| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 14/12/2016 : 17:39:41
|
Moja greška, njen prvijenac je Šuma za drveće, ne Drveće za šumu.
Kad postam sa smartphonea.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 17/12/2016 : 08:37:33
|
Feministička drama Dva svijeta (Bar Bahar) nagrađena na festivalima u Haifi, San Sebastiánu i Torontu, dugometražni je prvijenac izraelske filmašice Maysaloun Hamoud.
Riječ je o idejno neosporno tezičnoj te značenjski i angažmanom odveć plakatnoj, no ipak prilično uspjeloj, sigurno i dovoljno sugestivno režiranoj te raspoloženo glumljenoj storiji o trima generacijski povezanim mladim Palestinkama koje spletom okolnosti postanu cimerice u jednom stanu u Tel Avivu.
Očekivano, izvori dramskih sukoba leže u njihovim različitim obiteljskim i socijalnim zaleđima te osobnim izborima, kao i u osvještavanju vlastitih seksualnih identiteta.
Dok je atraktivna Leila (Mouna Hawa) energična i samosvjesna odvjetnica koja nimalo ne drži do vjerskih regula pa se izazovno odijeva i šminka, puši i zalazi u barove te se upušta u površne veze s muškarcima, nešto mlađa studentica Noor (Shaden Kanboura) drži do vlastite religioznosti i konzervativnih vrijednosti, a i zaručena je za mladića koji ju usmjerava tim putem.
Negdje između smjestila se kuharica, konobarica i povremeni DJ Salma (Sana Jammelieh), koja nonšalantnim odijevanjem, mijenjanjem poslova i životom bez obveza na određeni način bježi od osvještavanja vlastite homoseksualnosti.
Također očekivano, sve tri će se vrlo brzo i simultano naći u situacijama koje će ih prisiliti na samoodređenje i konačnu emancipaciju te donošenje prijelomnih životnih odluka.
Dok će se Leila zaljubiti u naočitog i naizgled liberalnog mladića koji će se postupno pokazati kao sve rigidniji posesivac koji bi joj zabranio pušenje te propisao način odijevanja i življenja, utjecajima drugih dviju cura izloženu Noor će zaručnik silovati kad shvati da mu izmiče i da ju gubi, a Salma će upoznati djevojku osjećaji prema kojoj će ju prisiliti na „izlazak iz ormara“.
Sve je u filmu Maysaloun Hamoud lako naslutiti i predvidjeti već nakon 20-ak minuta, no to baš kao i plakatni angažman u dovoljnoj mjeri biva nadoknađeno neposrednošću, elegantnom i nenametljivo stiliziranom režijom, šarmom i vrlo dobrim glumačkim interpretacijama.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/12/2016 : 11:45:02
|
Psihološka socijalna drama s elementima trilera "Miran čovjek" ("Lao Shi") scenarista i redatelja Johnnyja Maa, nagrađena u Torontu te u Stockholmu, gdje je Ma proglašen najboljim redateljem.
Uznemirujuće, naglašeno mizantropsko i pesimistično ostvarenje temeljeno na nizu istinitih slučajeva iz kineske crne kronike, koje se nažalost sasvim skladno uklapa i u ovdašnji kontekst.
Priča o sredovječnom taksistu (odlični Gang Chen) iz izvornog naslova, obiteljskom čovjeku i ocu šestoro djece koji zbog pijanog putnika slučajno skrivi prometnu nesreću u kojoj nastrada motociklist.
Time započinje protagonistova kalvarija: on je humana osoba koja će pomoći motociklistu – iako se svi svjedoci i prolaznici drže po strani („tko danas ikome pomaže“!) – da bi postupno postao žrtvom potpuno hladnog i ravnodušnog birokratskog aparata koji s vremenom postaje sve nezajažljiviji.
Čini se da su svi dijelovi toga aparata udruženi - i u tome je donekle problematična idejna tezičnost djela - pa će nesretni taksist ostati bez plaće, ušteđevine, vozila, napustit će ga i supruga, a pomoći niotkuda jer, naravno, tko danas ikome pomaže, a i svima bi bolje bilo da je osoba kojoj je pokušao pomoći umrla.
I društvena i pojedinačna solidarnost su nepoznati pojmovi, a protagonistu koji je tipičan "mali", "obični" i bespomoćan čovjek, naposljetku će početi svitati da sve što mu se događa možda i nije tek splet nesretnih okolnosti.
Protagonist dijelom asocira na antijunaka Tadićeva "Sna o ruži", režija je u pravilu vrlo sugestivna i dominantno oslonjena na naglašeno realističan i gotovo dokumentaristički vjerodostojan socijalni kontekst a neki detalji se mogu interpretirati i kao crni humor i satira.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
Posted - 30/03/2017 : 12:58:46
|
Sjetio sam se ovog topica pa ću tu prebaciti svoje mini-osvrte (topic Filmovi & co. je više za filmske novosti), osim za azijske filmove o kojima ću pisati u topicu Azijska kinematografija.
Salò, ili 120 dana Sodome (1975) - ovaj kontroverzni i zabranjivani film koji je redatelja Piera Paola Pasolinija možebitno koštao života je slobodna adaptacija knjige 120 dana Sodome Marquisa de Sadea (iako u filmu ima još podosta književnih referenci). Pasolini je radnju prebacio u fašističku Italiju u svrhu svoje anti-autoritarne poruke. Film prikazuje vladajuću klasu kao perverzne sadiste koji u šaci drže živote 20-ak mladih jadnika nad kojima se iživljavaju tjerajući ih da jedu govna, silujući ih itd. Problem s ovim filmom je taj što je iznimno dosadan. S jedne strane likovi koji kao da su ispali iz političke karikature a s druge strane pasivne žrtve pomirene sa sudbinom. Jedna scena mučenja, pa druga, pa treća, i to brzo postaje zamorno. Ali ne u šokantnom/uznemirujućem smislu. Film nema nikakvu energiju i nije uspio postići da se osjećam kao jedna od žrtvi. 2/5
Duboko crveno (1975) - kultni giallo film i jedan od Argentovih najpoznatijih. Inače ima dosta bizarnosti kakve prolaze samo u giallo filmovima (likovi koji tumaraju opasnim mjestima nenaoružani, glazba koja se pojavi i odjavi kad joj se prohtije, itd.). Za glazbu je zaslužan bend Goblin (kao i u većini Argentovih filmova tog perioda) i po njihovom običaju je fantastična, likovi su karizmatični, a priča je nepredvidljiva do samog kraja, koji po meni nema baš dobar preokret ali je svakako efektno napravljen. Sve u svemu vrlo dobar krimić. 3/5
Videodrom (1983) - čudna mješavina body horrora, društvene kritike, pojave Debbie Harry i SF-a, Videodrom Davida Cronenberga prikazuje medije kao užasavajući konglomerat kojeg à la de Medici vode tajanstveni moćnici koji koriste nasilni i seksualni sadržaj kao alat za oblikovanje ljudskih umova. Vođen obećanjima o tome da će postati dio "novog mesa", protagonist kreće nadrealnom autodestruktivnom stazom koja, iako intrigantna na početku, postaje naporna u drugom dijelu filma, koji koristi izlizani "ne zna se što je stvarnost a što iluzija" pristup. Anti-televizijska poruka danas nije ništa novo, a osim zanimljivog početka, film me se nije naročito dojmio. 2/5
Goli ručak (1991) - David Cronenberg polu-adaptira "nesnimljivi" istoimeni roman Williama S. Burroughsa, miješajući osnovnu radnju romana s Burroughsovim životnim događajima i idejama. Moguće je da film predstavlja opis Burroughsovog kreativnog procesa, gdje glavni lik, njegov alter-ego, nakon stresne nesreće postaje ovisan o pisanju i počinje se povezivati s kabalom ogromnih buba koje se pretvaraju u pisaće mašine koje ejakuliraju zelenu sluz iz ticala ako se po njima vješto tipka. Film ima odličnu neo-noir jazzy atmosferu, smeđo-zelenu paletu boja i glavnu ulogu (Peter Weller), ali postaje naporan u drugoj polovici gdje radnja postaje repetitivna. Ipak, prilično neobičan i zanimljiv film. 3/5
Vlak Sunset Limited (2011) - Cormac McCarthy adaptira vlastiti dramski tekst u kojemu pseudo-kršćanski eks-kriminalac sa suicidalnim ateističkim profesorom raspravlja o postojanju Boga i vrijednosti života i smrti. Samuel L. Jackson i Tommy Lee Jones imaju snažan "screen presence" i ima nekoliko dobrih dijaloga, ali ovo je inače previše plastičan i ne-filmski film koji vjerojatno puno bolje funkcionira u obliku kazališne predstave. Likovi se nikad ne doimaju posve realistično a Jonesov lik često djeluje kao karikatura intelektualca. 2/5 |
Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübert ragungsgesetz!! |
Edited by - Opti on 30/03/2017 13:32:05 |
|
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
Posted - 30/03/2017 : 13:01:57
|
Osuđenik na smrt je pobjegao, iliti Vjetar puše gdje hoće (1956) - ovaj film Roberta Bressona je autentični prikaz istinitog zatvorskog bijega člana pokreta otpora Andréa Devignyja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stil snimanja je odličan, sve je prikazano vrlo minimalistički, bez nepotrebnih dijaloga i bez glazbe. Sam naslov je ogroman spoiler, ali ipak ima puno napetih trenutaka. Užasna zadnja scena s iznenadnom glasnom klasičnom glazbom bode u oči. 3/5
Tenebrae (1982) - ovaj je giallo vizualno "normalniji" od Argentovih prijašnjih - jarke boje je zamijenila stroga bjelina, ali je estetika uobičajena - neobični potezi kamerom i puno prolivene krvi, sve popraćeno fenomenalnom glazbenom podlogom Goblina (definitivno moj najdraži od njihovih soundtrackova). Sama priča se uzbudljivo raspliće i, unatoč nepotrebnoj ekspoziciji u par scena, sjajno je koncipirana i uvijek zanimljiva za pratiti, a zanimljivo je i kako se Argento u ovom filmu okrutno sprda sa svojim kritičarima koji ga optužuju za šovinizam i kvarenje javnog morala. 3/5 |
Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübert ragungsgesetz!! |
Edited by - Opti on 30/03/2017 13:03:09 |
|
|
|
dante
Senior Member
.jpg)
Croatia
2478 Posts
Member since 16/01/2008 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7268 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
Posted - 14/04/2017 : 23:42:14
|
Lift za gubilište (1958) - debitantski film Louisa Mallea. Ovo je noir u punom smislu riječi - ubojstva, intrige, chiaroscuro, jazz glazba (koju ovdje potpisuje Miles Davis), nevjere i zločini. S jedne strane posve tipično za žanr u koji spada, a s druge dosta uzbudljivo i nepredvidljivo. Dobra gluma i sjajna, dinamična priča (pogotovo kad se počinje komplicirati). Završetak je previše jednostavan i nekako nedostojan ostatka filma. 3/5
Sotonski tango (1994) - sedmerosatni mađarski crno-sivi art-film jako sporog tempa o raspadajućoj seoskoj zajednici i povodljivim mještanima bez ikakvog, ovozemaljskog ili nadzemaljskog, autoriteta da ih vodi. Narativ je oblikovan kao tango (6 dijelova naprijed, 6 nazad), gdje se isti događaji često prikazuju iz stajališta različitih likova (ne vidim razlog zašto). Sama priča je ovdje prilično zanimljiva, kao i simbolika. Međutim, ovaj film je poput ukusnog pića razvodnjenog do bola. Ekstremno spori kadrovi Bele Tarra, u kombinaciji s mračnom fotografijom umirućeg sela, su ponekad dobri i ostave pozitivan dojam. Nažalost, presudna većina ovog filma je ipak jako zamorna i dugi kadrovi brzo postaju iskalkulirani gimmick koji razvodnjava radnju umjesto da ju atmosferom prati.
Kao i u Tarrovom prethodnom filmu, simbolični uvodni kadar (gdje krdo krava besciljno baulja okolo i gubi se u magli) ima više supstance nego većina ovog filma, u kojem su teme beznađa, prolaznosti i pogaženog dostojanstva katkad obrađene zanimljivo, a katkad zaboravljivo. Mihaly Vig krade cijeli šou kao Irimias, mesijanski lik koji jedini od seljana ima čvrste vlastite principe (koji mu, naravno, služe kao potpora za prijevaru), vodi ih u metaforičku Obećanu Zemlju, što ispadne tek pusta tlapnja, čime film dobiva interesantnu egzistencijalnu dimenziju (naglašena bespomoćnost seljana i pred svijetom i pred Irimiasom, a obojica ih nemilosrdno šutiraju), kao i komentar na propast komunizma. Naslov filma oživljava u sceni gdje mještani veselo plešu tango iščekujući Irimiasa, no nakon što zaspu, pauci kroz vlastiti, sotonski tango, ispletu mreže oko njih i time nagovijeste pravu Irimiasovu ćud, prije nego što se on pojavi i za svoje planove iskoristi smrt ignorirane i maltretirane djevojčice (koja, par scena prije, izgubi dječju neiskvarenost pinokijevskim trikom od vlastitog brata). Dakle, sama priča je ovdje uglavnom dobro isplanirana i fokusirana, iako mi je među interakcijama likova falilo nešto upečatljivijih i sadržajnijih dijaloga, a Irimiasov sidekick ovdje nema neku veliku ulogu.
Ipak, film veomatično davi svojim prisilno dugim kadrovima, a nekako mi je glupo hvaliti ga za priču kad je to zasluga romana po kojem je snimljen. Ispada da je Tarr uzeo dobru priču i potpuno isisao njenu moć beskonačnim, monotonim i iritantnim stilom snimanja koji u par naleta dobro pogodi atmosferu, ali uglavnom samo davi li ga davi, sve preko nepotrebno duge minutaže od 7 sati koja skoro pa potpuno razrijedi učinak radnje. 2/5 |
Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübert ragungsgesetz!! |
Edited by - Opti on 15/04/2017 09:05:27 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/05/2017 : 19:42:12
|
Frantz, red. François Ozon, Francuska / Njemačka, 2016.
François Ozon je miljenik europske i svjetske art-publike, vrlo plodan autor koji prosječno svake godine snimi po jedan film, originalan i provokativan filmaš sklon mijenjanju žanrova, formi i sadržaja, ali dosljedan u bavljenju tabuima različitih vrsta.
Ozon je odličan redatelj i vrstan pripovjedač čije filmove odlikuju naglašena sugestivnost, dojmljiva ugođajnost, zavodljiva estetiziranost, brižljive kompozicije kadrova uz polagane vožnje kamere, težnje za očuđavanjem i oneobičavanjem svakodnevice, pažljiv izbor suradnika – snimatelja i skladatelja – te odličan rad s glumcima.
(Post)ratna romantična psihološka drama „Frantz“ Ozona predstavlja u nešto drugačijem izdanju od onih na koja nas je filmaš naviknuo, a radnja se odvija neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1919. godine u provincijskom njemačkom gradu Quedlinburgu.
Protagonistica je mlada Anna (sjajna Paula Beer), koja zajedno sa starim liječnikom Hansom Hoffmeisterom (Ernst Stötzner) i njegovom suprugom Magdom (Marie Gruber) pokušava prevladati traumatične posljedice rata u kojem je poginuo njihov sin i Annin zaručnik Frantz.
Frantz je bio daroviti violinist i ljubitelj slikarstva koji je zbog odlaska u rat prekinuo studij u Parizu, a i Anna i mladićevi roditelji se jako teško nose s činjenicom o njegovoj pogibiji.
Nakon što Anna jednog dana kraj Frantzova groba ugleda njegova uplakanog vršnjaka, ubrzo će doznati da je riječ o Francuzu Adrienu Rivoireu (intrigantno ambivalentan Pierre Niney), koji joj se predstavi kao Frantzov kolega i po svemu sudeći najbolji prijatelj.
Dok se Adrien zbližava s Annom i Frantzovim roditeljima, gledatelj sluti da oko njega nešto nije u redu, a zbog prethodnih Ozonovih filmova pretpostavlja da bi to nešto moglo imati veze s Adrienovom i mogućom Frantzovom seksualnom orijentacijom.
A kad postane očito da se Anna zaljubila u Adriena, kao i da ni on nije sasvim ravnodušan prema njoj, počet će se otkrivati tragični detalji njegova recimo tako odnosa s Frantzom, makar je „odnos“ neodgovarajuća imenica.
Ozon vrlo dojmljivo oslikava tjeskobne intimne svjetove dvoje gotovo ravnopravnih likova, s fokusom na motivima osjećaja krivnje, grizodušja i potrebe za iskupljenjem, nemogućnosti života u laži, odgovornosti za vlastite postupke, nevolja s nošenjem identiteta neprijatelja i „drugog“, nemogućeg ljubavnog odnosa i poigravanja s identitetom jednog lika.
„Frantz“ je naglašeno estetizirano ostvarenje dominantno crno-bijele fotografije s krajnje promišljenom i svrhovitom uporabom koloriranih segmenata, pri čemu boja prodire i širi se u trenucima tj. u sekvencama u kojima dominiraju ljubav, umjetnost i sklonost prema umjetnosti – sviranje violine i glasovira, sekvenca lažnog sjećanja u Louvreu pred Manetovom slikom znakovita naziva „Le suicidé“.
Efektna scenografska i kostimografska rekonstrukcija razdoblja, suptilno profiliranje likova i njihovih međuodnosa – spušteni pogledi, nesigurne i nedovršene kretnje, naslućivani snažni osjećaji – spretno i nimalo napadno baratanje melodramom, izvrsne glumačke interpretacije.
Ozonova poruka je jasna: rane zacjeljuju i traume bivaju prevladane kroz ljubav, umjetnost, altruizam te unatoč svim formalnim preprekama, netrpeljivostima pa i mržnjama kroz poštovanje drugog i drugačijeg.
U cjelini, "Frantz" je dosad najzreliji i najslojevitiji Ozonov film.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/05/2017 : 11:07:14
|
Sve što dolazi (L´avenir), red. Mia Hansen-Løve, Francuska / Njemačka, 2016.
Peti dugometražni film Mije Hansen-Løve ("Sve je oprošteno", "Mladenačka ljubav", "Raj"), nagrađen Srebrnim medvjedom za najbolju režiju.
Mia Hansen-Løve je redateljica jasno autorski obilježenog i definiranog opusa - snima suptilne, dominantno u obiteljske i šire prijateljske krugove i zajednice smještene, manje ili više slojevitim i intrigantnim likovima napučene, elegantno i nenametljivo režirane te u pravilu prilično atmosferične i (životno) filozofične priče.
U autoričinu su fokusu međuljudski odnosi ključno određeni psihološkim stanjima i unutarnjim mijenama likova, njihovim odrastanjima i sazrijevanjima, susretima i rastancima, napuštanjima i odlascima, te suočavanja sa svim onim što život donosi.
U njenim su filmovima razmjerno česti višegodišnji temporalni skokovi, u ovom primjerice nekoliko jednogodišnjih i jedan višegodišnji skok, no izvedeni su vrlo skladno i promišljeno.
Obilježja njenih djela su fragmentarna narativna struktura, nenametljive površnije ili detaljnije karakterne studije, analize interakcija među ljudima koji pripadaju srodnim intelektualnim i inim skupinama, poput svojevrsnog filozofskog kružoka odnosno filozofske komune u "Sve što dolazi" i zajednice DJ-a u "Raju".
Kao autorica preferira životnost i uvjerljivost s mnogo promišljenih detalja, a intimne i šire drame njezinih protagonist(ic)a nisu burne i javne, već su ponajprije unutarnje i osobne, osamljeničke i introspektivne, dok se prema vani uočavaju male promjene uzrokovane većim promjenama obiteljskih i inih okruženja.
Očekivano sjajna Isabelle Huppert tumači uglednu i među učenicima omiljenu gimnazijsku profesoricu filozofije Nathalie Chezeaux, koju na početku zatječemo i kao zadovoljnu obiteljsku ženu, suprugu također profesora filozofije Heinza (André Marcon) i majku dvoje malodobne djece.
Kad se vrijeme radnje odmah nakon prologa prebaci godinama kasnije, Nathalie zatječemo u naizgled identičnoj situaciji, tek kao majku sad odrasle kćeri i od nje nešto mlađeg sina.
Ubrzo uslijede promjene u Nathalieinu životu, od najprije zatezanja s obnavljanjem ugovora za reizdanje njezinih knjiga do konačnog potpunog otkazivanja istog od strane izdavača, preko sve većih problema u njezinu odnosu s psihički nestabilnom majkom za koju je teško reći koliko je suicidalna a koliko želi privući pozornost kćeri i ostalih, do suočavanja sa suprugovom nevjerom i njegovim odlaskom, te majčinom smrću.
Kao svojevrsni metaforički prikaz promjena i nevolja koje ju postupno sustižu predstavlja crna mačka Pandora, kućna ljubimica njezine majke o kojoj Nathalie unatoč alergiji biva prisiljena preuzeti skrb.
Pandora dobar dio filmskog vremena provodi u transporteru, kutiji iz koje svako malo izlazi i time kao da simbolizira Nathalieine nevolje.
Nathalie je stoik, što je karakterna osobina koja Isabelle Huppert savršeno odgovara, i ona će svojevrsni, makar privremeni odušak, pronaći u druženju sa svojim nekadašnjim učenikom i sadašnjim štićenikom Fabienom (Roman Kolinka), mladim filozofom kojem pomaže objaviti knjigu i s kojim će neko vrijeme provesti u anarhističkoj komuni na seoskom imanju.
No kako joj Fabien u jednom trenutku kaže, Nathalie s riječi nikad nije prešla na djela, ona je buržujka koja za razliku od Fabiena prirodno ne pripada u anarhističko okruženje.
No ona niti nema anarhoidne ili prevratničke ambicije, dovoljno joj je da mlade ljude uči misliti i logično zaključivati.
"Sve što dolazi" je miran, tih, pametan i nenametljivo filozofičan film koji na prividno jednostavan način, ali inteligentno i suptilno progovara o važnim i složenim životnim stanjima.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/05/2017 : 11:13:15
|
Tri kratka isječka iz "Sve što dolazi", dva s titlovima na engleskom i jedan bez:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7268 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/05/2017 : 20:24:49
|
Meni nije, baš mi se (i) to sviđa. Atmosfera i mirnoća me asociraju na Érica Rohmera. Plus vrlo efektan i intrigantan duh intelektualizma.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7268 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/05/2017 : 10:02:18
|
Paterson, red. Jim Jarmusch, SAD / Francuska / Njemačka, 2016.
U Cannesu nagrada Palm Dog, na beogradskom FEST-u Nagrada publike, još niz nagrada i nominacija.
Jim Jarmusch je filmaš koji desetljećima, još od prvijenca „Neprekidni praznici“ iz 1980., brižno i dosljedno njeguje samoizabrani image marginalca nespremnog na kompromise i bilo kakve autorske ustupke.
Štoviše, upravo su „margina“ i „marginalci“ pojmovi kojima ga se najsažetije i najbolje može opisati, jer je on autor ponajprije zaintrigiran ljudima s ruba društva i zbivanjima na prividnoj margini života.
Ta margina je zapravo ono suštinsko i bitno, on gledateljima omogućuje uvid u događaje koje bi većina redatelja izbjegla filmskim rezovima, ili bi ih ostavili tek naznačenima dramaturškim skokovima i elipsama.
Jarmuscha privlači bilježenje prividno nebitnih svakodnevnih detalja koje svi mi uglavnom uzimamo kao samorazumljive i o kojima najčešće ni ne razmišljamo, dok Jarmusch upravo u takvim detaljima uspijeva pronaći začudne i često zadivljujuće trenutke.
On je autor trajno zaokupljen životima i sudbinama protagonista koji barem prividno nemaju jasno određen životni cilj te koji se spletom nerijetko bizarnih okolnosti zatječu na određenim mjestima i ponekad upadaju u nevolje.
U tom kontekstu „Paterson“ nije tipičan Jarmuschov film, jer u njemu praktički nema nikakve drame, svakako ne za protagoniste, nema rubnih stanja ni prelaženja granica, nema ekscentričnih likova, makar su mnogi lagano životno i većinom pozitivno pomaknuti.
Jarmuschovi tipični likovi su uglavnom dobrodušni i simpatični gubitnici i neprilagođeni pojedinci, a jedan od takvih je i Paterson (Adam Driver), vozač lokalnog autobusa u istoimenom gradu u New Jerseyju.
Paterson je miran i tih čovjek srednjih 30-ih godina, živi sa suprugom Laurom (iranska glumica Golshifteh Farahani iz „About Elly“ Asghara Farhadija i „Tijela od laži“ i „Egzodusa: Bogova i kraljeva“ Ridleyja Scotta), on ne govori puno ali obožava poeziju, osobito Williama Carlosa Williamsa, i svakodnevno piše pjesme.
Laura je osoba koja kao da nije s ovog svijeta, puna ljubavi te kao Paterson puna razumijevanja i suosjećajnosti, posve predana kreativnosti pa neprestano dizajnira baš sve, od kolača i zavjesa do tepiha i presvlaka za namještaj.
„Paterson“ je film o običnosti i svakodnevici u najjednostavnijim i najpozitivnijim značenjima tih pojmova, film o svakodnevnoj rutini, o buđenju pored voljene osobe, o doručcima i odlascima na posao, o vožnji autobusa, o usputnim ali važnim razgovorima koji se slučajno čuju, o šetanju psa, o ispijanju piva u lokalnom pubu, o ispravljanju nakrivljenog poštanskog sandučića, o ukusnom i strastvenom dekoriranju svega i svačega…
„Paterson“ je i posveta istoimenom gradu u New Jerseyju, posveta njegovim stanovnicima, nadvožnjacima, mostovima i ulicama, ali i važnim ljudima poput glumca i komičara Loua Costella i boksača Robina „Uragana“ Cartera o kojem je snimljen film i kojem je Bob Dylan posvetio glasovitu protestnu pjesmu.
No „Paterson“ je ponajprije film o poeziji, o svoj poeziji i pisanju poezije, o razumijevanju drugih ljudi i civilizacija kroz poeziju, o poeziji koja oplemenjuje ljude, o poeziji koja se može reflektirati i na poetičnost svakodnevnog života, o poeziji koju treba čitati u izvorniku jer je „čitanje prevedene poezije kao tuširanje s kabanicom“.
Paterson u bilježnicu svakodnevno zapisuje svoje pjesme, no to su zapravo stvarne pjesme Rona Padgetta, a i sam naslov „Paterson“ film duguje golemoj poemi Williama Carlosa Williamsa koja se proteže na nekih 600 stranica.
Jarmuschova režija je krajnje smirena i vrlo sugestivna, a cjelina je dramaturški komponirana poput neke jazz-skladbe s temom koja se stalno ponavlja ali s inventivnim varijacijama i improvizacijama.
Humor je sjajan i suptilno proveden, od svakodnevnog pojavljivanja različitih parova blizanaca u različitim situacijama i okolnostima, preko eksploatiranja psećeg ponašanja (naginjanje poštanskog sandučića) do verbalnih dosjetki i tipičnih jarmuschevskih situacijskih minijatura i ljudskih slabosti.
Iz svakog kadra filma izbijaju altruizam i ljubav prema ljudima, ali i prema psima (Palm Dog), a film je oda malom čovjeku, malim životnim detaljima i radostima, i malom gradu.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/05/2017 : 10:09:04
|
Razgovor s Jarmuschem, Golshifteh Farahani i Adamom Driverom na lanjskom Cannesu (razgovor je po potrebi simultano sinkroniziran na engleski), plus pressica kompletne ekipe, također iz Cannesa:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7268 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 27/05/2017 : 11:13:02
|
Sto se Patersona tice (gotovo) u potpunosti se slazem. Jako lijep film koji pokazuje kako rutina ne mora biti losa i kako "obicni" zivoti kriju mnoge lijepe trenutke. No film mi je poprimio sasvim novu dimenziju nakon razgovora s jednim poznanikom. On kaze da je Paterson "najbolji film o PTSP-u ikad snimljen" i stvarno se moze citati u tom kljucu (slika na ormaricu, scena u kaficu, pa i supruga Iranka), sto ga cini jos zanimljivijim i definitivno ga potvrdjuje ne samo kao film vrijedan paznje, vec i jedan od najboljih iz proslogodisnje berbe.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 27/05/2017 : 11:17:08
|
Kad to tako kažeš, stvarno mi dade misliti. Uistinu, sve se može iščitati i u ključu terapije PTSP-a, kroz čišćenje savjesti, oslobađanje namjerno potisnutog nagona, forsiranje rutine u terapeutske svrhe.
Fakat vrlo zanimljivo.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Opti
stripovi.com suradnik
Vatican City
4533 Posts
Member since 06/07/2009 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 31/05/2017 : 23:50:24
|
quote:
Originally posted by Shaner
Sto se Patersona tice (gotovo) u potpunosti se slazem. Jako lijep film koji pokazuje kako rutina ne mora biti losa i kako "obicni" zivoti kriju mnoge lijepe trenutke. No film mi je poprimio sasvim novu dimenziju nakon razgovora s jednim poznanikom. On kaze da je Paterson "najbolji film o PTSP-u ikad snimljen" i stvarno se moze citati u tom kljucu (slika na ormaricu, scena u kaficu, pa i supruga Iranka), sto ga cini jos zanimljivijim i definitivno ga potvrdjuje ne samo kao film vrijedan paznje, vec i jedan od najboljih iz proslogodisnje berbe.
Zapravo, što više razmišljam o filmu, dolazim do još radikalnije teze, koju oni koji nisu gledali film svakako ne bi trebali čitati.
SPOILERI! SPOILERI! SPOILERI!
Što ako njegova žena Iranka zapravo ne postoji?! Nju osim njega nitko drugi ne vidi u filmu, ona iz kuće iziđe jedino s njim u subotu na sajam na kojem navodno proda nešto dizajniranih keksa, pa onda navečer na pizzu, uz opasku kako bi to trebali ponoviti. No mi im tu možemo samo vjerovati na riječ, jer u filmu nema ni jednog kadra u kojem bi ona s njim bila bilo gdje osim u kući, i nakratko ispred kuće dok sjedaju u auto i odlaze na sajam pa se vraćaju s njega, i kad ih uvečer vidimo opet pred kućom, dok se vraćaju iz pizzerije.
Nakon što njega onaj kolega i nadzornik na poslu u dva navrata pred početak smjene obavijesti o svim svojim nevoljama (supruga, djeca, zdravlje, hipoteka...), upita ga kako je on, na što mu Driver odgovori "ja sam dobro", bez ikakvih detalja. Čak štoviše, on koliko se sjećam nju tijekom filma nikome i nikad ne spomene. A osim njega vidi ju samo pas, odnosno valjda ju vidi, jer ga se ne može pitati.
Što ako ona postoji samo u njegovoj glavi, kao vizija ili duh žene koju je on ubio, ili čiju je smrt skrivio sudjelujući u vojnim operacijama na Bliskom istoku? Što ako je ona samo produkt njegove grižnje savjesti, etičnosti i osjećaja odgovornosti i kajanja za ono što je počinio?
Kad u jednoj sceni on vidi vlasnika bara kako igra šah s nekim i s dotičnim razgovara, zapita ga s kim to igra, a ovaj mu odgovori "sa samim sobom". Možda je i Driverova intima unutar četiri zida kuće samo igra nemoguće i nerealno skladnog bračnog života, igra koju on također igra sam sa sobom, uz viziju nestvarno savršene žene pored sebe.
Jer zašto ona nikad s njim nigdje ne izlazi? Zašto s njim ne prošeta psa uvečer i sjedne u bar, kad to već rade Romeo i Julija koji se rastaju?
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
7268 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/06/2017 : 23:02:18
|
Ja, Daniel Nlake (I, Daniel Blake), red. Ken Loach, Velika Britanija / Francuska / Belgija, 2016.
Zlatna palma i Posebno priznanje Ekumenskog žirija u Cannesu, nagrada BAFTA za „najizvrsniji“ film godine, nagrada César za najbolji strani film;
Film kojim se Loach vratio sebi iz najuspjelije i socijalno najangažiranije autorske faze koju su obilježili filmovi „Kes“, „Bubamaro, bubamaro“ i „Zovem se Joe“.
Ken Loach je već desetljećima predvodnik socijalnog i političkog angažmana u britanskom filmu, autor koji taj angažman i jasne stavove u pravilu inteligentno i promišljeno zamata u ruho humornih drama s dosljednim i odlučnim naglascima na izrazitom realizmu, gdjekad naturalizmu i uvijek humanim stranama priča, bez obzira tko su njihovi protagonisti.
Kao uvjereni ljevičar Loach za protagoniste u pravilu bira poštene, dobrodušne i pomalo naivne radnike i(li) revolucionare koji u sukobima sa sustavom, birokracijom ili revolucijom stradavaju zbog slijeđenja vlastitih uvjerenja i ideala.
„Ja, Daniel Blake“ je pametno i senzibilno ostvarenje impregnirano empatijom i altruizmom, svojevrsni povratnički Loachov film kojim se on režiji vratio nakon što su konzervativne vlasti u Velikoj Britaniji započele s reduciranjem i ukidanjem socijalnih prava.
Loach se opet bavi sudbinom nižih društvenih slojeva, radništva i prekarijata, jedne samohrane majke bez prihoda i konkretnijeg krova nad glavom, šire žrtvama socijalnog darvinizma ponekad doslovce osuđenima na smrt.
Naslovnog protagonista i važne sporedne likove administracija tretira kao da ne postoje, odnosno kao da bi bilo najbolje da ne postoje, bezdušno i iracionalno ih se ponižava i maltretira, nehumano i apsurdno šaljući od šaltera do šaltera i od formulara do formulara uz beskrajna čekanja, ili ih prisiljavajući na podjednako duga čekanja na odgovore preko telefona.
Najprije ih se prisiljava da se odreknu jednih socijalnih prava ako žele dobiti druga, da bi im potom i ta druga bila birokratski hladnokrvno oduzeta, recimo pod izgovorom da nisu dovoljno kvalitetno ili brzo ispunili određeni obrazac.
Daniel Blake, kojeg izvrsno tumači inače komičar Dave Johns, 59-godišnji je udovac i stolar koji se nakon srčanog udara mora oporavljati, uz zajamčenu malu socijalnu naknadu i bez prava na rad, štoviše uz prijetnju ozbiljnih socijalnih problema u slučaju prihvaćanja bilo kakvog posla.
Daniel je službeno radno nesposoban, čovjek bez djece i čini se neuništivo vedra duha koji je dugo vremena skrbio o teško bolesnoj i umirućoj supruzi.
Socijalnu naknadu ne prima jer ga neki djelatnik socijalne službe nije nazvao, pa mora obilaziti birokratske šaltere te sa službenicima voditi duge i apsurdne razgovore u kojima mu se postavlja hrpa nepotrebnih i besmislenih pitanja jer forma mora biti zadovoljena.
Uz pomoć stalnog suradnika Paula Lavertyja Loach je kreirao izuzetno uvjerljive i životne likove kao i sjajne dijaloge, s osloncem na beskompromisni humanizam i altruizam, zdravorazumsko rasuđivanje i suosjećajnost među žrtvama sustava.
Daniel će sve učiniti da bi pomogao nesigurnoj i lomnoj Katie (odlična Hayley Squires), samohranoj majci dvoje djece koja se s klincima zbog nemilosrdnosti sustava potuca od nemila do nedraga, te koja će nakon doticanja egzistencijalnog dna za preživljavanje izabrati angažman eskort-dame.
Naglasak je na tjeskobnom i tragičnom socijalnom kontekstu i angažmanu, humor je potisnut ili ga uopće nema, odnosno sporadično izvire iz sitnih detalja te ljudskih slabosti i vrlina.
Afirmiraju se međuljudska solidarnost i empatičnost u borbi za golo preživljavanje i protiv krajnje nehumane birokracije, a u fokusu su svakodnevni ljudi s dna društvene ljestvice te njihove turobne egzistencijalne i s njima neraskidivo povezane intimne, psihološke i obiteljske drame.
Loachov redateljski prosede vrlo je sugestivno realističan, krajnje samozatajan i nenametljiv, pripovijedanje je majstorsko a glumačke interpretacije izuzetno uvjerljive.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 01/06/2017 : 23:12:16
|
Priča o stvarnom Danielu Blakeu i kratki razgovor s Loachom:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
ziki
New Member
279 Posts
Member since 22/08/2010 |
|
|
Topic |
|
|
|
Dnevnik gledanja
