske temeljne sastavnice, a važne su i riječi koje Chrisu uputi njegov brat Jeff prilikom njihova susreta u izmjeni smjena, a koje poprilici glase "jebeš ovaj rat".
Eastwood ponekad nepotrebno poseže za predoslovnim kontrastima, pa je spomenutoj sekvenci s ubojstvom iračkog dječaka i njegove majke s početka kasnije kontrapunkitirana sekvenca u kojoj Chris u mislima moli drugog iračkog dječaka da odbaci ručni raketni bacač koji je zgrabio s namjerom napada na američku vojsku, da bi napokon odahnuo kad dječak uistinu odbaci oružje. Donekle se problematičnim doima i umetanje također vrlo sposobnog iračkog snajperista kao Chrisova pandana, no to je i inače problem s američkim ratnim filmovima u kojima neprijatelj u predominantnom broju slučajeva nije apstraktan odnosno sveden primjerice na narod kao takav, nego protivnička strana uvijek mora biti konkretno opredmećena u protagonistovu konkurentu kao plastičnom simbolu onih vukova iz priče Chrisova oca.
Umetanje iračkog snajperista u priču moguće je zamišljeno i u cilju postizanja veće dramske tenzije i svojevrsne narativne kohezije, no u tom je smislu izvrstan film "Narednik James" Kathryn Bigelow u kojem neprijatelj nema konkretan ljudski lik superiorniji novom Eastwoodovu ostvarenju. On nam s jedne strane poručuje da je rat takav kakav jest, nečovječan, bezdušan i zvjerski, kao i da sudjelovanje u njemu uništava ljude i obitelji te ponekad uključuje i ubijanje djece da bi se izbjegle veće žrtve u vlastitim redovima. No s druge strane prihvaća i razumije razloge i motive onih koji poput Chrisa Kylea u ratu odluče sudjelovati, bez obzira ležali ti razlozi i na početku i kasnije u domoljublju, ili pak u ratnim psihozama i počinjenim ubojstvima prouzročenoj nemogućnosti povratka u mirnodopske uvjete života i obiteljsku svakodnevicu. Napokon, suočen s olako izrečenim optužbama u američkim medijima da je desničarski militant, Eastwood je u svoju obranu rekao da "Snajperist" predstavlja "najveći iskaz njegovih antiratnih stavova", koji se mogu iščitati i iz završnog natpisa da je Chris Kyle dan nakon onog u kojem ga ostavlja film ubijen od strane također veterana iračkog rata kojeg je podučavao streljaštvu. Jer, u prikazu sudjelovanja Amerikanaca u ratu u Iraku i posljedica tog sudjelovanja, u filmu nema ničeg ni lijepog ni romantičnog ni mitskog, ono se ne glorificira niti afirmira, već se realistički prikazuje onakvim kakvo jest, s pretpostavljivim idealističkim zaleđem ali i s brutalnim i tragičnim posljedicama, podjednako za pojedinca i za društvo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ziki
New Member
279 Posts
Member since 22/08/2010 |
Posted - 23/02/2015 : 21:21:33
|
| Ne znam šta reći. Autobiografska priča o ispranom mozgu koji je u stanju ubiti 250 ljudi snajperom za koga i što? Katastrofa. |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38181 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 23/02/2015 : 22:15:43
|
Kyle je u rat otišao iz uvjerenja, koja mu je usadio otac onom pričom o ovcama, vukovima i psima čuvarima, a onda je postao ovisnik o sudjelovanju u ratu i PTSP-ovac koji se pred ženom vadi na obranu domovine i američkih vrijednosti, dok mu brat funkcionira kao "glas razuma" s onim "jebeš ovaj rat".
No za njega više nije bilo povratka, jer se počeo štrecati na svaki šum s televizije ili na ulici, pa je umalo zadavio psa u igri s dječakom, da bi na kraju s jakom poetskom pravdom stradao od ruke suborca invalida kojeg je podučavao streljaštvu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/02/2015 : 22:22:54
|
Ja sam već krajem siječnja pronašao svoj film godine! Šteta što Keaton nije dobio Oscara, ali nadam se da će mu film reanimirati karijeru.
Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti) (Birdman: Or (The Unexpected Virtue of Ignorance)), r. Alejandro González Iñárritu, SAD, 2014.
Meksički redatelj Alejandro Gonzáles Iñárritu svjetsku je slavu stekao izvrsnom modernističkom trilogijom započetom remek-djelom "Pasja ljubav" i nastavljenom odličnim naslovima "21 gram" i "Babel". Počevši s "Pasjom ljubavlju", dojmljivim križancem socijalne drame, bunjuelovske groteske i krimića, preko maestralno komponirane i izuzetno uznemirujuće tragedije "21 gram", do iznimno sugestivnim tjeskobnim ozračjem i konstantno narastajućom tragikom obilježenog "Babela", Iñárritu je ostvario izvrsnu suradnju s cijenjenim scenaristom Guillermom Arriagom Jordánom. Dosad najslabiji rezultat redatelj je postigao pretencioznom moralkom "Biutiful", egzistencijalnom dramom koja za autorove standarde predstavlja značenjski i izvedbom iznenađujuće jednostavno i skromno djelo koje se izgubilo u pretjeranom moraliziranju i naglašavanju religijske simbolike. Ujedno, "Biutiful" je prvi Iñárrituov film u kojem je započela njegova suradnja sa scenaristima Nicolásom Giacoboneom i Armandoom Boom, koji su 2012. godine potpisali nagrađivanu i prilično uspjelu egzistencijalnu glazbenu dramu "Posljednji Elvis".
Njima dvojici, kao i četvrtom scenaristu Alexanderu Dinelarisu, zasigurno pripadaju zasluge i za uspjeh u većini segmenata uistinu fascinantne crnohumorne egzistencijalne drame "Birdman ili (neočekivana vrlina gluposti)", nagrađene dvama Zlatnim globusima i Oscarima za najbolji film, režiju, izvorni scenarij i fotografiju. Štoviše, nakon drugog gledanja autor ovog teksta spreman je "Birdmana" proglasiti najboljim ostvarenjem u dosadašnjoj Iñárrituovoj karijeri, ne samo zbog redateljski, glumački i dramaturški vrlo zahtjevne izvedbe, kao ni zbog brojnih trikova za kojima Iñárritu poseže u želji da zaintrigira, zavara pa i zadivi gledatelja. Pritom ne smetaju ni određene semantičke i idejne doslovnosti kao ni za autora čini se neizbježne pretencioznosti, a zbog svega navedenog ambicioznijim filmofilima vrijedi preporučiti da u izuzetno razigranom i dinamičnom, podjednako ozbiljnom i zabavnom te ambiciozno artistički usmjerenom i zavodljivo komunikativnom "Birdmanu" uživaju barem dva puta.
U središtu zbivanja priče koja je osovljena oko metafilmske dosjetke nalazi se Riggan Thomson, ocvali sredovječni glumac koji je nekad bio velika holivudska zvijezda i kojeg svi pamte po dva desetljeća staroj naslovnoj ulozi u trima nastavcima superherojskog serijala "Birdman". Riggan je glavni glumac i spiritus movens brodvejske kazališne adaptacije glasovite priče "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi" iz istoimene zbirke kratkih priča Raymonda Carvera, predstave čija je premijera za dva dana, a sva zbivanja odigravaju se tijekom tog vremena u kojem heterogena glumačka postava i pred publikom upriličuje završne probe. Iznimno raspoloženo i s izraženim autoironičnim odmakom Riggana tumači Michael Keaton, uistinu pomalo ocvali i dobrano zaboravljeni glumac kojeg je prije dva i pol desetljeća proslavila naslovna uloga u dvama nastavcima akcijske franšize "Batman" koje je režirao Tim Burton. Riggan je rezigniran i umoran neurotik koji je izgubio vjeru u samog sebe, u umjetnost i čini se u ljude općenito, koji više ne vidi ni smisao života te koji je potpuno nekompatibilan s današnjim vremenom, sa slavom stečenom na internetu i društvenim mrežama te s trodnevnim senzacijama na YouTubeu. U uvodnoj sceni vidimo ga dok u svojoj sobi u jednom brodvejskom kazalištu levitira nad stolicom na kojoj bi trebao sjediti. U tim se trenucima gledateljima sugerira da je Riggan uistinu obdaren supermoćima, a to sugeriranje nastavit će se tijekom dobrog dijela filma u scenama njegova kako se čini pomicanja i razbacivanja predmeta mentalnom silom.
No kad ga u jednoj sceni kazališni producent (Zach Galifianakis) zatekne kako rukama razbacuje stvari po sobi, dok gledatelj to vidi kao manifestaciju njegovih nadnaravnih tj. telekinetičkih i mentalnih moći, postaje razvidno da Rigganovi problemi najvećim dijelom izviru iz njegova pomaknutog psihičkog stanja. On tijekom čitavog filma povremeno u glavi čuje glas s kojim i razgovara, a naknadno se otkriva da taj glas pripada spomenutom Birdmanu, superjunaku kojeg je nekad tumačio a koji će se pred kamerom i materijalizirati. No peti Iñárrituov dugometražni igrani film nije samo priča o shizofreniji s kojom se Riggan suočava bez znanja kolega te dakako raspadnute i disfunkcionalne obitelji, već je riječ o remek-djelu koje se na inovativan, svjež i osebujan način bavi čitavim nizom tema i motiva. Priču pisca glasovitog po škrtoj naraciji, stilskom asketizmu, sjajnim dijalozima te suptilnom profiliranju odnosa među slojevitim i vrlo životnim likovima, zajedno s Rigganom na kazališne daske postavlja skupina njegovih tek za nijansu manje neurotičnih i osebujnih kolegica i kolega. Pored energične Lesley (Naomi Watts), Rigganovi su partneri njegova ljubavnica Laura (Andrea Riseborough), glumica s kojom je u dominantno seksualnoj vezi i koja ga iznenadi lažnom viješću da očekuje njegovo dijete, te vrlo daroviti ali i ekscentrični Mike (Edward Norton), novi glumac u postavi koji u svemu teži maksimalnoj realističnosti i uvjerljivosti, pa tako i u sceni seksa s Lesley s kojom će na pozornici pokušati stvarno voditi ljubav.
Dakako, Riggan je opterećen i zategnutim odnosima s raspadnutom obitelji, koju osim kćeri Sam (Emma Stone), temperamentne djevojke i bivše narkomanke koja se nedavno vratila s rehabilitacije i koja će započeti vezu s Mikeom, zaokružuje nekadašnja supruga Sylvia (Amy Ryan), žena prema kojoj Riggan još uvijek gaji snažne osjećaje, baš kao i ona prema njemu. Premijeri bi trebala nazočiti i utjecajna kazališna kritičarka Tabitha (Lindsay Duncan), žena čiji tekst na naslovnici New York Timesa može ili proslaviti ili pokopati predstavu, pa su i zbog toga uzbuđenje i nervoza među glumcima i ekipom na vrhuncu, a gdjekad dolazi i do otvorenih međusobnih sukoba. Motiv važnosti kazališne kritike autori koriste i za naglašavanje vrijednosti tzv. klasičnih medija u odnosu prema suvremenima, konkretno novina naspram internetu, a i iz toga je razvidno da je Iñárritu tradicionalist koji itekako preferira klasične medije. Jer, dok pozitivna novinska kritika na kraju pridonosi i određenoj katarzi u samim likovima i njihovim međuodnosima, u suvremenim medijima kakav je YouTube Riggan mora biti doslovce razodjeven i izložen sramoćenju da bi stekao "popularnost".
Mnoštvo je tema kojima se autori "Birdmana" detaljnije bave ili ih tek dotiču, a premda to ne rade na uvijek uravnotežen te podjednako promišljen, ambiciozan i zanimljiv način, u većini slučajeva postižu izuzetne rezultate. Najuspjelije tematiziraju egzistencijalnu krizu propalog glumca srednjih godina, njegova izmijenjena psihička stanja praćena shizofrenijom te nerijetko i na rubu suicidalnosti, njegove nesigurnosti, izgubljenosti i problematične odnose s kolegama i članovima obitelji. Podjednako uspješno bave se samom umjetnošću, prirodom umjetničkog čina i žrtvovanjima koje on podrazumijeva, kao i nepristajanjem na kompromise te inzistiranjem na odlaženju do kraja, do krajnjih granica i stvarnog i metaforičkog razodijevanja pred publikom ali i pred samima sobom. Ponešto slabije te većinom doslovno tematiziraju stanje u današnjem društvu čije su ogledalo i umjetnost i mediji, a kojima caruju površnost, trivijalnost, jeftine senzacije i trodnevna čuda pred koja se postavlja imperativ internetske "viralnosti". Iñárritu i suradnici bave se i stanjem u suvremenom Hollywoodu, u kojem vladaju šarene superherojske atrakcije i adaptacije stripova, te u kojem i vrlo daroviti karakterni glumci zbog novca i slave pristaju odjenuti plašt nekog superjunaka. Autorski je stav u tom pogledu naglašeno ironičan i kritičan, pa se u jednoj sceni predstave na pozornici karikaturalni Spider-Man bori protiv podjednako smiješnog Optimusa Primea iz "Transformera". U ironičnom i kritičnom ključu valja "čitati" i prizore razaranja Broadwaya koji se doimaju doslovce posuđenima iz nekog superherojskog filma, u sekvenci u kojoj Riggan razgovara s opredmećenim Birdmanom dok se iza njih uništavaju zgrade bombardirane kojekakvim projektilima iz sofisticiranih letjelica i oružja.
Maestralno izvedeno sugerirano jedinstvo mjesta ali i vremena zbivanja osobita je vrijednost filma u kojem se zbivanja u cjelini odigravaju u jednom kazalištu, na njegovu krovu i dvjema ulicama oko njega, a s tim su povezani i ranije spomenuta zahtjevnost izvedbe te trikovi kojima redatelj iznimno vješto vara, zavodi i šarmira publiku. Čitav film prividno je snimljen u jednom kadru, a u ostvarenju te sugestije Iñárritu pribjegava domišljatim montažnim rješenjima i trikovima sličnima onima u Hitchcockovu "Užetu". No izuzetno vizualno estetizirani, dojmljivom opisivanju prostora usmjereni i naglašeno atmosferični kadrovi snimatelja Emmanuela Lubezkog uistinu jesu dugi, traju po 20-ak minuta pa i pola sata, a prijelazi među njima izvedeni su u trenucima dok neki lik primjerice ulazi u zamračeni hodnik da bi izišao u drugoj prostoriji, ili recimo u trenutku kad Riggan u svojoj teatarskoj sobi sušilo za kosu baci prema neželjenom gostu, a kamera pritom munjevito slijedi predmet. Unatoč tome sugestija o jedinstvu vremena izvedena je besprijekorno, a neki teško uočljivi prijelazi među kadrovima bivaju iskorišteni i za iznimno efektne elipse, kakva je ona u kojoj gledamo ljubavni zagrljaj Mikea i Sam na galeriji iznad pozornice, da bismo već trenutak kasnije u kadru prividno bez prekida Mikea iz ptičje perspektive ugledali na pozornici.
U analizi "Birdmana" o njegovim bi se vrlinama moglo govoriti doslovce do sutra, pa istaknuti izvrsne interpretacije čitave glumačke postave koja u svoje role umeće i zgodne autoironične metafilmske posvete i asocijacije. Tako primjerice osim spomenutih paralela između Keatonovih rola u stvarnim "Batmanima" i fiktivnim "Birdmanima" scena poljupca Naomi Watts i Andree Riseborough asocira na sličnu scenu u Lynchevu "Mulholland Driveu", u kojem je Watts ostvarila probojnu ulogu, a nekoliko scena s Edwardom Nortonom u sjećanje priziva njegove role u "Generaciji X" i "Klubu boraca". Čini se da je za Iñárritua umjetnost, a osobito film i kazalište, istoznačnica za život, pa on tako u više navrata briše granicu između stvarnosti i fikcije. To je osobito zgodno i zabavno izvedeno u sceni u kojoj Riggan stoji na rubu krova kazališne zgrade dok nije jasno želi li skočiti i počiniti suicid ili pak poletjeti poput Birdmana, a onda ga ženski glas s krova zgrade preko puta upita da li je u pitanju snimanje filma ili stvarnost, na što on odgovori da je riječ o filmu. Slične metafilmske i ironijske dosjetke razasute su u više detalja tijekom čitavog filma, sve do miješanja granice između prizorne i izvanprizorne glazbe, jer obje izvodi bend kojeg najprije vidimo u uličnim svirkama, da bi se kasnije s jasnim nadrealnim odmakom počeo pojavljivati i na začudnim mjestima poput teatarskih hodnika i pred garderobama.
Ukratko, "Birdman" je remek-djelo podatno za mnogostruka iščitavanja i interpretacije, maestralno režirano te značenjski izuzetno potentno i bogato ostvarenje koje svakako zavrjeđuje višestruka gledanja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ziki
New Member
279 Posts
Member since 22/08/2010 |
|
|
vukozec
Advanced Member
5029 Posts
Member since 17/08/2013 |
Posted - 26/02/2015 : 10:40:12
|
| Johnny, malo su mi duge tvoje recenzije (duge recenzije čitam u klasičnim medijima, ne na forumima ;) ), pa ih inače preletim, ali s obzirom da je Birdman na mene ostavio sličan dojam, ovu sam pozorno pročitao. Bravo, sve si rekao kako je, čak si mi ukazao na neke dosjetke koje su mi promakle (ono razodijevanje). |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Filmovi & co
