Kad bih uzeo prosječnu ocjenu za 132 epizode Magičnog i recimo nasumce odabranih 132 stripa Fibre vjerojatno bi bio pobjednik Magični. Ako netko jako voli strip Magični vjetar, mjesta i vrijeme radnje u njemu, crtež, cijelu tu priču... vjerojatno će više manje voljeti sve epizode i šakom i kapom će dijeliti osmice, devetke i desetke na skali do deset. Eventualno i pokoja šestica ili sedmica koje neće smanjiti ukupnu prosječnu ocjenu. Dok je nemoguće da se nekome sviđa sve od Fibre..
Sorry kompa, ali ovo baš i ne drži vodu. Baš zato što voliš pojedini duži serijal nećeš iz puke subjektivnosti davati svakoj epizodi prolaznu ocjenu. Ja npr. jako volim Nathana Nevera i neću zato kapom davati svakom sranju koje mi serviraju šestice, sedmice,... da ne smanjim prosječnu ocjenu. To baš i nema nekog smisla.
Isto tako nema smisla uspoređivati jedan serijal s preko 100 epizoda s jednim jedinim albumom, one-shot-om ili grafičkom novelom (a kamoli sa sto grafičkih novela). To je kao da uspoređuješ film ili hrpu različitih filmova sa serijom.
I da, moguće je da ti se svidi sve iz Fibrinog kataloga, baš kao što je moguće da ti se svide svi filmovi od npr. studija Ghibli upravo zato što su raznovrsni, a ne jedan te isti serijal koji će kad-tad servirati lošu epizodu ili će se početi ponavljati.
Čuj ovo je bila jedna šaljiva usporedba, ali stojim iza svega što sam napisao. Naravno da će možda netko drugi misliti drugačije!
P.S. Izvadio si ovu rečenicu iz konteksta, pa zvuči drugačije nego sam gore napisao, a i pogrešno si shvatio što sam mislio kad si napisao objašnjenje o davanju ocjena šakom i kapom zbog podizanja ukupne ocjene.
Ipak i ovdje vodi nas na jedinstvenu, ludu i nezaboravnu avanturu s toliko metafora i skrivenih značenja da ih je gotovo nemoguće sve prepoznati pri prvom čitanju. No čar ovoga djela je upravo u tome što ni ne moramo ništa prepoznavati i razotkrivati, dovoljno je samo da se prepustimo njegovoj neodoljivoj zaigranosti i zabava je zagarantirana. Naravno, hvatanje u koštac s aluzijama, metaforama i skrivenim značenjima otvara nove slojeve i dodatno obogaćuje doživljaj. Ne znam jesam li ikada naišao na strip koji je toliko lud i otkačen a istodobno funkcionira kao savršena preslika stvarnog svijeta. Forest i Tardi zakoračili su s one strane Carrollovog zrcala i pokazali nam svoju zemlju čudesa, ništa manje ludu od one izvorne i vjerujem još jednu koju će opetovano posjećivati mnoge generacije.
Gospodari ječma su odličan strip, sviđa mi se tako crtaćki koliko i povijestna nota proizvodnje piva iako ga ne volim previše. Imam onu Bokglobe knjigu u smanjenom formatu, možda i uzmem Fibrino izdanje ali jbg.kad stalno Libellus prevlada. Preporuka.
I ja imam to izdanje, što je pregolema šteta jer mi je vid ionako bio na razini tek rođenog šteneta, a nakon pročitanog stripa mislim da opet moram kod okulista. Dodajem: odlični likovi u stripu (najviše zenski, ali što je babi milo...), baš onako prava povijesna holivudska saga, podsjeća me na film Div, i ja dajem devet od deset.
Juan Solo Veselio sam se ovom stripu i očekivao puno od suradnje Joda i Bessa, jer mi je Bijeli lama dobar strip. Ovdje to nije slučaj jer je Juan Solo običan kupus perverzija.
Prvi album je još OK, ali poslije Jodo buba opačine da se život zgadi. Nema čega se nije sjetio ubaciti! Ajde, još bi se preko opačina i moglo prijeći kada bi bile u službi priče, ali od smisla ni traga. Radnja je nabacana, nepovezana i sporadična. Nejasno je i potpuno nelogično u odnosu na prva dva albuma kako opaki survivor poput Sola koji ruši sve pred sobom nakon progona iz one vile gdje je ševio svoju majku odjednom postane štraca koju razvlače svi kojima se to hoće.
I još sve skupa zaogrnuto u nekakvi mistični otkupiteljski kontekst...
Ne znam što su Jodu radili dok je bio mali, ali razina opterećenosti incestom, poremećenom seksualnošću, ponižavanjem (i ostalim što ide u paketu) koje općenito pokazuje u svojim stripovima, govori da njim nešto ozbiljno ne štima.
Crtež je odličan.
Ocjena: (samo zbog crteža) 2,5/10
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa.
Dekice Još jedan strip kojega sam, s obzirom na prateći hype, s nestrpljenjem očekivao pa se razočarao. Thompson tu drlja sve i svašta.
Inače volim te priče o odrastanju i prvim ljubavima, jer me pogodi neka melankolija za starim ljubavima i mjestima. Dekice imaju nešto od tog ugođaja koji mi se sviđa, posebno dio opisa odrastanja i odnosa s bratom i ocem uz sve probleme i traume djetinjstva, koji je po meni super pogođen. Odnos s curom u koju je zaljubljen je prikazan tako-tako, a religijske "brijačine" su, u najmanju ruku, čudne. Točno je da su tinejdžeri komplicirani i da svašta vrte po glavi, ali ovaj Thompson je osjetljiviji od mimoze. Od svega živoga radi veliku teoriju i mrcvari do besvjesti.
Crtež osrednji.
Od svega u stripu najviše me se dojmila autorova iskrenost i spremnost na sagledavanje svoga života (makar prečesto pretjeruje s doživljajima). Vrijedi jednom pročitati i spremiti na policu zbog lijepog dizajna knjige. Teško da ću joj se više vraćati.
Ocjena: 4/10
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa.
Ne znam što su Jodu radili dok je bio mali, ali razina opterećenosti incestom, poremećenom seksualnošću, ponižavanjem (i ostalim što ide u paketu) koje općenito pokazuje u svojim stripovima, govori da njim nešto ozbiljno ne štima.
Njegov otac bio je vrlo nasilan prema svojoj ženi, a iz napada ljubomore ju je mlatio i silovao. Budući da je Alexandro Jodorowsky bio produkt silovanja, njegova majka ga nije voljela i nije pokazivala nikakve nježnosti prema njemu. Nije volio svoju sestru jer je smatrao da ga ponižava ne bi li bila centar pažnje. Usto je bio dijete imigranata pa se nije dobro slagao s mještanima. Ako se dobro sjećam, u nekim intervjuima Jodorowsky ističe svoj prijezir prema ocu (možda je tukao i njega).
Ne znam o kakvim opačinama govoriš (nisam čitao Juan Sola), ali u ostalim Jodovim djelima te "opačine" su ubačene ili čisto da privuku pažnju, ili radi ezoterične simbolike, ili radi nekog drugog skrivenog značenja. Meni je zanimljivije što su u njegovim stripovima posvuda prisutne disfunkcionalne obitelji i poremećeni roditeljski odnosi, mržnja prema roditeljima itd. Ne mogu se sad sjetiti nijednog primjera, ali se sjećam se da sam to više puta primjetio čitajući njegove stripove.
Meni su od njega najbolji Presveto Srce i Bijeli lama. U Inkalu (a pogotovo Metabarunima) je zagušio s onim technobabble-om gdje svaka riječ počinje s prefiksima paleo-, bio-, tehno-, meta-, mega-, itd. Kako naporno :))
Ne znam što su Jodu radili dok je bio mali, ali razina opterećenosti incestom, poremećenom seksualnošću, ponižavanjem (i ostalim što ide u paketu) koje općenito pokazuje u svojim stripovima, govori da njim nešto ozbiljno ne štima.
Njegov otac bio je vrlo nasilan prema svojoj ženi, a iz napada ljubomore ju je mlatio i silovao. Budući da je Alexandro Jodorowsky bio produkt silovanja, njegova majka ga nije voljela i nije pokazivala nikakve nježnosti prema njemu. Nije volio svoju sestru jer je smatrao da ga ponižava ne bi li bila centar pažnje. Usto je bio dijete imigranata pa se nije dobro slagao s mještanima. Ako se dobro sjećam, u nekim intervjuima Jodorowsky ističe svoj prijezir prema ocu (možda je tukao i njega).
Ne znam o kakvim opačinama govoriš (nisam čitao Juan Sola), ali u ostalim Jodovim djelima te "opačine" su ubačene ili čisto da privuku pažnju, ili radi ezoterične simbolike, ili radi nekog drugog skrivenog značenja. Meni je zanimljivije što su u njegovim stripovima posvuda prisutne disfunkcionalne obitelji i poremećeni roditeljski odnosi, mržnja prema roditeljima itd. Ne mogu se sad sjetiti nijednog primjera, ali se sjećam se da sam to više puta primjetio čitajući njegove stripove.
Ovo u prvom odlomku se zezaš kao odgovor na moju tezu o djetinjstvu ili je stvarno istina da je trpio u tom razdoblju? Ako je istina, puno mi je stvari jasnije.
Što se tiče disfunkcionalnosti obitelji, u svim Jodovim stripovima ima obilje takvih motiva. U Metabarunima je ta priča razrađena do krajnjih granica. Meni su najluđi da svaki novi metabarun mora ubiti svoga oca i da je Agora sam sebe oplodio!! Edipovština do jaja. Izvlači ga što tu i u Inkalu ima neke nedefinirane unutarnje logike zašto forsira takve motive i zato su mi ti stripovi dobri.
Presveto srce pak, ili Juan Solo ili Diosamanta su čiste gadarije. Ako se dobro sjećam, u Srcu onom profesoru stavljaju hostiju u šupak i lik ga dere analno!!?? Diosamanta da bi postala idealna žena/kraljica mora proći neviđena poniženja gdje joj majmuni rade redaljku i pišaju po njoj. U Solu su incesti i patricidi kao vatrometi, pršte na sve strane. Šok radi šoka.
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa.
Ovo u prvom odlomku sam našao na engleskoj Wikipediji, a i sjećam se nekoliko njegovih intervjua gdje je pričao o svom ocu (mislim da Juan Solo nije jedini njegov strip s patricidom).
Meni Presveto Srce i nije tako bolestan strip. A jesi li gledao njegov film The Holy Mountain?
Svetu planinu sam par puta pokušao gledati, ali mi je previše naporno i ne da mi se iz svakog kadra tumačiti smisao tih bizarnosti. Ne mogu progutati sve njegove brijačine. Što misliš, što bi tek bilo da je uspio napraviti Dune?
Uža san gledati Inspektora Rexa, ali odusta san kad su prominili pasa.
Dekice, koje sam procitao negdje tamo pre 10 godina u originalu, jedan mi je najljepsih, najemotivnijih i samim tim najboljih stripova. Dirljivi prizori odrastanja i prve ljubavi ispricani i nacrtani na najbolji moguci nacin. Ima ostalog u tom stripu jos puno, no za to cu trebati ponovno procitati hrv izdanje. Ali dvojbi nema, cista 10.
A ja se sjećam Dekica kao prilično dobrog stripa sa prekrasnim crtežom. Malo mi je smetala pretencioznost i umišljenost glavnog junaka, ali nije to ništa strašno. Volio bi ga još jednom pročitati, a to je veliki plus. Ipak, Habibi mi je bolji!
Kako su ljudi toliko kritični prema Dekicama? Ok, priznajem da je ljubavna priča pomalo mlaka i glavni junak djeluje izgubljeno i beskičmenjački, ali sve je to dio stvarnosti. Sjetim se sebe u osjetljivim godinama. (Istovjetno zbunjena.) Osim što mi je crtez odličan (kao i u Habibiju, osim što je za Habibi bilo potrebno mnogo istrazivanja pa je crtez nešto promišljeniji), odlični su mi i komični trenuci (kad crkvenjak priča o svom bratu koji je išao u umjetničku školu i od toga postao homoseksualac), didaktični (onu Platonovu spilju nacrtanu i objašnjenu by Craig Thompson zapravo koristim u nastavi), a bome i sociokulturni (ubada u sridu kad prikazuje kako je teško razočarati vlastite roditelje i reći im u što zapravo vjeruješ ili ne vjeruješ).
Jiro Taniguchi je autor koji mi jednostavno leži. Njegovi životni likovi, jednostavna naracija i jasan i precizan crtež ukazuju na sreću koja se krije u malim stvarima i izazivaju u meni osjećaj mira i opuštenosti. Sve navedeno vrijedi i za ovo djelo iako je ono možda mrvicu "lakše" od ostalih radova koje sam čitao. Priča, temeljena na autorovom životu, govori o mladom momku koji ulazi u svijet manga crtača i posredno u svijet odraslih. Priča je to o sazrijevanju, prvoj ljubavi i mukotrpnom radu i činjenica da ne donosi ništa novo nimalo ne umanjuje uživanje u njoj. Taniguchi je svakako autor kojem ću se često i s radošću vraćati.
Iznimno rijetko se desi da me neko djelo dovede do suza, no ovome je to uspjelo i više puta. Taniguchijeva izuzetno topla obiteljska priča o odrastanju, odnosu s roditeljima, međugeneracijskom (ne)razumijevanju te tome kako sve navedeno funkcionira kada nastupe vanredne okolnosti, pa i još mnogočemu, pravo je malo remek-djelo. Pišem "malo" jer je autorova naracija smirena, a priča jednostavna. Nema tu nikakvih grandioznih trenutaka i prenaglašenih emocija, ovo nije strip "veći od života", on je velik upravo koliko i život i baš zato je toliko snažan. Taniguchi se i ovdje još jednom pokazuje kao melankolični majstor profinjenog crteža i dubokih emocija koji nas tjera da se prisjećamo i preispitujemo sve dok ne dođemo do onog najdubljeg, najskrivenijeg i najiskrenijeg što krijemo u sebi. Hvala mu na tome.
Iznimno rijetko se desi da me neko djelo dovede do suza, no ovome je to uspjelo i više puta. Taniguchijeva izuzetno topla obiteljska priča o odrastanju, odnosu s roditeljima, međugeneracijskom (ne)razumijevanju te tome kako sve navedeno funkcionira kada nastupe vanredne okolnosti, pa i još mnogočemu, pravo je malo remek-djelo. Pišem "malo" jer je autorova naracija smirena, a priča jednostavna. Nema tu nikakvih grandioznih trenutaka i prenaglašenih emocija, ovo nije strip "veći od života", on je velik upravo koliko i život i baš zato je toliko snažan. Taniguchi se i ovdje još jednom pokazuje kao melankolični majstor profinjenog crteža i dubokih emocija koji nas tjera da se prisjećamo i preispitujemo sve dok ne dođemo do onog najdubljeg, najskrivenijeg i najiskrenijeg što krijemo u sebi. Hvala mu na tome.
Fibrarijum - samo dobri stripovi (tm)
Posted - 27/08/2016 : 07:36:26
.jpg)
