| Author |
 Topic  |
|
Willer
stripovi.com suradnik
1300 Posts
Member since 10/08/2003 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 27/09/2015 : 19:02:21
|
Večeras u 20:04 na HTV 1 Zagreb Cappuccino, r. Vanja Sviličić, Hrvatska, 2014.
Darovita Vanja Sviličić, supruga cijenjenog scenarista, redatelja a odnedavno i pisca Ognjena Sviličića, sve zapaženija je filmska autorica koja bi zahvaljujući egzistencijalnoj drami Zagreb Cappuccino, na ljetošnjoj Puli ovjenčanoj Zlatnom Arenom za glazbu i nagradom Breza za najuspjelije debitantsko ostvarenje, napokon trebala izraženije iskoračiti iz suprugove sjene. Napokon, jer jer je riječ o autorici koja je još 2008. godine snimila razmjerno zapaženi kratkometražni film Vidimo se u Sarajevu s Leonom Lučevom i Emirom Hadžihafizbegovićem, da bi 2011. godine veću pozornost i gledatelja i kritičara privukla vrlo uspjelim dokumentarcem Jesam li sretna, koji je na ZagrebDoxu iste godine zasluženo nagrađen Posebnim priznanjem. U tom se filmu autorica, privučena činjenicom da malo tko od nas pri odsjedanju u hotelima pozornost posvećuje sobaricama, najčešće neprimjetnim ženama i djevojkama koje za naših izbivanja čiste sobe i uređuju za nama, odlučila posvetiti upravo njima. Kamerom dijelom voajerski bilježeći radnu svakodnevicu sobarica u jednom malom zagrebačkom hotelu, te pritom sugerirajući njihovu klasnu stratifikaciju sličnu onima u Altmanovu remek-djelu Gosford Park, u izvrsnoj humorističnoj seriji Zvonili ste, milorde i nagrađivanoj recentnoj "sapuničastoj" dramskoj seriji Downton Abbey, Vanja Sviličić je prilično suptilno i nenametljivo duhovito predočila karaktere i međuodnose nekoliko žena i jednog muškarca, relacije obilježene tipičnim ljudskim slabostima, dijeljenjem egzistencijalnih briga i sitnim podbadanjima.
Čini se da su intrigantne ženske priče i sudbine u stalnom autorskom fokusu Vanje Sviličić (i u Vidimo se u Sarajevu glavni lik je žena, strankinja koja se nađe u glavnom gradu BiH), pa je tako i u Zagreb Cappuccinu. Iako je nakon zajedničkog rada na dokumentarnom filmu Zagreb-Hollywood: Istinita priča, u kojem je kao snimateljica i montažerka sukreirala priču o uspješnoj kostimografkinji Sanji Miljković Hays, izjavljivala da zbog razlike u filmotvoračkim senzibilitetima te naglašavanju bitnog u odnosu na nebitno više nikad ne bi surađivala sa suprugom, Vanja je s Ognjenom udružila snage i u radu na scenariju svog dugometražnog prvijenca. Posrijedi je naglašeno eststizirana, učinkovito i zavodljivo dizajnirana te vrlo atmosferična storija o dvjema prijateljicama, objema Zagrepčankama u ranim 40-im godinama i dobrano sličnih karaktera i senzibiliteta, koje je život razdvojio da bi se nakon dugo godina ponovo susrele u Zagrebu. Jedna je Petra koju vrlo uvjerljivo interpretira Nela Kocsis, smirenija i kako se čini racionalnija žena koja je zbog brakorazvodne parnice koja se upravo privodi kraju sklonija tjeskobnijim stanjima i napadima malodušja, a druga Kristina zvana Kika koju s kombinacijom podigranosti i ekspresivnosti prilično dobro tumači Mila Elegović. Dok Petra živi u luksuznoj urbanoj vili na Vrapču, u zdanju čiji moderno uređeni interijeri svojom bjelinom, svjetlinom i gotovo aseptičnom čistoćom, tj. sugeriranjem određene distanciranosti i hladnoće, daju dodatnu dimenziju njezinoj intimnoj drami i psihičkom stanju, naizgled površnija, bezbrižnija, slobodoumnija i neodgovornija "solistica" Kika već godinama živi u Njemačkoj, a isprva izgleda da je u Zagreb stigla isključivo s namjerom da Petri bude potpora u onome kroz što prolazi.
Unatoč razlikama u karakterima, prijateljice se zapravo skladno nadopunjuju, a to će doći do izražaja i prilikom posjeta Petrinim roditeljima (Jadranka Elezović i Duško Gojić), kojima kći još uvijek nije rekla za svoj razvod i koji obje "gnjave" standardnim roditeljkim zapitkivanjima o udaji, braku i djeci, kao i za noćnog izlaska tijekom kojeg će cure u jednom baru pokupiti dvojicu nešto mlađih dečkiju (Igor Kovač i Robert Budak). Kad s njima napokon stignu u Petrin dom, zbivanja se unatoč prvotnim signalima neće odvijati onako kako bi se očekivalo, jer će se Petra seksu za jednu noć predati potpunije od Kike, i u tome za razliku od frendice otići do kraja. Već ujutro njihova ponašanja bit će znatno drugačija, jer dok će Petra postati energičnija, optimističnija i spremnija na suočavanje sa stvarnošću, Kika će bivati sve povučenija i upadljivije plaha. A onda će se u njezinom otvorenom razgovoru s Petrom otkriti i razlog tome, činjenica da je trudna i da je u Zagreb ipak došla ponajprije s namjerom obavljanja pobačaja. Njihove uloge u međusobnom odnosu tako će se promijeniti, pa će Petra postati oslonac Kiki, koja je naizgled čvrsto odlučila pobaciti, iako je nakon ovog saznanja iz njezina ponašanja čitavo vrijeme jasno da još uvijek dvoji. A kad se naposljetku i vrati neobavljena zahvata, tvrdeći da to nije mogla učiniti, konačno će biti uspostavljena potpuna ravnoteža među prijateljicama, jer će obje postati osobe koje potpore otvoreno i traže i daju, spremnije za preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i za suočavanje s posljedicama.
Najveća vrlina elegantno i mjestimice sugestivno režiranog, zahvaljujući kameri Danka Vučinovića ugođajem povremeno lagano snolikog, naglašeno urbanog i razumljivo feministički intoniranog ostvarenja u kojem glazba Luke Zime dodatno naglašava emotivna stanja i intimne drame protagonistica, jest realističan prikaz jednog prijateljstva kroz koje se ocrtavaju egzistencijalne krize žena ranih srednjih godina, njihove samoće, nesigurnosti i nedoumice prouzrokovane i time što im se životi nisu odvijali onako kako su priželjkivale i očekivale. Petra i Kika su samosvjesne i u svakom smislu u konačnici slobodne žene, koje zbog takvih svojih osobina plaćaju neželjenu cijenu u osamljenostima i nesređenim egzistencijama (ili "nesređenim", ovisno o motrištu na život u raskošnoj urbanoj vili), a nadahnuće za likove i njihovu relaciju autorica je pronašla u osobnom životu, kao i u iskustvima koja su doživjele neke njezine prijateljice. Premda su za role Petre i Kike navodno isprva bile predviđene dvije druge glumice, Nela Kocsis i Mila Elegović odlično odrađuju povjerene im glumačke zadatke, možda donekle previše svako malo ispijajući onaj cappuccino iz naslova, pa se valja nadati da ćemo ih ubuduće češće viđati u važnijim i zahtjevnijim filmskim ulogama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/10/2015 : 17:30:57
|
Išlo jutros, ali reprizira se noćas u 03:29 na HTV 3 Šangajsko podne (The Shanghai Gesture), r. Josef von Sternberg, SAD, 1941.
Šangaj ranih 40-ih godina prošlog stoljeća. Kad od korumpiranog policajca Van Elsta (Albert Basserman) dozna da utjecajnog britanskog tajkuna sir Guya Charterisa (Walter Huston) više ni podmićivanjem ne može zaustaviti u njegovoj nakani zatvaranja njezine kockarnice, energična Gin Sling zvana Majka (Ona Munson) odluči problem riješiti na drugačiji način. Znajući da mora što prije pronaći nešto što će ozbiljno kompromitirati sir Guya, Majka dozna da je on nekad živio u Kini, odakle je žurno pobjegao nakon pokušaja ubojstva supruge koju je prije bijega opljačkao. Sa suprugom je ostala živjeti sir Charlesova kći, sad mlada i privlačna Victorija Charteris zvana Poppy (Gene Tierney). Kad shvati da je Poppy česta gošća njene kockarnice, u koju među ostalima redovito zalazi i prijetvorni žigolo Omar zvan Doktor (Victor Mature), Majka to odluči iskoristiti. Poppy je narkomanska ovisnica stalno u dugovima, a to je odlična prilika za ucjenu sir Charlsa koji bi u zamjenu za Majčinu šutnju trebao odustati od zatvaranja njene kockarnice. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Poppy odbije očev zahtjev da smjesta napusti grad, te kad mu otkrije da se zaljubila u Doktora.
Godine 1943. nominirana za Oscara u kategorijama najbolje scenografije i glazbe, izvrsna noirovska drama glasovitog Josefa von Sternberga („Plavi anđeo“, „Maroko“) izuzetno je uspjela ekranizacija za ono doba vrlo provokativnog kazališnog komada produktivnog američkog dramatičara i scenarista Johna Coltona. U svom posljednjem značajnom holivudskom filmu, ne računamo li njegovu nepotpisanu suradnju u režiji sjajne romantične vestern-drame „Dvoboj na suncu“ Kinga Vidora, von Sternberg se prihvatio adaptacije komada izvorno objavljenog 1925. godine, koji je zbog navodnog nemorala pod pritiskom cenzure i zloglasnog Hayesova koda (nazvanom prema tada glavnom holivudskom cenzoru Willu H. Hayesu) doživio više od 30 preinaka. Među ostalim, ime vlasnice kockarnice je od Majka Goddam izmijenjeno u Majka Gin Sling, a i njena kockarnica je prvotno bila bordel, što Hayesov kod nikako nije želio tolerirati. Dojmljiv ugođaj dekadencije s iznimno efektnim dizajniranjem kockarnice kao svojevrsnog pandana Gomori, kako to mjesto naziva „Doktor“ Omar, kompleksni likovi među kojima je teško pronaći bilo koga pozitivnog, impresivno ozračje moralne i seksualne izopačenosti, očekivano maestralna von Sternbergova režija i redom sjajni glumački nastupi, samo su neke od vrlina djela za čiji je uspjeh zaslužna i efektna fotografija uglednog Paula Ivanoa („Kraljica Kelly“), kao i glazba oskarovca Richarda Hagemana („Poštanska kočija“, „Bjegunac“).
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/10/2015 : 17:35:14
|
Večeras u 22:47 na HTV 3 Mladi Lincoln (Young Mr. Lincoln), r. John Ford, SAD, 1939.
Kad se 1832. godine pred njegovom trgovinom u gradu New Salemu u državi Illinois zaustavi siromašna obitelj na proputovanju kroz grad, mladi Abraham Lincoln (Henry Fonda) kao jedinu protuvrijednost za kupljenu robu od njih uzme knjigu o pravu koja ga smjesta zainteresira. Abraham je pošten i plemenit mladić koji gaji posebne osjećaje prema Ann Rutledge (Pauline Moore), boležljivoj djevojci koja ga nedugo pred smrt ohrabri da se okuša u karijeri odvjetnika. Pet godina kasnije Abraham živi u Springfieldu, gdje uz pomoć prijatelja Johna Stewarta (Edwin Maxwell) vodi odvjetnički ured. Kad tijekom proslave Dana neovisnosti 4. srpnja u svađi bude ubijen jedan čovjek, za ubojstvo budu optužena braća Adam (Eddie Quillan) i Matt Clay (Richard Cromwell). Nakon što ih spasi od linča, Abraham zaključi da bi mu upravo obrana braće Clay mogla biti prvi veliki slučaj u karijeri. Njegova odlučnost i borbenost ubrzo privuku šarmantnu Mary Todd (Marjorie Weaver), koja Abrahama pozove na sjedjeljku kod svoje sestre.
Godine 1940. nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg izvornog scenarija, sjajna biografska drama „Mladi Lincoln“ još je jedno impresivno ostvarenje iz šest desetljeća duge i vrlo bogate karijere Johna Forda („Plodovi gnjeva“, „Tragači“, „Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea“), jednog od najznačajnijih redatelja svih vremena. Realiziran 1939. godine, tijekom koje je Ford snimio antologijsku „Poštansku kočiju“ te odličnu ratnu vestern-dramu „Bubnjevi uzduž Mohawka“, film „Mladi Lincoln“ nudi na istinitim događajima temeljenu i ponešto romantiziranu priču o mladim godinama idealima vođenog budućeg 16. američkog predsjednika kojeg na iznimno dojmljiv način interpretira sjajni dvostruki oskarovac Henry Fonda („12 gnjevnih ljudi“, „Bilo jednom na Divljem zapadu“, „Ljetnikovac na Zlatnom jezeru“). Film za koji scenarij potpisuje Fordov česti suradnik i oskarovac Lamar Trotti („Sudac Priest“, „Parobrod iza okuke“) na naglašeno liričan i izuzetno sugestivan način oslikava osobnost Abrahama Lincolna, slobodnog, plemenitog i pravdoljubivog čovjeka u čijem se idealizmom vođenom djelovanju jasno mogu naslutiti konture buduće velike povijesne ličnosti. Ford žanr biografskog filma vrlo efektno nadograđuje elementima sudske krimi-drame, sugerirajući da su na formiranje Abrahama Lincolna bitno utjecale tri žene, njegova majka, preminula prva ljubav Ann Rutledge i buduća supruga Mary Todd. Pored maestralne režije, uobičajeno izvrsne glazbe dvostrukog oskarovca Alfreda Newmana („Svjetla velegrada“, „Kralj i ja“), koja dodatno naglašava emotivnost i dramatičnost zbivanja, te dojmljive fotografije Berta Glennona („Rio Grande“) i na špici nepotpisanog trostrukog oskarovca Arthura C. Millera („Kako je bila zelena moja dolina“), aduti djela su i raspoložene glumačke interpretacije također oskarovke Alice Brady („U starom Chicagu“) te pouzdanih Marjorie Weaver i Arleen Whelan.
I ovaj je čitav film na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/10/2015 : 17:42:17
|
Noćas u 00:42 na HTV 3 Parobrod na rijeci (Steamboat Round the Bend), r. John Ford, SAD, 1935.
Doktor John Pearly (Will Rogers) sredovječni je liječnik-varalica, u osnovi simpatičan čovjek koji krajem 19. stoljeća dotrajalim parobrodom ClareMore Queen plovi rijekom Mississippi. Osim što naivnim i lakovjernim ljudima kao lijek prodaje jeftinu mješavinu na bazi alkohola, John uz pomoć malobrojne posade u kojoj su i njegov nećak Duke (John McGuire) i tamnoputi Jonah (Stepin Fetchit), zarađuje i izlaganjem eksponata iz propalog muzeja voštanih figura. No kad jednog dana nakon sukoba s mještanima jednog sela Duke bude uhićen i optužen zbog ubojstva u samoobrani čovjeka koji je pokušao silovati njegovu djevojku Fleety Belle (Anne Shirley), koja je pak pobjegla od agresivnog oca, John će se naći u velikim nevoljama. Želi li izbaviti nećaka, on mora što prije zaraditi dovoljno novca kojim bi mogao platiti odvjetnika koji će Dukea spasiti od vješala. Nakon što to bezuspješno pokuša ostvariti intenzivnim izlaganjem voštanih figura po mjestima uz rijeku, John odluči potražiti New Mosesa (Berton Churchill), navodno jedinog svjedoka zločina. A kad ga tijekom plovidbe zaustavi velika regata parobroda, John uz pomoć Fleety Belle i grubog ali iskusnog kapetana Elija (Irvin S. Cobb) novac odluči zaraditi upravo pobjedom u regati.
Odlična humorna romantična drama „Parobrod iza okuke“ posljednji je od tri zajednička projekta koje je veliki John Ford („Poštanska kočija“, „Kako je bila zelena moja dolina“, „Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea“), jedan od najznačajnijih redatelja svih vremena, tijekom prve polovine 30-ih godina prošlog stoljeća realizirao s tada velikom glumačkom i zabavljačkom zvijezdom Willom Rogersom („Doktor Bull“, „Sudac Priest“). Riječ je o adaptaciji popularnog istoimenog romana američkog književnika Bena Luciena Burmana, o izuzetno zabavnom, izvrsno režiranom, životnim dijalozima nakrcanom, vrlo raspoloženo glumljenom i pomalo lirskom ostvarenju u kojem Ford stvara prilično dojmljiv i slikovit prikaz američkog juga pred kraj 19. stoljeća, prikaz koji je sentimentalan ali nimalo patetičan niti didaktičan. Posrijedi je emotivno i toplo djelo koje uz maestralnu režiju, efektnu fotografiju svog tada čestog suradnika Georgea Schneidermana („Željezni konj“, „Četiri sina“), galeriju životnih karaktera i prepoznatljiva autorova umetanja humornih, detalja nudi i izvrsne glumačke interpretacije. Pored izvrsne Anne Shirley („Anne od Zelenih zabata“, „Murder, My Sweet“), koja je za sporednu ulogu u sjajnoj romantičnoj drami „Stella Dallas“ Kinga Vidora 1938. godine osvojila nominaciju za Oscara, partneri Willa Rogersa su cijenjeni scenarist i daroviti glumac Irvin S. Cobb, pouzdani Eugene Pallette („Pustolovine Robina Hooda“, „Gospodin Smith ide u Washington“) te u ono vrijeme najveća tamnoputa holivudska glumačka zvijezda Stepin Fetchit.
Trailer filma:
John Ford o filmu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/10/2015 : 11:03:03
|
Večeras u 20:00 na HTV 3 Razred (Entre les murs), r. Laurent Cantet, Francuska, 2008.
Godine 2008. ovjenčana Zlatnom palmom te nominirana za dvije Europske filmske nagrade, doku-drama "Razred" cijenjenog francuskog filmaša Laurenta Canteta ("Ljudski izvori", "Prema jugu") prilično je intrigantna i sugestivna adaptacija autobiografskog romana bivšeg nastavnika Françoisa Bégaudeaua, koji supotpisuje i scenarij filma. Riječ je o zacijelo najambicioznijem ostvarenju u dosadašnjoj karijeri Laurenta Canteta, politički angažiranog autora trajno zaokupljenog analiziranjem prirode kapitalizma i etničke "krvne slike" suvremenog francuskog društva, koji u konkretnom slučaju kroz priču o jednom etnički mješovitom "manjinskom" razredu škole s pariške periferije daje sliku današnjeg francuskog društva u cjelini.
Odabranoj temi pristupajući svježe i vješto izbjegavajući holivudske klišeje, znane iz čitavog niza filmova od "Džungle na školskoj ploči" preko "Društva mrtvih pjesnika" do "Opasnih misli", Cantet stvara cjelinu koja imponira fascinantnim ugođajem autentičnosti ("glumu" je uistinu teško uočiti), "nevidljivom" režijom, snažnim no nenametljivim angažmanom, bogatstvom detalja i velikim brojem minimalistički no vrlo slojevito profiliranih protagonista. U središtu priče je požrtvovni nastavnik François Marin (glumi ga sam François Bégaudeau), koji sa svojim kolegama prolazi kroz još jednu školsku godinu, pokušavajući dati maksimum u obrazovanju i odgoju perspektivnih mladih đaka, ali i onih problematičnih kakav je tamnoputi Agamé.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/10/2015 : 10:10:12
|
Upravo završava, ali reprizira se noćas u 04:14 na HTV 1, Umberto D., r. Vittorio De Sica, Italija, 1952.
Umirovljeni činovnik Umberto Domenico Ferrari (Carlo Battisti) čovjek je bez obitelji i s malo prijatelja kojemu je jedini drug psić Flaik. Umberto već 30 godina živi kao podstanar u istoj sobi, prima vrlo skromnu mirovinu a gazdarici duguje 15 tisuća lira, zbog čega se nalazi pred izbacivanjem na ulicu. Želeći zaraditi minimalan novac kojim bi zadržao krov nad glavom, ali istodobno želeći i pod svaku cijenu sačuvati dostojanstvo, Umberto će početi Flaika bezuspješno uvježbavati za prošnju. No ni to neće dati željene rezultate.
Godine 1957. nominirana za Oscara za najbolji scenarij Cesarea Zavattinija ("Kradljivci bicikla", "Jučer, danas, sutra", "Čudo u Milanu"), fascinantna egzistencijalna drama "Umberto D." posljednje je ostvarenje koje su zajedničkim snagama realizirali Zavattini i veliki Vittorio De Sica ("Vrata neba", "Čistačicipela", "Brak na talijanski način", "Vrt Finzi Continijevih"), ujedno i posljednji uistinu značajan predstavnik neorealizma. Iznimno emotivnu storiju staračke usamljenosti i slutnje smrti, koja sjajno funkcionira i kao izuzetno slojevita karakterna studija, De Sica i Zavattini obogaćuju naglašenom empatijom prema protagonistu i čaplinovski duhovitim crnohumornim detaljima u njegovu profiliranju. U tom je smislu "Umberto D." prvi film tzv. neorealizma duše, ostvaren s osloncem na večinom neprofesionalne glumce i sniman u stvarnim, izvanstudijskim ambijentima. Imponira suptilnost kojom autori prikazuju rađanje i razvijanje pomisli na samoubojstvo kod protagonista, kojeg fantastično interpretira Carlo Battisti, inače sveučilišni profesor. Unatoč komercijalnom neuspjehu djela u vrijeme premijere, riječ je o jednom od najvažnijih filmova svih vremena koji je svojedobno bio i prilično utjecajan.
Na YouTubeu je čitav film:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/10/2015 : 15:16:15
|
Večeras u 21:01 na HTV 3 Točno u podne (High Noon), r. Fred Zinnemann, SAD, 1952.
Na dan svojeg vjenčanja s privlačnom kvekerkom Amy Fowler (Grace Kelly), nakon kojeg namjerava napustiti dužnost, šerif Will Kane (Gary Cooper) dozna da je iz zatvora oslobođen Frank Miller (Ian MacDonald), kriminalac kojeg je svojedobno uhitio i koji se sad želi osvetiti. Miller sa svojim pomagačima u grad stiže vlakom točno u podne, a Will zna da će ga oni potražiti jer mu je Miller pri slušanju presude zaprijetio osvetom. Znajući da ga čeka obračun s Millerom i njegovim ljudima, Will vjeruje da se može osloniti na pomoć nekih mještana koji su mu to i obećali. No dok se podne približava, mještane među kojima su i njegov zamjenik Harvey Pell (Lloyd Bridges), gradonačelnik Jonas Henderson (Thomas Mitchell), sudac Percy Mettrick (Otto Kruger), njegova nekadašnja djevojka Helen Ramirez (Kat Jurado) i ostali, sve više obuzima strah pred Millerom i njegovim revolverašima, zbog čega Will zaključi da će se s njima morati obračunati sam.
Godine 1952. ovjenčan s četiri Oscara, među kojima i onim za najbolju glavnu mušku ulogu koja je izvrsnom Garyju Cooperu preporodila karijeru, te nagrađen s također četiri Zlatna globusa, uključujući one Garyju Cooperu, najboljoj sporednoj glumici Katy Jurado i najuspjelijoj glazbi Dimitrija Tiomkina, antologijski vestern trostrukog oskarovca Freda Zinnemanna ("Odavde do vječnosti", "Čovjek za sva vremena", "Dan šakala") smatra se možda i najboljim ostvarenjem u povijesti žanra. Djelo koje sjajno barata arhetipskom situacijom borbe dobra i zla te elaborira motiv pojedinca koji spletom okolnosti biva prisiljen postati junakom te time odrediti sudbinu čitave zajednice, ujedno i suptilno karakterno profilira galeriju članova te zajednice. Precizan ritam priče koja se odvija u realnom vremenu s jedinstvom prostora, mjesta i vremena zbivanja, maestralna režija koja iznimno učinkovito koristi izmjenu krupnih i blizih planova s polutotalima i totalima, redom impresivne glumačke interpretacije, te fascinantno i izuzetno funkcionalno prožimanje celuloidne radnje i njezine glazbene nadogradnje u izvedbi Dimitrija Tiomkina, osobine su zahvaljujući kojima ovo remek-djelo ostaje trajan zaglavni "kamen" ne samo u povijesti žanra vesterna, nego i u povijesti sedme umjetnosti u cjelini. Film se može interpretirati i kao inteligentna te dijelom subverzivna alegorija hladnoratovske paranoje u izvedbi liberalnog producenta Stanleyja Kramera i scenarista s Crne liste Carla Foremana, izvedena u tipičnom američkom žanru vesterna i s ikonom holivudskog konzervativizma i tradicionalnih američkih vrijednosti Garyjem Cooperom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11867 Posts
Member since 24/04/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/10/2015 : 16:11:41
|
Možeš ga lako naći na internetu, i s prijevodom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11867 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 25/10/2015 : 22:09:09
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Možeš ga lako naći na internetu, i s prijevodom.
Ma znam
Ali mi je nekako dozivljaj da gledam na tvu, ne prija mi kompjuterski ekran a i onako vec previse provodim na kompu zbog muzike i foruma, da pocnem i da gledam filmove na kompu bilo bi previse.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 31/10/2015 : 20:05:07
|
Išlo jutros, ali reprizira se noćas u 02:07 na HTV 3, Lov na čovjeka (Man Hunt), r. Fritz Lang, SAD, 1941.
Kapetan Alan Thorndike (Walter Pidgeon) ugledni je britanski aristokrat, lovac i pustolov koji se jednog dana 1939. godine u bavarskim Alpama zatekne u blizini Berghofa, rezidencije Adolfa Hitlera. Nakon što igrom slučaja svojom lovačkom puškom ubrzo nacilja samog Hitlera i već stavi metak u cijev, Alana otkriju časnici SS-a te ga pretuku i odvedu na saslušanje. Dospjevši pred šefa Gestapoa, hladnokrvnog bojnika Quivea-Smitha (George Sanders), Alan ustvrdi da je običan lovac te odbije priznati da ga je britanska vlada poslala u izvršenje atentata na Hitlera. Iznuđivanjem njegova priznanja nacisti žele u međunarodnim odnosima ocrniti Britaniju te nju proglasiti odgovornom za skori rat. Nakon što bude podvrgnut mučenju i kasnije prebačen u ćeliju na planini, Alan neočekivano uspije pobjeći te i uz pomoć mladog Vanera (Roddy McDowall) stići u London. No i ondje će se ubrzo naći na meti tajnog Gestapova agenta gospodina Jonesa (John Carradine), u bijegu od kojeg će mu pomoći privlačna i dobrodušna prostitutka Jerry Stokes (Joan Bennett)
Temeljena na romanu „Rogue Male“ britanskog pisca i novinara Geoffreya Householda, koji je u prozi proširio svoj novinski članak objavljen 1939. godine u magazinu Atlantic Monthly, izvrsna ratna triler-drama „Lov na čovjeka“ velikog Fritza Langa („Metropolis“, „Ubojica M“) prvi je od četiri njegova izrazito antinacistički usmjerena ostvarenja. Langova iznimna redateljska karijera pojednostavnjeno se dijeli na dva razdoblja, ono njemačko od početka karijere do 1933. godine, kad je kao liberal i podrijetlom Židov izbjegao pred nacistima, te američko razdoblje od 1936. do 1956. godine. Lang je sredinom 1930-ih djelovao i u francuskom filmu, a potkraj 1950-ih i u okvirima zapadnonjemačke kinematografije, no najvažnija je djela ipak realizirao u dvama spomenutim razdobljima. Kao izuzetno inteligentan i promišljen autor jedinstvenog opusa, Lang je sve svoje ključne filmove, od eponimnog „Metropolisa“ i triju trilera o doktoru Mabuseu, preko antologijskog „Ubojice M“ do američke drame „Zakon linča“ i ironijskog film-noira „Žena u izlogu“, temeljio na nekim naglašenim suprotnostima, točnije u opozicijama javnog i skrivenog, svjetla i tame, racionalnog i iracionalnog, zakona i kriminala te voljnog i sudbinskog. Njegovo današnje ostvarenje je sigurno i energično režirano, odlično glumljeno te naglašeno antinacistički usmjereno djelo koje je zbog osjetljive teme kojom se bavi bio prvi film koji je privukao pozornost Hay´s Officea, tijela utemeljenog od strane američke udruge producenata i distributera a namijenjenog za nadzor nasilja, nemorala i kriminala na filmskom platnu. U glavnoj ulozi nastupa dvaput za Oscara nominirani Walter Pidgeon („Kako je bila zelena moja dolina“, „Gospođica Miniver“), a njegovi su partneri odlična Joan Bennett („Grimizna ulica“, „Nevjestin otac“) i sjajan karakterni glumac George Sanders („Rebecca“, „Sve o Evi“). Dojmljivu fotografiju potpisuje trostruki oskarovac Arthur C. Miller („Pjesma Bernadette“, „Džentlmenski sporazum“), a glazbu čak deveterostruki oskarovac Alfred Newman („Moderna vremena“, „Orkanski visovi“).
Čitav film je na YouTubeu:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 01/11/2015 : 18:13:55
|
Neki dan na Novoj TV (brijem u petak) bio film "Za sve je kriva svekrva" iliti "Monster in law". Jane Fonda i Jennifer Lopez.
Zijev. |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/11/2015 : 10:50:04
|
Upravo traje, ali reprizira se noćas u 02:08 na HTV 3 Plava gardenija (The Blue Gardenia), r. Fritz Lang, SAD, 1953.
Privlačna Norah Larkin (Anne Baxter) mlada je telefonistica iz Los Angelesa koja stan dijeli s kolegicama i podjednako romantičnim prijateljicama Crystal Carpenter (Ann Sothern) i Sally Ellis (Jeff Donnell). Jedne večeri, dok Crystal u prizemlju njihove tvrtke pozira ženskaru i slikaru Harryju Prebbleu (Raymond Burr) kojem društvo pravi novinski reporter Casey Mayo (Richard Conte), Norah svoj rođendan slavi sama u sobi s fotografijom svog dečka, vojnika na službi u Koreji. Kad otvori njegovo pismo, Norah će razočarano shvatiti da ju je dečko ostavio zbog veze s bolničarkom. Osjećajući se odbačenom, ona iste večeri pristane na susret s Prebbleom, koji je zapravo oko bacio na Crystal. Nakon što neko vrijeme provedu zajedno u klubu Plava gardenija, pripita Norah s Prebbleom stigne u njegov stan, gdje se jedva uspije obraniti od njegovih nasrtaja. A kad Prebble sutradan u stanu bude pronađen ubijen, očajna će Norah shvatiti da su joj ondje ostale cipela, čipkasta maramica i cvijet iz kluba. Nakon što vijest o ubojstvu objavi Casey Mayo, koji nepoznatom ubojici napiše i otvoreno pismo, Norah će se ponadati da bi joj on mogao pomoći u dokazivanju nedužnosti.
Odlična noirovska triler-drama „Plava gardenija“ manje je poznato ali ne i manje uspjelo ostvarenje glasovitog Fritza Langa („Metropolis“, „Ubojica M“, „Zakon linča“), izuzetno inteligentnog i promišljenog autora jedinstvenog opusa, virtuoza u stvaranju maestralno režiranih i impresivno stiliziranih djela dojmljive vizualnosti i naglašenog dramskog intenziteta. Riječ je o prvom od tri Langova „novinska noira“, u kojem je kao i u naslovima „Dok grad spava“ i „Izvan opravdane sumnje“ redatelj ponudio intrigantnu kritiku senzacionalističkog načina na koji se mediji bave zločinom i ubojstvima. Film za koji je scenarij prema priči „Gardenia“ Vere Casparay („Laura“, „Pismo trima ženama“) napisao Charles Hoffman („Noć i dan“, „Priča o West Pointu“, serija „Batman“), a za kojeg je Lang tvrdio da je riječ o najamnom poslu odnosno o projektu realiziranom po narudžbi i bez mnogo angažmana, nudi sigurno režiran i razmjerno intrigantan prikaz neurotičnih mladih djevojaka onog vremena koje su zbog čežnje za ljubavlju ponekad upadale i u nevolje. Pored efektne fotografije uglednog Nicholasa Musurace („Ljudi mačke“, „Iz prošlosti“), koja cjelini osigurava dojmljiv noirovski ugođaj, te zabavnog cameo-nastupa velikog Nata „King“ Colea koji izuzetno sugestivno izvodi i naslovnu pjesmu, povoljnim dojmovima o filmu pridonose i vrlo raspoložene glumačke interpretacije. U glavnoj ulozi nastupa sjajna oskarovka Anne Baxter („Sve o Evi“, „Ispovijedam se“), a njezini su partneri markantni Richard Conte („Šetnja na suncu“, „Kum“), atraktivna Ann Sothern („Pismo trima ženama“) i cijenjeni Raymond Burr („Prozor u dvorište“, serija „Perry Mason“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Darth Ivan
Advanced Member
Croatia
7978 Posts
Member since 21/03/2010 |
Posted - 08/11/2015 : 01:23:20
|
Od srijede na HRT1 u 20:02 (da, 02) će počet repriziranje serije Crno - bijeli svijet.
Ak ima netko tko se hoće prisjetit, evo mu prilike  |
"Nothing lasts forever." |
|
|
|
Obi-wan
Advanced Member
.jpg)
Croatia
13782 Posts
Member since 29/08/2004 |
Posted - 13/11/2015 : 16:55:35
|
Danas 13.11 Hrt1 23:43 Huligani.
Odličan film, preporuke svima, posebno ljubiteljima nogometa. |
What you call sanity, it’s just a prison in your minds that stops you from seeing that you’re just tiny little cogs in a giant absurd machine. |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/11/2015 : 19:19:36
|
Večeras u 20:53 na HTV 1 Mjesto sjećanja Vukovar, r. Veljko Bulajić, Hrvatska, 2015.
Tema vukovarske ratne kalvarije odnosno stradanja grada heroja s jedne strane nudi bogomdanu epsku priču o herojstvu i žrtvovanju, storiju veću od života u kojoj su se na tragičan način prelomile bezbrojne ljudske sudbine i koja je odredila budućnost Hrvatske. S druge strane, međutim, pogotovo u rukama manje spretnih ili manje ambicioznih filmaša uvijek prijeti opasnost od odskliznuća u domoljubnu patetiku, od nepotrebne opterećenosti ideologijom ili podilaženja nacionalnim odnosno nacionalističkim strastima i stereotipima. Od potonjih boljki pati većina od niza manje ili više uspjelih i dominantno televizijskih domaćih dokumentaraca, kao i igrani film "Zapamtite Vukovar" Fadila Hadžića, pa određenoj i dijelom zacijelo neizbježnoj patetici nije uspio umaknuti ni Veljko Bulajić u svom najnovijem projektu ostvarenom punih devet godina nakon pretenciozne i dobrano promašene povijesne biografske drame "Libertas". Riječ je o dokumentarcu "Mjesto sjećanja Vukovar", filmu koji je Bulajić realizirao u nemogućnosti snimanja godinama planiranog igranog filma o vukovarskoj žrtvi. Iako je spomenuta i u određenoj mjeri očekivana patetika razvidna i u popratnom tiskanom materijalu o filmu, ona ipak u samom djelu biva pametno i prilično učinkovito većinom izbjegnuta. Posrijedi je ostvarenje u kojem dominiraju izvorni za film snimljeni materijali, koji su kombinirani s dokumentarnim isječcima vukovarskog Memorijalnog centra te s arhivskim snimcima brojnih europskih i regionalnih televizijskih kuća, od dakako suproducenta HRT-a preko TV Slovenije, RAI-ja i TV BiH do inserata iz dosad u Hrvatskoj nikad viđenih i vrlo potresnih reportaža francuskih autora kao i TV Srbije i TV Novi Sad te iz arhive UNPROFOR-a.
Izvorni filmski materijali isprva prate skupinu učenika dviju splitskih osnovnih škola koji su se tijekom drugog dana snimanja zatekli u posjetu Memorijalnom centru Mjesto sjećanja Vukovarska bolnica, a koje kroz centar vodi njegova voditeljica Nevenka Soldo. Nakon što ona izravno posjetitelje centra a posredno i gledatelje Bulajićeva doksa upozna s nekim detaljima tragičnih ratnih zbivanja, kamera snimatelja Jasenka Rasola ulazi u jednu prostoriju u kojoj sjedi petnaestak autorovih sugovornika. Pored doktorice Vesne Bosanac, godine 1991. ravnateljice Medicinskog centra Vukovar, tu su ondašnji i sadašnji župnik Marko Malović, fratri Ante Markić i Petar Ante Perković te desetak branitelja među kojima je i pet žena, koje ukazuju na redovito zanemarivanje činjenice da je među braniteljima bio i veliki broj žena. Središnji i najveći dio filma zauzimaju razgovori sa svima njima, ilustrirani fotografijama iz rata i spomenutim arhivskim reportažnim snimcima. U tim se razgovorima tragična sudbina Vukovara i njegovih žitelja oslikava živo i plastično, dok se sjećanja na osobne, obiteljske i šire tragedije odražavaju i na licima autorovih sugovornika, u čijim se riječima lako detektiraju i ponos i gorčina, i stoicizam i rezignacija, i dostojanstvo i apatija. Dok ponos i stoicizam izviru iz sjećanja na žrtve koje su ponijeli i na koje bi opet bili spremni, kao i na neke suborce stradale u ratu ili na pojedince na koje je rat ostavio trajne psihičke posljedice, manje zamjetne ogorčenost i kritičnost proizlaze iz svijesti da je grad prepušten samom sebi a njegova žrtva zaboravljena, te da ih se svi sjete jednom godišnje o obljetnici pada.
Dok oni opisuju svoja sudjelovanja u borbama, među snimcima kojima autor prati njihove riječi su ne samo isječci iz onodobnih domaćih TV-reportaža i televizijskih emisija koji su odavno urezani u kolektivni imaginarij Domovinskog rata, nego i iz francuskih reportaža čije segmente imamo priliku vidjeti prvi put, a koje sadrže vrlo uznemirujuće kadrove raspadajućih ljudskih tijela koji dodatnim tonovima naglašene nelagode i tragike bojaju sliku o junaštvu grada na Vuki. Tek minimum patetike, ponajviše primjetan u glasovima sugovornika i nekim njihovim komentarima, svježina u odabiru filmskog materijala i praktički potpuna dezideologiziranost vrline su u izvedbi neposrednog, autentičnog, dirljivog i razmjerno poetičnog filma u kojem emotivnost i neizbježna melodramatičnost nikad ne otklizuju u pretjeranu sentimentalnost te u kojem nema mjesta patroniziranju Vukovara niti mistificiranju ili politikantskom pristupanju njegovoj žrtvi.
Ono što se doksu "Mjesto sjećanja Vukovar" može zamjeriti odnosi se na određene dijelove njegove tehničke izvedbe. Primjerice, filmska ekipa je na mjesto snimanja stigla bez klape, pa pred početak razgovora sa svakim novim sugovornikom netko rukama pred njezinim ili njegovim licem simulira nepostojeću klapu, što u kombinaciji s popratnim pljeskom stvara neželjeni dojam improvizacije i donekle smeta praćenju filma, iako gdjekad i pridonosi ugođaju neposrednosti. Također, isprva je umetnuto previše isječaka iz filmskog zapisa Memorijalnog centra kojeg gledaju splitski osnovci, što pak stvara dojam autorova sasvim otvorenog ali ipak pomalo pretjeranog posuđivanja materijala iz drugog dokumentarca, da bi se nakon gotovo 15-ak minuta slikovito rečeno "prebacio" u vlastiti. No to je prebacivanje izvedeno dovoljno skladno, pa spomenuta zamjerka odveć ne umanjuje generalni dojam o tehnički neispoliranom i nesavršenom, ali vrlo dobrom i dostatno intrigantnom 50-minutnom doksu koji upotpunjuje sliku o ratnom stradanju Vukovara i njegovoj neizmjernoj žrtvi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/11/2015 : 17:59:58
|
Večeras u 20:04 na HTV 1 Broj 55, r. Kristijan Milić, Hrvatska, 2014.
Ako je na temelju njegove dosadašnje filmografije, u kojoj su pored kratkometražnog trilera "Sigurna kuća" kao dijela omnibusa "24 sata", kratki horor "Zamka" te također kratkiši "Zamka (za) snimatelja" (trash predznakom obilježen whodunit krimić), na priči Miljenka Jergovića temeljena ratna drama "Šampion" i triler "Soba 3", bilo jednostavno zaključiti da je Kristijan Milić žanrovski najusmjereniji, najpismeniji i najčišći autor u današnjem hrvatskom filmu, o čemu je svjedočila i precijenjena ali neosporno solidna prva sezona dominantno kriminalističke TV-serije "Počivali u miru" koju je režirao s Goranom Rukavinom, nakon akcijske ratne drame "Broj 55" može se reći da je upravo žanr ratnog filma onaj koji Miliću najbolje leži. To je bilo razvidno i iz njegovog dugometražnog prvijenca "Živi i mrtvi", adaptacije izvrsnog istoimenog romana Josipa Mlakića u kojoj je Milić žanr opore ratne drame nadogradio elementima fantastike i horora, a osobito do izražaja dolazi u na istinitim događajima temeljenom, žestokom akcijom nabijenom i žanrovski besprijekorno čistom "Broju 55", sasvim zasluženo baš poput "Živih i mrtvih" ovjenčanom s osam Zlatnih arena, uključujući Veliku Zlatnu arenu za najbolji film. Na temelju njegova dosadašnjeg filmskog opusa jasno je da je Kristijan Milić odličan poznavatelj odabranih žanrova, da te žanrove voli, da zna vješto i u pravilu domišljato eksploatirati njihova pravila i konvencije te da je, što do izražaja dolazi u kratkišima, spretan u duhovitom crnohumornom poigravanju njihovim općim mjestima i kanonima.
Istinita zbivanja na kojima je zasnovana priča "Broja 55" a koja je u scenarij pretočio Ivan Pavličić, Milićev suradnik na "Sigurnoj kući" i "Živima i mrtvima", odigrala su se 8. i 9. rujna 1991. godine, kada je skupina hrvatskih vojnika, pripadnika A satnije 155. brigade Hrvatske vojske, pod vodstvom zapovjednika Mire (Alan Katić) i Bože (nastupom uvjerljivo autoritarni i pojavom pomalo robusni Dražen Mikulić koji asocira na Velibora Topića "Vijalija" iz "Živih i mrtvih") dobila zadatak provjeriti stanje u selu Kusonjama za koje se sumnjalo da je pod nadzorom četnika. Na temelju izviđanja pogrešno zaključivši da je selo slobodno i da u oklopnom transporteru slobodno mogu ući u njega, slabo naoružani i u borbi neiskusni momci među kojima su i smireni Tomo (uobičajeno siguran Goran Bogdan), sredovječni Đero (odlični Darko Milas), odlučni Pero (Marinko Prga kojem fizionomija jamči ulogu u svakom ratnom filmu), staloženi Crni (iznenađujuće uvjerljiv Marko Cindrić) i drugi ubrzo će otkriti da im je u selu pripremljena zamka i da se, žele li preživjeti, moraju skloniti u napuštenu kuću s brojem 55 te se ondje zabarikadirati i početi borbu za opstanak.
Nakon ovog filma "Živi i mrtvi" i dalje ostaju dosad najuspjelije Milićevo ostvarenje, premda im "Broj 55" ozbiljno puše za vrat superiornom produkcijom prilično visoke razine, žestokim prizorima borbe koji su nerijetko virtuozno režirani, učinkovitim minimalističkim uvođenjem 15-ak izdvojenijih likova i njihovim profiliranjem isključivo kroz akciju i međusobna dobrodušna prepucavanja, ekonomičnom naracijom bez trenutka praznog hoda te redom sjajnim glumačkim interpretacijama. Posrijedi je u tehničkom smislu možda i najdorađeniji i najuspjeliji hrvatski film, djelo dojmljivog vizualnog prosedea dijelom ostvarenog i uporabom filtera, većinom vrlo pregledne i primjereno energične režije te sa za standarde domaće kinematografije dosad neviđenim specijalnim efektima i kaskaderskim akrobacijama. Odlukom da pripadnike neprijateljske strane prikaže isključivo kao hordu prljavih i besprizornih spodoba koje neprestano nadiru iz svih smjerova, Milić nije samo dao posvetu Carpenterovu remek-djelu "Napad na policijsku postaju br. 13" (u tom kontekstu "Broj 55" se može pročitati i kao derivat dominantno tog filma s asocijacijama na Hillovu "Južnjačku utjehu"), nego je i izbjegao moguće ideološke interpretacije i pripisivanja političkih konotacija.
Kod njega i Ivana Pavličića četnici su tako izjednačeni s pripadnicima Cholo bande iz Carpenterova klasika, a ta je odluka tijekom čitavog filma provedena dosljedno i beskompromisno. Ono, međutim, što "Žive i mrtve" ipak čini uspjelijima a ujedno je i "dodana vrijednost" romana Josipa Mlakića – jest ideja odnosno poruka o povijesti koja se za dvije generacije dviju obitelji, za djedove i unuke, u razdoblju od pola stoljeća ponavlja na praktički identičan tragičan način. "Broju 55" moglo bi se prigovoriti na uvodnoj sekvenci koja otkriva završnicu i tako u određenoj mjeri snižava dramsku tenziju, na tome da praktički nijedan važniji hrvatski vojnik ne može poginuti bez barem 10-ak metaka u tijelu te na tome što pirotehnikom, eksplozijama i bljeskovima garniran žestoki ratni obračun bez prestanka traje nekih sat i 15 minuta, što pak postaje pomalo naporno za gledanje. No to su tek sitne zamjerke u cjelini izuzetno uspjelom filmu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
igor 12
stripovi.com suradnik
4602 Posts
Member since 24/01/2013 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 22/11/2015 : 20:08:34
|
Večeras u 20:05 na HTV 1 Simon čudotvorac, r. Petar Orešković, Hrvatska, 2013.
Crna komedija "Simon čudotvorac", dugometražni redateljski prvijenac Petra Oreškovića za koji scenarij potpisuje mladi televizijski scenarist i kazališni dramaturg Ivan Vidak, još je jedno ostvarenje na kojem imalo stroži kritičar može bez problema oštriti svoje pero. Posrijedi je drugi domaći film kojeg je agilni producent Jozo Patljak realizirao 3D-tehnologijom, i u tematskom i u izvedbenom smislu tendenciozno naglašeno bizaran, pomaknut i ne osobito uspio spoj crnohumorne groteske i apsurdne burleske s ponekim suvišnim likom i dramskim odvojkom. Posrijedi je i dramaturški ne sasvim uredan generacijski projekt redatelja i nekih od glumaca koji su nastupali u njegovim kratkim filmovima, djelo u kojem autor u paru s producentom jasno izdvaja svoje filmofilske favorite i omiljenu televizijsku emisiju, te u kojem su mnogo više od smislenosti priče bitni slikoviti likovi i njihovi što neobičniji odnosi.
Redatelj izvrsnog dokumentarca "Povratak mrtvog čovjeka" te humorističnih serija "Zauvijek susjedi" i "Periferija City", Petar Orešković spada u još uvijek mladu generaciju hrvatskog filma, u autore neopterećene tabuima koji se bave dominantno urbanim pričama. U njima u pravilu na intrigantan te ponekad crnohumoran a nerijetko i tjeskoban način tematiziraju intimne i egzistencijalne drame likova kroz čije se sudbine inteligentno i većinom promišljeno bave uvijek aktualnim temama poput bračnih i obiteljskih odnosa, međugeneracijskog jaza, životne besperspektivnosti i otuđenja, sazrijevanja i odrastanja, istospolne ljubavi te tretmana tijela i njegovog "govora". Dakako, naglasak je često stavljen i na socijalni kontekst, uz apostrofiranje metaforičnosti i univerzalnosti prikazanih priča koje ponekad, dijelom upravo zbog te pretjerane ambicioznosti, pate od tezičnosti i tendiraju artificijelnosti. Sklonost takvim tematskim i izvedbenim preokupacijama Orešković je demonstrtirao u svojim zgodnim kratkim filmovima "Otpadnici", "Ustaj Miro" i "Kraj igre", u kojima se predstavio kao zanimljiv i potentan autor kojem leže egzistencijalne teme i urbane storije s osebujnim protagonistima, kojima se bavi na u pravilu vedar i duhovit te otklonom prema burleski i nadrealizmu obilježen način.
Burleska i nadrealizam s potenciranjem groteske temeljna su obilježja i filma "Simon čudotvorac", djela kojem se šarm i određena zabavnost svakako ne mogu poreći, no čiji su možda najveći nedostaci nedovoljna kritičnost prema svim odvojcima Vidakova scenarija i nedomišljenost u pojedinim izvedbenim segmentima. U priči u koju je Orešković ugurao uistinu koješta, protagonist je plahi i zbunjeni Simon u vrlo raspoloženoj interpretaciji Svena Jakira, mladić koji u pogrebnom poduzeću svog oca radi kao šminker leševa. Simon je visok i mršav momak koji se gdjekad kreće poput lutka, koji je koncipiran poput lika Mirka Topalovića kojeg u kultnim Šijanovim "Maratoncima..." tumači Bogdan Diklić, i koji je jednom u djetinjstvu uspio oživjeti uginulu pticu, te otad vjeruje da posjeduje čudesne moći oživljavanja mrtvih. Kad mu na radni stol stigne kovčeg s tijelom preminule majke njegove bivše djevojke, rock-glazbenice Mine koju vrlo dobro ali i pomalo maniristički utjelovljuje Jadranka Đokić, Simon zaključi da bi se krađom pokojničina tijela i njezinim oživljavanjem mogao ponovo zbližiti s Minom. Da bi to izveo bit će mu potrebna pomoć najboljeg prijatelja, podjednako plahog i nesređenog mesara Jure kojeg interpretira Dejan Krivačić, a u čiju hladnjaču dvojac namjerava smjestiti pokojničino tijelo. Dakako, tijekom noći u kojoj momci krenu u akciju koješta će poći ukrivo, od toga da će kovčeg s tijelom ukrasti borci za prava životinja koji će Simona prisiliti na otmicu psa voditelja Krešimira Mišaka, preko Mininih problema s oženjenim ljubavnikom s kojim prakticira zamalo kobne sado-mazo igrice a kojeg tumači Goran Grgić, do otkrića da iza krađe leša stoje žene iz triju generacija mesarske obitelji koja je najveća konkurencija mesnici Jurina oca.
Kad nedugo nakon početka u ulozi najstarije žene iz dotične obitelji ugledamo Jelisavetu Sablić u svijetlom odjelu i sa šeširom na glavi, asocijacija sa spomenutim Šijanovim "Maratoncima..." je neizbježna. Ona će do kraja biti potencirana i opisanim Simonovim tjelesnim i karakternim osobinama, i povremeno ubrzanom slikom, kao i završnicom u kojoj se tri mesarke ispostavljaju kao gangsterska obitelj koja će sahraniti ukradeni leš. U filmu u kojem su 3D-efekti iskorišteni tehnički superiornije i učinkovitije nego u "Slučajnom prolazniku" Joze Patljaka, s kojim Orešković dijeli afinitet prema marginalcima, čudacima i sličnim slikovitim likovima, daje se i posveta antologijskom Bergmanovu "Sedmom pečatu", u sekvenci pred kraj u kojoj Simon s neobičnim starcem u izvedbi Džimija Jurčeca s kojim je u svojoj emisiji prethodno razgovarao i Mišak igra šah, da bi se ispostavilo da je taj starac Smrt matiranjem koje će Simon posredno ipak demonstrirati određene čudesne moći. A u samom motivu oživljavanja mrtvaca moguće je detektirati i posvetu kultnom naslovu "Frankenweenija" Tima Burtona i njegovoj suvremenoj inačici "Moje najdraže čudovište". Burtonov utjecaj može se uočiti i u postuliranju likova i njihovih odnosa, u kostimografiji, dijelom scenografiji i napadnoj šminki, u sekvencama u mrtvačnici te u konstantnom apsurdnom odmaku.
Čitav film je i neskrivena autoironična filmofilska zafrkancija redatelja Oreškovića i producenta Patljaka, koja se očituje u nizu detalja, od zgodne uvodne špice u kojoj animirana slova postaju sastavni dio filma, preko Patljakove ulice u kojoj živi rokerica Mina, do trenutka u kojem se jedan od likova zagrcne te u kameru odnosno prema gledateljima ispljune pivo, da bi kapi s objektiva brisačem uklonila ruka snimatelja, redatelja ili već nekog na setu. Ta dosjetka s pivom i nekoliko kretanja kamere u zatvorenim prostorima jedini su momenti s izraženijim 3D-efektima. Unatoč svim manjkavostima, "Simon čudotvorac" koji nema nikakve poveznice s istoimenom pričom Danila Kiša dovoljno je šarmantan i u određenoj mjeri zabavan film koji bi se mogao svidjeti ljubiteljima filmskog trasha.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/01/2016 : 12:51:33
|
Išlo jutros, ali reprizira se večeras u 19:00 na HTV 3, Slijedi me tiho (Follow Me Quietly), r. Richard Fleischer, SAD, 1949.
U nekom američkom gradu nalik Los Angelesu, nemilosrdni serijski ubojica koji si je dao nadimak Sudac već mjesecima sije smrt. Uvijek napada za kišnog vremena, žrtve davi s leđa, a bira ih prema vlastitoj prosudbi ljudi bez kojih bi svijet bio bolje mjesto. Za njim još od prvog ubojstva tragaju poručnik Harry Grant (Wiliam Lundigan) i njegov partner narednik Art Collins (Jeff Corey), grubi i uporni detektivi već prilično frustrirani činjenicom da se istraga nikako ne uspijeva pomaknuti s mjesta. Stvari će se ipak početi mijenjati kad uredništvo tabloida Zločin s četiri zvjezdice za praćenje slučaja angažira atraktivnu mladu novinarku Ann Gorman (Dorothy Patrick), te kad Harry na temelju iskaza nekih očevidaca napravi lutku bez lica koja bi im barem donekle trebala olakšati istragu. Nakon što se s Ann dogovori da on prije objavljivanja mora odobriti svaki njen tekst o slučaju, Harry će postati toliko opsjednut lovom na Suca da će s lutkom početi razgovarati kao da je živo biće.
Intrigantna noirovska triler-drama temeljena na priči Francisa Rosenwalda („Supruga Monte Christa“ Edgara G. Ulmera) i glasovitog Anthonyja Manna („Winchester ´73“, „Pad rimskog carstva“) jedno je od ranih ne-kratkometražnih ostvarenja u karijeri oskarovca Richarda Fleischera („Vikinzi“, „Zeleno sunce“, „Conan razarač“). Sin pionira animacije Maxa Fleischera, općenito se smatra pouzdanim zanatlijom koji se tijekom duge i bogate karijere okušao u različitim žanrovima, od film-noira („Uski prolaz“) te fantastike i horora („Soylent Green“, „Amytiville 3-D“), preko ratne drame („Tora! Tora! Tora!“) i žanra mača i magije („Conan razarač“, „Crvena Sonja“), do povijesnih i biografskih drama („Barabba“, „Che“), trilera, mjuzikla i vesterna. Ponekad sklon i provokaciji, primjerice u spomenutom filmu „Che“ i akcijskoj romantičnoj drami „Mandingo“ u kojoj se pozabavio i romansom tamnoputog roba i bijele gospodarice na američkom jugu sredinom 19. stoljeća, Fleischer je potpisao neke od najvećih hitova 60-ih i 70-ih godina. Njegovo današnje ostvarenje niskim je proračunom realiziran B-film u kojem unatoč trajanju od svega 60 minuta autor uvjerljivo demonstrira redateljsko majstorstvo. Ozračje noira je sugestivno i prilično dojmljivo dočarano, protagonisti su poslu maksimalno predani pozitivci koji gledatelje upoznaju s mračnim i tjeskobnim američkim podzemljem u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, efektnosti pridonosi i pseudodokumentaristički pristup u prikazu procedure policijske istrage, a cjelinu nose raspoložene glumačke interpretacije. U glavnoj ulozi nastupa znani William Lundigan („Morski sokol“ i „Santa Fe Trail“ Michaela Curtiza), njegovi su partneri markantni Jeff Corey („Butch Cassidy i Sundance Kid“, „Mali veliki čovjek“) i atraktivna Dorothy Patrick („Kuća pored rijeke“, „Pjevajmo na kiši“), a fotografiju potpisuje ugledni Robert De Grasse („Vrata za pozornicu“, „Kradljivac tijela“).
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/01/2016 : 13:00:24
|
Večeras u 20:00 i noćas u 03:20 na HTV 3 Apokalipsa danas (Apocalypse Now), r. Francis Ford Coppola, SAD, 1979.
Vijetnam tijekom prve polovine 1970-ih godina, u vrijeme američke okupacije. Kapetan Benjamin Willard (Martin Sheen) sposobni je časnik američke vojne obavještajne službe, koji dobije zadatak da se sa skupinom vojnika probije duboko na teritorij Kambodže, i u teško pristupačnoj džungli pronađe i ubije svog odmetnutog suborca, karizmatičnog pukovnika Waltera Kurtza (Marlon Brando). Čini se da je Kurtz izgubio razum, te da sa skupinom dezertera samovoljno organizira vojne operacije i provodi krvave odmazde nad lokalnim stanovništvom. U patrolnom čamcu koji kreće uzvodno rijekom Mekong, s Willardom na pogibeljan zadatak plove grubi vojnici Phillips (Albert Hall), Hicks (Frederic Forrest), Miller (Laurence Fishburne) i Johnson (Sam Bottoms). Nakon nekog vremena, momci stignu na teritorij koji kontroliraju nemilosrdni pukovnik Bill Kilgore (Robert Duvall) i pripadnici njegove helikopterske divizije.
Nagrađena Oscarima za najbolju fotografiju (Vittorio Storaro) i zvuk, te nominirana u još 6 kategorija, fascinantna prerada glasovitog romana "Srce tame" Josepha Conrada, u režiji F. F. Coppole (trilogija "Kum"), predstavlja uznemirujuće poniranje u najmračnije predjele ljudske psihe. "Moj film nije o Vijetnamu, on jest Vijetnam.", izjavio je američki redatelj i scenarist Francis Ford Coppola 1979. na konferenciji za novinare u Cannesu uoči premijere ovoga filma. Premda su mnogima njegove riječi zvučale pretenciozno, američka kinematografija je u Coppolinu filmu dobila jedan od najznačajnijih naslova sedamdesetih i zasigurno jedan od najboljih radova na temu Vijetnamskog rata. Višestruki oskarovac i autor remek-djela "Kum" i "Kum II", Coppola je po završetku središnjeg nastavka svoje gangsterske sage uskočio u projekt snimanja filma prema scenariju Johna Miliusa ("Dan velikih valova", "Conan"). Kao poznati politički konzervativac Milius je još potkraj šezdesetih napisao tekst o odmetnutom američkom časniku koji usred Vijetnamskog rata izigrava božanstvo mjesnom plemenu u Kambodži. Na priču ga je nadahnuo klasični roman "Srce tame" Josepha Conrada koji o kolonijalizmu u Kongu govori kroz sličnu priču o manipulatoru lokalnog bogobojaznog stanovništva. U Coppolinoj je režiji Miliusov zaplet dobio antiratni ton i zaživio u rijetko viđenom spoju ratnih strahota i osobnih stranputica čiji su protagonisti pukovnik i njegov lovac iz redova američke vojske. Iako u vrijeme Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu 1979. još uvijek nije bila dovršena, "Apokalipsa danas" je i u radnoj verziji oduševila žiri koji joj je, zajedno s "Limenim bubnjem" Volkera Schlöndorffa, dodijelio Zlatnu palmu, što je bio presedan u povijesti Festivala.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
38104 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/01/2016 : 13:37:12
|
Mislim da je greška, ide verzija od 153 minute, kako se vidi iz dnevnog rasporeda, tj. od 20:00 do 22:30 i od 03:20 do 05:49.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Danas na TV-u
