quote:

---

Originally posted by Timber Bil

quote:

---

Originally posted by Josip2000

Meni Donatelli nikad nije bio drag. Nerealna zubala, lubanje kao u kromanjonca.....pa umjetnici Kjarola i Laurenti ga pošalju po šibice jbt

---

Ajde bre ne lupaj gluposti, Ferri i Donatelli su Zagor

---

quote:

---

Originally posted by solar

#366, #367 - Osveta vudu

Kad Mignacco, Burattini ili netko treći napiše jednu od onih beskrvnih, dosadnih, "popunit-ćemo-prostor" priča, ja bi im dao prvi dio "Osvete vudu" na čitanje da vide kako scenarij treba i može izgledati.
Prvih šezdesetak stranica je čista Nolittanština kakvu odavna nisam vidio. Zašto to kažem?
Bez obzira na spektakularnost i napetost avanture, nevjerovatne krajolike, upečatljive neprijatelje, žanrovsku raznovrsnost, misteriju i ostale trademark osobine Zagorovog tvorca, one ne bi puno vrijedile bez njegovog duha i živosti koje je prenosio na svoje likove.
"Osveta vudu" obiluje time, a posebno uvodni dio gdje ima toliko majstorskih minijatura i suptilnosti u karakternoj konstrukciji protagonista, a da ne spominjem odličnu upotrebu kontrastnih situacija.

Pokušat ću to ilustrirati s par primjera.
- Uvodni kadar odmah uspostavlja atmosferu i ton priče: groblje, mrkla noć, kiša, misteriozna kreatura i njezin pomoćnik. U sljedeće tri table upoznajemo simpatičnog čuvara groblja kojemu Criminel zabija motiku u vrat, odmah zatim imamo prvi veliki kontrast kada Marie otkriva svoje lice. Boselli nas već tu hvata, jer ako nismo odmah bili zaintrigirani radi prividne klišeiziranosti scenografije, disproporcija između ljepote Mariinog lica i grotesknosti zločina nas odmah obuhvaća, htjeli mi to ili ne.
Ispada da je to bio samo teaser jer nas radnja u najnapetijem trenutku vodi u močvaru ka Zagoru, Čiku i Digging Billu čime je odmah promijenjena atmosfera, a interakcija između likova je baš prava nolittanska.
- Pažljivo pratite od 13. stranice (SD izdanje) pa sve do 32. str. i pogledajte količinu "igre" tj. spontanosti u dijalozima, govoru tijela, izrazima lica koja nepogrešivo prate ton razgovora.
Ovdje imamo sve: klasično Čikovo kukanje, Zagorovu ulogu "starijeg brata" koji sve sluša sa simpatijom ali zna upozoriti kad se pretjera, Diggingovu odlučnosti, optimizam i dozu naivnosti. Amplitude u tih par tabli stalno variraju i dosežu vrhunac kada Čiko ulazi u kuću i vidi spodobu u crnom ogrtaču. Osim izvrsne prilike da ovaj umre od straha i pobjegne glavom bez obzira, tu je i trenutak u kojem je i sam čitatelj iznenađen jer nitko ne očekiva lijepu plavušu posebno nakon one scene na groblju, to je još jedan primjer ponavljanja motiva i izazivanja reakcije suprotne očekivanoj (kontrasti).
- Ipak, nemamo previše vremena da se pitamo što takva djevojka radi usred močvare jer se pojavljuje bijesna rulja. I sad, umjesto da se sve skupa pretvori u ozbiljan sukob iza kojeg ostaju leševi, Boselli sve majstorski drži u istom, zafrkantskom tonu. Čak je ta cijela situacija poslužila Zagoru da se malo napravi važan u očima Gambit, pa vidimo par izvrsnih kadrova gdje nadobudni momci lete pet-šest metara po zraku, Čiko s tavom u ruci mlati sve redom i sl.
Ta cijela igra upoznavanja, zadirkivanja i razmijena osmjeha traje cijelu prvu epizodu. Gambit ima očaravajući karakter koji zrači tajanstvenošću i seksipilom. Nitko u njezinom društvu nije ravnodušan.

Slične stvari se ponavljaju u gradu Lafayettu, Gambit nije mnogo otkrila o sebi, ali zato njeno ponašanje govori više od riječi, dovoljno je bilo vidjeti s kojom je lakoćom i lukavošću upala na raskošnu zabavu bogatih južnjaka.
Na tom mjestu događaji počinju poprimati ozbiljan ton poput onog na prvih par tabli, to je bila očita Bosellijeva namjera jer je cijelo vrijeme postupno gradio radnju, scenom vladaju jaki likovi, a pozadinska priča o onim postojećima se još više produbljava i vrhunac prvog dijela jest Zagorova "smrt". Tu dolazimo do paralelizma u scenariju jer se odmah prisjećamo događaja s početka gdje Jacques Lassalle postaje zombi i pitamo se hoće li ista sudbina zadesiti i Zagora.

Nove perspektive
Ipak Boselli ne gubi vrijeme zavlačenjem čitatelja oko njegove sudbine, nego nam na početku druge epizode servira iznenađenje koje otvara nova pitanja i nove perspektive jer se Duh sa sjekirom budi u kraljevstvu Songaja usred crne Afrike.
Povezivanje Zagora sa reinkarnacijom princa Damballaha produbljuje i obogaćuje njegovu simboliku i stavlja ga u širi kontekst za razliku od dotadašnjeg.
Zagor u darkvudskoj šumi nije običan čovjek nego je - Duh sa sjekirom, Vladar, Heroj, Pravednik. Ipak za bilo koga izvan Darkvuda njegova "titula" nema nikakvo stvarno značenje. Simboličko povezivanje sa herojskim mitovima drugih naroda Zagoru daje legitimitet, proširuje njegovu "duhovnu nadležnost" na ostale kulture i daje mu onu mističnu auru koju u Darkvudu već posjeduje. To je praktična narativna svrha povezivanja, a ne izjednačavanja kako neki imputiraju.
Bosellijevi scenariji nikad nisu skup nabacanih događaja nego je priča redovito dio veće ideje od koje mi vidimo samo djelove. Uspostavljanje univerzalnosti dopušta maštovitim scenaristima velike mogućnosti u konstrukciji budućih avantura tako su scene u palači na početku poslužile kao prolog afričke avanture čak tri i pol godine prije nego što je ona uopće počela, a slično je i sa oslobađanjem demona Majstora Carrefoura.

Likovi, ženstvenost i scenografija
Zašto je Marie Laveau toliko upečatljiva? Već sam u prvom dijelu komentara spomenuo raskorak između ljepote i zločina, ali nije samo to po srijedi. Njezina tragična ljubavna priča svjedoči o snažnim osjećajima i nekom ostatku dobrote u njenoj duši, njezina motivacija nije čisto egoistična, jer ljutnja i želja za osvetom imaju podlogu i u potlačenosti domoradačkog naroda kojeg je ona dio. Možemo je zamisliti kao mladu djevojku koja je zasljepljena osjećajima prema Lassalleu i kada je ta mladost bila izdana i iznevjerena, nastupa ogorčenje, ljutnja pa mržnja. Opet ne možemo reći da su njezini postupci ishitreni, vidimo da se prilagodila, prikrila i stavila u samo osinje gnijezdo gdje spremno čeka svoju osvetu. Takva razina kompleksnosti u karakterizaciji vuče korjene od Nolitte, jer su njegove najuspjelije priče imale jake i komplicirane ličnosti koje su uvijek bile na granici dobra i zla (Zimska zmija, brat iz "Dobar i loš", Salomon Kinsky, Supermajk itd.).
Sam lik je utemeljen na stvarnoj vudu svećenici koja je živjela u to doba, to joj daje dodatnu dubinu koju pojačava Laurentijeva izvrsna vizualna interpretacija.
Ipak, za razliku od Nolittinog doba stvari su se promijenile, a Zagorov odnos sa ženama u ovoj priči je najveći svjedok tome. Frida je prototip idealne žene onog vremena: lijepa, obrazovana, dobroćudna i nadasve nevina. S druge strane, Gambit i Marie odražavaju duh današnjeg vremena koje ne idealizira žene, nego ih najčešće prikazuje zavodničkom i pomalo ironičnom kontekstu, a iskrenost, ranjivost i dobroćudnost su i dalje poželjne samo u manjim količinama, najčešće u traumatičnim trenucima.
Gambit je definitivno bila u prvom planu jer onoliku količinu dekoltea i flerta nitko ne može ignorirati pa ni naš Patrik. Ni Marie Laveau nije baš nevinašce, jedna od njenih najboljih osobina je upravo ta što radi loša i pokvarena djela ali na jedan puten, seksualan način. Čini mi se da ni Zagor u određenim trenutcima nije znao što bi s njome. ;)
U svakom slučaju Boselliju treba čestitati na hrabrosti jer staviti Zagora u vatru između onakve dvije žene nije mala stvar. Burattini je jednom prilikom izjavio kako je Sergio Bonelli dozvolio takvo nešto jedino zbog vjere u Bosellijev talenat i sposobnost jer nikome drugome takvi scenariji ne bi prošli.
Kadar u kojem Gambit shvaća da njezin život sa Zagorom nije moguć je baš pravi filmski, jednom riječju - izvrstan!

Osim izvrsno prikazanih likova, scenografija je također odlična, bilo da se radi o močvarama, raskošnim južnjačkim kućama ili afričkim palačama. Laurenti je tada bio u svojem "početnom periodu", vidljiv je znatan trud da se što više približi Ferrijevoj interpretaciji glavnih likova ali opet sa nekim svojim twistom. Za razliku od njegovog današnjeg crteža, tada je posjedovao određenu dozu samokontrole, još uvijek je bio precizan u iscrtavanju likova, izvrsnim tuširanjem je stvarao tmurnu atmosferu itd. Slobodna Dalmacija je tada tiskala stripove na tamnijem papiru što je još i više pospješilo ukupni dojam.
Kao što sam spomenuo na početku, dvodjelne epizode u pravilu ne bi trebale biti ovako dobre, ali tu je Boselli da nam dokaže suprotno.
I za kraj, bez obzira što je ovaj komentar prilično dug, čini mi se da sam tek zagrebao po površini same priče koja je toliko bogata da bi ovo mogao bez problema biti početak neke nove Zagor-edicije.

On a personal note: Jebote koja priča!!

10/10

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Možda ću sada navući bijes drugih ali to je za mene možda i najprecjenjenija priča u serijalu i ne vidim ništa posebno u njoj, Nolittin Vudu je daleko od nekog savršenstva ali je bolji od ovoga.

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

A ovdje kao nema naivnosti, dovoljno je samo pogledati zadnju stranicu i veliki dio priče pada u vodu ako tražiš neku logiku u njoj.

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Možda ću sada navući bijes drugih ali to je za mene možda najprecjenjenija priča u serijalu i ne vidim ništa posebno u njoj, Nolittin Vudu je daleko od nekog savršenstva ali je bolji od ovoga.

---

quote:

---

Originally posted by nagor

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

A ovdje kao nema naivnosti, dovoljno je samo pogledati zadnju stranicu i veliki dio priče pada u vodu ako tražiš neku logiku u njoj.

---

Ne... to se zove "ne podilaženje čitatelju i efektan završetak". Zar je baš trebalo crtati desetak tabli kako se Marie u jednom trenutku dotiće dna živog pijeska i izvlači do ruba, pada u nesvijest gdje ju je kasnije nalazi ona starica. Nepotrebno.

Imaš što jače?

---

quote:

---

Originally posted by Elderane84

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Možda ću sada navući bijes drugih ali to je za mene možda najprecjenjenija priča u serijalu i ne vidim ništa posebno u njoj, Nolittin Vudu je daleko od nekog savršenstva ali je bolji od ovoga.

---

Eh... Neces navuci bijes, nema tome mjesta... Ali cinjenica je da je za tebe Zagor iskljucivo nostalgija, i da jos nisi uspio reci lijepu rijec na mnoge price, uslovno receno, novijeg perioda.

---

quote:

---

Originally posted by WOLF-HUNTER

Nego da vas nesta pitam, fale mi nekoliko epizoda iz redovne serije izmedu kojima su poaljednji okrsaj sa Kandraxom. Nisam je citao pa da vas pitam kakva je?

---

quote:

---

Originally posted by Rahazlam

Eto imam pitanje za one koji prate Libellusova izdanja,jel epizoda o vikinzima u jednoj knjizi pod nazivom "Vikinzi"???

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Možda ću sada navući bijes drugih ali to je za mene možda najprecjenjenija priča u serijalu i ne vidim ništa posebno u njoj, Nolittin Vudu je daleko od nekog savršenstva ali je bolji od ovoga.

---

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

quote:

---

Originally posted by Elderane84

quote:

---

Originally posted by DODSFERD

Možda ću sada navući bijes drugih ali to je za mene možda najprecjenjenija priča u serijalu i ne vidim ništa posebno u njoj, Nolittin Vudu je daleko od nekog savršenstva ali je bolji od ovoga.

---

Eh... Neces navuci bijes, nema tome mjesta... Ali cinjenica je da je za tebe Zagor iskljucivo nostalgija, i da jos nisi uspio reci lijepu rijec na mnoge price, uslovno receno, novijeg perioda.

---

Kako nisam, već sam govorio da su mi Pun mjesec, U potrazi za Zagorom i Grad ludila dosta dobre priče a sve su izašle u kratkom periodu.
Druga je stvar što takve priče ljubitelji Bosellija i njegovih fantasy novotarija ne priznaju.

---

quote:

---

Originally posted by Tonka24
Osveta Vudu je fantasticna prica, a i po ocjenama se vidi.
Nolitin vudu je za tri koplja ispod Bosselijevog.

---

quote:

---

Drugo pojavljivanje alkemicara mi je kultna prica...
Zna li netko gdje mogu vidjeti izbacene stranice?

---