Morao sam ga pročitati ponovno, nakon godinu dana, 1300 stranica... Glavni razlog je taj što sam jednom samo površno pročitao jedinicu, napravio dužu pauzu, pa krenuo sa čitanjem druge dvije očito nespreman pratiti radnju. Sada sam to ispravio progutavši sve u nekoliko dana!
Tezuka možda i je Bog mangi, ali nije Bog crteža! Mala šala! Priča je vrlo zanimljiva i dinamična, uživao sam u svakom trenutku. Početnik sam što se tiče mangi, do sada sam pročitao samo ono što je objavila Fibra i moram priznati da mi je Taniguchi ipak nešto bolji!
S obzirom na Tezukin status u svijetu mangi jedva čekam pročitati i neke druge njegove radove. Krećem sa Ode to Kirihito već danas.
Adolf je meni čista osmica. Dobra pustolovina, preporuka, al kraj zbrkan, previše slučajnosti te djeca po fizičkim i psihičkim karakteristikama napravljena kao odrasli ljudi, to mi nikako nije jasno, kako netko može dite od 12 godina napraviti da izgleda ko momak od 25?
Da pohvalim ode i Ayu iz Youp-citya, krasan strip, lagana uživancija,čvrsta osmica, al iako pokušava Afriku prikazati na drugačiji način, svijetli način, meni samo pojačava predrasude bijelaca. U stripu, koji po autorici (koja je baš iz Abidjana) predstavlja vjeran prikaz života Obale Bjelokosti, sve se vrti, ama baš sve, oko ševe. Sama prevara ništa ne znači, muško je bog i batina, pojedinci ne znaju koliko imaju braće i sestara, obrazovanje je na nuli, gotovo niko ništa ne radi i svima je san doći u Europu, tj Francusku, tj. Paris. I to, pazi ovo, sve u glavnom gradu države, a ne u nekoj vukojebini (šta je tek onda tamo ?). Zabavan strip al nije baš reklama za refugees welcome.
Još sredinom devedesetih pročitao sam prvi album koji mi je bio odličan! Mnogo kasnije pročitao sam sve u skenu, ali držati ovo izdanje u ruci u velikom formatu u vrhunskoj kvaliteti daje jednu novu dimenziju! Čitao sam i Družinu sumraka i Cyann, ali više se ne sjećam detalja i koliko sam toga pročitao. Morat ću malo obnoviti znanje.
Prvih pet albuma odnosno u prvoj knjizi pratimo mladu djevojku Isu koja je u igri, nepažljivom šalom, izgubila svoje aristokratsko porijeklo i nakon toga putujući po svijetu brodom koji prevozi robove, upoznaje svu surovost života u to vrijeme. Radnja koja se događa u drugoj polovici 18.stoljeća nakon evrope vodi nas u afriku, pa na Karibe... zatim radnja zadnja dva albuma koji se nalaze u knjizi 2 odvija se u Louisiani za vrijeme građanskog rata. Pratimo djevojku Zabo koja upoznaje Isu kao stogodišnjakinju, koja joj priča svoj život, odnosno događaje nakon prve knjige kada je izašla iz zatvora na Saint Domingueu i njen odlazak u Louisianu.
Alack Sinner je jako dobar strip, tu nema sumnje. Melankolični samotnjak razočaran sistemom i praktički bez ikakve volje za životom, ali s i dalje aktivnim osjećajem za pravdu i uvijek spreman pružiti pomoć onima kojima je potrebna, lik je koji nas, unatoč mnogim klišejima, neizbježno dotiče. Za to je prije svega zaslužan Munozov fantastičan, izuzetno ekspresivan crtež koji stvara gotovo opipljiv crno-bijeli (samo vizualno!) svijet i u potpunosti nas uvlači u njega. Moj problem je što je to depresivan, zadimljen svijet nepravednosti i loših odluka koji zaudara na alkohol i nosi uteg neprospavanih noći. Da, svjestan sam da je i naš svijet takav, no ja se trudim okružiti se pozitivnim stvarima i dobrim ljudima i biti sretan u njemu, i za sada mi dobro ide. Valjda se zato, kao i majka njegovog djeteta, teško nosim s Alackovom tugom.
Kad se klinci posloze i na nebu raspali vatromet maste namiguse. Kad posloze se klinci u dezintegriranoj realnosti, i dok trepnes postanes jedan od nih, te shvatis svu silu te mladosti i sav olovni teret odrastanja, onda znas da je ovaj strip gotovo studija one uzrecice da na mladima svijet ostaje. I to je dobro tako. Nikad nisam ni pomislio da cu ovaj strip procitati dvaput u mjesec dana i da se sa gotovo zaigranom lakocom moze prikazati i ukazati to ogledalo pred nama koje se igramo odraslih i vidimo klinca u svom oku. Slikovnica jedne alternativne buducnosti, slikovnica za koju posebnost igra kljucnu ulogu. Zabavan, frizak, emotivan i nadasve i pored sve svoje komercijalnosti..odlican strip. Ostaje li svijet na mladima? Da...naravno.
9-ka
“To live is the rarest thing in the world. Most people exist, that is all.”? Oscar Wilde
Nema sumnje da se u Dobu razočaranja Munoz oslobađa klasične figuracije, a Sampayo odrednica kriminalističkog žanra, no pitam se je li baš to razlog zašto me ovaj tom osvojio više od Doba nevinosti. Da, priče su složenije, slojevitije, možda čak i emotivnije, a slično vrijedi i za crtež, no bi li dojam bio jednak da nisam polako upoznavao likove Alackovog svijeta, pa i njega samog, kroz "obične" detektivske priče, da nisam postepeno uviđao svu kompleksnost i bogatstvo Munozovog crteža? Čisto sumnjam. Zato, iako je meni drugi tom za nijansu bolji, oba čine jedinstvenu cjelinu iz koje je grijeh bilo što izostaviti. Tom unikatnom svijetu potrebno se u potpunosti predati jer nakon plovidbe njegovim crno-bijelim stranicama nećete ostati isti.
Detektiv Marvin je zapravo skup klišeja, no ugodno posloženih od strane Berardija i, naravno, popraćen uobičajeno dobrim Milazzovim crtežom. Kao takav, on može poslužiti kao razbibriga za ubiti pola sata, no zbog svoje izlizanosti nije u mogućnosti pružiti ništa više.
ja preporucujem goingu da se strpi 15 godina za sinera. ne zbog itelektualnog razumevanja stripa koje treba za mocvarka, nego se mora proci kroz uspone i padove zivotu da se ovo upije kako treba.
Ovaj album me ugodno iznenadio. Ne znam ni sam što sam točno očekivao, ali dobio sam priču o tinejdžerima za tinejdžere koju uz smiješak može pročitati i netko tko to odavno nije. Da se mogu više poistovjetiti s likovima vjerojatno bi mi bio još i bolji, ovako ostaje simpatično štivo ali ipak za jednokratnu upotrebu.
6/10
Ravno do dna
Drugi album za nijansu slabiji od prvoga. Priče malo naivnije, a vizualni dojam lošiji zbog prelaska na kompjuterski kolor. Ipak i dalje simpatično i zabavno.
Da pohvalim ode i Ayu iz Youp-citya, krasan strip, lagana uživancija,čvrsta osmica, al iako pokušava Afriku prikazati na drugačiji način, svijetli način, meni samo pojačava predrasude bijelaca. U stripu, koji po autorici (koja je baš iz Abidjana) predstavlja vjeran prikaz života Obale Bjelokosti, sve se vrti, ama baš sve, oko ševe. Sama prevara ništa ne znači, muško je bog i batina, pojedinci ne znaju koliko imaju braće i sestara, obrazovanje je na nuli, gotovo niko ništa ne radi i svima je san doći u Europu, tj Francusku, tj. Paris. I to, pazi ovo, sve u glavnom gradu države, a ne u nekoj vukojebini (šta je tek onda tamo ?). Zabavan strip al nije baš reklama za refugees welcome.
Šta je onda u vukojebini? Strip ima i odgovor na to pitanje: u vukojebinama su skrivene druge žene muških iz glavnog grada.
Crtice iz života tridesetogodišnjeg pisca i prevoditelja u kojima se bez problema mogu pronaći i oni koji to nisu. Koliko god neke od Jeanovih dogodovština bile ozbiljne prikazane su u bezazlenom i humorističnom tonu te je potrebno zastati i zamisliti se da se osjete sjeta i melankolija, pa čak i tuga, ponekad skrivene u pozadini. Ipak, Gospodin Jean je prvenstveno vedro i zabavno štivo, praćeno istim takvim crtežom i svoju funkciju izvršava i više nego dobro pa se radujem čitanju novih dogodovština naslovnog lika.
Omnibus Toppijevih kratkih priča izdan od strane Fibre pod nazivom Solitudinis morbus još jednom potvrđuje njegovu unikatnost u svijetu stripa. Kao i kod ostalih njegovih radova svaka strana sadrži nevjerojatno bogatstvo detalja te predstavlja pravo malo remek-djelo i pokazuje svu raskoš Toppijeva crtačkog umijeća. Vizualni element ovog omnibusa daje mu i dodatni bonus jer, bez obzira koliko puta ga pročitali, uvijek se možemo vratiti crtežu i naći nešto novo. Nažalost, iako su mu, uglavnom bajkovite, priče zanimljive i posjeduju određenu zavodljivost, Toppijevo pripovijedanje nije na razini njegova crteža. Ipak, u ovim pričama se krije više nego što je očito na prvi pogled, te se zbog toga, kao i hipnotizirajućeg efekta crteža, preporuča polagano doziranje istih.
Alvar Mayor je vječiti putnik. On traži i ne želi pronaći i u toj vječnoj potrazi doživljava mnoge pustolovine. Neke od njih izuzetno su obične, klasični slučajevi pohlepe, ljubomore, straha od smrti i još mnogih stvari koje muče većinu ljudi, kakvi se i danas mogu pronaći svuda oko nas. Neke pak pustolovine vode Alvara s onu stranu zbilje, u svijet snova, magije, proročanstava i drugih neobjašnjivih pojava, i one nam ne otkrivaju ništa manje od prethodnih, dapače. No bez obzira na prirodu njegovih pustolovina svima vlada melankoličan i snovit ugođaj koji čitatelja uvlači u svojevrsno stanje transa. Alvar postaje naš vodič i teško je raspoznati kuda sve prolazimo, što je san a što java, što je bilo a što nas tek čeka. Jedino sigurno je da ćemo mu pustiti da nas vodi još mnogo puta.
U Lucinom pogrebu Springer priča dirljivu priču o najmlađima i najstarijima. Istodobno sretna i tužna, ona nam pokazuje kako se bezbrižna i radosna djeca susreću sa smrću, ali i kako ljudi u poodmaklim godinama koji ju već očekuju još uvijek mogu doživjeti trenutke istinske sreće i osjetiti se ponovo mladima. Praćena (i pričana) efektnim crno-bijelim crtežom Springerova priča možda ima tužan kraj, ali osjećaji s kojima nas ostavlja mahom su pozitivni.
šaneru,jel tvoja skala ocena od 1 do 10 ? ako je tako (moja je 5-10),možeš li mi opisno dati kako izgleda ta skala? (recimo kod mene je : 5-sranje(nedovoljno);6-onako,može da prođe,ako baš nemaš ništa pametnije da radiš(dovoljno);7-solidno,simpatično,zabavno,ali nikako za kolekciju(dobro);8 - veoma dobro;9 - odlično;10 - fenomenalno,"izuvanje iz cipela")
Dajte nam Ralph Azhama;može i mekokoricen (ali u boji obavezno)!