| Author |
 Topic  |
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
 Posted - 19/12/2015 : 23:58:52
|
Odlična psihološka romantična drama "Izdaleka" ("Desde allá") Venecuelanca Lorenza Vigasa, koji je autor i scenarija prema priči Guillerma Arriage Jordána, scenarista "Pasje ljubavi", "21 grama", "Babela" i "Ravnice u plamenu".
Dobitnik Zlatnog lava nudi zuzetno intrigantnu, iznimno atmosferičnu, realistično kontekstualiziranu, sjajno glumljenu i provokativnu priču o manipulaciji i igri moći.
Središnji lik je sredovječni i naglašeno – patološki – asocijalni Armando (izvrsni Alfredo Castro iz biografske drame "No" i triler-drame "Tony Manero" Pabla Larraina), geju iz Caracasa koji će se vješto poigrati agresivnim mladim uličarom Elderom (odlični debitant Luis Silva) i zavesti ga da bi ga iskoristio za ostvarenje svojih planova.
Arriaga Jordán i Vigas sjajno vode likove i priču, postupno gledatelju otkrivajući detalje i o Armandu, njegovu karakteru, svakodnevici i egzistencijalnom zaleđu, i o Elderu koji je grubi ulični pastuh, straight tip kojem nedostaje očinska figura, čega nije ni svjestan, i koji će zbog toga početi potpadati pod Armandov utjecaj.
Naslov "Izdaleka" ne odnosi se samo na distancu na kojoj Armando konstantno drži sve likove, nego i na distancirano profiliranje njegove osobnosti zbog čega gledatelj nikad nije sasvim siguran na čemu je i kojim smjerom će priča krenuti.
Odlična, naglašeno atmosferična i sugestivna režija, dojmljivo korištenje prirodne i zadane scenografije Caracasa, vrsni glumački nastupi, impresivno baratanje motivima zavođenja, manipulacije i podčinjavanja te spretno izmicanje tla pod nogama gledatelja razlozi su zbog kojih ovaj film vrijedi pogledati više puta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/01/2016 : 23:13:25
|
Biografska ratna drama "13 minuta" ("Elser") Olivera Hirschbiegela, autora "Konačnog pada" kojemu je Hitler očito trajna, da ne kažem opsesivna tema, jer se i ovaj film dotiče njega.
Priča je temeljena na istinitim događajima, na neuspješnom pokušaju atentata na Hitlera u Munchenu u studenom 1939. godine kojeg je izveo mladi Georg Elser, nakon čega je dospio u nacistički zatvor i bio podvrgnut višegodišnjem mučenju sve do praktički kraja rata, kad je pogubljen.
Onih 13 minuta iz naslova odnosi se na vremensku pogrešku u pripremi atentata, jer je eksploziv kojeg je Elser podmetnuo u dvorani u kojoj su se okupili nacisti s Hitlerom na čelu eksplodirao 13 minuta prekasno, nakon što su se svi već razišli.
Hirschbiegelu leže ovakve istinite priče, on pedantno i sugestivno rekonstruira zbivanja kao i njihov društveni i idejni kontekst, sve je vrlo atmosferično, skokovita naracija u više vremenskih razina u kojem upoznajemo protagonistovu prošlost kroz poprilici 10-ak godina je sasvim pregledna i dramaturški skladno komponirana bez praznog hoda, a glumci među kojima je i Katharina Schüttler iz izvrsne serije "Naše majke, naši očevi" su redom odlični.
Christian Fridel znan iz Hanekeova remek-djela "Bijela vrpca" zasluženo je nominiran za Europsku filmsku nagradu za glavnu ulogu običnog momka razočaranog zločinačkim režimom u svojoj zemlji i smjerom u kojem ona ide, idealista koji odluči pod svaku cijenu pokušati to promijeniti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4065 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 11/01/2016 : 15:34:14
|
through a glass darkly (1961)
Još jedan sjajan bergmanov film koji ispituje temu ljudske bespomoćnosti i otuđenosti spram svijeta, spram tragedija života i potrebi da se nađe oslonac koji bi nam omogućio da izdržimo ovakvu egzistencijalnu poziciju. No, "Kroz staklo, tamno" se istovremeno bavi i sa dvije dosta konkretnije teme: shizofrenijom i disfunkcionalnim porodičnim odnosima (što se vrlo često javlja zajedno).
Karen je bolesna i ne shvata šta se sa njom dešava i kuda će je to odvesti. Istovremeno živi u dva svijeta: bolesnoj autističnoj fantaziji, religiozne prirode, o bogu koji silazi niz planinu i treba da dođe pred nas u punoj svojoj slavi, i realnom svijetu (šta god on bio), u kome se njen muž Martin svim silama bori da je svojom ljubavlju i brigom sačuva od njene bolesti i sebe same. Karen ne zna koji od ta dva svijeta je potpuno stvaran, koji je san i varka, i mora odabrati jedan od njih. Zapravo se radi o udžbeničkom primjeru shizofrenije: povremena poboljšanja i ne-psihotični periodi koji se ipak nastavljaju u smjeru dezintengracije i siromašenja ličnosti. Ako uzmemo u obzir da je film sniman 1961, prije masovne upotrebe antipsihotika... Karenina sudbina je još gora.
Ali u fokusu je i porodica, i film je dobar primjer na koji način porodica i uslovi odrastanja utiču na specifičnost shizofrenije svakog pojedinca. Otac David je pobjegao od porodice kada je Karen obolila i odbacio svoje odgovornosti: a i čitavog života je zanemarivao svoju porodicu. Karen prenosi ova ambivalentna osjećanja na figuru svog muža, koji se usljed bolesti brine o njoj kao o malome djetetu; istovremeno ga i voleći i mrzeći, i oslanjajući se na njega i odbijajući njegove nježnosti, gledajući ga i kao poslednji oslonac razuma i mrskog predstavnika "stvarnog svijeta". Mjesto duboko ambivalentne figure realnog oca ili njegovog supstituta - muža, karen se u fantaziji pridružuje idealizovanom Ocu, bogu koji će doći i sve učiniti dobrim. Potresna je scena u kojoj Karen gleda u zid, iščekujući da će se otvoriti vrata i doći Bog - OTAC; dok njen pravi otac stoji na dovratku i bespomoćno je posmatra, zauvijek u ulozi posmatrača, koji nikada neće preći prag, proći kroz vrata. Ali čak i "bog" u mašti jednog shizofreničara postaje pauk koji pokušava da je siluje: incestuozne želje, agresivna osjećanja i stid zbog istih izbijaju na površinu, u jednom strahovitom nazadovanju ličnosti do najranijeg djetinjstva.
Njen brat se zove Minus, ime više nego bogato simbolikom: njegov život je minus, obilježen nedostatkom. Nedostatkom oca i njegove ljubavi, veza sa drugim ljudima, a najprije polne ljubavi i svih onih radosti koje čini život mlade osobe. On je frustriran, neisguran, neurotičan - nesposoban da kontroliše sebe i incestuozna osjećanja koja Karen, tonući u psihozu, sve jasnije izražava prema njemu. On je stranac, najslabija karika "zdravog" dijela porodice, onaj koji uvijek stoji po strani, i želeći i mrzeći privid srećne porodice koji je pred njim. Pokušavajući da imitira oca, piše pjesme i drame, time nadoknađujući svoju životnu jalovost, nemoć, siromaštvo: baš kao i otac.
Muž Martin je izmučen, nesiguran, dobar i ljubavi pun čovjek koji je ipak na ivici snage. Njegovo grubo, zamišljeno, a opet nekako plemenito lice nam daje tek naznake dubokih osjećanja i teških preloma koji vladaju ispod maske konvencionalnosti i hladnokrvnosti. On je mučenik, možda i najtragičniji član kvarteta: onaj koji se najviše bori i pokušava, i stoga i doživljava najveći neuspjeh.
Ali psihotični slom jednog člana porodice, kao emocionalna katarza, istovremeno je prilika za novi početak, za shvatanje dotadašnjih problema, za jedan preokret i pokušaj vezivanja. Otac David polako počinje da preuzima svoje dužnosti oca porodice kroz razgovor sa sinom Minusom; u njemu iznosi svoje viđenje boga kao ljubavi, ne boga kao nečega misterioznog, neviđenog, nenaslutivog, već boga kao ove ljubavi, i zle i dobre, i banalne i uzvišene, koja je svuda oko nas, uvijek sa nama i u nama. To su istovremeno prve zaista iskrene riječi koje govori, nakon bezbrojnih stranica njegovih sentimentalnih i suštinski bezvrijednih romana. David izlazi iz svog malog kruga i suočava se sa životom, suncom, pa i bogom-ljubavi, sa izazovom ljubavi porodice. A Minus... po prvi put istinski razgovara sa ocem, i osjeća da ima oslonac i da će sve, možda, biti bolje.
 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/02/2016 : 23:46:04
|
Labirint laži (Im Labyrinth des Schweigens), red. Giulio Ricciarelli, Njemačka, 2014.
Nijedan se narod tako sustavno, dosljedno i beskompromisno na filmu ne suočava s vlastitom mračnom i traumatičnom prošlošću kao Nijemci, za što je nakon filmova "Hitler: Konačni pad", "Sophie Scholl", "Anonimna - jedna žena u Berlinu" i "13 minuta" iznadprosječno uspio ali ipak ne i ekstraordinaran "Labirint laži" suscenarista i redatelja Giulija Ricciarellija još jedan dokaz.
Godina je 1958., a protagonist je mladi frankfurtski tužitelj Johann Radmann (Alexander Fehling iz "Nemilosrdnih gadova" i serije "Domovina"), fikcijski lik sastavljen od triju stvarnih tužitelja koji su vodili procese zločincima iz Auschwitza, osoba umjereno vođena idealima i potpuno predana poslu koji obavlja pod glavnim tužiteljem Fritzom Bauerom (pokojni dominantno TV-glumac Gert Voss kojem je film i posvećen).
Kad ulični prodavač Simon Kirsch (Johannes Krisch) u dvorištu jedne škole po tjelesnom nedostatku prepozna svog mučitelja iz Auschwitza, gdje su ubijeni Simonova supruga i kći koja je skončala u eksperimentu doktora Mengelea, pomoć u privođenju zločinca pravdi u Simonovoj će pratnji od Johanna zatražiti energični novinar Thomas Gnielka (André Szymanski).
No kad to pokuša i ishoditi, Johann će se suočiti s namjernim odbijanjem posla i otvorenim opstruiranjem, i u svom neposrednom radnom okruženju. To ga neće obeshrabriti, te će uz presudnu suglasnost i pomoć šefa Bauera kao isprva nevoljkog suradnika dobiti kolegu Otta Hallera (Johann von Bülow iz "13 minuta"), s kojim će krenuti u temeljito istraživanje.
No tek će tu početi ozbiljne nevolje, jer će obojica baš kao i Gnielka ubrzo otkriti da na svakom koraku nailaze na manje ili više otvorenu opstrukciju i podmetanje klipova. A dok se zbližava s privlačnom krojačicom Marlene Wondrak (Friederike Becht iz "Žene kojoj sam čitao" i "Hannah Arendt"), Johann će postajati sve izloženiji otvorenim prijetnjama pa i fizičkoj ugrozi, te će početi shvaćati da u njemačkom društvu vlada prava omerta o nacizmu i onima koji su na svim razinama sudjelovali u zločinu.
Ipak, njegov će tim ubrzo doći na trag Adolfu Eichmannu i Josefu Mengeleu, stupit će u kontakt s izraelskom tajnom službom, ali i početi otkrivati detalje o zločinačkim prošlostima pojedinaca iz vlastitih obitelji.
Dojmovi o vrlo dobro režiranom, nerijetko dojmljivo atmosferičnom, tjeskobnom i pesimističnom, izvrsnom fotografijom Martina Langera ("Sophie Scholl", "Bijela Masajka") i Romana Osina ("Ponos i predrasude", "Dućan čuda gospodina Magoriuma") uz sjajno korištenje prirodnog i umjetnog svjetla te uporabu filtera snimljenom, detaljno scenografski i kostimografski rekonstruiranom te mahom odlično glumljenom ostvarenju bili bi osjetno povoljniji da nije formulaične dramaturške strukture, povremenog posezanja za stereotipima u postuliranju likova i njihovih međuodnosa te određene suhoparnosti, ili bolje rečeno emotivne distanciranosti u koncipiranju cjeline.
No to ne znači da nije posrijedi vrijedan film koji treba pogledati, i kao podsjetnik na opasnosti od kolektivne šutnje o zlu napravljenom u naše ime, u kojem su što dragovoljno a što po dužnosti, točnije uz pristajanje i bez protivljenja, sudjelovali i naši očevi.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 10/07/2016 : 16:28:41
|
prava poslastica, za uzivase u filmova poput Cold in July, Blue ruin ... Proposition
znaci, bez pretjeranih i bezveznih CGI h'woodskih bedastoca
Pattinsona mislim da jos nisam ni gledao (u Cronenbergu me jos ceka), posto mi se sere za Twilight & co., ali ovdje bih cak rekao da je skoro nadmasio Di Caprio u What's Eating Gilbert Grape ... posto nisam ni skuzio isprva tko je lik i da je "poznat", totalno me uvjerio da ima ... problema i da on jeste takav  
"The Rover" (2014)
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/09/2016 : 15:36:40
|
U cjelini možda i najslabiji, ali svejedno vrlo zanimljiv i u nekim segmentima vrlo intrigantan film Nicolasa Windinga Refna, autora triju nastavaka Pushera, Bleedera, Vožnje, Samo Bog oprašta i Valhalla se budi.
Nabacana hrpa provokativnih motiva i detalja, ali se sve iscrpljuje u estetici i stilizacijama, u vizualnosti i atmosferičnosti, u scenografskim i kostimografskim rješenjima, u glazbi i fotografiju, dok su priča i likovi ordinarni klišeji, baš kao i idejna odnosno značenjska razina filma.
Djelo je na ovogodišnjem Cannesu nagrađeno za najbolji soundtrack skladatelja Cliffa Martineza, Refnova čestog suradnika, a sam Refn tvrdi da je nakon niza filmova o nasilnim muškarcima želio snimiti jedan o nasilnim ženama.
Protagonistica je 16-godišnja Jesse, koju odlično tumači Elle Fanning, kojoj je ovo mogla biti prijelomna uloga da film nije komercijalno krahirao. Jesse je isprva dobrodušna cura iz provincije koja želi uspjeti u svijetu visoke mode Los Angelesa i Hollywooda, a zahvaljujući mladosti i nevinosti kojom zrači predstoji joj čini se strelovit uspon.
Žanr psihološkog slasher-trilera s povremeno degutantnim grafičkim prizorima sadističkog nasilja, nekrofilije i kanibalizma prema autoru je primjeren za prikaz svijeta u kojemu vladaju neizmjerna ljubomora, nemilosrdna i bezobzirna konkurencija i u kojemu se manekenke pretvaraju u vampire.
U praktički svakom kadru razvidni su brojni utjecaji, od Davida Lyncha i Daria Argenta do Paula Verhoevena iz Plesačica i Paula Schradera iz Ljudi mačaka, te načina na koji primjerice David Cronenberg u Karti do zvijezda prikazuje segment međuljudskih odnosa u Hollywoodu.
Jedini posve i neupitno pozitivan lik je mladić Dean kojem se Jesse sviđa, a čini se i on njoj, no koji je zbog prirode neonske džungle u kojoj se nalazi, zbog predatorstva praktički svih koji u njoj žive te spomenutog kanibalizma od samog početka osuđen na poraz.
Razmjerno efektno pomaknuti i tendenciozno ekscentrični likovi, osim Deana nijedan pozitivan, a u ulozi vlasnika motela u kojem protagonistica privremeno živi i koji kao ljubimca drži pumu nastupa Keanu Reeves.
Sve je stil a nauštrb sadržaja, cjelina je vizualno dojmljiva, no posrijedi je u osnovi eksploatacijski film koji formalno kritizira eksploataciju.
Priča je sasvim konvencionalna i u tom smislu predvidljiva, gluma je pretpostavljivo namjerno, odnosno u skladu s mizantropskom pričom i distanciranim likovima ukočena i artificijelna, a čini se da je i autor fasciniran holivudskim glamurom čiju mračnu stranu oslikava.
Refnu valja priznati na učinkovitom podizanju dramske i horor tenzije te tjeskobe, mjestimice fascinantnoj i povremeno hipnotički snažnoj vizualnosti, a već uvodni kadar signalizira kakav je film pred nama i kakva će mu biti završnica.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 25/09/2016 : 15:40:41
|
Par isječaka Neonskog demona, za bolji uvid:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/09/2016 : 16:49:09
|
Anne Fontaine je francuska scenaristica, redateljica i glumica, režirala je solidnu biografsku dramu „Coco prije Chanel“ nominiranu za Oscara za scenografiju i za tri Europske filmske nagrade, te vrlo uspjelu romantičnu dramu „Adoration“ prema knjizi Doris Lessing, s Naomi Watts i Robin Wright u glavnim ulogama.
Njene filmove odlikuju nenametljiva estetizacija, promišljena vizualnost, mirna i dosta sugestivna režija te bavljenje intrigantnim, uvjetno rečeno ženskim pričama. „Nevine“ su prvi film Anne Fontaine u redovitoj hrvatskoj kino-distribuciji, jer je "Coco prije Chanel" prikazan samo na Filmomaniji.
Protagonistice filmova Anne Fontaine su samosvjesne žene mlađih ili ranih srednjih godina, a autorica ponekad poseže za istinitim pričama, kao recimo u „Coco prije Chanel“ i u recentnoj drami, uvrštenoj u službenu selekciju Sundancea te s uspjehom prikazanoj na festivalu u Seattleu.
Istiniti događaji o kojima je riječ odnose se na brojne neželjene trudnoće zabilježene u poljskoj provinciji neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata u prosincu 1945., koje su bile posljedica masovnih silovanja od strane sovjetskih vojnika, formalnih osloboditelja.
U konkretnom slučaju žrtve silovanja su časne sestre u jednom samostanu, njih sedam uključujući nadstojnicu, a ona koja ih otkriva i koja će im pomoći u nošenju s, u kontekstu vjere, predanosti Bogu i nevinosti iz naslova izuzetno traumatičnim zbivanjima, jest mlada Francuskinja Mathilde Beaulieu, liječnica Crvenog križa koju izvrsno interpretira Lou de Laâge iz "Breathea" Mélanie Laurent i serije "Ana Karenjina".
Pandan Mathilde je odlično postuliran lik Marije, zamjenice nadstojnice samostana koju sjajno interpretira Agata Buzek. Ona je melodramska junakinja koja se lomi između slijeđenja pravila službe bez obzira na žrtve, što zagovara nadstojnica samostana (još jedna odlična uloga Agate Kulesze iz "Ide"), i omogućavanja pružanja izvanjske liječničke pomoći silovanim sestrama.
Na idejnoj razini gledamo sudar civilne, znanstvene i humane liječničke prakse oličene u francuskoj liječnici, što se može interpretirati i kao tadašnja modernost (a i Francuska je tradicionalno simbol liberalizma), s religijskim konzervativizmom i tradicionalizmom oličenima u nadstojnici, ali ne i u mlađim sestrama u kojima jačaju majčinski nagoni.
Taj će sudar predvidljivo rezultirati i ljudskim žrtvama, da bi se naposljetku našao kompromis u svojevrsnom mirenju konzervativizma i promjena koje život nosi. Naposljetku svi ženski likovi što doslovno a što metaforički gube nevinost.
Autorica kao da nema hrabrosti dublje istražiti izuzetno intrigantna psihološka stanja mladih časnih sestara, njihove traume i nošenja s istima, pa postupno sve više pribjegava stereotipima i shematičnosti. Shematično su prikazane i neke časne sestre, što postaje posebno problematično s porastom melodramske tenzije u završnici.
Posljedica toga je da se likovi a dobrim dijelom i njihovi međuodnosi negdje po sredini filma prestaju razvijati, te je nekovrsni nategnuti happyend sasvim logičan. No film je prilično atmosferičan i dosta sugestivno režiran, izvrsno glumljen, a tematski se dijelom nastavlja na propitkivanje religioznosti u poljskom društvu, viđeno u oskarovcu „Ida“ Pawela Pawlikovskog.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 29/09/2016 : 18:22:10
|
U Zagrebu u kinu Europa, koliko vidim na netu u dovrani Visia u Dubrovniku, a prema najavama u listopadu i u vašem Art-kinu Croatia.
A može se naći i na netu, screener sa srpskim prijevodom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 29/09/2016 : 19:22:55
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
U Zagrebu u kinu Europa, koliko vidim na netu u dovrani Visia u Dubrovniku, a prema najavama u listopadu i u vašem Art-kinu Croatia.
A može se naći i na netu, screener sa srpskim prijevodom.
Gledao sam na stranicama Europe, ali tek sad vidim da to nisam učinio dovoljno pažljivo. 
Na stranicama Croatije ga još nema, ali vjerujem da imaš preciznije informacije od mene. Ništa, gledati će se kad stigne, a do tada ćemo vidjeti šta kažu The Neon Demon, Fuocoammare, Ustav Republike Hrvatske i Gazda.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 22/10/2016 : 19:10:03
|
Napokon pogledao Neonskog demona. Čini mi se da je Refn teški folirant koji je negdje putem pobrkao lončiće i misli da je veliki umjetnik. Barem sam takav dojam stekao nakon pogledanog filma i nekoliko pročitanih intervjua. Valjda mu je udarila slava u glavu nakon Drive. Demon je isključivo inzistiranje na vizualnom, što nije tako čudno s obzirom na temu modne industrije, i čak ne mora biti loše, kao što se može vidjeti u prethodno spomenutom (i puno boljem) filmu koji se također uglavnom oslanja na estetiku, no ovdje ne prolazi zahvaljujući potpunom distanciranju od gledatelja. Refn je izjavio da ga ne zanima da li će se ljudima film svidjeti, važno mu je samo da izazove reakciju. Kod mene to nije uspio učiniti. Ima zanimljivu glazbu i nekoliko odličnih scena, ali džaba to kad je uglavnom prazan i dosadan. Još jednom se pokazuje da "drugačije" ne znači samo po sebi nužno i "dobro".
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37351 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 04/11/2016 : 21:42:27
|
Poslije The Stoning of Soraya M. i Timbuktu, pogledao sam danas jos jedan odlican film! Wow, izuo me!!  Mashevusa za pogledati. Woah! I howgh!
Ne m'abandonne pas (2016) - "Ne ostavljaj me"
17-godisnja Chama je ponos svojih roditelja. Ona je pametna i atraktivna, i upravo je bila primljena na jednu od najprestiznijih francuskih univerza.
Ali jedne veceri njezinoj majci se srusi svijet kada joj na vrata pokuca otac sina s kojim je njezina kcer navodno u braku ... preko interneta. Posto je on u Siriji i pridruzio se IS. A i ona zeli kod njega.
O opranim mozgovima i odnosu do religije i radikalizma.
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/12/2016 : 09:03:05
|
Mislim da sam pronašao svoj film godine, a budući da još nema puno do kraja, čak sam i prilično siguran u to.
Riječ je o u svim izvedbenim segmentima impresivnoj (ratnoj) triler-drami "Sukob" ("Eshtebak") egipatskog suscenarista i redatelja Mohameda Diaba, kojemu je ovo drugi film nakon angažirane drame "Žene iz autobusa 678" ("678") iz 2010. godine.
U njoj se Diab pozabavio pričom o trima ženama izloženim seksualnom uznemiravanju u svojoj domovini, a ovdje se također bavi neuralgičnim točkama suvremenog egipatskog društva.
Posrijedi su dramatični i neizbježno tragični događaji iz lipnja 2013. godine, kada je u turbulentnim zbivanjima nakon arapskog proljeća kratkotrajna vlast vojnim udarom oduzeta Muslimanskom bratstvu predvođenom Muhamedom Mursijem, te su izbili žestoki i krvavi sukobi između pripadnika Bratstva s jedne te vojske i policije s druge strane.
Priča Diabova filma odvija se na ulicama Kaira u vremenskom intervalu kraćem od 24 sata, a ravnopravni protagonisti su ljudi koje policija bez biranja i dijelom slučajno kupi po ulicama te zatvara u unutrašnjost policijskog vozila.
Među njima su snažnim religijskim motivima vođeni prosvjednici koji su moguće i visokorangirani pripadnici Bratstva, dvojica reportera koji pokušavaju što kamerom a što makar mobitelima zabilježiti svaki trenutak društvenog prevrata koji ih okružuje, a neki tek slučajni prolaznici poput mlade muslimanke prekrivene khimarom, sredovječne žene sa suprugom i sinom tinejdžerom ili mladog i za politiku nezainteresiranog DJ-a.
Dakako, uhićeni ljudi predstavljaju umanjeni presjek egipatskog društva, baš kao što i njihove interakcije oslikavaju religijskim, političkim, socijalnim, rodnim i inim tenzijama definirane odnose u društvu.
Cjelina dodatno imponira autorovom odlukom da se sva zbivanja prikazuju isključivo iz unutrašnjosti vozila, podjednako ona u skučenom prostoru u koji je nagurano previše ljudi kao i ona oko vozila, koja su predočena kroz dva prozora sa strana i jedan stropni te kroz povremeno otvorena vrata.
Takav koncept neprestano dodatno podiže dramsku tenziju te pridonosi povremeno praktički nepodnošljivom ozračju tjeskobe, zagušljivosti i bezizlaznosti, zbog čega sve viđeno postaje gotovo dokumentaristički vjerodostojno i uvjerljivo.
U kombinaciji s tim impresivna, krajnje promišljena i funkcionalna režija u kojoj nema suvišnog, predugog ili prekratkog kadra, naracija koja se ubrzava ili usporava u skladu s međuljudskim odnosima u vozilu i zbivanjima oko njega, konstantni ugođaj ekspandirajuće tragike i slutnje tragične kobi naznačene već pri početku riječima jednog od uhićenih da je prethodnog tjedna u sličnom vozilu poginulo 37 ljudi, sjajan snimateljski rad koji dodatno pridonosi ozračju kaotičnosti i izgubljenosti, s tim povezano iznimno učinkovito korištenje i opisivanje skučenog prostora, te suptilno nužno minimalističko oslikavanje naglašeno ljudskih i običnih karaktera zajedno stvara fascinantnu cjelinu koja imponira i slojevitim i nenametljivim ali jasnim angažmanom.
Ne samo antiratnim, ili onim zagovora suživota i tolerancije među različitim religijama i etnicitetima, nego i onim elementarno ljudskim i partikularno ženskim.
Svi uhićeni tako su u jednom trenutku sposobni zajedno pjevati i smijati se malim životnim detaljima afirmirajući suživot i altruizam, a već u sljedećem se hvatati za guše želeći ubiti suputnika.
Dvije žene kontrastirane su svojim vjerskim i obiteljskim zaleđima, jer je jedna sredovječna udana svjetovna žena i majka koja ne mari za religiju, dok je druga djevojka koja strogo živi po vjerskim kanonima.
No kad se nađu u istoj nevolji, njihova rodna pa i općeljudska solidarnost nadići će sve razlike.
Valja se nadati da će pametan i mudar Diabov "Sukob" prije ili kasnije stići i na redoviti kino-repertoar.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/12/2016 : 09:08:03
|
Međunarodni trailer "Sukoba" s francuskim titlom i teaser-trailer (zapravo isječak) s engleskim titlom:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/12/2016 : 09:12:45
|
Kratki razgovor s Mohamedom Diabom na ovogodišnjem Cannesu, i nešto duži o snimanju filma na ulicama Kaira, osobito izuzetno zahtjevnih akcijskih sekvenci, o političkoj i društvenoj situaciji u svojoj zemlji, o onome što je želio postići filmom i o još ponečemu.
On priča na engleskom.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 04/12/2016 09:21:43 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/12/2016 : 11:21:55
|
Drugi na mojoj listi najboljih filmova godine (da ga pogledam još jednom mogao bi biti i prvi), psihološka drama "Flamansko nebo" ("Le Ciel Flamand") belgijskog scenarista i redatelja Petera Monsaerta.
U svim izvedbenim segmentima impresivna psihološka drama o suočavanju s posljedicama pedofilskog seksualnog zlostavljanja 6-godišnje Eline (sjajna Esra Vandenbussche, kći glavne glumice Sare Vertongen, čime se može objasniti i neobično prirodan odnos majke i djevojčice), kćeri sredovječne madame Sylvie (Vertongen koja tjelesno podsjeća na Meryl Streep) u obiteljskom bordelu kojeg vodi i u kojem radi sa svojom majkom.
Tu je i čovjek kojeg djevojčica zove „ujak Dirk“ (Wim Willaert), vozač autobusa koji o njoj požrtvovno skrbi i pokazati će se ključnim u eskaliranju drame, a za kojeg gledatelj pretpostavlja u kakvim je odnosima s klinkom.
Fascinantno iznimno suptilno profiliranje i psihološko nijansiranje likova, nenametljiva i izuzetno sugestivna režija, brižljivo odabrani kutovi i pokreti kamere s drugim planom i zamućenim detaljima, nenametljivo koloristički estetizirana fotografija, postupno uvođenje u naglašeno atmosferičnu priču, izvrsni glumački nastupi, emotivnost bez imalo patetike.
Ukratko, maestralna intimna i obiteljska drama te slojevita i izuzetno intrigantna karakterna studija.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2016 : 09:09:58
|
Dobitnik Srebrnog lava u Veneciji nominiran za tri Zlatna globusa, psihološka triler-drama "Noćne životinje" ("Nocturnal Animals") Toma Forda, autora odličnog "Samca" iz 2009. godine.
Očekivano impresivno stilizirana i estetizirana, koloristički bogata, odlično glumljena i dijelom enigmatična priča o preplitanju stvarnosti i fikcije, o propuštenim životnim prilikama i promašenim egzistencijama, neovisno o poslovnim uspjesima, o varljivosti identiteta i nestalnosti karaktera, o osveti i još ponečemu.
Kad joj stigne netom završeni prvi i još neobjavljeni roman njenog bivšeg supruga Edwarda Sheffielda, bogata ali izrazito nezadovoljna a kako će se s vremenom pokazati i nesretna galeristica Susan Morrow prepusti se čitanju, ni ne sluteći da će ju to uvući u većinom traumatična sjećanja na odnos s Edwardom, vlastitu mladost, neostvarene planove, izgubljene ideale...
U romanu pak pratimo tročlanu obitelj koja automobilom kreće na dug put kroz ruralne predjele Teksasa, da bi ubrzo postali žrtvama krvavog iživljavanja trojice psihopata s vrlo tragičnim posljedicama, a roman postaje mučna i šokantna priča o osveti.
Glumica Amy Adams i Isla Fisher izuzetno sliče jedna na drugu, Ford se poigrava percepcijom gledatelja i identitetima likova jer izvrsni Jake Gyllenhaal, savršen za tumačenja likova na rubu (baš kao i Michael Shannon, koji tumači najvažniju sporednu rolu), jedini glumi dva lika, Edwarda Sheffielda i Tonyja Hastingsa, dok Adams i Fisher ne glume isti lik, iako se čini drugačije.
U trenutku kad gledatelj shvati da priča u romanu nije ona iz prošlosti likova, već da je riječ o fikciji, dijelom pada dramska tenzija i vezanost uz priču i likove.
No gledateljsko zadovoljstvo je zajamčeno, vrlo sugestivno režirane "Noćne životinje" s lakoćom uvlače gledatelja u svoj svijet, a nude i intrigantan višeslojni kontekst o umjetnosti kao takvoj, osobito o slikarstvu, te o odnosu umjetnosti i života, granica među kojima je često varljiva i lako se briše.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2016 : 09:15:08
|
Nekoliko kratkih i nešto dužih razgovora s autorom i glumcima iz filma:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 14/12/2016 : 11:49:39
|
Meni je Nocturnal Animals uz Toni Erdmann najbolji film ove godine. Doduše, nisam ih nešto puno pogledao i tek me čeka većina onih najhvaljenijih, ali ipak, riječ je o jako dobrom filmu koji se sigurno nalazi u samom vrhu ovogodišnje (američke) produkcije.
quote:
Originally posted by Johnny Difool
U trenutku kad gledatelj shvati da priča u romanu nije ona iz prošlosti likova, već da je riječ o fikciji, dijelom pada dramska tenzija i vezanost uz priču i likove.
Ne znam, ja sam od početka vidio tu priču kao fikciju i svejedno me cijelo vrijeme držala. Zapravo ne znam kad sam zadnji put bio toliko emotivno uključen u neki film. U svakom slučaju, velika preporuka.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2016 : 11:58:14
|
Možda sam se pogrešno izrazio: kad sam shvatio da je riječ o dvjema unatoč jednom istom glumcu i ogromnoj sličnosti Adams i Fisher formalno nevezanim pričama, to me nakratko razočaralo i kao da je lagano razvodnilo Susaninu intimnu dramu, ali poslije 15-20 minuta je sve opet sjelo na svoje mjesto.
Makar, s obzirom da je završetak filma takav kakav jest, pitanje je koliko se roman prelio na život, odnosno što u unutarfilmskoj i na simboličkoj razini znači Edwardovo slanje romana Susan.
Edit: a još kad bi se krenulo analizirati značenja svih slika koje vise po zidovima galerije, kao i njihovih autora, pa uvod s pretilom plesačicom, pa glazbu koja također nije slučajno odabrana, moglo bi se drviti nadugo i naširoko.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 14/12/2016 12:02:12 |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 14/12/2016 : 14:21:37
|
quote:
Originally posted by Johnny Difool
Možda sam se pogrešno izrazio: kad sam shvatio da je riječ o dvjema unatoč jednom istom glumcu i ogromnoj sličnosti Adams i Fisher formalno nevezanim pričama, to me nakratko razočaralo i kao da je lagano razvodnilo Susaninu intimnu dramu, ali poslije 15-20 minuta je sve opet sjelo na svoje mjesto.
Makar, s obzirom da je završetak filma takav kakav jest, pitanje je koliko se roman prelio na život, odnosno što u unutarfilmskoj i na simboličkoj razini znači Edwardovo slanje romana Susan.
Edit: a još kad bi se krenulo analizirati značenja svih slika koje vise po zidovima galerije, kao i njihovih autora, pa uvod s pretilom plesačicom, pa glazbu koja također nije slučajno odabrana, moglo bi se drviti nadugo i naširoko.
Glazba je odlična, a uvod mi je djelovao kao da ga je snimio Lynch. Ma ima se tu stvarno o mnogočemu razmišljati i razgovarati. Film koji ću svakako još koji put pogledati.
Nego, kako ti se svidio Toni Erdmann? Ne sjećam se da si pisao o njemu, a sumnjam da si ga propustio.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 14/12/2016 : 15:23:39
|
Slažem se, i meni je Toni Erdmann među top 5 filmova godine, a bio bi još bolji da je 20-ak minuta kraći, da nije određenog podilaženja publici s erotikom i rubno eksplicitnom sekvencom seksa nje i nadređenog kolege, da nema redundantnosti u prikazu odnosa nje i oca, te da su Simonischeka uspjeli malo obuzdati. Ponekad mi je bivao preagresivan i prenaporan.
O filmu ću uskoro postati opširnije, a preporučam ti da na netu pronađeš oba ranija filma Maren Ade, Drveće za šumu i Svi ostali.
Svakako ih vrijedi pogledati, osobito Sve ostale koji je meni i bolji od Tonija Erdmanna, odnosno njezin najuspjeliji film.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6930 Posts
Member since 24/09/2012 |
Posted - 14/12/2016 : 17:11:46
|
Mogao je biti malo kraći, istina, s tim da je meni i ovako proletio. Scenu seksa nisam doživio kao podilaženje publici već kao još jedan dio njenog portreta. Istina, moglo se i bez toga, ali seks je normalan i gotovo nužan dio ljudskog života pa zašto ne bi bio i na filmu? Što se tiče odnosa nje i oca se slažem, ali meni je drago da ga nisu obuzdavali, bio mi je urnebesan.
Hvala na preporukama. Za Sve ostale znam otkako se pojavio i u planu mi ga je pogledati samo nikako da dođe na red, no nakon Tonija vjerujem da ću uskoro naći vremena za oba njena prethodna filma.
|
http://onlineimpressions.blogspot.com/ |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Dnevnik gledanja
