| Author |
 Topic  |
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4064 Posts
Member since 26/04/2009 |
 Posted - 09/08/2015 : 17:13:09
|
Vidjeh da ovaj film u najavi za Sarajevo film festival, plus zaintrigirao me je opis radnje...
I nema zbora - VIDIM, VIDIM (iliti u engleskom prevodu LAKU NOĆ, MAMA) je užasno težak i mučan film, koji se tetura na granici ludila, te je neosjetno, mic po mic, i prelazi.
Iskreno, nisam siguran da bi film trebalo uopšte opisivati na ovoj temi - da nema nekoliko scena mučenja, i samog kraja, takav kakav je (donekle melodramatičan, čak i pomalo banalan), definitivno ne bi spadao ovdje. Jaka atmosfera psihološkog otuđenja, nekomunikativnosti, zatvorenosti, opšteg odbrambenog stava pred traumom i bolom je očevidna i donekle otežava i komunikaciju samog filma sa gledaocem. Može se reći da su glavni problemi filma, sem već spomenutog melodramatičnog kraja (scena kada... mali "iskušava" majku me je podsjetila na kraj "Okretaja zavrtnja" Henrija Džejma, samo sa obrnutim ulogama), pretjerana dužina, tj. prisustvo nekih nepotrebnih scena, koji ne dodaju ništa novo, ali stvaraju atmosferu dosade.
Ipak, ovaj film zahtijeva pažljivog gledaoca. Nažalost, većina pažnje se posvećuje preokretu na kraju filma, a ne onome suštinskom - raspadu porodice i psihe njenih članova, unaprijed na propast osuđenoj borbi za oporavak i povratak normalnosti. Potpuno je nebitno utvrditi "objektivnu" stvarnost ovog filma, čija je stvarnost čvrsto utemeljena u psihološkom, subjektivnom. Imago mrtvih JESTE stvaran, kao i uticaj koja ta slika dragog pokojnika ima na našu psihu. Činjenica gubitka je kao rana koja duboko obilježava svaku našu misao, riječ, postupak... barem neposredno nakon istog. Ovdje imamo ekstremni slučaj prisustva gubitka, nemogućnosti mirenja sa istim i obnavljanja života. Može se reći da je tragedija ovog filma upravo u slabosti, strašnoj slabosti, svih likova: sina, koji nema snage da se vrati stvarnosti, i majke, previše slabe i surove da bi se izborila sa svojim bolom i obavljala svoju ulogu majke, bila prava majka.
Uistinu, žena u ovome filmu i nije MAJKA, jer je do krajnosti zanemarila sve dužnosti iste. Nesposobnost komunikacije i povezivanja sa djetetom, zatvaranja u sopstvene autistične svijetove - je najveća tragedija, čin koji nakratko olakšava bol, ali sve čini gorim na duže staze. Iskreno, nakon gledanja filma scena igre pogađanja je nevjerovatno potresna...
VIDIM, VIDIM je sjajan film. Ali... ne znam želim li ga opet gledati. |
 |
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6925 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4064 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 15/08/2015 : 14:51:23
|
Prilikom analiziranja uspješnosti ili neuspješnosti određenog filma, problem je u suštini isti: iskazati ono implicitno, podrazumijevano. Uspješnost jednog filma, u smislu njegove vrijednosti u našim očima, prijatnog gledalačkog iskustva, opisujemo nizom fraza. "Dobra gluma", "predivna atmosfera", "sjajna režija", itd., ali tim frazama još ćešće prikrivamo svoju nesposobnost da prodremo u srž umjetničkog iskustva, onog što ga čini primamljivim i vrijednim za nas, ljude. Kako riječima opisati jednu estetsku stvarnost koja se formira pri susretu sa djelom, istovremeno stvarnu i nestvarnu? To važi kako za umjetnost uopšte, kako i za pojedinačna dijela.
Kada se suočimo sa lošim filmom, problem nije ništa manji: kako naći onu tačku, onaj uzrok zbog koga dijelo gubi vrijednost u našim očima, te se stvara negativan stav? A kada su negativne strane filma ublažene ponekim istinskim kvalitetom, kao u slučaju DJEVOJKA SE SAMA VRAĆA KUĆI, NOĆU, u opasnosti smo da zarad ponekog plusa zanemarimo čitavu cjelinu.
Upravo to je slučaj. Dvije glavne mane ovog iranskog ostvarenja, koje je pretenciozno najavljivano kao "prvi iranski horor vestern", su tijesno isprepletane. To su nedostatak truda i posvećenosti u formiranju (avangardnog) narativa, odnosno u razvoju likova, njihovih odnosa i glavnih motiva dijela, te - nesputana pretencioznost koja želi da se bavi velikim temama, koristeći arhetipske, poetične slike. Ove dvije mane, uzete zajedno, rezultiraju katastrofalnim neuspjehom: pretencioznošću filma koji nema pravo na istu, koji je zapravo ogromni "blef". Sav sadržaj DJEVOJKE zapravo kreira sam gledalac: feministički tonovi, tragična ljubavna priča, socijalna drama... samo su slojevi značenja koji konstruišu sami gledaoci, na osnovu pojedinačnih slika i rečenica filma, koji NAZNAČAVAJU neke od ovih motiva, ali ih u suštini ostavljaju potpuno nerazvijenim. Film koji počiva na goloj sugestiji može biti zabavan socijalni eksperiment, kao što vidimo po broju kritičara koju su učitavali mnoga značenja u dijelo, time prije iskazujući sopstveno obrazovanje i preokupacije negoli same zamisli režisera; ali ne može biti i istinski vrijedno dijelo. Potpuna proizvoljnost u ponašanju likova, niz nepotrebnih scena, neuvjerljivost prikazanog svijeta, nezainteresovanost za dosljedni razvoj ijednog motiva... sve ove mane ostaju nezapažene, ili tek uzgredno spomenute, na osnovu snage uvjerenja da se radi o visoko umjetničkom filmu koji se ne može prosuđivati normalnim mjerilima, za konvencionalnija ostvarenja.
No kao što sam već rekao, DJEVOJKA ne funkcioniše ni kao umjetnički film, a zapravo teško i kao film uopšte, ponajviše zbog stalne opasnosti kolapsa filmskog narativa usljed nepovezanosti, proizvoljnosti, kvazi-sugestivnosti i dubokoumnosti većine scena. Ovisnost (o drogama)? Prikazana u nekoliko scena, a glavni junak čak i na neko vrijeme postaje diler (!), da bi u drugim scenama i samom finišu bila sasvim odsutna kao sila koja pokreće likove i motiv. Bad City, koji bi trebao da služi kao ogledalo modernog Bliskog Istoka, sa pretenciozno prikazanim jarkom punim leševa i naftnim poljima u pozadini (jedna od " najsuptilnijih" upotreba simbolike)? Uopšte ne vidimo život grada, niti način na koji utiče na junake i određuje njihovu sudbinu: sve se svodi na niz lunjanja po pustim ulicama jednog zapravo AMERIČKOG grada (kao mjesta snimanja). Dubokoumna simbolika, uistinu. A dvoje glavnih likova, vampirica iz naslova i mladić koji se zaljubljuje u nju? Vrijedi li pratiti njihovu romansu? Odgovor može biti samo: koje likove, koju romansu? Vampirica iz naslova postoji samo kao jebena BURKA i ljubitelj moderne pop-muzike, tako pružajući prilike za feministička i kojekakva druga čitanja ovog ispraznog filma. Ona, i njen mladić, neprekidno ćute, tišinom koja, avaj, nije puna značenja, već jednostavno prazna i besmislena. Ništa ne saznajemo o njoj. Njena priroda, agenda, moralnost, su u potpunosti nerazrađeni i zanemareni. Napada dilera, beskućnika, zastrašuje dječaka iz susjedstva, razgovara sa lokalnom prostitutkom... ali se u svim tim scenama ne osjeti nikakav psihološki motiv, vjerodstojno razrađen i pirkazan, konsistentnost, narativ oblikovan oko jednog lika: samo ista proizvoljnost, ista praznina poziranja i stila. Glavni junak je prikazan preko svog odnosa sa ocem narkomanom, te nezadovoljstva životom u gradu, ali ostavlja isti utisak ispraznosti i nestvarnosti. Mi zapravo ne saznajemo ništa o njemu, o saržajima koji bi činili život stvarne osobe ili fiktivnog lika; on je poza, prazan list sa tek nekoliko poteza, ponuđen gledaocu zarad formiranja njegovog tumačenja - na koje će isti biti nesumnjivo ponosan, i otići u ubjeđenju da je odgledao dobar film. Što se tiče romanse glavnih junaka, ona je takođe tek naznačena, fragmentarno prikazana, na kvazi-poetski način. Ni u jednom momentu nećemo osjetiti istinsku privlačnost, ljubav, nježnosti između likova - naravno da je opravdan postupak prikazati tek fragmente jedne ljubavi, ali samo ukoliko ti fragmenti nose duh, suštinu te ljubavi i odnosa. Ljubavne scene DJEVOJKE su takođe poza ljubavi, ne ljubav sama: sve je tu, od mračnog krajolika, preko prikladne muzike, do ustreptale omladine... ali opet nema ljubavi same, duha romanse, onoga neuhvatljivog, što imamo ili ne. Kako u fikciji, tako i u životu. O horor-aspektu filma ne vrijedi ni govoriti, jer je praktično nepostojeći, izuzev dvije-tri scene vrebanja po ulicama grada, umjereno jezivim ali zapravo sasvim nebitnim, jer film ne pokušava da izazove užas, ni u jednom momentu.
Problem koji se takođe javlja pri ovakvom pristupu, koji radi stila i pretenciozne sugestije žrtvuje (ili prikriva nedostatak) svaku smislenost i koherentnost filma, jeste groteskna amoralnost likova, koju uviđamo ukoliko razmotrimo njihove postupke. Preprodaja droge od strane glavnog junaka, klanje nedužnih ljudi od strane vampirice, konačna odluka i zanemarivanje prave prirode ljubavnica... su sve momenti potpune, nevjerovatne amoralnosti, gdje je ono etičko odbačeno. Naravno, amoralni filmovi i likovi nisu problem per se: ali ukoliko se to amoralno shvati kao jedan svjestan odnos prema etičkom, gdje je negacija morala dosljedno izgrađena i namjeravana. Kada se amoralnost javi usljed ignorisanja postojanja moralnosti i etičkog od strane scenariste, nezainteresovanosti za posljedice i logiku postupaka likova (dovoljno je da isti samo izgledaju "kul"), onda govorimo o lošem scenariju.
Međutim, moraju se spomenuti i određene vrline. Tu se prije svega cilja na STIL filma, koji je i uspio da zavara mnoge gledaoce i nagna ih u potragu za dubljim značenjima. Ipak, elegantna i poetična režija, niz upečatljivo snimljenih scena, donekle opravdavaju gledanje filma. Taj sjajni stil je spojen sa jakim značenjem i emocionalnim tonovima svega u dvije scene filma, obje izvrsne: tu, mislim, naravno, na scenu poslednjeg plesa prostitutke umirućem narkomanu, te na mijenjanje percepcije junaka nakon konzumiranja tableta na jednoj zabavi. Linija priče sa ostarjelim ocem-ovisnikom, ma koliko patetična, djeluje kao da je uzeta iz nekog drugog filma - i to daleko boljeg, barem u poređenju sa "prvim iranskim horor vesternom".
Uz to, treba pohvaliti i izbor dijela muzike, prije svega iranske: već nekoliko dana ne mogu da prestanem sa slušanjem pjesme "Yarom bia"!
https://www.youtube.com/watch?v=dFRworsIhW4 |
Edited by - Mhejl on 15/08/2015 14:58:00 |
|
|
|
Shaner
Advanced Member
Croatia
6925 Posts
Member since 24/09/2012 |
|
|
Mhejl
stripovi.com suradnik
Bosnia and Herzegovina
4064 Posts
Member since 26/04/2009 |
Posted - 21/08/2015 : 17:12:17
|
Elem, čak i ovako "slabim" godinama za horor našlo se ponešto od novije produkcije vrijedno pažnje. Istina, malo koji od ovih filmova je poptun uspjeh, a po ambicioznosti, inteligenciji i temama ne mogu ni prići ranijim klasicima - ali opet, ima vrijednih stvari. Većinu preporuka sam uzimao sa bloga Cult of Ghoul, naravno.
ACROSS THE RIVER (2013) funkcioniše kao minimalistički horor film, zapravo. I to izuzetno dobro, budući da izaziva čistu stravu, užas i nelagodu kao malo novijih filmova, preopterećenih omažima, postmodernom, složenim pričama... ovaj italijanski horor do krajnosti redukuje većinu elemenata filma - likove, priču, zaplet i rasplet - pokušavajući da pronađe tačku arhetipske, primordijalne strave, nastale iz sugestije i atmosfere, a ne rečenog i pokazanog. Strah koji nas obuzima pred napuštenim i razrušenim selima, pustinjama, samoćom čovjeka u prirodi, neiskazane, neviđene ali može biti realne prijetnje... sama lokacija - napušteno selo na granici Italije i Slovenije - je srce filma; film je izgrađen oko i podređen lokaciji, kao što Ognjanović reče. Glavni junak je tek obična figura; zapravo, krajnji stepen otuđenja likova u horor filmovima - kada postoje isključivo kao katalizator emocija straha i ugroženosti gledalaca, silueta kroz kroju projektujemo sebe u strahotna dešavanja filma.
Međutim, ovakav redukcionizam lišava film dubljeg konteksta, u potpunosti ukida intelektualnu dimenziju zarad jačeg isticanja emocionalne, čime se dobija produkt za jedno gledanje. Jednom kada apsorbujemo stravu filma, neminovno dolazi do desenzitivizacije, otupljenja emocija, i gledalac će primjetiti pretjeranu jednostavnost filma, klišeiziranost prijetnje, nedostatak intelektualne dimenzije. Sve ovo ne mora nužno biti loše, i ACROSS... je svakako zanimljiv pokušaj, ali možda bi ga bilo pravilnije posmatrati kao OGLED, vježbu u izazivanju strave, a ne punokrvnu priču. Pokušaj da se pronađu bazične slike, zvuci, impresije uopšte... koji izazivaju strah i nelagodu, bez daljeg nadograđivanja i usložnjavanja ove sasvim jednostavne matrice.
No, uživao sam u gledanju kao u malo čemu ove godine.
Volim španske horore, zaista. Mislim da je ključ njihove privlačnosti u tome da se dovoljno razlikuju od klasičnih anglo-saksonskih šema i motiva da zaista mogu ponuditi nešto novo, neočekivano, zanimljivu perspektivu, ali su istovremeno i dovoljno srodni glavnotokovskoj kulturi i klasičnim horor-motivima, tako da nema naročitih kulturoloških nesporazuma. Kao što se to često dešava sa japanskim hororima, recimo. Na to svakako možemo dodati sličnosti u mentalitetu, kulturi i dijelovima istorije, koji postoje između naših, jugoslovenskih prostora, i Španije, koja dodatno olakšava razumijevanje i daje nam mnoge zajedničke teme. Kolektivizam i tradicionalni moral koji guše individuu, istorija političkih podijela i pokolja (sjajno prikazana u PANOVOM LAVIRINTU, i ta političko-tragična dimenzija često promiče zapadnim komentatorima), razapetost između istočne i zapadne kulturološke sfere... istina, španski autori su daleko preokupiraniji religioznim temama; pitanja vjere, iskupljenja i grijeha se daleko češće javljaju u njihovim dijelima (razumljivo, zbog ogromnog uticaja katoličanstva).
ASMODEXIA (2014) je primjer ove opsjednutosti religioznim. Ipak, ona prije ostavlja utisak priče koja nije promišljena do kraja, nije pomno razrađena, bez sagledavanja implikacija nekih detalja priče, negoli istinski vrijedne upotrebe religioznih motiva u horor žanru. Dramaturgija filma u potpunosti počiva na preokretu u zadnjih 20ak minuta, na svojevrsnoj inverziji; i zarad učinkovitosti tog preokreta, veliki dio filma pati od konfuznosti, proizvoljnosti, pretjerano naglog otkrivanja informacija, itd, pa čak i, na momente, presporog ili prebrzog ritma dešavanja. Tačnije, dešavanja ne slijede prirodni ritam, već su čas ubrzana, čas krajnje usporena, sve u zavisnosti od potrebe da ovaj ili onaj djelić mozaika bude na vrijeme otkriven, za konačni rasplet.
A da li je rasplet vrijedan, da li opravdava mane prethodnog dijela filma? U određenu ruku, i da i ne, i stoga je svaki vrijednosni sud o ASMODEXIJI duboko ambivalentan. Utisak je, kao što sam već rekao, da pisac nije dobro razmotrio pune implikacije priče, i da koristi velike motive i teme (apokalipsa, dolazak Antihrista, 2012, itd.) donekle paušalno, zarad postizanja dramskog efekta, uz jako konfuznu intelektualnu dimenziju. Opet, neki bi rekli da je kraj filma daleko više od pukog melodramatičnog preokreta; da se radi o jednom dramatičnom rezu koji mijenja sam tip priče i kosmološke slike. Jednostavnije rečeno, veći dio filma gledamo u uvjerenju da gledamo dešavanja monadnog univerzuma: u kome postoji jedan Bog, Poredak, Zakon, itd., kako vam drago, koji se bore protiv Zla/Haosa/Sotone - univerzum u kome su mjesta dobra i zla čvrsto određena. A kraj filma nudi radikalno drugačiju sliku dualističkog univerzuma, u kome su Dobro i Zlo, Bog i Sotona, samo dvije strane istog novčića, iliti smjenjujući kosmički principi. Jedan princip je vladajući, a drugi odbačeni: ali onda se mjesta mijenjaju, "tko bi gori sad je doli", naravno. Kao što propovjednik Eloj kaže - "smrt će postati život!". Ova klasična satanistička inverzija ne dobija dodatnu dimenziju šokantnosti kada shvatimo da smo svo vrijeme bili impresionirani vjerom, fanatizmom i posvećenošću... grupe sotonista, principa koji će sada postati vladajući, neosporavani sistem vrijednosti. Ali, ipak... koliko toga je tu zaista namjerno promišljeno, a koliko tek učitano, pitanje je. Zanimljiv je ton same Apokalipse, ili jednog specifičnog početka iste kome svjedočimo u filmu: bez pretjerane pompeznosti, eksplozija, melodramatičnih proklamacija... kao u većini američkih filmova. Ne, stičemo utisak da gledamo najdublju vjersku misteriju jedne prezrene vjere, momenat metafizičke pobune/preokreta kome mogu svjedočiti samo najverniji i najposvećeniji. Interesantno.
Ako uporedimo kraj sa nekim ostalim djelima horor-žanra, može se reći da se ASMODEXIA čvrsto naslanja na "Bog je mrtav!" momenat ROZMERINE BEBE, premda uz znatno manje suptilnu ikonografiju i atmosferu. |
Edited by - Mhejl on 21/08/2015 17:15:00 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 05/10/2015 : 22:28:09
|
SPOILERI! SPOILERI! SPOILERI!
Izvrsna triler-drama (zapravo suštinski ratna drama) kino-debitanta Yanna Demangea, sjajno režirana, iznimno atmosferična, izuzetno pedantno i uvjerljivo scenografski i kostimografski rekonstruirana te odlično glumljena.
Posebno priznanje ekumenskog žirija na prošlogodišnjem Berlinaleu, dvije nominacije za nagradu BAFTA i nominacija za Europsku filmsku nagradu za otkriće godine apsolutno su zaslužena priznanja vrlo energičnoj, žestokoj i u nekim segmentima naturalistički snažnoj priči o mladom britanskom vojniku Garyju Hooku (impresivni Jack O´Connell iz 300: Uspon carstva i Nesalomljivog Angeline Jolie) koji se na ulicama Belfasta 1971. godine iz naslova zatekne između dvije vatre.
Obje vatre su irske, katolici i protestanti koji su formalno razdvojeni, ali neformalno surađuju na izazivanju nereda i u borbi protiv Engleza, u čemu im pomažu i neki segmenti vojske s časnicima koji su Garyjevi nadređeni. Kad spletom okolnosti postane svjedokom zločina koje počine obje strane, Gary će i od jednih i od drugih postati progonjena zvijer koja se po uličicama i u haustorima Belfasta mora skrivati u borbi za goli život.
Dok bježi i skriva se, Gary postaje i inicijator međusobnih sukoba protestanata i katolika, a na vidjelo isplivavaju i prljavštine i psihopatologija na objema stranama. Dakako, iskrsavaju i neki pozitivni, odnosno efektno tek krokijima predočeni a ipak slojeviti sporedni i epizodni likovi, koji su dodatna vrijednost maestralno režiranog djela impresivnog ritma i dramske konstrukcije u kojoj nema nijedne pukotine. "Kaotična" kamera iz ruke i "prljava" fotografija doprinose iznimnoj sugestivnosti i uvjerljivosti zbivanja smještenih u poprilici 24 sata, poseban su bonus polumračni interijeri i eksterijeri, kao i konstantna i neizbježna tragika koja ekspandira s razvojem zbivanja, a teško je izbjeći asocijacijama na Baureov Ne okreći se sine i na Bjegunca (Odd Man Out) Carola Reeda.
Film je i snažna moralka ne samo o hrabrosti i požrtvovnosti pojedinca, koji je po imenu, kako primjećuje jedan sporedni lik, i sam moguće Irac, ali koji je ponajprije profesionalac odan svojim suborcima i mlađem bratu koji je štićenik dječjeg doma.
Taj brat kojeg Gary posjećuje na početku i na kraju funkcionira i kao svojevrsni dramski okvir, ali i kao dio socijalnog zaleđa protagonista o kojem nikad ne doznajemo puno, niti ono što bismo htjeli znati, osim što pretpostavljamo da je skromnog podrijetla i siromašan, te da je možda i on odrastao u nekom domu i da mu je vojna služba bila jedni izlaz iz neveselog okruženja.
Koliko se može suditi po ovom filmu, za Yanna Demangea bi se još itekako trebalo čuti, jer će mi´71 biti jedan od pet najboljih filmova ove godine.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 05/10/2015 22:30:05 |
|
|
|
Amos
Senior Member
Croatia
2896 Posts
Member since 03/01/2011 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/11/2015 : 14:26:36
|
Saulov sin (Saul fia) Lászlá Nemesa, mađarski kandidat za Oscara višestruko nagrađen u Cannesu, među ostalim Velikom nagradom žirija i nagradom međunarodne kritike FIPRESCI, te Posebnom nagradom žirija na Sarajevo Film Festivalu.
Iznimno sugestivna, snažna, izrazito potresna i povremeno nepodnošljivo tjeskobna moralistički intonirana priča koja polazi od istinitih događaja, pokušaja bijega zatočenika iz Auschwitza u listopadu 1944. godine.
Obrada istinitih zbivanja nadograđena je fikcijskim zapletom o mađarskom Židovu Saulu Ausländeru (fantastični Géza Röhrig koji zaslužuje i Oscara i sve nagrade koje može dobiti), pripadniku Sonderkommandoa koji među žrtvama plinske komore pronalazi polumrtvog dječaka kojeg odluči pod svaku cijenu sahraniti po židovskim običajima.
U krajnje nehumanom i zvjerskom okruženju Saul pokušava pošto-poto pronaći barem mrvicu humanosti, pa dječaka proglasi svojim sinom, iako sina nema, te nakon što nacistički liječnik polumrtvog dječaka ubije krene u potragu za rabinom, a u ostvarenju svog cilja spreman je na kocku staviti i vlastiti život.
Sugeriranje jedinstva mjesta i vremena radnje, kamera iz ruke koja u stopu prati protagonista, impresivna režija s u pravilu tendenciozno zamućenim drugim planom, sve se doima poput filma u jednom kadru, naglašeni i izuzetno efektni kontrast mizantropije i humanizma.
Dok u prvom planu kamera u stopu slijedi protagonista stalno istog, gotovo kamenog izraza lica koji zna da mu se i samom bliži trenutak smrti, jer su pripadnici Sonderkommandoa bili ubijani nakon nekoliko mjeseci "službe", a taj mu rok može isteći svakog dana, u zamućenom drugom planu više naslućujemo nego što vidimo hrpe leševa iz plinske komore, egzekucije hicima u glavu, premlaćivanja i maltretiranja.
Autorova strategija je jasna, on s jedne strane zna da užas može biti i strašniji ako se više sugerira a manje eksplicitno prikazuje, s druge računa na znanje gledatelja o strahotama koje su se u Auschwitzu odigravale, a s treće u prvi plan - i doslovce - stavlja pojedinca i kao simbol humanosti i kao Židova izloženog opresiji s dviju strana.
S jedne su nacisti koji se nad njim očekivano iživljavaju, a s druge neki logoraši, većinom Mađari i Poljaci, za koje je on također "židovsko smeće" što mu svako malo daju do znanja, i kao takav je dvostruka žrtva.
Fascinantan film koji se s mukom gleda, tijekom praćenja kojeg snažna šaka stalno svrdla utrobom, ali koji se ne zaboravlja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
Edited by - Johnny Difool on 21/11/2015 14:52:22 |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 21/11/2015 : 15:01:24
|
Tri inserta iz Saulova sina, koji mi ne izlazi iz glave, s engleskim titlovima:
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 02/12/2015 : 18:26:47
|
Rat (Krigen) Danca Tobiasa Lindholma.
Ambiciozna, dakako antiratno angažirana, naglašeno moralistički i humanistički usmjerena, ali ne i nadahnuto već tek pristojno režirana, idejno i značenjski odveć plakatna te u završnici pretjerano doslovna kombinacija ratne i sudske drame, pri čemu sudska donekle nadvisuje ratnu opterećenu predvidljivošću i nizanjem već općih mjesta.
Protagonist je mladi danski časnik Claus Michael Pedersen (odlični Pilou Asbæk iz Borgena i Ubojica fazana) na službi u Afganistanu, očekivano obiteljski (njegovu suprugu tumači Tuva Novotny iz Spirale zločina) te visoko častan i moralan čovjek koji nikad ne zapovijeda "naprijed!" nego "za mnom!" te koji će u jednom sukobu spletom okolnosti, zbog spašavanja života teško ranjenog suborca prisiljen donijeti odluku o otvaranju vatre na selo, biti optužen za ratni zločin, konkretno za nepotrebnu smrt 11 civila, te u domovini dospjeti pred vojni sud, pred kojim mu odvjetnika utjelovljuje Søren Malling iz Ubojstva i Borgena.
I u ratnoj i u sudskoj drami scenarist izvrsne drame Lov Tobias Lindholm naglašava važnost odanosti, prijateljstva, časti i hrabrosti, rat iz naslova odnosi se i na zbivanja na afganistanskom bojištu i na ona u obitelji protagonista, jer je to lice i naličje istog rata, a u završnici se apostrofira etički dvojbena ali razumljiva poruka da laž ponekad može biti moralnija od istine, osobito ako se tragične činjenice izricanjem istine ne mogu poništiti i ako bi se time mogla prouzročiti nova drama.
Naposljetku, bez obzira na sudsku presudu protagonist je suočen s vlastitom savješću i traumatičnim prizorima koji će ga doživotno pratiti, a to je kazna i teža od zatvorske.
Sve u svemu, razmjerno konvencionalna ali ipak dovoljno intrigantna i snažna moralka koju vrijedi pogledati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 03/12/2015 : 19:58:00
|
Tanna, r. Martin Butler i Bentley Dean, Australija / Vanuatu, 2015.
U Veneciji nagrađena u programu Tjedna međunarodne kritike te ovjenčana nagradom Fedeora za najuspjeliju fotografiju (sam suredatelj Bentley Dean), romantična drama "Tanna" je iznimno efektnim etnografskim elementima obilježena varijacija "Romea i Julije", koja se odigrava na pacifičkom otoku iz naslova u državi Vanuatu, a glumci naturščici su pripadnici plemena Yakel.
Dok je zaplet dobrano konvencionalan, a govori o djevojci Wawi i mladom ratniku Dainu koji se vođeni snažnom ljubavi odluče suprotstaviti odluci plemenskog vodstva da se Wawa zbog postizanja mira uda za ratnika iz neprijateljskog plemena, ono čime "Tanna" plijeni su dojmljiva etnografska obilježja, od načina života i odijevanja pripadnika plemena, preko dosljednog i beskompromisnog čuvanja tradicije (kako kaže jedan mudri starac, uspjeli su se oduprijeti i osvajačima i kršćanstvu i novcu), do apostrofiranja vrijednosti upravo te tradicije u odnosu na one koji su potpali pod utjecaj bijelaca i prešli na njihov način života.
Štoviše, u sceni u kojoj se Wawa i Dain susreću s takvima, gledatelj staje na stranu mladića i djevojke, jer mu oni drugi izgledaju neprirodno i čudno.
Film koji svakako vrijedi vidjeti.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 04/12/2015 : 17:41:59
|
Tinejdžerska humorna drama "Novi klinac" ("Le nouveau") iznenađujuće je pametan i zreo scenaristički i redateljski dugometražni prvijenac glumca Rudija Rosenberga.
Posrijedi je promišljeno djelo koje mlađim tinejdžerima, za razliku od Hollywooda koji im najčešće pristupa kao junacima distopijskog fantasyja ili ismijavanja vrijednim moronima, prilazi s razumijevanjem i prihvaćanjem, kao nedovoljno zrelim ali itekako zanimljivim protagonistima bogatih i raznolikih intimnih svjetova, kao zbunjenim i nesigurnim mladim ljudima koji se ponekad i očajnički bore za dokazivanje među vršnjacima, za malo prijateljstva, pozornosti i ljubavi.
Rosenbergovi klinci, poprilici 12-godišnjaci, su realni adolescenti sa stvarnim problemima i "problemima", i mudri i nezreli istodobno, i pametni i budalasti, i egoistični i zbunjeni, i agresivni i povučeni, onakvi kakvi uistinu jesu i kakvi smo i mi nekad bili.
Ukratko, film o adolescentima autora koji svoje protagoniste poznaje i razumije, koji im pristupa senzibilizirano kao sebi ravnopravnima i uz puno prihvaćanje.
Preporuka.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 06/12/2015 : 22:40:19
|
Vrlo uspjela ali i ponešto precijenjena dominantno turska drama "Mustang" nagrađena je na ovogodišnjem Cannesu, dobitnica je Srca Sarajeva za najbolji film i skupnu žensku glumačku postavu, a i francuski je kandidat za Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja.
Riječ je o angažiranoj priči o narastajućem vjerskom konzervativizmu u današnjoj sve manje sekularnoj Turskoj koja se ubrzano odriče Atatürkova nasljeđa, te o načinu na koji se taj konzervativizam odražava na mlađim generacijama, konkretno na skupini tinejdžerica iz sjeverne Anadolije koje će na vlastitoj koži osjetiti sve veću i sve teže podnošljivu retradicionalizaciju društva.
Protagonistice su pet sestara predvođenih temperamentnom Lale, koje će zbog blago erotizirane ali u cjelini nedužne zabave na plaži jednog ljeta na kraju školske godine, a u društvu njihovih vršnjaka, grubo udariti u zid roditeljskih zabrana i nepovjerenja.
Naime, već i ta blaga erotiziranost koja jasno signalizira završetak djetinjstva i svojevrsni početak seksualne inicijacije djevojaka, mogla bi uroditi njihovim stigmatiziranjem i potencijalnim obilježavanjem za čitav život kao osramoćenih i nepodobnih za udaju.
Kad budu izložene prisilnom preodgoju i tzv. "dovođenju u red" kaznama koje podrazumijevaju i neupadljivu "aseksualnu" odjeću, zabrane izlazaka te naposljetku i kućni pritvor, cure će očekivano reagirati buntovno i nepristajanjem na ograničavanje slobode.
Priču o njima suscenaristica i redateljica Deniz Gamze Ergüven režira vrlo dobro i energično, s osloncem na emotivnost, sugestivnu atmosferičnost i raspoložene interpretacije mlade glumačke postave, da bi zbog poruke i angažmana donekle žrtvovala logiku i uvjerljivost cjeline.
Unatoč tome, film svakako vrijedi pogledati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 07/12/2015 : 21:36:13
|
Izvrsna egzistencijalna socijalna drama "Lekcija" ("Urok") bugarskih autora Kristine Grozeve i Petra Valčanova najviše imponira realističkim prosedeom i dokumentaristički uvjerljivim socijalnim kontekstom.
Svojevrsna parafraza izvrsnog žanrovski srodnog ostvarenja "Dva dana, jedna noć" braće Dardenne, moralistički intrigantno intonirana "Lekcija" prati provincijsku profesoricu engleskog jezika Nadeždu, još uvijek mladu ženu kojoj ionako skromna plaća znatno kasni, koja je u braku s neodgovornim te alkoholu i nesvrhovitom trošenju novca sklonim suprugom s kojim ima malo dijete, te koja otkrije da je netko od učenika iz razreda kojem predaje svojoj kolegici ukrao novac za užinu.
Nadežda je isprva moralna vertikala koja će tijekom filma, a u borbi da pod svaku cijenu izbjegne ovrhu i deložaciju čitave obitelji, biti prisiljena na samoponižavanje od bankovnog šaltera preko odnosa s bogatim ali otuđenim ocem koji je u braku sa znatno mlađom i hirovitom ženom, do kamatara koji će ju ucijeniti najprije ublažavanjem ocjena njegovu nećaku a potom i seksom.
Kad naposljetku uspješno izvede pljačku banke i riješi se neposrednih nevolja, Nadežda će ostati stoik ali izgubiti auru moralnog autoriteta, da bi u završnici, nakon što otkrije kradljivca novca za užinu, shvatila da nema pravo njega kazniti jer je u međuvremenu sama počinila mnogo teže djelo.
Iako se detalj s pljačkom banke ne doima osobito uvjerljivim, "Lekcija" u cjelini plijeni dojmljivim socijalnim realizmom, impresivnim ozračjem egzistencijalne tjeskobe koja eskalira u beznađe, sugestivnom režijom i odličnom glavnom ulogom Margite Goševe.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/12/2015 : 19:51:29
|
Da Paolo Sorrentino prije ovog filma nije snimio izvedbeno vrlo sličnu, superiorniju ali i ponešto precijenjenu "Veliku ljepotu" ovjenčanu Oscarom i nizom ostalih nagrada, dojmovi o humornoj egzistencijalnoj drami "Mladost" ("Youth") zacijelo bi bili umnogome povoljniji.
To svakako ne znači da je posrijedi slab film, nipošto, jer je riječ o očekivano visoko estetiziranom, do posljednjeg detalja precizno vizualno, likovno i dramaturški komponiranom, impresivno atmosferičnom, sjajnom fotografijom redateljeva stalnog suradnika Luce Bigazzija snimljenom, zavodljivo filozofičnom i odlično glumljenom djelu.
Nažalost, posrijedi je i u određenoj mjeri larpurlartističko ostvarenje koje se na izvedbenom, idejnom i značenjskom planu iscrpljuje u estetizacijama, dojmljivoj likovnosti, uglavnom trivijalnom filozofiranju, verbalnim dosjetkama, križanju egzistencijalne tjeskobe, humora i apsurda te simpatično osebujnim i pomaknutim likovima, a danak populizmu predstavlja i sporedna autoironična rola Diega Armanda Maradone.
Nakon što je u "Velikoj ljepoti" ponudio križanac Fellinijevih remek-djela "Slatki život" i "Osam i pol", Sorrentino u nedavno preminulom Francescu Rosiju posvećenoj "Mladosti" opet daje posvetu potonjem Fellinijevu ostvarenju.
Unatoč naslovu, film koji glumački nose Michael Caine, Harvey Keitel, Rachel Weisz i Paul Dano primarno tematizira starost i svođenje životnih računa, od propalih brakova preko nerealiziranih umjetničkih ambicija do neispunjenih seksualnih maštarija, a visoka dob se ponajviše očituje u problemima s prostatom, zaboravom i hirovitošću.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 08/12/2015 : 21:04:53
|
Kad ce Mladost u domace bioskope?
Meni film deluje vrlo interesantno. A i davno nisam video Keitela u nekoj zanimljivoj ulozi.
|
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 08/12/2015 : 21:35:43
|
Ne znam kad će ni kod nas ni kod vas, ali uz malo truda možeš ga pronaći i na netu, čak i s prijevodom.
Pa ako ti se dade...
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 09/12/2015 : 20:08:20
|
Od socijalne egzistencijalne drame "Čudovište s tisuću glava" ("Un monstruo de mil cabezas") Meksikanca Rodriga Plá, autora remek-djela "Pustinja duše" i "Zona", očekivanja su mi bila jako visoka.
Nažalost, nisu se ispunila, jer je riječ o tek osrednjem djelu koje se gubi u dramaturški prekonstruiranom i dramski nerealno tenzičnom prikazu borbe malog čovjeka oličenog u brižnoj supruzi i majci Soniji Bonet, protiv naglašeno nehumane zdravstvene i ine birokracije koja je čudovište iz naslova, a koja njenom teško bolesnom suprugu ne želi omogućiti odgovarajuće lijekove i zdravstveni tretman.
Inicijalna situacija je izuzetno zanimljiva, motivi protagonistice (borba za suprugov život) iznimno jaki, no u epizodnom nizanju zbivanja od posjeta bolnici preko borbe s birokracijom (čudovište iz naslova) do prisilnog posezanja za oružjem da bi pripadnike posve bezosjećajnog i za ljudsku patnju nezainteresiranog društva primorala na djelovanje, autor često poseže za pretjerivanjima i bizarnostima.
Nije loše, vrijedi pogledati, ali je značenjski doslovno, bez dubine i daleko ispod očekivanja.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
going going
Advanced Member
Serbia
11344 Posts
Member since 24/04/2012 |
Posted - 10/12/2015 : 22:01:14
|
A man went looking for America.
And couldn`t find it anywhere.
Sinoc sam prvi put u zivotu pogledao film Easy Rider (Goli u sedlu) i odusevljen sam.
Inace sam veliki ljubitelj Amerike 60ih i counterculturea i muzike tog doba, a i volim Road filmove tako da me je ovaj film potpuno odusevio.
Prava studija i prikaz ludila americkog drustva.
Pocetak filma je vrlo interesantan onda slede scene u hipi naselju koje su mi bile manje zanimljive i onda se Denisu Hooperu i Peteru Fondi pridruzuje sjajni Jack Nicholson i film postaje jos bolji.
Jack Nicholson predstavlja prosecnog amerikanca, voli pice, voli fudbal. I stalno ponavlja recenicu ,,I have always wanted to..." , nikad nije presao granicu svoje drzave, nikad nije popusio dzoint, nikad se nije vozio na motorciklu. I sada nailazi na dvojicu koji su potpuno olicenje te slobode koju je on oduvek zeleo.
I on razume tu slobodu, za razliku od zatucanog i konzervativnog lokalnog stanovnistva.
Denis Hooper koji i glumi u filmu je sjajno rezirao film. Nema dugih i bespotrebnih konverzacija, muzika je odlicna(najbolje su mi numere Steppenwolfa) i odlicno prati film i okolina i predeli(monument valley, arizona, colorado river, na kraju missisipi?) pricaju pricu filma.
Sigurno jedan od najboljih filmova koje sam pogledao.
 |
|
|
|
Poli
Advanced Member
Slovenia
37338 Posts
Member since 26/10/2007 |
Posted - 11/12/2015 : 11:38:06
|
Pomalo ti zavidim. 
I ja ga svake toliko pogledam, a u nasoj kinoteci je svake godine na rasporedu (kao top film i miljenik publike zajedno sa One Flew Over The Cuckoo's Nest i Le Grand Blue).
P.S. I soundtrack je naravno onaj pravi. 
|
Anything is possible dec d uej
Be the Change You Want to See
|
Edited by - Poli on 11/12/2015 11:39:01 |
|
|
|
nagor
Advanced Member
Croatia
12553 Posts
Member since 21/02/2012 |
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 11/12/2015 : 19:18:04
|
Ne samo tinejdžerska egzistencijalna drama "Vrapci" ("Þrestir") Islanđanina Rúnara Rúnarssona hrvatska je suprodukcija s Radom Šerbedžijom u maloj ulozi, nagrađena na festivalima u Chicagu i San Sebastiánu.
Intimistička i emotivna studija karaktera i karakternih mijena mladog protagonista Arija, tinejdžera prekrasnog glasa koji pjeva u hvaljenom zboru, no koji zbog majčina odlaska u Afriku s novim suprugom dospije na krajnji sjever Islanda, kod oca alkoholičara Gunnara koji za njega osobito ne mari i kod bake.
Neposredno i dovoljno autentično, vrlo sugestivno i odlično režirano, pametan i zreo prikaz odrastanja i sazrijevanja mladog protagonista, njegovog prihvaćanja samog sebe, svoje sudbine i životnih okolnosti, mirenja sa sobom i s okolinom, kao i donošenja važne i etički jedine moguće odluke u pravo vrijeme.
Svakako pogledati.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 12/12/2015 : 20:24:48
|
Drugi dugometražni igrani film Islanđanina Grímura Hákonarsona, islandski kandidat za Oscara za najbolji film s neengleskog govornog područja, nosi naslov "Ovnovi" ("Hrútar"), a djelo pričom, grubim i dobrano mizantropskim likovima, crnohumornim detaljima, ugođajem i cjelokupnom izvedbom asocira na Matanićevo "Kino Lika".
Izražene su i asocijacije na humornu romantičnu egzistencijalnu dramu "O konjima i ljudima" Benedikta Erlingssona, također dominantno islandski film, jer su i ovdje životinje obilježene simbolizmom, naglašeni su i realizam i simbolika, kao i naturalizam te slikoviti i efektno pomaknuti likovi. Naslov "Ovnovi" ne odnosi se samo na životinje.
Dva brata (izvrsni Sigurður Sigurjónsson i Theodór Júlíusson) u žestokoj su zavadi i ne razgovaraju 40 godina, da bi ih zavišću zbog pobjede u natjecanju ovnova izazvano otkriće grebeža kod ovaca od strane jednog od njih silom prilika počelo postupno i uz nasilne ispade zbližavati.
Direktor fotografije je daroviti Sturla Brandth Grøvlen, znan iz izvrsne "Victorije" Sebastiana Schippera, za rad na kojoj je nagrađen Srebrnim medvjedom.
Za one koji preferiraju oporije i surovije egzistencijalne priče.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 13/12/2015 : 15:10:44
|
Formalno tinejdžerska a suštinski namijenjena svim uzrastima, humorna egzistencijalna drama "Ja i Earl i umiruća" ("Me and Earl and the Dying Girl") u režiji Alfonsa Gomeza-Rejona, redatelja prepravka horora "Grad koji se užasavao zalaska sunca" i niza epizoda serija "Glee" i "Američka horor priča", adaptacija je istoimenog romana Jesseja Andrewsa na Sundanceu ovjenčana Velikom nagradom žirija i Nagradom publike.
Riječ je o zreloj, pametnoj, dirljivoj, promišljenoj i zaokruženoj melodramskoj storiji o povučenom i pomalo asocijalnom gimnazijalcu Gregu Gainesu (odlični Thomas Mann iz "Divnih stvorenja" i "Ivice i Marice: Lovaca na vještice"), kojeg će zbližavanje s od leukemije bolesnom Rachel Kushner (također izvrsna Olivia Cooke iz "Signala" i "Motela Bates") početi mijenjati, dakako nabolje, premda je i u početku sasvim normalan, prizemljen i simpatičan tip.
Rijetkost je vidjeti film koji se na tako ozbiljan i pametan, ali i životan i nenametljivo duhovit način bavi mladima, njihovim svijetom, sazrijevanjem, intimom, razmišljanjima itd., te koji toliko spretno barata odrednicama melodrame a da nikad ne zapada u patetiku, tezičnost i poučavalački ton. Tu je i niz duhovitih i inventivnih filmofilskih posveta i asocijacija, jer Greg s prijateljem snima kratke pomaknute parafraze glasovitih filmova.
Svakako pogledati, može i više puta.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Johnny Difool
Advanced Member
Croatia
13988 Posts
Member since 21/02/2010 |
Posted - 18/12/2015 : 20:02:29
|
Obiteljska socijalno-egzistencijalna drama s elementima melodrame Naša svakodnevna priča scenaristice i redateljice Ines Tanović, autorice segmenta omnibusa Neke druge priče koja prema vlastitim riječima nije u rodu s Danisom Tanovićem.
Emotivna i dirljiva, povremeno stereotipna ali u cjelini vrlo uspjela, dosta sigurno režirana i generalno odlično glumljena (osobito Uliks Fehmiu, Emir Hadžihafizbegović i Jasna Ornela Bery) priča o današnjim Sarajlijama, konkretno članovima jedne obitelji i ljudima koji ih okružuju, u čijim se sudbinama prelamaju i ratna i poratna prošlost kao i aktualni društveni problemi poput nezaposlenosti i bezdušnog kapitalizma.
Loše strane su povremena otkliznuća u karikaturu i posezanje za nekim jednostavnim dramskim rješenjima, kao i tezičnost u idejnoj i dijelom ideološkoj eksplikaciji autoričinih stavova, ali životni i uvjerljivi likovi i njihovi kompleksni međuodnosi, kao i bavljenje trenutnim bosansko-hercegovačkim društvom u znatnoj mjeri spašavaju film i čine ga sasvim solidnim.
|
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost teško pasti... |
|
|
|
Topic |
|
|
|
Dnevnik gledanja
